„Dok podižemo ovaj samostan, gojimo čvrstu nadu, da će ova kuća biti ono što tako vruće želimo, naime kuća molitve, iz koje će se dizati molitve pred lice Gospodnje kao miomirisni tamjan. A onda će nebesa rositi odzgora i oblaci milosti Božje dažditi Crkvu zagrebačku i cijeli hrvatski narod,“ riječi su nadbiskupa zagrebačkog Alojzija dr. Stepinca, iz Dekreta o kanonskom utemeljenju prvog hrvatskog Karmela u Brezovici, upućene č. Majci Regini Tereziji Trbljanić, OCD, i prvim karmelićankama, u Predvečerje rođenja Gospodnjega, 24. prosinca godine 1939.
Točno osam decenija kasnije, na Badnjak, u utorak, 2019. godine, svečanim misnim slavljem, koje je predvodio prečasni gospodin Ivan Topolnjak, župnik iz Savskog Gaja i novozagrebački dekan, uz koncelebrante: vlč. mr. Andriju Miličevića, pomoćnika duhovnika zagrebačkih bogoslova i vlč. Željka Nestića, župnika na zagrebačkoj Kajzerici, te uz ministrante: Luku i Leu Balaško, sestre su, zajedno s njima i s vjernicima, zahvalile Gospodinu na daru njihove molitveno-duhovne prisutnosti na tlu Hrvatske i povjerile dobrom Bogu i Majci Božjoj Karmelskoj svoju daljnju budućnost.
U prigodnoj homiliji, preč. Topolnjak je, nadahnjujući se na misnim čitanjima i na Dekretu o kanonskom utemeljenju Karmela u Brezovici, rekao i to da Karmel možemo na neki način usporediti s Božićem: „Nitko se ne bi nadao da se tu u Betlehemu nešto takvo dogodilo; da se Krist tu rodio. Slično je i s Karmelom, kućom molitve. Nitko ne može izbrojiti sve milosti koje je dragi Bog po molitvi sestara, po Karmelu, dao Crkvi i hrvatskom narodu, po kojima se Krist u mnogim srcima rodio. Božić je uvijek kad je Bog s nama, kad se u nama utjelovljuje.“
Isto tako je naglasio da je Katolička Crkva Tijelo Kristovo u koje se Krist trajno utjelovljuje, te da se u Karmelu već prije 80 godina Krist utjelovio i da ta obljetnica sestre obvezuje. “Bogu zahvalimo za 80 godina života Karmela u Hrvatskoj; sestrama želimo Božji blagoslov, kao i svima koji ovamo dolaze. Ovdje ima mladih sestara koje će doživjeti i 100. obljetnicu Karmela, što im od srca želimo,“ rekao je između ostalog propovjednik.
Čuvarice svetišta animirale su misno slavlje svojim skladnim pjevanjem pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, te na kraju dale hvalu Bogu svečanim „Tebe Boga hvalimo“ i pjesmom: „Raduj se, o Betleme.“ Bila je tu i srdačna jubilarna i božićna čestitka sestrama preč. Topolnjaka, uz veliku rođendansku tortu, kao i iznenađenje: Betlehemsko svjetlo kojim ih je iznenadio vlč. Andrija, sa željom da i Karmel bude malo Betlehemsko svjetlo mnogima.
Svetkovinu sv. Oca Ivana od Križa, naučitelja Crkve, duhovnog Oca Karmela, mistika i pjesnika proslavile su sestre karmelićanke, zajedno s Ivanovim štovateljima, u subotu, 14. prosinca, poldanjom i večernjom sv. Misom, kojima je prethodila molitva sv. Krunice, Večernja Časoslova i Devetnica Mistiku križa.
Upravitelj župe Sveta Tri kralja, u zagrebačkim Vrbanima III, vlč. Danijel Hačko, predvodio je misno slavlje i održao je prigodnu homiliju. Uz njega je bio suslavitelj vlč. Željko Nestić, župnik župe Rođenja Isusova na zagrebačkoj Kajzerici i ministrant Luka Balaško. Čuvarice svetišta animirale su misno slavlje svojim skladnim pjevanjem pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.
„Kažu neki sveci da je njihov život bio obilježen životima drugih svetaca. Tako je bilo i sa sv. Ivanom od Križa. Rodio se 1542. u malom selu u blizini Avile. Obitelj je bila vrlo siromašna, jer je otac, podrijetlom iz plemićke obitelji iz Toleda, bio izbačen iz očinske kuće i razbaštinjen zato jer je oženio Catalinu, skromnu tkalju svile. Ivan je ušao kao osamnaestogodišnjak i studirao tri godine humanističke znanosti, retoriku i klasične jezike. Po završetku naobrazbe, bio mu je jasan njegov poziv: opredijelio se za redovnički život, među mnogim redovima prisutnim u Medini, osjećao se pozvanim u Karmel. Godine 1567. zaređen je za svećenika i vratio se u Medinu del Campo gdje je proslavio svoju prvu misu okružen najbližima. Upravo se tu zbio prvi susret Ivana i Terezije od Isusa. Taj je susret bio presudan za oboje: Terezija mu je izložila svoj plan reforme Karmela također u muškom ogranku Reda i predložila Ivanu da se u to uključi ‘za veću slavu Božju’; mladi je svećenik bio oduševljen Terezijinim idejama, tako da je postao veliki podupiratelj toga projekta…,“ rekao je između ostalog vlč. župnik Hačko i ocrtao u bitnim crtama Ivanov životni put, njegovu nauku i duhovnost, s osvrtom na njegova djela, a osobito na „Uspon na goru Karmel“ i na „Tamnu noć“.
Tako je protumačio u čemu je prava mistika prema školi i svjedočednju sv. Ivana od Križa i prema spomenutim Ivanovim djelima. Ukratko: prava mistika osnovana je na temeljima križa, patnje i mučnog uspinjanja prema vrhuncima Božje gore, Horeba. „Uspon“ predstavlja duhovno putovanje i čišćenje duše, nužno za vrhunce kršćanskog savršensta, kojega simbolizira vrh gore Karmela. To čišćenje emocija, kao i moćiju duše: pamćenja, razuma i volje, događa se uz pomoć triju teologalnih kreposti; vjere, nade i ljubavi. Čovjek se upušta, u suradnji s Bogom, na to duhovno putovanje, s ciljem da se duša oslobodi svake navezanosti koja joj je zapreka za sjedinjenje s Bogom u ljubavi, misli su Ivanove i propovjednikove.
A onda je, aktualizirajući sv. Ivana od Križa u našu današnjicu, rekao i ovo: „U ovo naše doba djela sv. Ivana od Križa moraju nam služiti kao putokaz, jer sa svih strana izranjavaju sumnjivi karizmatici, koji padaju u lažne zanose. Zatvarajući iskustvo Boga samo na osjećaj i zanos, a Bog je daleko više od toga početnog iskustva. Sveti Ivan od Križa nam pokazuje ne samo djelima nego i cijelim životom kako se ne može doći do sjedinjenja s Bogom bez totalnog poništenja, duboke poniznosti, strpljivoga nošenja križa, suobličenja s Kristom patnikom! Bez vlastite naše patnje, koja se pridružuje agoniji Boga – čovjeka, nema svetosti,“ naglasio je između ostalog vodiitelj slavlja i pozvao prisutne da svoj duhovni život ne grade na izvanrednim i neuobičajenim „darovima“ nego na „ goloj“ vjeri, nadi i ljubavi koje jedine mogu, najneposrednije, dovesti do sjedinjenja s Bogom. (usp. 2U 19; 30,5).
Homiliju je završio Ivanovom Molitvom zaljubljene duše s porukom da se zaljubimo u Boga, da sve napustimo zbog njega, da mu se posve predamo i da u njemu pronađemo svoj smisao i svrhu, svoje sve.
„Moram priznati kako me i ovogodišnje druženje s Ivanom od Križa opet izulo iz cipela. Jer od prvoga straha pred tim velikim mističarom, kako ga svi mi od milja volimo znati, a što bi možda u prijevodu značilo i da nam je malo čak i odbojan… znači, od prvoga straha pred njim, nekako mi sve više postaje simpatičan. Znate li zašto? Jer je bio vrlo sličan nama.
Da! Mi bismo ga vjerojatno prikazali ili kao crno obojani papir – kao tamnu noć – ili bismo ga prikazali na kompliciran način njegove skice uspona na goru ili pak na neki drugi komplicirani način. Međutim, sv. Ivan od Križa može i tebi i meni, običnim malim grješnim vjernicima, koji vjerojatno nećemo nikada imati nikakva mistična iskustva, nešto poručiti,“ rekao je vlč. mr. Andrija Miličević, pomoćnik duhovnika zagrebačkih bogoslova, predvoditelj večernje sv. Mise, na početku uvjerljive homilije, u subotu, 14. prosinca, na svetkovinu sv. Ivana od Križa. Uz njega je bila ministrantica i čitačica Lea Balaško, a Oktet bogoslova Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa iz Zagreba, pod dirigentskom palicom bogoslova Hrvoja Maltarića, uzveličao je misno slavlje veličanstvenim, svečanim pjevanjem.
U nastavku propovijedi vlč. Miličević je naveo da sveti Ivan od Križa nije bio neki čudak, već čovjek sa svojim manama, slabostima, ali i jakim stranama. Također je spomenuo da je Ivan prolazio redoviti normalan život isprepleten raznim poteškoćama. Tu je bila bijeda njegove obitelji zbog prerane očeve smrti, rad uz studiranje, kasnije i sam predaje na sveučilištu, postaje veliki odgojitelj, duhovnik i ispovjednik, redovnik, karmelićanin i obnovitelj muške grane karmelskog Reda, zbog čega je puno pretrpio od svoje braće karmelićana i bio zatvoren u tamnicu, i usprkos svemu, ostao vedra duha i usmjeren na Gospodina. Ivan je bio jedno normalno ljudsko biće, koje doduše ima nešto posebno. A to je jedno duboko, proživljeno iskustvo Boga, Božje ljubavi i blizine, posebno u samici u samostanu u Toledu, gdje je živio u izuzetno teškim, neljudskim uvjetima.
„Kada si predočimo takvu situaciju, onda nam postaje malo jasnije i razlog nastajanja tako prekrasnih stihova njegove poezije, odnosno, postaje nam jasnije kako je došao do tako visokih visina i tako dubokih dubina u duhovnome življenju i promišljanju, gdje mu je Gospodin podario ponajviše sebe. I tek kada si to posvijestimo, možemo razumjeti Ivanovu želju da to svoje iskustvo ljepote Božje blizine omogući svakome od nas, pišući svoja prekrasna djela. Jer tko ne bi najveću radost koju je besplatno dobio želio podijeliti s drugima? Tko ne bi želio da svatko tko se okreće prema Gospodinu i živi s Gospodinom, da uistinu svatko ne dođe što jednostavnije do potpunog sjedinjenja s Gospodinom, do potpunog izgaranja u Božjoj ljubavi.
Na poseban način zbog tog iskustva sv. Ivan od Križa malo po malo svakom čovjeku daje mogućnost kročiti tim putem. Nama se to doduše čini jako kompliciranim. Sasvim jednostavno sigurno nije. Međutim, nije nedostižno. On je toga svjestan i zato piše svoja djela. I na taj način uistinu postaje učiteljem duhovnoga života,“ posvjedočio je propovjednik i zaključio da su spisi sv. Ivana od Križa očitovanje ljubavi kojom ga je Gospodin ljubio i Ivanova želja da ta ljubav koju je on sam doživio i iskusio bude dostupna svakome od nas danas, ovdje.
„A kada si sam, kada si oslobođen svake vrste navezanosti, kada ti niti osjetila više ne znače nešto previše, tada uistinu možeš krenuti na put do Onoga koji je zapravo temelj našega života.
Kroz to siromaštvo osjetila, kada čovjekova osjetila ne idu za zadovoljavanjem vlastitih ostvarivanja, očekivanja i ugoda, čovjek se okreće na ono bitno. Na vlastitu nutrinu, u potrazi za onim istinskim ja, tražeći i osluškujući onaj istinski glas u nama, što je glas Božji,“ rekao je još vlč. Andrija i zaželio da Ivanov put svetosti postane i naš put svetosti „kako bismo i mi u našim životima uvijek više dopuštali da nas Gospodin još više ljubi i kako bi naš život što više bio odsjaj Kristove prisutnosti u nama, a tako onda i u svijetu,“poručio je propovjednik.
Svečani blagoslov na kraju misnog slavlja nije izostao, kao i preporuke u molitvu prisutnih vjernika, te prijateljsko druženje s vlč. Andrijom i Oktetom bogoslova, u samostanskoj govornici, koji su sestre oduševili prigodnim koncertom.