Prvu godinu svećeništva obilježili su prošlogodišnji zagrebački mladomisnici sv. misom zahvalnicom u utorak, 19. lipnja, u svetištu Gospe Karmelske u Brezovici. Misno slavlje predvodio je vlč. Danijel Hačko, župni vikar u župi sv. Anastazije, u Samoboru, a uz njega su koncelebrirali: vlč. Mario Dukić, župni vikar župe sv. Pavla apostola u zagrebačkom Retkovcu, vlč. Tomislav Šagud, župni vikar župe Svih Svetih u Sesvetama, vlč. Krunoslav Kolar, župni vikar župe sv. Antuna Padovanskog u Sesvetskim Selima i vlč. Željko Nestić, župni vikar u župi sv. Ivana Krstitelja u Ivanjoj Reki i sv. Ivana Pavla II. u zagrebačkom Jelkovcu.
Čitačice, studentice: Dora Nestić i Maja Marić čitale su prvo čitanje i molitvu vjernika, a zbor sestara karmelićanki, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, animirao je skladnim pjevanjem misno slavlje.
Na početku sv. mise vlč. Hačko je uveo prisutne u slavlje, zahvaljujući dragom Bogu, Majci Božjoj i sestrama, u ime svojih prisutnih kolega svećenika, za prvu godinu svećeništva. Čitavo misno slavllje, euharistija, bila je iskrena zahvala prošlogodišnjih mladomisnika na prvoj godini svećeništva. To je potvrdio i voditelj slavlja, koji se osvrnuo na minulu godinu, te između ostalog rekao i to da se zahvaljuje Gospodinu za prvu godinu služenja, a sestrama, njihovim duhovnim majkama za molitve, osobito s. M. Vjekoslavi koja je svoj križ bolesti ugradila u njihovo svećeništvo. Isto tako je primijetio da se toliko toga izdogađalo u ovoj godini dana da imaju dojam kao da su već puno godina svećenici.
Misno slavlje završilo je pjesmom Majci Božjoj: „O, mila Majko nebeska,“ koju su svećenici zahvalno pjevali zajedno sa sestrama i vjernicima. Srdačni susret u govornici, uz preporuke u molitve za nastavak puta, nije izostao, kao i završna misao evanđelja toga dana i uzajamna želja da budemo savršeni kao što je savršen Otac naš nebeski!“ (usp. Mt 5, 48).
Naša braća karmelićani, mladomisnici: o. Tiho od Kraljice Mira, Radan, OCD, i o. Ivan od Presvetog Trojstva, Pleše, OCD, slavili su u nedjelju, 17. lipnja, mladu misu u Stepinčevom Karmelu u Brezovici. Uz njih su bili ministranti: Marija Marić, Luka i Lea Balaško i Karmela Matijević, ministrantica i čitačica.
Na početku misnoga slavlja o. Pleše je pozdravio sve prisutne, te ih uveo u nedjeljno otajstvo s naglaskom na proslavu Božje ljubavi. U prigodnoj homiliji, nadahnjujući se na misnim čitanjima 11. nedjelje kroz godinu, propovijedao je jasno i konkretno o Kraljevstvu Božjemu. Tako je između ostalog rekao i ovo. „Kraljevstvo Božje je prije svega stvarnost gdje se žive vrjednote Evanđelja. Ono je već sada prisutno tamo gdje ljudi nisu jedni drugima stranci, gdje čovjek čovjeku nije vuk, već brat i sestra. Kraljevstvo je Božje, dakle, stvarnost koja je prisutna gdje se živi ono što nam je Isus došao objaviti: da je Bog Otac svakoga čovjeka i da smo zato svi braća i sestre, i da je svaki od Boga ljubljen beskrajno. Toliko, da nam je poslao svoga jedinoga Sina da nas spasi od grijeha i smrti.“ Zatim je spomenuo da je Kraljevstvo Božje odsutnost grijeha i smrti, život po Duhu i u Duhu Svetomu, gdje svatko donosi plodove Duha: ljubav, radost, mir, povjerenje, požrtvovnost, malenost i poniznost.
Isto tako naglasio je da je Isus Krist onaj koji nam je donio, objavio i živio Kraljevstvo Božje, da je zapravo On to Kraljevstvo, koje dolazi postupno, pomalo, ali i silovito i nezaustavljivo. Propovjednik je uočio da se Isus služio prispodobama da bi svojim suvremenicima predočio stvarnost Božjega Kraljevstva koje je poput sitnog gorušičinog zrna, te raste i donosi bogate plodove, ako mu čovjek otvori srce. Potom je upitao što Kraljevstvo Božje znači za nas i što mi možemo učiniti za njegov dolazak? Odgovor je bio da, budući da je Kraljevstvo Božje život potpuno ispunjen ljubavlju i Božjom prisutnošću, bez grijeha, da molimo Gospodina za čistoću i peobrazbu srca, kako bi u njemu raslo i živjelo Kraljevstvo Božje, čiji bismo bili gorljivi apostoli i preobražavali svijet u Božji svijet.
Na kraju homilije o. Pleše je zaželio prisutnima da im Gospodin udijeli novo srce koje će biti spremno prihvatiti njegovu Riječ i živjeti ju i koje će rađati plodove Kraljevstva Božjega. „Marija, početak novoga i boljega svijeta, štiti nas i prati svojom majčinskom ljubavlju. Uprimo u nju oči i dajmo da nas ona pouči što znači živjeti za Božju stvar i biti poslušan njegovoj volji,“ ustvrdio je propovjednik.
Misno slavlje animirale su pjevanjem sestre karmelićanke pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a slavlje je završilo zajedničkim i osobnim mladomisničkim blagoslovom. Tu su bile i zahvale mladomisnika sestrama karmelićankama na molitvenoj i duhovnoj pratnji, kao i bratsko-sestrinsko druženje u govornici.
sv. Terezija Avilska
Sv. Terezija Avilska je proglašena prvom ženom naučiteljicom Crkve i to tek 1970. godine je jedna žena dobila od Crkve takvo časno priznanje. Dosad Crkva ima 30 naučitelja i 3 naučiteljice. Nakon sv. Terezije Velike, naučiteljicama su proglašene i sv. Katarina Sijenska (dominikanka) i sv. Mala Terezija, također karmelićanka, koja je još uvijek najmlađa naučiteljica Crkve i po godinama i po godini kad je proglašena, o 100. obljetnici njezine smrti; 1997. godine.
„Preko procesa preobrazbe koji proizlazi iz uskrsnog iskustva, sv. Terezija Avilska je prodrla u otajstvo Presvetog Trojstva. Položila je cijeli svoj život u Boga i to joj je omogućilo da sudjeluje u svim milostima koje izviru iz Božjeg Srca i da podijeli ove milosti s drugima. To je bit Terezijinog majčinstva prožetog Božjim očinstvom: piti iz izvora Žive Vode i odatle voditi druge istom izvoru. „Dolazi mi na pamet – kaže sv. Terezija – samaritanka koja je iskusila nešto slično. Njezino srce je na taj način shvatilo riječi koje joj je Gospodin rekao i zahvaljujući njima mogla ih je ići objaviti ljudima u selu.“ Ovo je izvrstan primjer onog što govorim. Kao nagradu za ovo veliko milosrđe koje joj je iskazano, zadobila je povjerenje svojih susjeda i mogla je biti svjedok velikog dobra koje je Gospodin učinio u tom selu. To je po mom mišljenju jedna od najutješnijih stvari koje postoje – vidjeti kako se duše ispunjaju dobrima preko jedne osobe. Tada, vjerujem, kušamo najukusnije plodove. Blaženi kojima Gospodin daruje ove milosti koje pripadaju samo Njemu. Terezijino iskustvo nije je zatvorilo u samu sebe već joj je omogućilo – kao samaritanki – ići dalje kao svjedok Božjeg milosrđa za druge, davati život drugima. Tako je sv. Terezija „rodila“ sinove i kćeri koji su – poput svoje majke – ušli u otajstvo živog odnosa s Bogom. To je stvorilo terezijanski Karmel. I to je dalo posebno poslanje terezijanskom Karmelu: tražiti otajstvo života i darivati život, rađati za puninu života u Bogu, voditi izvoru žive vode… To je poseban poziv bosonogih karmelićanki. Iako nisu pozvane na davanje fizičkog života, pozvane su da budu duhovne majke u punom smislu riječi. To je autentično davanje života, prijenos milosti, poseban ulog na putu rasta. Mogli bi se zapitati u čemu se točno sastoji ovo davanje života. Gledajući primjer sv. Terezije, čini se da se terezijansko duhovno majčinstvo može prepoznati između ostalog po tome što je upravljeno prema istini, skida okove i oslobađa od svega što može oduzeti prostor središnjoj stvarnosti, kako bi se konačno mogla pretvoriti u izvor života: „Ovo iskustvo nije ništa drugo doli posvemašnja smrt svim zemaljskim stvarima i uživanje Boga“ (Moj život 16,1).“
Dopuštajući se preobraziti preko neizmjerne Božje ljubavi, redovnice se suobličuju Njemu – s druge strane, njihove svjetiljke se ne mogu upaliti i staviti pod svijećnjak njihovih samostana. Svijet čezne da čuje dobru vijest i tražio je kroz cijelu svoju povijest svetost i mudrost kontemplativnih redovnica i redovnika. Danas ne bi smjelo biti razlike ako želimo da nova evangelizacija donese plodove.
Papa Franjo kaže: „Stoga jedna od stvari koje nikad, nikad ne bi smjeli napustiti je vrijeme da saslušate ljude. Čak i u vrijeme kontemplacije, šutnje. Uvijek je važna povezanost sa svijetom. Znati što se događa. Jer vaš poziv nije bijeg; on je odlazak u samo srce bitke, on je borba, on je poziv srcu Isusovu u prilog čovječanstva. On je poput Mojsija koji je držao uzdignute ruke, moleći, dok se narod borio (usp. Izl 17, 8-13). Jer vidjeti vašu radost, vašu predanost molitvi, zagovoru, čini puno dobra ljudima. Ovo je jako važno, jako važno. Jer klauzura uvijek zahtijeva ovu povezanost s ljudima. Ovo je veoma važno.“
Iz ove perspektive se može smjestiti posebno poslanje bosonogih karmelićanki koje se sastoji od toga da primaju i prate ljude molitvom bez da moraju izaći iz samostana. Kaže papa Franjo: „Mnogobrojne milosti dolaze od Gospodina u ovoj povezanosti između života skrivenog u Bogu, molitve i pozornosti na vijesti koje dobivaju od ljudi. To je služba, to je jedan osmjeh. Osmjeh klauzurnih redovnica otvara srce. Osmjeh klauzurnih redovnica hrani više nego kruh one koji se njima obraćaju.“
4. listopada 2013. obraćajući se redovnicama papa je rekao: „Lijepo je kad ljudi dolaze u govornicu samostana i traže molitvu i izriču svoje vlastite probleme. Možda sestra ne kaže ništa izvanredno, ali uvijek će to biti riječ koja proizlazi iz kontemplacije Isus Krista, i kao posvećena stavlja se na put same Crkve koja je tu za čovječanstvo“.
Rafal Wilkovski, OCD
Jedne tamne noći,
sa čežnjom, u ljubavi zapaljenom,
o, sretnog li slučaja,
iziđoh neprimjećena,
kad je moja kuća utihnula.
U tami i sigurna
tajnim ljestvama, prerušena,
o, sretnog li slučaja,
u tami i skrivena,
kad je moja kuća utihnula.
U sretnoj noći,
potajno, da me nitko ne vidi
niti sam ja što gledala,
bez drugog svjetla i vodstva
osim onog koje je u srcu plamtjelo.
Ono me je vodilo
jasnije od podnevnog svjetla
tamo gdje me je čekao
onaj kojeg sam dobro poznavala,
na mjestu gdje ne bijaše nikoga.
O noći koja si me vodila;
o noći ljupkija od zore
o noći koja si sjedinila
Ljubljenog s ljubljenom,
ljubljenu u Ljubljenog preobraženu!
Na mojim cvjetnim njedrima,
koja sam samo za njega čuvala,
ondje je zaspao,
a ja sam ga obdarivala,
uz dah lepeze od cedrovine.
Dahom lahora
dok sam se poigravala njegovom kosom,
njegovu mirnu ruku
na svom vratu osjetih,
i sva je moja osjetila obustavio.
Ostadoh i zaboravih sebe,
naslanjajući lice na Ljubljenog,
sve je prestalo i prepustih se,
ostavljajući svoje brige
među ljiljanima zaboravljene.
sv. Ivan od Križa
Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se!
Duše Sveti, Bože, smiluj nam se!
Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se!
Sveta Marijo, moli za nas!
Sveta Bogorodice,
Sveta Majko Božja,
Sveta Marijo od Gore Karmela,
Sveta Marijo od Škapulara,
Majko Kristova,
Majko blaga,
Majko slatka,
Majko i gospodarice Karmela,
Majko koja djecu znade slušati,
Majko djeci milostiva,
Majko koja nas u progonstvu tješiš,
Majko koja nas u času smrti tješiš,
Majko vazda djevice,
Majko prečista,
Majko bezgrješna,
Djevo neokaljana,
Djevo osobita,
Djevo u osluškivanju Riječi,
Zaštitnice naša preslatka,
Sestro naša ljubezna,
Učiteljice naša mudra,
Sjaju neba,
Mistična zvijezdo Gore Karmela,
Cvijete Karmela,
Lozo procvjetala,
Zvijezdo mora,
Svjetlo u noći duha,
Cvatući izdanče Jišajev,
Ljiljane među trnjem izrasli,
Zemljo Božja,
Božanske milosti puna,
Izabrana Zaručnice Božja,
Stanu utjelovljene Riječi,
Ravni pute koji k nebu vodiš,
Sigurna voditeljice na brdo – Krista,
Ključu i Vrata neba,
Krzno božanskom svježinom orošeno,
Uresu Karmela.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta,
oprosti nam Gospodine,
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta,
usliši nas Gospodine,
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta,
smiluj nas se!
Moli za nas, Kraljice uresu Karmela.
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih!
POMOLIMO SE
Bože, ti si Karmelski Red uresio posebnim naslovom
Blažene Marije vazda Djevice i Roditeljke svoga Sina.
Daj nam koji joj svetom službom slavimo spomendan
da nas ona brani svojom zaštitom te postignemo vječne radosti.
Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.