Duhovni asistent Federacije „Bl. Alojzije Stepinac“, o. Jakov Mamić, OCD, predslavio je u srijedu, 22. prosinca 2021. godine, sv. Misu zadušnicu i sprovodne obrede za dušu preminule s. Mihaele od Dobrog Pastira (Jele Mamić), u svetištu Kraljice Karmela u Brezovici. Uz njega su bili suslavitelji: o. Vinko Mamić, OCD, o. Srećko Rimac, OCD, prof. dr. sc. fra Ivan Karlić, OFMconv, don Stjepan Bolkovac, SDB, vlč. Andija Vrane, domaći župnik preč. Zvonko Vuković, đakon Ante Jakus, OCD, te braća karmelićani: br. Ivan Pavao Paro, br. Alojzije Mihelić i br. Josip Marija Bedalov koji je pročitao prvo misno čitanje, dok je đakon Ante Jakus navijestio Evanđelje.
Na početku uvjerljive homilije, o. Mamić uputio je srdačne izraze sućuti, kao i molitvenu i ljudsku solidarnost sestrama karmelićankama, ožalošćenoj rodbini, prijateljima i znancima.
Osvrnuvši se na dane Došašća spomenuo je vapaj molitve Crkve: „…dođi, Gospodine Isuse!“, kojim dozivamo Isusov dolazak i kao da se bojimo da Isusu nije stalo do naših riječi. No, stvarnost je drugačija. Isus želi na najprimjereniji način odazvati se našim molitvama i dolazi nam na razne načine; od djetinjih milosti kod jaslica, preko poslanja i dara „križa“, te kroz motrenje i šutnju, do dara novog Doma „kakvog ljudsko oko nije vidjelo“, a kojeg je podario s. Mihaeli.
Njezina poruka je da je evanđeoska ‘malenost’ velika stvarnost; da ‘malenost’ nije ‘sitničavost’, a niti ‘djetinja čangrizavost’; ona nije umišljena ‘poniznost’ niti pobožna ‘besposlenost’; nije ona ni ‘naivnost’ niti ‘neznanje’ što se djeci pripisuje. Ona je ‘mjera’ vrhunske spremnosti slušanja i razumijevanja punog govora otajstva i dubokog primanja tajne koju samo Bog u sebi nosi,“ posvjedočio je o. Mamić, te je na kraju zaključio da je ona bila oduvijek takva i da je ostala takva jer je poznaje od djetinje dobi budući da su zajedno orali, kopali, travu brali, gangu pivali, strahove i radosti dijelili, sa stadima na ispaši bili i drugovali… Takva je bila, takva je ostala i takva je umrla. Sve to blago koje joj je Bog darovao nalazila je u nutrini, raslo je u njoj i pokazalo snagu novosti života vjere.
Pri kraju mise zadušnice od sestre Mihaele oprostila se i s. Ilijana T. Cvetnić, poglavarica. Spomenula je njezine vrline, jednostavnost i bogatstvo duha, kao i radost koju je utkala u život brezovičkog Karmela, te joj zahvalila za život svjedočenja vjere, molitve i sestrinskog zajedništva.
Sprovodne obrede predvodio je na samostanskom groblju također o. Jakov Mamić, uz asistenciju spomenutih svećenika, a sestre karmelićanke, rodbina i prijatelji ispratili su s. Mihaelu molitvom i pjesmom na Vječno počivalište u nebeski Karmel, te stihovima „Salve Regina“ povjerili su Gospi Karmelskoj njezinu plemenitu dušu.
S. Mihaela od Dobrog Pastira (Jela Mamić) rođena je 21. ožujka 1940. godine u Zidinama, Tomislavgrad, od roditelja Stjepana Mamića i Kate, rođene Ćurić. Bila je najmlađa od devetero djece, iz dobre katoličke obitelji. U Karmel u Brezovicu ušla je 1964. godine, gdje je položila svoje prve zavjete 1967., a svečane doživotne 1970. godine. Bavila se svim samostanskim poslovima, a obnašala je i službu poglavarice i magistre. Godine 2000. išla je na osnutak prvog Karmela u BiH, u Sarajevo, gdje se, ispunivši volju Božju, nakon 18 godina vratila u matični Karmel u Brezovicu. Gospodin ju je iznenada pozvao k sebi u svoje Vječne stanove, u ponedjeljak, 20. prosinca 2021. da s njim živi zauvijek u blaženoj vječnosti.
Donosimo propovijed o. Jakova Mamića u cijelosti.
Poštovana časna Majko Ilijana, drage sestre iz Stepinčeva Karmela, ožalošćena rodbino i prijatelji, u ime braće svećenika, redovnica i redovnika, bogoslova i drugih crkvenih zvanja te dragih vjernika, a osobito u ime oca Provincijala Darija, koji zbog obveze putovanja ne može biti s nama ovdje sada, ali i u ime svekolike Karmelske obitelji, primite iskrenu sućut – našu molitvenu i ljudsku solidarnost povodom preminuća drage sestre Mihaele.
U danima Došašća liturgijska molitva Crkve nerijetko nam stavlja u usta vapaj:“...dođi, Gospodine Isuse!“. Nekako, kao da nas je obuzela sumnja o njegovoj volji da bude s nama i kao da se bojimo da ovaj put ne ostane negdje drugdje. Ipak, Isus nam pokazuje da mu je stalo do riječi koje u vjeri izgovaramo. I doista, On nalazi najprimjereniji način da se odazove na našu molbu za njegov dolazak. Neke će obradovati djetinjom milosnom radošću kod jaslica budeći u njima iskustvo ljudske jednakosti i iste sudbine života. Drugima će ostaviti poslanje i dar „križa“. Treće će svojim pogledom motriti i tako im govoriti, šutnjom riječi. A četvrte će obdariti novim stanom, domom kakvog „ljudsko oko nije vidjelo“. Darom takvoga DOMA Isus želi otvoriti naše oči, osposobiti nas da vidimo razliku između Božjeg pristupa ljudima i ljudskoga (našega) pristupa njegovom dolasku među nas. Bog samo daje, nesebičan je. A mi, u svojoj skučenosti ne damo ni ono što nam dade za druge.
Braćo i sestre, jedna od sretnih dobitnica koju je zapao ovaj oblik Isusova dolaska, ovo darivanje novoga DOMA je i naša sestra Mihaela. Naime, tijek zbivanja pokazuje da nije očekivala ovoliku Isusovu velikodušnost. Ili je, možda, u svojem stalnom posvećenom zajedništvu s njime, naviknuta na njegovu blizinu, bila sasvim raspoloživa za svaki oblik božićnog susreta s Njime. Znademo da se doista pripremala, molila i nadala da će ga motriti u otajstvu, a (eto) On joj posve otkri svoje božansko lice, biće i život; ona se pripremala da kleči pred jaslicama i u memoriji svoje vjere doziva ona davna vremena njegove oskudice i siromaštva, a On ju uvodi u vječne odaje slavlja – božanskog raskoša; ona se pripremala skromnim pokornim činima iskazati mu poštovanje i zahvalnost, a On je odvede za trpezu prepunih biranih „jela“ svadbenog stola. Takav je Bog! Takav je Isus!
Draga braćo i sestre, Božja riječ koju smo pročitali u ovom misnom slavlju, otkriva nam svu istinu o nama, istinu našega bića: „Djeca se Božja zovemo i jesmo“. A što bi dijete, koje je plod ljubavi, hranjeno i odgajano snagom ljubavi, i moglo drugo očekivati osim ovako izdašne ruke Očeve, Boga-Ljubavi. Ovo dobro znaju duše koje imaju iskustvo ljubavi! Njihov odnos s Ocem uvijek je nabijen tolikim emocijama da je „zagrljaj“ najblaži oblik očitovanja toga stanja i događanja: tu su i suze, tu je pozornost, zamjećivanje i trčanje, tu je užurbana priprema stola, tu je aktivacija svih da ljubav bude prepoznata, tu je puna radost zajedništva.
Ali, Božja Riječ nam također govori da „nas svijet ne poznaje“. To nam nekako može biti utjeha da razumijemo zašto se „svijet“ tako odnosi prema nama kršćanima. Dobro je za nas da je i to naša velika istina. Ali, braćo i sestre, ovdje trebamo vidjeti kako upravo u nama boravi taj „svijet“ koji ne poznaje, ne prihvaća i koji se opire toj istini našega identiteta, istini našega bića. Nažalost, taj svijet nije prvenstveno izvan nas: on je jako u nama. Jer kad on ne bi bio tako jako u nama, tada bi naš život bio odraz naše istine da se samo „zovemo“ nego „i jesmo djeca Božja“.
Braćo i sestre, ima još jedna velika istina koju nam Božja riječ danas otkriva, a glasi „…bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest“. To je upravo trenutak ovoga časa. To je stvarnost koja dolazi nakon „prijeđenog praga“ života. To je stvarnost koju sada intenzivno živi naša sestra Mihaela: ona gleda Boga „kao što jest“. O Bože moj, koje tajne ovoga događanja: gleda ga bez granica tjelesnosti, bez nemoći spoznaje i dosega srca. On joj je jednostavno otkrio svoje lice i ona ga vidi na njegov način. Tu više nema vjere, nego je samo ljubav na djelu – zajedništvo u neizrecivoj novosti.
A da je to tako, Isus nam otkriva u Evanđelju. On u svojoj radosti Sina kliče Ocu i zahvaljuje mu što je „…ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“. Riječ je o stanju duše do kojeg se ne može doći: ono je poklonjeno, a „maleni“ su naznačeni kao primatelji ove novosti. I ne samo to, nego i Isusu je dano na volju da to objavi „kome hoće“. Za sve druge je tajna. Čas pune spoznaje dolazi samo kad nam je prispjela novost objave koju Sin daje. A sva novost nije moguća prije ovoga prijelaza što ga danas slavimo.
Upravo zato vjernički sprovod liturgijsko je slavlje prijelaza, izlaska, slobode, vječnog otkrića vlastite i Božje istine.
Draga braćo i drage sestre, opraštamo se od osobe koja je svojom pojavom, od prije 82 godine kao rođena curica od oca Stipana i majke Kaje u seli Zidine, u župi sv. Ante u Grabovici, pa tijekom cijeloga života, a posebno ovih 54 godine pozivom posvećenog karmelskog života, svojim izgledom i životom govorila da je u dubokom dosluhu sa Isusom. Riječ je stvarno o sretnoj osobi. Ona je jednostavno bila sretna. Sretna i ponosna na svoje ljudsko-obiteljsko, narodno i vjerničko porijeklo. Sretna zbog toga što je izabrana od Isusa da bude posvećena. Sretna što je odgajana otajstvom vjere i karizmom Karmela, hranom i snagom ljubavi. Sretna što je i svoje poslanje razumjela kao osmjeh, vedrinu i odraz svojeg odnosa s Isusom. Sestra Mihaela, kao Jela – obilježena darovima „kraja“, osoba je dostojanstveno skromna, neusiljeno vedra, životno jednostavna, vjernički konkretna, redovnički prirodna. Bila je posve svjesna odnosa što ga „malenost“ ima s „veličinom objave“. Njezina poruka je da je evanđeoska „malenost“ velika stvarnost; da „malenost“ nije „sitničavost“ niti pobožna „besposlenost“; nije ona ni „naivnost“, niti „neznanje“ – što se djeci pripisuje. Ona je „mjera“ vrhunske spremnosti slušanja i razumijevanja punog govora otajstva i dubokog primanja tajne koju samo Bog u sebi nosi. Siguran sam da je u toj svojoj „naravi“ (malenosti) čula „bilo“ srca Sina Božjega za sebe i svoju zajednicu i to je riječju, izgledom i postupcima prenosila.
I na kraju, kažem: s. Mihaela (Jela) takva je oduvijek. Poznajem ju od malena. Uostalom, zajedno smo orali i kopali, travu brali i gangu pivali, strahove i radosti dijelili, sa stadima na ispaši bili i drugovali. Ništa se ona nije promijenila. Nije ni trebala. Sve što je činila je taj fini način kojim je kultivirala (njegovala) dar Božji u novim okolnostima poziva. Takva je bila i takva je ostala i takva je umrla. Ovo nam govori kako pravovremeno moramo zaviriti u svoju nutrinu i na vrijeme zamijetiti blago koje je Bog u nas položio po otajstvima vjere. Sve je već u nama. Dopustimo da to blago pokaže snagu novosti zbog koje nam je darovano. Amen.
Ojačanu svetim sakramentima, u ponedjeljak, 20. prosinca 2021. godine, Gospodin je pozvao u nebeski Karmel svoju zaručnicu karmelićanku s. Mihaelu od Dobroga Pastira, OCD, Jelku Mamić.
Preselila se Gospodinu u 82. godini života, a Bogu, Crkvi i Karmelu služila je požrtvovno i vjerno 54 godine po svetim redovničkim zavjetima. Sv. Misu zadušnicu i obrede sprovoda predvodit će u srijedu, 22. prosinca 2021. u 14 sati, o. Jakov Mamić, OCD, duhovni asistent Federacije „Bl. Alojzije Stepinac“, u samostanskom svetištu Bezgrešne Kraljice Karmela i na samostanskom groblju. S vjerom i nadom do ponovnog susreta s tobom, tvoje sestre karmelićanke iz Stepinčevog Karmela u Brezovici, brat Pero s obitelji, te obitelji pokojne braće: Mije, Ante i Mate i pokojne sestre Vranjke, kao i ostala ožalošćena rodbina, prijatelji i znanci.
Gospodine, daruj joj radost vječnu!
Svetkovinu sv. Ivana od Križa, naučitelja Crkve, duhovnog Oca Karmela, mistika i pjesnika, proslavile su bosonoge sestre karmelićanke u Brezovici,u utorak 14. prosinca 2021., zajedno s njegovim štovateljima i prijateljima Karmela. Župnik župe Presvetog Trojstva u Krašiću, vlč. Ivan Vučak, predslavio je prijepodnevno misno slavlje uz svećenike suslavitelje: don Stjepana Bolkovca, SDB, vlč. Krunoslava Kolara, o. Đania Kordića, OCD, br. Boška Roguljića, OCD i prečasnog gospodina Zvonka Vukovića, domaćeg župnika, koji je u bitnim crtama istaknuo lik i djelo sv. Ivana od Križa, te pozdravio predvoditelja slavlja, kao i sve prisutne svećenike i vjernike.
U uvodnim mislima, vlč. Vučak spomenuo je najbitniji dio Ivanove duhovne nauke, a to je sjedinjenje duše s Bogom; biti jedno s Bogom, što je Ivan mogao postići živeći šutnju, kako je naglasio propovjednik. Euharistija je naša čežnja da budemo jedno s Bogom, ona spaja Nebo sa zemljom, a šutnja nam omogućuje da nam Bog po šutnji progovori, misli su krašićkog župnika.
Misna čitanja pročitali su: Šimun Jurilj, br. Boško Roguljić, OCD, a Evanđelje vlč. Krunoslav Kolar, župnik u zagrebačkoj Kajzerici.
U propovijedi se vlč. Vučak prvenstveno bavio temom Ivanove duhovnosti, s posebnim naglaskom na njegov život šutnje i ljubavi, koje su bitno obilježile njegov lik. „Možda bi najbolja propovijed bila da šutimo, ako želimo slijediti sv. Ivana od Križa? Možda bi tada Duh Sveti progovorio svakome u srcu?,“ upitao se između ostalog propovjednik.
Potom je spomenuo poveznicu triju svetaca: sv. Ivana od Križa, bl. Alojzija Stepinca i sv. Oca Josipa, čiju smo Godinu njemu posvećenu upravo završili. Istaknuo je da su sva trojica svetaca duhovno slični. Naime, svi su njegovali šutnju, tišinu, žrtvu, samozataju i sebedarje…
Potom se zapitao: „Tko su ti ljudi? Tko su ti sveci koje želimo gledati, slijediti? To su oni za koje Isus moli u Velikosvećeničkoj molitvi: ‘Oče Sveti! Sačuvaj ih u svome Imenu – one koje si mi dao – da budu jedno kao i mi! Posveti ih u istini: tvoja riječ je istina!’ Kao što je Isus ovu molitvu izrekao nakon cijele noći provedene u bdijenju i u tišini, jer Isus uvijek tako čini prije neke važne odluke, tako i ova trojica svetaca: sv. Ivan od Križa, koji je uvijek osluškivao Boga u tišini, bl. Alojzije Stepinac, koji, dok je bio zatvoren, bio je najslobodniji u srcu i upravo u tom vremenu napisao je i ostavio nam brojne spise, poticao braću da ne klonu duhom. I treći svetac, sv. Josip koji je šutio, ništa nam nije rekao, a cijelu njegovu Godinu smo propovijedali o njemu, gledali njegov život.“
Potaknuo je prisutne na promišljanje da i oni budu poput sv. Ivana i drugih svetaca; ljudi tišine, klanjanja i molitve koji bi nastavili Isusovu Velikosvećeničku molitvu i djelovali u skladu s njom jer svijet nas odvlači od takve duhovnosti i nudi nam svoju ‘duhovnost’… Crkva nam stavlja sv. Ivana od Križa za primjer kreposnog života koji je znao svoja djela činiti ne iz sebičnosti i bahatosti već iz sebedarja i velikodušnosti. Sveci nam svojim životom; jedni svojom šutnjom, drugi križem, treći patnjom, govore koliko nas Bog ljubi i koliko smo ovom svijetu potrebni. Vrijeme Došašća pogoduje nam tom nutarnjem životu šutnje, sabranosti i molitve, da možemo više čuti dragoga Boga, Božji govor u nama i da ljubimo Boga kao sv. Ivan od Križa, jer nam Bog i danas puno govori, a najviše u šutnji, zaključio je vlč. Vučak.
Misno slavlje završilo je svečanim blagoslovom, kao i pjesmom sv. Ivanu od Križa „Naš sveti Oče Ivane“, za koju je tekst i glazbu napisala s. M. Bonita Kovačić, OCD, pod čijim ravnanjem su sestre pjesmom uzveličale ivanovsko misno slavlje.
Večernju svetu misu predslavio je vlč. Luka Premelč, prefekt Međubiskupijskog sjemeništa, a propovijedao je vlč. Petar Mlakar, duhovnik sjemeništaraca. Uz njih je suslavio preč. Matija Pavlaković, rektor spomenutog Međubiskupijskog sjemeništa, te domaći sin vlč. Željko Nestić, župnik u Dugoj Resi. Misno slavlje koje je započelo svečanom procesijom uzveličali su sjemeništarci svojim zanosnim i oduševljenim pjevanjem, kao i prigodnim kađenjem koje je ispunilo čitavu crkvu.
U uvodnim mislima, predvoditelj slavlja, vlč. Luka Premelč spomenuo je da je danas veliki i radostan dan jer slavimo velikana Crkve, sv. Ivana od Križa koji je bio mistik, pjesnik, čovjek kojega krasi velika svetost, mudrost, dubina, predanje i vjera. Ivan je izazov današnjem vremenu koji je okružen površnošću i mlakošću.
Misna čitanja svetkovine pročitali su sjemeništarci: Leon Levačić i Mihael Risek, dok je Evanđelje krasnoslovio prečasni Pavlaković.
Na početku homilije, vlč. Mlakar je spomenuo da je netko jednom rekao: „Kad izađemo pred Boga, upitat će nas: ‘Gdje su ti rane?’ Ako odgovorimo: ‘Nemam rana’, Bog će nas upitati: ‘Zar nisi naišao ni na što vrijedno borbe?’ Sv. Ivan od Križa došao je u Vječnost sa tragovima mnogih rana… Sv. Ivan od Križa borio se za Krista. Kršćanski život je duhovni boj, borba ne protiv nekoga, već za Nekoga, za Isusa Krista, za Evanđelje, za Crkvu, za obitelj, za čovjeka. U slučaju sv. Ivana od Križa, na osobit način to je bila borba za vraćanje izvornom načinu života i dubljoj kontemplativnoj dimenziji u Karmelskom redu.“
U nastavku homilije spomenuo je da svaki Isusov učenik mora doživjeti kad-tad, na ovaj ili onaj način, nešto što ga želi skrenuti s Božjega puta, da krene u nekom drugom smjeru, smjeru koji u konačnici ne vodi u Nebo i da nažalost nije mali broj onih koji zbog svoje ljudske slabosti skreću s Kristova puta i prihvaćaju neko razvodnjeno i mlako kršćanstvo. Sv. Ivan od Križa nije bio jedan od tih. Upravo suprotno, on je odolijevao nasrtajima Sotone na njegov život i poslanje koje je od Boga primio, čak i onda kada je devet mjeseci zbog svoje revnosti za Krista i obnovu Karmela morao provesti u tamnici, podvrgnut raznom maltretiranju, misli su propovjednikove.
Zatim je istaknuo kako u tim teškim trenutcima nije mrmljao, nije osuđivao svoju braću koja su mislila da čine dobro kažnjavajući ga, jer po njihovom mišljenju unosio je razdor u Karmelski red. Ivan je unatoč tome bio krotak poput Janjeta, te je podnosio kazne predviđene za neposlušne redovnike, ostajući smiren i blag na čuđenje nekih redovnika koji su ga promatrali. Upravo po iskustvu križa, tamnih noći, sveti Ivan od Križa došao je do najdubljih spoznaja o Bogu i do najtješnjih sjedinjenja s Njime.
Prisjetivši se priče o prijelazu dječaka u odraslu dob Cherokee Indijanaca, usporedio je tu stvarnost s Božjom prisutnošću u Ivanovom životu. Bog je bio sa sv. Ivanom cijelo vrijeme njegovog trpljenja i učinio je da je Papa potvrdio mušku granu Karmelskog reda koju je Ivan pokrenuo.
Na kraju homilije, vlč. Mlakar pozvao je vjernike da se bore za Krista, da se ne boje rana koje su trag borbe za Kraljevstvo Božje u ovome svijetu, te je poručio, da kada su rane iscijeljene ljubavlju, ožiljci su prekrasni, te nadodao da ćemo moći u Nebu na Božje pitanje: „Gdje su ti sine, kćeri, rane?“ odgovoriti: „Evo ih, borio sam se.“ Tada ćemo s Kristom ižaravati svjetlošću u nebeskom Kraljevstvu.
Rektor Pavlaković zahvalio voditelju slavlja, vlč. Luki Premelču, kao i propovjedniku, vlč. Mlakaru, te domaćem sinu vlč. Željku Nestiću. Zatim je istaknuo kako je ovo povijesni trenutak kada je na ovo slavlje došlo cijelo Međubiskupijsko sjemenište sa zagrebačke Šalate, te preporučio sjemeništarce, buduće svećenike, u molitve sestara i vjernika i potaknuo prisutne da žarče mole za nova sveta svećenička zvanja. Svečanim blagoslovom završilo je misno slavlje, kojemu je nazočila ravnateljica Nadbiskupijske klasične gimnazije gospođa Ljuba Duvnjak. Radosno i prijateljsko druženje se nastavilo u sestarskoj govornici.
Prije podnevne i večernje mise, sestre i vjernici molili su radosna i slavna otajstva sv. krunice, kao i Večernju Časoslova. Za svetkovinu pripremali su se devetnicom molitava, meditacija i pjesama.
Na svetkovinu Svih Svetih, 1. studenoga 2021. godine, započela je svoj novicijat i obukla karmelsko redovničko odijelo postulantica Katarina Pinjušić, koje je na uočnicu svetkovine blagoslovio rektor Međubiskupijskog sjemeništa, prečasni Matija Pavlaković. Za taj čin spremala se osmodnevnim duhovnim vježbama, molitvom i razmatranjem.
Tijekom uvođenja u redovnički život, postulantica Katarina primila je novo ime: s. Marija Katarina od Boga, što je i pokazatelj njezinog daljnjeg odrastanja u karmelskoj karizmi i duhu.
Ulaskom u novicijat započela je novi život s Bogom i sa Zajednicom, što je i potvrdila u svome geslu za oblačenje koje glasi:„Evo, činim nešto novo; već nastaje.“ (Iz 43, 19).
Vjerujemo da će ta nova ljubav i nova revnost za Gospodina i duše biti i kod s. Marije Katarine svjedočka i ohrabrujuća za sve one koje joj je dragi Bog stavio na njezin životni put.
S. M. Katarina potječe iz brojne katoličke obitelji, iz župe Uzvišenja sv. Križa u Križu gdje je provela svoje djetinjstvo i mladost.
Kad je godine 1943. vlč. gospodin Đuro Makarević slavio svoju Mladu Misu u dvorcu Brezovica, u kapelici sestara karmelićanki, nije ni slutio kuda će ga to duhovno zajedništvo sa sestrama odvesti. Naime, čim je postao upravitelj župe Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini, 1946. godine, zavjetovao je župu Majci Božjoj Karmelskoj i hodočastio je sa župljanima svake godine u nedjelju nakon 16. srpnja, na njezino proštenje. Jednako tako, preporučio je župu u molitve sestara koje su mu bile podrška u njegovom svećeničkom i župnom apostolatu.
Potaknuo je svoje župljane da karitativno pomažu sestrama, osobito plodovima svojih vrtova, njiva i vinograda, kao i drugim potrepštinama. I ta međusobna duhovno-karitativna razmjena traje do danas. To su posvjedočili i revni mladi i mlađi župljani koji su i ove subote 23. listopada 2021., darivali našu karmelsku zajednicu radom svojih ruku i blagoslovom svojih polja i vrtova. Kiša ih je pratila do Karmela, ali im nije oduzela radost srca i vedrinu duha dok su istovarivali i raspremali darove dobrih i plemenitih ljudi. Vjerujemo da će Gospodin blagosloviti njihov trud i napore kao i njihovu velikodušnost da čine dobro drugima. Već sama dobrota koju ugrađuju u život Karmela i mnogih, nagrada je Svemogućega njihovim obiteljima i njihovoj župi.
I kad su sve darove posložili, zasjalo je sunce. To je naš život; sunce Božje ljubavi zasja u našim očima i u našim srcima kada usrećujemo jedni druge čineći dobro. Hvala dobri ljudi, što ste nam ostavili trag sunca, Boga, i što nas niste zaboravili!
Bosonoge karmelićanke u Brezovici, zajedno sa štovateljima i prijateljima sv. Terezije Avilske, njihove duhovne majke i naučiteljice Crkve, mističarke i spisateljice, proslavile su u petak, 15. listopada njezinu svetkovinu. Msgr. Zvonimir Sekelj, kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog, predvodio je središnje misno slavlje, a uz njega su bili suslavitelji: preč. Matija Pavlaković. preč. mr. Mijo Matošević, vlč. Vladimir Cvetnić, vlč. Mladen Škvorc, vlč. Krunoslav Kolar, vlč. Željko Nestić, vlč. Boris Jozić, DI, te domaći župnik preč. Zvonko Vuković koji je srdačno pozdravio mons. Sekelja i sve prisutne, osvrnuvši se kratko na život sv. Terezije i njezinu duhovnost.
U uvodnim mislima, mons. Sekelj je naglasio da nas život često stavlja pred izbor. Svi smo iskusili borbu između želje za sigurnošću i neke veće vrednote, nečeg nadnaravnog. Vjernost Evanđelju traži od nas da se odreknemo vlastitih interesa, da se naučimo oslanjati se na njega, težiti za istinskim vrednotama. To je dobro upila i izrazila sv. Terezija od Isusa i pokazala nam na koga se trebamo osloniti.
Nakon misnih čitanja koja su pročitali: vlč. Kolar, vlč. Nestić i vlč. Cvetnić, slijedila je zapažena homilija. Propovjednik se nadahnjivao na čitanjima svetkovine i istaknuo glavnu misao, a ta je: mudrost Božja koju je ugradila u sebe sv. Terezija Avilska. Tako je između ostalog rekao da se mudrost sastoji u tome da najbolje ciljeve života postižemo najboljim sredstvima i da je sve zemaljsko blago u usporedbi sa Božjom mudrošću, ništa. Nadalje je propovjednik rekao da se ovdje radi o cjelovitosti života, a ta cjelovitost je u povezanosti s Bogom i u sjedinjenju s njime. Bog nas ispunja svojim životom i poziva nas da živimo s njim. Zato nam šalje svoju mudrost u Isusu Kristu. Božji Sin došao je da nam u srce donese rasvjetljenje. Bog nam je odredio sebe kao potpunu radost. Kada se udaljujemo od Božje mudrosti osjećamo napetost, borbu, nezadovoljstvo, čovjek se okreće mudrosti ovoga svijeta, a ona doseže svoj vrhunac kada razapinje Božju mudrost. U Božju mudrost ucijepljena je sv. Terezija Avilska.
Terezija od Isusa više je nego pomoćnica u nevolji. Ona je vođa i putokaz kršćanske duše. „Opisala nam je da oslobođenje svoga ‘Ja’, vodi do jedinstva s Bogom. Predajući se Bogu postajemo sposobni da mu služimo. U svojoj nesigurnosti i zbunjenosti ljudi zaboravljaju da je Krist pokazao najkraći, mada najteži, put do cilja. Sv. Terezija Avilska se u svojoj dugotrajnoj borbi očistila od svega onoga što ju je udaljavalo od Boga i od čovjeka… U svojim djelima ostavila nam je zapisanu povijest svoga vanjskog života i unutarnjeg rasta. To je Terezija koja je upila Boga u sebe. Otkrila je da je po sakramentima i Euharistiji suobličena Bogu. Puni vjere i obnovljeni snagom Duha Svetoga koji djeluje u nama, pođimo na mjesta gdje nas Bog šalje,“ poručio je voditelj slavlja.
Svečanim blagoslovom i pjesmom „Kraljice svete krunice“, završilo je misno slavlje koje su animirale čuvarice svetišta, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.
Prijateljsko druženje nastavilo se u govornici gdje su sestre čestitale mons. Sekelju 50. obljetnicu svećeništva, a on je radost zlatnog svećeničkog jubileja podijelio sa braćom svećenicima i sestrama, te im uputio još nekoliko misli o sv. Tereziji Avilskoj.
Tako je između ostalog rekao i ovo: „Upijati Boga u sebe, literatura je života. Čudesa u njezinom životu su odraz da se što više poveže s onim kome je povjerovala. U to trebamo čitav život uranjati, inače se uvijek događaju katastrofe i naš život biva u isječcima, samo biramo ono što nam paše.
Duh Sveti koji nas propuhuje, ako mu se otvorimo, možemo postati ljepota. Sv. Majka Terezija oblikovala je svoje osjećaje, svoju strastvenost, nije ih potiskivala, već ih je digla na razinu duhovne vrijednosti. Trebamo poput nje dublje zaživjeti Isusovim životom, učvrstiti savez s njim.“
Rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu, msgr. Antun Sente, ml., predvodio je popodnevno misno slavlje, kojemu je prethodila Večernja Časoslova, kao i Gospina krunica. Uz njega su bili ministranti i čitači: Ivona Kubalo, Lea i Luka Balaško, te Marija Jurilj.
U prigodnoj homiliji predvoditelj slavlja protumačio je Riječ Božju o susretu Isusa sa Samarijankom na zdencu i primijetio da je naš Gospodin zanimljiv jer je iskoračio izvan uobičajenih pravila ponašanja. Židovi, naime, nisu razgovarali sa ženama, a kamoli sa Samarijankama. No, Isus je bio drugačiji i došao je donijeti Radosnu vijest, ne samo Židovima, već i Samarijancima, pa i toj ženi grešnici. Gledajući grešnicu, vidi čovjeka unatoč njezinoj povijesti.
„Isus koristi svaku zgodu, ne bi li nam dao žive vode od koje nećemo nikada ožednjeti. Ništa kod Boga nije slučajno, pa ni ovo. Zanimljiv je razgovor sa ženom. Isus koristi priliku dok su učenici otišli u grad. Vidimo da Bog ima puno obzira prema našim obzirima. Koristi vrijeme dok učenici nisu tu da ga ne ometaju u evangelizaciji, naviještanju Božje Riječi Samarijanki. Znamo da se zbog njezinog susreta s Isusom otvorilo čitavo selo Božjoj Riječi. Isus ima takta. Govori ženi iz one stvarnosti kojom je opterećena, a to je, mukotrpno donošenje vode. No, Isus iz te životne potrebe, da čovjeku treba vode, usmjerava njezino razmišljanje na ono puno važnije i dublje,“ rekao je između ostalog msgr. Sente.
Nadalje, spomenuo je da je važno u svakodnevnim brigama stati, povući se i promisliti što zapravo određuje naš dan. Tko je taj koji našoj aktivnosti utažuje žeđ i daje nam onu pravu izvorsku vodu? Te je preporučio da je potrebno blagosloviti naš dan, tražiti od Boga zaštitu za naš trud i rad.
Isto tako je naglasio da je sv. Terezija Avilska živjela prosječan život jedne redovnice, a viđenje pakla ju je potaklo da bude revnija i radikalnija redovnica. Još je rekao da je potrebno s Bogom razgovarati i zatražiti žive vode u onim jednostavnim stvarima koji su nam često ulaznica u dubinske odnose s Bogom koje je doživjela Samarijanka i sv. Terezija Avilska.
„Kao rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa, ne mogu a ne spomenuti tog divnog sveca i zahvaliti sv. Tereziji Avilskoj koja ga je jako štovala, te je samostane stavila pod njegovu zaštitu. Tražila je od njega povjerenje, pouzdanje u Božju volju, baš kao što je on prihvaćao Božju volju, očuvao djevičanstvo Blažene Djevice Marije, osluškivao glas Božji koji je preko njega davao upute sv. Obitelji,“ naglasio je propovjednik.
Jednako tako, rekao je da iz toga možemo naučiti da i nama Bog progovara kroz nas same, Samarijancima po ženi Samarijanki, karmelićanima po sv. Tereziji Avilskoj, a svima nama kroz ljude s kojima se susrećemo.
Na kraju je zaželio da nas sv. Terezija Avilska i sv. Josip, zajedno sa Marijom dovedu do Isusa, do izvora žive vode. Zatim je čestitao sestrama njihovu svetkovinu, zahvalio sv. Tereziji za primljene milosti, preporučio se dalje u molitve i udijelio svima prisutnima svečani blagoslov. U prijepodnevnim i popodnevnim satima svećenici su dijelili sakrament Pomirenja hodočasnicima od kojih su neki primili i Gospin škapular.
Tradicionalno hodočašće svojoj zaštitnici, sv. Maloj Tereziji, djelatnika Glasa Koncila i Malog Koncila, 58. po redu, i ove godine nije izostalo. U četvrtak, 7. listopada, na spomendan Kraljice Svete Krunice, svoju zahvalu i zavjet svojoj Zaštitnici proslavili su Euharistijskim slavljem u Stepinčevom Karmelu u Brezovici, a predvodio ga je vlč. Ivan Petrović, župnik u Popovači.
Prije početka sv. Mise, glavni urednik GK-a, Branimir Stanić, pozdravio je sve prisutne i naglasio da ih je okupila sv. Mala Terezija, njihova zaštitnica, kojoj su došli izvršiti zavjet i zahvaliti joj za svoj opstanak i svoj život s Crkvom i našim narodom. Jednako tako, zahvalio je sestrama karmelićankama na njihovoj dugogodišnjoj molitvenoj pratnji i nazvao njihovu duhovnu djelatnost skrivenim pogonom GK-a, mjestom gdje se krije njihov gotovo 60 godišnji duhovni kapital. Isto tako, naglasio je povezanost GK-a sa sv. Malom Terezijom, što potvrđuje između ostalog i tiskanje 11. izdanja njezine autobiografije „Povijest jedne duše“, knjige koja je nakon Biblije najprevođenija na svijetu.
Prisjetio se brojnih čudesa koja su primili kao djelatnici od 1963. godine kada je GK-a po zagovoru sv. Male Terezije ugledao svjetlo dana i započeo s tiskanjem. Spomenuo se također i svih onih koji su ugradili sebe u život i djelovanje Glasa Koncila. Zatim je svoj pozdrav uputio župniku u Popovači, vlč. dr. Ivanu Petroviću, njihovom vanjskom suradniku i autoru Nedjeljnih biblijskih poruka, koji je prihvatio poziv da predvodi Euharistijsko slavlje.
Predvoditelj slavlja, vlč. Petrović, nadahnjujući se na misnim čitanjima, govorio je o Terezijinoj malenosti i jednostavnosti. Tako je između ostalog rekao i to da se Isus ophodio s Ocem sasvim jednostavnim riječima, onim riječima koje svatko od nas upotrebljava, kao što su: ištite, tražite i kucajte. I zaželio je prisutnima da i oni svojom jednostavnošću pristupaju Bogu. „Svatko od nas zna nešto tražiti, zamoliti, učiniti nešto maleno, jednostavno. S takvom jednostavnošću trebamo pristupati Bogu. Upravo te jednostavnosti životne su ono što je krasilo Malu Tereziju. A to je isto što Isus očekuje od nas da nas krasi, te malene riječi i djela. Isus predstavlja Oca kao odnos roditelja prema djetetu i obrnuto. Biti malen, poput djeteta, upravo po tom odnosu, toj malenosti, se otvaraju različita vrata prijateljstva. Tu se počinju sklapati oni prvi dublji odnosi s ljudima…,“ misao je propovjednika.
U daljnjem nastavku homilije naglasio je i to da Isus ne traži ništa veliko, uzvišeno, već jednostavnost. Iz toga se rađaju duboke navike koje se mogu oplemeniti, jednostavne geste, pogled, osmijeh, lijepe riječi, što dovodi do boljih odnosa među ljudima.
Slično je kada pogledamo i promotrimo Glas Koncila i upitamo naše vjernike što vole u njemu najviše čitati, a oni odgovore da su to upravo jednostavne stvari, događaji i primjeri koji ih približuju Bogu i ljudima i koji im pomažu u njihovim životnim poteškoćama. Takvi primjeri postaju poticaj da se čovjek promijeni.
Nadalje, vlč. Petrović osvrnuo se na skoru Sinodu koju Papa želi otvoriti, a koja potiče da svi ljudi zajedno hodaju prema Bogu oslanjajući se na tri jednostavne riječi: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje.
Voditelj slavlja poručio je djelatnicima GK-a i sestrama karmelićankama da ta jednostavnost i malenost o kojoj svjedoči sv. Mala Terezija je i njezino darivanje cvijeća svakome čovjeku, a onda i Bogu. Naše ponašanje treba biti cvijeće za drugoga, cvijeće za Boga, zahvala Bogu jer od njega sve dolazi.
Pri kraju sv. Mise vlč. Petrović blagoslovio je ruže, znak Terezijinih milosti i ljubavi onima koji je štuju, te ih je podijelio djelatnicima GK-a i MAK-a. Zavjetno hodočašće sv. Maloj Tereziji završilo je pjesmom „Kraljice svete krunice“, a također i prijateljskim druženjem, gdje nije izostala ni pjesma, ni šala, kao niti izmjena darova, osobito cjelogodišnjim izdavaštvom novih tiskovina, te preporukom djelatnika u daljnju molitvenu pratnju sestara.
Najmlađa učiteljica Crkve sv. Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga Lica, okupila je i ove godine na svoj blagdan, u petak 1. listopada 2021. godine, u Stepinčevom Karmelu u Brezovici, veliki broj svojih štovatelja i prijatelja. Središnje misno slavlje predvodio je mons. Ivan Miklenić, kanonik prvostolnog Kaptola zagrebačkog. Uz njega je bilo više od desetak svećenika i redovnika, osim onih koji su ispovijedali vjernike. Među njima su bili kanonik mons. Stjepan Bradica, o. Domagoj Augustin Polanščak, OP, bogoslov Mislav Matijašić, OP, vlč. Vjekoslav Pavlović, preč. mr. Mijo Matošević, braća svećenici vlč. Ivan i Josip Vragović, vlč. Krunoslav Kolar, vlč. Željko Nestić, trajni đakon Željko Kovačević, te domaći župnik preč. Zvonko Vuković koji je srdačno pozdravio mons. Miklenića, sve prisutne svećenike, sestre i vjernike.
U uvodnim mislima voditelj slavlja je spomenuo kako nam Mala Terezija svjedoči svoju ljubav prema Isusu. Ljubeći Isusa ona mu uzvraća ljubav, misleći na spasenje drugih, na spasenje svih ljudi. Isto tako, da nas ona svojim primjerom poziva da obnovimo ljubav prema Bogu i prema bližnjemu, prema svakome čovjeku. Tu ljubav možemo obnoviti kada mislimo na druge i kada molimo za njih, te želimo da se i oni spase.
Nakon misnih čitanja koja su pročitali: bogoslov Mislav Matijašić, Dora Nestić, te trajni đakon Željko Kovačević, mons. Miklenić je protumačio Riječ Božju, te prisutne upoznao sa Terezijinim zvanjem i poslanjem, aktualizirajući njezin život molitve u današnje prilike Crkve i svijeta. Homiliju prenosimo u cijelosti:
„Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.“ Isus je te riječi izgovorio u kontekstu prijekora, oštre opomene, gradovima Korozainu, Betsaidi i Kafarnaumu u kojima je učinio mnogo čudesa, a stanovnici mu nisu povjerovali niti se obratili. U tim gradovima mnogi su se smatrali mudrima i umnima, zapravo prepametnima da bi povjerovali Isusu, da bi Isusa i njegov nauk uzeli kao nešto novo i važno. U tim gradovima mnogi su bili prepuni sebe, oholi i bahati da bi mogli čuti nešto novo, da bi mogli prihvatiti Isusa i njegov nauk. Isus ih opominje da će građanima Sodome na sudnjem danu biti lakše nego ljudima tih gradova jer su odbili Božju ponudu milosti i proigrali vrijeme odlučivanja.
Riječima: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje“ Isus izriče pohvalu Bogu Ocu i otkriva da je Bog Otac jedini „gospodar neba i zemlje“ tj. svemogući stvoritelj koji svijet održava i kojemu je baš sve podloženo. Nema ni jednog drugog boga pored njega! Isusovo svečano oslovljavanje Boga Oca i otkrivanje njegove apsolutne moći i vlasti ističe paradoks da su takvome, moćnome, svemogućem Bogu, najvažniji „maleni“! Svemogući Bog dakle objavljuje svoju Radosnu vijest spasenja ne mudrima i umnima nego malenima, ne onima koji smatraju da su važni, koji su puni sebe, koji smatraju da sve znaju, nego malenima tj. jednostavnima, neukima, skromnima, svjesnima svojih ograničenosti, koji su često u društvu odbačeni, marginalizirani i prezreni. Takvo iznenađujuće Božje ponašanje kritika je ne samo starozavjetnim svećenicima i vjerskim službenicima i vjernicima nego i suvremenim voditeljima kršćanskih zajednica i suvremenim članovima Crkve.
U povijesti Crkve, pa i u sadašnjosti, postoje i sukobljavaju se dvije slike Crkve, jedna je slika Crkve kao piramide, a druga je slika Crkve kao koncentričnih krugova. U slici Crkve kao piramide donji, najširi sloj su tzv. obični vjernici, odnosno svi koji su kršteni, iznad njih su svećenici, redovnici i Bogu posvećene osobe. Još viši sloj tvore biskupi, zatim nadbiskupi, kardinali i na vrhu papa. Takvu sliku Crkve, osim nekih u samoj Crkvi, jako vole suvremeni mediji. Takva slika opravdana je jedino iz aspekta razumijevanja vlasti, odgovornosti za odlučivanje u zajednicama, no Crkva se nikada ne smije svesti samo na taj aspekt jer je Crkva neizmjerno više te ima osim ljudske još važniju božansku komponentu koja pri ovoj slici Crkve uopće ne dolazi do izražaja.
U slici Crkve kao koncentričnih krugova, a to je slika Crkve koju je istaknuo II. Vatikanski koncil, u središtu svih krugova je Isus Krist, koji je glava Crkve, a u koncentričnim krugovima raspoređeni su svi članovi Crkve s tim da su najbliži Isusu oni koji to stvarno jesu po svojoj vjeri, nadi i ljubavi. U svim drugim krugovima, bliže ili dalje od središta tj. od Isusa, svi su drugi članovi Crkve prema stupnju svoje blizine Isusu odnosno po mjeri svoje vjere, ufanja i ljubavi. U toj slici Crkve nema povlaštenih bez obzira na to koje službe u Crkvi pojedinci imaju, jer je jedini kriterij stvarna blizina Isusu. Činjenica da su gotovo svi pokojni pape 20. i početka 21. stoljeća bili vjernici sveta života, dakle veoma bliski Isusu, velika je utjeha i poticaj i za sve nas.
I sveta Terezija od Djeteta Isusa ušla je u krug najbližih Isusu. Kako je sama zapisala u svom dnevniku, dugo se je mučila pitanjem koje je njezino mjesto u Crkvi, što je njezin poziv u Crkvi. Čitajući 12. i 13. poglavlje Pavlove Prve poslanice Korinćanima spoznala je da je njezin poziv – biti ljubav u srcu Crkve i to ljubav koja se odnosi prema Isusu i prema svim ljudima koji su pozvani na spasenje. Sveta Terezija od Djeteta Isusa bila je među onim „malenima“ kojima se Bog objavljuje, otkriva im svoju radosnu vijest i daje milost da spoznaju neizmjernu Božju ljubav i na nju uzvrate svojom ljubavlju. Sv. Terezija od Djeteta Isusa otvorila je svoje srce i svoj život Bogu, odlučila je sav svoj život pretvoriti u ljubav prema Bogu, prema Isusu, te je tako trasirala svoj „mali put“ koji vodi u najbliže krugove prema Isusu. Taj je „mali put“ ponuđen za nasljedovanje i drugim vjernicima.
Današnja svetkovina sv. Terezije od Djeteta Isusa potiče nas da procijenimo gdje smo mi. Spadamo li u mudre i umne, koji sve znaju i nikoga ne trebaju, ili smo „maleni“, Bogu otvoreni. Potiče nas da procijenimo jesmo li u krugovima u Crkvi koji su daleko od Isusa ili smo u onima Isusu bližim. Kamo ćemo se svrstati ovisi o našoj slobodnoj volji, o našoj osobnoj odluci.
Sveta Terezija od Djeteta Isusa, premda je na ovome svijetu živjela samo 24 godine, otkrila je svoje mjesto i svoj poziv i svoj kratki život učinila tako velikim i važnim da joj se ni danas s pravom mnogi ne prestaju diviti. Sv. Terezija od Djeteta Isusa proslavljena je ne samo na zemlji nego i, što je mnogo važnije, i na nebu. Mali put ljubavi sv. Terezije od Djeteta Isusa nije se iscrpljivao u nekakvim sladunjavim osjećajima i sebičnoj težnji za Isusovom blizinom, nego se ostvarivao kao skrb za dobro svih ljudi: „Uza svu svoju neznatnost htjela bih prosvjetljivati duše poput proroka, učitelja, imam zvanje da budem apostol… Htjela bih protrčati zemljom propovijedajući tvoje ime i na nevjerničkom tlu zasaditi tvoj slavni križ! Ali, Ljubimče moj, samo jedno misijsko područje ne bi bilo dostatno, htjela bih u isto vrijeme navješćivati Evanđelje na svih pet kontinenata i sve do najudaljenijih otoka.“ Svojom apostolskom i misijskom zauzetošću, premda je bila zatvorena u Karmelu, sv. Terezija od Djeteta Isusa posvjedočila nam je da nije moguće ljubiti Boga ako se ne ljubi ljude. Ne volimo Boga, ako nam nije važno spasenje i drugih.
Molimo stoga danas Gospodina da nam, po zagovoru sv. Terezije od Djeteta Isusa, pomogne da se očistimo od svega što nas priječi da budemo maleni, da se mognemo Bogu otvoriti i predati. Molimo Gospodina da nam, po zagovoru sv. Terezije od Djeteta Isusa, udjeli milost da nam skrb za spasenje drugih, bliskih i svih ljudi, postane najvažnija vjernička zadaća – što je i najvažnije poslanje Crkve. Jer to je jamstvo da ćemo i mi biti u krugu najbližih Isusu ne samo na zemlji nego i u vječnoj radosti i sreći. Amen.
Misno slavlje završilo je tradicionalnim blagoslovom i podjelom ruža, simbolom Terezijine ljubavi prema njezinim štovateljima, kojima je obećala da će s neba sipati kišu milosnih ruža i svima činiti dobro. Nakon svečanog blagoslova i pjesme Gospi: „Kraljici svete Krunice“, slavlje i izmjena iskustava nastavilo se u govornici sestara karmelićanki.
U popodnevnim satima, misno slavlje u čast Svetice iz Lisieuxa, a kojemu su prethodili sveta krunica i Večernja Časoslova, predvodio je vlč. Danijel Hačko, župnik u Brdovcu, dok su dva svećenika ispovijedali hodočasnike. Uz vlč. Hačka bili su ministranti čitači: Ivona Kubalo, Luka i Lea Balaško, te Jakov i Marija Jurilj.
Na početku misnog slavlja, predvoditelj je napomenuo da je Mala Terezija razlog današnjeg okupljanja. Ona koja je živjela ljubav i posve se predala Bogu za bližnjega i za spas duša i nama je uzor na tom putu.
„Danas, kada slavimo sv. Tereziju od Djeteta Isusa i Svetoga Lica, ne možemo govoriti o drugome već o ljubavi. Čuli smo u prvome i drugome čitanju, pa onda i u Evanđelju, kako se govori o istinskoj i pravoj ljubavi. Ali uz ljubav, čuli smo još nešto, a to je, da uz ljubav ide trpljenje. To ide zajedno. Ljubav se postiže trpljenjem i žrtvom, trebamo se pročistiti kao kroz rešeto, da bi ostala čista i bistra ljubav. Takvu ljubav živjela je sv. Mala Terezija,“ rekao je vlč. Hačko u svojoj prigodnoj homiliji.
Zatim je napomenuo kako su njezini roditelji Ljudevit i Zelija Martin, koji su također proglašeni svetima, imali odlučujuću ulogu za njezin duhovni rast i za njezinu svetost. Rodili su veliku sveticu koju nazivamo malenom. Malenom po onomu što je poučavala, što je željela biti maleni cvijet u Isusovom vrtu i kročiti malenošću kroz život. Taj malen i jednostavan put se nalazi u svakodnevnim sitnicama i događajima koje je proživljavala punim srcem, misao je voditelja slavlja.
U nastavku homilije rekao je i to da je Terezijina kuća bila kuća molitve, a molitva je izvor ljubavi i ona otvara put Duhu Svetome da u nama djeluje. Isto tako je naglasio da je Terezija kao najmlađa postala najveća i da ju je Crkva po sv. Ivanu Pavlu II. proglasila naučiteljicom. Njezina nauka bila je ljubav, te življenje i naviještanje Evanđelja u svakidašnjici. Bila je velika u strpljivosti, patnji i ljubavi prema Bogu i čovjeku. Sve je dala Bogu i ništa nije zadržala za sebe.
Kako danas nasljedovati sv. Malu Tereziju?, upitao se propovjednik i predložio da ljubimo poput nje, da živimo ljubav s predanjem i s povjerenjem u Boga i u čovjeka; da molimo i da iskazujemo milosrđe drugima jer toliko ima duša koje lutaju i tragaju za Bogom, a da to i ne znaju.
„Zato smo mi tu; da primjerom svoga života donesemo Boga drugima. Malene stvari svakodnevno čine nas svetima ako ih vjerno i s ljubavlju činimo. Sv. Mala Terezija vjerovala je da se svaka duša može obratiti, pa i okorjeli zločinac, ako se za njega moli, da će se smekšati kameno srce i da će Bog u njemu djelovati. Živjeti nebo na zemlji moguće je samo s ljubavlju,“ zaključio je propovjednik.
Vjernici su pjesmom i molitvom, kao i primanjem škapulara i pristupanju sakramentu Pomirenja, preporučili sebe i svoje nakane maloj Svetici, te radosni, s ružom u rukama, nastavili put vjere i ljubavi u duhu sv. Male Terezije.
Tradicionalno hodočašće budućih salezijanaca-prednovaka, zajedno sa svojim magistrom don Mladenom Delićem, SDB, te asistentima Markom Mihokovićem i don Brankom Bendramom, SDB, i ove godine nije izostalo. U nedjelju, 26. rujna 2021., u ranim popodnevnim satima, hodočastili su mladi salezijanci u Stepinčev Karmel sa željom da sestrama preporuče u molitve početak i nastavak svoje formacije.
U zajedničkom druženju koje je don Mladen započeo molitvom, predstavili su se sestrama, kao i sestre njima, te stavili u sestarske molitve svoje nakane i potrebe. Dragi Bog ih je pronašao u različitim dijelovima Lijepe naše, pa čak i u Njemačkoj. Neki od njih gradili su svoje karijere u svijetu, ali na Božji poziv, ostaviše sve i pođoše za Gospodinom. Povjerovali su u njegovu ljubav i hrabro, odlučno i radosno krenuli u novu avanturu s Gospodinom koji je osvojio njihova mladenačka srca. Ostavili su dojam oduševljenih i poletnih mladića koji imaju svoj cilj pred sobom i koji se ne boje budućnosti.
Štoviše, sadašnjost žive odgovorno i radikalno i nastoje u izazovima današnjice izgrađivati se u prave i revne don Boscove sinove. To su potvrdili svojim humorom i smijehom, kao i radosnom pjesmom, te don Boscovom molitvom, uz blagoslov don Mladena.
Susret je završio s obostranom željom da se tradicija nastavi i da njihov životni poziv bude natopljen molitvama sestara karmelićanki u koje polažu svoje velike nade.
Salezijanac don Danko Litrić, SDB, misionar iz Ruande, posjetio je u subotu, 28. kolovoza, na spomendan sv. Augustina, biskupa i naučitelja Crkve, bosonoge karmelićanke u Brezovici. Slavio je zajedno s njima Euharistiju, a u uvodnim mislima osvrnuo se na sv. Augustina za čije se obraćenje na kršćanstvo i svećeništvo molitvom zauzela, s velikom vjerom i upornošću, njegova majka sv. Monika. Ona je primjer da se s vjerom može sve postići pred Gospodinom.
U prigodnoj homiliji predvoditelj slavlja protumačio je Riječ Božju oslanjajući se na misna čitanja toga dana. Tako je između ostalog rekao: „Riječ Božja je upućena svima. Isus govori o tome kako Gospodin daje svojim slugama talente. To su darovi koje Gospodin svakome daje po njegovim sposobnostima da ih koriste za sebe, ali i za druge. Bog sve to čini iz ljubavi prema nama. On nas je stvorio iz ljubavi. O nama ovisi kako se koristimo onim što smo primili od Boga. A primili smo sve; znanje, govor, ruke, noge… Sve smo to primili, ništa nije naše.“
Isto tako je rekao da smo neke talente primili preko drugih, preko roditelja, učitelja, vjeroučitelja, prijatelja. Primili smo ih zato da bismo se koristili s njima i da bi pomagali drugima. Kao Isusovi učenici, sve što nam je Bog dao trebamo koristiti s ljubavlju i za druge.
Pri kraju homilije don Danko je poručio da ne trebamo tražiti da se drugi prilagode nama, već se mi trebamo prilagoditi drugima, kao što smo čuli u prvom čitanju (1 Sol 4,9-11) koje govori o zajedništvu, o bratstvu, o ljubavi. Potom je zaželio da molimo Boga da možemo dobro koristiti njegove darove. Pa kad nas pozove k sebi da nam rekne:“ Dobri slugo, uđi u Kraljevstvo svoga Gospodara.“ (Mt 25,14-30).
Na kraju misnoga slavlja don Danko se predstavio prisutnim vjernicima , te je između ostalog rekao da je već 40. godina misionar u Ruandi i da su prilike tamo vrlo teške zbog zabrana kretanja, djelovanja škola, Crkve, socijalnih ustanova radi pandemije koronavirusa. Isto tako je naglasio da je narod jako siromašan, te da su političke prilike nesklone siromašnima i Crkvi, da više sirotinje umire od gladi, negoli od korone jer ne smiju izlaziti iz kuća, ići raditi i privređivati za život. Naposljetku je sebe, svoju misiju i subraću, te sve stanovnike Ruande preporučio u molitve vjernika i sestara i udijelio im misionarski blagoslov.
Prijateljsko druženje nastavilo se u govornici gdje su sestre još detaljnije bile upoznate sa radom i djelovanjem don Danka u misijama u Ruandi, kao i sa prilikama tamo.