Arhiva za "2021"

Svečanim misnim slavljem koje je predvodio p. Zdavko Barić, SMM, u srijedu 10. veljače 2021. proslavile su sestre karmelićanke u Brezovici i štovatelji bl. Alojzija Stepinca njegov 61. rođendan za Nebo. U uvodnim mislima propovjednik je naglasio da danas slavimo Stepinčevo, bl. Alojzija Stepinca, koji je za nas svet. Jednako tako posvijestio je prisutnima Blaženikovu osudu na montiranome procesu i njegovu tvrdnju da mu je savjest čista, te vjernike potaknuo da i oni ispitaju svoju savjest i stanu u pred Lice Svevišnjega.

Misao vodilja u nadahnutoj propovijedi bila je: Blaženikova pobožnost prema sv. Josipu. Tako je između ostalog rekao i ovo: “Papa  Franjo proglasio je Godinu Svetog Josipa koja će trajati do 8. prosinca ove godine. U Godini svetoga Josipa želio bih propovijedati o pobožnosti kardinala Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa, prema svetom Josipu, zaštitniku Crkve i naše Domovine Hrvatske. Nakon montiranog sudskog procesa od strane Komunističke partije, zagrebački Nadbiskup osuđen je na 16 godina zatvora; odveden je na služenje zatvora u kaznionicu u Lepoglavu gdje je proveo točno 1874 dana ili više od 5 godina.

Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju. Nadbiskup Stepinac sam je opisao stanje u kaznionici: ‘Teško je opisati sve duševne patnje čovjeka u jednom komunističkom zatvoru ili logoru. To je sistem skroz naskroz diabolički. Sve se u tom sistemu osniva na laži, koja je komuniste tako prožela, da je lijepo rekao jedan od njihovih funkcionara: ‘Mi više ni sami ne znamo, kada lažemo, a kada govorimo istinu. ‘“

U nastavku propovijedi, predvoditelj slavlja govorio je o Kardinalovim aktivnostima u zatvoru u Lepoglavi, kao i o njegovom izdržavanju kazne u kućnom pritvoru u Krašiću. U povratku iz Lepoglave donio je sa sobom mape u kojima je bilo sve što je u Lepoglavi sastavio i preveo: 17 svezaka prevedenih života svetaca, 84 propovijedi o BDM, propovijedi o Srcu Isusovu, zatim homilije prema evanđelju za sve nedjelje i blagdane u godini. Između ostalog, sastavio je zbirku Propovijedi prema Litanijama sv. Josipa. U toj knjizi on posebno razmatra svaki zaziv iz Litanija. To njegovo djelo pravi je teološki udžbenik o životu, krjepostima i zagovoru sv. Josipa. Dakle, postoje 26 propovijedi o Litanijama sv. Josipa!  Svaka propovijed bila je na taj način nastavak  njegove službe pastira i biskupa preko pisane riječi.

Pobožnost prema sv. Josipu, Kardinal je naučio još u svome rodnom domu, gdje se na poseban način slavio imendan njegova oca Josipa. Također u svojoj rodnoj župi u kojoj se nalazi vitraj sv. Josipa. Nadalje, Kardinal je držao sliku sv. Josipa na svome radnom stolu i redovito prikazivao sv. Mise na čast sv. Josipu za umiruće.

U propovijedi, na Josipovo 1956. u Krašiću, kardinal Stepinac preporučio je svim vjernicima, uključivši i sebe, da se svakoga dana “barem kratkom molitvicom zazove svetoga Josipa”. Isto tako, ishodio je od Svete Stolice u Rimu, kao predsjednik Biskupske konferencije, da blagdan sv. Josipa bude zapovijedani blagdan za sve biskupije Kraljevine Jugoslavije.

Poznato je da je zahvaljujući pomoći sv. Josipa, uspio, unatoč ekonomskoj i moralnoj krizi, osnovati i izgraditi 14 župa u gradu Zagrebu, a jednu od njih, na zagrebačkoj Trešnjevci, posvetio je sv. Josipu. Bilo je to 20. lipnja 1937. godine. Između ostalog na otvaranju župe rekao je i ovo: „Danas otvaramo župu sv. Josipa pod geslom što sam ga vidio napisana prošle godine, kad je zgrada došla pod krov. Radnici su na vrhu napisali značajne riječi: Živio Krist Kralj! Živio sv. Josip! Živjeli radnici!“

U daljnjem nastavku spomenuo je Kardinalovu radost zbog Papina ustanovljenja blagdana sv. Josipa radnika. Bilo je to 1. svibnja 1955. u Rimu. Isto tako, Kardinal je posvjedočio svoje izuzetno pouzdanje u sv. Josipa pri gradnji Karmela u Brezovici u čije je temelje uzidao sliku sv. Josipa i blagoslovio izgrađeni Karmel 14. travnja 1944. godine. Tom prigodom je rekao i ovo: “Sestre su zaželjele, da se u temelje na jednoj strani uzida karmelski škapular. Učinili smo tako. Stavili smo u limenu kutiju škapular i zazidali. A na drugom uglu kuće – samostana, metnuo sam sliku sv. Josipa i preda mnom su je zidari zazidali. I što vidimo? Kolike su vojske prošle preko Brezovice! I topovi su gruvali. Jedna granata je probila zid ali ga nije srušila, niti je ijedan vojnik prodro u klauzuru. Očito čudo Božje!”.

Na kraju propovijedi, voditelj slavlja je izručio moćnom zagovoru sv. Josipa i bl. Alojziju Stepincu sestre i prisutne vjernike, kako bi još više štovali ova dva Božja prijatelja, te barem kratkom molitvom zazvali njihovu pomoć i zagovor u svakodnevnom životu, te je zanosno uskliknuo: „Živio Sveti Josip! Živio bl. Alojzije Stepinac! Sveti Josipe i bl. Alojzije, molite za našu Domovinu Hrvatsku, za sve naše hrvatske obitelji, molite za duhovnu obnovu u našem narodu i za nova svećenička i redovnička zvanja. “

Na kraju misnoga slavlja p. Barić uputio je Kardinalovu poruku sestrama i svim prisutnim vjernicima: „Učinite što možete milošću Božjom, da se hrvatski narod potpuno preporodi u Kristu, i da sve bude prožeto Duhom Božjim, i pastiri i stado…“

Uz voditelja slavlja, bili su služitelji oltara, čitači i ministranti: Tomislav Skender, Dora Nestić, Šimun i Marija Jurilj, te Lea Balaško, kao i sestre karmelićanke, te vjerni štovatelji bl. Stepinca. Misno slavlje animirale su svojim skladnim pjevanjem sestre karmelićanke, pod ravnanjem i za orguljama s. M. Bonite Kovačić, OCD, uz pratnju postulantice Katarine Pinjušić na violini. Nakon svečanog blagoslova prisutni su ponijeli milosti blagdana u svoj život, a sestre dio Utemeljiteljeve oporuke: „Kad ja zaklopim oči, vi ćete sestre, nastaviti moju molitvu za svećenike i hrvatski narod ovdje na zemlji…“

Župnik u Krašiću, velečasni gospodin Ivan Vučak, predvodio je 9. veljače 2021. euharistijsko slavlje i propovijedao na treći dan trodnevnice, na uočnicu Stepinčeva u njegovom Karmelu u Brezovici.

Nadahnjujući se na misnim čitanjima dana, vlč. Vučak je govorio, prema ulomku iz knjige Postanka, o Božjem stvaranju, a osobitu o stvaranju čovjeka kojega je Bog stvorio na svoju sliku. U tom svom stvaralačkom djelu, propovijednik je zahvalio dragom Bogu na daru života bl. Alojzija Stepinca, te je između ostalog rekao i ovo:

„Danas je dan zahvalnosti, kada želimo Bogu dragome zahvaliti  u ovoj trodnevnici na daru života bl. Alojzija Stepinca. Na daru Blaženikova života možemo točno vidjeti što je to bl. Alojzije Stepinac činio u svojemu životu, kako bismo mogli i mi to primjeniti na svoj život, činiti što je on činio, živjeti kako je on živio, da mogu i ja ovo evanđelje Božje aktualizirati, da ga mogu prenijeti u djelo, da ga mogu staviti u život svakidašnjice. I zato upravo kada god želimo vidjeti na koji način živjeti evanđelje, da živim ovu pročitanu Božju Riječ, onda mi Bog daje prvo ovo: knjigu Postanka, načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična… Onda znači da želim biti onaj koji sam stvoren na sliku Božju, da želim nasljedovati Boga, živjeti onako kako je On živio. I zato nas Isus ovdje upozorava u ovom današnjem evanđelju, dobro progovara Izaija o vama, ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Svaki od nas se treba zapitati na koji način hvalimo i slavimo Boga?,“ rekao je propovjednik.

Onda je naveo da nije dovoljno ići samo na sv. misu i pričestiti se, vršiti zapovijedi, te primiti Božji blagoslov i kada iziđemo iz crkve ostati isti, kao da se ništa nije dogodilo. Potom se zapitao: Nosimo li mi sliku Božju tako u svoj život, u susrete s ljudima, na svoje radno mjesto, u svojoj obitelji? Ili, s druge strane, želimo ugoditi svom egu, svojoj samodostatnosti, svojoj sebičnosti, čime smo slični farizejima i pismoznancima, a zaboravljamo na svoju prolaznost i krhkost.

„Bl. Alojzije Stepinac je otišao s ovoga svijeta, ali mi i danas osjećamo da je živ. Zašto? Jer je živio sveto evanđelje, jer je čovjek koji je bio svjestan da je stvoren na sliku Božju, jer kaže ovdje: Ti ga učini malo manjim od Boga … Jer ako smo stvoreni na sliku i priliku Božju, onda braćo i sestre, koga se bojimo? Koga se bojimo ako znamo da je sam Bog udahnuo dah u nas? Alojzije Stepinac, ako je išta radio do zadnjeg svojega atoma snage, darivao se ljudima, spašavao je ljude, molio se za njih, prikazivao žrtve za njih, krv svoju prolijevao za njih, bio je onaj koji je zaista ovo živio!

Ploditi i množiti se može se svakoga dana dobrim djelima. Koga ćeš danas blagosloviti, komu ćeš danas učiniti dobro djelo, komu ćeš danas donijeti čašu hladne vode, za koga ćeš danas izmoliti krunicu, hoćeš li danas posjetiti neku staru osobu, možda koju već dugo nisi nazvao? Kome ćeš danas udijeliti svoj oprost ili ćeš biti onaj koji je zatvoren u sebe i cijelo vrijeme razmišlja o tome hoću li oprostiti ili neću oprostiti?“ upitao je voditelj slavlja.

U nastavku propovijedi govorio je o zahvalnosti bl. Alojzija Stepinca za primljena dobročinstva i talente koje mu je Gospodin povjerio, a koje je on velikodušno darivao drugima. Jednako tako je podsjetio prisutne da ćemo sutra slaviti blagdan Stepinčeva, njegov rođendan za Nebo, a on nas je zadužio ovdje na zemlji da budemo zahvalni dragom Bogu, da rod rodimo i obagaćujemo i blagoslivljamo druge, da budemo odraz Božje slike ovdje na zemlji, jednom riječju, da budemo sveci naših dana, prepoznatljivi ovome svijetu.

I na kraju, krašički župnik je poručio štovateljima bl. Alojzija Stepinca i ovo: „Kada dođeš negdje na izložbu i vidiš neku lijepu sliku, onda se možeš diviti tome umjetniku koji je to napravio. Ne trebaš imat deset komentatora i prevodioca šta je to naslikano tu, jer to su kršćani. Ne moraš govoriti tko si i što si. Neka drugi ljudi vide na tebi i neka kažu: Gledaj kako je ovaj smiren, kako je ponizan, kako je dobar, kako je onaj koji ne drži samo do sebe, nego kako je onaj kojemu je stalo do zajednice. I onda će ta osoba gledajući tebe reći: ‘Gle, pa i ja tako želim živjeti! Vidim da je taj put dobar.’ Neka nam u tome pomogne i bl. Alojzije Stepinac!“

I treći dan trodnevnice, na uočnici Stepinčeva, bili su na misnom slavlju revni čitači i ministraniti: Tomislav Skender, Dora Nestić, Šimun i Marija Jurilj, te Lea Balaško, kao i sestre karmelićanke, te štovatelji i prijatelji Blaženika. Misno slavlje animirale su svojim skladnim pjevanjem čuvarice svetišta, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a za orguljama je bila s. M. Kristina Jadanić, OCD. Pri kraju euharistijskog slavlja, vlč. Vučak je upoznao prisutne sa sutrašnjim rasporedom slavlja u Svečevom rodnom kraju i objedinio Krašić i Karmel, te zajedno sa vjernicima i sestrama izmolio molitvu za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, a sestre je obdario njegovim novim izdanjem križnoga puta pod naslovom „Na križnom putu s Isusom i Alojzijem Stepincem“. Sestre pamte i ove Utemeljiteljeve riječi koje je izgovorio, ne jednom, u krašičkom zatočeništvu: „Kad bih mogao, pješice bih došao u Karmel.“

Velečasni gospodin Željko Nestić, župnik župe Rođenja Isusova na zagrebačkoj Kajzerici predvodio je, u ponedjeljak 8. veljače 2021. misno slavlje uz nadahnutu homiliju u prigodi drugog dana trodnevne priprave za Stepinčevo.

Govoreći o počecima Božjeg stvaranja prema misnim čitanjima toga dana i prema knjizi Postanka, rekao je koliko je važno da je sve stvorio Bog. On započinje, stvaranje je njegovo djelo. „Ne bih se usudio tumačiti kako su to nebesa i zemlja stvarani, ali ono što je sigurno: ‘stvori Bog.’ Ovo nam je prevažna informacija – Bog započinje, njegova je inicijativa – želi se izraziti, a kako je sam Ljubav, želi ju podijeliti – zato na kraju ovog popisa stvorenih divota, stvara čovjeka na svoju sliku.

I kao i sami što činimo, kada nam je do nekog stalo, onda mu priredimo najbolje moguće mjesto, iznosimo najbolje od sebe što imamo. Tako i Bog za čovjeka uređuje Zemlju, preobražava tu prazninu u puninu.” ustvrdio je vlč. Nestić.

U nastavku homilije rekao je da Bog stvara svojom Riječju i taj događaj za čitavu povijest određuje vrijednost izgovorene Riječi, te ju podiže na jednu drugu razinu i daje joj stvaralačku moć. Riječ Božja od pustinje, neprijateljskog okruženja, od kaosa čini vrt – raj zemaljski, gdje je Bog odredio čovjeku mjesto i život. Bog želi čovjeku samo najbolje i čini za njega što je najbolje, misli su propovjednikove.

Nadalje, u Novom zavjetu, Riječ je Tijelom postala, a u nama kao da se ništa nije dogodilo: zatrovani smo svime i svačime da ne primjećujemo Božji govor. No, sveci i Božji prijatelji su ga primjećivali i Riječ Božja ih je preobražavala, mijenjala.

„Upravo sveti likovi poput našeg blaženog Alojzija Stepinca, dokaz su djelotvornosti Riječi Božje i njezine snage koja ima moć preobraziti čovjeka. On je dozvolio toj Riječi koju je i on slušao da proizvede preobrazbu u njegovu životu. Dakako de se ponajprije radi ovdje o učinku Božje milosti koja djeluje po riječi. A riječi su prevažne. Koliko smo riječi izgovorili uzalud, tako… da nešto kažemo. Pa i sad govorimo, upravo riječima želimo sami sebe oraspoložiti, uvjeriti u mogućnost preobrazbe. A što bismo mijenjali? Što to imamo preobraziti?

Ponajprije sebe. Htjeli bismo i mi postati plodno tlo za Riječ Božju, neka raste, cvjeta, donosi plodove, to onda ima smisla. Plodni život koji buja, nasuprot praznini i besmislu, pustinji. To je život svetaca, onaj koji buja, lišće mu nikad ne vene, sve što radi dobrim urodi pjeva psalmist. Ili kako reče blaženik: ‘Ili smo katolici ili nismo.’  Htjeli bismo: ne biti proračunati, ne želimo biti osrednji. Želimo biti opredjeljeni potpuno za Isusa Krista! Takve promjene smo potrebni. I čini se da je upravo to temelj svetosti, potpuna opredijeljenost. A ta opredijeljenost podrazumjeva i moje slabosti, ona ih podnosi i postepeno usavršuje,“ naglasio je voditelj misnoga slavlja.

Isto tako rekao je da je bl. Alojzije hodao ovim karmelskim hodnicima i da je služio misu u ovoj samostanskoj crkvi, te je bio cijeli svoj život usmjeren prema Kristu. Dozvolio je Riječi Božjoj da u njemu stvori sve novo.

O njemu je pisao i papa Benedik XVI. u jednom svojem razmišljanju u kojem govori o Danteovom posljednjem pjevanju Božanstvene komedije o nekome pristiglom hodočasniku, možda iz Hrvatske, koji je očaran Kristovom slikom na Veronikinom rupcu i svoj pogled čvrsto drži upravljen u Krista Gospodina na toj slici. Taj anonimni Danteov Hrvat je za nas blaženi Alojzije Stepinac. On je uistinu držao svoj pogled upravljen u Isusa, razmatrao o njemu i neprestalno se suobličavao Kristu do preobrazbe u njega i tako postao živa slika trpećeg Krista s trnovom krunom i ranama njegove muke.

Mnogi sveci, ne samo bl. Alojzije, odgovarajući na Božje milosti dozvolili su da Krist njihovu podivljalu, zatrovanu narav preobražava u Nebo. Na kraju vlč. Nestić primjetio je: „U ozračju današnjeg evanđelja i ozdravljenja, pa i fizičkoga: koliki su ozdravili po zagovoru blaženog Alojzija? Krist je po njegovom životu nastavio djelovati među svojima, nastavio je ozdravljati. Treba li nam više dokaza o njegovoj svetosti?,“ upitao se propovjednik i poručio vjernicima na kraju homilije da mole zagovor i zaštitu blaženog Alojzija Stepinca u ovim neobičnim vremenima jer je i njegovo vrijeme bilo neobično. No, tim više, nam je potreban takav primjer – koji nam pokazuje kako ostati čvrsto navezan na Krista i (p)ostati Božji, poručio je vlč. Nestić.

Na Euharistijskom slavlju bili su uz voditelja slavlja ministranti i čitači:  Dora Nestić, Šimun, Marija i Jakov Jurilj, Luka i Lea Balaško, te Tomislav Skender kao i štovatelji bl. Alojzija Stepinca i sestre karmelićanke koje su animirale misno slavlje svojim skladnim pjevanjem pod ravnanjem i za orguljama s. M. Bonite Kovačić, OCD.  Nakon blagoslova i prigodne pjesme u čast Blaženika: „Tvoj te narod“, vjernici i sestre ojačali su svoj duhovni život na primjeru i životu bl. Alojzija i njemu preporučili Crkvu, narod, svoje obitelji, djecu i mlade, kao i svoje bolesnike i patnike.

Otac provincijal Hrvatske dominikanske provincije Navještenja Blažene Djevice Marije prof. dr. sc. fr. Slavko Slišković, OP, pročelnik Katedre crkvene povijesti, otvorio je nedjeljnim euharistijskim slavljem, 7. veljače u brezovičkom Karmelu, prvi dan trodnevnice uoči Stepinčeva. Uz njega su bili čitači i ministranti: Ivona Kubalo, Šimun, Marija i Jakov Jurilj, te Luka i Lea Balaško, kao i sestre karmelićanke i prisutni vjernici, štovatelji bl. Alojzija Stepinca, utemeljitelja Karmela u Brezovici. Misno slavlje animirali su svojim skladnim pjevanjem čuvarice svetišta, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a za orguljama je bila s. M. Kristina Jadanić, OCD.

Nadahnjujući se na nedjeljnim misnim čitanjima, otac provincijal fr. Slavko Slišković, OP, je govorio o Jobovoj kušnji na zemlji kada čovjek osjeća težinu života i napuštenosti od bližnjih i od Boga, te ustvrdio da je Job u svakome od nas i da je svatko od nas ponekad sličan Jobovim prijateljima i bližnjima koji su smatrali Jobovo stanje kao kaznu koju je on zaslužio.

„A Isus nam poručuje da to nije pravi stav. Isus liječi, Isus ozdravlja, Isus izgoni zloduhe. On želi da čovjek bude sretan, da čovjek bude zdrav, da čovjek bude zadovoljan i to je onaj pravi kršćanski stav za kojega Pavao kaže: ‘Jao meni ako tako ne činim, ako na taj način ne propovijedam evanđelje, ako na taj način ne svjedočim svoju kršćansku vjeru.’

Na nama je također zadaća da budemo oni koji će liječiti one koji su duševno i tjelesno bolesni. Taj lijek je nekada vrlo jednostavan. Nekad je dovoljna blizina, lijepa riječ, suosjećanje, znati da te neko razumije ili znati da je netko tebi blizu kad ti je teško i ne osuđivati onoga koji je u teškoj životnoj situaciji, to je pravi kršćanski stav,“ rekao je fr. Slišković.

Isto tako naglasio je da snagu, životni elan i hrabrost za takvo djelovanje možemo naći samo u molitvi, kao Isus koji se povlačio u samoću na molitvu da bi bio blizak Bogu i čovjeku. Jednako tako napomenuo je da budemo svjesni Božjeg očinstva jer je Bog naš milosrdni Otac i vidi našu patnju i razumije je, kao i patnju naših bližnjih i stalo mu je do svakog njegovog djeteta. Iz te spoznaje otkrivamo svoje dostojanstvo i crpimo snagu iz Božjeg očinstva kojemu je stalo da mu svako dijete bude sretno, jer to i njega usrećuje. On se raduje kad su mu djeca sretna i kad jedni drugima pomažu. Za takvo djelovanje potrebna nam je molitva i pouzdanje u Boga, misli su propovjednikove, koje je utkao u skoru proslavu bl. Alojzija Stepinca.

„Ovih dana se spremamo na proslavu blaženog Alojzija Stepinca. Njegove riječi: ‘U tebe se Gospodine uzdam,’ što su drugo nego upravo to pouzdanje u Boga? Zato, zahvaljujući tom pouzdanju mogao je izdržati sve one kušnje kojima je bio izložen. Zahvaljujući blizini s Bogom, mogao se zauzimati za dostojanstvo svih ljudi. Nije mogao dopustiti ni one zakone koji su bili protivni čovječanstvu. Nije se mogao pomiriti sa onim zlom koje se događalo, nego je znao podići svoj glas i zauzeti se za dobro bližnjega. To ne bi mogao da se nije pouzdao u Gospodina, “ naglasio je voditelj slavlja.

Na kraju je poručio vjernicima da kad se osjećaju poput Joba i kada su pritisnuti duševnim i tjelesnim patnjama, kada su u napasti da budu poput Jobovih prijatelja, kada ne vide bolesti i potrebe svojih bližnjih, da se po molitvi prebliže Bogu kako bi imali snagu za ispravan pogled na sebe i na bližnje. Božja milost pratit će takvo djelovanje.

Nakon blagoslova i završne pjesme u čast bl. Alojzija Stepinca: „Blaženi naš Kardinale,“ služitelji oltara, sestre i vjernici ojačali su svoju vjeru na Božjoj riječi i euharistijskom kruhu kako bi i njihov život evanđelja bio svjedočki poput života Blaženikova.

Na blagdan Prikazanja Gospodinova u hramu – Svijećnicu, u utorak, 2. veljače, proslavile su sestre karmelićanke misnim slavljem, koje je predvodio velečasni Danijel Hačko, župnik u Brdovcu, uz asistenciju Tomislava Skendera i čitačicu Doru Nestić, Dan posvećenog života.

Nakon uvodnog obreda blagoslova svijeća, propovjednik je uveo vjernike u slavlje blagdana, a u prigodnoj homiliji se osvrnuo na značenje Kristova prikazanja u hramu i na smisao i ulogu posvećenog života. Tako je između ostalog rekao i ovo: „Prikazanje Gospodnje, prikazanje Isusa njegovom nebeskom Ocu, je zapravo znak očitovanja da je Bog došao među svoj narod.

Dok se Isus rodio u Betlehemu, u gradiću pored Jeruzalema, rekli bismo na periferiji, malo je tko znao za taj veliki događaj. No trenutak kada je Isus došao u hram sa svojim roditeljima, trenutak je kada je Bog objavio, u središtu svoga naroda u svom Hramu u Jeruzalemu da je on Emanuel Bog s nama. Da je došao izbaviti i spasiti Izrael. I tko je prepoznao trenutak Božjega pohoda? Dvoje staraca, Šimun i proročica Ana.

Što bi značilo prikazati nekoga ili nešto Gospodinu? Mi smo kao vjernici, kao kršćani, krštenjem već prikazani Bogu. Naši su nas roditelji donijeli u Crkvu, palila se svijeća na onoj uskrsnoj koja je znak uskrsnuća Krista uskrsloga i živoga, da bi se i u nama upalila onaj plamen života vječnoga. Roditelji su nas Bogu tada po prvi puta prikazali poput Marije i Josipa. Nekako bi trebao taj naš život u skladu s krštenjem biti upravo svakodnevno prikazanje Bogu,“ rekao je vlč. Hačko.

Jednako tako naglasio je da danas slavimo Dan Bogu posvećenih osoba, kao što su sestre u Karmelu, po kojima vidimo da postoji potpuno predanje Bogu i prikazanje čitavog života Njemu. Isto tako je naglasio da biti Bogu prikazan je najveći dar za nas ljude, jer Bogu ne možemo ništa vrijednije dati nego samoga sebe, svoj život, sve što činimo i jesmo.

U nastavku homilije ustvrdio je da se ništa ne gubi darujući se Bogu, jer je tim putem prošao Krist od križa preko smrti do uskrsnuća. Uz ovaj blagdan vezan je i blagoslov svijeća koje su znak Krista Uskrslog, Svjetla, da bismo i mi svjetlili u ovom svijetu za Gospodina i bili zapaljeni na vječnome Svjetlu, Isusu Kristu.

Još je predvoditelj slavlja rekao i ovo: „Marija je poput svijećnjaka jer  je donijela to Svjetlo. Njezina je uloga upravo da bude svijećnjak, da drži Krista, tu svijeću, to svjetlo na vidljivom mjestu. Da bi to svjetlo obasjalo svakog čovjeka. Zato smo i mi kao Bogu posvećene osobe, kao vjernici, pozvani da budemo Božji svjećnjaci, da držimo Božje svjetlo ne samo na Svijećnicu već svakodnevno.

„Posebno u onim trenutcima oluja i bura života kada sve prijeti da utrne taj mali plamen. Moramo ga štititi da bi pokazali put nade, put spasenja svakom čovjeku. Vidimo u ovom vremenu u kojem živimo u ovoj pandemiji i svemu što se događa oko nas da je teško prepoznati ono što je doista istinsko, što je pravo i što je za čovjeka. To je to malo i nekada neznatno svijetlo, koje će u punini zajedno s Kristom svjetliti u Nebu,“ poručio je propovjednik.

Na završetku misnoga slavlja vlč. Hačko je čestitao sestrama Dan posvećenoga života, poželio im je vjernost na Božjem putu i da budu Kristovo svjetlo mnogima na putu do Gospodina. Misno slavlje pratile su svojim skladnim pjevanjem sestre karmelićanke  pod ravanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a vjernici su im se pridružili.

Slavlje Dana posvećenog života nastavile su sestre kroz molitvu i druženje, u radosti i zahvalnosti Gospodinu na daru karmelskog poziva i na svjetlu vjere koju su primile na krštenju.

KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA

I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA

Vatikan, 18. siječnja 2021.

Svim posvećenim osobama

Obraćamo vam se uoči dana dragog svima nama, svim posvećenim muškarcima i ženama. Dan posvećen našem uzvišenom pozivu preko kojeg Božja ljubav prema muškarcima, ženama i cijelom svijetu blista na različite načine… U utorak, 2. veljače 2021. godine u Bazilici sv. Petra u Rimu u 17.30 sati slavit ćemo XXV. svjetski dan posvećenoga života. Iako će papa Franjo predvoditi euharistijsko slavlje bez radosnih lica koja su bila prisutna prethodnih godina, ipak će slavlje biti u ozračju plodne zahvalnosti koja obilježava naše živote.

Ovim pismom želimo nadići višemjesečnu tjelesnu distancu nametnutu zbog pandemijei izraziti svakomu pojedinom od vas kao i svakoj zajednici svoju blizinu i blizinu svih onih koji rade u Dikasteriju. Mjesecima pratimo vijesti koje nam pristižu iz zajednica iz cijelog svijeta: zbunjenost, širenje zaraze, smrt, ekonomske poteškoće i strahovi, opadanje broja posvećenih osoba… ali također i vjernost prokušana kroz trpljenje, hrabrost, iskreno svjedočanstvo čak i usred boli i nesigurnosti, podržavajući jedni druge u nevoljama i patnjama, brineći za najugroženije, osobito svojom blizinom, djelotvornom ljubavlju i služenjem čak i pod cijenu vlastita života (usp. Fratelli tutti, II).

Ne možemo navesti sva vaša imena, ali molimo Božji blagoslov za sve vas, kako biste mogli prijeći s „ja” na „mi” shvaćajući da smo „svi na istom brodu, svi krhki i dezorijentirani, ali istovremeno važni i potrebni, svi pozvani zajedno veslati” (papa Franjo, Izvanredni trenutci molitve, 27. ožujka 2020.). Budite Samarijanci ovih dana, nadilazeći napast zatvaranja u sebe i plača nad samima sobom, ili zatvaranja očijupred bolom, patnjom i siromaštvom tolikih muškaraca i žena diljem svijeta.

U enciklici Fratelli tutti, papa Franjo poziva nas djelovati zajedno, u svima buditi  „sveopću čežnju za bratstvom” (br. 8.), sanjati zajedno (br. 9.) kako bismo „na suvremene pojave isključivanja i odbacivanja drugih, mogli odgovoriti novom vizijom bratstva i socijalnog prijateljstva” (br. 6.).

Posvećeni muškarci i žene u redovničkim, monaškim i kontemplativnim zajednicama, u svjetovnim institutima i novim oblicima ustanova posvećenog života, članovi Reda djevica (Ordo virginum), pustinjaci, članovi družbi apostolskog života, sve vas pozivamo da stavite ovu encikliku u središte svoga života, formacije i poslanja. Ne možemo više zanemarivati ovu istinu: svi smo mi braća i sestre, kako i

molimo u molitvi „Oče naš“, možda nedovoljno svjesni da „bez otvorenosti Ocu svih, pozivanje na izgradnju bratstva biva neutemeljeno” (br. 272.).

Ova enciklika, pisana u povijesnom trenutku kojeg je papa Franjo sam nazvao „trenutkom istine” dragocjeni je dar svim oblicima posvećenog života koji, usprkos mnogim ranama nanesenim bratstvu, mogu u njemu pronaći korijene proroštva.

Suočeni smo s novim pozivom Duha Svetoga. U svjetlu učenja o Crkvi -zajednici, upravo onako kako je sv. Ivan Pavao II, poticao posvećene osobe da „budu eksperti zajedništva i da prakticiraju duhovnost zajedništva” (Vita consecrata, br. 46.), papa Franjo, crpeći nadahnuće od sv. Franje, utemeljitelja i nadahnitelja tolikih ustanova posvećenog života, proširuje perspektivu i poziva nas da budemo arhitekti univerzalnog bratstva, čuvari zajedničkog doma: zemlje i svakog stvorenja (usp. Laudato si’). Braća i sestre prema svima, bez obzira na vjeru, kulturu i tradiciju, jer budućnost nije „jednobojna” (FT, br. 100.) i svijet je poput poliedra koji dopušta da mu ljepota prosijava kroz različite oblike ploha…

Riječ je o otvaranju putova za praćenje, preobražavanje i stvaranje; razvijanju projekata koji promiču kulturu susreta i dijaloga među ljudima različitih naroda i naraštaja; započinjući u vlastitoj zajednici, a onda dohvaćajući svaki kutak zemlje i svako stvorenje, jer nikada kao u vrijeme pandemije nismo iskusili kako je sve povezano, kako sve utječe jedno na drugo (usp. Laudato si’).

„Sanjajmo, stoga, kao jedna ljudska obitelj, kao suputnici koji dijele isto tijelo, kao djeca iste zemlje koja ja naš dom, svatko od nas donoseći bogatstvo svoga vjerovanja i uvjerenja, svatko od nas svojim glasom, kao braća i sestre svih” (FT, br. 8.) Stoga, u svjetlu ovoga sna povjerenog našim rukama, našoj živoj zauzetosti i našoj ustrajnosti, ovaj nadolazeći 2. veljače bit će opet divan blagdan slave i hvale Gospodinu za dar našega poziva i poslanja!

Svakoga od vas povjeravamo Mariji, našoj Majci, Majci Crkve, vjernoj ženi, i u ovoj godini posvećenoj sv. Josipu, njezinu zaručniku. Bili ojačani u živoj vjeri, sigurnoj i radosnoj nadi, te poniznoj i djelotvornoj ljubavi.

Zazivamo blagoslov Oca, Sina i Duha Svetoga, našega milosrdnog Boga, na svakog od vas.

Kardinal João Braz de ‘Aviz, prefekt Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života

Mons. José Rodriguez Carballo, tajnik Kongregacije