„Poprilično je teško iz svoje malenosti razmišljati i govoriti o svetoj Majci – Velikoj sv. Tereziji. Ponekad nam se zahtjevi Evanđelja čine toliko teško ostvarivima da potpuno razumijemo ono pitanje apostola (iz jučerašnjeg evanđelja) upućeno Isusu: ‘Pa tko se onda može spasiti?’ (Mk 10, 17-30). Upravo zato, da ne padnemo u malodušnost i ne osudimo sami sebe na neuspjeh, Crkva nam predstavlja obične ljude koji su nam dokaz da je čovjek sposoban živjeti kriterije i zahtjeve Evanđelja. Od nas se ne traži neka prosječnost, koja nama najviše odgovara, nego upravo savršenost. Sveta Majka uči Crkvu, uči nas – moliti, poučava nas kako hodati i ostvariti duhovnu savršenost, odgovoriti na Isusov poziv: ‘Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski.’ Put savršenstva ostavila nam je sv. Terezija, ona nas uči biti savršenima, uči nas molitvom postići savršenstvo – zato crkvena naučiteljica,“ rekao je vlč. Željko Nestić, ž. v. u Ivanjoj Reki i Jelkovcu, u ponedjeljak, 15. listopada 2018., na početku homilije, u Stepinčevom Karmelu.
Uz njega su bili suslavitelji: mr. vlč. Andrija Miličević, pomoćnik duhovnika bogoslova, ministranti: Luka Balaško i Marija Marić, te čitačica: Maja Marić, dok su o. Danijel Čolo, OCD, vlč. Miličević i don Stjepan Bolkovac, SDB, ispovijedali hodočasnike. Misno slavlje animirale su skladnim pjevanjem sestre karmelićanke pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a vjernici su im se pridružili.
U nastavku homilije vlč. Nestić je govorio o biblijskom i Terezijinom putu savršenstva, cjelovitosti, potpunosti, kompletnosti, svetosti. Tako je naglasio da nam je taj put usađen već na krštenju i da po njemu u sebi nosimo sliku Boga, sliku savršenstva. A muka, grijeh i patnja posljedice su čovjekovog izbora kojim tu sliku Boga u sebi ubija. Isto tako propovjednik je naglasio da usprkos svemu čovjek pokušava doći do tog svetišta, do te slike Božje u nama, tražeći Boga, što je zahtjevan i mukotrpan cjeloživotni program, ali taj put nas vodi k Bogu i tim je putem prošla i sv. Majka Terezija.
Osvrnuvši se na njezin životopis, koji se čovjeku može učiniti neobičnim, zanimljivim, dramatičnim ili čak romantičnim, rekao je misnik da je Terezijin život prije svega bio: „običan život koji je tražio Boga. Još kao mala djevojčica zaljubila se u životopise mučenika, silom je htjela postati mučenica – tako je improvizirala kratki bijeg od kuće da umre kao mučenica i uzađe na nebo (Moj život 1, 4); rekla je svojim roditeljima: ‘Hoću vidjeti Boga!’ – čini se da joj se na koncu i ta želja ispunila,“ ustvrdio je vlč. Nestić.
Potom je govorio o postepenom Terezijinom duhovnom rastu u spoznaji sebe i Boga, u sabranosti i molitvi, o njezinim mukama i borbama protiv vlastitih slabosti koje postižu vrhunac u 39 godini, kada je doživjela mistično iskustvo Božje prisutnosti koja ju je potpuno obuzela i nakon kojeg više ništa nije bilo isto.
„Čini se da je to iskustvo imala i Samarijanka iz današnjeg evanđelja. Isus umoran od puta sjedi na rubu zdenca… Oko podneva kada je sunce najjače i kada nitko pametan nikamo ne ide, dolazi Samarijanka po vodu… A što će…? Sram ju je ići u redovito vrijeme, kada su išle i ostale poštene žene, ujutro ili kasnije po podne… Koristi vrijeme kada nikoga nema i dolazi sama na zdenac. To joj je očito bila svakodnevna rutina…“ rekao je između ostalog propovjednik i naglasio da je ovaj susret pokazatelj kako je Isusu stalo do svakoga čovjeka, kako je Bog neograničen u strpljivosti prema svakome i kako nas uvijek čeka otvorenih ruku.
Jednako tako u Isusovoj molbi Samarijanki: „Daj mi piti!“ uočio je vlč. Nestić Isusovu žeđ za vodom naše vjere i ljubavi, te mogućnost da se svatko slobodno pronađe u liku Samarijanke jer: „Svatko od nas ima svoj zdenac s kojega pije redovito, svi mi imamo zdence na koje redovito navraćamo utažiti žeđ. Moguće je to posao, rad, zabava,… ogovaranja, nerad, izgovor,… – i opetovano se vraćamo na taj zdenac. Ponavljamo te radnje koje nas umaraju – ali drugoga izbora, kao (!), da nemamo. Tragamo za životom koji nadilazi ovu našu biološku, tjelesnu razinu, u tom traganju pijemo sa raznih izvora koji nam se nude – a samo je jedan Izvor koji nam tu žeđ može utažiti… Poput Samarijanke zainteresirani smo za taj Izvor koji bi nam utažio žeđ tako da više ne moramo na njega navraćati, da se ne vraćamo starim navikama, starom načinu i modelu života,“ riječi su predvoditelja slavlja, već da, „napojeni vodom toga izvora, tj. nahranjeni Riječju i Tijelom, svjedočimo da je Isus Krist jedini izvor iz kojega nam je piti i da govorimo drugima kakav je naš Bog.“
Pri kraju homilije propovjednik je naglasio da je sv. Terezija otkrila izvor savršenosti, na kojem se napajala i pokazala nam životom i spisima put svetosti, kompletnosti, put molitve, susret licem u lice s onim koji nas ljubi, (usp. Moj život 5, 5), koji nas čeka na rubu zdenca. Taj put molitve započinje usmenom molitvom, prolazi kroz unutrašnjost čovjeka, prožima ga, prodire u njegove dubine i dovodi ga do sjedinjenja s Kristom po milosti, ljubavi i nasljedovanju. Kao što je Samarijanka otišla sa zdenca, nakon susreta s Gospodinom, drugačija, bolja, tako je i vlč. Nestić zaželio vjernicima da se vrate bolji nego kad su došli, da donesu neku dobru odluku; da više mole, da više puštaju Boga u svoj život, da žive savršenije ljubav prema Bogu, Crkvi i braći. „Možda smo i sami tek na početku, neka, dovoljno je poput male djevojčice svete Terezije Avilske reći: ‘Hoću vidjeti Boga’ – tako počinje put prvim korakom, sve dok ne postanemo original Božje ljubavi. Amen!,“ završio je misnik.
Blagdanske čestitke sestrama i vjernicima nisu izostale, kao ni svečani blagoslov uz želju: „Idite i drugima javite kakav je naš Bog!“ Prije podnevnog i popodnevnog misnog slavlja sestre karmelićanke i vjernici molili su otajstva Gospine krunice na nakane naših obitelji, Crkve i svijeta, a za svetkovinu su se pripremali devetnicom molitava, meditacija i pjesama, te misnim slavljem i Večernjom Časoslova.
Vlč. Danijel Hačko, upravitelj župe Blagovijest Navještenje Gospodinovo, u zagrebačkim Vrbanima, predvodio je večernju sv. misu kojoj je prethodila Večernja Časoslova. Uz njega je bio vlč. Ante Rotim, umirovljeni svećenik iz zagrebačkog Kaptola, ministranti i čitači: Tomislav Skender, Lea Balaško uz još trojicu. Mješoviti župni zbor Sv. Cecilije iz župe Vukovina, pod ravnanjem mo. Branka Puckovića, uzveličao je svojom krasnim pjevanjem misno slavlje.
Nadahnjujući se na misnim čitanjima, osobito na Knjizi Mudrosti, (Mudr 7, 7-14), vlč. Hačko je u homiliji govorio o djelovanju Duha mudrosti u životu sv. Terezije Avilske, u životu Crkve i u našem životu. Taj Duh nam ne dozvoljava da se uljuljamo u određene „sigurnosti“ i udobnosti, već nas uvijek potiče na promjenu u nama i oko nas, na obraćenje, na novost života, slično kao sv. Tereziju Avilsku.
„Nije dovoljno jednom se obratiti. ‘Ja sam se obratio: idem u crkvu, na sakramente, molim se… Kakva su tvoja djela? Za koga ih činiš?’ Duh Sveti nas potiče da se dnevno obraćamo, mijenjamo… Kad je sv. Terezija Avilska ušla u samostan, sve je imala. Ušla je da do kraja služi Gospodinu. U njezino vrijeme Crkva je zaspala. Dogodila se Reformacija, udaljenost od Majke Crkve. Sv. Terezija je probudila Crkvu i potakla ju je na cjelovitu obnovu. Ona je više puta doživjela obraćenje, osobito snažno u četrdesetim godinama kad od osrednje redovnice, osluškujući poticaje Duha Svetoga, mijenja svoj život u radikalno služenje Gospodinu. Svojim redovnicama nije silom nametnula obnovu, već je sebe obratila da bi se Crkva i svijet mijenjali,“ rekao je između ostalog propovjednik.
Isto tako je spomenuo Terezijinu temperamentnost, njezine vrline i slabosti koje je Gospodin upotrijebio da bi Karmelu i Crkvi dao nešto novo i ukazao da po svakome Gospodin može obdariti Crkvu nečim novim. Predvoditelj slavlja je naglasio i to da je sv. Terezija prva naučiteljica Crkve zato što je svoje znanje crpila na vrelu Duha Svetoga, u molitvi i predanju Gospodinu, mada joj vrijeme nije bilo naklonjeno. Jednako tako je pozvao prisutne da budu poput Svetice nasljedovatelji Isusa Krista i suradnici Duha Svetoga. Jer: „Vremena i ljudi se mijenjaju, ali čovjek je pozvan da bude slika Božja na zemlji… Bog je uvijek dobrota za nas… I kad nam se čini da će svijet nestati, okrenimo se Bogu koji je uvijek isti i sav se daje za čovjeka. Budimo poput sv. Terezije Avilske graditelji ljubavi. Bog svakoga poziva na obraćenje i posvećenje. On je s nama. Neka nas sv. Terezija svojim zagovorom prati da i mi postanemo graditelji Kraljevstva Božjega na zemlji,“ završio je vlč. Hačko.
Nakon riječi zahvale, čestitke vjernicima i sestrama, štovatelji sv. Terezije Avilske su i svoje nakane i želje preporučili u molitve sestara.