Članci objavljeni od Karmel Brezovica

I ove godine zasjala je Božja ljubav i dobrota u našim srcima i u našem Karmelu u Brezovici po velikodušnoj darežljivosti župljana župe Pohoda BDM u Vukovini. Naime, u subotu, 17. listopada 2026. obdarili su nas, kao i zadnjih više od sedam desetljeća, tradicionalnom zimnicom i raznim kućnim potrepštinama.

Iako je bilo prohladno jutro, njihova srca gorjela su od ljubavi i ekipa se skupila kako bi i ove godine potvrdila svoju darežljivost i otvorenost srca za druge.

Svi su bili složni, od malih do velikih i zajedništvo se pokazalo na djelu. Odrasli su povukli teži dio zimnice i namirnica, a djeca nisu zaostajala za njima, te su nestrpljivo i radosno čekali na svoj dio pošiljki.

Bog je bio vidljivo prisutan u tim malim i veliki ljudima, u njihovim plemenitim srcima i u njihovim marljivim rukama.

Posebno im je velika radost bila što ih je ove godine ispred samostana dočekao kip našeg Utemeljitelja, bl. Alojzija Stepinca oko kojega su se odmah svi okupili.

Živo se nadamo i vjerujemo da je bio ponosan na njih i da ih je blagoslovio, kao i sve njihove obitelji, njihov rad i napore s kojima drugima olakšavaju život.

U Knjizi dojmova čitamo između ostalog i ovo: „Vjerujemo da će ova lijepa tradicija trajati i dalje, da ćemo se i dogodine okupiti i s radošću pomoći dragom nam Karmelu. Organizaciju prijevoza i utovara i istovara robe organizirali su mještani Mraclina, uz pomoć tvrtke ‘PPS Galeković’ i ‘Gala drvo’. Preporučamo se u molitve našim dragim sestrama i veselimo se susretu dogodine, Vaši župljani župe Vukovina“.

Dobrota ovih plemenitih ljudi i nama je poticaj i izazov da živimo velikodušno i radosno svoj duhovno-molitveni život i pomognemo svima kojima je potrebna naša pomoć. Hvala Vam, dragi naši prijatelji!

Na svetkovinu sv. Terezije Avilske, djevice i naučiteljice Crkve, u četvrtak 15. listopada 2026. godine, pomoćni zagrebački biskup, mons. Marko Kovač, predslavio je svečano misno slavlje u Stepinčevom Karmelu u Brezovici.

Uz njega su suslavili: msgr. Zvonimir Sekelj, preč. Dubravko Škrlin Hren, preč. Vjekoslav Pavlović i mr. Mijo Matošević, vlč. Luka Slijepčević, vlč. Mario Dukić, vlč. Silvio Eljuga, vlč. Tomislav Kralj, vlč. Damir Ceković, vlč. Vjekoslav Meštrić, vlč. Andrija Miličević, vlč. Jurica Klanfar, bogoslov Adrian Bogdan, dok je vlč. Ivan Vujević ispovijedao hodočasnike.

Prvo čitanje pročitala je s. M. Katarina Pinjušić, OCD, drugo čitanje bogoslov Adrian Bogdan, a molitvu vjernika ministrant Luka Balaško, dok je Evanđelje navijestio vlč. Jurica Klanfar, ovogodišnji mladomisnik.

Na početku misnoga slavlja biskupa i okupljene pozdravio je domaći župnik preč. Dubravko Škrlin Hren potaknuvši vjernike da istinski mir i radost pronalaze u živom odnosu s Bogom i zaželio da im ova proslava bude ispunjena duhovnom radošću i Božjim blagoslovom.

U propovijedi je biskup Kovač istaknuo kako postoje rane koje čovjeka uništavaju, koje ostavljaju ožiljke, ali postoji i rana koja daje život, koju ne nanosi mržnja, nego ljubav. To je rana koju je u srce sv. Terezije ostavila Božja ljubav.

Osvrnuo se na poznatu skulpturu sv. Terezije Avilske koja prikazuje probodenje njezinoga srca poznatu pod nazivom „Zanos svete Terezije“, koji se nalazi u Rimu, u crkvi Santa Maria della Vittoria. Rekao da je to mramor koji izgleda kao da diše, lice je zahvaćeno boli i neizrecivom radošću. Čovjek mora zastati i zapitati se što se to dogodilo toj ženi, kakva je to prisutnost koja potresa cijelo biće? Boga se ne može istinski susresti, a ostati isti, pojasnio je.

Govorio je o životu sv. Terezije koja je rođena 1515. u Avili i koja je s dvadeset godina ušla u samostan. Bila je jako inteligentna žena, voljela je čitati, maštati, pisati. Bila je jako temperamentna. U njoj je gorjela snažna narav i rasla žeđ koju nitko nije mogao ugasiti. Gospodin je osvojio njezino srce i ona ulazi u samostan jer osjeća da ju Gospodin zove. Ipak, njezin život nije bio lagan. Njezin život nije bio pošteđen patnje. Terezija je padala, borila se, ali nije odustajala. Bilo je trenutaka kad se činilo da se sve zaustavlja i tu zapravo počinje njezin život svetosti. Svetost počinje onda kad usred problema ne prestaje tražiti Boga. Tražila je Boga u trenutcima utjehe, ali i u trenutcima suhoće i tame, ustvrdio je. Dodao je da je u dubokoj milosti doživjela mistično iskustvo, iskustvo probodenja srca. Nije to bila obična strijela, to je bila strijela ljubavi koja probija do najdubljeg čovjekova bića. Pojasnio je da je mistika istinski susret Boga i čovjeka. Onaj koji ga susretne, ne zatvara se pred drugima, već gleda drugačijim očima.

Ustvrdio je da je taj mistični doživljaj bio poticaj da sv. Terezija obnovi Karmelski red. Željela je zajednice koje neće tražiti udobnost pod svaku cijenu, već Boga. Terezija počinje osnivati nove samostane, putovati, pisati o duhovnom životu. Doživjela je puno protivljenja i sumnjičenja. Njezin život nije određivao strah od ljudi, određivala ga je ljubav. U tim trenutcima nastaju i riječi koje kasnije postaju mnogima duhovni kompas: „Ništa neka te ne straši, ništa ne uznemiruje. Sve prolazi. Samo Bog ostaje isti. Tko je strpljiv, sve postiže. Tko ima Boga, ima sve. Bog sam dosta je“.

Biskup je objasnio da sve u ovom životu prolazi; prolaze mladost, pamet, ljepota, uspjeh, ljudska naklonost, dani u kojima nemaju snage, ali Bog ostaje. Naša sigurnost može nestati, zdravlje oslabiti, ali Bog ne prestaje biti vjeran.

Pri završetku propovijedi potaknuo je vjernike da molitva ne bude samo riječ i običaj, već da se sjete Terezije i njezine vjere. Ako Bog ostaje, onda patnja, prošlost, grijeh nema posljednju riječ. Posljednju riječ ima Raspeta Ljubav, zaključio je.

Pjevanje pod misom predvodile su karmelićanke pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.

Večernje misno slavlje predvodio je rektor bazilike sv. Josipa u Karlovcu mons. Antun Sente. Na početku misnog slavlja istaknuo je povijesnu činjenicu kako je upravo sv. Terezija Avilska skrenula pogled Crkve na sv. Josipa kojemu je posvetila sve samostane koje je osnivala i stavila pod njegovu zaštitu.

„Lijepo je da mi iz Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu njegujemo ovo prijateljstvo s Karmelom još od blagopokojnog mons. Marijana Radanovića, te da smo danas tu, već tradicionalno, na slavlju ove velike svetice i crkvene naučiteljice kojoj je sv. Josip bio veliki uzor i zagovornik kod Gospodina“, rekao je.

Tumačeći misna čitanja svetkovine, posebno Evanđelje koje govori o susretu Isusa sa Samarijankom, u fokus je stavio dvije žene: sv. Tereziju Avilsku i Samarijanku. I jedna i druga žena je žena žive vode. Samarijanka je bila svakakva, ali s druge strane je bila jaka žena. Ne boji se, ima svoj stav i konkretna je. Sv. Terezija Avilska ulazi u samostan s dvadeset godina i isto toliko živi jednim prosječnim životom. U toj prosječnosti čovjek se može uljuljati. No, sv. Terezija posjeduje odlučnost i čvrstinu karaktera, istaknuo je.

Nadalje je rekao kako Bog ne miruje. Traži posebnu prigodu. Ne umara se tražeći čovjeka. On neprestano daje znakove svoje prisutnosti. Ta Samarijanka iskoristila je taj trenutak. Upoznala je Onoga koji joj daje žive vode. Bog im neprestalno govori o nestalnosti ovoga vremena. Oni su ti koji donose odluke. Samarijanka je mogla izbjeći taj susret. No, ona ulazi u dijalog s Isusom. I Terezija je mogla nastaviti jedan prosječni duhovni život, no dala se izazvati. Na temelju razmišljanja o tim dvjema ženama Bog želi da svrnemo naš pogled na sebe, poručio je.

U nastavku propovijedi potaknuo je vjernike da osluškuju što im Bog progovara.  „Kada bismo usporedili dvadeset godina Terezijinog prosječnog života i ona mistična iskustva, onda ćemo vidjeti što je sve dobila. Kada Samarijanku vidimo u činjenici da je postala druga osoba nakon susreta s Gospodinom i da je po njezinom svjedočenju cijelo selo primilo Gospodina, vidimo da Bog nema zapreke u traženju prilika da pomogne nama da se otvorimo Njemu. Važno je samo hoćemo li htjeti s njime zapodjenuti razgovor. Božja ljubav koju čovjek prihvaća, razlijeva se na sve nas“, zaključio je.

Na misi je pjevao zbor bazilike sv. Josipa, pod dirigentskom palicom Petre Hrvačić, te uz orguljsku pratnju Krešimira Klarića.

Misnim slavljima prethodila je molitva krunice za nakane Crkve, naroda i svijeta, a posebno za zdravlje pape Lava XIV. Večernjoj misi prethodile su Večernje Pohvale Časoslova. Hodočasnici su imali priliku susresti se s karmelićankama i preporučiti svoje nakane u njihove molitve.

U nedjelju, 11. listopada 2026. godine, u poslijepodnevnim satima, don Boscovi sinovi iz Podsuseda, njih jedanaest, pod vodstvom svoga odgojitelja don Mladena Delića, SDB, i đakona don Miroslava Lovrića, SDB, posjetili su, već tradicionalno, naš Karmel u Brezovici.

Susret je započeo s pjesmom Majci Božjoj i pozdravom č. majke s. Ilijane Terezije, nakon čega su sestre mogle izbliza upoznati mlade kandidate, buduće salezijance, koji su im se predstavili i kratko iznijeli svoj put do salezijanske Družbe.

Zanimljivi su bili putovi kojim ih je Gospodin vodio i doveo u Družbu. Sabrao ih je sa svih strana Lijepe naše, iz dobrih katoličkih obitelji, a oni su spremno pošli za Njim.

Don Mladen je također upoznao sestre kako izgleda primanje u kandidaturu i kako izgledaju njihovi početni koraci na salezijanskom putu. Jednako tako, mladi su se upoznali s poviješću našeg Karmela i načinom našega života. Potom je don Mladen objasnio važan segment za redovnički život, a taj je; zajedništvo.

Tako je između ostalog rekao i to da je radost i uspjeh jednoga člana u zajednici, radost i uspjeh cijele zajednice i obrnuto.  Jednako tako, osvrnuo se na temu aktivizma, te je rekao i to da pravi aktivizam znači raditi svojim snagama bez Gospodina, što naposlijetku osobu čini nezadovoljnom, praznom, razočaranom i frustriranom. Važan segment nije samo raditi, već raditi sve s Gospodinom i tražiti u svemu Gospodina, a ne sebe, istaknuo je.

U nastavku susreta bilo je govora i o društvenim mrežama i o zdravom odnosu prema njima, kao i o važnosti otvorenosti, iskrenosti, poučljivosti, poniznosti i poslušnosti odgojiteljima jer samo na takav način se postaje radostan i krepostan redovnik.

Susret je završio poznatom don Boscovom molitvom Blaženoj Djevici Mariji: „Draga Majko, Djevice Marijo, daj da spasim dušu svoju,“ i preporukom u molitve sestara.

U četvrtak, 8. listopada 2026., djelatnici i suradnici Glasa Koncila i Malog Koncila, pod vodstvom glavnog urednika i v.d. direktora Branimira Stanića, hodočastili su tradicionalno svojoj zaštitnici sv. Tereziji od Djeteta Isusa i Svetoga Lica u Karmel u Brezovicu.

Njima su se pridružili i članovi obitelji pokojnih djelatnika i suradnika Glasa Koncila.

Misno slavlje prevodio je vlč. Marko Vuković, odgojitelj u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Uz njega je suslavio dugogodišnji urednik Glasa Koncila mons. Ivan Miklenić, kanonik.

Na početku misnog slavlja sve prisutne pozdravio je glavni urednik Stanić, te je između ostalog rekao i to da je Karmel Nebo na zemlji, citirajući sv. Tereziju Benediktu od Križa, čijeg se skorog 135. rođendana spomenuo. Jednako tako, svake godine Glas Koncila ima priliku približiti se tom Nebu, istaknuo je.

„Ove godine činimo to na poseban način spajajući misu za pokojne djelatnike i suradnike Glasa Koncila, kao i čitatelje Glasa Koncila s ovim našim tradicionalnim hodočašćem sv. Maloj Tereziji. Danas se to Nebo još snažnije osjeća jer je nemoguće ne doživjeti tu povezanost Neba i zemlje preko vaših i naših pokojnih djelatnika i suradnika,“ naglasio je. Spomenuo se također i riječi pokojnog don Živka Kustića koji je jednom prilikom posvjedočio da će njegovim nasljednicima biti puno teže jer je u komunizmu neprijatelj bio jasan i vidljiv, dok je danas teško prepoznatljiv. No, glavni urednik je zaključio da je danas zapravo puno lakše jer u ono vrijeme don Kustić nije imao toliko uzornih Koncilaša na Nebu koliko ih današnje uredništvo ima. Ta Nebo je uvijek moćnije nego li zemlja, misli su urednikove.

Prvo čitanje pročitala je Tanja Baran, a molitvu vjernika Marino Erceg.

Misao vodilja nadahnute homilije bila je velikodušnost. Osvrćući se na Evanđelje prigodnih čitanja, vlč. Vuković je istaknuo da su duhovna dobra sakrivena od mudrih i umnih, a dostupna malenima, onima koji u srcu Crkve žive ljubav. Naglasio je također da je garancija uspjeha u životu da tamo gdje jesmo i s ljudima oko sebe pristupamo velikodušno.

„U onoj mjeri u kojoj sebe više ne stavljamo u centar; u kojoj ne mjerimo druge kakvi su bili prema nama postižemo uspješnost. Trebamo uzeti za moto da ne tražimo da budemo voljeni, već da volimo druge. To je temeljna čovjekova potreba,“ ustvrdio je.

U nastavku homilije potaknuo je prisutne da u svijet izlaze sa velikodušnošću duše, da ne traže da im žrtva bude prepoznata i priznata, niti uzvraćena i da ih to ne sputa da čine dobro.

Bog je onaj koji gleda na naša djela i koji nas potiče da se ne bojimo trošiti za druge unatoč svim preprekama i ranjivostima.

Na kraju misnoga slavlja vlč. Vuković blagoslovio je ruže i zaželio da donesu blagoslov svima koji ih primaju. Euharistijsko slavlje animirale su skladnim pjevanjem sestre karmelićanke pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.

Prijateljsko druženje, uz razgovor i pjesmu, nastavilo se nakon sv. Mise u sestarskoj govornici.

Kanonik Prvostolnoga kaptola zagrebačkog i dugogodišnji glavni urednik Glasa Koncila, mons. Ivan Miklenić predslavio je, u četvrtak, 1. listopada 2026., u Stepinčevom Karmelu u Brezovici, svečano misno slavlje u prigodi blagdana sv. Terezije od Djeteta Isusa i Svetoga Lica. Uz njega su suslavili: mr. Mijo Matošević, vlč. Vladimir Cvetnić, vlč. Josip i Ivan Vragović, vlč. Ivica Zlodi, vlč. Luka Slijepčević, vlč. Hrvoje Maltarić, vlč. Andrija Miličević i zagrebački bogoslov Adrian Bogdan, dok je o. Nikola Grizelj, OCD, ispovijedao hodočasnike.
Prvo čitanje pročitao je Luka Balaško, dok je drugo čitanje i molitvu vjernika pročitao bogoslov Adrian Bogdan, a vlč. Andrija Miličević otpjevao je Evanđelje.
U uvodnim mislima, mons. Miklenić obratio se prisutnima i pozvao ih je u Terezijinu školu ljubavi kako bi naučili ljubiti Boga i čovjeka.
U nadahnutoj homiliji, mons. Miklenić je istaknuo da je ljubav sav smisao kršćanstva i naše svete vjere. Ljubav je glavni i središnji poziv svakoga Isusovoga učenika i učenice. No, često, iako svjesni toga poziva i izazova, ostajemo pred pragom stvarnog ostvarivanje te dvostruke ljubavi. 
Poznato je da je sv. Mala Terezija bila učiteljica novakinja u svom Karmelu. Tako njezina novakinja s. Marija od Trojstva svjedoči da je s. Terezija željela da novakinje gaje prema časnoj Majci nadnaravnu ljubav. Jednom prilikom, između ostalog, Majka Agneza je srdačno razgovarala s jednom od sestara i iskazala joj više povjerenja nego novakinji s. Mariji. Svoju muku iznijela je novakinja sv. Maloj Tereziji u nadi da će je ova razumjeti i iskazati joj suosjećanje. No, sv. Mala Terezija joj je rekla kako zapravo ne voli Majku, već traži sebe samu jer da uistinu voli Majku zbog nje same, radovala bi se vidjevši da je Majka zadovoljna.
Tu je novakinja po prvi puta shvatila što je bezinteresna ljubav i osvijestila si da do tada nije znala istinski voljeti.
„Sv. Mala Terezija otkrila je tim svojim riječima novakinji da se često ljubavlju smatra ono što uopće nije ljubav, da se često u drugome zapravo voli samoga sebe. Ako se drugoga želi pretvoriti u drugoga sebe, ne voli se drugoga, nego sebe sama. Ne voli se nekoga ako se želi da se ispunjavaju naše želje. Ne voli se nekoga, ako ga se povrijedi. Ako se stvarno voli nekoga, onda se i nama sviđa što je njegovo, a ne naše, željet će se usrećiti nekoga, a ne sebe, trudit će se ispuniti njegovu volju, a ne svoju. Ljubav je – kako nas uči sv. Mala Terezija – tražiti sreću drugoga i pritom ne tražiti sreću za samoga sebe – i to u svemu.
Ne bi li ubrzo procvale sve naše obitelji kad bi se na takav način ostvarivala uzajamna ljubav među bračnim parovima, između roditelja i djece? Ne bi li ubrzo procvale sve naše redovničke, svećeničke, crkvene zajednice kad bi se na takav način ostvarivala uzajamna ljubav među svim članovima i pripadnicima? Ne bi li ubrzo procvala i sva naša hrvatska narodna zajednica kad bi se na takav način ostvarivala uzajamna ljubav među svim pripadnicima hrvatskoga naroda? Izvjesno je da je nama ljudima još zagonetnije i teže od ostvarivanja prave ljubavi prema čovjeku, ostvarivati pravu ljubav prema Bogu,“ rekao je, između ostalog, mons. Miklenić.
Potom je naglasio da je jedina Svetičina želja bila da vrši Božju volju. Pred svojom rođenom sestrom s. Leonijom jednom je i sama rekla da ne želi biti napola svetica; da se ne boji trpjeti za Gospodina; da se jedino boji da bih ispunjavala svoju volju. Isto je tako posvjedočila svoju ljubav prema Bogu radi njega samoga, naglasio je.

U nastavku homilije protumačio je da svoju vjeru, svoj odnos s Bogom, ostvarujemo po molitvi, svetim misama, postovima, čestim ispovijedima i ostalim kreposnim djelima. To su kreposna djela u kojima valja ustrajati, ali im nedostaje pravoga života i životnoga daha ako u njima tražimo sebe, a ne Boga. Da sva naša djela dobiju dušu, potrebna je iskrena želja za ispunjavanjem Božje volje, misli su propovjednikove.

Potom je rekao da Bog koji nas svakoga neizmjerno ljubi, očekuje da mu uzvratimo svojom ljubavlju, a to znači da želimo, izvršavamo upravo ono što On od nas očekuje, što od nas traži u svakome času i svakoj okolnosti našega života.Na kraju homilije potaknuo je vjernike da mole sv. Malu Tereziju da im udijeli milost da otkriju i da počnu izvršavati Božju volju, kako bi ostvarili pravu ljubav prema čovjeku i Bogu, jer to je jedini pravi put koji vodi u vječnu sreću i zajedništvo Božje ljubavi, poručio je mons. Miklenić.

Prije tradicionalnog blagoslova ruža, vlč. Miličević se zahvalio dragome Bogu i Majci Božjoj na daru ovoga svečanog euharistijskog slavlja i što su mogli zajedno dati hvalu dobrome Bogu po sv. Maloj Tereziji. Isto tako, zahvalio se mons. Mikleniću na predvođenju misnoga slavlja, kao i na zapaženoj, prigodnoj homiliji.

Misno slavlje završilo je svečanim blagoslovom, nakon čega su vjernici imali priliku počastiti relikviju sv. Male Terezije i ponijeti blagoslovljene ruže svojim kućama.

Popodnevno misno slavlje, kojemu je prethodila sv. krunica i Večernje Pohvale Časoslova, predslavio je o. Franjo Podgorelec, karmelićanin iz zagrebačkih Remeta. Uz njega su bili: preč. Dubravko Škrlin Hren, vlč. Ivan Grbešić i trajni đakon Željko Kovačević.U poticajnoj i uvjerljivoj homiliji o. Podgorelec govorio je o Terezijinom liku i životu s posebnim osvrtom na njezin put svetosti koji može slijediti većina kršćana. A taj put nazvala je „Mali put“. Mali put je put velikih želja. Naime, Terezija je željela od malena biti velika svetica; željela je biti sve. Premalo joj je bilo da bude apostol, mučenica, borac,…Međutim svoju osobu je doživljavala neprikladnom i nesposobnom da te želje ostvari. Sve je više doživljavala svoje ljudske ograničenosti i slabosti, rekao je. Potom je spomenuo da joj je u četvrtoj godini života umrla majka što ju je učinilo dodatno preosjetljivom i ranjivom. No, sve to nije ju obeshrabrilo na putu svetosti. Kaže: „Umjesto da klonem, rekoh sama sebi: Dragi Bog ne može ulijevati neispunjivih želja; ja dakle mogu, uza svu svoju sićušnost, težiti za svetošću; povećati se ne mogu, moram podnositi sebe takvu kakva jesam sa svim svojim nesavršenostima; ali ja hoću da potražim način kako ću poći u nebo malim, vrlo ravnim i vrlo kratkim putem: malim, sasvim novim putem,“ zapisala je.

Poznato je da želimo konstantno promijeniti ono što smo; želimo biti sveti i onda odbacujemo sve ono što u nama i na nama nije u skladu s tim, sve to potiskujemo, što znači da sebe ne prihvaćamo i da ulazimo u rat sa samim sobom. Terezija nas poziva da se pomirimo sa sobom, s realnom slikom o sebi jer samo tako možemo napredovati u svetosti, misli su o. Podgorelca. Ona je zamijetila da u bogatim kućama postoje dizala pomoću kojeg se povezeš gore bez napornog hoda po stepenicama. Primjenjujući to na duhovni život, spoznala je da su to Isusove ruke. Kada ostajemo sasvim maleni, Isus vidi da ne možemo, uzima nas i podiže gore. To je simbol ljubavi, naglasio je.

Nadalje je spomenuo kako Isus bezuvjetno ljubi. Isus ne traži da se mi promijenimo pa da će nas onda ljubiti. On nas uvijek ljubi. Tek kada kušamo tu njegovu bezuvjetnu ljubav, onda se mijenjamo. Kada čovjek ima iskustvo da je bezuv etno ljubljen, želi ljubiti Boga na bezuvjetan način i uzvratiti mu ljubav za ljubav.Potom je spomenuo što za Malu Tereziju znači ljubav, da je to pitanje motivacije. Mi sve stvari možemo činiti iz običaja, prisile, navike, obveze, a možemo činiti sve stvari iz ljubavi. To je duhovnost sv. Male Terezije.

„Dosada smo govorili kako valja prihvatiti sebe, potom o dizalu koje su Isusove ruke, ne moramo se penjati Isus nas podiže gore, sve to nekako sugerira izvjesnu pasivnost s naše strane, na stanoviti kvijetizam; isključuje se čovjekov trud. Ljubav je kod Terezije jako aktivna, angažirana. Kažeš da ne možeš činiti velike stvari, ali možeš male. Kažeš da ti ne možeš dati život za svoju obitelj, ženu, djecu; dobro, ali možeš odnijeti smeće u kontejner u tišini iz ljubavi. Tako ti se svaki dan nudi stotinu malih stvari da ih učiniš iz ljubavi. I malo pomalo, kamen po kamen, izgradiš prekrasnu palaču svetosti. Terezija je uvijek željela biti sve, shvatila da je to ljubav. Ona sve pokreće, sve će ostalo nestati, ali ljubav ostaje,“ rekao je.

Homiliju je zaključio citatom sv. Male Terezije koji govori o tome da je ljubav ona koja sve obuhvaća sva zvanja, da je ljubav sve, da obuhvaća sva vremena i mjesta, da je ona vječna. Na taj način sv. Mala Terezija pronalazi svoje mjesto u Crkvi; želi biti ta ljubav.

I pri kraju ovoga misnog slavlja vlč. Andrija je zahvalio dragome Bogu na daru Euharistije i na daru sv. Male Terezije, kao i o. Franji na predvođenju misnog slavlja i na lijepoj propovijedi.

Blagoslov ruža nije izostao, kao niti susret hodočasnika sa čuvaricama svetišta koje su ujedno animirale oba misna slavlja svojim skladnim pjevanjem, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić i s. M. Kristine Jadanić, OCD.

U srijedu, 12 kolovoza 2026. godine, mons. dr. sc. Dario Paviša, savjetnik Apostolske nuncijature u Zambiji i Malawiju, posjetio je sestre karmelićanke u Brezovici. Posjet je započeo sv. Misom na čijem se početku obratio sestrama i vjernicima. Tako je između ostalog rekao i to da nam je u ovim vrućim danima potreban hlad. Zatim je primijetio da su sestre te koje svojim životom donose duhovni hlad i svježinu jer, iako ga nije bilo 15 godina, osjeća se kao kod kuće u ozračju ljubavi i topline koja daje svježinu života. Prvo čitanje pročitao je Davor Vukmirić, a molitvu vjernika Dora Skender. Nadahnjujući se na Evanđelju dana koje govori o bratskoj opomeni, uputio je vjernicima i sestrama ohrabrujuće i poticajne misli te im je rekao da ne budu suci svojim bližnjima. Isto tako im je rekao da tu Isusovu rečenicu o bratskoj opomeni treba tumačiti preko križa, preko misne žrtve.

„Ne postoji ni jedna uvreda, ni jedan grijeh koji se ne može oprostiti, osim grijeha protiv Duha Svetoga, a to je odbijanje same Božje ljubavi… Danas slavimo sv. Misu na čast sv. Josipa u čijoj je tišini, skrovitosti i šutnji Isus rastao. Sv. Josip nam potvrđuje da je Isus uvijek tu. Isus Krist je svjedok svih naših padova i uzdignuća. Kada opominjemo jedni druge, važna je molitva za tu osobu,“ istaknuo je mons. Paviša.
Nakon misnog slavlja, druženje se nastavilo u sestarskoj govornici gdje su se sestre mogle više upoznati s radom i djelovanjem mons. Paviše kroz punih deset godina u vatikanskoj diplomaciji, u raznim zemljama, a posebno u Tajlandu, Zambiji, Malawiju, Južnoafričkoj Republici, Mjanmaru, Laosu i Kambodži.