Zagrebački pomoćni biskup msgr. dr. Ivan Šaško predvodio je na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, u petak, 28. lipnja 2019. godine, u svetištu Majke Božje Karmelske, u Stepinčevom Karmelu u Brezovici, svečano misno slavlje i Obred doživotnih zavjeta s. M. Agneze od Svete Obitelji (Ane Barišić). Uz njega je bilo oko petnaestak suslavitelja: svećenika, redovnika, bogoslova, ministranata i čitača. Među njima su bili: o. Srećko Rimac, OCD, provincijal Hrvatske karmelske provincije sv. Oca Josipa, o. Jakov Mamić, OCD, duhovni Asistent Udruge bl. Alojzije Stepinac, vlč. Ante Rotim, dugogodišnji župnik s. M. Agneze, zlatojubilarac, vlč. Ivan Torbar, sadašnji župnik u župi s. M. Agneze, u Donjoj Lomnici, don Stjepan Bolkovac, SDB, o. Ivan Magdić, SMM, vlč. mr. Andrija Miličević, vlč. Željko Nestić, župni vikar, vlč. Ante Bojanić, mladomisnik, karmelićani bogoslovi: br. Ivan Živković, OCD i br. Stanko Pažin, OCD, kao i čitači: Tomislav Skender, Dora Nestić i Ivona Kubola, uz ministrante i ministrantice.
Na početku misnoga slavlja don Bolkovac, SDB, pozdravio je Oca Biskupa i zaželio mu dobrodošlicu, kao i prisutnima, osobito roditeljima s. Marije Agneze: majci Anđi i ocu Vladi, te njezinoj braći i sestrama. Msgr. Šaško je objedinio svetkovinu Presvetog Srca Isusova sa slavljem svečanih doživotnih zavjeta s. Marije Agneze, te u uvodnim mislima rekao i ovo:
„Draga braćo i sestre u Srcu Isusovu! U njemu živimo zajedništvo današnje svetkovine, otajstvo Božje ljubavi i poziva koji se očituje naročito u polaganju svečanih zavjeta sestre Marije Agneze od Svete Obitelji, koju pozdravljamo i za nju zahvaljujem Gospodinu.
Njezini se zavjeti ostvaruju u konkretnosti ove zajednice sestara karmelićanki. Zato Vama priorice, sestro Ilijana Terezija, i svakoj sestri čestitam na današnjemu, ali i na svim ovogodišnjim slavljima zavjeta te prenosim pozdrave našega zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Josipa, pozdravljajući Tebe, dragi provincijale Srećko, vas velečasna gospodo župnici i ostala braćo svećenici; vas, dragi roditelji, braćo i sestre, rodbino sestre Marije Agneze, sestre redovnice i svi dionici ovoga zagrljaja neba i zemlje.
Isusovo Srce jest sam Isus, utjelovljena Riječ Božja i Spasitelj koji je svojom žrtvom na križu, uskrsnućem i darom Duha Svetoga poveznica neba i zemlje, zajedništvo sa svojim nebeskim Ocem i vječnošću…“
A u homiliji, koju je iščitao iz liturgijskih tekstova svetkovine Presvetoga Srca Isusova: (Ez 34, 11-16; Ps 23, 1-6; Rim 5, 5-11; Lk 15, 3-7), Otac Biskup je govorio o prispodobi o izgubljenoj ovci u dvije inačice: „Jednu donosi evanđelist Matej, koji na kraju zaključuje: ‘Posreći li mu se te je nađe… raduje se zbog nje.’ (Mt 18, 13). Druga je inačica ova svetoga Luke, koja nam je upravo naviještena, a u kojoj se kaže: ‘A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan…’ Ono što je za Mateja vjerojatnost, mogućnost, za Luku je stvarnost, postignut cilj.
Evanđelist Luka time iznosi prekrasnu činjenicu: Samo jedno izgubljenomu čovjeku, zalutalomu učeniku omogućuje pronaći Božju ljubav: ne njegove noge ni njegove odluke, nego milosrdni Božji zahvat, njegova inicijativa kojom odlazi tražiti i kojom ga stavlja na svoja ramena, jer njegove noge nisu dovoljno sigurne, jer ne znaju pronaći put do Gospodina.
Osim toga, u ovoj prispodobi ima nekoliko motrišta… Ta motrišta vrijede u trenutku izgubljenosti, traženja i nađenosti. I, osim radosti pastira, ne zaboravimo motrište pronađene ovce na Isusovim ramenima; osjećaje čovjeka u Božjim rukama, nošen radošću na Božjim ramenima,“ naglasio je propovjednik i nastavio da je zanimljivo Isusovo pitanje s početka Evanđelja: „Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe?“ „Skoro da nam može pobjeći odgovor: Isuse, rijetko bi tko tako učinio. Nije razborito – mislimo mi – ostaviti devedeset i devet u pustinji, u opasnosti, da bi se tražila jedna izgubljena; pa ako ju se i nađe, možda je već mrtva… Ali Isus nastavlja kao da je takav postupak traženja jedne uobičajen. No, on govori baš zato da bismo ljubav promatrali kao redovitost.
Isusova prispodoba dodatno gubi smisao, ako se pronađemo među onih devedeset i devet, a ne vidimo se u jednoj, izgubljenoj. Isus nam, dakle, pokazuje da nas ljubi ljubavlju koja ne proizlazi iz naših postavki i koja ističe jedincatu vrijednost svakoga čovjeka.
Sveti Augustin nam je ostavio ohrabrujuću molitvenu misao: „Gospodine, došao si nas tražiti, kada smo Te tražili; došao si nas tražiti, da bismo Te tražili.“
Potom je biskup Šaško govorio o Božjoj sebedarnoj ljubavi koja traži svakoga čovjeka i koja ima posebnu moć potaknuti našu slobodu da tražimo tako da i mi, u svoje vrijeme, postanemo zaljubljeni u Gospodina; zaljubljenici koji bez njega ne možemo.
Isto je tako naglasio da taj stav očito treba usmjeravati naše crkveno djelovanje, naš pastoral, molitvu i kontemplaciju: i da smo ljudima koji osjećaju izgubljenost pozvani pristupati, nošeni Božjom ljubavlju, kao: navještaj, znak, kao služitelji njegova milosrđa.
„U ovoj svetkovini živimo osobni odnos s Isusovom blizinom, u ljepoti i sigurnosti da smo na njegovim ramenima. Dok nas drži umorne i izranjene, bliži smo mu, dok nam govori onako kako Bog govori u prihvaćanju i u zagrljaju. Ta slika dovodi blizu Božju riječ i našu riječ, Božji pogled i naš pogled.
To je stvarnost čovjeka i istina o nama: Kada idemo svojim putom bez Boga, završavamo u izgubljenosti i umoru, ali Bog od nas ne odustaje. Daruje nam svoga Sina koji nas traži, prolazi našim putovima ljudskosti, doživljava našu ranjenost, uzima na sebe našu muku, da bi nam govorio, tješio nas i da bi nam pokazao svijet u Božjim očima.
Sjetimo se kako je u Godini milosrđa pater Rupnik napravio amblem na kojemu je prikazan Krist koji nosi čovjeka poput janjeta, a u toj blizini toliko su bliski da im je jedno oko zajedničko: to je darovani Božji pogled, darovana snaga i darovano srce Boga čovjeku! To je moguće osjetiti samo na Kristovim ramenima…
Ovom svetkovinom obnavljamo tu darovanost. Ona je još vidljivija u pozivu i u odgovoru, slavljenomu u svečanome zavjetovanju sestre Marije Agneze od Svete Obitelji,“ ustvrdio je Otac Biskup.
Isto tako je rekao da je lijepo što se ovo slavlje svečanih zavjeta događa na svetkovinu Božjega Srca, uz Božju riječ koja govori o ljubavi Božjega Jaganjca prema janjetu, o radosti spašenosti i zajedništva. A baš to sažima ime sestre Marije Agneze od Svete Obitelji, koje povezuje cijelo otajstvo Isusa Krista, otajstvo Božje ljubavi u Kristovu utjelovljenju, počevši od Blažene Djevice Marije, preko otajstva Svete Obitelji (i župe Svetih Triju kraljeva), do vazmene proslave u kojoj je Jaganjac pobijedio grijeh i smrt i uveo nas u zajedništvo vječnoga života, misli su propovjednikove.
I na kraju msgr. dr. Šaško je sažeo poruku liturgijskih čitanja i ukomponirao ih u našu svakidašnjicu rekavši: „Bog po proroku Ezekielu ističe središnju rečenicu: Sam ću pâsti ovce svoje i sam ću im dati počinka. I zatim to raščlanjuje u pet koraka: potražiti izgubljenu; vratiti zalutalu; poviti ranjenu; okrijepiti nemoćnu; bdjeti nad jakom. Predivan je to program ne samo za pastire, nego za svakoga vjernika, jer je svatko na svoj način odgovoran za druge; program u pet snažnih glagola: potražiti, vratiti, poviti, okrijepiti, bdjeti. Okvir u koji se ti glagoli smještaju ostaje: pâsti i dati počinka. Tako vidimo da je cilj svega djelovanja počinak ispunjen Bogom.
S druge strane, u Evanđelju je cilj zajednička radost pronađenosti, radost zbog povratka, radost zbog ponovnoga zajedništva. Dok u Starome zavjetu Bog jamči opstanak života, osobnu Božju zauzetost i stanovitu odvojenost od onih koji su zakazali, Evanđelje govori: Radujte se sa mnom! Nije riječ samo o brizi koja preuzima konce u svoje ruke, nego je najveći doseg zajednička radost u Gospodinu. Spojene, dvije kategorije daju dragocjenu sliku današnje svetkovine: počinak u Gospodinu i radost u zajedništvu; nošenost na Kristovim ramenima i mir u Svetoj Obitelji, ovoj oko oltara, ovoj u zajednici Karmela. Amen,“ poručio je propovjednik.
Nakon upita i Litanija Svih svetih, s. Marija Agneza je položila svoje svečane doživotne zavjete u krugu svoje redovničke obitelji i pred svim prisutnim sudionicima liturgijskog slavlja. Ujedno je primila crni veo, znak posvemašnje pripadnosti Gospodinu i postala punopravni član karmelske redovničke obitelji.
Na kraju misnoga slavlja vlč. Ivan Torbar, svečanozavjetovaničin župnik u Donjoj Lomnici, uputio joj je srdačne čestitke u ime župe i u svoje ime, te joj zaželio između ostalog da njezin karmelski život bude odsjaj života Srca Isusova.
Prije završnog blagoslova, don Bolkovac je zahvalio Ocu Biskupu na nadahnutoj homiliji i na liturgijsko-duhovnom zajedništvu, kao i prisutnima, osobito gospodinu Draženu Barišiću, gradonačelniku velikogoričkom i njegovoj supruzi Nikolini, te gospođi Marini Pucević, predsjednici gradske četvrti Brezovica i gospodinu Jurici Greguriću, izaslaniku gospodina Milana Bandića, zagrebačkog gradonačelnika.
Misno slavlje animirale su sestre karmelićanke skladnim pjevanjem, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a narod im se pridružio, uz osobne čestitke s. Mariji Agnezi.
Prijateljski susret s Ocem Biskupom u govornici nije izostao, uz aktualnosti iz života Crkve, te uz preporuke u molitve, kako čitamo i u samostanskoj Knjizi dojmova: „U zahvalnosti Gospodinu za dar s. Marije Agneze od Svete Obitelji, koja je položila svečane zavjete, radosno slaveći otajstvo Božje ljubavi i otkrivajući ljepotu zagrljaja Krista koji nas nosi na svojim ramenima, preporučujem zajednici sestara nakane naše Nadbiskupije, duhovna zvanja, a osobito kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca. U djetinjoj molitvenoj blizini, + Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački.“
S. M. Agneza od Svete Obitelji rođena je 1988. u Zagrebu, a živjela je u Gradićima kraj Velike Gorice, u dobroj katoličkoj obitelji. Najstarija je od osmero braće i sestara, djece Vlade i Anđe Barišić. Završila je srednju ekonomsku školu i tragala je za Gospodinom. Privlačio ju je molitveno-kontemplativni život. U Stepinčev Karmel ušla je 2013. godine i tu uspješno završila karmelsku formaciju, te je 2016. godine položila privremene zavjete, a jučer, 2019. godine, svečane doživotne i nastavila tragati za Vječnim.
I ovogodišnji zagrebački, varaždinski i bjelovarsko-križevački mladomisnici, njih desetorica, koji su bili u mogućnosti, pod vodstvom svog duhovnika prečasnog Vlade Razuma, zahvalili su, u utorak, 25. lipnja 2019., svečanim koncelebriranim euharistiijskim slavljem, dragom Bogu, Majci Božjoj Karmelskoj i sestrama karmelićankama na daru svećeništva.
Mladomisnik vlč. Majk Rušec iz župe sv. Franje Ksaverskog, Vugrovec, predvodio je misno slavlje i u uvodnim mislima spomenuo se triju radosti ovoga dana. To su: godišnjica posvete ove crkve Majke Božje Karmelske; zahvala sestrama za molitve i žrtve tijekom njihovih šest godina svećeničke formacije, kao i zahvala dragom Bogu, uz Dan državnosti, za sve branitelje i heroje koji su svoj život položili za slobodu Domovine.
Nadahnjujući se na misnim čitanjima Posvete crkve (usp. Iz 56, 1. 6-7; Heb 12, 18-19, 22-24; Iv 2, 13-22), mladomisnik vlč. Mladen Cikač, iz Varaždinske biskupije, župa Pohoda BDM, Macinec, govorio je o potrebi crkve, hrama, za susret s Gospodinom. Tako je između ostalog rekao i ovo: „Sestre slave danas Dan posvećenja svoje crkve. Crkva nam je potrebna da budemo intimno s Bogom. Potrebno je da svaka crkva bude dom molitve, dom susreta s Bogom. Ono što trebamo preispitati jest naš trgovački odnos s Bogom. Često se čini da su ova mjesta slična trgovinama… Tako dolazimo često i u crkvu, tražeći od Boga svoju vlastitu korist: da naši problemi više ne postoje, da naše kušnje nestanu, da nas naši križevi ne pritišću,“ rekao je propovjednik.
Potom je još pojasnio taj trgovački odnos s Bogom u molitvi i u svakidašnjem životu. Spomenuo je uspješne dane kada su i molitva i poslovi blagoslovljeni i kada molimo zbog koristoljublja. No, kad nam molitva i posao ne idu, nerado molimo, i čini nam se da Gospodin za nas ne mari.
Isto tako pojasnio je kako moliti, a da to ne bude trgovački odnos s Bogom i kakve žrtve paljenice treba prinositi na oltar da one budu sjedinjene s Isusovom žrtvom, a ne odraz trgovačkog odnosa. Jednostavno je potrebno reći dragom Bogu što nas tišti, koji križevi su nam teški, koje kušnje nam stoje na putu, ne postavljajući Bogu nikakve zahtjeve i uvjete. „Izbjegnimo napast individualizma i sebičnosti koja nas zasljepljuje da ne vidimo brata i sestru, naše bližnje koji sjede u klupi do nas,“ naglasio je vlč. Cikač.
I na kraju, propovjednik je podsjetio, osvrnuvši se na čitanje iz Poslanice Hebrejima, koje govori o nebeskom Jeruzalemu, da smo Crkva, a ne individualisti, i da kao takvi želimo doći u Nebesku Crkvu i odvojiti se od sebičnog i trgovačkog odnosa s Bogom.
Misno slavlje animirale su sestre karmelićanke skladnim pjevanjem, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a slavlje je završilo svečanim mladomisničkim blagoslovom i Peričinom skladbom: „Do nebesa nek’ se ori.“
Tradicionalno druženje u govornici nije izostalo, zna se, kao niti zahvale i preporuke mladomisnika u daljnju, još potrebniju, molitveno duhovnu pratnju.
Mlade harfistice, učenice Glazbene škole Pavla Markovca iz Zagreba, pod vodstvom svoje profesorice, gospođe Mirte Lice, mag. muz., održale su na uočnicu Spasova, u srijedu, 29. svibnja 2019. godine, u samostanskom svetištu Majke Božje Karmelske, prekrasni koncert i oduševile bogatim glazbenim programom i izvedbom sve prisutne, a posebno sestre karmelićanke. To je bila ujedno i umjetnički-duhovna priprema za svetkovinu Uzašašća: zvucima harfe do Isusovog Uzašašća u nebo!
Koncert je otvorila najmlađa učenica Glazbene škole, Marta Žuvić, polaznica III. razreda, skladbom: Nocturno od M. Grandjanya. Zatim je nastupila učenica IV. razreda, Iskra Đuđik, i odsvirala: The minstrel’s adieu to his native land od J. Tomasa. Tu je bila i Gloria Galić, učenica IV. razreda i obradovala prisutne dvjema skladbama: Etidom br. 13 od P. Houdya i Sonatinom br. 6, Adagio, od J. L. Dusseka. Iva Džaić, iz V. razreda, svirala je Etidu br. 6 od N. Ch. Bochsa i Sonatinu br. 4 od J. L. Dusseka. Gabriela Hodžić, učenica I. razreda srednje Glazbene, obdarila je slušatelje: Etidom br. 3 od J. S. Bacha/Grandjanya i Dukeom od B. Andresa. Isto tako Barbara Mihelić, iz III. srednje, oduševila je prisutne trima skladbama. To su: Etude de concert od F. Godefroida, Romance br. 3 od E. Parisha – Alvaresa i Clair de lune od C. Debussya. Učenica privatne glazbene škole Monika Krijan odsvirala je Comptine d’un autre ete od Y. Tiersena, a prof. Mirta Lice obogatila je i oplemenila čitavi koncert harfistica, kao i molitveni život sestara karmelićanki, dvjema izvrsnim skladbama: Prelude in C od J. S. Bacha i Psalmom 42/M. J. Nystrom: Kao košuta.
Dotaknuti i poneseni zvucima harfe, kao i susretom s mladim harfisticama, sestre i vjernici pripremili su se na izuzetan način, bogatom vigilijom, za svetkovinu Uzašašća Gospodinova u nebo i proslavili ga Večernjom Časoslova, kao i svečanim misnim slavljem i cjelodnevnim klanjanjem.
Misno slavlje, u četvrtak, na Spasovo, 30. svibnja, predvodio je vlč. Vladimir Cvetnić, župnik u zagrebačkoj Odri, uz asistenciju studenta Tomislava Skendera, a čuvarice svetišta su pjevanjem animirale misno slavlje, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, dok su im se vjernici pridružili.
U prigodnoj homiliji vlč. Cvetnić je, između ostalog, naglasio i to da je Uzašašće kruna Isusovog djelovanja na zemlji. „Isus je ušao u nebesku slavu da nam pripravi mjesto i da i nas povede k Ocu… Isus nam je pokazao cilj i put kojim do njega dolazimo. Uzašao je k Ocu i ostao je trajno s nama. Dao nam je Duha Svetoga da nas poučava o svemu. Isus sve čini radi našega spasenja,“ rekao je propovjednik i poručio prisutnima da i oni sve čine za vječnu Domovinu, u zajedništvu s Kristom Isusom i da s njim putuju tamo gdje ih čeka toplo Srce nebeske Majke.
