Karmel, cvatući vrt ili vinograd, kuća je Božja; škola i oaza molitve i duhovnosti, Karmel je brdo Horeb na koje se karmelićanka uspinje iz dana u dan, kroz čitav život da bi se susrela s Bogom u vjeri i ljubavi, uprisutnila ga u svijetu i darovala ga svojoj braći i sestrama.

Karmel je posve kontemplativni red. Karmelićanke su osobe molitve, žrtve i ljubavi koje dan i noć razmatraju o Zakonu Gospodnjem i bdiju u molitvi. One žive trajno srcem uz srce s Bogom, u intimnom prijateljstvu s Njime ovdje i u vječnosti. Karmelićanke žive s Crkvom i za Crkvu; Božjim srcem ljube sve ljude i nastoje oko njihova spasenja; zatvaraju se izvana da bi s Bogom živjele iznutra i da bi Božja ljubav po njima zavladala svijetom.

“Naša je moć u molitvi i žrtvi”, uskliknula je Majka Regina Terezija. Oni koji se zanimaju za naš život molitve, mogu se s nama upoznati na razne načine: po osobnim susretima, po karmelskoj literaturi, po sudjelovanju na našoj Euharistiji ili Časoslovu, na svetkovinama i sl. Jer: ”Duhovni je život najdublji i najbistriji izvor sreće.“ (sv. Edith Stein).

O našem životnom cilju i idealu sažeto čitamo u našim Konstitucijama:
“Bosonoge redovnice blažene Djevice Marije od Brda Karmela pripadaju redovničkoj obitelji koja je obdarena vlastitom karizmom za posebnu zadaću u mističnom tijelu Kristovu…”.

»Izabravši Bl. Dj. Mariju za Majku i zaštitnicu Reda stavljamo život pod njezinu zaštitu, želeći živjeti misterij njezina života i njezina sjedinjenja s Kristom kao model i ideal življene posvete. Promatrajući časne biblijske ljude, posebno proroka Iliju kao nadahnitelja Karmela, oživljavamo sve više svijest o proročkom smislu našeg poziva koji je čitav protegnut na slušanje Božje riječi i posebnog svjedočenja živog Boga, Njegove svemoguće ljubavi i najviših zahtjeva Njegova Kraljevstva!» Puni smisao i životni stil kakav danas živi Karmel kod nas i u čitavom svijetu dala je sv. Terezija Avilska (obnoviteljica reda).

U čemu se sastoji Terezijina obnova, što je ona zapravo željela? Želja joj je bila da njezini samostani budu mjesta gdje će Gospodin biti ljubljen, gdje će sestre, okupljene oko Njega, živjeti u zajedništvu i ljubavi. Molitva kojoj su temelj vjera, ufanje i ljubav, osnovna je aktivnost jedne karmelićanke. Ona treba izmoliti milost za braću u svijetu, živjeti dosljedno svoje zavjete, obdržavati vjerno sv. Pravilo i Konstitucije, uvijek bdjeti i prakticirati askezu: unutarnju i vanjsku i, nadasve, biti radosna što služi Bogu – to su njezini ciljevi. Ovome pridonosi veoma strogi način života. O njemu Terezija piše svom bratu Lovri: «U samostanu treba biti malo redovnica… klauzura mora biti stroga…nikada ne smiju izlaziti…moraju mnogo moliti i odricati se…». Burno vrijeme u kojem je živjela sv. Terezija je vrijeme protestantizma i političkih nemira, a o tome ona zapisuje: «Svijet gori… Ponovno hoće suditi Krista… izbrisati njegovu Crkvu s lica zemlje… Nemamo vremena da s Bogom razgovaramo o nevažnim stvarima», i dalje, «Gospodin ima mnogo neprijatelja, neka mu barem prijatelji budu vjerni.» Sv. Terezija izričito unosi u duhovnost redovničkog života posve novi element: potpuna posvećenost Bogu za Njegovu crkvu. Čitavog svog života živjela je ona savjesno ovaj crkveno – apostolski ideal da bi na času smrti ponosno izjavila: “Kćerka sam Crkve!”

Kao i svi ostali redovi i družbe redovnica i redovnika u svijetu, tako i u Karmelu, prvenstvena je zadaća služiti Bogu i braći i preko braće. Život karmelićanke po tom služenju postaje život za druge. Za Karmel bi se moglo slikovito reći da želi da se Bog rodi i da živi u dušama, da «uzraste velik» u njima, da bi tako Njegova ljubav mogla više zavladati svijetom.

Molimo i živimo taj cilj i za taj cilj. Na taj način želimo promicati molitvu kao specifičan apostolat. Također, proučavajući spise naših roditelja, sv. Majke Terezije i sv. Ivana od Križa, i živeći njihovu karizmu, želimo ovu krepku hranu dijeliti s drugima, napose s onima koji to žele i traže.

Prožete njegovom ljubavlju, i mi žeđamo Njegovom žeđu, da utažimo Njegovu žeđ za dušama, i činimo sve, kako bi svi upoznali ljubav kojom smo ljubljeni i kako bi svi povjerovali toj ljubavi. (usp. 1 Iv. 4, 16)

Srca u Karmelu šire se, obzori rastu, pogled je upravljen daleko šire i dalje – to je svjetlo Božje koje nam pomaže da svoj karmelski ideal živimo u punini: odreći se svijeta poradi Boga, da bismo našli i ljubili na nov način u Bogu sve ljude i stvari onako kako ih On ljubi.