Vlč. Tomislav Šagud, župni vikar u zagrebačkim Sesvetama, otvorio je u petak, 14. prosinca, svečanim misnim slavljem, svetkovinu sv. Ivana od Križa, naučitelja Crkve, mistika i pjesnika, duhovnog Oca karmela. Uz njega su bili suslavitelji: preč. mr. Mijo Matošević, supsidijar u Stupniku-Lučko i vlč. Željko Nestić, župni vikar u Gornjoj Reki i Jelkovcu. Čuvarice svetišta, sestre karmelićanke, animirale su misno slavlje, pod ravnanjem s. Bonite Kovačić, OCD, skladnim pjevanjem.
Nadahnjujući se na misnim čitanjima, vlč. Šagud je u prigodnoj homiliji, uočio bitnu okosnicu Ivanovog života i Ivanovog nauka: ljubav. Tako je spomenuo da smo pozvani na savršenu ljubav kojom nas je Isus ljubio i dao svoj život za svoje učenike i za sve nas. Zato Pavao kaže: „Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.“ (Rim 5, 8).
„I zato je danas na blagdan sv. Ivana od Križa najprikladnije govoriti o Božjoj ljubavi, jer njegova tamna noć duše, njegov govor o usponu na goru Karmel, o uskoj stazi koja vodi u nebo, što su drugo nego upute o tome kako ljubiti poput Krista. Ivan od Križa ne govori o patnji i teškoćama, nego prvenstveno o ljubavi. Jer ljubav znači usprkos svim vanjskim okolnostima, problemima i teškoćama, poput Krista ustrajati u vršenju volje Božje,“rekao je između ostalog propovjednik.
Isto tako je spomenuo sv. Pavla koji također govori o ljubavi i savjetuje nam kako ljubiti: „što je god istinio, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to nek vam je u srcu!“ (Fil 4, 8). Pavao govori o idealnoj i kreposnoj ljubavi u kojoj valja ustrajati. A za to je potrebno, prema školi sv. Ivana od Križa, odricanje od svjetovnog, što podrazumijeva matrijalne, emotivne i duhovne užitke, te molitva i povjerenje u Gospodina u duhovnim suhoćama, stresovima i tjeskobama života. To je uski put, put borbe, napora i križa, pur uspona na goru Karmel, naglasio je predvoditelj slavlja.
Na kraju homilije vlč. Šagud je zaželio vjernicima da budu postojani u životnim iskušenjima, bolima i mukama, koje imaju svoj rok trajanja, jer će Bog od njih učiniti nešto predivno za nas i za druge. Čeka nas uskrsnuće i vječna radost, misli su propovjednikove.
Vlč. mr. Andrija Miličević, asistent duhovnika zagrebačkih bogoslova, predslavio je popodnevnu euharistiju, kojoj je prethodila Večernja Časoslova, kao i sv. krunica, uz onu prijepodnevnu. Tu su bili i koncelebranti: vlč. Danijel Hačko, upravitelja župe Vrbani II. u Zagrebu, đakon Rafael Mikac iz Varaždinske biskupije i ministrant Tomislav Skender iz Brezovice. Oktet zagrebačkih bogoslova uzveličao je misno slavlje svojim krasnim pjevanjem.
„Mogu li ja, možeš li ti, biti mistik? Mogu li ja, možeš li ti, u ičemu biti sličan Ivanu od Križa? Kada čujemo ime Ivan od Križa kao da nam odjednom padne mrak na oči. Nije to mrak, zamračenje, noć, o kojoj govori Ivan od Križa. Taj mrak koji nama padne na oči je u smislu, nemoj me s time zamarati, to nije za mene, to je nedostižno. On, taj Ivan od Križa, on je s neke druge planete. Njega je Gospodin jako volio. Pričaj mi radije o nekim lakšim stvarima, meni dostižnijima.
Nakon Ivana od Križa, otprilike kojih 350 godina kasnije, jedan teolog, nije svetac, (barem za sada), ali kažu da je mistik, imenom Karl Rahner, rekao je jednu zanimljivu rečenicu: ‘Kršćanin 21. stoljeća će biti mistik, ili ga neće biti’. Zanimljivo! Mogu li ja biti mistik? Možeš li ti biti mistik?,“ upitao se na početku prigodne homilije vlč. Miličević.
Potom je podsjetio kako smo svi po krštenju obukli Krista i pozvani smo na svetost svojim načinom života, svojim ponašanjem, svojim govorom i svojim djelima. Na tu svetost poziva nas i Krist Gospodin, da mu postanemo što sličniji, kristoliki, jer On je u nama s Ocem i rekao nam je: „Budite savršeni kao što je savršen Otac Vaš nebeski.“(Mt 5, 48). No, prema današnjem Evanđelju, (Iv 17, 17-26), svetost nije samo u našim rukama, već i u Božjim. Sam Isus se za nas zauzima i moli Oca za nas.
Isto tako naglasio je propovjednik, prema nauci sv. Ivana od Križa, (ŽPLJ 1, 12) da je Bog u nama prisutan i da je On središte naše duše u koje se mi spuštamo, da bismo dosegli puninu Božje ljubavi, do koje se dolazi uz brojne napore u duhovnom životu, te uz dnevne uspone i padove. „Koliko god to teško zvučalo i koliko god to teško bilo, jedino uz vjernu, svakodnevnu, ustrajnu molitvu možemo preživjeti naše uspone da se ne uzoholimo i jedino uz svakodnevnu molitvu možemo preživjeti naše padove, da ne potonemo i da ne odustanemo od sebe, a onda i od Boga,“ rekao je između ostalog predvoditelj misnoga slavlja. Taj napor hoda u duhovnom životu do njegovih vrhunaca dobro je poznat sv. Ivanu od Križa. On nas kroz tamne noći, kao izvrstan učitelj, kroz aktivna i pasivna čišćenja osjetila i duha, vodi do sjedinjenja s Gospodinom.
Taj duhovni hod sa sv. Ivanom od Križa, mistikom, završio je vlč. Miličević ovim mislima: „I kao što planinar nije samo onaj koji je došao do vrhunca gore na koju se odlučio popeti, usudio bih se reći da tako mistik nije samo onaj koji je uspio postići neka duboka mistična iskustva, duboke mistične ekstaze, koje su doista nedostižne za svakoga. Mistik je onaj čovjek koji se svakodnevno druži s Bogom, koji svakodnevno odlučuje hodati zajedno s Njime, prepuštajući sve više Njemu da vodi naš život. A kada to počnemo činiti, vidjet ćemo kolikim nas nevjerojatnim darovima obdaruje naš Otac nebeski,“ naglasio je propovjednik i ohrabrio prisutne da hode tim putem i da dnevno vjerno stoje pred Gospodinom u molitvi, predanju i povjerenju.
Svečanim blagoslovom i preporukama hodočasnika u molitve sestara, završilo je ovogodišnje Ivanovo slavlje.
Misnim slavljem i zazivom Duha Svetoga, koje je predvodio naš o. Jakov Kuharić, OCD, započeli smo u ponedjeljak ujutro, 19. studenog zajedničke duhovne vježbe. Tema duhovnih vježbi bila je: „Kako ćemo vjerovati u Isusa Krista?“ Voditelj duhovnih vježbi o. Kuharić ju je obradio vrhunski, praktično, dubinski, sržno i radikalno, nadahnjujući se na svetopisamskim tekstovima, kao i na duhovnosti i spisima sv. Ivana od Križa, uz ostalo.
Na početku nas je usmjerio i podsjetio na cilj duhovnih vježbi, a taj je da iznova stavimo Krista Isusa u središte svoga života i da se otvorimo njemu da nas mijenja i pročišćuje našu sebičnu ljubav u darovanu, kako bi nas poistovjetio i sjedinio sa sobom, po ljubavi i vjeri, koja je temelj duhovnog života.
A onda je kroz niz razmatranja govorio o tome kako vjerovati i u koga vjerovati. Tako je između ostalog rekao i to da ako imamo vjere, nećemo biti razočarani i nećemo se osjećati prevarenima, jer je Bog vjeran i nikada čovjeka ne iznevjerava. „Bit ćemo kadri prepoznati Božje lice u Isusovom iznakaženom licu. Što god da osjećali ili ne osjećali, bit ćemo sigurni da nam je molitva uslišana, da su nam želje ispunjene ili će nam biti ispunjene. Nećemo tražiti da nam se podastru dokazi za to i nećemo trebati druge sigurnosti osim apsolutne sigurnosti koja nam uvijek stoji na raspolaganju: Bog nam je dao svoju riječ, Isus je tako rekao. Ako vjerujemo u Isusa, rado ćemo ići putem bez ikakvih dokaza, bez povratnih informacija, moleći ‘u prazno’, nepokolebivo sigurni…“
Isto tako je voditelj duhovnih vježbi spomenuo i to da postati autentičnim Kristovim učenikom znači prihvatiti duhovnost križa, a odreći se duhovnosti slave, jer duhovnost križa dolazi od Boga, a duhovnost slave od čovjeka. U duhovnosti križa čovjek traži Boga, a u duhovnosti slave, sebe. Govoreći pak o svetim zavjetima, napose o zavjetu djevičanstva, naglasio je i to da svijet neće promijeniti veliki projekti društvene preobrazbe, ma kako oni bili važni, već pojedinci koji nauče istinski voljeti one koji su im najbliži, koji nauče oslobađati se samih sebe zato da bi se mogli darovati drugima. Taj put nam je zacrtao Gospodin darujući nam samoga sebe, da bismo živjeli njegovim životom, umrijevši sebi, i da bismo mu se potpuno predali po molitvi. Jer: “Naš cilj nije živjeti duhovnim životom, već voljeti Boga,“ rekao je između ostalog o. Kuharić.
Euharistijskim slavljem i pjesmom zahvalnicom: „Tebe Boga hvalimo“, te osvrtom na duhovne vježbe završili smo, u subotu, 24. studenog, započeti hod i nastavili u praksi motriti, prebirati i živjeti ono što nam je Duhu Sveti po voditelju duhovnih vježbi govorio.