Provincijal Hrvatske karmelske provincije svetog Oca Josipa, o. Srećko Rimac, OCD, predvodio je u utorak, 1. listopada 2019. godine, u Stepinčevom Karmelu, svečano misno slavlje u prigodi blagdana sv. Terezije od Djeteta Isusa i Svetog Lica, naučiteljice Crkve i zaštitnice misija. Uz njega su bili suslavitelji: msgr. Stjepan Bradica, sisački kanonik u miru, vlč. Vladimir Cvetnić, župnik u zagrebačkoj Odri, vlč. Vjekoslav Pavlović, župnik u Blaškovcu, vlč. mr. Andrija Miličević, duhovnik zagrebačkih bogoslova, vlč. Tomislav Šagud, župnik u Gajnicama i vlč. Željko Nestić, župnik u Kajzerici. Misno slavlje animirale su svojim skladnim pjevanjem čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a narod im se pridružio.
Misao vodilja nadahnute homilije, u mjesecu listopadu, koji je papa Franjo ove godine proglasio izvanrednim mjesecom misija, a prijašnjih godina bio im je posvećen samo jedan dan, bila je: sv. Mala Terezija i misije. Obzirom na spomenutu temu, Otac Provincijal je rekao između ostalog i ovo: „Danas kada slavimo blagdan sv. Male Terezije želimo se obogatiti njezinim duhovnim iskustvom i naukom čitajući i razmatrajući tekstove koje nam je ona ostavila u baštinu. No čitajući njezina djela, vjerujem da ste i vi imali dojam da u njezinim spisima otkrivate uvijek neke nove poticaje i dobivate uvijek neka nova prosvjetljenja. Bez pretjerivanja može se reći da je duhovno blago koje se krije u spisima sv. Male Terezije neiscrpno… zato jer je Mala Terezija bila preobražena u Isusa Krista, bila je ispunjena Bogom.“
U daljnjem promišljanju o. Rimac je podsjetio vjernike da se ove godine navršava 100. obljetnica Apostolskog pisma koje govori o naravi i važnosti misija Maximum Illud pape Benedikta XV., i da papa Franjo poziva sve da prodube svoju svijest o misijskom poslanju. Isto tako propovjednik je spomenuo da je 14. prosinca 1927. papa Pio XI. proglasio sv. Malu Tereziju su zaštitnicom misija. Ona je izgarala od velike želje da bude misionarka od stvaranja svijeta pa sve do kraja svijeta, gorjela je velikom željom za spasenjem duša. Sama je ustvrdila: „Došla sam u Karmel da spašavam duše i posebno da molim za svećenike.“ U Terezijinom duhu to znači: ljubiti Isusa i učiniti da ga drugi ljube.
„Terezija moli Isusa da bude privučena od njega kako bi njemu privukla druge. Terezija je shvatila da Kristu može dati samo one duše koje je Krist prije toga njoj dao. Bog čini da želimo ono što nam želi dati. Samo iz susreta i iz ljubavi prema Kristu rađa se apostolska gorljivost… Apostolska učinkovitost je dar od Boga, koji se može samo izmoliti u molitvi. Tako Terezija piše da činiti dobro dušama bez Božje pomoći je nemoguće kao što je nemoguće da po noći sija sunce. Samo Isus koji je živ i koji djeluje može privući sebi duše. Bez Njega, bilo kakva apostolska aktivnost je besplodna. Terezija je otkrila da je apostolsko djelovanje djelo Kristovo koje očituje najintimniju stvarnost Otajstva Božjeg, a to je milosrđe koje oprašta i liječi,“ rekao je Otac Provincijal.
Još je spomenuo da Papa Franjo, citirajući papu Benedikta XVI., uvijek ponavlja da Crkva ne raste prozelitizmom, nego po privlačnosti. Upravo to iskustvo je imala i Mala Terezija. Ona svjedoči da onaj tko je privučen od Krista nikoga ne prisiljava i samo na taj način se postaje kršćaninom. Krist je onaj koji privlači, ne ljudska mudrovanja. Za Tereziju apostolsko djelovanja prolazi uvijek preko konkretnih čina bratske ljubavi. Svaki čin bratske ljubavi nije primjena neke doktrine nego je čin koji je učinjen od samoga Krista. Krist je onaj koji djeluje. Ovo je srce misija. Zato su molitva i žrtva, ljubav prema Isusu u samom srcu misija. Ovo je sigurno jedan od razloga zašto je Mala Terezija proglašena zaštitnicom misija iako nije izlazila iz klauzure svoga samostana, misli su Oca Provincijala.
Stoga: „Molimo Malu Tereziju da u nama zapali želju da ga još više ljubimo i da učinimo da ga i drugi još više ljube,“ poručio je o. Srećko.
Na kraju misnoga slavlja vlč. Vladimir Cvetnić uputio je srdačne riječi zahvale Ocu Provincijalu, prisutnim svećenicima i vjernicima, a sestrama karmelićankama čestitku za njihov blagdan. Blagoslov ruža nije izostao, kao niti kiša milosti koju je sipala u duše prisutnih Svetica ruža.
Župnik župe sv. Nikole biskupa iz Bistre, vlč. Tomislav Kralj, predvodio je večernju sv. misu kojoj je prethodila molitva sv. krunice i Večernja Časoslova. Uz njega je koncelebrirao vlč. Ante Rotim, svećenik u miru, iz Zagreba, a tu su bili i čitači i ministranti: dva Ivana, Lea, Šime i Luka. Zbor mladih „Note Ljubavi“ iz Bistre, kojemu su se pridružili i „Prijatelji Maloga Isusa“ iz spomenute župe, pod ravnanjem prof. Filipa Meštrovića, uzveličao je misno slavlje svojim oduševljenim pjevanjem.
U prigodnoj homiliji vlč. Kralj se osvrnuo kratko na Terezijin životni put, na njezin lik i na njezine kreposti, s osobitim naglaskom na njezin „Mali put duhovnog djetinjstva“ i na njezinu molitvu. Tako je zahvalio Gospodinu na daru sv. Male Terezije, na daru njezinog „Malog puta“, u kojem se prepoznaje zapravo velika i hrabra žena koja je sve radila i prihvaćala s ljubavlju, za Isusa.
Bila je deveto dijete u pobožnoj obitelji svojih roditelja koji su sveto živjeli, iako ne bez poteškoća. Majka joj umire kad su joj bile četiri godine. Uz brojne zapreke, vrlo mlada ulazi u Karmel u Lisieux. Život joj nije bio lagan. U Karmelu prolazi kroz krize, suhoće i kušnje. Sve je to s ljubavlju nosila i Bogu prikazivala, a svoje redovite dužnosti vršila je vjerno i radosno. „Nama je poticaj kako vršiti svoje redovite dužnosti i kako u malim stvarima prepoznati Boga i činiti sve s velikom ljubavlju. Tako je potrebno danas odgajati i djecu, jer male žrtve vode u Nebo,“ rekao je između ostalog župnik Kralj.
U nastavku propovijedi je naglasio da sv. Mala Terezija nije bježala od žrtve, i patnje, po kojoj smo najsličniji Bogu, već da se sva darovala za Boga i bližnjega i živjela ljubav u konkretnim prilikama, na što smo svi pozvani. „Čovjek ne mora dugo živjeti da bi bio svet. Mala Terezija nam pokazuje da je i danas moguća svetost,“ misli su predvoditelja slavlja.
Govoreći o moći i snazi Terezijine molitve, vlč. Kralj je rekao i ovo: “Neka vaša svaka molitva bude Bogu na slavu i nama na spasenje. Sv. Terezija će nam po svakoj našoj molitvi poslati kišu milosnih ruža koje neka nas povedu u Nebo.“
Na kraju misnoga slavlja zbor mladih darovao je sestrama i vjernicima glazbeni poklon, koncert duhovnih pjesama, a sestre su im uzvratile blagoslovljenim Terezijinim ružama.
„Duh pustinje“ bila je tema duhovnih vježbi koje je predvodio karmelićanin o. Jakov Kuharić, OCD, od ponedjeljka, 23. rujna do subote 28. rujna, bosonogim karmelićankama u Brezovici. Duhovne vježbe su započele misnim slavljem i zazivom Duha Svetoga, a predavanja su se temeljila na evanđeoskom ulomku iz Matejeva evanđelja (Mt 4, 1-11) koji govori o Isusovoj kušnji u pustinji, kao i na izabranim izrekama pustinjskih otaca, koje su poveznica s duhom i naukom karmelskih utemeljitelja, sv. Terezijom Avilskom i sv. Ivanom od Križa. „Pustinjaštvo je srce Karmela i ono osmišljava život u Karmelu… Zamisao duhovnih vježbi bila je da preko izabranih izreka pustinjskih otaca sestre dobiju još jedno svjetlo za svoj molitveni i duhovni život“, rekao je između ostalog o. Kuharić.
Pustinjaci su živjeli krajem trećeg i početkom četvrtog stoljeća u pustinjama Egipta, Palestine i Sirije, gdje su nikle tri pustinjačke nastambe: Nitrija, u kojoj je živjelo 5.000 pustinjaka; Ćelije sa 600 pustinjaka i Skitija koja je brojila 70.000 monaha. Oni su bili praktični, jednostavni ljudi, seljaci; „bježali su“ od žena i biskupa. Bavili su se fizičkim poslovima, ponajviše pletenjem košara, koje su prodavali i od zarade se uzdržavali. Nisu bili svećenici, niti teolozi; nisu puno govorili o Bogu, već živjeli i radikalno svjedočili Evanđelje.
Pustinja im je bila mjesto susreta sa sobom i s Bogom, a imala je za cilj da se kroz kušnje oslobode svega što nije Bog, svih navezanosti, te da svuku sa sebe staroga čovjeka i oslobode se od zla. Cilj je također postići čistoću srca koje vidi Boga u svemu. Čistoća srca, šesto blaženstvo, omogućuje nam da imamo ispravan odnos prema sebi, Bogu, svijetu i drugima. Put do čistoće srca je borba, a uklonimo li kušnju i borbu, nitko se neće spasiti, rekao je abba Antun pustinjak. Cilj kontemplativne molitve je suobličenje s Kristom, što ne ide bez žrtve, misli su o. Jakova.
U nizu daljnjih razmatranja voditelj duhovnih vježbi je govorio o duhovnom boju s mislima preko kojih sotona napada, a nad kojima treba bdjeti i moliti, osobito nad požudama i srdžbom, te misli usmjeravati prema Isusu i ne baviti se previše sobom i svojim samoostvarenjem. Jednako tako govorio je i o drugom blaženstvu: „Blago ožalošćenima, oni će se utješiti!“ (Mt 5, 4), te je između ostalog spomenuo da je to stanje raskajanosti pred Gospodinom. Toga nema bez poniznosti, a poniznost je život u istini, kaže sv. Terezija Avilska. Uz ostalo, razmatrali smo i o prvom blaženstvu, o siromašnima u duhu (Mt 5, 3), s osobitim naglaskom na poniznost koja tjera demone i donosi duši pravi mir jer ne sudi i ne prezire nikoga.
Ulazeći dublje u pustinju srca, nadahnut izrekama pustinjskih otaca, o. Kuharić govorio je o značenju ćelije za susret s Bogom, posebno u kušnjama; o izgradnji unutarnje ćelije molitvom i oslobađanjem od svega što nije Bog, te o molitvi, srcu Karmela, nutarnjem dinamizmu duše kojoj Bog govori, a ona ga sluša i suobličuje se njemu. Jednako tako govorio je o povezanosti molitve s bližnjim, osobito s našim ukućanima, što je ujedno i test naše duhovnosti. „Bit našega života je savršenstvo ljubavi prema Bogu i čovjeku, a pustinjaštvo je bijelo mučeništvo gdje dnevno umiremo sebi i darivamo se, radi Gospodina, drugima. Redovništvo je svjedočanstvo o vječnim i neprolaznim dobrima, izazov ljudima i svjedočanstvo vjere za mnoge“, ustvrdio je o. Jakov.
Duhovne vježbe završile su misnim slavljem i zahvalnom pjesmom „Tebe Boga hvalimo”, te s novom revnošću i poletom življenja duha pustinje u hodu svakidašnjice.
Na spomendan mističnog Probodenja Srca sv. Majke Terezije Avilske, u ponedjeljak, 26. kolovoza 2019. godine, provincijal Hrvatske karmelske provincije sv. Oca Josipa, o. Srećko Rimac, OCD, predvodio je, u Stepinčevom Karmelu, misno slavlje u prigodi prve obljetnice preminuća s. Marije Vjekoslave od sv. Josipa (Štefanije Špiljak). Slavlju su nazočili: rodbina, prijatelji i znanci s. M. Vjekoslave i Karmela, a među njima bio je i njezin brat Marijan i šogorica Snježana Špiljak. Misno slavlje animirale su skladnim pjevanjem sestre karmelićanke pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.
„U ovome Stepinčevom Karmelu kroz 80 godina živjelo je dosta sestara koje su obilježile jedno razdoblje. Kroz skoro 30 godina u ovome Karmelu živjela je s. Marija Vjekoslava koja je, možemo reći, obilježila ovaj period u svome djelovanju kao vanjska sestra. Tolike je posjetitelje Karmela u Brezovici dočekala i primila, te na njih ostavila poseban dojam. Tako da su neki Karmel u Brezovici upamtili upravo po nezaboravnom i ponekad vrlo duhovitom susretu sa s. Vjekoslavom. Prije godinu dana, toliki svećenici i narod, uz biskupa Ivana Šaška, odali su joj poštovanje i izrazili zahvalnost Bogu i njoj.
Kao što znate s. Vjekoslavu je Bog obdario mnogim darovima. Bila je katehistica i orguljašica, te u Družbi Kćeri Božje Ljubavi poglavarica, zamjenica provincijalke, praktična u svim poslovima i ugledna sestra u Družbi. No, s. Vjekoslava nije težila častima i vlastima ili za prolaznom zemaljskom slavom, nego je još više htjela prionuti uz svoga Zaručnika Isusa koji ju je pozvao i progovorio njezinu srcu, te je željela doći u Marijin Karmel. S. Vjekoslava voljela je molitvu i puno se molila. Bila je redovnica nepokolebljive vjere, ustrajne molitve, uvijek spremna drugoga razvedriti.“ rekao je u prigodnoj homiliji Otac Provincijal.
Onda je svoja zapažanja, iskustva i svjedočenja nizao dalje i ustvrdio da je s. M. Vjekoslava bila vrlo jednostavna i direktna u komunikaciji, i da se posebno odlikovala krepošću razboritosti i točnoga savjeta za svakoga – bilo laika, časne sestre ili svećenika. Isto tako je naglasio da je u svojoj dugoj bolesti bila vrlo strpljiva, a teške bolove i patnju prikazivala je za svećenike, bogoslove i za sve koji su joj se preporučivali.
Uz to je o. Rimac posvjedočio i ovo: “Sjećam se kada sam je posjećivao u bolesničkoj sobi kako je i u teškoj bolesti neprestano molila krunicu i unatoč teškim bolovima gotovo nikada se nije žalila. Zbog svoga direktnog načina komuniciranja i svoga karaktera znala je doći i do određenih razmimoilaženja sa svojim sugovornicima, a ponekad je znalo doći do malih sukoba, što je nešto prirodno za ljudsku narav. No, s. Vjekoslava nije bila nikakvo zlopamtilo i nakon malo vremena sve je bilo izglađeno, kao da ništa nije bilo. Tako i u tome možemo od nje naučiti da ne budemo zlopamtila.“
Isto tako je rekao da je s. M. Vjekoslava bila vrlo skromna sestra s velikim pouzdanjem u Božju providnost, i da je posebno štovala sv. Josipa. O milostima koje je dobila po zagovoru sv. Josipa znala je svjedočiti ljudima, a i Oca Provincijala je poticala na utjecanje sv. Josipu.
On je na završetku homilije rekao sestrama i prisutnima: „Vama sestre zahvaljujem što ste mi poklonili krunicu koja je napravljena od zrnaca krunica koje je ona molila. To će mi biti draga uspomena. Danas zahvaljujemo dragome Bogu za dar naše sestre Vjekoslave i vjerujemo da svoje poslanje neumorno nastavlja s neba. Pokoj vječni daruj joj Gospodine. I svjetlost vječna neka joj svijetli. Počivala u miru Božjem. Amen.“
Domjanićevom popijevkom koju je s. M. Vjekoslava posebno voljela: „K suncu prosi vsaka roža“ završilo je misno slavlje, a prisutni i sestre obnovili su sjećanja na s. M. Vjekoslavu, zahvalili joj na primljenim milostima i dalje joj se preporučili.
U popodnevnim satima sestre su obišle njezin grob, pomolile se za njezinu dušu, ponijele joj suncokrete i zapalile lampione, koji se već punu godinu dana ne gase na njezinom grobu.
Zlatomisnik Zagrebačke nadbiskupije, velečasni gospodin Ante Rotim, svećenik u miru, posjetio je Stepinčev Karmel, u četvrtak, 15. kolovoza, na svetkovinu Velike Gospe, i zahvalio, zajedno sa sestrama karmelićankama, nebeskoj Majci Mariji na 50. obljetnici svećeništva, svečanim misnim slavljem. Uz njega su bili ministranti: Lea, Luka i Lena, a sestre karmelićanke, pod vodstvom s. M. Bonite Kovačić, OCD, animirale su pjesmom misno slavlje, kojemu se narod pridružio.
U uvodnim mislima vlč. Rotim očitovao je ponos i radost Crkve koja ima tako veliku i divnu Majku koja je dušom i tijelom uznesena na nebo i koja bdije nad nama. Isto tako je zahvalio Gospi na 50. obljetnici svoga misništva kao i na 80. obljetnici prisutnosti molitvene oaze Karmela u Brezovici, kojega je osnovao bl. Alojzije Stepinac.
„Slavimo Uznesenje Blažene Djevice Marije na Nebo. Blažena Djevica Marija je smjerokaz Crkvi i svijetu. Po Mariji nam je Otac dao svoga Sina, Spasitelja. Nju je prvu Bog proslavio u Nebu, gdje i nas čeka…,“ rekao je između ostalog Zlatomisnik.
Potom je orisao hod Crkve kroz povijest s Djevicom Marijom, kroz četiri dogme; dogma da je Marija Bogorodica, zatim Djevica, Bezgrešno začeta i dušom i tijelom na Nebo uznesena. Sve je počelo na Efeškom koncilu koji je održan 431. godine u Efezu, a na kojem je Blažena Djevica Marija proglašena Bogorodicom, a završilo je 1950. godine, kada je papa Pio XII. proglasio dogmu o Marijinom uznesenju dušom i tijelom na Nebo.
Isto tako zadržao se na Evanđelju svetkovine (Lk 1, 39-56), s osobitim naglaskom na Marijinom susretu s Elizabetom u Judejskom Gorju i na njezino tromjesečno služenje rođakinji. Zapazio je da nas Marija uči kako živjeti dubinski svoju vjeru, kako služiti drugima, kako imati za njih vremena, strpljivosti i ljubavi, te kako i mi trebamo pohađati druge s Marijom koja svaku dušu pohađa.
Na kraju homilije propovjednik je zahvalio Majci Mariji na brojnim milostima koje je primila po njoj Crkva i hrvatski narod i zamolio Gospodina da On bude kruna ovome čovječanstvu, po Mariji. Misno slavlje završilo je svečanim blagoslovom i Peričinom himnom: “Zdravo Djevo.“
Susret sa zlatomisnikom u govornici nije izostao, uz spontanost i radost; kao niti pitanja o njegovom životu, o svećeništvu, o župnikovanju, o kušnjama i ratnim nedaćama koje je proživio s obitelju; ostavši bez oca, djeda, stričeva, rodne kuće i rodnog mjesta kao dijete od tri godine i prihvaćajući udes prognanika od Širokog Brijega do Prozora i Rame, od Rame do Šarengrada i Iloka, od Iloka do Zagreba. Uz sve to ostao je vjeran i odan Bogu, Majci Božjoj, Crkvi, svome narodu i svojoj Domovini.
Zagrebački pomoćni biskup mons. Mijo Gorski predvodio je u nedjelju, 21. srpnja, u svetištu Majke Božje Karmelske, svečanu, zahvalnu misu u prigodi 80. obljetnice dolaska prvih Bosonogih karmelićanki u Hrvatsku, u Brezovicu, a na poziv ondašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Alojzija dr. Stepinca. Bile su to Hrvatice: s. Regina Terezija od Isusa, Trbljanić, OCD, i s. Marija Josipa od Milosrdne Ljubavi, Laufer, OCD, koje su došle iz austrijskih Karmela, iz onoga u Innsbrucku i onoga u Mayerlingu.
Uz biskupa Gorskog bili su suslavitelji: vlč. Vjekoslav Meštrić, župnik u zagrebačkom Stenjevcu, vlč. mr. Andrija Miličević, duhovnik bogoslova, p. Marko Dokoza, OP, dominikanac, uz ministrante i čitače, dok su ostali svećenici ispovijedali hodočasnike. Euharistijsko slavlje pratio je svojim oduševljenim i zdušnim pjevanjem Mješoviti župni zbor Svete Cecilije iz Vukovine, pod ravnanjem orguljaša i dirigenta dr. sc. Branka Pucekovića.
Nadahnjujući se na misnim čitanjima svetkovine Gospe Karmelske, osobito na Evanđelju, Otac Biskup je rekao da je za svaku majku najteža smrt njezinog djeteta. To je na poseban način proživljavala i Isusova Majka Marija i, usprkos svemu, stajala je uspravno pod križem svoga Sina. „Isus ju nikada nije zvao ‘Majko’, već ‘Ženo’. To nam govori da je Isus Božji Sin i da se ne da ni od koga uvjetovati. Na odlasku Isus želi svoju majku zbrinuti, jer su udovice u Izraelu bile u to vrijeme u teškom položaju. Cijeli život Isus je imao brigu za druge… Tu pod križem Crkva od tada rađa novi narod. I naš narod obraća se Blaženoj Djevici Mariji za zagovor i pomoć… Papa Franjo spominje da je Marija stajala pod križem u svojoj nepokolebljivoj vjeri, jer se Bogu posve predala,“ rekao je između ostalog propovjednik.
U nastavku homilije Otac Biskup je naveo da Marija stoji i danas pod križem Crkve i čeka strpljivo s vjerom u Boga na Božja obećanja. Isto tako je spomenuo da se i ovom Karmelu već 80 godina moli za Crkvu, stoji se s Marijom pod križem za Zagrebačku nadbiskupiju, za svećenike i hrvatski narod. Jer: „Duhovna građevina treba duhovni temelj, a nema boljega od molitve. Bl. Alojzije Stepinac, na početku drugog svjetskog rata, učinio je ono što je bilo moguće: izgradio je karmel i rekao je sestrama: ‘Učinite što možete milošću Božjom, da se hrvatski narod posve preporodi u Kristu i da sve bude prožeto Duhom Božjim; i pastiri i stado.’ Kao što je prorok Ilija izmolio od Gospodina kišu, nakon velike suše, tako i sestre karmelićanke mole kišu blagoslova za Zagrebačku nadbiskupiju, biskupe, narod, Crkvu,“ potvrdio je biskup Gorski i zahvalio sestrama karmelićankama na molitvama i žrtvama.
Isto tako je primijetio da je novo vrijeme i teže od Stepinčevog vremena. Naime, uočio je da je danas na djelu perfidna ateizacija vjere i da ona prodire u sve strukture života. Također da ta ateizacija prijeti vjeri, tim više, što nije otvorena, već zamotana u paket. „Zato je potrebna molitva i žrtva da Bog otvori nove Karmele. Kad je ono 1939. godine bl. Alojzije Stepinac osnovao ovaj Karmel, bilo je to Božje djelo. I danas imamo Karmel,“ misli su Biskupove.
I na kraju je izručio čestitke zagrebačkog nadbiskupa Josipa kardinala Bozanića i svoje osobne sestrama, te poručio hodočasnicima i vjernicima da s Marijom, Majkom Nade, gledaju naprijed, puni nove Nade.
Vlč. Andrija Miličević zahvalio je Ocu Biskupu, služiteljima oltara, zboru i vjernicima na euharistijskom i molitvenom zajedništvu, sestrama je također čestitao jubilej, a najmlađe članice zbora, devetogodišnje djevojčice, obradovale su sestre karmelićanke za njihov 80. rođendan prigodnim koncertom.
Središnjem jubilarnom slavlju i proštenju gospe karmelske prethodila je jutarnja sv. Misa koju je predslavio don Stjepan Bolkovac, SDB, uz suslavitelja vlč. Andriju Miličevića i ministrante, a koju su pjesmom animirale sestre karmelićanke pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.
U prigodnoj homiliji don Bolkovac se osvrnuo na misna čitanja Gospe Karmelske, te je između ostalog zaželio prisutnima da Mariju ponesu u svoj život, da s njom putuju ovim svijetom i izgrađuju svoj duhovni život, te da gledaju prema gore kako bi shvatili zašto su na zemlji.
Tu je bilo i zavjetno hodočašće župe Vukovine Gospi Karmelskoj, pod vodstvom prečasnog gospodina župnika i dekana Đure Saboleka, koji je predvodio Euharistiju i održao hodočasničku homiliju. Ženski zbor iz Mraclina, pod ravnanjem gospođe prof. Snježane Špehar, animirao je oduševljenim pjevanjem misno slavlje, a narod im se pridružio.
„Blaženi oni koji slušaju Riječ Božju i čuvaju je,“ (Lk 11, 28), bila je misao vodilja prigodne homilije. Tako je uz ostalo vlč. Sabolek rekao da ih je okupila Gospa Karmelska na Brdu Karmelu, kako bi slušali Riječ Božju i živjeli po njoj poput Marije, proroka Ilije i sestara karmelićanki koje je 1939. godine doveo u Hrvatsku bl. Alojzije Stepinac da budu posve Božje i da mole za Crkvu i hrvatski narod.
Rektor Nacionalnog svetišta svetog Josipa u Karlovcu mons. mr. Antun Sente, ml. predvodio je večernju Euharistiju, uz koncelebrante: o. Tihu Radana, OCD, o. Marka Dokozu, OP, gospodina Željka Kovačevića, stalnog đakona, te uz bogoslova i ministrante. Mješoviti župni zbor Sveti Josip iz Karlovca, pod dirigentskom palicom s. Blandine Rakarić, KBLJ, i orguljskom pratnjom mag. muz. Krešimira Klarića animirao je zanosnim pjevanjem misno slavlje.
Oslanjajući se na nedjeljna misna čitanja mons. Sente je između ostalog objedinio i Martu i Mariju, te je rekao i to, da je važno da sjednemo do Isusovih nogu, ali da to što od njega čujemo u djelo provedemo. Isto tako je spomenuo da je Isus učinio čudo na temelju Martine vjere, On čini čudesa i na temelju naše vjere, i da se može Boga spoznati i slaviti ga i u akciji i u kontemplaciji.
Svečanim blagoslovom i pjesmom Gospi Karmelskoj, kao i sv. Josipu završilo je središnje jubilarno slavlje 80. obljetnice dolaska Bosonogih karmelićanki u Hrvatsku, koje su zakoračile u deveti decenij života molitve i žrtve za svećenike, Crkvu i hrvatski narod. Došle su samo dvije sestre, a danas ih hrvatski Karmeli, Bogu hvala, broje, s pripravnicama, nešto manje od stotinu članica. Karmel živi u vrtu Gospodnjem i vez je zemlje sa Nebom, sadašnjosti i Vječnosti.
„Svima nam je poznato kako je naš blaženik Alojzije Stepinac prije točno osamdeset godina izgradio i utemeljio ovaj samostan Karmela u Brezovici. Ovih dana slavimo tu veliku obljetnicu. Punih osamdeset godina u ovim zidovima samozatajno žive naše sestre koje svojom molitvom i žrtvom natapaju naše suhe zemlje duha. Često nam nije jasno kako je to moguće da se netko odazove na ovakav način života – no tu nejasnoću i nesporazum, stavljamo po strani kada dolazimo upravo ovdje moliti preporuku u molitvu. Ne možemo ni objasniti zašto nas upravo ovdje nešto privlači, okuplja i zaustavlja – a onda šalje dalje – ohrabrene i osnažene. Nismo ovdje slučajno ili usput – Duh Božji nas je danas doveo ovdje na ovo brezovičko brdo Karmela.
Ako nemamo neku brigu, jad ili muku koju smo došli predati Majci – onda svakako imamo za što zahvaliti. Svaki od nas ima razlog zbog kojega je ovdje. Možda je Stepinac predvidio mnoga sušna razdoblja, htio je zato, vjerujem, podići mjesto s kojega će se molitve neprestano uzdizati Bogu – da kišom – natopi ovu Zemlju, pjeva psalmist – suhu, žednu, bezvodnu,“ rekao je na početku homilije vlč. Željko Nestić, predvoditelj misnoga slavlja. Uz njega je bilo više od desetak suslavitelja: svećenika, redovnika, đakon, ministranti i čitači, uz brojne hodočasnike i štovatelje Karmelske Gospe.
Misno slavlje animirale su pjevanjem čuvarice svetišta, sestre karmelićanke, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a narod im se pridružio. Šestorica svećenika i redovnika ispovijedala je hodočasnike, a o. Danijel Čolo, OCD, karmelićanin, primao je neke od njih u Škapularsku bratovštinu.
U nastavku homilije vlč. Nestić je, nadahnut misnim čitanjima svetkovine Gospe Karmelske, govorio o Ilijinoj molitvi za kišu, na gori Karmelu, kao i o njegovoj osobi. Tako je naglasio da je Karmel nezamisliv bez proroka Ilije koji u sebi spaja povijesno i legendarno, popularno i teološko, vremensko i nadvremensko. Isto tako rekao je da je Ilija duboko ljudski prorok, ali istodobno i nebeski lik; snažan je i nemoćan, odbija i privlači; snažno udara ko grom, ali i kukavički bježi pred jednom bijasnom ženom; ne oslanja se na sebe, već na Boga. „Ilija je iskusio snagu Boga, uopće nema sumnje da će izmoliti kišu koja znači život. I ,Eno se oblak, malen kao dlan čovječji, diže od mora!’ Spasenje je na vidiku… Ilijino povjerenje treba samo jedan sitan znak s neba da bude uvjeren u obrat situacije. Moguće je netko danas među nama u sličnoj situaciji: suša je postala neizdrdživa: nije li već i naš dolazak i okupljanje oko oltara taj oblačić veličine dlana koji najavljuje kišu milosti.,“ rekao je između ostalog propovjednik.
Potom je spomenuo da je duhovni život, život silazaka i uspona, te je poveo vjernike, sišavši s gore Karmela, na goru Kalvariju, na jedan novi uspon. Isto tako je naglasio da se drama Kalvarije već dvije tisuće godina događa na svakoj svetoj Misi i da je to najveći čin Isusove ljubavi prema nama u povijesti čovječanstva i da: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za prijatelje.“(Iv 15, 9-17).
„Mi sada sjedimo na Kalvariji i usred smo te spasenjske drame, prisustvujemo i ovom događaju o kojem smo čitali u evanđelju. Slušamo oporuku koja ima biti izvršena. Mi smo izvršitelji. Isus je jedini sin svoje majke koja će nakon njegove smrti ostati sama na svijetu. On joj sada, kao potporu, daje ljubljenoga učenika, zapravo, njega sada čini njezinim sinom… A tako je i učeniku dodjeljen novi dom – majka – koja se brine za njega i za koju se on brine. Ipak, ovo nije bila samo ljudska gesta zbrinjavanja – ovo nam govori još nešto više!,“ primjetio je vlč. Željko.
To „nešto više!“ uočio je propovjednik, najavio je Isus već u Kani Galilejskoj na svadbi. Tu Isus Mariju ne zove majkom, već „ženo!,“ koji naslov možemo naći i na drugim stranicama Svetog pisma. U Kani Isus unaprijed najavljuje konačnu svadbu, koja se ostvarila na Kalvariji, i upućuje na novo vino koje će Gospodin darovati. U izrazu „žene“ prepoznajemo Mariju „kao onu koja premošćuje – ona je most između starog stanja i roditeljica novog stanja. Ona donosi na svijet Novi Savez. U njenoj prisutnosti se mijenjaju odnosi. Ne čini li to danas Crkva? Ona rađa nove kršćane, odgaja ih, ozdravlja, savjetuje, pazi, prati na njihovom životnom putu od rođenja do smrti,“ riječi su predvoditelja slavlja.
Tu je i Ivan podno križa umjesto svih nas kojima je dodijeljena Marija za majku. Mi smo povjereni majci, a ona je povjerena nama. Tu nam je oporuku Isus darovao i ostavio da ju izvršimo u vlastitom životu. „Od učenika, mene i tebe – uvijek se traži da iznova u svoj život prihvati Mariju kao osobu i kao Crkvu i tako izvrši tu Isusovu oporuku, poput sestara karmelićanki koje već osamdeset godina obnavljaju svakodnevno taj odnos između Marije i Ivana, između Crkve i čovjeka. Zato se tu osjećamo kao doma, učimo se biti oslonjeni na Boga poput llije; ovdje možemo biti onakvi kakvi jesmo – jednostavno – sinovi i kćeri sa svojom Majkom Marijom,“ rekao je propovjednik i zaželio prisutnima da ih taj mali oblačić kao dlan, ta sveta Misa, izbavi iz suša i natopi kišom milosti, blagoslova i ljubavi po zagovoru naše drage Majke Božje Karmelske.
Na kraju misnog slavlja vlč. Andrija Miličević zahvalio je vlč. Nestiću na poticajnoj homiliji, kao i svim sudioniccima slavlja, a posebno hodočasnicima iz Siska, župa sv. Marije, koji su stigli autobusom k Gospi Karmelskoj.
Večernju sv. Misu predvodio je vlč. Miličević uz koncelebraciju P. Ivana Magdića, SMM, i ministranata. Crkva je opet bila premalena za sve Gospine štovatelje koji su joj hodočastili.
„Danas se sjećamo Gospe Karmelske i 16. srpnja 2018. godine kad su se naši ‘Vatreni’ nogometaši vraćali iz Rusije sa Svjetskog nogometnog prvenstva, gdje su osvojili srebrnu medalju. Cijelom svijetu bili su prepoznatljivi po svojoj odjeći; po bijelim majicama s crvenim kvadratićima. Tko ih je vidio zaključio je: to je Hrvatska. Ta nam je odjeća davala naš identitet… Danas se sjećamo jedne druge odjeće: Škapulara. To je prisjećanje kome pripadamo,“ rekao je između ostalog, na početku prigodne homilije, propovjednik.
Zatim je spomenuo generala karmelskog Reda, sv. Šimuna Stocka, koji se u 13. stoljeću, kad je Redu prijetilo ukinuće, obratio za pomoć i zaštitu Blaženoj Djevici Mariji, i ona mu je pružila svoj Škapular, znak njezine zaštite i pomoći Redu koji nije ukinut, već je stavljen pod Gospino okrilje.
Isto tako je protumačio značenje sličica i grba na škapularu; Marijina slika na leđima govori nam da nam Gospa štiti leđa od zla, a slika Presvetog Srca Isusova na prsima, poziva nas da budemo ponizni poput njega. Grb s bijelim poljem podsjeća na Gospin bijeli plašt, a jedna tamna zvijezda na grbu, znak je našeg zemaljskog putovanja prema Nebu, dok dvije zlatne zvijezde simboliziraju svece u Nebu.
Propovjednik je spomenuo i poveznicu između brda Karmela i Kalvarije, te je naglasio da nas je Isus ljubio i zato nam je ostavio Majku, koja nas vodi k Sinu i u čijem domu sestre karmelićanke, koje je ovdje doveo bl. Alojzije Stepinac, u tišini samostana mole za Hrvatsku i za čitav svijet.
Na kraju misnih slavlja neki vjernici su primili Gospin škapular i posvetili se Gospi Karmelskoj, za čiju su se svetkovin sestre i oni pripremali Devetnicom molitava, psalama, himana i pjesama, kao i trodnevnom duhovnom obnovom.
Prvi dan duhovne obnove, subota, 13. srpnja, misno slavlje uz homiliju, predvodio je don Stjepan Bolkovac, SDB, koji je u homiliji govorio o Božanskoj mudrosti koja je čovjeku potrebna da ima u sebi mir i radost i da se susretne s Bogom i sa drugima. Drugi dan, u nedjelju, 14. srpnja, vlč. mr. Andrija Miličević, koji je slavio misu i propovijedao, govorio je nadahnjujući se na misnim čitanjima, o milosrdnom Samaritancu koji je Isus, i o svakoj osobi koja treba našu pomoć i kojoj smo mi bližnji. U predvečerje Gospe Karmelske, u ponedjeljak, 15. srpnja, don Mihovil Kurkut, SDB, predslavio je sv. misu i razmišljajući nad Božjom riječi, uočio je da nam Bog dopušta kušnje, napasti i nepravde da bi nas ojačao u vjeri, a s druge pak strane, od nas traži da mu sve dademo, jer je On to za nas prvi učinio. Gospa Karmelska nas na tom putu prati, vodi i ohrabruje.
Ovogodišnji karmelski mladomisnici: o. Krešimir Josip Bahmec, OCD, i o. Nikola Grizelj, OCD, posjetili su u nedjelju, 30. lipnja 2019. godine svoje susestre u Stepinčevom Karmelu i slavili euharistiju, te zahvalili Majci Božjoj Karmelskoj i sestrama na daru svećeništva.
Misno slavlje predvodio je o. Krešimir Josip, a propovijedao je o. Nikola. Uz njih su bili ministranti: Luka, Šimun, Lea i Lena, a s. Božica Alojzija Britvec i djevojka Ivona Kubola pročitala su misna čitanja. Zbor sestara karmelićanki animirao je pjesmom misno slavlje.
Misao vodilja nedjeljnih čitanja bila je: duhovni poziv, nasljedovanje Krista. Govoreći na tu temu o. Grizelj je rekao i ovo: „Idemo odmah u srce stvari. Božja riječ je konkretna, danas govori o nasljedovanju Krista. Nije to tek informacija, nego Bog govori nama, meni i tebi: ‘Pođi za mnom!’ (budi sav/sva moja). Zamisli situaciju da šetaš Zagrebom i netko ti od ljudi priđe i kaže ove riječi koje možemo prevesti i predaj mi svoj život u potpunosti. Što bi mu rekli? Taman posla, ohladi… Dakle da bi nekoga uzeo za ozbiljno nije važno samo što se govori nego tko govori. Tko je Isus da se usudi reći ove riječi. Tko je Isus? To je temeljno pitanje kršćanstva. Važnije je odgovoriti na to pitanje nego na pitanje: ‘Što je Isus govorio i što je radio?’ To je drugotno pitanje.
Tko si ti Isuse? Zašto i kamo da te slijedim? Odgovori na ova pitanja su temelji našeg kršćanskog života, temelji našeg svakodnevnog života.
Ako smo jučer bili na misi onda se sjećamo Isusovog pitanja: Što vi kažete tko sam ja?, a čuli smo i Petrov odgovor koji nije produkt njegovog mozganja niti razmišljanja, nego mu je u usta stavljen odozgor, od Boga: ‘Gospodine, ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga, ti si Bog.’ Sam Bog Otac svjedoči za Isusovo božanstvo. Bog ti kaže: ‘Pođi za mnom!’
Potražimo u današnjem evanđelju zašto i kamo da ga slijedimo,“ naglasio je mladomisnik, i u nastavku rekao da nasljedovati Isusa znači s njim raditi za spasenje svijeta, poći njegovim putem: preko muke i križa doći do radosti uskrsnuća. Za mnoge je taj Učiteljev put težak jer gledaju samo križ i muku, a uskrsnuće zaboravljaju. No, u snazi Duha Svetoga i s Isusom, taj put nije težak jer nas čini slobodnim za Boga i čovjeka, za Božje Kraljevstvo u nama i oko nas.
Isto tako, propovjednik se osvrnuo na prvo čitanje gdje je uočio model nasljedovanja Isusa. Tako je u Iliji vidio sliku Isusa, a u Elizeju sliku svih onih koji žele biti Isusovi. Osvrnuo se na Elizejevo bogatstvo: dvanaest jarmova volova, koje nas može udaljavati od Gospodina, kao i razne druge navezanosti, jarmovi, koje ćemo žrtvovati Gospodinu i slijediti ga, uz Božju pomoć.
„Tada Ilija (slika Isusa) baca na njega svoj plašt i on dobiva snagu da žrtvuje, da napusti svoje bogatstvo kako bi mogao potpuno služiti Bogu. Ovo je zanimljivo jer se vjerovalo da nečija odjeća predstavlja samu osobu i predstavlja nešto od snage te osobe (kao relikvija). Elizej obučen u Ilijinu snagu uspijeva napustiti jaram ropstva. Sestre i svi mi koji nosimo škapular naše majke nije li to upravo to da mi njenom snagom, zagovorom uspijevamo biti vjerni Isusu unatoč svemu… Ma još više od toga, mi smo se u krštenju obukli u samoga Isusa i često se hranimo njegovim presvetim tijelom i Isus je naša snaga kojom ostavljamo ono što nas od njega udaljava. Isus zove, mi se odazivamo, on djeluje u nama i oslobađa nas i osposobljava da ga slijedimo,“ posvjedočio je o. Nikola.
A onda je poručio prisutnima između ostalog, da drugima pokažu Isusa, da ga radosno slijede i da posvjedoče svojim životom: „da ništa u ovome svijetu nije ljepše od toga, da unatoč svim brigama, čovjek bude Božji, da bude Isusov,“ rekao je mladomisnik.
Na kraju misnoga slavlja mladomisnici su podijelili vjernicima i sestrama zajednički i osobni mladomisnički blagoslov, predstavili su se vjernicima i preporučili se u molitve.
Tu je bio i bratsko-sestrinski susret u govornici, uz radost zajedništva i novih nada na putovima Gospodnjim.
Zagrebački pomoćni biskup msgr. dr. Ivan Šaško predvodio je na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, u petak, 28. lipnja 2019. godine, u svetištu Majke Božje Karmelske, u Stepinčevom Karmelu u Brezovici, svečano misno slavlje i Obred doživotnih zavjeta s. M. Agneze od Svete Obitelji (Ane Barišić). Uz njega je bilo oko petnaestak suslavitelja: svećenika, redovnika, bogoslova, ministranata i čitača. Među njima su bili: o. Srećko Rimac, OCD, provincijal Hrvatske karmelske provincije sv. Oca Josipa, o. Jakov Mamić, OCD, duhovni Asistent Udruge bl. Alojzije Stepinac, vlč. Ante Rotim, dugogodišnji župnik s. M. Agneze, zlatojubilarac, vlč. Ivan Torbar, sadašnji župnik u župi s. M. Agneze, u Donjoj Lomnici, don Stjepan Bolkovac, SDB, o. Ivan Magdić, SMM, vlč. mr. Andrija Miličević, vlč. Željko Nestić, župni vikar, vlč. Ante Bojanić, mladomisnik, karmelićani bogoslovi: br. Ivan Živković, OCD i br. Stanko Pažin, OCD, kao i čitači: Tomislav Skender, Dora Nestić i Ivona Kubola, uz ministrante i ministrantice.
Na početku misnoga slavlja don Bolkovac, SDB, pozdravio je Oca Biskupa i zaželio mu dobrodošlicu, kao i prisutnima, osobito roditeljima s. Marije Agneze: majci Anđi i ocu Vladi, te njezinoj braći i sestrama. Msgr. Šaško je objedinio svetkovinu Presvetog Srca Isusova sa slavljem svečanih doživotnih zavjeta s. Marije Agneze, te u uvodnim mislima rekao i ovo:
„Draga braćo i sestre u Srcu Isusovu! U njemu živimo zajedništvo današnje svetkovine, otajstvo Božje ljubavi i poziva koji se očituje naročito u polaganju svečanih zavjeta sestre Marije Agneze od Svete Obitelji, koju pozdravljamo i za nju zahvaljujem Gospodinu.
Njezini se zavjeti ostvaruju u konkretnosti ove zajednice sestara karmelićanki. Zato Vama priorice, sestro Ilijana Terezija, i svakoj sestri čestitam na današnjemu, ali i na svim ovogodišnjim slavljima zavjeta te prenosim pozdrave našega zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Josipa, pozdravljajući Tebe, dragi provincijale Srećko, vas velečasna gospodo župnici i ostala braćo svećenici; vas, dragi roditelji, braćo i sestre, rodbino sestre Marije Agneze, sestre redovnice i svi dionici ovoga zagrljaja neba i zemlje.
Isusovo Srce jest sam Isus, utjelovljena Riječ Božja i Spasitelj koji je svojom žrtvom na križu, uskrsnućem i darom Duha Svetoga poveznica neba i zemlje, zajedništvo sa svojim nebeskim Ocem i vječnošću…“
A u homiliji, koju je iščitao iz liturgijskih tekstova svetkovine Presvetoga Srca Isusova: (Ez 34, 11-16; Ps 23, 1-6; Rim 5, 5-11; Lk 15, 3-7), Otac Biskup je govorio o prispodobi o izgubljenoj ovci u dvije inačice: „Jednu donosi evanđelist Matej, koji na kraju zaključuje: ‘Posreći li mu se te je nađe… raduje se zbog nje.’ (Mt 18, 13). Druga je inačica ova svetoga Luke, koja nam je upravo naviještena, a u kojoj se kaže: ‘A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan…’ Ono što je za Mateja vjerojatnost, mogućnost, za Luku je stvarnost, postignut cilj.
Evanđelist Luka time iznosi prekrasnu činjenicu: Samo jedno izgubljenomu čovjeku, zalutalomu učeniku omogućuje pronaći Božju ljubav: ne njegove noge ni njegove odluke, nego milosrdni Božji zahvat, njegova inicijativa kojom odlazi tražiti i kojom ga stavlja na svoja ramena, jer njegove noge nisu dovoljno sigurne, jer ne znaju pronaći put do Gospodina.
Osim toga, u ovoj prispodobi ima nekoliko motrišta… Ta motrišta vrijede u trenutku izgubljenosti, traženja i nađenosti. I, osim radosti pastira, ne zaboravimo motrište pronađene ovce na Isusovim ramenima; osjećaje čovjeka u Božjim rukama, nošen radošću na Božjim ramenima,“ naglasio je propovjednik i nastavio da je zanimljivo Isusovo pitanje s početka Evanđelja: „Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe?“ „Skoro da nam može pobjeći odgovor: Isuse, rijetko bi tko tako učinio. Nije razborito – mislimo mi – ostaviti devedeset i devet u pustinji, u opasnosti, da bi se tražila jedna izgubljena; pa ako ju se i nađe, možda je već mrtva… Ali Isus nastavlja kao da je takav postupak traženja jedne uobičajen. No, on govori baš zato da bismo ljubav promatrali kao redovitost.
Isusova prispodoba dodatno gubi smisao, ako se pronađemo među onih devedeset i devet, a ne vidimo se u jednoj, izgubljenoj. Isus nam, dakle, pokazuje da nas ljubi ljubavlju koja ne proizlazi iz naših postavki i koja ističe jedincatu vrijednost svakoga čovjeka.
Sveti Augustin nam je ostavio ohrabrujuću molitvenu misao: „Gospodine, došao si nas tražiti, kada smo Te tražili; došao si nas tražiti, da bismo Te tražili.“
Potom je biskup Šaško govorio o Božjoj sebedarnoj ljubavi koja traži svakoga čovjeka i koja ima posebnu moć potaknuti našu slobodu da tražimo tako da i mi, u svoje vrijeme, postanemo zaljubljeni u Gospodina; zaljubljenici koji bez njega ne možemo.
Isto je tako naglasio da taj stav očito treba usmjeravati naše crkveno djelovanje, naš pastoral, molitvu i kontemplaciju: i da smo ljudima koji osjećaju izgubljenost pozvani pristupati, nošeni Božjom ljubavlju, kao: navještaj, znak, kao služitelji njegova milosrđa.
„U ovoj svetkovini živimo osobni odnos s Isusovom blizinom, u ljepoti i sigurnosti da smo na njegovim ramenima. Dok nas drži umorne i izranjene, bliži smo mu, dok nam govori onako kako Bog govori u prihvaćanju i u zagrljaju. Ta slika dovodi blizu Božju riječ i našu riječ, Božji pogled i naš pogled.
To je stvarnost čovjeka i istina o nama: Kada idemo svojim putom bez Boga, završavamo u izgubljenosti i umoru, ali Bog od nas ne odustaje. Daruje nam svoga Sina koji nas traži, prolazi našim putovima ljudskosti, doživljava našu ranjenost, uzima na sebe našu muku, da bi nam govorio, tješio nas i da bi nam pokazao svijet u Božjim očima.
Sjetimo se kako je u Godini milosrđa pater Rupnik napravio amblem na kojemu je prikazan Krist koji nosi čovjeka poput janjeta, a u toj blizini toliko su bliski da im je jedno oko zajedničko: to je darovani Božji pogled, darovana snaga i darovano srce Boga čovjeku! To je moguće osjetiti samo na Kristovim ramenima…
Ovom svetkovinom obnavljamo tu darovanost. Ona je još vidljivija u pozivu i u odgovoru, slavljenomu u svečanome zavjetovanju sestre Marije Agneze od Svete Obitelji,“ ustvrdio je Otac Biskup.
Isto tako je rekao da je lijepo što se ovo slavlje svečanih zavjeta događa na svetkovinu Božjega Srca, uz Božju riječ koja govori o ljubavi Božjega Jaganjca prema janjetu, o radosti spašenosti i zajedništva. A baš to sažima ime sestre Marije Agneze od Svete Obitelji, koje povezuje cijelo otajstvo Isusa Krista, otajstvo Božje ljubavi u Kristovu utjelovljenju, počevši od Blažene Djevice Marije, preko otajstva Svete Obitelji (i župe Svetih Triju kraljeva), do vazmene proslave u kojoj je Jaganjac pobijedio grijeh i smrt i uveo nas u zajedništvo vječnoga života, misli su propovjednikove.
I na kraju msgr. dr. Šaško je sažeo poruku liturgijskih čitanja i ukomponirao ih u našu svakidašnjicu rekavši: „Bog po proroku Ezekielu ističe središnju rečenicu: Sam ću pâsti ovce svoje i sam ću im dati počinka. I zatim to raščlanjuje u pet koraka: potražiti izgubljenu; vratiti zalutalu; poviti ranjenu; okrijepiti nemoćnu; bdjeti nad jakom. Predivan je to program ne samo za pastire, nego za svakoga vjernika, jer je svatko na svoj način odgovoran za druge; program u pet snažnih glagola: potražiti, vratiti, poviti, okrijepiti, bdjeti. Okvir u koji se ti glagoli smještaju ostaje: pâsti i dati počinka. Tako vidimo da je cilj svega djelovanja počinak ispunjen Bogom.
S druge strane, u Evanđelju je cilj zajednička radost pronađenosti, radost zbog povratka, radost zbog ponovnoga zajedništva. Dok u Starome zavjetu Bog jamči opstanak života, osobnu Božju zauzetost i stanovitu odvojenost od onih koji su zakazali, Evanđelje govori: Radujte se sa mnom! Nije riječ samo o brizi koja preuzima konce u svoje ruke, nego je najveći doseg zajednička radost u Gospodinu. Spojene, dvije kategorije daju dragocjenu sliku današnje svetkovine: počinak u Gospodinu i radost u zajedništvu; nošenost na Kristovim ramenima i mir u Svetoj Obitelji, ovoj oko oltara, ovoj u zajednici Karmela. Amen,“ poručio je propovjednik.
Nakon upita i Litanija Svih svetih, s. Marija Agneza je položila svoje svečane doživotne zavjete u krugu svoje redovničke obitelji i pred svim prisutnim sudionicima liturgijskog slavlja. Ujedno je primila crni veo, znak posvemašnje pripadnosti Gospodinu i postala punopravni član karmelske redovničke obitelji.
Na kraju misnoga slavlja vlč. Ivan Torbar, svečanozavjetovaničin župnik u Donjoj Lomnici, uputio joj je srdačne čestitke u ime župe i u svoje ime, te joj zaželio između ostalog da njezin karmelski život bude odsjaj života Srca Isusova.
Prije završnog blagoslova, don Bolkovac je zahvalio Ocu Biskupu na nadahnutoj homiliji i na liturgijsko-duhovnom zajedništvu, kao i prisutnima, osobito gospodinu Draženu Barišiću, gradonačelniku velikogoričkom i njegovoj supruzi Nikolini, te gospođi Marini Pucević, predsjednici gradske četvrti Brezovica i gospodinu Jurici Greguriću, izaslaniku gospodina Milana Bandića, zagrebačkog gradonačelnika.
Misno slavlje animirale su sestre karmelićanke skladnim pjevanjem, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a narod im se pridružio, uz osobne čestitke s. Mariji Agnezi.
Prijateljski susret s Ocem Biskupom u govornici nije izostao, uz aktualnosti iz života Crkve, te uz preporuke u molitve, kako čitamo i u samostanskoj Knjizi dojmova: „U zahvalnosti Gospodinu za dar s. Marije Agneze od Svete Obitelji, koja je položila svečane zavjete, radosno slaveći otajstvo Božje ljubavi i otkrivajući ljepotu zagrljaja Krista koji nas nosi na svojim ramenima, preporučujem zajednici sestara nakane naše Nadbiskupije, duhovna zvanja, a osobito kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca. U djetinjoj molitvenoj blizini, + Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački.“
S. M. Agneza od Svete Obitelji rođena je 1988. u Zagrebu, a živjela je u Gradićima kraj Velike Gorice, u dobroj katoličkoj obitelji. Najstarija je od osmero braće i sestara, djece Vlade i Anđe Barišić. Završila je srednju ekonomsku školu i tragala je za Gospodinom. Privlačio ju je molitveno-kontemplativni život. U Stepinčev Karmel ušla je 2013. godine i tu uspješno završila karmelsku formaciju, te je 2016. godine položila privremene zavjete, a jučer, 2019. godine, svečane doživotne i nastavila tragati za Vječnim.
I ovogodišnji zagrebački, varaždinski i bjelovarsko-križevački mladomisnici, njih desetorica, koji su bili u mogućnosti, pod vodstvom svog duhovnika prečasnog Vlade Razuma, zahvalili su, u utorak, 25. lipnja 2019., svečanim koncelebriranim euharistiijskim slavljem, dragom Bogu, Majci Božjoj Karmelskoj i sestrama karmelićankama na daru svećeništva.
Mladomisnik vlč. Majk Rušec iz župe sv. Franje Ksaverskog, Vugrovec, predvodio je misno slavlje i u uvodnim mislima spomenuo se triju radosti ovoga dana. To su: godišnjica posvete ove crkve Majke Božje Karmelske; zahvala sestrama za molitve i žrtve tijekom njihovih šest godina svećeničke formacije, kao i zahvala dragom Bogu, uz Dan državnosti, za sve branitelje i heroje koji su svoj život položili za slobodu Domovine.
Nadahnjujući se na misnim čitanjima Posvete crkve (usp. Iz 56, 1. 6-7; Heb 12, 18-19, 22-24; Iv 2, 13-22), mladomisnik vlč. Mladen Cikač, iz Varaždinske biskupije, župa Pohoda BDM, Macinec, govorio je o potrebi crkve, hrama, za susret s Gospodinom. Tako je između ostalog rekao i ovo: „Sestre slave danas Dan posvećenja svoje crkve. Crkva nam je potrebna da budemo intimno s Bogom. Potrebno je da svaka crkva bude dom molitve, dom susreta s Bogom. Ono što trebamo preispitati jest naš trgovački odnos s Bogom. Često se čini da su ova mjesta slična trgovinama… Tako dolazimo često i u crkvu, tražeći od Boga svoju vlastitu korist: da naši problemi više ne postoje, da naše kušnje nestanu, da nas naši križevi ne pritišću,“ rekao je propovjednik.
Potom je još pojasnio taj trgovački odnos s Bogom u molitvi i u svakidašnjem životu. Spomenuo je uspješne dane kada su i molitva i poslovi blagoslovljeni i kada molimo zbog koristoljublja. No, kad nam molitva i posao ne idu, nerado molimo, i čini nam se da Gospodin za nas ne mari.
Isto tako pojasnio je kako moliti, a da to ne bude trgovački odnos s Bogom i kakve žrtve paljenice treba prinositi na oltar da one budu sjedinjene s Isusovom žrtvom, a ne odraz trgovačkog odnosa. Jednostavno je potrebno reći dragom Bogu što nas tišti, koji križevi su nam teški, koje kušnje nam stoje na putu, ne postavljajući Bogu nikakve zahtjeve i uvjete. „Izbjegnimo napast individualizma i sebičnosti koja nas zasljepljuje da ne vidimo brata i sestru, naše bližnje koji sjede u klupi do nas,“ naglasio je vlč. Cikač.
I na kraju, propovjednik je podsjetio, osvrnuvši se na čitanje iz Poslanice Hebrejima, koje govori o nebeskom Jeruzalemu, da smo Crkva, a ne individualisti, i da kao takvi želimo doći u Nebesku Crkvu i odvojiti se od sebičnog i trgovačkog odnosa s Bogom.
Misno slavlje animirale su sestre karmelićanke skladnim pjevanjem, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a slavlje je završilo svečanim mladomisničkim blagoslovom i Peričinom skladbom: „Do nebesa nek’ se ori.“
Tradicionalno druženje u govornici nije izostalo, zna se, kao niti zahvale i preporuke mladomisnika u daljnju, još potrebniju, molitveno duhovnu pratnju.
Mlade harfistice, učenice Glazbene škole Pavla Markovca iz Zagreba, pod vodstvom svoje profesorice, gospođe Mirte Lice, mag. muz., održale su na uočnicu Spasova, u srijedu, 29. svibnja 2019. godine, u samostanskom svetištu Majke Božje Karmelske, prekrasni koncert i oduševile bogatim glazbenim programom i izvedbom sve prisutne, a posebno sestre karmelićanke. To je bila ujedno i umjetnički-duhovna priprema za svetkovinu Uzašašća: zvucima harfe do Isusovog Uzašašća u nebo!
Koncert je otvorila najmlađa učenica Glazbene škole, Marta Žuvić, polaznica III. razreda, skladbom: Nocturno od M. Grandjanya. Zatim je nastupila učenica IV. razreda, Iskra Đuđik, i odsvirala: The minstrel’s adieu to his native land od J. Tomasa. Tu je bila i Gloria Galić, učenica IV. razreda i obradovala prisutne dvjema skladbama: Etidom br. 13 od P. Houdya i Sonatinom br. 6, Adagio, od J. L. Dusseka. Iva Džaić, iz V. razreda, svirala je Etidu br. 6 od N. Ch. Bochsa i Sonatinu br. 4 od J. L. Dusseka. Gabriela Hodžić, učenica I. razreda srednje Glazbene, obdarila je slušatelje: Etidom br. 3 od J. S. Bacha/Grandjanya i Dukeom od B. Andresa. Isto tako Barbara Mihelić, iz III. srednje, oduševila je prisutne trima skladbama. To su: Etude de concert od F. Godefroida, Romance br. 3 od E. Parisha – Alvaresa i Clair de lune od C. Debussya. Učenica privatne glazbene škole Monika Krijan odsvirala je Comptine d’un autre ete od Y. Tiersena, a prof. Mirta Lice obogatila je i oplemenila čitavi koncert harfistica, kao i molitveni život sestara karmelićanki, dvjema izvrsnim skladbama: Prelude in C od J. S. Bacha i Psalmom 42/M. J. Nystrom: Kao košuta.
Dotaknuti i poneseni zvucima harfe, kao i susretom s mladim harfisticama, sestre i vjernici pripremili su se na izuzetan način, bogatom vigilijom, za svetkovinu Uzašašća Gospodinova u nebo i proslavili ga Večernjom Časoslova, kao i svečanim misnim slavljem i cjelodnevnim klanjanjem.
Misno slavlje, u četvrtak, na Spasovo, 30. svibnja, predvodio je vlč. Vladimir Cvetnić, župnik u zagrebačkoj Odri, uz asistenciju studenta Tomislava Skendera, a čuvarice svetišta su pjevanjem animirale misno slavlje, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, dok su im se vjernici pridružili.
U prigodnoj homiliji vlč. Cvetnić je, između ostalog, naglasio i to da je Uzašašće kruna Isusovog djelovanja na zemlji. „Isus je ušao u nebesku slavu da nam pripravi mjesto i da i nas povede k Ocu… Isus nam je pokazao cilj i put kojim do njega dolazimo. Uzašao je k Ocu i ostao je trajno s nama. Dao nam je Duha Svetoga da nas poučava o svemu. Isus sve čini radi našega spasenja,“ rekao je propovjednik i poručio prisutnima da i oni sve čine za vječnu Domovinu, u zajedništvu s Kristom Isusom i da s njim putuju tamo gdje ih čeka toplo Srce nebeske Majke.
