Na spomendan Svetih Anđela čuvara u četvrtak 2. listopada 2025. djelatnici i suradnici Glasa Koncila i Malog Koncila pod vodstvom glavnog urednika Branimira Stanića hodočastili su tradicionalno svojoj zaštitnici sv. Tereziji od Djeteta Isusa i Svetog Lica u brezovički Karmel. Hodočašće je započelo misnim slavljem koje je predslavio vlč. Ivan Dodlek, profesor na KBF-u u Zagrebu.
U svojoj homiliji vlč. Dodlek osvrnuo se na duh vremena u kojem je živjela sv. Mala Terezija. Naime, sv. Mala Terezija živjela je krajem 19. stoljeća, u vremenu egzistencijalne krize čovjeka koja se očitovala u osjećaju gubitka smisla, identiteta i orijentacije, a koja je uvelike uzrokovana vremenom i kulturom „Božje smrti“. Glasnogovornik te krize bio je Friedrich Nietzsche. Njegov proglas „Božje smrti“ ne odnosi se, naravno, na tvrdnju da Bog ne postoji. Egzistencijom suvremenog čovjeka zavladala je moderna znanost, a s njome isključivi racionalizam, narcisoidni individualizam i relativizam. Zbog te egzistencijalne krize, Nietzsche postavlja dijagnozu vremena, a to je gubitak smisla čovjeka i njegove egzistencije na zemlji, te daje terapiju: ne povratak poniznosti, jednostavnosti i skromnosti, već nadmoći. On misli da je rješenje krize suvremenog čovjeka u mudrosti njegove ljudske veličine i moći, a ne više u moralu slabih kršćana koji veličaju poniznost i neznatnost; ne više čovjek koji se ponižava pred Bogom, već biti nadčovjek koji stvara vlastite vrednote.
Takav stav kao da je predvidio već sv. Pavao kad je zapisao: „Upropastit ću mudrost mudrih i odbacit ću umnost umnih. Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje je istraživač ovoga svijeta? Zar ne izludi Bog mudrost svijeta? Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. Jer lûdo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi. Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom.“
Ovo ludo i slabo Božje za Nietzschea je bila ludost, istaknuo je vlč. Dodlek. Tu ludost zaživjela je sv. Mala Terezija svojim Malim putom. Njezina dijagnoza u tom istom vremenu krize glasi: „Bog je živ!“ Ludost njezine duhovnosti jest put poniznosti, ljubavi i trpljenja, program Kristova križa. Upravo je sv. Matej apostol u svojem Evanđelju zacrtao tu ludost Božju, taj put malenosti. Naime, Isus svojim učenicima koji se nadmeću i pitaju tko će biti prvi, daje dva primjera, daje im znak i riječ. Znak je dijete, a riječ: „Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko.“
Slijediti Mali put sv. Terezije znači imati duhovni oblik djeteta: „Dijete je otvoreno, ovisno je o pomoći pa zbog toga i prima pomoć. Kao što je dijete maleno pred veličinom odraslih, tako je čovjek malen pred Božjom veličinom. Čovjek nije dostatan samome sebi. Program sv. Male Terezije je biti otvoren u svojoj nedovršenosti, a to znači trajno žeđati za Bogom, tražiti Boga. U ludosti križa tako se može odgovoriti ludošću Maloga puta jer je najveći onaj koji je najmanji. Ona je taj put prepoznala, zato govori kroz svoje spise o putu malenosti. Iz tog križa izraslo je predanje, žrtva, a to je sama ljubav“, zaključio je propovjednik.
Kod tradicionalnog blagoslova ruža pri kraju misnoga slavlja vlč. Dodlek je rekao da je ruža simbol ljepote ljubavi, a u svojoj trnovitosti simbol ludosti križa Malog puta. Potom se zahvalio svim djelatnicima Glasa Koncila i Malog Koncila, kao i sestrama na njihovoj žrtvi, molitvi, radu u skrovitosti i malenosti za cijeli svijet koji je potrebit Terezijinog Malog puta.
Misno slavlje animirale su svojim skladnim pjevanjem sestre karmelićanke pod ravnanjem s. Bonite Kovačić.
Prijateljsko druženje, uz aktualnosti u Crkvi i uz pjesmu, nastavilo se nakon sv. Mise u sestarskoj govornici.
Jubilarnu stotu obljetnicu kanonizacije i blagdana sv. Male Terezije sestre karmelićanke u Brezovici proslavile su u srijedu 1. listopada 2025. godine svečanom prijepodnevnom i večernjom Euharistijom.
Misno slavlje u 11 sati predvodio je vlč. Krunoslav Kolar, župnik na zagrebačkoj Kajzerici, a uz njega je bilo desetak suslavitelja, među kojima preč. Ivan Miklenić, vlč. Vladimir Cvetnić, preč. Mijo Matošević, vlč. Ivica Berdik, vlč. Andrija Miličević, vlč. Željko Nestić i domaći župnik Stjepan Barić. U asistenciji su bili bogoslovi Fabijan Križanović i Mihael Popić.
Misao vodilja nadahnute homilije bila je ljubav u životu sv. Male Terezije, o kojoj su govorila i blagdanska čitanja. U Prvoj Ivanovoj poslanici sv. Ivan, ljubljeni učenik, potiče nas na ljubav, a glavni razlog tog poticaja jest taj što je i sam Bog ljubav: „Ljubav je Božje ime, njegova narav. Ljubav je Boga potaknula na to da nas stvori, da nam se objavi, da nas otkupi. Sve što je Bog činio, činio je iz ljubavi jer je On ljubav. Stoga je put svakoga koji želi biti s Bogom ljubav koja omogućava da budemo prožeti Bogom, da on bude u nama i mi u njemu.“
Odgovor na pitanje što je zapravo ljubav nalazi se u Pavlovom hvalospjevu ljubavi, gdje se navode njezine vrline: da je ljubav velikodušna, dobrostiva, da ne zavidi, ne nadima se, ne traži svoje, sve podnosi, nikad ne prestaje. To znači da ljubav nije sebeljublje, već sebedarje bez računice. Ljubiti znači postati dar za drugoga, dati se drugome, naglasio je vlč. Kolar.
Ljubav je bila Terezijin put svetosti. Ona je i naš put svetosti u želji da i u nama utihne glas svijeta i našeg samoljublja, da progovori glas Božji koji nas vodi k njemu i bližnjima koji po nama trebaju iskusiti tu Božju ljubav: „To je put koji je Terezija naučila od onoga koji je i sam ljubio do mjere da se sasvim predao Ocu za nas, a to je Isus Krist, Učitelj svih učitelja. Iako je učila iz knjižice Nasljeduj Krista kao i iz spisa duhovne majke sv. Terezije od Isusa i duhovnog oca sv. Ivana od Križa, ali i mnogih drugih svetaca, najviše je učila od Krista s kojim se susretala u euharistiji, molitvi i čitanju Svetoga pisma. To su i naša tri stupa na kojima treba počivati naša vjera i svetost, odakle trebamo crpsti znanje, snagu i Božju milost da odlučno koračamo malim, ali sigurnim putem u nebo. Jer nisu sveci oni koji su bili vrsni poznavatelji Božje riječi, nego prije svega oni koji su je živjeli, oni iz čijih se života moglo čitati evanđelje. Takav je bio život i sv. Male Terezije koja je ušla u samostan da bi spašavala duše i molila za svećenike. Zahvalni smo joj što to i dalje čini s nebeskog Karmela, odakle na sve nas baca latice molitava koje pred Božjim licem upućuje djetinjim srcem koje ljubi Boga i sve nas“, rekao je vlč. Kolar.
U redovničkom imenu sv. Terezije od Djeteta Isusa i Svetog Lica izražen program njezinog života povezan s otajstvom utjelovljenja i otkupljenja, kako je to rekao papa Benedikt XVI. Poput djeteta bila je jednostavna, malena i skromna i dala se voditi Božjom očinskom rukom, trudila se razveseliti Isusa. S druge strane nastojala je biti lice u kojem se može susresti Isusa, jer su njezine oči, kako nam je to vidljivo iz njezinih fotografija, uvijek zračile posebnim sjajem koji je odsjaj duše u kojoj stanuje Bog. Željela je biti Isusova prisutnost i istovremeno prepoznati tu prisutnost u drugima, pristupajući i služeći drugima u ljubavi. U svojim žrtvama postala je i Isusovo bolno lice, osobito u bolesti i unutarnjim iskustvima tame. Željela je biti dijete nebeskoga Oca poput Djeteta Isusa i živjeti ljubav koja se iščitava na Isusovu Svetom Licu, istaknuo je propovjednik zaključivši da nam život i misli sv. Terezije otkrivaju da s ljubavlju ne možemo promašiti nebo jer tko živi ljubav, taj je uvijek s Bogom.
Na kraju svete mise uslijedio je tradicionalni blagoslov ruža, a prije toga vlč. Kolar je čestitao sestrama njihov blagdan i zaželio im da budu poput Male Terezije, koja nije bila odmah savršena, ali se trudila sve činiti s ljubavlju i postigla je vijenac slave.
Misno slavlje animirale su svojim skladnim pjevanjem čuvarice svetište pod ravnanjem s. Bonite Kovačić.
Generalni tajnik HBK-a preč. Krunoslav Novak predslavio je večernju sv. Misu. S njime je slavio vlč. Vjekoslav Pavlović, dok su vlč. Tomislav Kralj, o. Stanko Pažin, OCD, i vlč. Andrija Miličević ispovijedali hodočasnike. Misno slavlje animirao je Collegium pro musica sacra pod dirigentskom palicom Katarine Rončević i umjetničkim vodstvom Tihomira Prše.
U svojoj homiliji preč. Novak govorio je o tome kako je Terezija posljednju godinu života provela u teškoj bolesti, sjedinjujući svoje muke s Isusovom mukom: „Njezina muka bila je u tjelesnoj bolesti, ali je prošla i duboko duševno trpljenje, s veoma bolnom kušnjom vjere. Tu svoju patnju predala je Gospodinu podnoseći je, kako je napisala, poradi spasenja svih bezbožnika suvremenog svijeta, koje je ona nazivala ‘braćom’. Umrla je 30. rujna 1897. upirući pogled na raspelo koje je čvrsto stiskala u svojim rukama i izgovarajući jednostavne riječi: ‘Bože moj, ja te ljubim.’“
Na završetku homilije propovjednik je zahvalio Gospodinu na sestrama u Karmelu koje poput sv. Male Terezije svijetle predanjem u ljubavi za Boga, te je sve prisutne potaknuo da mole za naše obitelji, za mir u svijetu, za sve koji su u službi Evanđelja, svećenike, redovnike, redovnice, za svakog vjernika koji nastoji živjeti poziv na ljubav, kao i za nova duhovna zvanja, kako bi po molitvi i svjedočenju Božjih ugodnika porasla naša vjera i povjerenje u Njegov naum spasenja.
Blagoslov ruža nije izostao ni kod večernjeg misnog slavlja, a vjernici su imali priliku preporučiti se sestrama u molitve, častiti relikvije Male Svetice te obući Gospin škapular, kao i sudjelovati na Večernjoj molitvi Časoslova i molitvi svete krunice.
Rim, 16. srpnja 2025.
Draga braćo i sestre velike karmelske obitelji,
bosonoge karmelićanke, braćo, laici OCDS-a,
obitelji, prijatelji i pridružene ustanove!
Na svetkovinu naše Majke i Sestre, Svete Marije od Gore Karmela, vrlo mi je drago obratiti se svima vama da vam čestitam i zahvalim Bogu za dar našeg poziva.
Na ovaj svečani dan, pod Marijinim plaštem, posebno se pridružujemo svima vama koji živite u ratnim okolnostima, u pomanjkanju slobode, u opasnosti, krizi, bolesti ili samoći. Pridružujemo se i vama koji ste, iz različitih razloga, napustili Red kao instituciju. Marija se nastavlja brinuti za svakoga od vas gdje god se nalazili, uvijek paleći u vama novi „da“.
U srcu i nutrini Marije, Zvijezde Mora, darovana nam je zora povjerenja i nepredvidive budućnosti. Koristim ovu prigodu da zahvalim svima na entuzijazmu i izvrsnom odazivu na poticaj marijanske revitalizacije kojom smo pozvali cijeli Red da obnovi svoju nadu s Marijom u Isusu. Na cijelom ovom putu duboko smo uvjereni da će Marija roditi Karmel kakav njezin Sin očekuje od nas. Ne Karmel kojeg mi sanjamo, želimo ili bismo htjeli.
Pišem vam ovo pismo iz Lisieuxa, iz kapele svete Terezije, praćen žuborom potoka koji teče uz zid njezina samostana. U ovoj kapelici gostinjca L’Ermitage nalazi se prekrasno i znakovito svetohranište smješteno unutar lika Gospe od Osmijeha, upravo u visini njezine utrobe. Karmel je u utrobi Marijinoj, kao ovo svetohranište, kao što je bio Isus. Ona će i nas iznijeti na svjetlo i dat će nam svjetlo. Imam veliko povjerenje u ovu molitvu s Marijom i sa svetim Josipom, u čijem se snu i Karmel suočava s nemogućim, ponizna i odvažna srca. Ovih dana molio sam ovdje za cijeli Karmel.
Dijelim s vama litanije koje mi spontano izviru iz srca. Pozivam vas da ih dopunite pobožnošću i iskustvom kojim Marija otkucava u vama:
* Sveta Marijo od Dobre Nade!
Marija, s Nadom u utrobi, kreće na put, hodočasnica vjere. Možda je to najbolja ikona kontemplacije. Marija nosi u sebi otajstvo utjelovljenog Boga koji sebe čini slabim i ranjivim. Žurno, s budnim i zaljubljenim srcem u malog i beskrajnog Boga kojeg nosi u sebi, kreće služiti rođakinji Elizabeti. Od samog početka, prvi pustinjaci protjerani iz Svete zemlje morali su otići, lutati i otkriti pravu Goru Karmel u sebi i na svakom mjestu, u svakom trenutku sadašnjice u povijesti. Pozivam vas da napravite korak naprijed i da ne ostanete u pepelu prošlosti, nego da oživite vatru sadašnjosti.
* Sveta Marijo od Mira razoružanog i razoružavajućeg!
Naš papa Lav pozvao nas je da njegujemo mir razoružan i razoružavajući. Želimo biti „bosonogi”, odvojeni, ponizni i ustrajni, i boriti se razoružani od samih sebe, sa strašću, graditi mir, počevši od naše zajednice i od braće i sestara s kojima živimo. Bez ovog predanja i ovog „biti bosonogima”, dijalog i bratstvo su nemogući. Marija opravdava i ukorjenjuje ovaj Mir u svakome od nas, liječeći unutarnje rane ratova i prošlih bitaka. Samo razoružani i puni povjerenja suočit ćemo se s onim što je pred nama.
* Sveta Marijo od suza!
Marija budi u nama suze i plač zbog nepravde i rata, zbog okrutnih sukoba našeg vremena, pretvarajući pravedan gnjev i nemoć u borbu za preobrazbu našeg svijeta. Nije majka koja nas ostavlja u spokoju ravnodušnosti i apatične udobnosti. Potiče vatru i strast braće koja slušaju vapaj onih koji pate. Marijo, učini da se naše srce probudi od plača ožalošćenih i da se u nama zapali strast za mirom, pa makar ugrozili i naš život.
* Sveta Marijo od mostova!
Svojom majčinskom prisutnošću Marija uvijek gradi most između braće, između naroda, između karizmi, između ideja i kultura. U raznim prigodama Papa nas je pozvao da gradimo mostove. Mostove koji će prevladavati sučeljavanja, i koji su prvi korak prema pomirenju i prihvaćanju drugoga. Sagrađen most je metafora susreta koji prekida rastuću polarizaciju u našem svijetu. U Karmelu, od vremena Terezije i Ivana od Križa, prijeti nam opasnost da se držimo kao na pravoj strani, da smo u pravu, da sudimo drugima, da vjerujemo kako posjedujemo ispravno tumačenje karizme… Sveta Marija od mostova sprječava nas da potonemo u vode naše ohole samodostatnosti.
* Sveta Marijo od svakodnevnog života!
Marija, Majka i Sestra karmelićana, poučava nas kontemplativnom životu u redovitosti i svagdašnjosti svakoga dana. Mistika onoga što ne sjaji i što ne zasljepljuje. Duhovnost običnih stvari, učinjenih bez želje da budu viđene ili prepoznate. „Činiti ono što se ne računa, niti će biti cijenjeno“ (Julián Marías). Njegovati toplinu detalja i besplatnih gesta, bez očekivanja nagrade. Voditi brigu o našem zajedničkom domu, kako bi ga svi doživljavali kao svoj dom.
* Sveta Marijo od dijaloga i slušanja!
Marija, žena slušanja koja osluškuje život što otkucava iznutra, žena šutnje i pitanja, riječi koje izviru iz iskrenog i zahvalnog srca, oživljava u nama dijalog koji nas otvara učenju i razumijevanju istine drugoga. Nauči nas dijalogu kao otvorenosti i otkrivanju, prijemljivosti i pareziji (slobodi govora), poučljivosti i prinosu.
* Sveta Marijo od daha i odmora!
Marija nas uči odmarati se, brinuti se o sebi da bismo se brinuli za druge, disati i dopustiti da dišemo, ritmom koji nije žurba ili ubrzanost, već kvaliteta života i prisutnosti. Marija nadahnjuje u nama dah Duha koji prati naš svakodnevni ritam i pomaže nam da uživamo u životu. Samo odmarajući se možemo raditi. Marija nas podsjeća na otkucaj prisutnosti koja prebiva u nama, da ne padnemo u stresnu rastepenost. Ti nam pomozi da preispitamo i reorganiziramo, osobno i zajednički, inerciju koja nam ne dopušta da pijemo i kušamo sadašnjost.
* Sveta Marijo od putovanja „bespućima“!
„Čak i u pustinjama srca izvire svježina izvora“ (Roger iz Taizéa). Marija je majka nade u onom što se čini kao kraj priče, i na Veliku Subotu očekuje iznenađujuće uskrsnuće. Na mnogim „bespućima“ života, Marija nas uzima za ruku i vodi nas, kao djecu, trasirajući staze koje nisu bile ucrtane na kartama najmudrijih istraživača. Ona iznosi na svjetlo put u Noći života, stazu među slijepim ulicama i zdenac u neuspjesima. Zvijezda Mora. Naučit će nas, čak i u mnogim situacijama gdje su Karmeli skrajnje slabi i gdje se zatvaraju, biti sjeme koje se zakapa kako bi, u svoje vrijeme, donijelo plod kako to Bog hoće.
* Sveta Marijo od poniznosti i odvažnosti!
Sveta Marija od Gore Karmela podsjeća nas da su samo ponizni uistinu hrabri u pustolovini davanja života. Poniznost i hrabrost. Jednostavnost i odvažnost.
* Sveta Marijo od nevidljivih izdanaka!
U suočenju s prijetnjom negativne vizije sadašnjosti, Marija nam posuđuje svoj pozitivan pogled, ona koja poznaje onostrano i ono poslije što pulsira u Njezinom Sinu, Gospodinu povijesti i budućnosti. Marija na starom deblu Karmela ukazuje na izdanke milosti i početka. Liječi našu negativnu viziju i stavlja nas pred stvarnost, bez idealiziranja i negiranja, pokazujući nam, u svakom trenutku, prisutnost Boga koji se želi roditi. Marijina vjera je uvijek plodnost i vrata nade onome što Bog želi. Poziva nas da blagoslovimo izdanke koji već niču u svakoj osobi i u svakoj zajednici.
Pozivam vas da dodate svoje litanije i zazivate zajedno Mariju.
Predstavljamo vam i rezultate ankete koju smo proveli u cijelom Redu, koji su poput radiografije našeg marijanskog osjećaja. Od srca zahvaljujem braći iz fatimske ekipe na svom njihovom dragocjenom radu koji su obavili s toliko entuzijazma i revnosti.
Na kraju, najavljujem otvaranje marijanskog bloga u koji će se sliti sav dinamizam koji se vrti oko Djevice Marije i Karmela, a koji će biti dostupan na adresi https://maristellacarmel.com/. Na početku će donositi objave na pet jezika, ali je predviđena mogućnost dodavanja drugih ako bude dobrovoljaca koji su spremni prevesti i brinuti se o relevantnim sadržajima.
Želim vam sretnu svetkovinu, draga braćo i sestre. Sve vas grlim i blagoslivljam.
o. Miguel Márquez Calle, OCD
Generalni predstojnik
Zagrebački pomoćni biskup Mijo Gorski predvodio je u utorak, 22. srpnja 2025., u Karmelu u Brezovici misu zadušnicu i sprovodne obrede za dušu preminule naše s. Marije Irene od Presvete Euharistije, Matijević, OCD.
U koncelebraciji su sudjelovali vlč. Željko Nestić, vlč. Zvonko Vuković, vlč. Krunoslav Kolar te karmelićani o. Tadej Perica, o. Dario Tokić, o. Ivan Pleše, o. Krešimir Bahmec i o. Juraj Marinković. Poslužitelji kod oltara bili su ministranti Tomislav Skender i Luka Balaško.
Na početku misnoga slavlja biskup Gorski uputio je riječi utjehe okupljenim vjernicima, osobito članovima obitelji pokojne redovnice – njezinoj majci, bratu i sestri – kao i sestrama karmelićankama. Izrazio je osobnu sućut, ali i sućut zagrebačkog nadbiskupa, te podsjetio da kršćani tuguju s nadom u Kristovo uskrsnuće.
„Kad netko napusti ovaj svijet u 44. godini života, kao s. Irena, često se kaže da je prerano otišao. No, kao što je Marta rekla Isusu: ‘Da si bio ovdje, brat moj ne bi umro’, tako i mi znamo da je Krist izvor života i temelj naše vjere“, poručio je biskup Gorski, naglasivši kako je s. Irena dosegla puninu vječnosti u koju vjeruju svi kršćani.
Podsjetio je i na riječi proroka Izaije: „Smrt će biti uništena zasvagda“, ističući kako ljudska čežnja za Bogom ne prestaje. „Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je vaša vjera“, citirao je svetog Pavla, napomenuvši kako uskrsnuće daje smisao životu, žrtvi i ljubavi.
Govoreći o životnom putu s. Irene, istaknuo je da je njezina vjera bila duboka i autentična. „Kao medicinska sestra brinula se za bolesnike, a ulaskom u Karmel odlučila se potpuno posvetiti Kristu. Shvatila je da je duh ono što vrijedi i što živi. U tom predanju može se prepoznati i misao Majke Regine Terezije Trbljanić: ‘Duhovni život je najdublji izvor sreće’“, rekao je biskup.
Dodao je kako se s. Irena odvojila od svijeta, ali ne i od ljudi – u tišini klauzure živjela je molitvenu blizinu s ljudima i njihovim potrebama. „Za života bila joj je potrebna vjera. Sada, kada je vjera prestala, ostaje ljubav“, kazao je biskup Gorski.
Na kraju propovijedi zahvalio je s. Ireni i svim sestrama karmelićankama na njihovoj duhovnoj službi za Crkvu. „Uvjeren sam da ako sestre ušute, nestat će duhovne snage. Plodove molitve ne vidimo, ali Bog zna koliko je dobra učinjeno, koliko je duša spašeno. Poziv s. Irene na ovakav život bio je njezin najveći dar Crkvi. Hvala i njezinoj obitelji. Znajte, s. Irena vas nije ostavila – ono što je činila ovdje, nastavlja činiti u Nebu“, poručio je okupljenima.
Na kraju misnoga slavlja od pokojne sestre oprostila se č. majka Marija Regina Popić, OCD, zahvalivši Gospodinu na njezinu životu i službi u brezovičkom Karmelu. Ukratko je izložila njezin put vjere i predanja.
Nakon mise, biskup Gorski predvodio je sprovodne obrede, a okupljeni vjernici, rodbina, svećenici i redovnice ispratili su s. M. Irenu na posljednje počivalište. Obred je zaključen pjesmom „Salve Regina“, a biskup je uputio riječi ohrabrenja: „Kad se dijete rodi, donosi radost na zemlji. Tako i kada netko umre u Gospodinu, rađa se za Nebo – i tamo nastaje radost.“
S. Marija Irena rođena je 14. studenoga 1980. u Dortmundu, u obitelji Franje i Jele Gulan. Krštena je 1. ožujka 1981. u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Dortmundu, a prvu pričest primila je 17. lipnja 1990. u Posavskim Podgajcima.
Prije ulaska u samostan, radila je kao medicinska sestra na neonatologiji u KBC-u Rebro u Zagrebu, gdje je provela pet godina. U Karmel je ušla 4. lipnja 2004., privremene zavjete položila 5. kolovoza 2007., a doživotne 1. kolovoza 2010.
S. Irena je živjela jednostavno, skrovito i predano, ispunjavajući svoje dužnosti odgovorno i savjesno. Tešku bolest podnosila je hrabro, s molitvom i predanjem. Preminula je u samostanu u ponedjeljak, 21. srpnja, u prisutnosti svojih susestara.
Gospićko-senjski biskup mons. Marko Medo predslavio je središnje misno slavlje na proštenju Gospe Karmelske u nedjelju 20. srpnja 2025. u Karmelu u Brezovici. S njim su slavili preč. Mišel Grgurić, tajnik i kancelar Gospićko-senjske biskupije, o. Ivan Pleše, OCD, i trajni đakon Željko Kovačević, dok su u asistenciji bili bogoslovi gospićko-senjske biskupije Marko Butković i Petar Huseinović te dvojica sjemeništaraca sa zagrebačke Šalate, Gabrijel i Ivan Mrkonjić.
Biskup Medo se u nadahnutoj homiliji osvrnuo na tri sveta lika koje nam današnje slavlje stavlja pred oči, a to su prorok Ilija, Blažena Djevica Marija od gore Karmela i sv. Šimun Stock.
Istaknuo je i značenje brda Karmel odakle su potekli karmelićani i karmelićanke, a gdje je sagrađen i prvi hram posvećen Blaženoj Djevici Mariji, koja je zbog toga i nazvana Gospa Karmelska. To je sveto brdo svojom prirodnom ljepotom oduvijek privlačilo iskrene Bogotražitelje, među kojima se ističe prorok Ilija. On se na tom brdu borio protiv lažnih božanstava i branio vjeru u pravoga Boga koji je providnosan i milosrdan, suprotstavljajući se poganskim religioznim praznovjerjima i štovanju boga Baala. Propovjednik je naglasio da postoji opasnost da si stvaramo „bogove po mjeri“ i da je radi toga potrebno pročišćavanje naše slike o Bogu, odnosno naše vjere:
„I Ilija i sv. Terezija Velika bili su proroci svoga vremena, temperamentni, odlučni, jasni i neposredni u obrani onoga u što vjeruju i što su iskustvom i Božjom milošću stekli… Zato si i mi često moramo postavljati pitanje: U kojeg Boga vjerujemo? Vjerujemo li u Boga Oca Isusa Krista? Zašto vjerujemo? Kada molimo Boga i Gospu? Kada smo u potrebi ili i kada nam ide dobro? Jako je važno svakodnevno u svome srcu ostaviti prostor i mogućnost za pročišćenje slike o Bogu. Bog u kojega vjerujemo i kojemu se molimo ne smije biti urar svemira, sudac koji samo kažnjava, svemoćni gospodar koji po svom hiru uređuje svijet. Ne! Naš je Bog Otac Isusa Krista, spor na srdžbu i bogat milosrđem, Bog koji oprašta, koji daje život, koji ulijeva nadu. Pravu narav Boga definirao je evanđelist sveti Ivan: Bog je ljubav! Kratko i jasno. Da je više rečeno bilo bi suvišno i nedostatno, a manje ljudskim riječima nije moguće.“
U nastavku homilije govorio je o prvim kršćanskim pustinjacima na gori Karmelu koji su Mariju prepoznali kao majku, ali i kao sestru koja oko sebe okuplja braću, kako nam donosi karmelska tradicija. Prvi su karmelski redovnici po svemu sudeći znali da put do Isusa, do iskustva Boga živoga, možemo prijeći i i prečicom, po Mariji. Kao da su samom Bogu pronašli slabu točku te je, u pozitivnom smislu, iskoristili kako bi mu se sigurnije približili, misli su gospićko-senjskog biskupa.
„Mnogobrojni naslovi pod kojima se štuje Blažena Djevica Marija odgovaraju mnogostrukim načinima na koje ona djeluje u povijesti našega spasenja. Ona djeluje donoseći nam duhovnu utjehu, zdravlje duše i tijela, mir u obitelji, uspjeh u radu. Po njezinu zagovoru, Bog zahvaća u sve trenutke našega života – u rođenju i u smrti, u trenucima boli i u trenucima radosti, u trenucima nade i u trenucima pustoši i tjeskobe“, naglasio je.
„Razlog zbog kojeg se utječemo Gospi jest nada u milost spasenja. Škapular koji danas mnogi vjernici stavljaju na sebe, a naše ga sestre nose cijeli redovnički život, nije neka vrsta propusnice koja nas oslobađa od životnih napora, kušnji i zla. On je znak odgovornosti i hrabrosti, štit i snaga da svakodnevno hodimo u svjetlu vjere. On zaklanja taj sveti prostor nutarnje borbe, ali i susreta s Gospodinom. On je poput skrovite sobe iz Matejeva evanđelja u koju se često trebamo povući kako bismo susreli Gospodina (Mt 6,6). Pakao od kojega molimo da budemo oslobođeni jest mržnja, razdor, zavist, ravnodušnost – sve ono što truje naše međusobne odnose i ne dopušta nam da živimo i kročimo u miru. Od pakla se oslobađamo kada radimo na većem jedinstvu, na većoj osjetljivosti za potrebe siromašnih, na većem zalaganju za svjedočenje evanđeoske poruke i blaženstava“, poručio je biskup Medo.
Na kraju homilije potaknuo je sve prisutne hodočasnike da iznova svakog dana otkrivaju radost u davanju više nego u primanju, da uče zahvaljivati Gospodinu za dar života, zdravlja, obitelji, vjere, te da budu zahvalni onima koji im čine dobro, a velikodušni prema onima koji ih povrijede, da pokušaju biti i hoditi zajedno:
„Nikada nećemo biti sami. Tome nas uče ovi blagdani i svetkovine tako važne i znakovite karmelskom Redu, ali i Crkvi. Prorok Ilija neka nam bude uzor u borbi za čistu sliku i iskustvo Boga, a Blažena Djevica Marija neka nas okuplja oko sebe kao prvu braću karmelskog Reda i kao naše sestre ovdje u Brezovici“, zaključio je.
Na kraju misnog slavlja otac biskup je zahvalio sestrama na njihovoj duhovno-molitvenoj prisutnosti u Crkvi i njegovoj biskupiji. Rekao je da su mu sestre veliki poticaj jer svojom prisutnošću svjedoče vječni život, život koji se daje za druge.
Misno slavlje animirao je Mješoviti župni zbor „sv. Cecilija“ iz župe Vukovina.
Nakon svete mise nije izostalo druženje i susret sestara s biskupom Medom u sestarskoj govornici, uz bliže upoznavanje s aktualnostima iz gospićko-senjske biskupije.
Središnjem misnom slavlju prethodile su dvije prijepodnevne sv. Mise. Karmelićanin o. Dario Tokić predvodio je jutarnju svetu misu u 7 sati. Misao vodilja nadahnute homilije bila je Blažena Djevica Marija u životu svakog čovjeka. Isus nam je s križa dao svoju Majku koja se brine ne samo za naš zemaljski život, već i za vječno spasenje. Po škapularu ona nas štiti sprijeda i straga. Marija je dar Božje milosti. „Tko ima Majku, ima sve“, rekao je o. Tokić. Potom je napomenuo kako su važni za naš život vjera i ustrajnost kojima je prorok Ilija od Boga izmolio spasonosnu kišu. Poručio je vjernicima da se ne trebaju bojati poteškoća i neizvjesnosti, već vjerovati, uzdati se i ustrajati.
Misno slavlje animirale su sestre karmelićanke pod ravnanjem s. Bonite Kovačić.
Zavjetnu svetu misu Župe Pohoda Blažene Djevice Marije iz Vukovine predslavio je u 9 sati vlč. Hrvoje Bušić, župni vikar spomenute župe, a sv. Misu je animirao ženski župni zbor iz Mraclina pod ravnanjem mo. Antuna Kotteka. Tu su bile i povijesne postrojbe Turopoljski banderij.
U prigodnoj homiliji vlč. Bušić potaknuo je vjernike da iskoriste ovaj trenutak i mjesto susreta s Gospodinom, tražeći poput proroka Ilije njegovo Sveto Lice. Po zagovoru Blažene Djevice Marije i sv. Ilije možemo moliti dragog Boga: Gospodine, ako sam našao milost u tvojim očima, nemoj me mimoići. Nemoj proći, a da se ne zaustaviš (usp. Post 18,3).
Proštenje Gospe Karmelske završilo je večernjom svetom misom koju je predvodio preč. Ivan Vučak, župnik u Krašiću, koji je u homiliji potaknuo vjernike da promisle kako provode svoje vrijeme, kako komuniciraju međusobno, a kako s dragim Bogom: „Nismo li mi danas došli do nogu Gospodinovih? Gospodin govori da nije dovoljno samo slušati, već Riječ koju smo čuli valja pretvoriti u djelo, konkretizirati. Ima određena faza života kada možemo sjediti do nogu Gospodinovih, ali onda Gospodin kaže: Idi i ti čini tako.“ Misno slavlje animirale su čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Kristine Jadanić.
Tijekom cijelog dana vjernici su pristupali sakramentu pomirenja, a nakon svetih misa imali su mogućnost obući Gospin škapular.
Domjanićevom pjesmom „K suncu prosi vsaka roža“ završilo je ovogodišnje proštenje Gospe Karmelske.
Središnje misno slavlje na svetkovinu Gospe Karmelske u Brezovici predslavio je don Milan Ivančević, provincijal Hrvatske salezijanske provincije. Uz njega su slavili vlč. Krunoslav Kolar, vlč. Ivan i Josip Vragović, preč. Mijo Matošević, vlč. Vjekoslav Meštrović, vlč. Ivica Berdik, vlč. Ivica Zlodi, te domaći sin vlč. Željko Nestić koji je na početku misnoga slavlja pozdravio Oca provincijala i sve prisutne svećenike i hodočasnike, osobito hodočasnike iz župe Pohoda Blažene Djevice Marije u Sisku. Tu su bili i sjemeništarci Gabrijel i Ivan Mrkonjić.
U prigodnoj homiliji don Milan je meditirao o misnim čitanjima svetkovine, a posebno se zadržao na prvom čitanju i protumačio povezanost proroka Ilije i Karmela. Ilija se na brdu Karmelu borio s krivovjerjem, pobijedio lažne proroke, razgovarao s Bogom i izmolio blagoslovljenu kišu. Crkva nas želi poučiti moliti preko molitve proroka Ilije. Njegova molitva je bila posebno Bogu draga zbog njegove poniznosti, vjere i iskrenosti. Takvo srce ne može biti neuslišano. Ilija nam pokazuje što znači vjerovati u Boga i kako mu se moliti:
„Ilija se prignuo zemlji i sakrio lice među koljena – govori o Ilijinoj gorljivosti. On izlijeva srce pred Gospodinom, stavlja pred Boga svoje najdublje želje i potrebe. Daleko je to od suhoparnog izgovaranja riječi molitve. Zatim se govori o ustrajnosti. Ponavlja molitvu sedam puta. Bog nam ne želi sakriti svoje planove, želi ih otkriti, a za to treba ustrajnost osobe… Ilija moli za kišu da narod preživi i da povjeruje. On je vjerovao i kad nije bilo nikakvog znaka kiše. Tražio je da se Bog proslavi u njegovu narodu. Eto, tome i nas uči i uvjerava da Bog uslišava molitve koje su pune pouzdanja, uslišava i preko svih naših očekivanja.“ Propovjednik je istaknuo da smo svi pozvani popeti se na brdo Karmel i pronaći onaj cvjetni vrt u kojem se uživa u Božjoj blizini. Biti s Bogom, čežnja je upisana u dušu svakog čovjeka.
Zatim se osvrnuo na drugo čitanje, te je rekao da je Isus rođen od žene, što će reći, da je prihvatio našu ljudsku narav, dok je majka Marija pristala biti njegova majka koja je s njime sudjelovala u djelu spasenja. Ona je i majka sviju nas, kako nam to govori netom pročitano evanđelje. Ona je najsigurnija pratnja sve do prijelaza na drugu obalu:
„Kada se Isus obraća majci Evo ti sina, onda joj govori za svakoga od nas: ‘Ženo, evo ti tvojih sinova i kćeri’. Također, kad govori učeniku: Evo ti majke, govori to svakome od nas, i danas nam to kaže: ‘Evo vam majke’. Sve se ovo događa u ekstremnom trenutku povijesti kad je Sin Božji razapet od ljudi na križ, u trenucima umiranja. Možemo zamisliti bol Majke koja to sve promatra i proživljava. Upravo nas u tim porođajnim bolima Marija rađa za svoju djecu po riječima s križa: Ženo, evo ti sina!“
Kao što su uz križ Isusov stajale i neke žene, tako i danas stoje uz Isusov križ neke žene u Karmelu koje se zajedno s Gospom Karmelskom zauzimaju za ovaj svijet i za brojne duše svojom molitvom i žrtvom koje Gospodin uslišava, zaključio je svoju homiliju don Milan.
Večernju sv. Misu predslavio je pavlin p. Marko Kornelije Glogović iz Svetica kraj Ozlja. Uz njega su koncelebrirali vlč. Vjekoslav Pavlović, župnik u Blaškovcu i trajni đakon Željko Kovačević iz župe svetog Martina biskupa iz Pisarovinske Jamnice.
U prigodnoj homiliji p. Glogović se osvrnuo na značenje Marijine prisutnosti u našem životu i zahvalio dragom Bogu na daru nebeske Majke. Zatim je zamijetio da, iako je Isusova žrtva na križu bolna, ne izostaje utjeha Majke koja Sina gleda, tješi i ohrabruje do kraja. U našim teškoćama i križevima života, Gospodin nam daje Majku, misli su propovjednikove. Majka je tu da uzme naše muke i da te muke urode plodom i blagoslovom.
Propovjednik je naglasio važnost ustrajne molitve – da se treba neprestano vraćati, promatrati i strpljivo čekati Božji odgovor. To je potvrdio i vlastitim iskustvom nakon doživljene prometne nesreće. Tu je spoznao da je najveća milost biti sin, dijete, kći nebeske Majke.
Uz to je naglasio važnost i vrijednost nošenja škapulara, te je protumačio simbole škapulara, odnosno slike Presvetog Srca Isusova i Gospe Karmelske. Srce Isusovo stavljamo na prednju stranu kako bi naše srce bilo što sličnije njegovom Srcu i kako bismo mogli ispravno živjeti, a na leđa Gospin lik kao štit koji nas brani u životu. Škapular pokazuje čiji smo, kome pripadamo, te nam iz njega dolazi pomoć.
Na kraju homilije p. Marko je zajedno s hodočasnicima i štovateljima Gospe Karmelske izmolio posvetnu molitvu Majci Božjoj Karmelskoj:
„Blažena Djevice Marijo, Majko i Kraljice Karmela! Posvećujem se tebi iz zahvalnosti i ljubavi i obećavam ti služiti u djetinjoj ljubavi i vjernosti. Po tvojem uzoru hoću u vjeri i ljubavi slijediti tvoga Sina, mojega Spasitelja Isusa Krista. Želim poput tebe molitvom, žrtvom i djelotvornom ljubavlju služiti Bogu i ljudima. Poslušaj dobra Majko, ovo moje obećanje i primi moju posvetu. Daj mi milost da pod tvojim okriljem ustrajem u vjernosti Kristu i njegovoj Svetoj Crkvi. Amen.“
Prijepodnevno i večernje misno slavlje animirale su čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić i s. M. Kristine Jadanić. Tijekom dana ispovijedalo je do deset svećenika, a mnogi hodočasnici su obukli Gospin škapular.
Vjerni štovatelj Karmelske Gospe vlč. Vatroslav Siketić predslavio je u Karmelu u Brezovici sv. misu na uočnicu Gospe Karmelske u utorak, 15. srpnja 2025. S njim je slavio Željko Kovačević, trajni đakon.
Misao vodilja nadahnute homilije bila je nada u svjetlu Jubilejske godine. Nada, uz vjeru i ljubav, jest bogoslovna krepost koju smo primili kao dar na krštenju. Ona nam pomaže živjeti dostojanstvo djece Božje. Nada je čeznuće našeg bića za nebeskim kraljevstvom, za vječnim životom i susretom s Gospodinom. Ona je odgovor na našu najdublju želju da Bog ispuni svoja obećanja, tj. nada hrani pouzdanje u Gospodina. Čuva nas od sebičnosti, egoizma i egocentrizma te otvara i priprema put ljubavi. Nada je čvrsto sidro duše. Ona nas drži orijentirane na blaženo gledanje Boga, misli su vlč. Siketića.
„Nadu hranimo i izražavamo molitvom. Najljepši sažetak kršćanske nade svakako je Očenaš koji Crkva Kristova – svećenički, kraljevski i proročki narod – moli okupljena oko žrtvenika Gospodinova. Od dolaska kraljevstva do očuvanja od zla, Crkva u svoju nadu uključuje sve ljude i sav svijet. Nada je čeznuće Crkve Zaručnice da se u nebeskoj proslavi sjedini sa svojim Zaručnikom, Kristom Gospodinom“, istaknuo je.
Crkva Zaručnica je mlada, te nam se nameće pitanje kako ostati mlad, čilog lica i jedrog osmjeha. Odgovor je jednostavan: družeći se s vječno mladim Kristom Gospodinom.
Povezujući svoju homiliju sa svecem dana, citirao je sv. Bonaventuru koji je jednom rekao da se kontemplacija najprije uči na majčinim grudima, jer upravo tamo primamo majčinu ljubav koja nam daje sigurnost da izađemo iz sebe da bismo prvi put pogledali ljepotu, istinu i dobrotu – i tako susreli Božju ljubav u njegovu stvorenju. Divljenje Bogu i njegovom stvaralačkom djelu poseban je oblik mističnog iskustva: „Osjetiti Božju blizinu, sjaj njegova svjetla koji prodire kroz njegova stvorenja, blisko je svakomu tko se usudi iskreno diviti. A za divljenje je potrebno i čišćenje; ono je nužan korak na putu ispunjenja Božjih obećanja u našem životu“, zaključio je propovjednik.
Misno slavlje završilo je pjesmom Gospi Škapularskoj, te primanjem u Škapularsku bratovštinu i preporukom hodočasnika u molitve sestara.
Rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu, preč. Matija Pavlaković, predslavio je u ponedjeljak 14. srpnja drugi dan trodnevne priprave za svetkovinu Gospe Karmelske u Karmelu u Brezovici. Asistirali su mu sjemeništarci Gabrijel i Ivan Mrkonjić.
U poticajnoj homiliji, preč. Pavlaković osvrnuo se na Isusove riječi iz Ivanovog evanđelja Evo ti majke!: „Budući da je riječ o Božjoj riječi, ona ima snagu u hipu vratiti nas tisućama godina natrag na Golgotu, pred križ; pred križ s kojega je živi Bog izgovorio te riječi. I čim se nađemo pred križem, mi opažamo da na Golgoti ne stoji jedan križ. Navikli smo u našim crkvama, navikli smo u našim domovima, na sebi samima nositi jedan križ jer jedan se križ razlikuje od svih drugih.“
Raspeti Isus se daje besplatno, nizašto, dok vojnici kockaju. Daje samoga sebe. Bog je prisutan tamo gdje postoji otvoreno srce koje daruje, za razliku od kocke koja hoće ugrabiti sebi više nego što drugi imaju, istaknuo je propovjednik.
Isus s križa kaže Majci Mariji: Evo ti sina!, a učeniku: Evo ti majke! Crkva od početka zna da ime učenika namjerno nije napisano kako bi se u lik ispod križa mogao uvući svatko od nas. Svatko se smije osjećati pod križem prihvaćenim od onoga koji je raspet. Sve nam je dao, dao nam je Majku. Križ je mjesto na kojem odzvanja ista riječ svakome tko mu se približava: Evo ti majke! misli su preč. Pavlakovića. „I za nas je ovo poziv da se sami, ukoliko hoćemo, odvažimo primiti istu Majku, ući u isti odnos i živjeti iz blizine Slave Božje pokazane na križu“, rekao je.
Na kraju homilije preč. Pavlaković citirao je pjesmu „Gospi od Karmela“, koju je uglazbio mo. Šime Marović, a čije je stihove napisala Ana Kukoč.
Misno slavlje završilo je rektorovom zahvalom sestrama i vjernicima te pozivom na ustrajnu molitvu za nova svećenička i redovnička zvanja. Slavlje su pjesmom animirale sestre karmelićanke pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, a hodočasnici su im se zdušno pridružili.
