Kanonik Prvostolnoga kaptola zagrebačkog i dugogodišnji glavni urednik Glasa Koncila, mons. Ivan Miklenić predslavio je, u četvrtak, 1. listopada 2026., u Stepinčevom Karmelu u Brezovici, svečano misno slavlje u prigodi blagdana sv. Terezije od Djeteta Isusa i Svetoga Lica. Uz njega su suslavili: mr. Mijo Matošević, vlč. Vladimir Cvetnić, vlč. Josip i Ivan Vragović, vlč. Ivica Zlodi, vlč. Luka Slijepčević, vlč. Hrvoje Maltarić, vlč. Andrija Miličević i zagrebački bogoslov Adrian Bogdan, dok je o. Nikola Grizelj, OCD, ispovijedao hodočasnike.
Prvo čitanje pročitao je Luka Balaško, dok je drugo čitanje i molitvu vjernika pročitao bogoslov Adrian Bogdan, a vlč. Andrija Miličević otpjevao je Evanđelje.
U uvodnim mislima, mons. Miklenić obratio se prisutnima i pozvao ih je u Terezijinu školu ljubavi kako bi naučili ljubiti Boga i čovjeka.
U nadahnutoj homiliji, mons. Miklenić je istaknuo da je ljubav sav smisao kršćanstva i naše svete vjere. Ljubav je glavni i središnji poziv svakoga Isusovoga učenika i učenice. No, često, iako svjesni toga poziva i izazova, ostajemo pred pragom stvarnog ostvarivanje te dvostruke ljubavi.
Poznato je da je sv. Mala Terezija bila učiteljica novakinja u svom Karmelu. Tako njezina novakinja s. Marija od Trojstva svjedoči da je s. Terezija željela da novakinje gaje prema časnoj Majci nadnaravnu ljubav. Jednom prilikom, između ostalog, Majka Agneza je srdačno razgovarala s jednom od sestara i iskazala joj više povjerenja nego novakinji s. Mariji. Svoju muku iznijela je novakinja sv. Maloj Tereziji u nadi da će je ova razumjeti i iskazati joj suosjećanje. No, sv. Mala Terezija joj je rekla kako zapravo ne voli Majku, već traži sebe samu jer da uistinu voli Majku zbog nje same, radovala bi se vidjevši da je Majka zadovoljna.
Tu je novakinja po prvi puta shvatila što je bezinteresna ljubav i osvijestila si da do tada nije znala istinski voljeti.
„Sv. Mala Terezija otkrila je tim svojim riječima novakinji da se često ljubavlju smatra ono što uopće nije ljubav, da se često u drugome zapravo voli samoga sebe. Ako se drugoga želi pretvoriti u drugoga sebe, ne voli se drugoga, nego sebe sama. Ne voli se nekoga ako se želi da se ispunjavaju naše želje. Ne voli se nekoga, ako ga se povrijedi. Ako se stvarno voli nekoga, onda se i nama sviđa što je njegovo, a ne naše, željet će se usrećiti nekoga, a ne sebe, trudit će se ispuniti njegovu volju, a ne svoju. Ljubav je – kako nas uči sv. Mala Terezija – tražiti sreću drugoga i pritom ne tražiti sreću za samoga sebe – i to u svemu.
Ne bi li ubrzo procvale sve naše obitelji kad bi se na takav način ostvarivala uzajamna ljubav među bračnim parovima, između roditelja i djece? Ne bi li ubrzo procvale sve naše redovničke, svećeničke, crkvene zajednice kad bi se na takav način ostvarivala uzajamna ljubav među svim članovima i pripadnicima? Ne bi li ubrzo procvala i sva naša hrvatska narodna zajednica kad bi se na takav način ostvarivala uzajamna ljubav među svim pripadnicima hrvatskoga naroda? Izvjesno je da je nama ljudima još zagonetnije i teže od ostvarivanja prave ljubavi prema čovjeku, ostvarivati pravu ljubav prema Bogu,“ rekao je, između ostalog, mons. Miklenić.
Potom je naglasio da je jedina Svetičina želja bila da vrši Božju volju. Pred svojom rođenom sestrom s. Leonijom jednom je i sama rekla da ne želi biti napola svetica; da se ne boji trpjeti za Gospodina; da se jedino boji da bih ispunjavala svoju volju. Isto je tako posvjedočila svoju ljubav prema Bogu radi njega samoga, naglasio je.
U nastavku homilije protumačio je da svoju vjeru, svoj odnos s Bogom, ostvarujemo po molitvi, svetim misama, postovima, čestim ispovijedima i ostalim kreposnim djelima. To su kreposna djela u kojima valja ustrajati, ali im nedostaje pravoga života i životnoga daha ako u njima tražimo sebe, a ne Boga. Da sva naša djela dobiju dušu, potrebna je iskrena želja za ispunjavanjem Božje volje, misli su propovjednikove.
Potom je rekao da Bog koji nas svakoga neizmjerno ljubi, očekuje da mu uzvratimo svojom ljubavlju, a to znači da želimo, izvršavamo upravo ono što On od nas očekuje, što od nas traži u svakome času i svakoj okolnosti našega života.Na kraju homilije potaknuo je vjernike da mole sv. Malu Tereziju da im udijeli milost da otkriju i da počnu izvršavati Božju volju, kako bi ostvarili pravu ljubav prema čovjeku i Bogu, jer to je jedini pravi put koji vodi u vječnu sreću i zajedništvo Božje ljubavi, poručio je mons. Miklenić.
Prije tradicionalnog blagoslova ruža, vlč. Miličević se zahvalio dragome Bogu i Majci Božjoj na daru ovoga svečanog euharistijskog slavlja i što su mogli zajedno dati hvalu dobrome Bogu po sv. Maloj Tereziji. Isto tako, zahvalio se mons. Mikleniću na predvođenju misnoga slavlja, kao i na zapaženoj, prigodnoj homiliji.
Misno slavlje završilo je svečanim blagoslovom, nakon čega su vjernici imali priliku počastiti relikviju sv. Male Terezije i ponijeti blagoslovljene ruže svojim kućama.
Popodnevno misno slavlje, kojemu je prethodila sv. krunica i Večernje Pohvale Časoslova, predslavio je o. Franjo Podgorelec, karmelićanin iz zagrebačkih Remeta. Uz njega su bili: preč. Dubravko Škrlin Hren, vlč. Ivan Grbešić i trajni đakon Željko Kovačević.U poticajnoj i uvjerljivoj homiliji o. Podgorelec govorio je o Terezijinom liku i životu s posebnim osvrtom na njezin put svetosti koji može slijediti većina kršćana. A taj put nazvala je „Mali put“. Mali put je put velikih želja. Naime, Terezija je željela od malena biti velika svetica; željela je biti sve. Premalo joj je bilo da bude apostol, mučenica, borac,…Međutim svoju osobu je doživljavala neprikladnom i nesposobnom da te želje ostvari. Sve je više doživljavala svoje ljudske ograničenosti i slabosti, rekao je. Potom je spomenuo da joj je u četvrtoj godini života umrla majka što ju je učinilo dodatno preosjetljivom i ranjivom. No, sve to nije ju obeshrabrilo na putu svetosti. Kaže: „Umjesto da klonem, rekoh sama sebi: Dragi Bog ne može ulijevati neispunjivih želja; ja dakle mogu, uza svu svoju sićušnost, težiti za svetošću; povećati se ne mogu, moram podnositi sebe takvu kakva jesam sa svim svojim nesavršenostima; ali ja hoću da potražim način kako ću poći u nebo malim, vrlo ravnim i vrlo kratkim putem: malim, sasvim novim putem,“ zapisala je.
Poznato je da želimo konstantno promijeniti ono što smo; želimo biti sveti i onda odbacujemo sve ono što u nama i na nama nije u skladu s tim, sve to potiskujemo, što znači da sebe ne prihvaćamo i da ulazimo u rat sa samim sobom. Terezija nas poziva da se pomirimo sa sobom, s realnom slikom o sebi jer samo tako možemo napredovati u svetosti, misli su o. Podgorelca. Ona je zamijetila da u bogatim kućama postoje dizala pomoću kojeg se povezeš gore bez napornog hoda po stepenicama. Primjenjujući to na duhovni život, spoznala je da su to Isusove ruke. Kada ostajemo sasvim maleni, Isus vidi da ne možemo, uzima nas i podiže gore. To je simbol ljubavi, naglasio je.
Nadalje je spomenuo kako Isus bezuvjetno ljubi. Isus ne traži da se mi promijenimo pa da će nas onda ljubiti. On nas uvijek ljubi. Tek kada kušamo tu njegovu bezuvjetnu ljubav, onda se mijenjamo. Kada čovjek ima iskustvo da je bezuv etno ljubljen, želi ljubiti Boga na bezuvjetan način i uzvratiti mu ljubav za ljubav.Potom je spomenuo što za Malu Tereziju znači ljubav, da je to pitanje motivacije. Mi sve stvari možemo činiti iz običaja, prisile, navike, obveze, a možemo činiti sve stvari iz ljubavi. To je duhovnost sv. Male Terezije.
„Dosada smo govorili kako valja prihvatiti sebe, potom o dizalu koje su Isusove ruke, ne moramo se penjati Isus nas podiže gore, sve to nekako sugerira izvjesnu pasivnost s naše strane, na stanoviti kvijetizam; isključuje se čovjekov trud. Ljubav je kod Terezije jako aktivna, angažirana. Kažeš da ne možeš činiti velike stvari, ali možeš male. Kažeš da ti ne možeš dati život za svoju obitelj, ženu, djecu; dobro, ali možeš odnijeti smeće u kontejner u tišini iz ljubavi. Tako ti se svaki dan nudi stotinu malih stvari da ih učiniš iz ljubavi. I malo pomalo, kamen po kamen, izgradiš prekrasnu palaču svetosti. Terezija je uvijek željela biti sve, shvatila da je to ljubav. Ona sve pokreće, sve će ostalo nestati, ali ljubav ostaje,“ rekao je.
Homiliju je zaključio citatom sv. Male Terezije koji govori o tome da je ljubav ona koja sve obuhvaća sva zvanja, da je ljubav sve, da obuhvaća sva vremena i mjesta, da je ona vječna. Na taj način sv. Mala Terezija pronalazi svoje mjesto u Crkvi; želi biti ta ljubav.
I pri kraju ovoga misnog slavlja vlč. Andrija je zahvalio dragome Bogu na daru Euharistije i na daru sv. Male Terezije, kao i o. Franji na predvođenju misnog slavlja i na lijepoj propovijedi.
Blagoslov ruža nije izostao, kao niti susret hodočasnika sa čuvaricama svetišta koje su ujedno animirale oba misna slavlja svojim skladnim pjevanjem, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić i s. M. Kristine Jadanić, OCD.
U srijedu, 12 kolovoza 2026. godine, mons. dr. sc. Dario Paviša, savjetnik Apostolske nuncijature u Zambiji i Malawiju, posjetio je sestre karmelićanke u Brezovici. Posjet je započeo sv. Misom na čijem se početku obratio sestrama i vjernicima. Tako je između ostalog rekao i to da nam je u ovim vrućim danima potreban hlad. Zatim je primijetio da su sestre te koje svojim životom donose duhovni hlad i svježinu jer, iako ga nije bilo 15 godina, osjeća se kao kod kuće u ozračju ljubavi i topline koja daje svježinu života. Prvo čitanje pročitao je Davor Vukmirić, a molitvu vjernika Dora Skender. Nadahnjujući se na Evanđelju dana koje govori o bratskoj opomeni, uputio je vjernicima i sestrama ohrabrujuće i poticajne misli te im je rekao da ne budu suci svojim bližnjima. Isto tako im je rekao da tu Isusovu rečenicu o bratskoj opomeni treba tumačiti preko križa, preko misne žrtve.
„Ne postoji ni jedna uvreda, ni jedan grijeh koji se ne može oprostiti, osim grijeha protiv Duha Svetoga, a to je odbijanje same Božje ljubavi… Danas slavimo sv. Misu na čast sv. Josipa u čijoj je tišini, skrovitosti i šutnji Isus rastao. Sv. Josip nam potvrđuje da je Isus uvijek tu. Isus Krist je svjedok svih naših padova i uzdignuća. Kada opominjemo jedni druge, važna je molitva za tu osobu,“ istaknuo je mons. Paviša.
Nakon misnog slavlja, druženje se nastavilo u sestarskoj govornici gdje su se sestre mogle više upoznati s radom i djelovanjem mons. Paviše kroz punih deset godina u vatikanskoj diplomaciji, u raznim zemljama, a posebno u Tajlandu, Zambiji, Malawiju, Južnoafričkoj Republici, Mjanmaru, Laosu i Kambodži.
Rim, 16. srpnja 2025.
Draga braćo i sestre velike karmelske obitelji,
bosonoge karmelićanke, braćo, laici OCDS-a,
obitelji, prijatelji i pridružene ustanove!
Na svetkovinu naše Majke i Sestre, Svete Marije od Gore Karmela, vrlo mi je drago obratiti se svima vama da vam čestitam i zahvalim Bogu za dar našeg poziva.
Na ovaj svečani dan, pod Marijinim plaštem, posebno se pridružujemo svima vama koji živite u ratnim okolnostima, u pomanjkanju slobode, u opasnosti, krizi, bolesti ili samoći. Pridružujemo se i vama koji ste, iz različitih razloga, napustili Red kao instituciju. Marija se nastavlja brinuti za svakoga od vas gdje god se nalazili, uvijek paleći u vama novi „da“.
U srcu i nutrini Marije, Zvijezde Mora, darovana nam je zora povjerenja i nepredvidive budućnosti. Koristim ovu prigodu da zahvalim svima na entuzijazmu i izvrsnom odazivu na poticaj marijanske revitalizacije kojom smo pozvali cijeli Red da obnovi svoju nadu s Marijom u Isusu. Na cijelom ovom putu duboko smo uvjereni da će Marija roditi Karmel kakav njezin Sin očekuje od nas. Ne Karmel kojeg mi sanjamo, želimo ili bismo htjeli.
Pišem vam ovo pismo iz Lisieuxa, iz kapele svete Terezije, praćen žuborom potoka koji teče uz zid njezina samostana. U ovoj kapelici gostinjca L’Ermitage nalazi se prekrasno i znakovito svetohranište smješteno unutar lika Gospe od Osmijeha, upravo u visini njezine utrobe. Karmel je u utrobi Marijinoj, kao ovo svetohranište, kao što je bio Isus. Ona će i nas iznijeti na svjetlo i dat će nam svjetlo. Imam veliko povjerenje u ovu molitvu s Marijom i sa svetim Josipom, u čijem se snu i Karmel suočava s nemogućim, ponizna i odvažna srca. Ovih dana molio sam ovdje za cijeli Karmel.
Dijelim s vama litanije koje mi spontano izviru iz srca. Pozivam vas da ih dopunite pobožnošću i iskustvom kojim Marija otkucava u vama:
* Sveta Marijo od Dobre Nade!
Marija, s Nadom u utrobi, kreće na put, hodočasnica vjere. Možda je to najbolja ikona kontemplacije. Marija nosi u sebi otajstvo utjelovljenog Boga koji sebe čini slabim i ranjivim. Žurno, s budnim i zaljubljenim srcem u malog i beskrajnog Boga kojeg nosi u sebi, kreće služiti rođakinji Elizabeti. Od samog početka, prvi pustinjaci protjerani iz Svete zemlje morali su otići, lutati i otkriti pravu Goru Karmel u sebi i na svakom mjestu, u svakom trenutku sadašnjice u povijesti. Pozivam vas da napravite korak naprijed i da ne ostanete u pepelu prošlosti, nego da oživite vatru sadašnjosti.
* Sveta Marijo od Mira razoružanog i razoružavajućeg!
Naš papa Lav pozvao nas je da njegujemo mir razoružan i razoružavajući. Želimo biti „bosonogi”, odvojeni, ponizni i ustrajni, i boriti se razoružani od samih sebe, sa strašću, graditi mir, počevši od naše zajednice i od braće i sestara s kojima živimo. Bez ovog predanja i ovog „biti bosonogima”, dijalog i bratstvo su nemogući. Marija opravdava i ukorjenjuje ovaj Mir u svakome od nas, liječeći unutarnje rane ratova i prošlih bitaka. Samo razoružani i puni povjerenja suočit ćemo se s onim što je pred nama.
* Sveta Marijo od suza!
Marija budi u nama suze i plač zbog nepravde i rata, zbog okrutnih sukoba našeg vremena, pretvarajući pravedan gnjev i nemoć u borbu za preobrazbu našeg svijeta. Nije majka koja nas ostavlja u spokoju ravnodušnosti i apatične udobnosti. Potiče vatru i strast braće koja slušaju vapaj onih koji pate. Marijo, učini da se naše srce probudi od plača ožalošćenih i da se u nama zapali strast za mirom, pa makar ugrozili i naš život.
* Sveta Marijo od mostova!
Svojom majčinskom prisutnošću Marija uvijek gradi most između braće, između naroda, između karizmi, između ideja i kultura. U raznim prigodama Papa nas je pozvao da gradimo mostove. Mostove koji će prevladavati sučeljavanja, i koji su prvi korak prema pomirenju i prihvaćanju drugoga. Sagrađen most je metafora susreta koji prekida rastuću polarizaciju u našem svijetu. U Karmelu, od vremena Terezije i Ivana od Križa, prijeti nam opasnost da se držimo kao na pravoj strani, da smo u pravu, da sudimo drugima, da vjerujemo kako posjedujemo ispravno tumačenje karizme… Sveta Marija od mostova sprječava nas da potonemo u vode naše ohole samodostatnosti.
* Sveta Marijo od svakodnevnog života!
Marija, Majka i Sestra karmelićana, poučava nas kontemplativnom životu u redovitosti i svagdašnjosti svakoga dana. Mistika onoga što ne sjaji i što ne zasljepljuje. Duhovnost običnih stvari, učinjenih bez želje da budu viđene ili prepoznate. „Činiti ono što se ne računa, niti će biti cijenjeno“ (Julián Marías). Njegovati toplinu detalja i besplatnih gesta, bez očekivanja nagrade. Voditi brigu o našem zajedničkom domu, kako bi ga svi doživljavali kao svoj dom.
* Sveta Marijo od dijaloga i slušanja!
Marija, žena slušanja koja osluškuje život što otkucava iznutra, žena šutnje i pitanja, riječi koje izviru iz iskrenog i zahvalnog srca, oživljava u nama dijalog koji nas otvara učenju i razumijevanju istine drugoga. Nauči nas dijalogu kao otvorenosti i otkrivanju, prijemljivosti i pareziji (slobodi govora), poučljivosti i prinosu.
* Sveta Marijo od daha i odmora!
Marija nas uči odmarati se, brinuti se o sebi da bismo se brinuli za druge, disati i dopustiti da dišemo, ritmom koji nije žurba ili ubrzanost, već kvaliteta života i prisutnosti. Marija nadahnjuje u nama dah Duha koji prati naš svakodnevni ritam i pomaže nam da uživamo u životu. Samo odmarajući se možemo raditi. Marija nas podsjeća na otkucaj prisutnosti koja prebiva u nama, da ne padnemo u stresnu rastepenost. Ti nam pomozi da preispitamo i reorganiziramo, osobno i zajednički, inerciju koja nam ne dopušta da pijemo i kušamo sadašnjost.
* Sveta Marijo od putovanja „bespućima“!
„Čak i u pustinjama srca izvire svježina izvora“ (Roger iz Taizéa). Marija je majka nade u onom što se čini kao kraj priče, i na Veliku Subotu očekuje iznenađujuće uskrsnuće. Na mnogim „bespućima“ života, Marija nas uzima za ruku i vodi nas, kao djecu, trasirajući staze koje nisu bile ucrtane na kartama najmudrijih istraživača. Ona iznosi na svjetlo put u Noći života, stazu među slijepim ulicama i zdenac u neuspjesima. Zvijezda Mora. Naučit će nas, čak i u mnogim situacijama gdje su Karmeli skrajnje slabi i gdje se zatvaraju, biti sjeme koje se zakapa kako bi, u svoje vrijeme, donijelo plod kako to Bog hoće.
* Sveta Marijo od poniznosti i odvažnosti!
Sveta Marija od Gore Karmela podsjeća nas da su samo ponizni uistinu hrabri u pustolovini davanja života. Poniznost i hrabrost. Jednostavnost i odvažnost.
* Sveta Marijo od nevidljivih izdanaka!
U suočenju s prijetnjom negativne vizije sadašnjosti, Marija nam posuđuje svoj pozitivan pogled, ona koja poznaje onostrano i ono poslije što pulsira u Njezinom Sinu, Gospodinu povijesti i budućnosti. Marija na starom deblu Karmela ukazuje na izdanke milosti i početka. Liječi našu negativnu viziju i stavlja nas pred stvarnost, bez idealiziranja i negiranja, pokazujući nam, u svakom trenutku, prisutnost Boga koji se želi roditi. Marijina vjera je uvijek plodnost i vrata nade onome što Bog želi. Poziva nas da blagoslovimo izdanke koji već niču u svakoj osobi i u svakoj zajednici.
Pozivam vas da dodate svoje litanije i zazivate zajedno Mariju.
Predstavljamo vam i rezultate ankete koju smo proveli u cijelom Redu, koji su poput radiografije našeg marijanskog osjećaja. Od srca zahvaljujem braći iz fatimske ekipe na svom njihovom dragocjenom radu koji su obavili s toliko entuzijazma i revnosti.
Na kraju, najavljujem otvaranje marijanskog bloga u koji će se sliti sav dinamizam koji se vrti oko Djevice Marije i Karmela, a koji će biti dostupan na adresi https://maristellacarmel.com/. Na početku će donositi objave na pet jezika, ali je predviđena mogućnost dodavanja drugih ako bude dobrovoljaca koji su spremni prevesti i brinuti se o relevantnim sadržajima.
Želim vam sretnu svetkovinu, draga braćo i sestre. Sve vas grlim i blagoslivljam.
o. Miguel Márquez Calle, OCD
Generalni predstojnik
Vjerni štovatelj Karmelske Gospe vlč. Vatroslav Siketić predslavio je u Karmelu u Brezovici sv. misu na uočnicu Gospe Karmelske u utorak, 15. srpnja 2025. S njim je slavio Željko Kovačević, trajni đakon.
Misao vodilja nadahnute homilije bila je nada u svjetlu Jubilejske godine. Nada, uz vjeru i ljubav, jest bogoslovna krepost koju smo primili kao dar na krštenju. Ona nam pomaže živjeti dostojanstvo djece Božje. Nada je čeznuće našeg bića za nebeskim kraljevstvom, za vječnim životom i susretom s Gospodinom. Ona je odgovor na našu najdublju želju da Bog ispuni svoja obećanja, tj. nada hrani pouzdanje u Gospodina. Čuva nas od sebičnosti, egoizma i egocentrizma te otvara i priprema put ljubavi. Nada je čvrsto sidro duše. Ona nas drži orijentirane na blaženo gledanje Boga, misli su vlč. Siketića.
„Nadu hranimo i izražavamo molitvom. Najljepši sažetak kršćanske nade svakako je Očenaš koji Crkva Kristova – svećenički, kraljevski i proročki narod – moli okupljena oko žrtvenika Gospodinova. Od dolaska kraljevstva do očuvanja od zla, Crkva u svoju nadu uključuje sve ljude i sav svijet. Nada je čeznuće Crkve Zaručnice da se u nebeskoj proslavi sjedini sa svojim Zaručnikom, Kristom Gospodinom“, istaknuo je.
Crkva Zaručnica je mlada, te nam se nameće pitanje kako ostati mlad, čilog lica i jedrog osmjeha. Odgovor je jednostavan: družeći se s vječno mladim Kristom Gospodinom.
Povezujući svoju homiliju sa svecem dana, citirao je sv. Bonaventuru koji je jednom rekao da se kontemplacija najprije uči na majčinim grudima, jer upravo tamo primamo majčinu ljubav koja nam daje sigurnost da izađemo iz sebe da bismo prvi put pogledali ljepotu, istinu i dobrotu – i tako susreli Božju ljubav u njegovu stvorenju. Divljenje Bogu i njegovom stvaralačkom djelu poseban je oblik mističnog iskustva: „Osjetiti Božju blizinu, sjaj njegova svjetla koji prodire kroz njegova stvorenja, blisko je svakomu tko se usudi iskreno diviti. A za divljenje je potrebno i čišćenje; ono je nužan korak na putu ispunjenja Božjih obećanja u našem životu“, zaključio je propovjednik.
Misno slavlje završilo je pjesmom Gospi Škapularskoj, te primanjem u Škapularsku bratovštinu i preporukom hodočasnika u molitve sestara.
Ovogodišnji zagrebački mladomisnici Dominik Čaušić, Ivan Čus, Matko Filipović, Krešimir Haramij, Ivan Iviček, Kristijan Kolonić, Pavao Prusin i Luka Žeželj posjetili su u utorak 8. srpnja 2025. sestre karmelićanke u Karmelu u Brezovici.
Na početku misnoga slavlja prisutnima se obratio duhovnik bogoslova vlč. Anto Pavlović, rekavši da im je velika radost što su i ove godine tradicionalno sa sestrama, te da su mladomisnici došli zahvaliti Bogu, Majci Božjoj i sestrama na njihovoj molitvenoj podršci kroz vrijeme formacije i da su oni plod molitava i žrtava sestara i vjernika.
Misno slavlje predslavio je vlč. Luka Žeželj, a propovijedao je Kristijan Kolonić, koji je rekao da ovih dana promatramo kako nas Božja ljubav grije: „Pravi smisao nečijeg duhovnog poziva jest gorjeti i istopiti se za Gospodina. Božja providnost dovodi nas k vama u dan kada nas Božja Riječ poziva da se preispitamo i da preispitamo poslanje koje primamo: Žetva je velika, ali radnika je malo.“ Dodao je da Isus prolazi svim krajevima i svima bez razlike želi činiti dobro, sve ozdravlja, bez iznimke. Bog zahvaća čitavog čovjeka i mijenja ga cjelovito.
Za poslanje je važno da su Isusovi učenici uvijek bili uz Isusa i za Isusa, da su išli zajedno: „Kuda god idemo poslani smo ići zajedno, djelatnom snagom Duha Svetoga. Jedino onaj koji ima snagu Duha Svetoga u sebi može i drugima pomoći. Isusova želja je da se žetva trajno u nama nastavlja. Svaki ima tu snagu Duha u sebi i zahvaljujući milosti Duha može sebe i svijet dovesti do Boga“, zaključio je propovjednik.
Misno slavlje animirale su skladnom pjesmom čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, a mladomisnici su svima prisutnima podijelili svoj mladomisnički blagoslov.
Druženje se nastavilo u sestarskoj govornici gdje su se sestre izbliza upoznale s mladomisnicima i njihovim dosadašnjim iskustvom na Božjem putu i obećale im daljnju molitvenu podršku i pratnju.
O. Karlo Mario Petrović, CPPS predslavio je misu uoči Stepinčeva, u nedjelju, 9. veljače u Karmelu u Brezovici.
Na početku misnog slavlja o. Petrović rekao je da je ovo i treći dan priprave za blagdan bl. Alojzija Stepinca koji je utemeljio brezovički Karmel odakle je krenula karmelska karizma u našoj Domovini.
U homiliji osvrnuo se na nedjeljna misna čitanja, osobito na Evanđelje (Lk 5,1-11), te ustvrdio da Božja Riječ govori o pozivu, o susretu s Kristom. Svaki nas susret s Isusom mijenja, tako i ovaj današnji, rekao je. Istaknuo je da se oko Isusa gurao silan narod da bi čuo Riječ Božju. Međutim, od silnog mnoštva, samo je do nekih doprla ta Riječ i promijenila ih. Oni su postali Isusovi učenici i odazvali se na Njegov poziv.
Među njima bio je i Šimun Petar koji nije razumio Božju logiku, ali je ipak bacio mreže na Isusovu riječ i ulov je bio bogat. Puno puta kada Bog nešto traži od nas i kad ga poslušamo, imamo bogat ulov. No, događa se da često ne slušamo Božji glas i da zbog toga imamo prazne mreže, primijetio je.
Istaknuo je kako je bitno biti spreman odgovoriti na Božji poziv. Da se bl. Alojzije Stepinac nije odazvao pozivu, mi danas ne bismo bili u ovom samostanu i crkvi. Poziv je tamo gdje nas Bog želi. On traži našu suradnju, rekao je.
Ponekad nije jednostavno odlučiti se i slijediti Isusa. No, Isus kaže: „Ne boj se!“ Kada Bog dotakne srce, daje snagu i milost da se odgovori na njegov poziv, tada je čovjek sposoban ostaviti sve i poći za Gospodinom, pojasnio je.
Poručio je da smo svi pozvani biti kraljevi, proroci i svećenici. Biti kralj znači vladati nad sobom, imati samokontrolu nad svojim mislima, riječima i djelima. Biti prorok znači naviještati Božju riječ. Da bismo ju mogli naviještati, moramo je prije toga prihvatiti i poznavati. Biti svećenik znači prinositi Bogu žrtvu hvale. To će reći da smo pozvani u svemu biti zahvalni Gospodinu; zahvalni za sve ono s čime se susrećemo u svakidašnjici našeg života, zaključio je.
