Kanonik Prvostolnoga kaptola zagrebačkog i dugogodišnji glavni urednik Glasa Koncila, mons. Ivan Miklenić predslavio je, u četvrtak, 1. listopada 2026., u Stepinčevom Karmelu u Brezovici, svečano misno slavlje u prigodi blagdana sv. Terezije od Djeteta Isusa i Svetoga Lica. Uz njega su suslavili: mr. Mijo Matošević, vlč. Vladimir Cvetnić, vlč. Josip i Ivan Vragović, vlč. Ivica Zlodi, vlč. Luka Slijepčević, vlč. Hrvoje Maltarić, vlč. Andrija Miličević i zagrebački bogoslov Adrian Bogdan, dok je o. Nikola Grizelj, OCD, ispovijedao hodočasnike.
Prvo čitanje pročitao je Luka Balaško, dok je drugo čitanje i molitvu vjernika pročitao bogoslov Adrian Bogdan, a vlč. Andrija Miličević otpjevao je Evanđelje.
U uvodnim mislima, mons. Miklenić obratio se prisutnima i pozvao ih je u Terezijinu školu ljubavi kako bi naučili ljubiti Boga i čovjeka.
U nadahnutoj homiliji, mons. Miklenić je istaknuo da je ljubav sav smisao kršćanstva i naše svete vjere. Ljubav je glavni i središnji poziv svakoga Isusovoga učenika i učenice. No, često, iako svjesni toga poziva i izazova, ostajemo pred pragom stvarnog ostvarivanje te dvostruke ljubavi.
Poznato je da je sv. Mala Terezija bila učiteljica novakinja u svom Karmelu. Tako njezina novakinja s. Marija od Trojstva svjedoči da je s. Terezija željela da novakinje gaje prema časnoj Majci nadnaravnu ljubav. Jednom prilikom, između ostalog, Majka Agneza je srdačno razgovarala s jednom od sestara i iskazala joj više povjerenja nego novakinji s. Mariji. Svoju muku iznijela je novakinja sv. Maloj Tereziji u nadi da će je ova razumjeti i iskazati joj suosjećanje. No, sv. Mala Terezija joj je rekla kako zapravo ne voli Majku, već traži sebe samu jer da uistinu voli Majku zbog nje same, radovala bi se vidjevši da je Majka zadovoljna.
Tu je novakinja po prvi puta shvatila što je bezinteresna ljubav i osvijestila si da do tada nije znala istinski voljeti.
„Sv. Mala Terezija otkrila je tim svojim riječima novakinji da se često ljubavlju smatra ono što uopće nije ljubav, da se često u drugome zapravo voli samoga sebe. Ako se drugoga želi pretvoriti u drugoga sebe, ne voli se drugoga, nego sebe sama. Ne voli se nekoga ako se želi da se ispunjavaju naše želje. Ne voli se nekoga, ako ga se povrijedi. Ako se stvarno voli nekoga, onda se i nama sviđa što je njegovo, a ne naše, željet će se usrećiti nekoga, a ne sebe, trudit će se ispuniti njegovu volju, a ne svoju. Ljubav je – kako nas uči sv. Mala Terezija – tražiti sreću drugoga i pritom ne tražiti sreću za samoga sebe – i to u svemu.
Ne bi li ubrzo procvale sve naše obitelji kad bi se na takav način ostvarivala uzajamna ljubav među bračnim parovima, između roditelja i djece? Ne bi li ubrzo procvale sve naše redovničke, svećeničke, crkvene zajednice kad bi se na takav način ostvarivala uzajamna ljubav među svim članovima i pripadnicima? Ne bi li ubrzo procvala i sva naša hrvatska narodna zajednica kad bi se na takav način ostvarivala uzajamna ljubav među svim pripadnicima hrvatskoga naroda? Izvjesno je da je nama ljudima još zagonetnije i teže od ostvarivanja prave ljubavi prema čovjeku, ostvarivati pravu ljubav prema Bogu,“ rekao je, između ostalog, mons. Miklenić.
Potom je naglasio da je jedina Svetičina želja bila da vrši Božju volju. Pred svojom rođenom sestrom s. Leonijom jednom je i sama rekla da ne želi biti napola svetica; da se ne boji trpjeti za Gospodina; da se jedino boji da bih ispunjavala svoju volju. Isto je tako posvjedočila svoju ljubav prema Bogu radi njega samoga, naglasio je.
U nastavku homilije protumačio je da svoju vjeru, svoj odnos s Bogom, ostvarujemo po molitvi, svetim misama, postovima, čestim ispovijedima i ostalim kreposnim djelima. To su kreposna djela u kojima valja ustrajati, ali im nedostaje pravoga života i životnoga daha ako u njima tražimo sebe, a ne Boga. Da sva naša djela dobiju dušu, potrebna je iskrena želja za ispunjavanjem Božje volje, misli su propovjednikove.
Potom je rekao da Bog koji nas svakoga neizmjerno ljubi, očekuje da mu uzvratimo svojom ljubavlju, a to znači da želimo, izvršavamo upravo ono što On od nas očekuje, što od nas traži u svakome času i svakoj okolnosti našega života.Na kraju homilije potaknuo je vjernike da mole sv. Malu Tereziju da im udijeli milost da otkriju i da počnu izvršavati Božju volju, kako bi ostvarili pravu ljubav prema čovjeku i Bogu, jer to je jedini pravi put koji vodi u vječnu sreću i zajedništvo Božje ljubavi, poručio je mons. Miklenić.
Prije tradicionalnog blagoslova ruža, vlč. Miličević se zahvalio dragome Bogu i Majci Božjoj na daru ovoga svečanog euharistijskog slavlja i što su mogli zajedno dati hvalu dobrome Bogu po sv. Maloj Tereziji. Isto tako, zahvalio se mons. Mikleniću na predvođenju misnoga slavlja, kao i na zapaženoj, prigodnoj homiliji.
Misno slavlje završilo je svečanim blagoslovom, nakon čega su vjernici imali priliku počastiti relikviju sv. Male Terezije i ponijeti blagoslovljene ruže svojim kućama.
Popodnevno misno slavlje, kojemu je prethodila sv. krunica i Večernje Pohvale Časoslova, predslavio je o. Franjo Podgorelec, karmelićanin iz zagrebačkih Remeta. Uz njega su bili: preč. Dubravko Škrlin Hren, vlč. Ivan Grbešić i trajni đakon Željko Kovačević.U poticajnoj i uvjerljivoj homiliji o. Podgorelec govorio je o Terezijinom liku i životu s posebnim osvrtom na njezin put svetosti koji može slijediti većina kršćana. A taj put nazvala je „Mali put“. Mali put je put velikih želja. Naime, Terezija je željela od malena biti velika svetica; željela je biti sve. Premalo joj je bilo da bude apostol, mučenica, borac,…Međutim svoju osobu je doživljavala neprikladnom i nesposobnom da te želje ostvari. Sve je više doživljavala svoje ljudske ograničenosti i slabosti, rekao je. Potom je spomenuo da joj je u četvrtoj godini života umrla majka što ju je učinilo dodatno preosjetljivom i ranjivom. No, sve to nije ju obeshrabrilo na putu svetosti. Kaže: „Umjesto da klonem, rekoh sama sebi: Dragi Bog ne može ulijevati neispunjivih želja; ja dakle mogu, uza svu svoju sićušnost, težiti za svetošću; povećati se ne mogu, moram podnositi sebe takvu kakva jesam sa svim svojim nesavršenostima; ali ja hoću da potražim način kako ću poći u nebo malim, vrlo ravnim i vrlo kratkim putem: malim, sasvim novim putem,“ zapisala je.
Poznato je da želimo konstantno promijeniti ono što smo; želimo biti sveti i onda odbacujemo sve ono što u nama i na nama nije u skladu s tim, sve to potiskujemo, što znači da sebe ne prihvaćamo i da ulazimo u rat sa samim sobom. Terezija nas poziva da se pomirimo sa sobom, s realnom slikom o sebi jer samo tako možemo napredovati u svetosti, misli su o. Podgorelca. Ona je zamijetila da u bogatim kućama postoje dizala pomoću kojeg se povezeš gore bez napornog hoda po stepenicama. Primjenjujući to na duhovni život, spoznala je da su to Isusove ruke. Kada ostajemo sasvim maleni, Isus vidi da ne možemo, uzima nas i podiže gore. To je simbol ljubavi, naglasio je.
Nadalje je spomenuo kako Isus bezuvjetno ljubi. Isus ne traži da se mi promijenimo pa da će nas onda ljubiti. On nas uvijek ljubi. Tek kada kušamo tu njegovu bezuvjetnu ljubav, onda se mijenjamo. Kada čovjek ima iskustvo da je bezuv etno ljubljen, želi ljubiti Boga na bezuvjetan način i uzvratiti mu ljubav za ljubav.Potom je spomenuo što za Malu Tereziju znači ljubav, da je to pitanje motivacije. Mi sve stvari možemo činiti iz običaja, prisile, navike, obveze, a možemo činiti sve stvari iz ljubavi. To je duhovnost sv. Male Terezije.
„Dosada smo govorili kako valja prihvatiti sebe, potom o dizalu koje su Isusove ruke, ne moramo se penjati Isus nas podiže gore, sve to nekako sugerira izvjesnu pasivnost s naše strane, na stanoviti kvijetizam; isključuje se čovjekov trud. Ljubav je kod Terezije jako aktivna, angažirana. Kažeš da ne možeš činiti velike stvari, ali možeš male. Kažeš da ti ne možeš dati život za svoju obitelj, ženu, djecu; dobro, ali možeš odnijeti smeće u kontejner u tišini iz ljubavi. Tako ti se svaki dan nudi stotinu malih stvari da ih učiniš iz ljubavi. I malo pomalo, kamen po kamen, izgradiš prekrasnu palaču svetosti. Terezija je uvijek željela biti sve, shvatila da je to ljubav. Ona sve pokreće, sve će ostalo nestati, ali ljubav ostaje,“ rekao je.
Homiliju je zaključio citatom sv. Male Terezije koji govori o tome da je ljubav ona koja sve obuhvaća sva zvanja, da je ljubav sve, da obuhvaća sva vremena i mjesta, da je ona vječna. Na taj način sv. Mala Terezija pronalazi svoje mjesto u Crkvi; želi biti ta ljubav.
I pri kraju ovoga misnog slavlja vlč. Andrija je zahvalio dragome Bogu na daru Euharistije i na daru sv. Male Terezije, kao i o. Franji na predvođenju misnog slavlja i na lijepoj propovijedi.
Blagoslov ruža nije izostao, kao niti susret hodočasnika sa čuvaricama svetišta koje su ujedno animirale oba misna slavlja svojim skladnim pjevanjem, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić i s. M. Kristine Jadanić, OCD.
