Zagrebački pomoćni biskup msgr. dr. Ivan Šaško predvodio je u utorak, 28. kolovoza 2018. u Stepinčevom Karmelu u Brezovici sv. misu zadušnicu i sprovodne obrede za dušu preminule nam s. M. Vjekoslave od svetog Josipa (Štefanije Špiljak). Uz njega je bio naš o. Srećko Rimac, OCD, provincijal Hrvatske karmelske provincije sv. oca Josipa i prof. dr. fra Ivan Karlić, OFMConv, te oko četerdesetak svećenika, redovnika, bogoslova i ministranata.
U uvodnim mislima Otac Biskup se zahvalio Bogu za život s. M. Vjekoslave, izrazio je sućut sestrama karmelićankama i ožalošćenima, u svoje, i u ime zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa, te učvrstio prisutne u nadi i vjeri koja već sada gleda na buduću slavu.
„Sestre karmelićanke na osobito snažan način pred nas stavljaju tu povezanost neba i zemlje, dara i života, vlastitoga predanja i otajstva Crkve. Koliko je to snažno zorno pokazuje i ovaj predivan broj svećenika u ovome vijencu njihove prisutnosti i povezanosti sa sestrom Vjekoslavom,“ rekao je između ostalog biskup Šaško i zahvalio s. M. Vjekoslavi što se u duhu karmela odazvala da bude molitvena prisutnost i dar za Crkvu, za svećenička i redovnička zvanja, za utjehu svima koji trpe.
„’Vidjeh novo nebo i novu zemlju…’ Staro uminu, a vidjelac kaže da nema više niti mora, koje je slika prijetnje, tame i tjeskobe. A svaki život, baš svaki, pa tako i onaj unutar karmela, susreće nemire i kušnje.
Za sestru Vjekoslavu završilo je zemaljsko putovanje i napori. Knjiga Otkrivenja govori o novome stvaranju, o novome Gradu, o okićenoj zaručnici, o radosti.
Prve note velike simfonije novoga svijeta napisane su ispod Gospodinovih riječi: Evo, sve činim novo! Taj susret s Početkom i Završetkom gasi žeđ vodom sa živoga izvora, ispunjava čežnju kojom čeznemo za Bogom, svojim Stvoriteljem i Ocem, vjerujući u Isusa Krista snagom njegova Duha životvorca. Gospodin jamči da će on osobno ispuniti svaku našu čežnju darujući sebe: on će biti naš Bog; on jest Bog pokojne sestre Vjekoslave. Što više od toga može dobiti Božje stvorenje?,“ upitao je biskup Šaško na početku svoje homilije, nadahnjujući se na liturgijskim čitanjima. (Otk 21, 1-7; Mt 11, 25-30).
Potom je posvijestio vjernicma da sestre karmelićanke uprisutnjuju stvarnost nebeskog kraljevstva koja je izražena u tri pojma, u tri glagola: vidjeti, ljubiti i pjevati. „Vidjet ćemo novo nebo i novu zemlju, ljubit ćemo bez ikakve zbunjenosti i u punoj slobodi i pjevat ćemo puninu radosti srca koje ljubi, te tražiti nebesko kraljevstvo u zemaljskome hodu,“ naglasio je voditelj slavlja. Zatim je rekao da sestre svojim životom siromaštva, čistoće i poslušnosti pokazuju da je Gospodin njihovo jedino blago, punina srca i potpuna sloboda.
Isto tako osvrnuo se na obred redovničkog zavjetovanja koji predviđa stavljanje previjesa, vela, znaka posvete i isključive pripadnosti Gospodinu… „Posuisti, Domine, signum in faciem meam. Veo je stanovita klauzura u klauzuri; on je slika odmora u sjeni Božje ljubavi… Taj obred ostaje znak, usprkos svemu, koji jedne veseli, druge ohrabruje, a treće propituje. On je svima nama, poglavito u sprovodnome obredu, objava velikodušnosti i sebedarja koje nadahnjuje….
Bog u Kristu objavljuje svoje lice, skida veo sa svoje nedostupnosti, postaje jednim od nas, a upravo ta blizina, njegova ljudskost može zbuniti. Ako srce nije spremno prihvatiti njegovu ljubav, ako ne može podnijeti Boga koji trpi u ljudskosti, tada ljudskost postaje novi veo, novi zastor koji čeka novi zahvat Duha,“ naglasio je Otac Biskup i obratio se s. M. Vjekoslavi, te završio homiliju riječima:
„Draga sestro Vjekoslava, ovdje na zemlji Isus Te izabrao da živiš odmaknuta od svijeta, da bi svojim predanjem vodila sve ljude do Kristova srca, do Zaručnika Crkve i čovječanstva koje je otkupljeno njegovom Krvlju. Praćena zajednicom sestara u kojoj si živjela, zajednicom koja poznaje tvoje darove i mane, koja te prihvaćala, poticala, ispravljala; u koju si ugrađena dovijeka, sada moli pred licem Božjim za tebe.
On je skinuo veo svoga božanstva u rođenju, u žrtvi i muci, u smrti na križu i u uskrsnuću, da bi čula njegov glas privlačnosti: Dođi i slijedi me!, a sada je taj isti glas glas prihvaćanja: Uđi u radost svoga Gospodina!
Vjerujemo da se tomu glasu pridružuje glas svetaca i blaženika, posebno sv. Josipa i blaženoga Alojzija Stepinca, s kojim ovu sestru povezuje život Karmela i osobno ime. I nama pomažu da svoju smrtnost živimo snagom besmrtnosti u Kristu. Amen.“
Pri završetku misnoga slavlja od s. M. Vjekoslave se oprostila u ime svoje Zajednice č. majka Ilijana Terezija Cvetnić. Ona je zahvalila dragome Bogu na daru s. M. Vjekoslave, a s. M. Vjekoslavi na njezinom gotovo trideset godišnjem životu služenja Bogu, Crkvi, Karmelu, po vjeri, molitvi, patnji i žrtvi; po njezinoj dobroti, velikodušnosti, jednostavnosti, vedrini i hrabrosti koju je utkala u život Karmela. Bila je original Božje ljubavi. Svojim životom oživjela je živote mnogih i podržala ih na Božjem putu.
Jednako tako s. Ilijana je na kraju govora zahvalila Ocu Biskupu i svima prisutnima koji su kroz život pratili s. M. Vjekoslavu svojom molitvom, blizinom, dobroom i strukom i dopratili je u vječnu Luku spasa.
Biskup Ivan Šaško, nakon sv. mise zadušnice, nastavio je sprovodne obrede i zajedno sa svećenicima, redovnicima, redovnicama, bogoslovima, rodbinom i sestrama karmelićankama ispratio je s. M. Vjekoslavu u Dom Očev, na samostansko groblje, gdje njezino tijelo čeka uskrsnuće. Obred ukopa završio je Vjekoslavinom omiljenom pjesmom: „K suncu prosi vsaka roža“ i pjesmom Majci Božjoj: „Salve Regina.“
s. M. Vjekoslava završila je svoju životnu trku u 77. godini života i u 56 godina redovničkih zavjeta, u nedjelju, 26. kolovoza 2018., na spomen mističnog Probodenja srca sv. Majke Terezije Avilske, okužena svojim sestrama, u Stepinčevom Karmelu u Brezovici. Gospodin joj bio vječna radost, pjesma i život!
Ivan Šaško
pomoćni biskup zagrebački
Uvod i homilija u slavlju sprovoda
sestre Marije Vjekoslave od sv. Josipa, OCD
Samostan Kraljice Karmela u Brezovici
Utorak, 28. kolovoza 2018. u 15.30 sati
Drage sestre karmelićanke, subraćo svećenici,
dragi redovnici i redovnice, braćo i sestre!
Božji nas je Duh sabrao da bismo Bogu prinijeli hvalu za život pokojne sestre Vjekoslave od sv. Josipa; da bismo izrazili sućut zajednici sestara u ovome dragom nam Karmelu, da bismo učvrstili nadu svoga kršćanskog poziva u zajedništvu vjere koja gleda buduću slavu. Sestrama i svima ožalošćenima donosim sućut, molitvenu blizinu i duhovnu povezanost našega zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa, u ovome slavlju.
Kršćanski sprovod nas dovodi u susret sa smrću, da bismo radosnije živjeli darovanost; dovodi nas u susret sa životom, da nas smrt ne bi zarobila u sebičnost.
Sestre karmelićanke na osobito snažan način pred nas stavljaju tu povezanost neba i zemlje, dara i života, vlastitoga predanja i otajstva Crkve. Koliko je to snažno zorno pokazuje i ovaj predivan broj svećenika u ovome vijencu njihove prisutnosti i povezanosti sa sestrom Vjekoslavom.
I u smrti slavimo život: po Kristu, u Kristu i s Kristom.
Tako i ovdje, moleći za dušu pokojne sestre Vjekoslave. Bog, koji ju je pozvao u život, koji ju je pozvao u Karmel, koji ju je privlačio, usmjeravao, tješio; koji ju je pozvao s ovoga svijeta, neka očituje svoju ljubav i primi ju u svoj zagrljaj, prateći i nas svime što je učinila na dobro, a pokazujući svoje milosrđe u svemu što treba njegovo pročišćenje.
Posebno joj zahvaljujemo što se u duhu ovoga karmela odazvala biti molitvena prisutnost i dar za našu Crkvu, za svećenička i redovnička zvanja, za utjehu svima koji trpe. U svjetlu Božjega dara i mi se otvorimo Božjoj milosti ispovijedajući svoje grijehe.
Homilija
Liturgijska čitanja:
Otk 21, 1-7; Mt 11, 25-30
„Vidjeh novo nebo i novu zemlju…“ Staro uminu, a vidjelac kaže da nema više niti mora, koje je slika prijetnje, tame i tjeskobe. A svaki život, baš svaki, pa tako i onaj unutar karmela, susreće nemire i kušnje.
Za sestru Vjekoslavu završilo je zemaljsko putovanje i napori. Knjiga Otkrivenja govori o novome stvaranju, o novome Gradu, o okićenoj zaručnici, o radosti.
Prve note velike simfonije novoga svijeta napisane su ispod Gospodinovih riječi: Evo, sve činim novo! Taj susret s Početkom i Završetkom gasi žeđ vodom sa živoga izvora, ispunjava čežnju kojom čeznemo za Bogom, svojim Stvoriteljem i Ocem, vjerujući u Isusa Krista snagom njegova Duha životvorca. Gospodin jamči da će on osobno ispuniti svaku našu čežnju darujući sebe: on će biti naš Bog; on jest Bog pokojne sestre Vjekoslave.
Što više od toga može dobiti Božje stvorenje
Sestre karmelićanke uprisutnjuju stvarnost nebeskoga kraljevstva koja je izražena u tri pojma, u tri glagola: vidjeti, ljubiti i pjevati.
Vidjet će novo nebo i novu zemlju. Vidjet će otvaranje onoga što je oduvijek obavijeno otajstvom; vidjet će luce koje tražimo cijeli život i za kojim vapimo.
Ljubit će bez ikakve zbunjenosti i u punoj slobodi. Ljubit će tako da se ljubljeni može posvema darovati puninom svoga bića; i ljubit će bez kraja, jer jedino ljubav ostaje; jedino ona pruža puninu i istodobno se jedino ljubavi stvorenje nikada ne može zasititi.
Pjevat će puninu radosti. Pjevat će, jer je pjesma vlastitost srca onoga tko ljubi, kada prelazi skučenost riječi i kada i šutnja postaje melodijom bića.
Vidjet ćemo, ljubit ćemo, pjevat ćemo. To je naša konačnica u Bogu. I ovaj nas privremeni rastanak upućuje na poziv da pomažemo jedni drugima upućivati pogled prema cilju: tražiti što je tamo gdje Krist sjedi zdesna Ocu (usp. Kol 3); tražiti nebesko u zemaljskome hodu.
Vi nam, drage sestre, pomažete, upućujete nas svojim životom na nebesko kraljevstvo; Svojim odazivom na posebnost življenja siromaštva, čistoće i poslušnosti, jasno pokazujete da je Gospodin blago, punina srca, potpuna sloboda.
U redovničkim zavjetima obred predviđa stavljanje previjesa, vela, znaka posvete i isključive pripadnosti Gospodinu. Posuisti, Domine, signum in faciem meam. Stavio si, Gospodine, znak na moje lice. Taj znak jasno govori o pripadnosti Bogu, stavljanje pod njegov pogled. Veo je stanovita klauzura u klauzuri; on je slika odmora u sjeni Božje ljubavi.
Svjesni da svjetovnost, nekada a još više danas, ima poteškoća u razumijevanju i prihvaćanja toga obreda, a on ipak ostaje znakom koji jedne veseli, druge ohrabruje, a treće propituje. On je svima nama, poglavito u sprovodnome obredu, objava velikodušnosti i sebedarja koje nadahnjuje.
Jer, objava se preko latinskoga jezika u mnogim drugim jezicima naziva re-velatio, što znači i skidanje vela i ponovno stavljanje vela. Upravo je takvo kršćanstvo i otajstvo Isusa Krista. Bog u Kristu objavljuje svoje lice, skida veo sa svoje nedostupnosti, postaje jednim od nas, a upravo ta blizina, njegova ljudskost može zbuniti.
Ako srce nije spremno prihvatiti njegovu ljubav, ako ne može podnijeti Boga koji trpi u ljudskosti, tada ljudskost postaje novi veo, novi zastor koji čeka novi zahvat Duha.
Draga sestro Vjekoslava, ovdje na zemlji Isus Te izabrao da živiš odmaknuta od svijeta, da bi svojim predanjem vodila sve ljude do Kristova srca, do Zaručnika Crkve i čovječanstva koje je otkupljeno njegovom Krvlju. Praćena zajednicom sestara u kojoj si živjela, zajednicom koja poznaje tvoje darove i mane, koja te prihvaćala, poticala, ispravljala; u koju si ugrađena dovijeka, sada moli pred licem Božjim za tebe.
On je skinuo veo svoga božanstva u rođenju, u žrtvi i muci, u smrti na križu i u uskrsnuću, da bi čula njegov glas privlačnosti: Dođi i slijedi me!, a sada je taj isti glas glas prihvaćanja: Uđi u radost svoga Gospodina!
Vjerujemo da se tomu glasu pridružuje glas svetaca i blaženika, posebno sv. Josipa i blaženoga Alojzija Stepinca, s kojim ovu sestru povezuje život Karmela i osobno ime. I nama pomažu da svoju smrtnost živimo snagom besmrtnosti u Kristu.
Amen.
Oproštaj od s. M. Vjekoslave
Draga naša s. M. Vjekoslava!
U nedjelju, na spomen mističnog Probodenja Srca naše sv. Majke Terezije Avilske, i ti si doživjela svoje mistično probodenje srca i zaplovila si u ocean Božje ljubavi, u Nebo. Gospodin te pozvao baš toga dana k sebi jer si i ti bila veliko srce za svakoga čovjeka.
Danas Gospodinu zahvaljujemo što nam te darovao, i po tebi otkrio nam Sebe; svoju milosrdnu ljubav, blizinu, jednostavnost, radost i hrabrost. Bila si original Božje ljubavi. Svojim životom oživjela si mnoge i podržala ih na Božjem putu.
Uvijek sam se divila tvojoj čvrstoj i zdravoj vjeri koju si živjela, svjedočila i s kojom si nosila križeve i patnje života. Gospodin te nije štedio, a ti si imala povjerenje u njegovo vodstvo. Vjerovala si u njegovu ljubav koja može biti za tebe i za druge samo dobro i onda kad ju ne razumijemo. Gospodin je iskušao tvoju vjeru iznutra i izvana bolestima, križevima i teškoćama. U jednom od zadnjih razgovora, kad smo o tome pričali, rekla si mi smireno: “Ja sam gotovo čitav život bila bolesna. Ne sjećam se kad sam bila zdrava. Tako je moralo biti…“ Da, draga naša s. Vjeka, tako je moralo biti po Božju. Nije mi poznato da si ikada dragom Bogu prigovarala zbog toga, tužila se, mrmljala i pozivala ga na odgovornost. Patnju i križeve nosila si strpljivo, hrabro i vjerno, s krunicom u ruci, s molitvom na usnama i bez suze u oku.
Neću nikada zaboraviti one večeri, na Malu Gospu, 2013. godine, kad si bila u Novoj bolnici, a nalazi su pokazali alarmantno zdravstveno stanje, nekrotizirajući fascitis. Liječnici su prognozirali nekoliko sati života ako ne prihvatiš operaciju, amputaciju noge. Rekoh ti da se molim dragom Bogu za čudo ozdravljenja bez operacije. Ti si mi odrešito uzvratila: “Ne tako moliti. Treba se moliti neka se ispuni volja Božja. Tko smo mi da naređujemo dragom Bogu kako će On djelovati.” Potvrdila sam ti da si u pravu, a ti si s krunicom u ruci i sa škapularom oko vrata krenula u operacionu salu. Gotovo pet godina Gospodin ti je još darovao života na zemlji i ti si se herojski uspinjala, s jednom nogom, na brdo Karmel i povukla si za sobom mnoge… Bila si jaka žena vjere, molitve, patnje, razboritosti i mudrosti, osmijeha i radosti i uvijek si imala srca za svakoga tko trpi i pati.
A sve je to započelo ratne 1941. godine u Celju, kada ti je Gospodin darovao život u dobroj katoličkoj obitelji oca Vinka i majke Ruže Špiljak, gdje si primila dar vjere, odgoja, topline, ljudskosti i marljivosti, zajedno s dvije sestre i s petero braće, od kojih je jedan, Nikica, bio uzoran i revan svećenik i župnik i koji te dočekao u Nebu, kao i tvoj brat Josip.
Onda te Gospodin pozvao u Družbu Kćeri Božje Ljubavi, gdje si uspješno završila redovničku i stručnu formaciju, te 1967. godine položila svoje doživotne zavjete i uz to postala katehistica i orguljašica i obnašala si razne dužnosti po Provinciji. Nije bilo toga posla kojega nisi radila; od kuhanja do šivanja, od čišćenja do glačanja, a ponajviše si radila s djecom i s mladima kao katehistica i orguljašica po raznim mjestima Provincije. Djelovala si u Slavoniji, u Zapolju i Dragaliću, u Petrinji, u Karlovcu, te u Dalmaciji, a ponajviše na Braču.
Bila si i poglavarica na zagrebačkom Kaptolu, te sakristanka u Stepinčevoj katedrali, odakle si se zaputila, ponovno slušajući Gospodina, 1989. godine u Šarengradski, a potom, 1989. godine, u Stepinčev Karmel u Brezovicu.
Tvoja posebna karizma u Karmelu bila je molitva i žrtva za duhovna zvanja, osobito za bogoslove, svećenike, redovnike i redovnice. Njih si duhovno pratila, slušala, savjetovala, bodrila, učvršćivala na Božjem putu. Nikada se nisu od tebe vratila prazna srca i praznih ruku. Bila si duhovna majka bogoslova, svećenika i redovnika, kao i ministranata. Hvala ti, Vjeka!
U jednom od zadnjih razgovora, prije nekih 14 dana, izvadila si iz Časoslova mali papirić i rekla si mi kratko: „Ovo ćeš mi pročitati na sprovodu.“ Ostala sam zatečena, bez riječi i nešto sam promrmljala… Na papiriću je pisalo: “S. VJEKOSLAVI ZA TRIDESETU OBLJETNICU ZAVJETA,“ a na kraju papirića; „Napisala: s. M. Bonita.“ Ove godine ušla si u tridesetu obljetnicu života u Karmelu, pa se pridružujemo čestitci s. M. Bonite i ispunjavamo ti tvoju želju. Čestitka glasi:
„s. VJEKOSLAVI ZA TRIDESETU OBLJETNICU ZAVJETA
Trideset cvjetova danas
miriše na oltaru,
trideset plamenova srca
zahavaljuje danas
na Božjem daru!
Trideset zvukova skladnih
danas u srcu pjeva
zahvalnu pjesmu
što svemirom odmnijeva!
Trideset proteče ljeta
ko hitra rijeka
iz izvora što je pošla daleka
pa bučno pjeni svoje vale
i k Uviru hita.
Trideset žarkih ljeta,
trideset jeseni bujnih,
trideset zima lednih,
trideset proljeća cvjetnih
prohuja hitro od onog dana
kad otisnu se lađa
otajnim zovom pozvana
na plovidbu čudesnu.
I trideset žarilo je ljeta
i trideset jeseni
ljuljalo je u san;
i trideset zima
bičevalo ledom,
i trideset proljeća pojilo je medom.
A ona brodi ustrajno i smjelo
svoju slijedeć Zvijezdu.
Ne mari ona za valova buku;
zov je nosi naprijed;
sve dalje,
do u vječnu Luku.“ (s. M. Bonita Kovačić).
Hvala svima, ovdje prisutnima, osobito Ocu Biskupu Ivanu Šašku, koji ste našu s. Vjekoslavu dopratili do vječne Luke danas i koji ste je pratili kroz čitav njezin život na razne načine; svjom blizinom, molitvom, prijateljstvom, medicinskom i stručnom pomoći, svojom ljubavlju. Ona će i u Nebu biti jedno malo srce, koje će u velikom Božjem Srcu gorjeti i plamtjeti za sve nas i za mnoge, da i mi stignemo sretno u vječnu Luku. Hvala ti, s. Vjeka, za sve!
Karmel-Brezovica, 28. 08. 2018. s. Ilijana T. Cvenić, OCD
Svećenici, ovogodišnji jubilarci i prijatelji Stepinčevog Karmela: don Robert Tonsati, koji je predvodio sv. misu, i vlč. Tomislav Kralj, koji je bio u koncelebraciji, zahvalili su, na oltaru Gospe Kamelske, dragom Bogu i Majci Božjoj, na blagdan sv. Tome apostola, u utorak, 03. srpnja 2018. godine, za 10 godina svećeničke službe.
Osvrnuvši se na misna čitanja, don Tonsati je naglasio jednu posebnu krepost sv. Tome apostola. To je bila njegova upornost da vidi, dotakne i susretne uskrslog Učitelja. Toma nije mirovao dok se to nije dogodilo. On je nastojao otkriti prisutnost Božju u svom životu. Na takvo otkriće i na život u vjeri i u Božjoj prisutnosti pozvao je propovjednik sve prisutne.
Misno slavlje animirale su pjevanjem sestre karmelićanke, a svećenici jubilarci, koji su zahvalili dragom Bogu, Majci Božjoj i sestrama karmelićankam za prijeđeni put, i vjernici, su im se pridružili. Antifonom Blaženoj Djevici Mariji: „Zdravo budi Kraljice“ završili su misno slavlje i nastavili put svećeničkog služenja: don Robert Tonsati u Boki Kotorskoj, na Mulu, a vlč. Tomislav Kralj, u Hrvatskom Zagorju, u Donjoj Bistri.
U samostansku Knjigu dojmova zapisali su i ovo: „Na blagdan sv. Tome apostola, imali smo milost slaviti sv. misu u uvijek nam dragoj oazi molitve i pobožnosti, te zahvaliti dragom Bogu na 10 godina svećeničke službe. Hvala dragim sestrama na molitvama kojima su nas pratile na putu do svećeništva još od prvih bogoslovskih dana, kada smo po prvi puta posjetili Karmel. Preporučujemo se Mariji Kraljici Karmela i karmelićankama u Brezovici, za zagovor i molitvenu potporu.“
Zlatomisnik p. Marko Matić, DI, zahvalio je misnim slavljem, u nedjelju, 1. srpnja, zajedno sa sestrama karmelićankama i vjernicima, dragom Bogu i Majci Božjoj, za 50. obljetnicu svećeništva i 62. obljetnicu redovništva, u samostanskom svetištu Gospe Karmelske u Brezovici. Uz njega su bili ministranti: Lea i Luka Balaško, a sestre su skladnim pjevanjem animirale slavlje.
Nadahnujujći se na liturgijskim čitanjima trinaeste nedjelje kroz godinu, osobito evanđeljem po Marku, (usp. Mk 5, 21-43), p. Matić je protumačio i pojasnio Božji stav prema životu, bolesti i smrti. Tako je između ostalog rekao i ovo: „Naš život je neuništiv. Potrebno je samo sačuvati vjeru da je Bog jači od bolesti i smrti… U evanđelju nam evanđelist Marko donosi dva prizora: dvije žene: jedna boluje 12 godina, što predstavlja kod Židova punoljetnost, od krvarenja, a druga, kći Jairova, umire u dvanaestoj godini. Na putu do Jairove kuće, žena koja je bolovala od krvarenja i kao takva smatrana je po židovskom Zakonu moralno nečista, dotaknula je odostraga skute njegovih haljina da ga ne onečisti, ali s vjerom da će je Isus ozdraviti. I čudo se dogodilo… Sila je izišla iz Isusa, žena je odmah ozdravila jer se dotaknula Isusovih haljina srcem i vjerom,“ rekao je između ostalog propovjednik.
A onda je ustvrdio da je vjera bila odlučujuća i za povratak u život Jairove kćeri koju je Isus probudio oda sna smrti i poručio je prisutnima da imaju pozitivni stav prema bolesti i smrti, jer Bog nije stvorio smrt. Jednako tako ohrabrio je vjernike i rekao im da se ne boje bolesti ni smrti, jer je Isus je pobjedio svaku bolest i smrt svojom smrću na križu.
Na kraju misnoga slavlja zlatomisnik je sestrama i vjernicima podijelio svoj zlatomisnički blagoslov i pozdravio Isusovu i našu Majku Blaženu Djevicu Mariju, te se susreo u srdačnom i spontanom razgovoru sa sestrama u govornici. Upoznao se s mladima, odgovarao na njihova pitanja, posebno na ona o svom duhovnom pozivu, i darovao sestrama svoju najnoviju knjigu: „Oče naš“ u sklopu biblijsko-teoloških ogleda.
Sestre su se sa zahvalnošću prisjetile patrovih zanimljivih biblijskih predavanja koja im je godinam držao u Karmelu i preporučile su se u nastavak istih u zimskom semestru. I još nešto: na zlatomisničkim spomen sličicama koje je p. Matić podijelio sestrama, pretočen je u deset riječi sav zlatomisnikov svećenički i redovnički život. One glase: „Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.“ (Iv 21, 17).