„Danas Crkva slavi Svetu Obitelj. Zato da jednostavno pokaže da je obitelj dar Božji, da je Božji plan i da u životu ima Božju ulogu. Samo to kad bismo znali, onda bismo i svoje obitelji više cijenili, jer bismo znali da to nije nešto što mi stvaramo, makar smo mi akteri i sudionici te objave.
Vidite, već u prvom čitanju gdje čitamo da je Abraham u poodmakloj dobi sa Sarom gledao svoju obitelj i kako nije imao potomstva, osjećao je da mu u toj obitelji nedostaje taj Božji blagoslov poroda. I onda, Bog je s njime imao poseban plan da pokaže svome izabranom narodu da ne potječe iz redovitoga potomstva nego iz potomstva koje daje Bog. I zato on dobiva sina Izaka kao znak Božje moći, a ne njegove. I on i Sara postali su nemoćni, ali Bog moćan daje mu sina Izaka po kojemu će se zvati, nakon toga, u potomstvu njegov narod, koji je uzet iz toga Izaka,“ rekao je na početku misnog slavlja između ostalog predvoditelj don Stjepan Bolkovac, SDB.
Zatim je pojasnio misna čitanja koja govore o Abrahamovoj, a i Sarinoj vjeri Bogu koji im je obećao sina. Tako oni postaju vjernici, a ne samo ljudi. Slično se događa i s nama. Roditelji su pozvani da svojoj djeci primjerom prenesu osjećaje vjere kao veze s Bogom. Da vjera bude mjera njihovog ponašanja i njihovog života. Isto tako je naglasio da su muž, žena i dijete biološko trojstvo našega svijeta koje Bog daje, ne zato da se međusobno nadmeću, nego da zajedno po svojim ulogama otkriju što trebaju davati međusobno jedni drugima. „Otac daje sigurnost, majka daje svoju ljubav i nježnost, dijete daje radost budućnosti. I kad to gledamo onda vidimo da nam sv. Obitelj baš to pokazuje. Josip je cijeli za Mariju i Isusa, Marija je cijela za Josipa i Isusa, Isus je cijeli za Mariju i Josipa. I to je taj sklad sv. Obitelji koji danas Crkva poziva da ga otkrijemo, da i u našim obiteljima bude bolje, da budemo jedni za druge, a ne jedni nad drugima. Zato, vidite i mi redovnici i redovnice kažemo za sebe moja ili naša redovnička obitelj, pa upravo da shvatimo to da smo tu jedni za druge,“ istaknuo je propovjednik.
U nastavku homilije rekao je da je potrebno u današnjem svijetu odgajati djecu s ljubavlju i čuvati obitelj od raznih izazova i ponuda svijeta koje ju ne izgrađuju. Zato Crkva žestoko brani svetinju obitelji, jer obitelj ima u sebi ono što ima Trojstvo u Nebu. I na kraju homilije je poručio da zahvalimo dragom Bogu za naše katoličke obitelji, koliko god bile slabe i grešne i da se molimo da im uvijek ostane u srcu ono za što ih je Bog stvorio, završio je don Bolkovac prigodnu homiliju.
Uz njega je bilo, kao gotovo svake nedjelje i blagdana, oko desetak ministranata i ministrantica, čitača i čitačica. Oni su revno posluživali kod sv. Mise i sudjelovali u Euharistijskom slavlju. Tu su: Šimun, Marija i Jakov Jurilj, Maja i Marija Marić, Šimun Šuško, Tomislav Skender, Luka i Lea Balaško, te Dora Nestić i Ivona Kubala. Pri kraju misnoga slavlja poklonili su se Novorođenome kod jaslica, čestitali mu rođendan i preporučili mu svoje obitelji.
Misno slavlje animirale su sestre karmelićanke, čuvarice svetišta, svojim skladnim pjevanjem pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić. Nakon sv. Mise ministranti i čitači su se susreli sa sestrama u govornici na zajedničkom druženju. Tu su se još više međusobno upoznali i povezali, zanimali se za život sestara, zasvirali im i zapjevali, te se preporučili dalje u njihove molitve. Sv. Obitelj okupila je oko sebe najmlađe članove naših obitelji kao znak Božjeg blagoslova, ljubavi i Božje prisutnosti među nama po djeci i mladima.
I ove godine obilježile su bosonoge karmelićanke u Brezovici dan kanonskog utemeljena svoga samostana, na Badnjak 2020., jutarnjom svetom Misom koju je predvodio vlč. Krunoslav Kolar, župni vikar u Zaprešiću. Ujedno su zahvalile Gospodinu na 81. godišnjici svoje duhovno-molitvene prisutnosti u Hrvatskoj.
„Čitajući današnju riječ Božju, koja je ispunjena simbolikom da nas pripremi za dolazak mladog Sunca s visine, zastao sam nad riječju koju spominju prvo čitanje i evanđelje, a to je – srce. Nemam nakanu baviti se biologijom, ni medicinom, ali imam namjeru iznijeti svojevrsnu kardiologiju tj., govor srca i govor o srcu u biblijskoj perspektivi.“ rekao je vlč. Kolar.
Zatim je spomenuo da se srce u Svetom pismu spominje preko 2000 puta i da ga se često povezuje s Bogom čije je srce ispunjeno očinskim i majčinskim osjećajima prema čovjeku.
Također je rekao da Bog ima srce za čovjeka i da ga ljubi neizmjernom ljubavlju do krajnih granica praštanja, milosrđa i sebedarja. Isto tako, naglasio je da Bog u ljudsko srce upisuje svoj zakon i da je ono središte ljudskoga života i mjesto odluka koje čovjek donosi. Srce je simbol čitavog čovjeka. Mjesto u kojem se susreću ljubav Boga i čovjeka, mjesto gdje Bog želi prebivati, mjesto iz kojeg izvire molitva, misli su predvoditelja slavlja.
A onda je, nadahnjujući se na prvom čitanju, govorio o prebivalištu koje je David odlučio podići Bogu, prorok Natan mu na to odgovara da ide i učini sve što mu je na srcu jer je Gospodin s njim. „Tako se i u srcu mladog nadbiskupa koadjutora Zagrebačke nadbiskupije, bl. Alojzija Stepinca začela ideja o osnivanju Karmela u nadbiskupiji koja mu je bila povjerena. Kao da je čuo Natanove riječi, odlučio je izvršiti što mu je bilo na srcu jer je shvatio da je Gospodin s njime, da to nije njegova osobna, već Božja volja,“ istaknuo je vlč. Kolar.
U nastavku prigodne homilije rekao je i to da su naše Hrvatice koje su živjele u austrijskim karmelima bile znak Božje providnosti i realizacije nadbiskupove ideje. I upravo ta ideja ostvarila se na Badnjak 1939. godine. „Danas tako slavimo rođendan ove zajednice koju je prije 81. godinu, dan uoči rođendana Bogočovjeka, nadbiskup Stepinac kanonski utemeljio. Zbog toga neprocijenjivog dara našem narodu mogli bismo sa Zaharijom, ocem Ivana Krstitelja, uskliknuti: Blagoslovljen Gospodin Bog Izrelov, što pohodi i otkupi narod svoj! Vjerujem da se svi slažemo kako ovo mjesto treba smatrati posebnim darom premilosrdnog srca Boga našega po kojem nas pohađa Mlado sunce s visine koje nas obasjava i upravlja putem mira. Iako se srcem svake biskupije drži njena katedrala, usuđujem se ovaj Karmel u Brezovici nazvati srcem naše Zagrebačke nadbiskupije. Ovo je posebno mjesto susreta Božje i ljudske ljubavi, mjesto u kojem Bog prebiva, mjesto iz kojeg se uzdižu mnoge Bogu ugodne molitve. Ovo mjesto je srce koje svojim kucanjem omogućava život, i to život s Bogom kao puninu života. Drage naše sestre, vi ste blagoslov naše mjesne Crkve, vi ste srce našeg kardinala Stepinca!“ rekao je između ostalog propovjednik.
Isto tako spomenuo je da je Karmel poput sakrementa: vidljivi znak nevidljive Božje prisutnosti. Da bi čovjek bio sakramentom, mora vjerovati. A što znači vjerovati, završio je mislima pape u miru Benedikta XVI. „ kada iz glagola credere tj. vjerovati izvodi značenje cor dare tj. dati srce. Tako prema njemu vjerovati znači – dati srce. A dati srce ne znači dati neki dio već – čitavog sebe predati Bogu.“ I zaželio je da u Božiću, kad nam se Bog potpuno darovao da bi nam pokazao ljubav i mi se njemu darujmo s ljubavlju, te da uvijek budemo poslušni poticajima srca kako bismo vršili njegovu volju i jednom uživali radost u nebeskom Karmelu.
Misno slavlje pratile su sestre karmelićanke svojim skladnim pjevanjem pod ravnanjem s. Marije Bonite Kovačić, OCD, a narod im se pridružio. Nakon himna Tebe Boga hvalim, velečasni Krunoslav čestitao je sestrama 81. rođendan, kao i Božić, naglašivši da je to uz Isusov i naš rođendan, jer je Isus naša Glava, a mi smo njegovi udovi.
Župnik župe Rođenja Isusova u zagrebačkoj Kajzerici, vlč. Željko Nestić predvodio je, u ponedjeljak 14. prosinca 2020., svečano misno slavlje u prigodi svetkovine sv. Ivana od Križa. Uz njega su bili suslavitelji don Stjepan Bolkovac, SDB, o. Zvonko Martić, OCD, vlč. Krunoslav Kolar i đakon Hrvoje Maltarić, kao i čitači Ivona Kubala, Šimun i Marija Jurilj, te ministranti Tomislav Skender i Luka Balaško.
„Svake godine svetkovina sv. Ivana od Križa upada nam u vrijeme došašća koje nam pak od početka preko proroka govori bdijete, pripravite put Gospodinu, poravnite staze, izgladite, napravite mjesta, raščistite, a čini se da je to plan i program koji nam svojim životom i pisanom ostavštinom želi poručiti i sveti Ivan od Križa. Tako u ovom duhovnom ozračju adventa priprema za dolazak Boga potpomognuta je i današnjim svecem kojeg Karmel cijeloga svijeta časti kao svog duhovnog oca, a on to i jest,“ rekao je vlč. Nestić u nadahnutoj homiliji.
Zatim je prisutnim vjernicima i štovateljima sv. Ivana od Križa orisao u kratkim crtama biografiju Ivana od Križa, počevši od rođenja 1542. blizu Avile u Španjolskoj, preko njegovog života u Karmelu, te obnove Karmelskog Reda do njegovih duhovnih spisa, osobito „Tamne noći“ kao i „Uspon na goru Karmel“, pa sve do potpunog sjedinjenja s Bogom.
Naglasio je da je Bog onaj koji ima inicijativu u našem duhovnom životu, da On traži čovjeka za kojega mu je stalo da ga spasi i da nam Bog, po Ivanovoj nauci, pomaže duhovno čišćenje terena naše duše kako bi Bog došao izliječiti i spasiti čovjeka. Došašće nam upravo omogućuje to raščišćavanje terena i radosnog iščekivanja spasenja. O takvom stanju čovjeka razmišlja i piše papa Benedikt XVI: „Bog ne tješi na način da iskorjenjuje svaku patnju i da mijenja svijet u sustav u kojem više neće biti potrebe za utjehom. To bi značilo oduzeti nam ljudskost, prestat ćemo biti ljudi i svijet će postati neljudski. … Bog nije dokinuo našu ljudskost, nego je i sam uzeo dioništvo u njoj. Ušao je u samoću razorene ljubavi kao Onaj koji s nama dijeli patnju, kao utjeha. Tako Bog spašava, otkupljuje.“
U daljnjem nastavku propovjedi, propovjednik je govorio o našoj zarobljenosti idejama, slavom, moći, egom, navikama, ovisnostima u kojima nam sv. Ivan od Križa pomaže kako ih se riješiti i primiti Božju milost. To je njegov znameniti put: ništa, ništa, ništa… da bi se čovjek ispraznio, raščistio nered u sebi i dao Bogu prostora u svojoj duši. Ivan nas tako vodi prema putu molitve i učitelj nam je duhovno-molitvenog života. Molitva je, kako uči sv. Ivan od Križa, naporan i zahtjevan put. Kod početnika molitva počinje oduševljeno, zanosno, uzbuđeno, a onda nastupa praznina, ništavilo, sve nestaje. Čovjek se pita „je li Bog tu?“ Onda se iscrpljuje do zadnjih snaga da Boga susretne, kojega kao da ga nema, i to je čišćenje osjećaja, tamne noći, priprema za jaču vjeru i milosti koje nam dragi Bog želi dati. I na kraju je vlč. Nestić je poručio: „Braćo i sestre, u silnoj ponudi savjeta, molitvenih prečaca, brzih i instant duhovnih rješenja – Crkva nam nudi sv. Ivana od Križa i njegove savjete. A Križ nije igra ni zabava, odmor ili uživanje. Križ je put žrtve, tj. ljubavi – i put do Ljubavi!“
Don Stjepan Bolkovac pozdravio je na početku misnog slavlja predvoditelja slavlja i sve prisutne, a na kraju mu je zahvalio, kao i svim suslaviteljima, te čestitao sestrama svetkovinu njihovog duhovnog oca.
P. Zdravko Barić, SMM, monfortanac, predvodio je večernje misno slavlje, a uz njega je koncelebrirao don Stjepan Bolkovac, SDB. Misao vodilja zapažene homilije bila je: da bi čovjek istinski duhovno napredovao, potrebno je Boga tražiti. A za traženje Boga, važno je znati dvije istine, prema nauci sv. Ivana od Križa. To su: prvo, „Bog se nikada ne udaljuje od duše, pa bila ona i u smrtnom grijehu.“ (DS 1, 8). Bog se nikada od tebe neće udaljiti. Iako Ga ne osjećaš, iako ti je možda daleko, iako si u velikim problemima i poteškoćama, Bog se od tebe ne udaljuje. Drugo, kaže Ivan: „Valja znati da ako duša traži Boga još mnogo više njezin Ljubljeni Gospodin traži nju,“ (ŽP 3, 28), rekao je pater Barić.
Isto tako naglasio je da Boga treba tražiti putem njegove Riječi i, nadahnjujući se na kardinalu Sarahu, u tišini i skrovitosti svoga srca, jer je Bog skriven u duši koja je njegov stan i boravište. Još je naglasio da nam u Došašću Isus dolazi po našoj vjeri, sabranoj molitvi u našoj duši. Ali dolazi jako mirno i tiho, nenametljivo, a ponekad i neprimjetljivo, zato što je on Bog tih, skriven, šutljiv, nevidljiv i zato ga trebamo tražiti. Jednom riječju: treba Isusa voljeti.
„Jer kad voliš Isusa, onda ćeš naći načina kako Ga tražiti i kako Mu se moliti srcem. Kad osoba voli Isusa onda pronađe načina, kad ima volje ima načina, a kad nema volje, onda nađemo stotine izgovora. To traženje i čežnju za živim Bogom, ovako je opisao Ivan od Križa u Duhovnom spjevu: „Ah, gdje se sakrih Mili (tko je taj Mili, Isus) pošto si ranio ovo moje srce, zašto ga ne liječiš? Kad si mi ga već oteo, što ga tako ostavljaš. Što ne uzmeš sa sobom ono što si oteo?“ naglasio je propovjednik.
Isto tako spomenuo je duhovne rane o kojima govori sv. Ivan od Križa, zbog Božje udaljenosti nakon iskustva Božje ljubavi. Tu se rađa u duši žarka čežnja za Bogom i žeđ za Njime poput košute koja žeđa za izvor vodom. Svoju homiliju pater Zdravko je završio porukom sv. Ivana od Križa: „U molitvi ne trebamo puno govoriti niti izmišljati razne ceremonije ili tehnike. Stoga budi jednostavan. Ne brzaj u molitvi. Pronađi stoga tiho i samotno mjesto i tamo se pomoli. Utroši svu snagu i polet svoje volje da Ga zazivaš i blagoslivljaš. On te ljubi. Uzljubi i ti njega. Uđi u svoje srce i hodaj u prisutnosti Zaručnika…“ završio je pater Zdravko.
Prije misnih slavlja sestre su molili s vjernicima radosna i slavna otajstva svete krunice za nakane Crkve, hrvatskog naroda i za prestanak pandemije. Za svetkovinu sv. Ivana od Križa pripremale su se i devetnicom molitava, meditacija, a svojim skladnim pjevanjem animirale su misna slavlja pod vodstvom s. Marije Bonite Kovačić, OCD.
Dugogodišnji misionar u Ruandi salezijanac don Danko Litrić u prigodi kratkog boravka u Hrvatskoj posjetio nas je u subotu, 7. studenoga.
Tom je prigodom don Danko, koji je ove godine zakoračio u četvrto desetljeće svoga misionarskog rada, slavio misu i susreo se s nama u govornici. Na misnom slavlju koncelebrirao je i njegov subrat don Stjepan Bolkovac, SDB, a ministrirao je Tomislav Skender. Don Danko pozdravio je prisutne vjernike i sestre i posvijestio im je da su došli slaviti Boga i preko Marijinih ruku prikazati Isusovu žrtvu Bogu. Jednako tako zahvalio je sestrama za molitve i žrtve koje prinose za njega i misionare u Ruandi. Zbog specifičnih uvjeta u kojima se nalazi Ruanda, poradi pandemije koronavirusa, nema misa s narodom, kao ni vjerskih ni društvenih okupljanja, život je otežan i u velike zastao…
No postoji nada da će se stvari poboljšati i da će krenuti sa sv. Misama s narodom kao i djecom u školi. U toj nadi don Danko se sprema na povratak u Ruandu već idući tjedan. Zato računa s molitvom sestara i vjernika, jer je svjestan da bez Boga ništa ne možemo. Svoj rad u misijama predočio je u kratkim crtama, te je između ostalog naglasio i ovo: „Što radimo, radimo na slavu Božju i na dobro duša. Imamo puno radosti, ali i teškoća… Uvijek molimo za naš narod da ostane vjeran Bogu, i da bude ovdje i u vječnosti sretan,“ posvjedočio je u svojoj homiliji misionar iz Ruande.
Nakon misnog slavlja nastavio se prijateljski susret u govornici. Don Danko je odgovarao na sva pitanja i još je dublje uprisutnio situaciju u Ruandi. Uvijek je misijski duh bio prisutan u Karmelu. Poznato je kako su sv. Terezija Avilska i sv. Mala Terezija, svoje živote molitve i žrtve prikazivale za misije i misionare, te za rast Kraljevstva Božjega u ljudskim srcima. Da bi taj duh i danas bio svjedočki u Crkvi u i Karmelu don Danko nam je darovao svoju najnoviju knjigu: „Ruanda, ljubavi moja!“ u kojoj se još više mogu dotaknuti misije i doživjeti misionarski duh. Knjigu je priredio don Ivan Marijanović, SDB, u prigodi četrdesetgodišnjice don Dankova misijskog djelovanja. Ona je svjetionik vjere svima koji traže Gospodina i koji vjeruju u njegovu ljubav.
Dok se susrećemo s različitim nedaćama i nevoljama, a tu je i pandemija koronavirusa, i mislimo da nas je svako dobro zaboravilo, Bog nam stavlja u našu svakidašnjicu dobre ljude koji tu gdje jesu, čine dobro. Tako smo ih i mi susreli u Brezovičkom Karmelu u subotu, 24. listopada 2020.
Ozarena lica i vedrih pogleda, po tradicionalnom običaju, a već redaju nekoliko desetljeća, bit će oko sedam, župljani župe Vukovina, pod vodstvom svoga revnog i gorljivog pastira prečasnog gospodina Đure Saboleka, obdarili su nas i ove jeseni, plodovima rada svojih ruku i dobrotom svoga srca. Od svega što su oni privredili i imali, podijeli su i s našom karmelskom zajednicom. U darivanju i sabiranju darova, kao i u istovaru, sudjelovali su i mali i veliki; od male Marte Ježovit do najstarijeg profesora Zlatka Galekovića, zvanog Kiki. Čak se i kiša zadivila nad njihovom dobrotom i požrtvovnošću te je prestala padati dok nisu sve namirnice istovarili i stavili ih pod krov. A župnik Sabolek, znano nam je, ima veliko povjerenje u zagovornu molitvu Karmela za njegovu župu Vukovinu, i zna se pohvaliti da je njegova župa zaštićena molitvama Karmela od tuče, leda, groma i drugih elementarnih nepogoda i da je duhovno vitalna.
Dobri ljudi koji žive i svjedoče svoju vjeru uvijek su privlačni, radosni, sretni, blizu Bogu i blizu ljudima. Oni obogaćuju svijet svojim malim, a tako velikim djelima ljubavi. To smo doživjeli i minulog vikenda i čini nam se da smo i mi postali bolji. Zato, hvala vam, dobri ljudi!
Otac Dario Tokić, OCD, provincijal Hrvatske Karmelske Provincije svetog Oca Josipa iz Zagreba, posjetio je, dan nakon svetkovine sv. Terezije Avilske, u petak, 16. listopada 2020. godine svoje sestre karmelićanke u Stepinčevu Karmelu.
Susret je bio prijateljski, duhovno-rekreativne naravi, a obuhvaćao je različite teme iz života Karmela, Crkve i svijeta, sve do pjesama sv. Majci Tereziji, te himana i psalama koje je Otac Provincijal pjevao sa sestrama i pratio ih na gitari.
Zahtjevnost i savjesnost poglavarske službe nije mu umanjila radost i vedrinu srca, već je kroz realni optimizam promatrao život koji nas okružuje i put koji nas vodi do Gospodina. Usprkos svim problemima koje nosi Crkva, Red i svijet Otac Provincijal pronalazi nove nadobudne projekte za življenje karmelske karizme, otvoren, zajedno sa svojom subraćom, budućnosti koja je u Božjim rukama.
Zahvalni smo Gospodinu i Ocu Provincijalu za lijepe i radosne trenutke bratsko-sestrinskog zajedništva. Znamo da će se ono nastaviti u raznim oblicima i doprinjeti rastu naše karizme: životu molitve i žrtve do sjedinjena s Gospodinom, sudjelujući u Kristovom otkupiteljskom djelu, na radost i spasenje mnogih. Otac Provincijal se preporučio u naše molitve što rado činimo, a svojim blagoslovom ohrabrio nas je na putu predanja i služenju Gospodinu.
Karmelićanin o. Đani Kordić, OCD, iz Kuće molitve u Jezerinama, predvodio je u četvrtak, 15. listopada 2020. svečano misno slavlje u prigodi svetkovine sv. Terezije Avilske, prve žene naučiteljice Crkve i duhovne Majke i osnivateljice obnovljenog Karmela. Uz njega su bili koncelebranti: don Stjepan Bolkovac, SDB, vlč. Vladimir Cvetnić, vlč. Vjekoslav Pavlović, vlč. mr. Andrija Miličević, vlč. Željko Nestić, o. Alen Mažić, OCD, vlč. Ivan Vučak i o. Oleg Vatseba, te ministrant i čitač Tomislav Skender.
Nakon pozdrava don Bolkovca predvoditelju slavlja i prisutnima, te čestitke sestrama uz svetkovinu njihove duhovne Majke, o. Kordić je u svojoj nadahnutoj homiliji govorio o Terezijinom radikalnom predanju Bogu, na što je pozvao sve prisutne, a što je posvjedočio i utemeljitelj hrvatskog Karmela bl. Alojzije Stepinac. Njegov život je slika onoga čemu sv. Terezija pokazuje put, misao je propovjednikova.
U nastavku propovijedi o. Kordić se osvrnuo na Terezijine kreposti, te se između ostalog zadržao na njezinoj upornosti i odlučnosti kod molitve, usporedivši tu upornost s mravom koji se uspinje na brdo Kalvariju. Poput njega potrebno je svladati sve nutarnje i vanjske zapreke da bi se stiglo na cilj.
„Sv. Majka se odmalena nadahnjivala na riječi Vječnost; život dovijeka, duboko je o tome promišljala. Crkva današnjice isto ima potrebu onih koji su potpuno vjerni. Kada je sv. Majka osnovala prvi samostan slavnog sv. Josipa, tu se u njemu okupio mali zbor Kristov, neznatan i bez snage, ali hoće biti vjeran. I vidimo kroz povijest, da nakon nje ništa više nije isto. Cijeli život gajila je u sebi strast za Kraljevstvo Božje. Zato danas biti ovdje, a otići kući bez te strasti, možda je ipak znak da nismo zreli za cilj…,“ naglasio je predvoditelj slavlja.
Isto tako govoreći o početnicima u molitvi spomenuo je potrebu odlučne odlučnosti i prilagodbe Božjoj volji s naglaskom da je sv. Majka imala karizmu da uvlači duše u intimni odnos s Bogom, a sama je bila spremna za svaku riječ u Svetom pismu tisuću puta umrijeti.
Put molitve koji uči sv. Terezija je hod, a ne govor, koji vodi u krepostan život. Glavna krepost je poniznost koja nas prati u molitvi, a put je zahtjevan i težak. No, sv. Majka poručuje da treba ići naprijed i ne posustati. „Kad si u suhoći, čini više. Kad ti se ne pjeva, pjevaj! Tako i Sv. Majka piše svoje knjige po nalogu pretpostavljenih, a ne po svojoj želji. Zbog toga joj se iz srca uzdiže zahvala Bogu: ,O milosrđu Božjem, pjevat ću dovijeka!´ Dobro pazi kako se ljudi brzo mijenjaju i prikloni se Bogu koji se ne mijenja. Tko ima Boga ništa mu ne nedostaje. Samo Bog dosta je!“ poručio je o. Kordić. Na kraju misnog slavlja don Stjepan Bolkovac zahvalio je Bogu, Majci Božjoj, kao i prisutnim svećenicima i redovnicima, te vjernicima na slavlju sv. Terezije i na ohrabrujućim riječima predvoditelja slavlja.
Večernju sv. Misu kojoj je prethodila, kao i podnevnoj, sveta krunica i Večernje Pohvale Časoslova, predvodio je vlč. Danijel Hačko, župnik u Brdovcu. Uz njega je suslavio o. Oleg Vatseba iz Ukrajine. Tu su bili ministranti i čitači: Ivona Kurbala, Lea i Luka Balaško, te Šimun, Marija i Jakov Jurilj.
Misao vodilja zapažene homilije bila je; čežnja za Bogom, za mirom i spokojem koju je nosila sv. Terezija i koju nosi svaki čovjek. Čovjek ulaže trud i napor za materijalna dobra, a nije toliko spreman uložiti napore za duhovna dobra. Današnje evanđelje o Samarijanki je prema vlč. Hačku, prikaz jednog od najljepših Isusovih razgovora s nekim u Svetom pismu. „Bunar ili zdenac je mjesto gdje se nalazi voda i nekada je trebalo puno truda da se dođe do vode za piće, pranje… Nije to kao danas; odvrneš slavinu i voda teče. Trebalo se potruditi. Taj je zdenac, čuli smo, dubok i ne može se rukom zahvatiti, ako nemaš krčag ili kantu, ostaješ žedan. Taj je zdenac znak naše nutrine, dubine duše u kojoj se nalazi voda koja struji u Život, voda koju je Bog postavio u nas, u glinene posude. Ono što tražiš i želiš je već u tebi. Bog ti je rođenjem sve dao. Tijekom života, kroz sazrijevanje i rast, čovjek puno toga dobije, ali i izgubi. I zaboravljamo da se u dubini zdenca naše duše nalazi živa voda,“ misli su predvoditelja slavlja.
Sliku Samarijanke možemo vidjeti i u sv. Majci Tereziji. I ona je bila iskrena tražiteljica Boga. Više puta je doživjela svoje obraćenje tijekom svog redovničkog života. Ona nam pokazuje potrebu duhovne budnosti kako bismo vadili vodu koju je Bog u nas stavio, a za to nam je potrebna božanska mudrost predanja Bogu koji nam daje žive vode.
On nam pomaže da na površinu izvučemo ono plemenito, dobro i lijepo što se nalazi u nama. Današnji moderni čovjek često poseže za krivim zdencima, koji ne idu u dubine gdje se nalazi ono najvrijednije. Svoj duhovni život često živimo u jednom plićaku bojeći se prepustiti Bogu da nešto ne izgubimo. Tek kada se predamo Bogu, bit ćemo ispunjeni i sretni, a ne robovi ovoga svijeta koji nas čine praznima i otupjelima.
„Trebaš se okrenuti sebi, nutrini, predanju Bogu i tišini u kojoj ćeš čuti Boga koji te zove k sebi i govori ti: ,Otkupio sam te, volim te…’ Budimo i mi poput sv. Terezije Avilske predani Bogu, recimo Mu svako jutro: ,Bože, danas želim biti Tvoj.’ On će ti pomoći da se oslobodiš okova koji ti ne daju disati. Pomaže ti na tom putu i sv. Misa i osobna molitva, razgovor s Bogom u tišini. Započni dan molitvom i retkom iz Svetog pisma da te nešto u toj tišini ne odvuče. Čut ćeš Ga i prepoznati. On je tu! Neka te potiče njegov duh u tebi da svaki dan rasteš i budeš savršeniji, jer savršenstvo je dijete Božje kojeg On neizmjerno ljubi i želi da budemo Njegovi,“ završio je vlč. Hačko.
Štovatelji i prijatelji prve žene Naučiteljice Crkve povjerili su svoje brige i svoje teškoće molitvama sestara, ojačali svoje duše sakramentom pomirenja i Euharistijom, a neki su se priključili Karmelskoj bratovštini i obukli se u Gospin škapular.
I ove godine djelatnici Glasa Koncila i Malog Koncila izvršili su zavjet sv. Maloj Tereziji, zaštitnici svoga tiska, i hodočastili su joj, u četvrtak, 8. listopada 2020., pod vodstvom svoga novog glavnog urednika i v. d. direktora Branimira Stanića.
Euharistijsko slavlje predvodio je prof. dr. sc. Stjepan Baloban, a sestre karmelićanke su ga animirale svojim skladnim pjevanjem pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD. Prije početka misnoga slavlja uvodnu riječ uputio je prisutnima glavni urednik i prisjetio ih na početke djelovanja Glasa Koncila, davne 1963. godine. Točno 29. rujna 1963. obustavljeno je tiskanje prvoga broja Glasa Koncila, a na zagovor sv. Male Terezije, nakon 3 dana, na njezin blagdan koji se tada slavio 3. listopada, odobren je tisak prvog broja Glasa Koncila. I on živi i danas, što urednik smatra pravim čudom sv. Male Terezije. Zatim je zamolio prof. Balobana da nas uvede u misno slavlje, a on je čestitao novom uredniku Glasa Koncila i naglasio da je Glas Koncila odigrao veliku ulogu za život vjere na našim prostorima i šire.
U zapaženoj homiliji, prof. Baloban kratko je razmišljao o dvjema konstatacijama; prva se odnosi na sestre karmelićanke, a druga na vjerski tisak općenito. Obično se govori da su klauzurne karmelićanke dobro informirane o događajima u Crkvi i društvu. S druge strane, vjerski tisak općenito bi trebao biti drukčiji od civilnih novina, kao i vjerski mediji, drukčiji od civilnih medija. „Po čemu bi se novinari katoličkih medija trebali razlikovati od civilnih medija?,“ upitao se predvoditelj slavlja. Po sadržaju i po slobodi. „Čovjek se kao vrhunac Božjega stvaranja razlikuje od svega drugog što je dragi Bog stvorio. Sloboda je dar od Boga, ali i veliki zadatak da se s njom ophodimo odgovorno. Sloboda se dobiva u klici. Potrebno ju je njegovati, razvijati i težiti prema onome što se u Svetom pismu označuje slobodom djece Božje. Ono što bih poželio vama dragi novinari i djelatnici Glasa Koncila da težite u svojem radu ,slobodi djece Božje.’ To je ona sloboda koju su živjeli sveci pa i sv. Terezija od Djeteta Isusa koja je zaštitnica Glasa Koncila i duhovna pratiteljica njegovih početaka do danas.“
U nastavku propovijedi prof. Baloban je govorio, oslanjajući se na jedan primjer iz života sv. Male Terezije, o supsidijarnosti u kojoj dolazi do izražaja sloboda koja omogućuje kreativnost i odgovornost pojedinca i zajednice. Supsidijarno ponašanje daje mogućnost svakome da sudjeluje u procesu donošenja odluka. Ono pretpostavlja dijalog i međusobno razumijevanje i poštivanje drugoga, misli su prof. Balobana.
I pri kraju propovjednik je podvukao bitne razlike između crkvenih i civilnih medija: crkveni mediji ne smiju biti uvjetovani od bilo koga, moraju tražiti istinu, otvoreni su za dijalog što je znak današnjeg vremena. Novinar bi trebao objedinjivati kao što je to radio blagopokojni zagrebački nadbiskup, mučenik, bl. Alojzije Stepinac. On je okupljao, objedinjavao i spajao podijeljeni hrvatski narod unutar Crkve, a slično je radio i blagopokojni kardinal Franjo Kuharić. Podjele su poznate i među praktičnim vjernicima, a one oslabljuju utjecaj vjere na hrvatsko društvo. O tome govori i papa Franjo u enciklici: „Frattelli tutti.“ O bratstvu i socijalnom prijateljstvu, a o tome su govorili i prijašnje pape, osobito papa Benedikt XVI.
Nadahnjujući se na čitanjima toga dana, prof. Baloban je poručio da se otvorimo Božjem Duhu i da cijenimo snagu molitve kojom možemo utjecati na promjene na bolje najprije među nama, a po nama i među drugima. Jer Isusove riječi glase: „I ja vam velim: ustrajno molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se! Jer svatko tko moli, prima; tko traži, nalazi, a otvara se onomu koji kuca“ ( Lk 11, 9-10).
Na kraju misnoga slavlja prof. Baloban blagoslovio je ruže, znak milosti koje je sv. Mala Terezija obećala da će ih sipati s Neba onima koji joj se budu utjecali. Jednako tako zahvalio se djelatnicima Glasa Koncila na njihovom plemenitom radu i stvaralaštvu, a sestrama karmelićankama na njihovoj molitvenoj podršci.
Zavjetno hodočašće sv. Maloj Tereziji djelatnika Glasa Koncila završilo je prijateljskim druženjem, izmjenom darova, osobito cjelogodišnjim izdavaštvom novih tiskovina kao i preporukom u daljnju molitvenu pratnju sestara.
Na spomendan sv. Faustine Kowalske, 5. listopada 2020. godine, Gospodin je iznenada pozvao u mir svoga Doma uzornog vjernika, oca obitelji i svoga prijatelja Zlatka pl. Cvetnića. Svoj životni vijek započeo je u Mraclinu, kraj Velike Gorice, u dobroj vjerničkoj obitelji Slavice i Vladimira pl. Cvetnića, tu je rođen 15. travnja 1955. godine. Vjerski život upijao je od svojih dobrih roditelja gdje je primio i sve sakramente, završio osnovnu, te strukovnu školu za automehaničara. Vjeru je živio revno i zauzeto, a u zrelijim godinama odgovorno i radikalno pomažući i drugima u življenju Evanđelja. Skrasio se 1976. kada je sklopio kršćanski brak sa vjernom i plemenitom družicom Zoricom, rođenom Bačurin. Gospodin im je podario troje dobre djece: Dubravka, Anu i Mariju koje su odgajali u kršćanskoj vjeri i zdravim duhovnim i moralnim načelima.
Uvijek je bio spreman pomoći drugima. Imao je oka i srca za čovjeka u potrebi, a požrtvovnim i brižnim radom podigao je svoju obitelj i osamostalio svoju djecu, te su i oni osnovali svoje obitelji. Bio je ponosan na svoje šestoro unučadi koje mu je Bog dao, s kojima je rado provodio dane i vozio ih u školu, vrtić i na slobodne aktivnosti. Djeca su mu bila najveće bogatstvo. Ona ga pamte po njegovom velikom srcu, sebedarju, darežljivosti, šaljivosti i pobožnosti.
Produbljivao je svoju vjeru Euharistijom, sakramentima, molitvom i vjerno pratio sva zbivanja u Crkvi. Mještani i drugi ga se sjećaju kao čestitog i poštenog čovjeka, radnika, brižnog oca obitelji, supruga i djeda. Dan je započinjao s molitvom zahvale Bogu za novi dan i sudjelovanjem na sv. misi na valovima Radio Marije.
Dnevno je molio, uz sve svoje poslove, krunicu Blaženoj Djevici Mariji i Milosrdnom Isusu i znao gotovo napamet sve propovjedi koje je slušao. Nastojao ih je živjeti i druge na to poticati. Bio je ponosan što ima rođenu sestru u Karmelu, vjerovao je u moćni zagovor molitve i vrlo rado je pomagao sestrama na razne načine, koliko je mogao.
Vjerujemo da ga je Gospodin primio u svoj zagrljaj i da ga već gleda licem u Lice. Do kraja je ostao Bogu odan, vjeran svojoj obitelji, djeci i unucima. Volio je svoje mještane, svoj zavičaj, prijatelje i rodbinu, posebno svoju Domovinu i svoj narod. Za njih je bio spreman sve učiniti.
Obrede sprovoda predvodio je na župnom groblju u Vukovini vlč. Vladimir pl. Cvetnić, kao i sv. misu zadušnicu u župnoj crkvi BDM u Vukovini. Uz njega su bili domaći župnik i dekan preč. Đuro Sabolek i don Stjepan Bolkovac, SDB. Na ispraćaju se vlč. Cvetnić osvrnuo na činjenicu da čovjek nosi u sebi duboku čežnju za Bogom. Mada je Gospodin došao iznenada po Zlatka, on je u svojoj nutrini bio spreman za susret s Njime. Vlč. Cvetnić se oprostio od Zlatka spomenuvši se njegovih ljudskih, vjerničkih i obiteljskih vrlina. Jednako tako govorio je o uskrsnuću tijela koje Zlatka i sve nas čeka, kao i nada da ćemo se svi jednoga dana zajedno naći u Nebu. Na Vječni počinak ispratili su ga njegovi najmiliji, rodbina, prijatelji i znanci. Gospodin mu bio Vječna Radost i Život!
Kanonik prvostolnog Kaptola zagrebačkog mons. Ivan Miklenić predvodio je u četvrtak, 1. listopada 2020., u Stepinčevom Karmelu, svečano misno slavlje u prigodi blagdana sv. Terezije od Djeteta Isusa, zaštitnice misija i najmlađe naučiteljice Crkve. Uz njega su bili suslavitelji: vlč. Vjekoslav Pavlović, vlč. mr. Mijo Matošević, mons. Stjepan Bradica, don Stjepan Bolkovac, SDB, o. Davor Lukačević, CPPS, vlč. mr. Andrija Miličević, vlč. Željko Nestić, vlč. Rafael Mikec i ministrant i čitač Tomislav Skender, te o. Mato Miloš, OCD, koji je čitav dan ispovijedao hodočasnike i oblačio ih u Gospine škapulare.
Na početku misnoga slavlja don Stjepan Bolkovac je srdačno pozdravio sve prisutne, a osobito mons. Miklenića, kome je ujedno čestitao 40. obljetnicu svećeništva i 40. obljetnicu rada u Glasu Koncila, gdje je radio kao novinar, kao dugogodišnji glavni urednik i kao v. d. direktora.
„Mudri ljudi ovoga našega vremena govore da ulazimo u jednu novu epohu u povijesti čovječanstva. Ova pandemija i mjere zaštite koje ju prate u eri tako visoke informatizacije, začetak je, po mom mišljenju, jednog sasvim novog razdoblja u povijesti čovječanstva…
No, za nas vjernike važno je ne bojati se ničega jer Bog je gospodar povijesti, Bog je gospodar svih epoha i sve ljudske epohe i svi ljudski projekti samo su prolazni, samo su privremeni. Jedina Božja prisutnost i Božji naum ostaje zauvijek.
Zato je jako važno da kao vjernici, kao Isusovi učenici, prepoznajemo svoje doba u kojemu živimo i da si ne dopustimo da nas išta pokoleba. Dapače, svaka epoha donosi nove izazove, pa tako i ova naša donosi nove izazove za koje već sada vidimo da će biti još više na djelu obmana različitih ideologizacija za koje vidimo i već sada prepoznajemo, da ima puno toga što će ograničavati slobodu ljudima, što će dovoditi u pitanje pa i odnos čovjeka prema Bogu. Jer projektanti, ljudski projektanti, žele sebe staviti često na Božje mjesto,“ rekao je na početku svoje nadahnute propovijedi mons. Miklenić.
Potom je spomenuo da je potrebno u takvoj epohi učvrstiti svoj odnos prema Bogu, ojačati prijateljstvo s njim, pozvati ga u svoj život i učvrstiti se u življenju evanđeoskih vrednota.
Isto tako je naglasio da nam je na ulasku u novu epohu dobar orijentir sv. Mala Terezija, koja nam je ponajprije uzor u pouzdanju u Boga, koje je potrebno baš u ovoj epohi obnoviti i ojačati. To snažno povjerenje i pouzdanje u Božje milosrđe urodilo je kod Terezije plodom: oproštenjem i pokajanjem jednog zločinca osuđena na smrt, koji se nije želio obratiti, a za kojega je Terezija kao djevojčica žarko molila.
Mons. Miklenić je također uočio, nadahnjujući se na ovom Terezijinom primjeru: „da je došlo vrijeme kad i naše molitve trebaju postati više iz vjere, ne toliko više usnama, ne toliko više glasom, nego iz pouzdanja, iz povjerenja, iz povjeravanja Gospodinu! Tako je evo danas poziv to svakome od nas da ovaj blagdan iskoristimo kao poticaj da pokušamo možda i promišljati o svom načinu molitve i o svome povjerenju u Gospodina jer samo ako iz povjerenja molimo, onda Bog uslišava takve molitve,“ posvjedočio je propovjednik.
Jednako tako je naglasio važnost molitve za ciljeve Kraljevstva Božjega, da ono zaživi u nama po novom Božjem svijetu: Kraljevstvo istine, pravde, slobode, ljubavi i mira. Također je spomenuo i potrebu staviti u središte svoga života živog Euharistijskog Isusa, poput sv. Male Terezije.
Ona nam je orijentir i po tome kako je otkrivala, prepoznavala i izvršila svoj životni poziv. Čitala je Sveto Pismo, prvu poslanicu Korinćanima: 12. i 13. poglavlje, i otkrila je da je njezin poziv biti ljubav u srcu Crkve. Ta spoznaja osmislila je njezin život, promijenila ga i oplemenila: živjela je ljubav i sve je radila iz ljubavi. To je bio njezin Mali put svetosti koji nam je ostavila u baštinu i u kojemu je Crkva prepoznala novo evangelizacijsko sredstvo i proglasila je sv. Malu Tereziju crkvenom Učiteljicom, misli su mons. Miklenića, koji je na kraju propovijedi poručio:
„Molimo danas, u ovoj Euharistiji, svetu Malu Tereziju da nam pomogne svojim zagovorom da postanemo ljudi s puno više pouzdanja u Gospodina. Molimo je da nam pomogne da i mi sve bolje spoznajemo zahtjeve svoga poziva i da ga sve bolje izvršavamo i da poput nje odlučimo prihvatiti ljubav kao naš način služenja Bogu i ljudima.“
Na kraju sv. Mise predvoditelj slavlja blagoslovio je ruže, znak Terezijinih milosti koje sipa na zemlju, a vjernici su ih ponijeli svojim kućama. Don Stjepan Bolkovac zahvalio je mons. Mikleniću za značajnu homiliju kao i za predvođenje misnoga slavlja, jednako tako prisutnim svećenicima i redovnicima, te štovateljima sv. Male Terezije.
Prijepodnevno i večernje misno slavlje, kojima je prethodila molitva svete krunice, pratile su svojim skladnim pjevanjem čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD. Druženje nakon slavlja nije izostalo u kojemu su sestre čestitale jubilarcu mons. Mikleniću 40. obljetnicu svećeništva i 40. obljetnicu rada u Glasu Koncila prigodnom pjesmom i znakovima pažnje, a on je srdačno zahvalio i dalje se stavio pod okrilje sestarskih molitava, koje su mu dragocjene.
Večernju sv. Misu, kojoj su prethodile Večernje Pohvale Časoslova, predvodio je velečasni Vladimir Cvetnić, župnik u zagrebačkoj Odri. Uz njega su bili suslavitelji: ministranti i čitači, među kojima: Dora Nestić, Maja Marić, Ivona Kurbala, Lea i Luka Balaško, Marija Marić, te Šimun, Marija i Jakov Jurilj.
U uvjerljivoj homiliji vlč. Cvetnić je aktualizirao Tereziju i njezinu nauku i poslanje u današnje doba i stavio ju je kao uzor vjere, molitve i predanja Gospodinu. Tako je između ostalog rekao i ovo: „Kao što svijet ruža ima svoju divotu, svoj život, svoj cvat kada je okrenuta prema suncu, tako i svete Terezija od Djeteta Isusa ima svoju ljepotu, svetost, jer je povezana sa Suncem svijeta, sa svijetlom svijeta, sa Isusom Kristom. Sva njezina veličina, njezina duhovna ljepota i njezina slava dolazi od Sunca svijeta, to je Gospodin naš Isus Krist.
Danas smo očima duše zagledani u taj sveti lik, u lik svete Terezije od Djeteta Isusa. Ona je svetica novog vremena, redovnica, karmelićanka iz Liseieuxa u Francuskoj. Spada u red triju velikih žena Crkve koje nose uzvišeni naslov crkvena Naučiteljica. Uz Sv. Katarinu Sijensku i sv. Tereziju Avilsku naziv crkvene Naučiteljice nosi još svetica današnjega dana. Zovemo je Mala Terezija za razliku od njezine duhovne Majke, preporoditeljice njezina karmelskog Reda, sv. Terezije Avilske koju nazivamo Terezija Velika,“ posvjedočio je predvoditelj slavlja.
Isto tako potaknuo je prisutne da se prisjete riječi velikoga pape sv. Ivana Pavla II. koji je rekao da je ovaj svijet pun učitelja vjere, propovjednika i navjestitelja vjere, ali da je siromašan svjedocima vjere. Sveta Terezija od Djeteta Isusa bila je učiteljica vjere i živi svjedok vjere po svom životu, po svojim spisima i po svojoj nauci.
Njezini duhovni spisi su i bogata riznica kršćanske duhovnosti. U duhovnosti nam je pokazala i riječima i primjerom životni pravac koji se zove: „Mali Put svete Terezije.“ On se sastoji u tome da znamo svaki dan savjesno vršiti svoje ljudske i kršćanske dužnosti i time idemo po sigurnom, malom putu koji nas vodi u Nebo. Mentalitet sv. Male Terezije možemo nazvati evanđeoska malenost. Ona se držala Isusovih riječi: „Ako ne budete kao djeca, nećete ući u Kraljevsko Nebesko.“ Biti kao djeca, ne znači biti infantilan, djetinjast, već biti kao dijete iskren, dobrohotan, u srcu ne iskvaren, gajiti čisto srce, eto, biti kao djeca pred Bogom. To je to tako lijepo duhovno djetinjstvo, misli su vlč. Cvetnića.
Rekao je još i to da ne možemo svi biti velikani uma, ali upravo život i primjer sv. Terezije nas uči da svi možemo biti velikani srca! Biti maleni u evanđeoskom smislu, ali biti veliki srcem kao što je velika bila sv. Mala Terezija! Ona je rekla: „Jedina mi je želja da uvijek vršim Isusovu volju.“
„Kad je odlazila s ovoga svijeta, obećala je da će s Neba sipati na nas ruže milosti. Eto njezin zagovor nam je pomoć. Neka sipa na nas s Neba ruže milosti! Neka sipa ruže milosti i na ovaj Karmel, nad sve nas, nad misije, nad naše svećenike, našu domovinu i na naš narod. Molimo njezin zagovor i recimo: ‘Daj nam dobrih svećenika, škole brani, narod štiti, zahvalni će rod Hrvata tebi vijekom vijence viti!’“ završio je svoju propovijed župnik iz zagrebačke Odre.
Ministranti su, po dvoje, u košarama, iznijeli ruže pred crkvu gdje ih je vlč. Vlado blagoslovio i podijelio vjernicima. Susret sa sv. Malom Terezijom nastavio se i nakon Euharistije u svakidašnjici života.