Na spomendan svetog Josipa radnika, u petak, 1. svibnja 2026. godine, položila je s. Marija Veronika od Uskrsnuća (Mihaela Kolarić) svoje prve svete zavjete na tri godine, u Karmelu u Brezovici. Misno slavlje i obred zavjetovanja predvodio je preč. Željko Nestić, dugoreški dekan i župnik. Uz njega su suslavili: vlč. Krunoslav Kolar, župnik na zagrebačkoj Kajzerici i o. Ivan Živković, OCD, prior karmelićana u Remetama. Bili su tu i čitači i ministranti.
U uvodnim mislima, preč. Nestić je rekao da nas je Krist sabrao na ovu Euharistiju za vrijeme koje će jedna redovnica položiti svoje prve zavjete.
Prvo čitanje je pročitala Dora Skender, molitvu vjernika Tomislav Skender, dok je Evanđelje otpjevao vlč. Kolar, nakon čega je uslijedilo prozivanje zavjetovanice, a potom homilija.
U nadahnutoj homiliji, preč. Željko je istaknuo kako postoje trenutci u životu kada čovjek osjeti da ne stoji samo pred nekim događajem kojeg treba proslaviti. Danas gledamo i promatramo kako Bog oblikuje jedan „da“ koji je započeo u jednoj tajnovitosti, skrovitosti srca.
Isto tako, propovjednik se prisjetio kako je Veronikin ulazni dan u Karmel bio Krštenje Gospodinovo kada je Očev glas objavio: „Ovo je Sin moj ljubljeni. U njemu mi sva milina!,“ te je istaknuo da svaki poziv počinje tamo gdje čovjek dopusti da ga oblikuje Božji glas, a ne buka svijeta.
„Danas, tri godine poslije, dolazi trenutak prvih zavjeta. To nije cilj, nego kratki predah u oblikovanju. Nije završena priča, nego svjesno predanje da Bog nastavi pisati. Jeremija danas ne govori samo o proroku iz davnine. U njegovim riječima otkrivamo zakon svakoga istinskog poziva: ‘Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh.’ Bog ne improvizira sa zvanjima – kao da bi pozvao nekoga, a onda gledao kako će se stvari odvijati.Njegov poziv nije slučajnost, niti posljedica trenutačnog religioznog zanosa, nije niti bijeg. On te poznaje prije nego što čovjek odgovori na poziv. Posvećuje prije nego što čovjek postaje sposoban objasniti. Zove prije nego što se osoba osjeti spremnom. Gledajući biblijske likove, a onda i vlastita iskustva, svaki pozvani čovjek najprije osjeti vlastitu nedostatnost. Jeremija kaže:‘Dijete sam.‘ Koliko je samo puta i tvoje srce s. Veroniko možda osjetilo nešto slično – nisam dostatna, nisam dovoljno jaka, nisam sigurna, ‘kako će to biti?‘ A Bog ne uklanja poziv zbog ljudske slabosti; on baš u ljudsku slabost ulazi svojom prisutnošću: ‘Ne boj se, jer ja sam s tobom.‘“ istaknuo je.
Nadalje je naglasio da sigurnost poziva nije u tome da sve razumijemo i sve predvidimo, nego u tome da Bog ostaje s nama. Potom se osvrnuo na netom pročitani psalam koji govori da se čovjek koji je pozvan od Boga oslanja u svom zvanju na Gospodina koji mu je svjetlost i spasenje. Psalmista govori iz svijeta koji poznaje prijetnju i nevolju. Vjera ne uklanja kušnju, ali ne dopušta da strah i kušnja imaju zadnju riječ.
Osvrnuvši se na Evanđelje (Iv 15,9-17) spomenuo je kako prava sloboda nastaje kada čovjek prepozna ono za što je stvoren i pozvan, i tomu se potpuno preda. U tom svjetlu i tri zavjeta, koja danas s. Veronika slobodno prihvaća, nisu tek odricanje ili inat svijetu, nego izbor da život oblikuje logika Evanđelja.
„Svijet govori: stekni što više, osiguraj se, moraš imati za ‘ne daj Bože’, sagradi kuću djeci i unucima, kupi mu auto i motor, učini sve da se ne muče. Zavjet siromaštva govori: moje bogatstvo ne mjeri se onim što imam, nego Onim komu pripadam.
Svijet govori: nitko mi nema pravo govoriti, ja određujem vlastitu istinu. Ja imam pravo na ovo ili ono… Zavjet poslušnosti govori: istinska sloboda nije u samovolji, nego u sposobnosti da slušam i čujem Boga.
Svijet govori: ljubav se mjeri ispunjenjem vlastitih želja – uzmi što ti život pruža, uživaj, ne uskraćuj si ništa – život je prekratak. U svijetu koji čistoću često teško razumije ili ju smatra nečim zastarjelim, zavjet čistoće svjedoči da ljudsko srce može ljubiti i pripadati nepodijeljeno: da ljubav nije zabava na više paluba istodobno i raspršenost, nego može biti cjelovit dar. To nije nijekanje života, nego izbor jednog posebnog oblika ljubavi – a to ne mogu svi razumijeti. Zato Isus i veli: ‘Tko može shvatiti, neka shvati,’ „ ustvrdio je.
Nadalje je rekao da Evanđelje dolazi do vrhunca u rečenici: „Ostanite u mojoj ljubavi.“ To će reći da ljubav sazrijeva upravo ondje gdje prestaje biti samo osjećaj i postaje vjernost. Isto tako naglasio je da redovnica nije osoba koja je nešto napustila. Ona je osoba koja je Nekoga izabrala i koja ga izbliže slijedi. To ‘izbližnjega’ znači ne ostati tek uz Krista, ne raditi samo za njega, nego biti s njime.
Jednako tako rekao je da prvi zavjeti nisu privatna pobožnost, već da Crkva očekuje plod koji nastaje u molitvi, pokori, prikazanju, žrtvi za svećenike i duše.
Homiliju je završio ovim riječima: „Riječ Božja nas podsjeća da najveća životna sigurnost nije u čuvanju sebe za bezbroj mogućnosti, nego u darivanju Onome koji jedini zna zašto nas je stvorio, koji nas poznaje još od prije majčine utrobe. On je naša snaga i spasenje, zato i nas poziva: ‘Ostanite u mojoj ljubavi!,’“ zaključio je.
Nakon homilije i kratke meditativne šutnje, te upita o predanju i posvećenju Bogu, uslijedilo je zavjetovanje i primanje knjige Pravila i Konstitucija, kao i Molitva vjernika, te prinos darova. Pri kraju misnog slavlja u kojemu su nazočili Veronikini roditelji, brat, bake, djedovi te ostala rodbina i prijatelji, kao i mladi iz zagrebačke Kajzerice i Duge Rese, nazočnima se obratio bivši Veronikin župnik vlč. Krunoslav Kolar. On je čestitao s. M. Veroniki na položenim prvim zavjetima, prisjetivši se njezinih početaka, te je protumačio značenje njezinog redovničkog imena i potaknuo vjernike da gorljivo mole za nova duhovna zvanja, ali isto tako za ustrajnost i vjernost postojećih duhovnih zvanja, te da se ne ustručavaju Bogu darovati svoje dijete da krene tim putem, ako ga Bog zove na taj put.
Misno slavlje animirale su sestre karmelićanke pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD. Nakon misnog slavlja, čestitke nisu izostale, kao niti preporuke u molitve i druženje u govornici.
S. Marija Veronika (Mihaela Kolarić) rođena je 1995. godine u Zagrebu, od oca Božidara Kolarića i majke Jasne, rođene Nestić. Dolazi iz dobre katoličke obitelji. Završila je frizersku školu i radila je u svojoj struci. U Karmel u Brezovicu je ušla 2023. godine na blagdan Krštenja Gospodinova, dok je novicijat započela 8. svibnja 2024. godine.
Svečani blagoslov kipa bl. Alojzija Stepinca u Karmelu u Brezovici predvodio je, u srijedu 15. travnja 2026. godine, msgr. Zlatko Koren, rektor Zagrebačke katedrale i kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog. Uz njega su suslavili oko desetak svećenika i redovnika. Među njima bili su: msgr. Zvonimir Sekelj, kanonik, msgr. Antun Sente, rektor svetišta sv. Josipa i papinske manje bazilike, preč. Matija Pavlaković, rektor Međubiskupijskog sjemeništa, preč. Dubravko Škrlin-Hren, župnik i dekan, preč. Ivan Vučak, dekan i župnik u Krašiću, vlč. Branimir Budinski, župnik u Gajnicama, o. Vinko Mamić, OCD, provincijal Hrvatske karmelske provincije sv. Oca Josipa, o. Ivan Živković, OCD, prior karmelićana u Remetama. Tu su bili i bogoslovi: Fabijan Križanović i Sven Lencur, kao i sjemeništarici: Gabrijel i Ivan Mrkonjić, te drugi ministranti i čitači.
Nakon svečane procesije i otpjevane pjesme: Pastiru dobri Alojzije, domaći župnik Škrlin-Hren pozdravio je msgr. Korena i sve prisutne. Između ostalog rekao je i to da ih je danas okupio utemeljitelj Karmela bl. Alojzije Stepinac koji je želio imati u svojoj Nadbiskupiji jednu kontemplativnu zajednicu koja bi bila duhovna tvrđava za njegov kler i za hrvatski narod.
„Štoviše, želja mu je bila imati četiri takve tvrđave na području svoje Nadbiskupije. Tako je, vođem tom željom pozvao dvije sestre Hrvatice iz austrijskih karmela, s. Reginu Tereziju Trbljanić i s. Mariju Josipu Laufer, a malo nakon toga još dvije s. Mariju Tereziju Torović i s. Mariju Agnezu Junačko. Sve se to događalo uoči Drugog svjetskog rata. Točnije, na Mariju Pomoćnicu, 24. svibnja 1939., stupile su prve dvije karmelićanke na tlo Brezovice, a već na Badnjak 24. prosinca 1939. Nadbiskup Stepinac je kanonski utemeljio prvi hrvatski Karmel. Sestre su živjele prvih pet godina u nadbiskupskom ljetnikovcu – Dvorcu, da bi 14. travnja 1944. godine preselile u naš sadašnji Karmel.
Točno na današnji dan, 15. travnja 1944. slavio je naš Blaženik prvu sv. Misu u novosagrađenom Karmelu upravo u toj misnici i albi koju je umjetnički izradio akademski kipar Tomislav Kršnjavi. U znak zahvalnosti sestre su, uz pomoć prijatelja i dobročinitelja Karmela, dale podići ovaj kip na čast bl. Aloziju Stepincu,“ istaknuo je župnik, te je pozvao autora kipa da nešto više progovori o kompoziciji samog kipa.
Autor kipa Tomislav Kršnjavi je između ostalog posvjedočio kako je danas poseban dan o kojem se dugo sanjalo i za kojeg se dugo molilo. Te je između ostalog rekao i ovo: „Do sada sam kip Alojzija već oblikovao puno puta, i uvijek sam oblikovao novu kompoziciju njegovog lika, želeći time izraziti duboku slojevitost njegove osobnosti, ljepotu i bogatstvo njegove svete duše. Nova kompozicija tako naglašava na poseban način određeni vid njegove karizme, dara Božje Milosti kojom se Bog proslavljao u njegovom životu. Izradivši nekoliko skica za moguću kompoziciju kipa pred Karmelom, odlučio sam zajedno sa sestrama da to bude kompozicija njegovog lika u liturgijskom ruhu koje je nosio pri slavlju prve Mise u Karmelu, i da njegova figura bude oblikovana u gesti blagoslova, da tako kip bude postavljen prema prilazu Karmela dočekujući s blagoslovom sve hodočasnike koji posjećuju Karmel i njegove sestre. Samo liturgijsko ruho koje sam oblikovao značajno je i po tome što je to upravo njegova mladomisnička misnica koju su mu darovali njegovi roditelji, a čija se simbolika tako proročki pokazala u njegovom životu. Veliki vezeni križ na leđima s monogramom Isusovim postao je veliki križ njegova životna puta, križ koji je Alojzije tako hrabro ponio i nosio do kraja. Pokušao sam oblikovati njegovu figuru u blagom i čvrstom stavu, u nježnoj, ali odlučnoj kretnji pouzdanja u Božju Providnost. Uvijek iznova i iznova, uzdati se u Gospodina, u Njegovu Milost i Njegova rasvjetljenja kojima Duh daruje srce…“, posvjedočio je.
Nakon prigodnog govora akademskog kipara Kršnjavija, preč. Ivan Vučak svečano je otvorio Blaženikov kip što su prisutni popratili gromkim pljeskom, a potom je uslijedila blagoslovna molitva uz prošnje i kađenje kipa tijekom koje se pjevala pjesma: „Blaženi naš Kardinale“. Obred je završio omiljenom Blaženikovom pjesmom: „Ljiljane bijeli“ s kojom je procesija došla u samostansku crkvu gdje je započelo svečano misno slavlje koje je također predslavio msgr. Koren.
Čitanje je pročitao sjemeništarac Ivan Mrkonjić, dok je Evanđelje svečano otpjevao vlč. Budinski, a molitvu vjernika pročitao je bogoslov Sven Lencur.
U zanimljivoj i snažnoj homiliji, msgr. Koren je istaknuo kako je Marija Magdalena bila izuzetna žena i vjerna Isusova učenica. Zajedno s Isusovom Majkom, apostolom Ivanom i Marijom Kleofinom stajala je ispod Isusova križa, unatoč ruganju i vojnika i svjetine. Iako je bila vjerna Isusova učenica, nije odmah mogla povjerovati da je Isus uskrsnuo. Razlog je posve ljudski jer je njoj to izgledalo previše dobro da bi moglo biti istinito. Potom je rekao kako je upravo današnje Evanđelje koje govori da je Svjetlost došla na svijet dokaz da dobro uvijek pobjeđuje.
„I tu dolazimo do danas bl. Alojzija Stepinca… nitko kao on nije osjećao bìlo roda našeg kada je ne 40.-te ili 70.-te ili 90.- te godine, sada već prošlog stoljeća i tisućljeća nego daleko prije osjećao te zborio: ‘Ako svaki narod ima pravo na svoju državu, zašto bi se to pravo branilo jedino hrvatskom narodu?’. I nitko kao on nije s dubokim uvjerenjem osjećao i zborio kako će se komunistička ideologija urušiti i time iščeznuti… To je proročki govor našeg Blaženika sveta života,“ istaknuo je.
U nastavku homilije, propovjednik se osvrnuo na tri slike koje govore da: „Dobro ostaje! Ljepota pobjeđuje!“ Prva slika je bila Stepinac, studenti i slikari.
Naime, u dramatičnim okolnostima pred kraj Drugog svjetskog rata bili su u pitanju životi mnogih slikara i umjetnika. Naš Blaženik se hrabro očitovao u spašavanju ljudskih sudbina bez kojih bi zasigurno hrvatska umjetnost danas bila znatno osiromašena. O tome nam govori događaj s Krstom Hegedušićem kojeg je bl. Alojzije sklonio s obitelji u Mariju Bistricu i povjerio mu zadaću da preuzme oslikavanje svetišta jer je bio stavljen na listu taoca Gestapoa. Njemu su bili pridruženi slikari koji su također bili ugroženi od ustaških vlasti i mobilizacije kao suradnici na tom projektu. Tu se moglo vidjeti kako: „Dobro ostaje! Ljepota pobjeđuje!“
Druga slika na koju se osvrnuo u svojoj zanimljivoj homiliji bila je Stepinac i Meštrović. Naime, Stepinac je spasio velikog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića iz zatočeništva u kojeg ga je stavio ustaški režim. Sam Meštrović je jednom prilikom rekao da se Stepincu nije mogao odužiti da ga izbavi iz komunističke tamnice, kao što je on njega izvukao preko Pape iz ustaške tamnice, te je poručio jugoslavenskoj vladi da će Stepinac odnijeti pobjedu kod kuće i u vanjskom svijetu, jer će se saznati da je pravedan, pa ma kako i na koliko ga njihovi sudovi osudili. I tom slikom, msgr. Koren naglasio je kako: „Dobro ostaje! Ljepota pobjeđuje!“
Potom je kao treću sliku predstavio Stepinca i glazbu, odnosno skladatelja Borisa Papandopula. Naš Blaženik je uglednom hrvatskom skladatelju omogućio skladanje Hrvatske mise u d-molu koja je postala glazbeni otisak hrvatske tradicije i povijesti, te se ponovno očitovalo da: „Dobro ostaje! Ljepota pobjeđuje!“
„Danas sudjelujemo u osobitu trenutku. Stepinac izlazi na putove i trgove našega grada nošen našim životima. Nakon Tomislava Ostoje i njegova Stepinca na trgu kraj gimnazije u Utrinama, nakon Kuzme Kovačića i njegova Stepinca u parku uz vojni ordinarij na Ksaveru, nakon Vida Vučaka i njegova Stepinca pred crkvom u Travnom, došli smo do Tomislava Kršnjavoga i njegova Stepinca pred Karmelom u Brezovici. Niz je osobitosti ovog lika, jednu dragocijenu otkrivam koju sam Tomislav svjedoči: ‘Dok sam ja oblikovao kip rukama, one – karmelićanke su ga oblikovale molitvom i predanjem… Alojzijev pogled oblikovao sam jedva vidljivim, gotovo da spava u pouzdanju i predanosti, ne motreći strahote koje su mu za života dolazile u susret, već pogledom okrenuta u nutrinu, u Gospodina bez kojega se ništa ne može učiniti i koji jedini daje pravi mir, ‘“ istaknuo je.
Na kraju homilije citirao je riječi nadbiskupa Dražena Kutleše: „ Sve zemaljsko prolazi, sve je krhko, sve može u trenutku nestati. Samo ono što je u Bogu ostaje. Uskrs nas poziva da nanovo posložimo ljestvicu vrijednosti: prvo Bog, onda sve drugo. Onaj tko traži ono što je gore, nije nezainteresiran za zemaljsko. Takav najdublje voli svijet jer ga gleda Božjim pogledom,“ zaključio je.
Na kraju misnog slavlja, prisutnima se obratila č. Majka Ilijana Terezija i zahvalila svim sudionicima slavlja, a posebno msgr. Korenu, svim prisutnim svećenicima i redovnicima, kao i prijateljima i dobročiniteljima, osobito autoru kipa Kršnjaviju, te predstavnicima civilne vlasti vijeća gradske četvrti Brezovica, kao i predstavnicima DVD Brezovica i predstavnicima Povijesnih postrojbi turopoljski Banderij, sa željom da u svima uvijek živi Stepinčev primjer dobrote, vjere, ljubavi, hrabrosti, pouzdanja i svetosti da bi Stepinac i danas mogao biti prisutan u Crkvi i svijetu kako bismo svi bili graditelji Božjeg života u nama i oko nas, da budemo najljepši zlatni vez ljubavi među pojedincima, obiteljima, narodima i državama koje je želio sam Blaženik.
Misno slavlje koje su animirale čuvarice svetišta, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, završilo je pjesmom Kraljici Neba, a prijateljsko druženje nastavilo se uz prigodni domjenak.
Prečasni gospodin Vladimir Cvetnić, župnik u zagrebačkoj Odri, predslavio je, u četvrtak, 19. ožujka, na svetkovinu sv. Josipa, zaštitnika Crkve i Domovine, svečano misno slavlje u Stepinčevom Karmelu u Brezovici.
Misno slavlje započeo je riječima iz Knjige Postanka: „Idite k Josipu“, te je posvijestio vjernicima da su danas došli, u ovo prohladno proljetno jutro, s voljom i ljubavlju prema sv. Josipu, te da s njim i s Blaženom Djevicom Marijom dolaze k Isusu koji nam se dariva u otajstvu Euharistije.
U prigodnoj homiliji, propovjednik je ocrtao lik sv. Josipa. Tako je između ostalog naglasio i to da Josipovo slavimo u danima kada cvate prvo proljetno cvijeće. Među tim cvijećem krije se i ljubičica koja je simbol poniznosti. Maleni cvijet koji raste sa strane, jedva ga primjećujemo. Međutim kada dođemo blizu ljubičice, osjećamo divan miomiris. Miris kakav nema ni jedan drugi cvijet. Poput te predivne ljubičice, malenog i skrovitog cvijeta, živio je i radio sv. Josip, istaknuo je.
„Taj tesar, ničim se nije posebno isticao i razlikovao. Ono što nisu primijetili ljudi, primjetilo je Božje oko. Bog je vidio Josipa, njegove dvije žuljave ruke. Čuo je otkucaje pravednog srca koje je gorjelo ljubavlju za Boga i čovjeka. Upravo zato Bog mu iskazuje povjerenje i povjerava mu brigu za najveće blago ovoga svijeta; povjerava mu Isusa Krista i njegovu majku Djevicu Mariju. On Isusa uvodi u ovaj svijet,“ rekao je između ostalog.
Potom je citirao našeg bl. Ivana Merza koji je jednom prigodom kazao: „Ja se divim tihim, malim, jednostavnim ljudima koji na svojim leđima nose teret povijesti.“
Isto tako, istaknuo je kako Sveto Pismo sv. Josipu daje najviši epitet – čovjek pravednik. Kada Duhom Svetim nadahnuta biblijska Riječ kaže da je pravednik, to znači da je ta osoba iskrena i pred Bogom i ljudima. Sv. Josip je bliz i drag svim ljudima i staležima.
Nadalje se osvrnuo na litanije sv. Josipa koje govore tko je to sv. Josip za nas. Jedna od njegovih kreposti je da je čovjek šutnje. U našem današnjem vremenu puno se govori, a malo toga se kaže. Zato se treba ugledati u primjer sv. Josipa koji je bio čovjek šutnje; malo je govorio, mudro i razborito razmišljao i puno radio.
Na kraju homilije potaknuo je vjernike da se zaufano utječu Josipovom moćnom zagovoru, zaštitniku naše Domovine i naših obitelji. Stihom iz pjesme Zdravo sv. Josipe: „U nebeskoj radosti misli Oče na nas, blagi sv. Josipe, moli Boga za nas,“ zaključio je propovjednik.
Misno slavlje završilo je svečanim misnim blagoslovom i pjesmom „Svetom Josipu, zaštitniku Hrvatske“, koju je napisao Dražen Car. Eharistijsko slavlje animirale su čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.
Posebni dar sv. Josipa Stepinčevom Karmelu bio je ulazak u novicijat dosadašnje postulantice Andree Šaravanja, a sada s. Marije Ivane od Svete Obitelji. Sestre su nastavile zahvaljivati sv. Josipu cjelodnevnim zavjetnim klanjanjem za brojna dobročinstva koja po njegovom zagovoru i danas primaju, a osobito za ona koja su primile za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao i Domovinskog rata.
U srijedu 18. ožujka 2026. godine euharistijsko slavlje uočnice sv. Josipa u brezovičkom Karmelu prevodio je monfortanac p. Mihovil Filipović.
Misao vodilja poticajne homilije bila je: Josip, čuvar djevica. U Božjem planu djevičanstvo i celibat imaju svoju vrijednost. Mnogi to ne razumiju i pitaju se kako je to moguće živjeti. „Moguće je jer je to duhovni dar od Boga“, istaknuo je propovjednik, dodavši da je djevičanstvo dar koji označava potpunu usmjerenost ljudskog bića na Boga. Djevičanska duša ima snagu svetosti. U čistoj duši Bog može učiniti velika djela za druge.
Čistoća čuva odnos duše s Bogom. Sv. Josip je bio čuvar toga dara kod Marije.
Oni koji žive djevičanstvo proročki su znak budućega svijeta – onog svijeta prema kojemu svi težimo, gdje će Bog biti sve u svima (usp. 1 Kor 15,28) i gdje će ljudska narav biti potpuno preobražena. Sv. Josip nam pak daje primjer da poštujemo djevičanstvo u drugima, da ne budemo zavidni, ljubomorni i da ne tražimo svoje jer ono što poštujemo kod drugoga, to istovremeno čuvamo kod sebe.
Na kraju homilije p. Filipović potaknuo je vjernike da grade dublji odnos s Bogom, odnos koji nas izgrađuje i koji čini dušu čistom.
Misno slavlje animirale su čuvarice svetišta uz orguljsku pratnju s. M. Benedikte Pernar.
U utorak 17. ožujka 2026. godine, dugoreški župnik preč. Željko Nestić predslavio je svetu misu u prigodi drugog dana trodnevne priprave za Josipovo u Stepinčevom Karmelu.
U nadahnutoj homiliji, preč. Nestić istaknuo je da je motiv prvog čitanja, kao i Evanđelja dana, simbol vode. Naime, riječ je o vodi koja izvire iz samog Božjeg srca i koja donosi život. Ako tu vodu čitamo kao Božju milost, onda se zapaža kako ona počinje tiho, neprimjetno, kao mali izvor. Ali tamo kamo ta voda dođe, događaju se čuda.
Propovjednik je usporedio tu vodu sa životom sv. Josipa koji je bio „kanal“ Božje milosti. Njegov život nije bio neki spektakularni slap koji zaglušuje svojom bukom, već je bio kao tihi potok koji je tekao iz Svetišta: „Sv. Josip je bio onaj ‘prag Doma Gospodnjega’ preko kojega je Živa Voda – Isus Krist – ušla u ovaj svijet. Josipova prisutnost u Svetoj obitelji bila je poput te vode iz Ezekielove vizije: tiha, postojana, koja donosi je život svemu što dotakne“, naglasio je.
Osvrnuvši se na ulomak iz Ivanova Evanđelja koji nas vodi do kupališta Bethzathe i čovjeka koji čeka i nada se trideset i osam godina ozdravljenju, preč. Nestić je istaknuo kako je bolesnik trpio od samoće, koja mu je bila možda najbolnija, jer nije imao nikoga tko bi mu mogao pomoći. Njegova bolest nije samo fizička uzetost, nego izolacija od drugih. Upravo u tu izolaciju ulazi Isus. On ne čeka da se voda uzbiba jer on je sam Izvor i vraća bolesniku dostojanstvo i snagu, zdravlje i život.
„Dok slušamo o uzetome koji ‘nikoga nema’, opet u kontekstu naše priprave, možemo reći kako je Josip bio upravo suprotno od onoga što je tom bolesniku nedostajalo. Josip je bio onaj koji je uvijek bio tu. Bio je tu za Mariju u trenucima neizvjesnosti. Bio je tu za Dijete Isusa pri bijegu u Egipat. Bio je tu u svakodnevnom trudu svoje radionice. Sveti Josip je svetac koji sprječava da itko kaže ‘nikoga nemam’. On je zaštitnik Crkve, on je otac koji ne napušta i uči da duhovni život nije samo čekanje da se ‘voda uzbiba’, nego aktivno ustajanje na Božju riječ“, ustvrdio je propovjednik.
Dodao je kako svatko od nas nosi neku „uzetost“, bilo neki grijeh koji nas veže, bilo osjećaj samoće, izolacije, da nas nitko ne razumije. No, voda iz Hrama nam poručuje da je Milost tu. Ona teče iz sakramenata, napose iz Euharistije. Preč. Nestić stoga je potaknuo vjernike da dopuste milosti Božjoj da ih dotakne te im poručio je da budu oni koji će drugima pomoći da „uđe u vodu“: koji će drugome svojom prisutnošću olakšati samoću i biti tu.
Propovijed je završio molitvom upućenom sv. Josipu da nam pomogne da se ne bojimo svojih slabosti, nego da s povjerenjem slušamo glas Krista Gospodina koji nam i danas govori: „Ustani i hodi!“
Misno slavlje animirale su sestre karmelićanke svojim skladnim pjevanjem, uz orguljsku pratnju s. M. Agneze Barišić.
Svečanim misnim slavljem u ponedjeljak 16. ožujka 2026. godine, monfortanac p. Zdravko Barić započeo je trodnevnu pripravu za svetkovinu sv. Oca Josipa u Karmelu u Brezovici.
Misao vodilja nadahnute homilije bila je krepost šutnje kod sv. Josipa. Propovjednik je rekao kako u Evanđeljima nije zapisana niti jedna riječ koju je sv. Josip izgovorio. To ne znači da je stalno šutio – učio je Isusa govoriti, razgovarao je s Marijom i sigurno je razgovarao s kupcima koji su tražili njegove stolarske usluge. Ipak, tradicija Crkve prepoznala je u njemu vrlo važnu vrlinu koja nam danas nedostaje: šutljivost.
„Nisu riječi uvijek bitne u životu. Šutnja ponekad govori više od riječi. Velika je milost zašutjeti u pravo vrijeme. Obično ne volimo ljude koji puno govore, dociraju, guraju nos gdje im nije mjesto. To su dominantni ljudi koji se žele iskazati… U pozadini stoji grijeh oholosti, samodostatnosti i nezadovoljstva. Zato se u određenoj situaciji trebamo pitati što ona od mene traži: riječ ili šutnju, svađu ili šutnju, reagiranje ili šutnju. Toliko povrijedimo ljude nekim svojim riječima. Zato postoji razgovor šutnjom, aktivno slušanje šutnjom, plodna šutnja, plodna praznina. Pričekaj malo da Gospodin progovori, nemoj se odmah istrčavati“, naglasio je p. Zdravko.
Dodao je da je zdrava šutnja ona koja izražava ljubav prema bližnjemu, šutnja koja dopušta osobi da se ona izrazi, da nešto ispriča. Šutnja je temeljni način izražavanja kršćanske ljubavi. Zašutjeti u pravo vrijeme je milost, znak samokontrole, discipline i zrelosti osobe.
Josip nije ništa prigovorio Mariji kad je saznao da je zatrudnjela, no u sebi je proživljavao dramu i smišljao je kako da ju otpusti. S druge strane, Marija je znala da Josip trpi i mogla mu je sve ispričati što je bilo, ali je šutjela i čekala da Bog intervenira. Dopustila je da Bog preuzme situaciju u svoje ruke.
Na kraju homilije propovjednik je pozvao vjernike da budu poput sv. Josipa, ili, još bolje, da sv. Josip u njima i po njima više šuti i više ljubi. „Sv. Josipe, čuvaru moj, tebi predajem život svoj“, zaključio je.
Misno slavlje animirale su čuvarice svetišta uz orguljsku pratnju s. M. Kristine Jadanić.
Bližu pripremu za dolazak relikvija sv. Terezije od Djeteta Isusa i Svetog Lica i njenih svetih roditelja, a u jubilarnoj godini svetog Ivana od Križa, u brezovičkom smo Karmelu obavili i zajedničkim duhovnim vježbama od 22. do 28. veljače 2026. godine, koje je predvodio naš o. Dario Tokić, OCD.
Tema duhovnih vježbi bila je „Uvod u sustavno čitanje Povijesti jedne duše“, s posebnim naglaskom na milosrđe koje je Gospodin Maloj Tereziji iskazivao kroz njezin život. Tako smo se osvrnuli na proljetnu priču o malom bijelom cvijetku koju je napisala kako bi izrazila što je Bog učinio za nju i njezinu obitelj. Imali smo priliku bolje upoznati njezine roditelje, njihovu povijest, karakter i narav, duhovnost i svetost, obiteljske radosti i križeve, što nam je uvelike pomoglo u razumijevanju Terezijinog karaktera, duhovnosti i svetosti. Krenuli smo od početka, od njezinog zemaljskog rođenja pa sve do njezinog rođenja za Nebo.
Posebno je bila zanimljiva aktualizacija nakon svakog predavanja koja je u nama pobudila veći žar za životom molitve, vjere i predanja Gospodinu. Mala Terezija nam je pokazala da, ako čovjek traži, u svemu može naći Božju poruku i njegovu milosrdnu ruku koja pomaže. Ona nije željela biti napola svetica. Poručila nam je da je svetost u tome da vršimo Božju volju, a ne svoju, i da u svemu nastojimo ugoditi Bogu.
Susreli smo se i s njezinim slabostima i problemima koje je imala sa skrupuloznošću, te načinima kako se nosila s njima. Shvatili smo da Isus ne traži od nas velika djela, već samo našu ljubav. Terezija nas uči da su sva djela velika zbog ljubavi s kojom su izvršena. Terezijina najveća želja bila je ljubiti Isusa i učiniti da ga i drugi ljube. Svetost je u tome da činimo svakodnevna djela s ljubavlju, a ljubav se hrani žrtvama. Bog je ljubav, živa ljubav koja je hodala ovom zemljom.
Askeza Malog puta nije izostala, kao ni preporuka da živimo svjesno ovaj trenutak i da Bogu u ruke predamo našu budućnost.
Duhovne vježbe završili smo Euharistijskim slavljem na kojem smo zapjevali i svečani „Tebe Boga hvalimo“ te potom nastavili korizmeni hod s našom Malom Terezijom, poučeni njezinim primjerom i njezinom ljubavlju prema Gospodinu i dušama, sve do susreta s Uskrslim.
Hrvatski katolički radio u okviru svoga vjerskog programa donosi serijal „Svakodnevno u 6:15“, koji slušateljima i čitateljima nudi kratke duhovne meditacije kao poticaj za početak dana. Riječ je o sadržaju koji se emitira svakoga jutra, a posebno je usmjeren na razmatranje korizmenog vremena i priprave za blagdan Uskrsa.
Ovogodišnji serijal nosi naslov „Ususret Uskrslome sa sv. Malom Terezijom i njezinim sv. roditeljima“, a nadahnut je životom i duhovnošću sveta Mala Terezija te njezinih roditelja sveti Ljudevit Martin i sveta Zelija Martin. Meditacije su pripremile karmelićanke, članovi karmelskog svjetovnog reda i karmelski laici, a cilj im je pomoći vjernicima u dubljem proživljavanju korizme kroz kratko svakodnevno razmatranje.
Serijal je povezan i s dolaskom relikvija navedenih svetaca u Hrvatsku, što dodatno naglašava duhovnu dimenziju ovog programa i njegovu povezanost s crkvenim životom u našim krajevima.
Sadržaji su dostupni putem mrežnih stranica Hrvatskog katoličkog radija, gdje slušatelji mogu pratiti objavljene epizode te se svakodnevno nadahnuti kratkim duhovnim poticajem u jutarnjim satima.