„Danas Crkva slavi Svetu Obitelj. Zato da jednostavno pokaže da je obitelj dar Božji, da je Božji plan i da u životu ima Božju ulogu. Samo to kad bismo znali, onda bismo i svoje obitelji više cijenili, jer bismo znali da to nije nešto što mi stvaramo, makar smo mi akteri i sudionici te objave.
Vidite, već u prvom čitanju gdje čitamo da je Abraham u poodmakloj dobi sa Sarom gledao svoju obitelj i kako nije imao potomstva, osjećao je da mu u toj obitelji nedostaje taj Božji blagoslov poroda. I onda, Bog je s njime imao poseban plan da pokaže svome izabranom narodu da ne potječe iz redovitoga potomstva nego iz potomstva koje daje Bog. I zato on dobiva sina Izaka kao znak Božje moći, a ne njegove. I on i Sara postali su nemoćni, ali Bog moćan daje mu sina Izaka po kojemu će se zvati, nakon toga, u potomstvu njegov narod, koji je uzet iz toga Izaka,“ rekao je na početku misnog slavlja između ostalog predvoditelj don Stjepan Bolkovac, SDB.
Zatim je pojasnio misna čitanja koja govore o Abrahamovoj, a i Sarinoj vjeri Bogu koji im je obećao sina. Tako oni postaju vjernici, a ne samo ljudi. Slično se događa i s nama. Roditelji su pozvani da svojoj djeci primjerom prenesu osjećaje vjere kao veze s Bogom. Da vjera bude mjera njihovog ponašanja i njihovog života. Isto tako je naglasio da su muž, žena i dijete biološko trojstvo našega svijeta koje Bog daje, ne zato da se međusobno nadmeću, nego da zajedno po svojim ulogama otkriju što trebaju davati međusobno jedni drugima. „Otac daje sigurnost, majka daje svoju ljubav i nježnost, dijete daje radost budućnosti. I kad to gledamo onda vidimo da nam sv. Obitelj baš to pokazuje. Josip je cijeli za Mariju i Isusa, Marija je cijela za Josipa i Isusa, Isus je cijeli za Mariju i Josipa. I to je taj sklad sv. Obitelji koji danas Crkva poziva da ga otkrijemo, da i u našim obiteljima bude bolje, da budemo jedni za druge, a ne jedni nad drugima. Zato, vidite i mi redovnici i redovnice kažemo za sebe moja ili naša redovnička obitelj, pa upravo da shvatimo to da smo tu jedni za druge,“ istaknuo je propovjednik.
U nastavku homilije rekao je da je potrebno u današnjem svijetu odgajati djecu s ljubavlju i čuvati obitelj od raznih izazova i ponuda svijeta koje ju ne izgrađuju. Zato Crkva žestoko brani svetinju obitelji, jer obitelj ima u sebi ono što ima Trojstvo u Nebu. I na kraju homilije je poručio da zahvalimo dragom Bogu za naše katoličke obitelji, koliko god bile slabe i grešne i da se molimo da im uvijek ostane u srcu ono za što ih je Bog stvorio, završio je don Bolkovac prigodnu homiliju.
Uz njega je bilo, kao gotovo svake nedjelje i blagdana, oko desetak ministranata i ministrantica, čitača i čitačica. Oni su revno posluživali kod sv. Mise i sudjelovali u Euharistijskom slavlju. Tu su: Šimun, Marija i Jakov Jurilj, Maja i Marija Marić, Šimun Šuško, Tomislav Skender, Luka i Lea Balaško, te Dora Nestić i Ivona Kubala. Pri kraju misnoga slavlja poklonili su se Novorođenome kod jaslica, čestitali mu rođendan i preporučili mu svoje obitelji.
Misno slavlje animirale su sestre karmelićanke, čuvarice svetišta, svojim skladnim pjevanjem pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić. Nakon sv. Mise ministranti i čitači su se susreli sa sestrama u govornici na zajedničkom druženju. Tu su se još više međusobno upoznali i povezali, zanimali se za život sestara, zasvirali im i zapjevali, te se preporučili dalje u njihove molitve. Sv. Obitelj okupila je oko sebe najmlađe članove naših obitelji kao znak Božjeg blagoslova, ljubavi i Božje prisutnosti među nama po djeci i mladima.
I ove godine obilježile su bosonoge karmelićanke u Brezovici dan kanonskog utemeljena svoga samostana, na Badnjak 2020., jutarnjom svetom Misom koju je predvodio vlč. Krunoslav Kolar, župni vikar u Zaprešiću. Ujedno su zahvalile Gospodinu na 81. godišnjici svoje duhovno-molitvene prisutnosti u Hrvatskoj.
„Čitajući današnju riječ Božju, koja je ispunjena simbolikom da nas pripremi za dolazak mladog Sunca s visine, zastao sam nad riječju koju spominju prvo čitanje i evanđelje, a to je – srce. Nemam nakanu baviti se biologijom, ni medicinom, ali imam namjeru iznijeti svojevrsnu kardiologiju tj., govor srca i govor o srcu u biblijskoj perspektivi.“ rekao je vlč. Kolar.
Zatim je spomenuo da se srce u Svetom pismu spominje preko 2000 puta i da ga se često povezuje s Bogom čije je srce ispunjeno očinskim i majčinskim osjećajima prema čovjeku.
Također je rekao da Bog ima srce za čovjeka i da ga ljubi neizmjernom ljubavlju do krajnih granica praštanja, milosrđa i sebedarja. Isto tako, naglasio je da Bog u ljudsko srce upisuje svoj zakon i da je ono središte ljudskoga života i mjesto odluka koje čovjek donosi. Srce je simbol čitavog čovjeka. Mjesto u kojem se susreću ljubav Boga i čovjeka, mjesto gdje Bog želi prebivati, mjesto iz kojeg izvire molitva, misli su predvoditelja slavlja.
A onda je, nadahnjujući se na prvom čitanju, govorio o prebivalištu koje je David odlučio podići Bogu, prorok Natan mu na to odgovara da ide i učini sve što mu je na srcu jer je Gospodin s njim. „Tako se i u srcu mladog nadbiskupa koadjutora Zagrebačke nadbiskupije, bl. Alojzija Stepinca začela ideja o osnivanju Karmela u nadbiskupiji koja mu je bila povjerena. Kao da je čuo Natanove riječi, odlučio je izvršiti što mu je bilo na srcu jer je shvatio da je Gospodin s njime, da to nije njegova osobna, već Božja volja,“ istaknuo je vlč. Kolar.
U nastavku prigodne homilije rekao je i to da su naše Hrvatice koje su živjele u austrijskim karmelima bile znak Božje providnosti i realizacije nadbiskupove ideje. I upravo ta ideja ostvarila se na Badnjak 1939. godine. „Danas tako slavimo rođendan ove zajednice koju je prije 81. godinu, dan uoči rođendana Bogočovjeka, nadbiskup Stepinac kanonski utemeljio. Zbog toga neprocijenjivog dara našem narodu mogli bismo sa Zaharijom, ocem Ivana Krstitelja, uskliknuti: Blagoslovljen Gospodin Bog Izrelov, što pohodi i otkupi narod svoj! Vjerujem da se svi slažemo kako ovo mjesto treba smatrati posebnim darom premilosrdnog srca Boga našega po kojem nas pohađa Mlado sunce s visine koje nas obasjava i upravlja putem mira. Iako se srcem svake biskupije drži njena katedrala, usuđujem se ovaj Karmel u Brezovici nazvati srcem naše Zagrebačke nadbiskupije. Ovo je posebno mjesto susreta Božje i ljudske ljubavi, mjesto u kojem Bog prebiva, mjesto iz kojeg se uzdižu mnoge Bogu ugodne molitve. Ovo mjesto je srce koje svojim kucanjem omogućava život, i to život s Bogom kao puninu života. Drage naše sestre, vi ste blagoslov naše mjesne Crkve, vi ste srce našeg kardinala Stepinca!“ rekao je između ostalog propovjednik.
Isto tako spomenuo je da je Karmel poput sakrementa: vidljivi znak nevidljive Božje prisutnosti. Da bi čovjek bio sakramentom, mora vjerovati. A što znači vjerovati, završio je mislima pape u miru Benedikta XVI. „ kada iz glagola credere tj. vjerovati izvodi značenje cor dare tj. dati srce. Tako prema njemu vjerovati znači – dati srce. A dati srce ne znači dati neki dio već – čitavog sebe predati Bogu.“ I zaželio je da u Božiću, kad nam se Bog potpuno darovao da bi nam pokazao ljubav i mi se njemu darujmo s ljubavlju, te da uvijek budemo poslušni poticajima srca kako bismo vršili njegovu volju i jednom uživali radost u nebeskom Karmelu.
Misno slavlje pratile su sestre karmelićanke svojim skladnim pjevanjem pod ravnanjem s. Marije Bonite Kovačić, OCD, a narod im se pridružio. Nakon himna Tebe Boga hvalim, velečasni Krunoslav čestitao je sestrama 81. rođendan, kao i Božić, naglašivši da je to uz Isusov i naš rođendan, jer je Isus naša Glava, a mi smo njegovi udovi.
Župnik župe Rođenja Isusova u zagrebačkoj Kajzerici, vlč. Željko Nestić predvodio je, u ponedjeljak 14. prosinca 2020., svečano misno slavlje u prigodi svetkovine sv. Ivana od Križa. Uz njega su bili suslavitelji don Stjepan Bolkovac, SDB, o. Zvonko Martić, OCD, vlč. Krunoslav Kolar i đakon Hrvoje Maltarić, kao i čitači Ivona Kubala, Šimun i Marija Jurilj, te ministranti Tomislav Skender i Luka Balaško.
„Svake godine svetkovina sv. Ivana od Križa upada nam u vrijeme došašća koje nam pak od početka preko proroka govori bdijete, pripravite put Gospodinu, poravnite staze, izgladite, napravite mjesta, raščistite, a čini se da je to plan i program koji nam svojim životom i pisanom ostavštinom želi poručiti i sveti Ivan od Križa. Tako u ovom duhovnom ozračju adventa priprema za dolazak Boga potpomognuta je i današnjim svecem kojeg Karmel cijeloga svijeta časti kao svog duhovnog oca, a on to i jest,“ rekao je vlč. Nestić u nadahnutoj homiliji.
Zatim je prisutnim vjernicima i štovateljima sv. Ivana od Križa orisao u kratkim crtama biografiju Ivana od Križa, počevši od rođenja 1542. blizu Avile u Španjolskoj, preko njegovog života u Karmelu, te obnove Karmelskog Reda do njegovih duhovnih spisa, osobito „Tamne noći“ kao i „Uspon na goru Karmel“, pa sve do potpunog sjedinjenja s Bogom.
Naglasio je da je Bog onaj koji ima inicijativu u našem duhovnom životu, da On traži čovjeka za kojega mu je stalo da ga spasi i da nam Bog, po Ivanovoj nauci, pomaže duhovno čišćenje terena naše duše kako bi Bog došao izliječiti i spasiti čovjeka. Došašće nam upravo omogućuje to raščišćavanje terena i radosnog iščekivanja spasenja. O takvom stanju čovjeka razmišlja i piše papa Benedikt XVI: „Bog ne tješi na način da iskorjenjuje svaku patnju i da mijenja svijet u sustav u kojem više neće biti potrebe za utjehom. To bi značilo oduzeti nam ljudskost, prestat ćemo biti ljudi i svijet će postati neljudski. … Bog nije dokinuo našu ljudskost, nego je i sam uzeo dioništvo u njoj. Ušao je u samoću razorene ljubavi kao Onaj koji s nama dijeli patnju, kao utjeha. Tako Bog spašava, otkupljuje.“
U daljnjem nastavku propovjedi, propovjednik je govorio o našoj zarobljenosti idejama, slavom, moći, egom, navikama, ovisnostima u kojima nam sv. Ivan od Križa pomaže kako ih se riješiti i primiti Božju milost. To je njegov znameniti put: ništa, ništa, ništa… da bi se čovjek ispraznio, raščistio nered u sebi i dao Bogu prostora u svojoj duši. Ivan nas tako vodi prema putu molitve i učitelj nam je duhovno-molitvenog života. Molitva je, kako uči sv. Ivan od Križa, naporan i zahtjevan put. Kod početnika molitva počinje oduševljeno, zanosno, uzbuđeno, a onda nastupa praznina, ništavilo, sve nestaje. Čovjek se pita „je li Bog tu?“ Onda se iscrpljuje do zadnjih snaga da Boga susretne, kojega kao da ga nema, i to je čišćenje osjećaja, tamne noći, priprema za jaču vjeru i milosti koje nam dragi Bog želi dati. I na kraju je vlč. Nestić je poručio: „Braćo i sestre, u silnoj ponudi savjeta, molitvenih prečaca, brzih i instant duhovnih rješenja – Crkva nam nudi sv. Ivana od Križa i njegove savjete. A Križ nije igra ni zabava, odmor ili uživanje. Križ je put žrtve, tj. ljubavi – i put do Ljubavi!“
Don Stjepan Bolkovac pozdravio je na početku misnog slavlja predvoditelja slavlja i sve prisutne, a na kraju mu je zahvalio, kao i svim suslaviteljima, te čestitao sestrama svetkovinu njihovog duhovnog oca.
P. Zdravko Barić, SMM, monfortanac, predvodio je večernje misno slavlje, a uz njega je koncelebrirao don Stjepan Bolkovac, SDB. Misao vodilja zapažene homilije bila je: da bi čovjek istinski duhovno napredovao, potrebno je Boga tražiti. A za traženje Boga, važno je znati dvije istine, prema nauci sv. Ivana od Križa. To su: prvo, „Bog se nikada ne udaljuje od duše, pa bila ona i u smrtnom grijehu.“ (DS 1, 8). Bog se nikada od tebe neće udaljiti. Iako Ga ne osjećaš, iako ti je možda daleko, iako si u velikim problemima i poteškoćama, Bog se od tebe ne udaljuje. Drugo, kaže Ivan: „Valja znati da ako duša traži Boga još mnogo više njezin Ljubljeni Gospodin traži nju,“ (ŽP 3, 28), rekao je pater Barić.
Isto tako naglasio je da Boga treba tražiti putem njegove Riječi i, nadahnjujući se na kardinalu Sarahu, u tišini i skrovitosti svoga srca, jer je Bog skriven u duši koja je njegov stan i boravište. Još je naglasio da nam u Došašću Isus dolazi po našoj vjeri, sabranoj molitvi u našoj duši. Ali dolazi jako mirno i tiho, nenametljivo, a ponekad i neprimjetljivo, zato što je on Bog tih, skriven, šutljiv, nevidljiv i zato ga trebamo tražiti. Jednom riječju: treba Isusa voljeti.
„Jer kad voliš Isusa, onda ćeš naći načina kako Ga tražiti i kako Mu se moliti srcem. Kad osoba voli Isusa onda pronađe načina, kad ima volje ima načina, a kad nema volje, onda nađemo stotine izgovora. To traženje i čežnju za živim Bogom, ovako je opisao Ivan od Križa u Duhovnom spjevu: „Ah, gdje se sakrih Mili (tko je taj Mili, Isus) pošto si ranio ovo moje srce, zašto ga ne liječiš? Kad si mi ga već oteo, što ga tako ostavljaš. Što ne uzmeš sa sobom ono što si oteo?“ naglasio je propovjednik.
Isto tako spomenuo je duhovne rane o kojima govori sv. Ivan od Križa, zbog Božje udaljenosti nakon iskustva Božje ljubavi. Tu se rađa u duši žarka čežnja za Bogom i žeđ za Njime poput košute koja žeđa za izvor vodom. Svoju homiliju pater Zdravko je završio porukom sv. Ivana od Križa: „U molitvi ne trebamo puno govoriti niti izmišljati razne ceremonije ili tehnike. Stoga budi jednostavan. Ne brzaj u molitvi. Pronađi stoga tiho i samotno mjesto i tamo se pomoli. Utroši svu snagu i polet svoje volje da Ga zazivaš i blagoslivljaš. On te ljubi. Uzljubi i ti njega. Uđi u svoje srce i hodaj u prisutnosti Zaručnika…“ završio je pater Zdravko.
Prije misnih slavlja sestre su molili s vjernicima radosna i slavna otajstva svete krunice za nakane Crkve, hrvatskog naroda i za prestanak pandemije. Za svetkovinu sv. Ivana od Križa pripremale su se i devetnicom molitava, meditacija, a svojim skladnim pjevanjem animirale su misna slavlja pod vodstvom s. Marije Bonite Kovačić, OCD.