Gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić predslavio je u subotu, 21. kolovoza svečanu misu zahvalnicu u prigodi 50. obljetnice redovničkih zavjeta s. Ilijane Terezije od Karmelske Gospe, Cvetnić, OCD. Uz njega je bilo više od dvadesetak suslavitelja, kanonika, svećenika i redovnika, te ministranata i čitača.
Na početku misnoga slavlja, domaći župnik vlč. Zvonko Vuković pozdravio je biranim riječima oca Biskupa i zaželio mu dobrodošlicu, kao i svim prisutnim svećenicima i vjernicima.
Nakon Evanđelja koje je otpjevao prečasni Matija Pavlaković, s. Ilijana T. obnovila je svoje zavjete i obećala Gospodinu poslušnost, čistoću i siromaštvo po Prvotnom Pravilu i konstitucijama bosonogih karmelićanki Reda Blažene Djevice Marije od Gore Karmela.
Misao vodilja prigodne homilije bila je vjernost i ustrajnost u redovničkom životu. Nju je biskup Križić protumačio na temelju najnovijeg dokumenta kojeg je izdala Kongregacija za Posvećeni život: „Dar vjernosti, radost ustrajnosti“, kao i na netom pročitanom ulomku iz Ivanovog evanđelja.
Jednako tako rekao je da vjernost ovisi od srca i njegove povezanosti s Bogom, kao i o darivanju samoga sebe u nasljedovanju Gospodina koje je predanje života iz ljubavi, a predanje sa sobom nosi odricanje i žrtvu.
U nastavku homilije rekao je između ostalog i to da rast u ljudskoj i duhovnoj zrelosti zahtjeva neizostavnu borbu. Borba je uvjet da se dođe do zrelosti, u protivnom osoba se udaljuje od svog redovničkog ideala, a time i od Boga.
Čuvarice svetišta animirale su misno slavlje svojim lijepim pjevanjem, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a narod im se pridružio.
Na kraju misnoga slavlja, domaći župnik se zahvalio preuzvišenom biskupu Križiću za euharistijsko slavlje i zapaženu homiliju, a također i svim svećenicima, redovnicima i vjernicima. Zatim se i slavljenica obratila prisutnima zahvalivši dragom Bogu, Majci Božjoj i sv. Josipu, kao i svima na daru redovništva i svetih zavjeta, te im je uputila tri riječi, tri misli: hvala, Božji smo i Bog je s nama.
Svečano misno slavlje završilo je marijanskom pjesmom: „Ljiljane bijeli“ koju je narod zdušno pjevao. Drugi dio slavlja nastavio se kod obiteljskog stola i druženja.
S. Ilijana Terezija rođena je u pitomom turopoljskom mjestu Mraclinu, nedaleko od Zagreba, u dobroj katoličkoj obitelji, gdje je primila život vjere i Evanđelja, kao i njezin brat. U Stepinčevom Karmelu je položila svoje prve svete zavjete 1971. godine, a doživotne 1974. godine. U samostanu je vršila razne dužnosti, a bila je odgajateljica mladih, kao i višegodišnja poglavarica. Odlikovala se revnošću, vedrinom i zauzetošću za Krista Gospodina, za Crkvu i za spasenje duša, kao i za dobra duhovna zvanja.
U nastavku donosimo u cijelosti propovijed biskupa Križića.
U evanđeoskom odlomku smo čuli dio Isusova govora u dvorani Posljednje večere. Ivan evanđelista donosi poduži Isusov oproštajni govor svojim učenicima koji sadrži mnoge pouke i upute, savjete i zapovijedi, u kojima je Isus sažeo ono najvažnije za život i djelovanje svojih učenika. U ovom odlomku naglasak je stavljen na poziv učenicima da ostanu u njegovoj ljubavi. Isus im to govori za njihovo dobro jer to im jamči istinsku životnu radost. Odmah im pojašnjava što je potrebno da bi se ostalo u njegovoj ljubavi. To je: čuvati njegove zapovijedi, a sve je zapovijedi sažeo u jednu: ljubav prema Bogu i bližnjemu.
Kada Isus to učenicima govori on jasno vidi da učenici njega vole, bez obzira na sve što će se dogoditi kada on bude uhićen i osuđen. No, Isus zna i to da ljubav može ohladiti, rasplinuti se, nestati. Zato on poziva na ustrajnost do kraja (Mt 10,22; 24,13). Tu je jamstvo spasenja. Čovjek u svojoj ljubavi zna biti nestalan, nevjeran, ne ustrajan, što može ići i do veće izdaje i zataje.
Ljubav nije nešto što ide samo od sebe, nego je ljubav potrebno njegovati, hraniti. Glavna hrana ljubavi su žrtve za onoga koga se voli. Ljubav nije u riječima, nego u spremnosti dati ili davati vlastiti život, kako nam je Isus pokazao. Bez ljubavi nema ni vjernosti ni ustrajnosti, a to su dvije temeljne riječi koje obilježavaju identitet Isusova učenika. Zadnji dokument koji je izdala Kongregacija za Posvećeni život „Dar vjernosti, radost ustrajnosti“, koji je upućen redovništvu, stavlja cijeli naglasak na ove dvije riječi: vjernost i ustrajnost. Bez ovoga nema autentičnog redovničkog života.
Stoga bih ovu homiliju u prigodi 50-e obljetnice redovničkih zavjeta s. Ilijane, posvetio upravo ovim riječima -ustrajnost i vjernost- koje su u središtu pozornosti crkvenog dokumenta upućenog svim članovima posvećenog života, i tako važne za svakoga od nas. Želim odmah napomenuti kako nije isto „ostati u samostanu“ i „ostati vjeran-vjerna“. Ostati u samostanu, u redovništvu, znači ustrajati u opiranju različitim napastima da se promijeni životna odluka i izbor koji se jednom učinio. Ali ostati vjeran znači neprestano tražiti i trajno otkrivati, u svom redovničkom pozivu, nove Božje pozive, nove Božje „idi“, „dođi“, „učini to“, te neprestano praviti nove „izlaske“ ili „egzoduse“ u svom redovničkom životu. Samo tako se raste u spoznaji misterija vlastitog poziva i poslanja.
Stoga nije najvažnije ustrajati u pozivu nego ustrajati u vjernosti. Ustrajati na svakakav način, može biti puno gore od ne ustrajati. Nažalost ima i onih koji „ustraju“ samo zato što se Crveno more zatvorilo i ne mogu nazad, a ne zato što ih nosi polet i oduševljenje prema Isusu ili Obećanoj zemlji.
Vjernost se ne sastoji u samo obavljanju nekih poslova koji se moraju vršiti zato što to dužnosti nalažu, nego je bit u tome koliko se to čini iz ljubavi prema Bogu. Ivan Pavao II, u apostolskom pismu „Novo millennio ineunte“ upozorava na „opasnost da se nešto radi tek da se radi“ (br. 15), a onda dodaje kako je nužno da aktivnosti izviru iz razmatranja i molitve, te da se nose s oduševljenjem i ljubavlju. Vjernost zavisi od srca i njegove povezanosti s Bogom. Vrlo je važno za redovnika-redovnicu znati bdjeti nad vlastitim srcem da ga ne ispuni egoizmom. Jer i posvećena osoba može imati, kako veli Pavao, „nerazdijeljeno srce“, ali što je unutra samo egoizam, briga za sebe i svoje interese. Takvo srce neće nikada iskusiti onu puninu radosti o kojoj govori Isus.
Mi u ovoj Euharistiji zahvaljujemo Bogu za 50 godina ustrajnosti, a siguran sam, i vjernosti obećanjima koje je sestra Ilijana dala Bogu. Nije to samo njezino postignuće, nego i ostvarenje Božje milosti. U tom hodu je zasigurno bilo puno kušnji, tama, trpljenja pa i napasti da se odustane. To sve su proživljavali i svi Isusovi učenici. Koliko su puta i apostoli bili u napasti da odustanu. No, ovdje treba naglasiti da sama Božja milost i njegova snaga nisu dostatne, da bi netko ostao vjeran obećanjima koje je dao Bogu. Nužna je čovjekova suradnja. Ne smije se apsolutizirati ni milost niti čovjekovo djelovanje, jer je za ustrajnost i vjernost jednako nužno i jedno i drugo. Svi mi znamo koliko su danas u krizi ustrajnost i vjernost. Kultura današnjega vremena nameće uvjerenje kako je vjernost danas gotovo nemoguća, ili je moguća samo nekom manjem broju izvanrednih ljudi. Neki opet idu korak dalje stavljajući u pitanje samu vjernost kao krepost, tj. da li je vjernost uopće vrijednost?
U spomenutom dokumentu Kongregacije čitamo: „Darivanje samoga sebe u nasljedovanju Gospodina predanje je života iz ljubavi, ali danas se čini da je to darivanje samo na određeno vrijeme, s ograničenim rokom trajanja. Naime, u današnje se vrijeme na krhkost veza ne upozorava kao na nešto čemu treba doskočiti, već se često opisuje kao evolucijski znak naše civilizacije“ (br.15).
Mnogi će reći kako u današnjem vremenu ništa nije duga vijeka, i sve se svodi na logiku trgovine: upotrijebi-posluži se, i nakon izvjesnog vremena baci. Sve se svodi na potrošnju. Tako se sve više stvara svijet u kojem ništa nije definitivno, nego sve se može opozvati. Tako osobe već u trenutku kada prave izbor čine sve da jedna vrata ostanu otvorena da taj izbor ne bude definitivan, nego da ga se može opozvati ako dođu neke druge ponude koje mogu imati privlačniji izgled. Svi znamo koliko se ovo reflektira, ne samo na redovnički i svećenički poziv, nego i na brak. Već se poodavno počelo govoriti o brakovima „ad tempus“, na određeno vrijeme. Danas je sve više osoba koje ne žele službeno sklopiti brak, niti crkveni niti civilni, jer se ne žele vezati. Nije mali broj niti onih koji prije sklapanja braka prave ugovore da kod rastave ne bude komplikacija. Što znači da već prije sklapanja braka računaju i s rastavom.
Slično tome se uočava i kod posvećena poziva. Od mnogih koji se opredjeljuju za redovnički ili svećenički život, može se čuti: „poći ću u samostan, pa ako ne bude išlo, vratit ću se“. Ovo jasno pokazuje kako se već u samim odlukama odlučuje i za drugu mogućnost koja je ravnopravna prvotnoj odluci. Čak ta sloboda-odgovornost ide do te mjere da kada netko pravi neku odluku u istom času želi imati jamstvo da se ta odluka kasnije može opozvati. Ali to onda nije pravi izbor, i još manje izričaj slobode i odgovornosti. Već se unaprijed računa s mogućom nevjernošću i opozivom.
Svaka odluka podrazumijeva neko odricanje, jer nečemu se tada mora umrijeti. Kada netko bira, istovremeno se i odriče onoga što nije izabrao. Takav je život. Dijete mora umrijeti, nestati, da bi izrastao adolescent. I adolescent mora umrijeti, nestati, da bi se mogao roditi čovjek, zreo, punoljetan. Prelazak iz jedne životne faze u drugu poznaje svoje krize. Ali se nećemo zbog toga odreći tih prijelaza i ostati trajno infantilni.
Crkva, zbog svega ovoga ne dovodi u pitanje vjernost kao vrednotu, kao krepost koja je ne samo moguća, nego i nužna. Ta vjernost, na koju je čovjek pozvan, ima svoje uporište, svoju motivaciju i svoj smisao u Božjoj vjernosti čovjeku. Božja vjernost je poziv čovjeku da bude vjeran, i ta Božja vjernost mu daje snagu da može biti vjeran. Rast ka ljudskoj i duhovnoj zrelosti zahtjeva neizostavnu borbu. Bez te borbe nema mogućnosti da se dođe do zrelosti. Borba je znak da osoba nije zadovoljna s onim što jest i što ima, jer je sami prirodni nagon tjera na više. Ako se to ne događa onda je neminovno da će redovnički ideali postajati sve slabiji. Osoba će se sve više udaljavati od toga da joj je Bog na prvom mjestu. To će ostati samo na riječima. Nasljedovanje Krista će zamijeniti borba za nasljedovanjem svojih želja i ambicija. Zauzetost za druge ili zajednicu zamijenit će se zauzetošću za sebe i vlastite interese. Osobne želje i prohtjevi dovest će do toga da spremnost na žrtvu i darivanje postane nešto posve nerazumljivo. Askeza i rad na sebi i svom posvećenju zamijenit će askeza, odnosno borba, za sebe i svoju afirmaciju.
Draga s. Ilijana, radujemo se danas s tobom što si ustrajala, i u svoj ljudskoj slabosti, ostala vjerna obećanjima koje si dala Bogu. Zato je ovo za tebe dan posebne zahvalnosti Bogu što milost Božja u tvom životu, kako kaže Pavao, nije bila uzaludna. Usprkos svim kušnjama i poteškoćama, i ti možeš s Apostolom reći, da si dobar boj bila i vjeru, odnosno vjernost Bogu, sačuvala. U svim mogućim tjeskobama, tu se uvijek nalazi nepresušni izvor radosti.
Draga sestro! I danas Isus tebi postavlja ono isto pitanje koje je postavio prvim učenicima: „Što tražite?“ To je u stvari ono pitanje koje ti je bilo upućeno kod prvih zavjeta prije 50 godina, a ono je i danas jednako aktualno. Na to Isusovo pitanje smo pozvani odgovarati tijekom cijelog svog redovničkog života. Lako se dogodi da počnemo tražiti nešto što Bog ne želi da tražimo. Na jednom slavlju 50 godina zavjeta četvorice redovnika u Italiji, jedan reče: „Čemu je koristilo ovih 50 godina? Jesmo li mi danas bolji i svetiji nego prije 50 godina?“
Zbilja je ovo iznimno važno pitanje koje si mi stariji trebamo stalno ponavljati. Da li se negdje dogodio zastoj u rastu, ili smo čak možda krenuli u krivo? Mi svi tebi sestro želimo da te Božji blagoslov trajno prati i da nikada ne staneš na svom redovničkom putu posvećenja. Amen!
Provincijal Hrvatske karmelske provincije Svetog Oca Josipa o. Dario Tokić, OCD, predslavio je središnju Euharistiju na proštenju Karmelske Gospe u Brezovici, u nedjelju 18. srpnja. Uz njega je koncelebrirao o. Ilija Tipurić, OCD, a sudjelovali su i ministranti i čitači: Dora Nestić, Marija Marić i Lea Balaško.
U zapaženoj homiliji o. Dario je govorio o Isusovom testamentu s križa po kojemu nam je ostavio svoju Majku nama za Majku. Jednako tako, govorio je o štovanju Marije u Karmelu od samih početaka karmelskog Reda, koji je osnovan na službu i čast Isusove Majke. Marijino majčinstvo se proteže od Isusa na sve ljude. „Ona je ‘početak svijeta boljega’ jer je Majka Spasitelja svijeta, ali je i ‘utočište grešnika’ jer je majka i sviju nas. Njezino majčinstvo trajno je i ponajviše se očituje u brizi koju ima za svakog od nas. U brizi da nitko od onih koje joj je Sin s križa povjerio ne propadne, nego da imaju život vječni.
Na isti način opisuje Sveto pismo Božju ljubav koja se očituje u Isusovu poslanju: ‘Bog je tako ljubio svijet, te je dao Sina svoga Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni (Iv 3, 16).’ Marija je na istom zadatku sa svojim božanskim Sinom, zadatkom koji joj je sam Isus povjerio kao svoju posljednju volju ovdje na zemlji. Da nam bude majka koja se brine za naše vremenito i vječno spasenje,“ rekao je otac Provincijal.
U nastavku propovijedi govorio je o Karmelu koji časti Mariju kao svoju Majku i Kraljicu. Marijina služba u odnosu prema nama je služba ljubavi; koja nas ispravlja u ljubavi i koja se skrbi da ne propadne djelo njezinoga Sina Isusa. I stoga njezina služba je više majčinska, nego kraljevska. I dokle god postoji veza između majke i djeteta, postojat će i majčinska ljubav i skrb za svoje dijete. To je povezanost koja traje i poslije smrti, koja je jača i od smrti. Upravo je karmelski škapular znak Marijine majčinske ljubavi, skrbi i zaštite koja nikad ne prestaje.
Također je još spomenuo da je škapular simbol jarma Kristova, ljubavi na koju nas Bog poziva, te simbol Marijine posebne zaštite. Zato ga zovemo i Marijino odijelo, jer je to znak drugog dijela Isusova testamenta s križa „Evo ti Majke,“ misli su predslavitelja.
Isto tako spomenuo je da je nošenje škapulara poziv da nasljedujemo Marijine kreposti i vrline; vjeru, osluškivanje Riječi Božje, raspoloživost za Božje planove, osjetljivost za bližnje i za ljude u potrebi, ustrajnost u patnji i boli pod križem, te njezinu vjernost.
Na kraju homilije poručio je prisutnim štovateljima Karmelske Gospe da molimo Gospodina da nas učvrsti u krepostima koje je Marija imala i čuva na putu do Vječnosti, do Boga.
Vlč. Andrija Miličević uputio je srdačne riječi zahvale o. Tokiću, sestrama karmelićankama, zboru i svim prisutnim štovateljima Karmelske Gospe.
Don Stjepan Bolkovac, SDB, otvorio je proštenje jutarnjom svetom Misom, uz suslavitelja o. Olega Vatsebu. U svojoj homiliji naglasio je da Mariju trebamo uzeti u svoj život i živjeti s njom, te ju nasljedovati, osobito u tome da nam Bog bude na prvome mjestu i da s talentima koje imamo služimo bližnjima, a ne sebi. Misno slavlje animirale su pjevanjem čuvarice svetišta, pod vodstvom s. M. Bonite Kovačić, OCD.
Župni vikar župe Pohoda Blažene Djevice Marije vlč. Matija Vragović, predvodio je zavjetnu hodočasničku misu župe Vukovina, uz koncelebranta Željka Kovačevića, trajnog đakona. Na svetoj Misi je sudjelovao veliki broj hodočasnika iz župe Vukovina, uz počasnu stražu Turopoljskih povijesnih postrojbi banderij.
Misno slavlje uzveličao je ženski župni zbor iz Mraclina, pod ravnanjem i orguljskom pratnjom prof. Antuna Kotteka.
U prigodnoj homiliji vlč. Matija je upoznao hodočasnike u bitnim crtama s duhom Karmela. Tako je između ostalog rekao da je karmelska duhovnost nasljedovanje Isusa Krista po Marijinom primjeru. Isto tako je naveo da je molitva život Karmela koja vodi do intimnog prijateljstva s Gospodinom. Na kraju je propovjednik poručio da Crkva ne može biti bez Marije, ona je naša sadašnjost i naša budućnost. S njom pretvaramo pustinju svijeta u plodni vrt.
Večernju svetu Misu, koja je ujedno bila i završetak vanjske proslave Gospe Karmelske, predslavio je vlč. mr. Andrija Miličević iz Zagreba, uz suslavitelja vlč. Damira Ocvirka, župnika župe sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci.
Motreći misna čitanja svetkovine, propovjednik se zaustavio na riječi „gora“ koja povezuje sva tri čitanja. Ilija se popeo na vrh Karmela kako bi čuo i susreo Gospodina; učenici su pratili Isusa na goru Kalvariju, gdje im je Isus dao svoju Majku Mariju za Majku. Isto tako i mi, popeli smo se na goru Karmel da bismo susreli Gospodina koji nas uči kako živjeti. U trenutcima najteže agonije na križu, Isus ne zaustavlja pogled na sebe, već gleda na druge, osvrće se na one koji su oko njega, na učenike i Majku. Taj susret s Gospodinom na brdu mijenja naš život. Mi postajemo više braća i sestre, a tome nas uči Majka Marija.
U svim danima Gospe Karmelske, nekoliko svećenika trajno je dijelilo hodočasnicima sakrament pomirenja, te oblačilo vjernike u Gospin škapular. S pjesmom: „Zdravo Djevo“ završeni su svečani dani Gospe Karmelske u Stepinčevom Karmelu.
Svečano liturgijsko slavlje u prigodi svetkovine zaštitnice Karmelskog reda i Stepinčeva Karmela u Brezovici predslavio je župnik Vladimir Cvetnić iz zagrebačke Odre u petak 16. srpnja u svetištu Majke Božje Karmelske.
Homiliju je vlč. Cvetnić počeo pjesmom „K visokom vrhu Karmela, uputimo sad korake“, koja obilježava devetodnevni hod do današnje svetkovine. „I mi smo krenuli da se popnemo, da dođemo pod Marijino okrilje. Ova svetkovina vezana je uz karmelski Red. Marija je trajna suputnica Karmelskom redu. Marija je trajna suputnica kroz 82 godine povijesti ovog zdanja posvećenog njoj u čast. U temelje ovoga samostana utkana su dva imena: bl. Alojzije Stepinac i Majka Regina Terezija. Njihova zamisao je bila da u ovom Karmelu budu trajno uzdignute ruke na molitvu“, rekao je između ostalog predslavitelj.
U nastavku homilije govorio je o gori Karmelu, njezinim ljepotama, tišini i samoći, o prorocima i pustinjacima koji su tamo obitavali, s osobitim naglaskom na sv. Iliju. Kao što su se na brdo Karmel ljudi povlačili na molitvu, tako isto dolaze Majci Božjoj, da pod njezinim okriljem osjete duhovni hlad, okrepu i milinu.
Nadalje, vlč. Cvetnić je istaknuo nauk sv. Ivana od Križa i njegovo djelo: „Uspon na goru Karmel“ koje pokazuje siguran put do Boga. Ivan od Križa govori o oslobođenju od svega onoga što nije Bog, što nije po Božjoj volji. Suvremena civilizacija; pomutnja vjere i morala današnjice, nas potiče da se držimo kompasa, da sačuvamo put do Boga. Sačuvati taj put, istaknuo je, znači tražiti put do nutarnje sreće našega srca i duše, znači naći sebe.
Propovjednik je pozvao vjernike da poput Blažene Djevice Marije slušaju Božju Riječ, da po njoj žive, da po Mariji dođu do Isusa, a da ne zaborave ni sv. Josipa u čijoj smo Godini, te je propovijed zaključio riječima Gospine pjesme „O divna Djevice, nebeska Kraljice, moli za nas. Ti znadeš najbolje sve naše nevolje, o spasi nas.“
Koncelebrirali su kanonici mons. Zvonimir Sekelj i Stjepan Bradica, vlč. Zvonko Vuković, mr. Mijo Matošević, vlč. Andrija Miličević, o. Davor Lukačević, CPPS, mladomisnik Vatroslav Siketić, te bogoslov Matko Filipović iz zagrebačke Kustošije, dok su ostali svećenici dijelili sakrament pomirenja. Tu su bili i ministranti i čitači: Maja i Marija Marić, te Luka Balaško.
Misno slavlje završilo je zajedničkom pjesmom „Majko Božja Karmelska, moli se za nas“ a vlč. Cvetnić zaželio je da to euharistijsko slavlje bude: „Bogu na slavu, Majci na čast, a svima nama na spas.“
Istoga dana štovatelji Karmelske Gospe i karmelićanke slavili su večernju misu, kojoj je prethodila Večernja časoslova, litanije Majci Božjoj i ostale pobožnosti. Misno slavlje predslavio je župnik u zagrebačkoj Kajzerici Željko Nestić. U homiliji je vlč. Nestić, govorio o Gospi Karmelskoj „koja nas je okupila da bismo kod nje našli pravi put do Gospodina i obnovili svoju odanost i privrženost, te primili svjetlost i utjehu za naš život koja će nas u evanđeoskom smislu odmoriti“. Iako svake godine slušamo ista misna čitanja, ona su uvijek aktualna za svako vrijeme i za svaku situaciju.
Imamo iskustvo kako je samo jedna riječ u pogrešno vrijeme snažna i učinkovita da uništi odnos u braku, naruši odnos prijateljstva i život u zajednici. Isto tako, prava riječ u pravo vrijeme može obnoviti i oživiti naše međusobne odnose pa tako i odnos s Bogom. Prava riječ je ona koja nam je naviještena u današnjim čitanjima, istaknuo je propovjednik.
U nastavku propovjedi osvrnuo se na bit prave riječi koja je neiscrpiva i koja za svako vrijeme ima svoju poruku; koja nas može oživjeti, podići, odmoriti. Današnja Riječ nam predstavlja i proroka Iliju koji nas vodi na goru Karmel gdje se Ilija borio protiv lažnog boga Baala i branio pravu vjeru u Boga Abrahama, Izaka i Jakova.
„Opasnost svakog vremena, pa i ovog današnjeg, je ustoličenje raznoraznih bogova koji se bore za našu naklonost. To može biti naša komocija, vrijeme, odmor, karijera, materijalna dobra, kućni ljubimci, zdravlje – sve što možemo i ne možemo zamisliti. To su često božanstva ‘uradi sam’, božanstva samo za vlastitu upotrebu i potrošnju – na svoju sliku i priliku. Zato je potrebno iznova dolaziti na goru Karmel koja nas podsjeća na to: tko je to moj Bog? Gora Karmel nas, svakoga pojedinoga, ispituje: u kojeg to ja Boga vjerujem? Vjerujem li u Boga Isusa Krista? A možda i: zašto vjerujem? Puno je danas bogova i kao da ne prihvaćamo objavu živoga i istinitoga Boga koju nam je Isus donio“, rekao je voditelj slavlja.
Potom je protumačio povezanicu Ilije i Blažene Djevice Marije, čiji simbol vidimo u oblaku koji je donio kišu suhoj zemlji, to će reći da je Marija donijela spas ovome svijetu po svom božanskom sinu Isusu Kristu. Ona je ona koja uvijek posreduje, u svim situacijama; u trenucima boli u radosti, smrti i rođenju, nadi i pustoši. Zato joj se obraćamo, tražeći milost od nje. Ona nam posreduje i snagu da dnevno hodamo u svjetlu vjere, misli su vlč. Nestića.
Na kraju homilije zahvalio je Bogu za ovaj Karmel, „maleni oblačić, koji daje nadu da će suša brzo proći. Karmel je mjesto odmora gdje se oslobađamo tereta koji nas guši“. „Nad ovim mjestom, znamo, osobito bdije i zagovor našeg blaženog Alojzija Stepinca koji je i sam toliko molio i volio Majku Božju. Ako ne znaš na kraju kamo se usmjeriti, kamo krenuti, u kojem smjeru, Isus tebi govori: Evo ti Majke! Pitaj ju i odgovoriti će ti. Neće te zaboraviti – jer to naša Majka ne čini“, zaključio je propovjednik.
Koncelebrirali su generalni tajnik HBK doc. dr. sc. Krunoslav Novak i rektor Međubiskupijskog sjemeništa na Šalati preč. Matija Pavlaković. Ministranti i čitači bili su Tomislav Skender, Ivona Kubalo, Ana Purković, Lea Balaško, Petra Bašić i Marija Vukelić. Evanđelje je navijestio i otpjevao vlč. Novak.
Prije završne pjesme „Ljiljane bijeli“ koju su oduševljeno zapjevali svi hodočasnici i sestre, te svećenici, vlč. Miličević zahvalio je dragome Bogu, te voditelju slavlja, kao i čuvaricama svetišta i vjernim štovateljima Karmelske Gospe na euharistijskom i duhovno-molitvenom zajedništvu.
Brojni štovatelji Karmelske Gospe i članovi Škapularske bratovštine pohrlili su k Majci Božjoj i na uočnicu njezine svetkovine 15. srpnja 2021. godine, u njezino svetište, u Stepinčev Karmel. Zahvalno misno slavlje predslavio je mons. Antun Sente, ml., rektor Nacionalnog svetište Sv. Josipa u Karlovcu. Uz njega su bili ministranti i čitači: Ana Purković, Luka i Lea Balaško.
Na početku homilije mons. Sente je zapitao vjernike zbog čega su večeras došli ovdje? Isto tako upitao ih je da li čuju Isusove riječi: ‘Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni’? Da li očekuju da će im Isus dati odmora? A zatim je ustvrdio da vjeruje da je to glavni razlog njihova dolaska.
Isto tako je rekao da čovjek misli da su neka druga vremena bila bolja, kao i neki drugi prostori. Kada smo bili u ratu, molili smo za mir. Kada smo bili u krizi, molili smo da iziđemo iz krize, tako je i sada s iskustvom Covida 19. Ograničeni smo u nekim svojim ponašanjima i kretanjima, pa želimo da to što prije prođe. To nam stvara opterećenje. Jedino nas dragi Bog može tu rasteretiti.
„Zanimljivo, Isus ne govori da će nas razriješiti križa, nego ‘jaram je moj sladak i breme je moje lako’. Ima se dojam kao da čovjek ne može živjeti bez jarma i bez bremena. Lako to možemo vidjeti i na starozavjetnom narodu. Dakle, nije teško zamisliti kako im je bilo u Egiptu jer su bili robovi. Ali isto tako znamo, da kada su bili na putu u Obećanu zemlju, da su vrlo brzo prigovarali Mojsiju…Takvo je ljudsko srce. Ono nikad nema mira niti odmora dok se ne smiri u Bogu, kao što nas uči sv. Augustin: ‘Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi, o Bože.’ Zbog toga, kada Isus govori da trebamo doći k njemu sa svom svojom opterećenošću i izmorenošću, zapravo nas želi poučiti životu, “ naglasio je propovjednik.
Isus ne nudi da će otkloniti breme i jaram, nego da će ga učiniti slatkim i lakim. Sam Isus nije nas spasio lijepim propovjedima, pa čak niti izlječenjem od različitih bolesti, pa ni uskrisenjem Jairove kćeri, nego prihvaćanjem volje Očeve, prihvaćanjem križa. Isus je dozvolio da bude raspet. Tim trpljenjem, bremenom i jarmom Isus Krist nas je spasio, ali nam je jasno pokazao da prihvaćajući križ zapravo čini nešto čime pobjeđuje svako zlo, dajući svoj zemni život iz kojega onda klija radost uskrsnog jutra. To je zapravo glavna poruka Isusa koji nam neprestano iznova govori da trebamo k njemu doći da bismo onda shvatili da svako naše breme i svaki naš jaram ako se stavi u Božje ruke ili prikazuje za svoje bližnje više nije teret, muka, nego radost iz koje izvire radost uskrsnog jutra, misli su mons. Sentea.
Na kraju homilije rektor je poručio vjernicima da je Isus svojom smrću i uskrsnućem obećao da će se brinuti za svakoga od nas i da je s Isusom sve moguće.
Prije svečanog blagoslova, vlč. Andrija Miličević koji je ispovjedao hodočasnike, zahvalio se dragome Bogu na njegovoj dobroti i blizini, kao i mons. Senteu na misnome slavlju i nadahnutoj homiliji i duhovno-molitvenom zajedništvu sa sestrama karmelićankama. Isto tako uputio je riječ zahvale prisutnim vjernicima koji su se kroz dane trodnevnice spremali za svetkovinu Gospe Karmelske, ispovjedali se, primali sakramente i oblačili Gospin škapular.
Redovnik monfortanac, o. Zdravko Barić, SMM, predslavio je, u srijedu, 14. srpnja, 2021. godine Euharistiju na drugi dan trodnevne priprave za svetkovinu Gospe Karmelske u Brezovici. Uz njega je suslavio trajni đakon Željko Kovačević iz župe svetog Martina biskupa iz Pisarovinske Jamnice, te ministranti i čitači: Dora Nestić, Ivona Kubalo i Luka i Lea Balaško.
U uvodnim mislima, o. Barić je istaknuo, da je sv. Misa čas kada se Božja milost spušta na Božji narod. Isto tako je posvijestio da su Isus i Marija tu prisutni, te potaknuo vjernike da otvore svoja srca kako bi primili Boga živoga.
Na početku prigodne homilije spomenuo se sv. Male Terezije i njezinog odnosa prema Presvetoj Djevici Mariji, koju je mala svetica rado nazivala ‘Mama’, jer je Marija nježnija od najnježnije Majke. Isto tako spomenuo je, da nam Majka ne uskraćuje pomoć čim ju se zazove.
Potaknut primjerom sv. Male Terezije, propovjednik je izmolio molitvu svoga srca Majci Božjoj koja je bila prožeta povjerenjem i predanjem u Majčine ruke, te ljubavlju i odanošću Isusovoj Majci: „Marijo Majko sveta, dolazim k Tebi jer znam da ti moja prisutnost ne smeta. Dopusti da te tvoje dijete malo ometa… Toliko toga u isto vrijeme rješavaš sa svojim Sinom i sa sv. Josipom. Znam da vidiš toliko boli i patnje. I pretpostavljam da čuješ tolike vapaje ljudi koji ti se mole srcem. Znam da se u ovom času događaju negdje na svijetu tragični događaji koji od tebe traže molitvu, zagovor i intervenciju. Ti si uvijek prisutna i spremna pomoći jer ti si naša Majka…“
Potom se još obratio Nebeskoj Majci osobno i zamolio ju je da svrne svoj pogled na njega, kao i na sve prisutne; da svojom ljubavlju, blizinom i prisutnošću izliječi sve rane naših duša, te nam pomogne vršiti volju Božju.
Svoju molitvu završio je ovim riječima: „Nauči me ti, kako ljubiti Isusa. Majko Nebeska, predajem ti svoj život, moli za mene. I moli za sve nas koji imamo povjerenje u tebe. Za sve nas koji se tebi utječemo. Za sve nas koji od tebe očekujemo pomoć. Neka tvoje majčinsko srce bdije nad našim životima. Budi naša Majka, budi naša Kraljica, budi ona koja rađa svoga Sina u našim grešnim dušama.“
Misno slavlje pratili su zvuci orgulja i glasovi sestara karmelićanki, uz završnu Glasnovićevu „Ave Mariju“, koja je uzdigla Gospodinu srca prisutnih štovatelja i hodočasnika Gospi Karmelskoj.
Večernjom Časoslova, litanijama Lauretanskim, molitvom karmelskim svecima, devetnicom, te prigodnim misnim slavljem, započela je trodnevna duhovna priprava za svetkovinu Gospe Karmelske u Stepinčevom Karmelu. Euharistiju je predvodio vlč. Tomislav Kralj, župnik u Dugom Selu, a uz njega je bio suslavitelj mr. sc. don Robert Tonsati, kancelar Kotorske biskupije i župnik u Mulu.
Na početku misnoga slavlja, vlč. Kralj, obratio se prisutnim štovateljima Karmelske Gospe i naglasio između ostalog, da ih je Gospa Karmelska okupila na prvi dan duhovne priprave za njezinu svetkovinu i da se žele s njom moliti, staviti se pod njezin zagovor i kročiti s njom kroz život.
Nadahnjujući se na misnim čitanjima, koja su pročitali Lea Balaško i Ivona Kubalo, te na evanđelju kojeg je pročitao vlč. župnik Kralj, don Tonsati je protumačio Marijinu ulogu u životu hrvatskog naroda, kao i u našem životu, njezin zagovor i zaštitu onih koji joj se utječu.
Između ostalog rekao je i ovo: „Danas, na prvi dan trodnevnice za Gospu Karmelsku, Crkva u Hrvata s posebnom radošću slavi blagdan Majke Božje Bistričke. Svećenik Jeronim Korner, koji je bio povezan s ovim Karmelom, a koji je i moj zemljak, sugrađanin, napisao je pjesmu Majci Božjoj Bistričkoj, čiji početni stihovi glase: ‘Dušo duše Hrvatske, Isusova Mati, Sunce naših stradanja, ne prestani sjati!’“
Nadalje, tumačeći evanđelje o prvom Isusovom čudu na svadbi u Kani Galilejskoj, rekao je da je to važan odlomak za razumijevanje našeg odnosa prema Mariji i Marijinog odnosa prema nama. Tim više što su ondašnje svadbe bile slavlje cijele zajednice, na kojima su svi sudjelovali i slavili su ljubav između mladenaca. Domaćin je želio da Isus bude prisutan na tom slavlju, sudionik slavlja. To je pouka za nas danas, da Isusa i njegovu Majku zovemo da budu s nama u našim radostima i žalostima.
Kada je vina nestalo, Marija je od svih prisutnih imala osjećaj i potrebu reći Sinu da nemaju vina, jer je smatrala da on tu treba i može pomoći. Iako Isus naizgled nije bio blag prema Majci, još je svoje djelovanje pomno pripremao, On svoje poslanje otkriva postepeno, kao i otajstvo Kraljevstva Božjega, iako je njegova Majka sve to ubrzala.
Potaknuta majčinskom ljubavlju i brigom, Marija ostaje ponizna, vjeruje i ustraje, i čudo se dogodilo. Majka djeluje i poručuje nam da činimo ono što nam Isus kaže. Dobro je shvatiti taj odnos između nje kao posrednice između Isusa i nas: „Vino je stvoreno iz vode samom voljom Stvoritelja.
To je prvo čudo, a Isusova zadnja zapovijed, zadnje čudo, povezano je s ovim, čudo prije uskrsnuća; vino se pretvara u Isusovu Krv na Posljednjoj večeri. Ovo prvo čudo je uvod u ovo najveće čudo. Kao što je tada Isus bio prisutan na svadbi, najveće čudo je da je on prisutan dan danas, nakon toliko stoljeća, po kruhu i vinu, u svojoj Riječi i Tijelu na oltaru. Jesmo li mi svjesni da nam je za radost potrebna jedino njegova prisutnost i ništa drugo?,“ upitao je propovjednik vjernike i završio sa željom da otvore vrata svojih domova i dopuste da ih Isusova prisutnost hrabri, jača, da im pomogne, jer ako želimo biti radosni, slušajmo Gospodina i nasljedujmo Mariju. Ona nas uvijek upućuje na Krista, u čijoj prisutnosti su prave radosti, misli su don Tonsatia.
Na kraju misnog slavlja, vlč. Kralj, zahvalio je sestrama na iskazanom povjerenju i pozivu, te don Robertu na zapaženoj homiliji i istaknuo njegovo djelovanje u Boki Kotorskoj, u Zaljevu svetaca, a jednako tako zahvalio je i prisutnim vjernicima, želeći svima da nauče slušati što im Gospodin govori i činiti ono na što nas on poziva slijedeći Mariju.
Misno slavlje uzveličale su čuvarice svetišta svojom pjesmom i molitvom, a pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, dok je za orguljama bila s. M. Kristina Jadanić, OCD.
Ovogodišnji mladomisnik karmelićanin, jedan od dvojice, o. Marko od Duha Svetoga, Maglić, posjetio je, u pratnji svoga subrata Ivana Pavla od Kraljice sv. Krunice, Paro, u nedjelju 11. srpnja, svoje sestre bosonoge karmelićanke u Stepinčevom Karmelu u Brezovici. Jednako tako slavio je s njima i s prisutnim vjernicima Euharistiju i zahvalio dragom Bogu i sestrama na daru svećeništva i na svom karmelskom pozivu.
Misna čitanja pročitali su: br. Ivan Pavao, OCD, te s. Mirjam od Isusa, OCD, a molitvu vjernika Ana Purković, dok je Luka Balaško ministrirao. Nadahnjujući se na nedjeljnim misnim čitanjima, mladomisnik je govorio o poslanju učenika, o navještanju Evanđelja, o poniznosti onih koji su poslani i o svjedočenju za Krista životom.
Tako je između ostalog rekao i ovo: „Ovdje je glavna poruka da na našem putu i na našem poslanju, tamo gdje nas Gospodin šalje, On treba biti jedini oslonac i da je jedino što je potrebno u ovome svijetu jest ispuniti njegovu svetu volju. Tražiti najprije Njegovo Kraljevstvo, onda sve ostalo će nam biti nadodano.
Često puta vi laici stavljate sebe u drugi plan, kao da su svećenici samo oni koji trebaju naviještati evanđelje, propovijedati drugima, a laici su, eto, njihova moralna potpora i nije to toliko njima dano. A ne! Isus, kada šalje dvanaestoricu, šalje sve nas. Naravno da ćemo mi svećenici na jedan drugačiji način moći doprijeti do ljudi nego vi laici koji radite na svome radnome mjestu i imate svoje obitelji.
Ali Isus ne šalje samo nas s ove strane oltara, nego šalje i vas naviještati evanđelje, živjeti po evanđelju i donositi Isusa drugima. Ne možemo se zatvoriti u svoju ugodnost i lagodnost ili bojeći se da se ne zamjerimo, misliti da je bolje nikome ništa ne govoriti… Tu je zapravo važno da evanđelje propovijedamo i da donosimo Isusa drugima više svojim djelima nego svojim riječima i da svjedočimo koliko je Bog u naše srce ulio radosti, ljubavi i milosti, da svjedočimo koliko je zapravo Bog u našem životu učinio puno toga i koliko smo Mu neizmjerno zahvalni. I to je zapravo naše propovijedanje evanđelja. “
U nastavku propovijedi o. Maglić, govorio je o proroku Amosu koji je išao propovijedati kralju Jeroboamu i njegovu kraljevstvu o onome što Bog traži od njih. Amos je bio neshvaćen u svoje vrijeme jer je tražio od kralja Jeroboama da živi po Božju i da se ostavi razvratnog života. Sličnu sudbinu prošli su mnogi proroci, jednako i proroci našega vremena.
Koliko imamo Duha Božjega u sebi, toliko možemo prihvatiti kritiku od drugih, biti ponizni i mijenjati svoj život u svjetlu evanđelja, te živjeti autentičnim kršćanskim životom. Tu nam je lijepi primjer sv. Mala Terezija, koja je koristila svaku priliku da se ne opravdava, već da ubire plodove poniznosti i ljubavi. Na jednome mjestu je rekla: „Osjećam kao da spasenje tisuća duša ovisi o meni.“ Neka nam to bude poticaj da budemo ponizni, maleni i da iz svih onih teških situacija, križeva, opaski od strane drugih, znamo prihvaćati to i prinositi Gospodinu jer je žrtva zbilja velika stvar, misli su o. Maglića.
Na kraju misnoga slavlja zahvalio je sestrama i vjernicima na molitvenoj pratnji i preporučio se i dalje. Isto tako, udijelio je prisutnima svečani mladomisnički blagoslov, a sestre su radosna srca otpjevale himan Kraljici Karmela: „Karmela Cvijete, lozo procvjetala,“ čiju je glazbu napisala s. M. Bonita Kovačić, OCD, koja je i animirala pjevanjem misno slavlje.
Druženje u govornici nije izostalo, kao niti izmjena dragocjenih iskustava na duhovnom putu, a susret mladomisnika i sestara završio je opet pjesmom Majci Božjoj „Salve Regina.“
U srijedu, 30. lipnja 2021., posjetili su bosonoge karmelićanke u Brezovici, mladomisnici Zagrebačke, Sisačke, Varaždinske i Bjelovarsko-križevačke biskupije. Zahvalno misno slavlje predvodio je mladomisnik vlč. Vatroslav Siketić iz župe sv. Josipa radnika u zagrebačkim Gajnicama, a propovjedao je mladomisnik vlč. Rafael Mlinar iz župe Pohoda BDM u Sisku.
Nadahnjući se na misnim čitanjima dana, govorio je o nasljedovanju Krista Gospodina i o zahtjevnosti takvog nasljedovanja, te o teškoćama na Kristovom putu, kao i o usponima i padovima koji ne izostaju. Važno je uvijek se ponovno opredjeliti za nasljedovanje Isusa. „Poći za Isusom zapravo obuhvaća jednu promjenu života, jedan radikalan zaokret u životu. To znači ići putem evanđelja; to zahtjeva jednu veliku odluku, jednu veliku ozbiljnost i odlučnost koju često nismo spremni vršiti. Lakše nam je ostati ovakvi kakvi jesmo. Lakše nam je ići nekim svojim uhodanim životnim putevima i stazama. Lijepo nam je tako; teško nam je podnijeti žrtvu, podnijeti tu radikalnost. Ne, Isuse, ja želim Tebe slijediti, želim biti Tvoj, neka ta odluka bude odluka naših srca, da se ne bojimo poći k Isusu. Moje Te srce Isuse želi slijediti, daj mi snage da pođem Tvojim putem…,“ naglasio je vlč. Mlinar.
U daljnjem nastavku propovjedi govorio je o nastojanju da naš život bude svjedočanstvo Božje ljubavi po kojoj ćemo proslaviti Gospodina u svom životu. Za taj život potrebna nam je snaga Božje prisutnosti i snaga njegove Riječi, kao i snaga molitve, poručio je mladomisnik.
Uz njih su bili suslavitelji mladomisnici: Dejan Forutna iz Bjelovarsko-križevačke biskupije, Petar Krašek iz Varaždinske biskupije, Ivan Kuzmić iz Sisačke biskupije, te Luka Tufeković i Hrvoje Maltarić iz Zagrebačke nadbiskupije, predvođeni duhovnikom preč. Vladom Razumom. Tu su bili i ministraniti i čitači: Šimun, Marija i Jakov Jurilj. Čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, uzveličale su misno slavlje svojim skladnim pjevanjem.
Druženje u govornici, upoznavanje, izmjena iskustava, te preporuke u molitvu i u daljnju duhovnu pratnju, kao i pjesma nisu izostali.
Ovogodišnje Petrovo, u utorak 29. lipnja 2021., u Stepinčevom Karmelu u Brezovici, bilo je drugačije od prijašnjih. Svečanom misnom slavlju koje je predvodio karmelićanin o. Srećko Rimac, OCD, magistar bogoslova, pridružila se zahvala Gospodinu i Majci Božjoj sestre Mirjam od Bezgrešnog začeća, OCD (Vesna Matešić), u prigodi 25. godina njezinog služenja Kristu, Karmelu i Crkvi po životu molitve i svetih zavjeta.
Uz voditelja slavlja o. Rimca, bili su i suslavitelji: don Stjepan Bolkovac, SDB, vlč. mr. Andrija Miličević, te bogoslovi karmelićani: br. Ante Jakus, OCD, i br. Jakov Milić, OCD, i ministranti i čitači: Jakov i Šimun Jurilj, Luka i Lea Balaško. O. Srećko upoznao je prisutne, na početku misnoga slavlja, s kratkim životopisom s. Mirjam koja je rođena u Zagrebu, a živjela je s roditeljima i bratom u Rijeci, gdje je završila srednju ekonomsku i hoteljerski fakultet, a u Karmel je ušla 2. kolovoza 1993. godine. Nakon pet godina formacije položila je svoje doživotne zavjete 12. lipnja 1998. godine…
Zatim su slijedila misna čitanja: br. Jakov Milić pročitao je prvo čitanje, a br. Ante Jakus drugo, dok je vlč. Andrija Miličević otpjevao Evanđelje. Nakon Evanđelja, slavljenica s. Mirjam obnovila je svoje predanje i vjernost Gospodinu po svetim zavjetima, te krenula gorljivom hrabrošću srca u daljnji hod s Gospodinom i Majkom Božjom.
U nadahnutoj homiliji propovjednik je govorio o dvojici Prvaka apostolskih, sv. Petru i Pavlu, koji su temelji Crkve, a Isus ih je izabrao u svoju službu. Naglasio je da Bog može učiniti velike stvari u životu ljudi koje poziva u svoju službu, a čovjek je onaj koji slobodno odgovara na taj Božji poziv. „Nitko sam sebe ne poziva. Bog je u središtu današnjega slavlja. A ljudski stvor, što može dati Bogu? Može dati nešto što naizgled posjeduje, najviše što može dati jest prikazati Bogu samoga sebe. To je sestra Mirjam učinila prije 28. godina kada je prikazala cijeli svoj život Bogu. Bogu nije dala nešto od sebe, nego cijelu sebe. Jer ‘ljubav se plaća samo ljubavlju,’ kaže sv. Ivan od Križa. A zavjeti su samo sredstvo po kojemu se ostvaruje to potpuno darivanje. Svaki poziv je ne samo velika tajna, nego i otajstvo ljubavi između duše i Isusa, između Zaručnika i zaručnice,“ rekao je između ostalog o. Rimac.
U nastavku homilije govorio je o otajstvu svakoga poziva, kojega mistici uspoređuju sa slikom braka, koji se na tajanstven način odvijao i u duši s. Mirjam, jer je ona u snazi Isusove ljubavi ostavila sve i pošla za svojim Zaručnikom. Taj Božji dar s. Mirjam darovan je po njoj čitavoj zajednici, koja je danas Bogu zahvalila na tom daru poziva i na 25. obljetnici redovničkih zavjeta.
Isus je duboko ušao u njezin život i promjenio ga po Djevici Mariji. Marija ju je dovela prije 28. godina u svoj Red u Karmel u Brezovici i ona je imala posebnu ulogu na njezinom duhovnom putu. Prema Konstitucijama bosonogih karmelićanki kaže se da sestre moraju živjeti u prijateljstvu s Kristom i Marijom, Djevicom vjernom, koja je uzor posvećenog djevinčanstva, savršene poslušnosti i siromaštva. Ona je također primjer kako ljubav može dušu preobraziti u Krista i sjediniti je s njime, a što možemo iščitati u poruci Blagovijesti, misli su voditelja slavlja.
Osvrnuvši se na Prvake apostolske, sv. Petra i sv. Pavla, propovjednik je naglasio da je susret s Isusom promijenio njihove živote, a tako je i s. Mirjam susrela Isusa preko Marije i promjenila svoj dosadašnji život. Petar i Pavao postali su apostoli, a s. Mirjam karmelićanka. Marija je bila poveznica između njih jer je ona Kraljica apostola i Majka i Kraljica Karmela.
Propovjednik je još govorio o tome što znači biti zaručnica Kristova i preobraziti se u Srce Zaručnikovo. Isto tako poručio je prisutnima prema sv. Elizabeti od Presvetog Trojstva da biti zaručnica znači „imati oči u Njegovima, misli obuzete Njime, srce svo zauzeto, sve zahvaćeno, kao izvan sebe i prešlo u Njega, dušu puno Njegove duše, puno Njegove molitve, čitavo biće zarobljeno i darovano. To znači ući u sve Njegove radosti, dijeliti sve Njegove žalosti. To znači biti plodna, suotkupiteljica, privoditi duše k milosti…, Zaručnica u Karmelu, to znači imati goruće srce proroka Ilije, pronicavo srce Terezije, goriti od revnosti za Njegovu slavu.“
Takvu zaručničku ljubav poželio je o. Srećko s. Mirjam, kao i svim sestrama i prisutnim vjernicima, te završio homiliju mislima bl. Marije Kandide od Presvete Euharistije: “,Otkrila sam tajnu: tolika ljubav, tolika strast za Isusa u Hostiji, za Isusa koji boravi među nama, došla mi je od Marije! Ima u tome nešto od njezina Srca!’ Otvorimo se i mi Mariji i neka ona u nas ulije makar dio svoga Srca da se i u nama kao i u bl. Mariji Kandidi pojavi tolika ljubav prema Isusu.“
Na kraju misnoga slavlja, don Bolkovac je zahvalio voditelju slavlja i svima prisutnima, te čestitao slavljenici i sestrama. O. Rimac podijelio je s. Mirjam i sudionicima slavlja svečani blagoslov, a vjernici su, pod vodstvom sestara karmelićanki i orguljašice s. M. Bonite Kovačić, OCD, zapjevali gromoglasni: „Do nebesa nek se ori!“, i dali Gospodinu čast i slavu po Apostolskim prvacima i po srebrojubilarki s. Mirjam. Bratsko-sestrinsko druženje u govornici nije izostalo, kao i preporuke u molitve i u daljnji zajednički hod s Gospodinom.
U nedjelju, 20. lipnja 2021., mladomisnik karmelićanin o. Stanko od Utjelovljenja (Pažin) posvjedočio je svoju vjeru, ljubav i predanje Gospodinu svečanim euharistijskom slavljem kod svojih sestara karmelićanki u Brezovici. Asistirao mu je njegov subrat bogoslov br. Ante Jakus, a tu su bili i ministranti Šimun, Marija i Jakov Jurilj, te Lea i Luka Balaško, dok je zbor sestara karmelićanki uveličao misno slavlje svojim skladnim pjevanjem pod vodstvom s. M. Bonite Kovačić.
Nadahnjujući se na misnim čitanjima trinaeste nedjelje kroz godinu, mladomisnik je očitovao svoju radost zbog prisustva zajednice vjernika okupljene oko Kristova oltara koja u euharistijskoj žrtvi želi prinijeti Bogu svoje molitve kao miomirisni kad pred Lice Svevišnjega. „Svaka naša Euharistija treba biti jedan ugodni miomiris koji se uzdiže iz naših srdaca pred lice Božje. Crkva nas uvijek kroz sakramente krijepi i potiče da se trgnemo, da budemo žarči u svojoj vjeri. I uvijek nam Crkva govori prvo po Pismima, dakle, uvijek u svetoj misi imamo mogućnost čuti Riječ Božju koja je živa Riječ i onda u drugome dijelu mise ta Riječ po svećenikovim rukama na oltaru postaje Tijelo i mi se hranimo živim Gospodinom,“ rekao je između ostalog o. Pažin.
Tumačeći Božju Riječ, govorio je o Božjoj ljubavi koja je u Kristu Isusu za nas umrla na križu, kako bi mi živjeli Kristovim životom i uskrsnuli. Isto tako, spomenuo je da nam je Krist pokazao put u Život, ali da je i trajno ostao s nama prisutan u Svetim Sakramentima. On nas uvijek jača i s nama je u trenucima kušnje, kao što je bio i s apostolima za vrijeme oluje na moru. U nastavku homilije propovijednik se zaustavio na dvije riječi iz pročitanog ulomka Evanđelja: “prijeđimo prijeko,“ što sadrže višestruko značenje. Naime, čovjek je pozvan prelaziti preko određenih pogrešaka kod ljudi s kojima živi; praštati im, odmicati se od onoga što nije dobro i u konačnici prijeći iz ovozemaljskog života u život vječni. Isto tako, pojasnio je smisao lađe, koja ima različite simbole, a jedan od najčešćih je da je lađa Crkva u koju smo ušli po sakramentu krštenja.
Spomenuvši se životne opasnosti u kojoj su se našli apostoli, a Isus je spavao, rekao je, navodeći zgodu iz Evanđelja, da je Isus Bog i da je on Gospodar prirode i onda kada spava, jer je sve u njegovoj ruci i pokorava mu se. Isto tako, objasnio je da njegovoj kontroli ne može ništa izmaknuti, a to potvrđuje njegovu božansku dimenziju.
“Mi se nalazimo u lađi života. Mi se nalazimo u Crkvi kao u lađi koja plovi ovim svijetom i toliko nam se puta čini da ta lađa tone, jer vidimo realno svojim očima određene pogreške, propuste, sablazni i bojimo se: ‘Što je ovo? Isuse gdje si? Zar ne vidiš da mi tonemo? Zašto ti spavaš?’
Nama se čini da On nekad spava, da je odsutan, a On uvijek iznova kaže: ‘Zašto se bojiš? Zašto sumnjaš malovjerni?’ ‘U mojoj je ruci sve i ja upravljam tom lađom, ja upravljam tom Crkvom i ona zbog svoje ljudske dimenzije uvijek će se negdje okrhnuti, uvijek će negdje malo popustiti, ali zbog one božanske dimenzije i zbog toga jer je On nju utemeljio i jer smo mi s Njim u njoj, mi se ne moramo bojati da će ona potonuti, da će ona biti uništena jer je On zagarantirao: ‘ni vrata je paklena neće nadvladati.’“
Jednako tako, posvijestio je prisutnima određene situacije na koje nailazimo u svojem duhovnom životu i naglasio da to sv. Ivan u Križa naziva tamnom noći duše, kada nam se čini da Isus spava u našoj nutrini. Baš u tim trenucima, poručio je mladomisnik, potrebno je pojačati svoju vjeru i ne temeljiti je na osjećajima i emocijama, nego se uvijek oslanjati na Isusovu riječ koju nam je ostavio. Još je poručio vjernicima i ovo: da je sv. Mala Terezija, koja je odabrala svoj mali put svetosti, u svemu gledala dobro, iako je vidjela teškoće života, nepravilnosti, probleme u međuljudskim odnosima. Ona je, usprkos svemu odabrala Isusa za vođu i Učitelja i gledala u svemu dobro. Dozvolila je da Isus spava u lađi njezine duše kada se za vrijeme molitve mučila, kada je spavala za tijekom razmatranja i zaključila; da Otac jednako voli svoje dijete i kada spava i kada je budno.
Pri završetku homilije, mladomisnik je zaželio vjernicima da budu hrabri, da se ne prestraše raznih oluja života, jer je kormilar naših lađa Isus Krist i uvijek je uz nas. Isto tako, preporučio je da zajedno plovimo ovim svijetom kako bismo jednog dana prešli prijeko i sjedinili se sa tisućama onih duša koje su kroz povijest Crkve prešli na taj put i sada gledaju Božje lice.
Na kraju euharistijskog slavlja, mladomisnik o. Stanko podijelio je prisutnima svečani mladomisnički blagoslov, a cijela crkva orila je od stihova pjesme o. Petra Perice „Do nebesa nek se ori.“
Druženje se nastavilo u karmelskoj govornici, gdje su sestre, mladomisnik o. Stanko i brat Ante razgovarali o minulim mladomisničkim događajima i danima, obnavljali uspomene i slušali nove planove i iskorake na koje Gospodin poziva mladomisnika o. Stanka, a pred kojima je i br. Ante Jakus.