Stepinac – iskra Božje ljubavi
Vrhunac trodnevne priprave za Stepinčevo očitovao se na njegov blagdan u četvrtak, 10. veljače 2022. godine, u brezovičkom Karmelu. Euharistijsko slavlje predslavio je vlč. Danijel Hačko, župnik župe sv. Vida, mučenika, u Brdovcu. Uz njega je suslavio don Stjepan Bolkovac, SDB, kao i ministranti i čitači: Luka Balaško, Šimun i Marija Jurilj.
Na početku misnog slavlja, vlč. Hačko je između ostalog rekao i ovo: „Došli smo ovdje u Stepinčev Karmel. Ima li ljepšega mjesta od ovog koje je Blaženiku za života bilo u duši i na srcu? Došli smo moliti za svećenike, Crkvu zagrebačku, za naš narod… došli smo staviti sve naše nakane pred Lice Božje.“
U zapaženoj homiliji osvrnuo se na Blaženikov život, na njegovu obitelj, okruženje u kojemu je živio i djelovao, te zapazio kako Blaženik nije učinio samo jedno djelo divljenja, već je čitav njegov život jedno divljenje.
U njegovom životu prepoznajemo kako je Bog od samog početka u njemu djelovao. Sve što je htio, Bog je učinio drugačijim… U vremenu Drugog svjetskog rata, kada je čovjek živio u teškom iskušenju, Stepinac se nije svrstao ni na jednu stranu, nego se odlučio za čovjeka, što će reći, za Boga.
A u jednoj od svojih misli, Blaženik je zapisao: „Kažu da je prvi uvjet ozdravljenju postaviti pravu dijagnozu. U našem slučaju nije je teško postaviti. Čovječanstvo se dobrim dijelom odvratilo od Boga i praktičnog kršćanskog života. Odvratilo se od Boga Stvoritelja, o kojem je ovisan i vladar i sluga. A odvraćanje od Boga isto je što i vlastita osuda na smrt. Oholost je čovjeka zavela i dovela na misao da može napredovati i bez Boga, što više, da je i Bog u svom djelovanju ovisan o dobroj volji umišljenih zemaljskih veličina.“ Te Blaženikove riječi i danas imaju snagu i aktualne su. Čovjek koji želi zauzeti Božje mjesto, napravi kaos. Kada si čovjek umišlja da sve može zavlada kaos. Bog ne vlada moću i silom, već s križa, ljubavlju.
Jednako tako propovjednik se zapitao: „Zašto naš Blaženik nije priznat tolike godine, a rođen je za nebo? Ponekad se čini da ga preveć veličamo, a da to nije. Mnogi ljudi nas dovode u sumnju. No, postoje pojedinci koji nisu iz ovog naroda, a bavili su se njegovim životom, jer ih je zadivio. Mi iščekujemo i molimo za njegovu kanonizaciju. Zbunjuje nas zašto to toliko traje? Božje su namisli dublje i veće od ljudskih. Možda nam je ova prilika dana da ga bolje upoznamo, da živimo ideale koje je on živio.“
Zatim je istaknuo kako je Stepinac bio čovjek bez kompromisa, da je nastojalo provesti u djelo ono što je Bog od njega tražio. Bio je radikalan i za njega je vrijedilo samo jedno: Ili će biti Božje ili nikakvo!
Tu savršenost tražio je i od sestara bosonogih karmelićanki u Brezovici kada je osnivao Karmel, te im je znao ponoviti da želi uzoran Karmel ili nikakav.
U nastavku propovjedi vlč. Hačko je ustvrdio da je Blaženikov život bio pokazatelj kako je Bog u svakom trenutku njegova života bio na djelu. On je ostao pred Bogom i čovjekom čista obraza. Štoviše, zasjao je pred Bogom kao iskra u strnjici, kao što smo čuli u prvom čitanju. „Mi smo braćo i sestre iskre zapaljene na Božjoj vatri, vatri Božje ljubavi. Stepinac je to poznavao i to je živio, bio je Božja iskra. Živjeti sveto, živjeti odgovorno kako je živio blaženi Alojzije Stepinac u svom vremenu, u današnjem trenutku poziv je za svakoga od nas. Kardinal Stepinac nas zove da ga, ne samo častimo, i da o njemu slušamo, nego da nasljedujemo njegov primjer.“ naglasio je župnik Hačko.
U završnim mislima homilije pozvao je voditelj slavlja vjernike da se ne opiru Božjoj volji i njegovom putu iako taj put nije lagan. To je put križa. Blaženik je rekao da čovjek svoj križ treba nositi ne samo strpljivo nego i s ljubavlju, radošću, osmjehom na licu, jer tek tako pobjeđujemo svako zlo i neprijateljstvo i sve ono što nas udaljuje od dragog Boga.
Prije završnog blagoslova, don Bolkovac, SDB, zahvalio je vlč. Hačku za Euharistiju, nadahnutu propovijed u snazi Stepinčeva duha, te za duhovno zajedništvo, a vlč. Hačko uzvratio je sa željom da ovaj Dom molitve bude i dalje mjesto Božje prisutnosti, molitve i tišine u koju je rado i često dolazio Blaženik, te u molitvi i sabranosti donosio važne odluke za život Nadbiskupije.
Misno slavlje uzveličale su svojim lijepim pjevanjem čuvarice svetišta, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a Blaženikova omiljena pjesma „Ljiljane bijeli“ ispunila je svaki kutak svetišta.
Posljednjeg dana trodnevne priprave za proslavu spomendana bl. Alojzija Stepinca, na spomendan sv. Skolastike, u srijedu 9. veljače 2022., misu u Karmelu u zagrebačkoj Brezovici predslavio je župnik Župe Rođenja Isusova na Kajzerici vlč. Krunoslav Kolar.
U uvodnim mislima predslavitelj se osvrnuo na život sv. Skolastike i njezinog brata sv. Benedikta, kao i na njihovo poslanje u Crkvi i u redovništvu. Jednako tako, rekao je da je Euharistija otajstvo ljubavi u kojem se Isus daje u svojoj Riječi i po svome Tijelu; otajstvo po kojem se postaje Nebom. Bog kojega primamo želi prebivati u nama, učiniti nas svojim hramom, poručio je.
Također je naglasio da je bl. Alojzije Stepinac, utemeljitelja brezovičkog samostana, jasno poručio: „Ili smo katolici ili nismo,“ te da ne možemo u Crkvi živjeti kao katolici, a vani kao da nismo, već biti Bogu predani i odani ljudi, nasljedujući Stepinčeve kreposti.
Oslanjajući se na Evanđelje i misna čitanja, vlč. Kolar utkao je u riječ Božju lik, život, poslanje i djelo bl. Alojzija Stepinca. Tako je između ostaloga rekao da se na montiranom procesu protiv zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, iz usta lažnih svjedoka moglo čuti mnogo toga što je njih onečistilo jer u konačnici nisu uspjeli ugasiti ono svjetlo koje je gorjelo u tom Božjem čovjeku.
Iako i dalje postoje propagande koje niječu Stepinčevu svetost, uvidjelo se da je on bio čovjek Božje mudrosti koja ga nije nikada napuštala. „Kao što se glas o Salomonu i njegovoj mudrosti čuo nadaleko, tako se i glas o kardinalu zatočeniku, patniku i mučeniku čuo nadaleko, po svim kontinentima svijeta koji mu nisu mogli doći ususret, ali su mu iskazali čast zbog nepokolebljivosti u služenju Bogu i čovjeku“, kazao je propovjednik.
U nastavku homilije usporedio je život Blaženika sa životom samoga Isusa Krista, rekavši da je njegov život bio obilježen mnogim nedaćama, ali da se on u svim tim nevoljama; uhićenju, lažnim svjedočanstvima, nepravednoj osudi, lišavanju slobode, smještanju sa zločincima sve do prerane smrti koja je pospješena sustavnim trovanjem, prepustio Gospodinu, jer je bio siguran da će, ako je na Kristovom putu, postići svoj cilj, a to je vječnost s Bogom što je i nebo potvrdilo po sv. Ivanu Pavlu II. koji ga je proglasio blaženim, a svima nama je jasno da je on svet jer se nalazi s onim koji je Svet u sebi.
Propovjednik je također podsjetio da u Karmelu Brezovica živi duhovno srce kardinala Stepinca, a da iz toga srca izlaze molitve i vapaji Bogu, bogobojazni način života i djela ljubavi. Dodao je da je Bog prebivao u Stepinčevom srcu, kao što prebiva i ondje, u njegovom duhovnom srcu.
Na kraju, vlč. Kolar je zaželio da vjernicima u srcu bude obdržavanje Božjeg zakona, pouzdanje u njegovu blizinu i pomoć, što je siguran put do dragog Boga. To su ostvarili mnogi Božji prijatelji i sveci, kao i Blaženik „koji je bio čovjek nepokolebljive vjere u Boga, velike ljubavi prema majci Crkvi i odanosti rimskom papi, koji je u svakom čovjeku vidio sliku Božju, a ne nekoga tko zbog nacionalne ili vjerske različitosti manje vrijedi. Svece najbolje častimo kada ih nasljedujemo u krepostima koje su oni živjeli. Neka i nas resi ljubav prema Bogu i svakom čovjeku kako bismo jednom postigli slavu koju živi naš Blaženik. Neka predobri Bog usliši i naše molitve da bismo što skorije mogli zazivati: sveti Alojzije Stepinče, moli za nas!,“ poručio je vlč. Kolar.
Prije završnog blagoslova, predslavitelj je potaknuo prisutne da se ne boje nasljedovati Stepinčeve kreposti, jer time nasljeduju Isusa Krista, te je zaželio da njihova srca budu izvor kreposti, a ne grijeha, jer mijenjajući svoja srca, mijenjaju svijet oko sebe.
Zvucima pjesme u čast kardinala „O slugo Božji“, koju je komponirao o. Zvonko M. Pšag, kapucin, a harmonizirao mo. Miroslav Martinjak, završila je trodnevna liturgijska priprava za Stepinčevo.
Euharistijskim slavljem, koje je predvodio vlč. Željko Nestić, župnik župe bl. Alojzija Stepinca u Dugoj Resi, započeo je, u utorak, 8. veljače 2022., drugi dan trodnevnice za Stepinčevo u brezovičkom Karmelu. Slavlju su se pridružili ministranti i čitači: Ivona Kubalo, te Šimun i Marija Jurilj, kao i vjerni Blaženikovi štovatelji.
Nadahnjujući se na Evanđelju dana, vlč. Nestić protumačio je na zoran i praktičan način Isusov susret s farizejima i pismoznancima koji mu postavljaju zamke, ali ne zbog traženja istine i promjene svoga života, već zbog uvjerenosti u svoju pravednost koja je njihov bog, a od Isusa očekuju da je potvrdi. Slično je i s našom pravednošću koja se često nameće drugima kao božanstvo, kao bog koji treba zasjesti na Božje prijestolje. Isusova pravednost nisu obavljanje slijepih rituala i molitava bez odnosa s Bogom. Pismoznanci i farizeji, elita židovskog društva, znali su sve zakone i stotinu uredaba i odredaba, revno su ih vršili i zato su se držali savršenim. Isus je narušio tu njihovu uhodanu praksu.
Isusove učenike farizeji su uhvatili u nepridržavanju Zakona o pranju ruku prije jela. Isus odgovara na primjedbu pismoznanaca tako što ih „naziva licemjerima od grčke riječi hypokrosis koja znači gluma. Naziva ih glumcima. I ovdje bi bilo pogrešno likovati i razmišljati u sebi; e neka im je tako rekao, tako im treba. Ovo oštro upozorenje ide i mene ako sam samo jednom bio glumac, kada sam glumio svoju pravednost, svoju pamet, svoju svetost – ova riječ usmjerena je prema meni. I nema namjeru učiniti me malodušnim – već upravo suprotno – poniznim i jasnim kada se radi o pitanju moje privrženosti uz Isusa Krista,“ misli su propovjednikove.
U nastavku homilije, predvoditelj slavlja rekao je između ostalog i to da su učenici već stvorili svoj odnos prema Isusu Kristu, svaki za sebe i svi zajedno kao zajednica i zato svoje djelovanje nadahnjuju na tom odnosu. To im daje autoritet i stav. U tom stavu mirne savjesti uzimaju hranu neopranih ruku. Velika je stvar kad imamo kršćanski stav u našem pogledu prema životu, prema svijetu i prema Bogu, prema svemu vidljivom i nevidljivom. Izgrađivati svoj stav svaki dan na Kristu Isusu i na njegovoj Riječi, hraneći se njegovim Tijelom, odričemo se svoga glumačkog stava i postajemo slični Kristu Isusu, su-obličujemo se njemu. „Iz toga stava je i Alojzije Stepinac na onom montiranom suđenju prekinuo galamu rulje kada je rekao: ‘Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati…’ Jesmo li? Ne znam, svaki zna za sebe!“
I na kraju homilije župnik Nestić je poručio vjernicima i svima prisutnima da dozvole Riječi Božjoj da ih oblikuje, da ih provocira, izbaci iz takta, da im poremeti planove, da ugrozi njihovu pravednost… „Ako bismo samo slavili Stepinčevo, eto iz nekog vjerničkog ponosa, navike, tradicije, političkiih uvjerenja – to je čisti promašaj – to je gluma. Svako slavlje svetaca poziva nas na vlastitu preobrazbu prema smjernicama Evanđelja i po konkretnom primjeru. Stepinac je bio sav Isusov, kršćanin, vjernik, teolog povijesti, molitelj, vjeran Crkvi i papinstvu, rodoljub.
I dobro je rekao nuncij Giorgio Lingua: ‘Zadatak svakog Hrvata je da bude drugi Stepinac!‘ To je moja briga; kako ću ja biti svet kao Stepinac!? Nije moja briga kada će ga i tko proglasiti svetim, to nek’ misle oni koji su za to određeni… moja briga je da budem potpuno Božji i dosljedan Božjemu! Daj Bog da po zagovoru našeg Alojzija Stepinca tako i bude!, “ zaključio je propovjednik.
Misno slavlje uzveličale su čuvarice svetišta svojim skladnim pjevanjem, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a narod, koji je ispunio sva mjesta u Crkvi, im se pridružio.
Župnik župe Presvetoga Trojstva u zagrebačkom Prečku, velečasni Tomislav Šagud, predslavio je u ponedjeljak, 7. veljače 2022. godine misno slavlje na prvi dan trodnevne priprave za Stepinčevo, u njegovom Karmelu. Uz njega su bili ministranti i čitači: Šimun i Marija Jurilj, te Luka i Lea Balaško, kao i čuvarice svetišta, bosonoge karmelićanke, kojima su se pridružili štovatelji i prijatelji blaženog Alojzija Stepinca.
U nadahnutoj homiliji, vlč. Šagud se osvrnuo na ulomak iz Prve knjige o Kraljevima, te je spomenuti ulomak o posvećenju hrama i o vladavini kraljevstva komparirao s Kraljevstvom Božjim i sa sadašnjom Crkvom.
Spomenuo je da su carstva i kraljevstva za vrijeme Salomona u mnogočemu slika i najava kraljevstva Božjega i slika i najava Crkve. Isto tako, primijetio je da kralj Salomon predvodi liturgiju posvećenja hrama što nije uobičajeno, jer Salomon kralj dolazi iz Judina plemena, a svećenici su bili isključivo iz levitskog plemena. „Kad je Salomon prinio žrtvu onda ga je Bog označio kraljem iako nije bio svećenik. Tako Salomon može slobodno predvoditi liturgiju iako on nije po levitskom redu svećenik, nego po redu Melkisedekovu, što je kasnije izraz kojeg smo čuli za Isusa. Salomon je bio jeruzalemski kralj, kao što je Melkisedek bio jeruzalemski kralj. On nije bio samo kralj Jeruzalema nego i svećenik Jeruzalema,“ rekao je propovjednik.
U nastavku homilije spomenuo je da se desno od kralja Salomona nalazila njegova majka kraljica kojoj su dolazili ljudi da bi zadobili milosti od kralja. Ona je na svoj način slika Blažene Djevice Marije. Također, na Salomonovom dvoru je bilo dvanaest upravitelja koji su se brinuli za kraljevstvo kada je kralj bio odsutan, isto kao što je Isus ostavio zadatak dvanaestorici apostola da upravljaju Crkvom nakon njegovog odlaska k Ocu.
Isto tako, propovjednik je rekao da se utjecaj Salomonovog kraljevstva protegao preko cijelog svijeta, kao što Crkva ima utjecaj na cijeli svijet. Još je naglasio da je zanimljivo što se u govoru o kralju spominje mjesto Morija. A samo još na jednom mjestu se spominje brdo Morija, a to je brdo gdje je Abraham išao žrtvovati Izaka, a kasnije; Isus sebe prinosi kao žrtvu na Kalvariji koje se isto naziva brdom Morija.
Na kraju homilije vlč. Šagud je istaknuo da je Salomon uspostavio vječno svećeništvo, a kasnije je Isus preuzeo ulogu svećenika i prinio samoga sebe. U najavi Crkve vidimo da je takav Pastir bio bl. Alojzije Stepinac koji je sebe darovao i prinio za svoje ovce, za narod i Crkvu dajući nam primjer kako živjeti s Kristom i nasljedovati ga.
Misno slavlje animirale su svojim skladnim pjevanjem bosonoge karmelićanke iz Stepinčeva Karmela, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, uz orguljašku pratnju s. M. Kristine Jadanić, OCD.
PORUKA U POVODU DANA POSVEĆENOG ŽIVOTA
Poštovane redovnice, redovnici i laici posvećeni u svijetu,
drage sestre i draga braćo u Kristu!
1. Prošle, 2021. godine proslavljen je dvadeset i peti Dan posvećenoga života koji se odlukom svetoga pape Ivana Pavla Drugoga od 1997. godine obilježava na blagdan Svijećnice. Takve obljetnice redovito prate prigodna slavlja i druga događanja. Međutim ovaj put to se nije dogodilo na uobičajen način jer su na prošlogodišnji Dan posvećenoga života u središtu naše pozornosti bile posljedice potresa u Petrinji, Sisku, Glini i okolici, kao i pandemija bolesti COVID-19, koja još uvijek traje. Potres je fizički dotaknuo jedan dio naše domovine, a duhovno nas je potresao sve. Bio je to događaj u kojem smo žalili za ljudskim žrtvama i materijalnom štetom zbog koje su mnoge obitelji ostale bez krova nad glavom, ali smo istodobno bili ganuti valom evanđeoske solidarnosti koju je Duh poticao u ljudskim srcima. Jedna od glavnih poruka koja je sa svih strana bila upućena stradaocima u potresu glasila je „Niste sami!“ i ta poruka treba vrijediti trajno.
Što se tiče pandemije bolesti COVID-19, možda smo se nadali da ćemo je se ove godine sjećati kao nečega što pripada prošlosti i da ćemo se vratiti u „normalan“ život. Ali to se nije dogodilo. Još uvijek čitav svijet zahvaćen je širenjem te bolesti, koja nam uz medicinske simptome otkriva i naše duhovno i moralno stanje. Budući da bolest ne pravi nikakve razlike među ljudima, ona s jedne strane u nama pobuđuje osjećaj sveopćega ljudskoga zajedništva, dok s druge strane naši različiti pristupi i stavovi prema istoj bolesti i njezinu liječenju pokazuju kako je naše zajedništvo klimavo ako se oslanja samo na naše ljudske odnose.
2. U tim okolnostima dogodila se u Crkvi jedna novost koja daje pečat ovogodišnjem dvadeset i šestom Danu posvećenoga života. Riječ je o sinodalnom hodu Crkve koji je započeo u listopadu 2021. godine, a zaključit će se biskupskom sinodom u listopadu 2023. godine. Taj hod, na koji nas poziva papa Franjo, ima u središtu pozornosti upravo samu temu sinodalnosti, što se vidi i u njegovu nazivu Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje, poslanje. Ne treba tumačiti da sama riječ sinoda znači zajednički hod, pa je razumljivo da je prva od triju riječi koje opisuju narav sinodalne Crkve upravo zajedništvo. Ono je izvor iz kojega proistječu i temelj na kojem se grade druga dva pojma: sudjelovanje i poslanje. Svi smo pozvani promišljati, razgovarati, moliti i raditi na tome da što bolje upoznamo, oživimo i odjelotvorimo svijest da je svatko od nas na svoj način, kako kaže apostol Pavao, opremljen „za sveto djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova“ (Ef 4,12).
3. Prva faza sinodalnoga hoda u kojem slavimo i ovogodišnji Dan posvećenoga života obilježena je savjetovanjem s Božjim narodom u partikularnim Crkvama i osluškivanjem istoga. U tom kontekstu Pripremni dokument sinode potiče partikularne Crkve da se, među ostalim, upitaju kako u sebi integriraju doprinos posvećenih žena i muškaraca (br. 28. i 30.). To isto pitanje iz perspektive posvećenih osoba možemo postaviti na sljedeći način: Što i kako mi kao posvećene osobe doprinosimo izgrađivanju Crkve, i to u konkretnim mjestima gdje živimo i radimo? U ovoj poruci promotrit ćemo to pitanje kroz prizmu triju navedenih riječi iz naziva ovoga sinodalnoga hoda: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje.
4. Zajedništvo posvećenih osoba koje se ostvaruje u stvarnom zajedničkom životu u našim kućnim sestrinstvima i bratstvima vidljivo je svjedočanstvo kojim možemo doprinijeti izgrađivanju zajedništva mjesne Crkve. Poznato je da svakodnevni zajednički život podrazumijeva kušnje u kojima isplivaju na površinu i naše ljudske slabosti, pa je razumljivo da se na površini često uzburka i naše međusobno zajedništvo. Međutim pri tome ne smijemo zaboraviti da temelj našega zajedništva nisu samo naši međusobni odnosi. Naše zajednice nisu formirane na temelju krvnoga srodstva, bračne veze ili osobnih naklonosti, nego je temelj našega zajedništva Krist koji nas je pozvao i sabrao da ga slijedimo u različitim oblicima posvećenoga života. Jasno je da svaka ustanova posvećenoga života ima svoj način i kriterije kojima tijekom početne formacije razlučuje autentičnost poziva svojih kandidata, ali znamo da u temelju svakoga poziva stoji Krist. On je tako i za apostole izabrao one „koje je sam htio“ (Mk 1,13) i rekao im je „ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ (Iv 15,16). U svjetlu tih Kristovih riječi možemo nastaviti i reći da isto tako ni mi nismo izabrali jedni druge, nego nas je Krist svojim pozivom povezao sa sobom, a preko sebe povezao nas je i jedne s drugima. Prema tomu sestrinskim i bratskim životom u zajednici mi naše međusobno zajedništvo ostvarujemo kroz Krista, a njegovo zajedništvo jest zajedništvo ljubavi Presvetoga Trojstva, Oca i Sina i Duha Svetoga. U tom zajedništvu naše se osobnosti i različitosti ne dokidaju, nego ujedinjuju i to nas osposobljuje za sljedeći sinodalni korak: sudjelovanje.
5. Sudjelovanje o kojem se govori u kontekstu hoda za sinodalnu Crkvu možda se najbolje razumije kada se navede njegov praktični sinonim, a to je uključivanje. Drugim riječima, radi se o procesu koji se tiče svih i iz kojega nitko ne smije biti isključen niti se sam isključivati. Zajednice posvećenih osoba tu mogu dati svoj doprinos upravo polazeći od svoga oblika zajedničkoga života jer je on slika Crkve koja je po svojoj naravi sinodalna, kako stoji u naslovu drugoga dijela Pripremnoga dokumenta. Naše zajednice sastavljene su od osoba s raznim darovima, sposobnostima i službama. No, ako se u svom djelovanju raspršimo na individualne aktivnosti koje su objektivno dobre, ali međusobno nepovezane, sve to duhovno blago kao da se prospe pokraj puta i ne donese ploda za izgradnju čitave zajednice. Stoga trebamo biti svjesni da i u ovom sinodalnom hodu ostvarujemo autentično sudjelovanje tek onda kada se u razne aktivnosti na razini partikularne i opće Crkve uključujemo kao zajednica, a ne samo kao izdvojeni pojedinci.
6. Za poslanje na koje smo pozvani također postoji riječ koja opisuje njegov sadržaj. To je evangelizacija. A riječ koja pokazuje stav kojim se to poslanje ispunjava glasi otvorenost. Mnogovrsnost zajednica osoba posvećenoga života svjedoči kako se jedno te isto Kristovo evanđelje može živjeti na različite, a uvijek evanđelju vjerne oblike života. To je tako jer je evanđelje korijen i deblo iz kojega izrastaju mnoge grane, ali se sve napajaju istim životnim sokom. Kada je Krist na početku svoga djelovanja izabrao najprije četiri (usp. Mk 1,16–20) pa onda ukupno dvanaest učenika, možemo reći da je on tada osnovao jednu malu zajednicu ljudi koji su s njime bili povezani na poseban način, ali s poslanjem da budu „ribari ljudi“. Stoga se svrha nijedne Kristove zajednice ne ispunjava zatvaranjem u samu sebe, nego jednostavnim svjedočenjem evanđeoskoga života u otvorenosti prema svim ljudima koje susrećemo.
7. Ovim kratkim promišljanjem o tome kako „živjeti zajedništvo, ostvariti sudjelovanje i otvoriti se poslanju“ (usp. Pripremni dokument, br. 1) u kontekstu hoda Za sinodalnu Crkvu želimo vam uputiti poticaj i ohrabrenje da se sa svom braćom i sestrama uključimo u taj zajednički hod na koji smo pozvani kao Božji narod.
Neka nam Marija, majka Kristova i majka Crkve, bude zvijezda vodilja na našem putu prema ostvarenju onoga što ona već jest u dioništvu slave svoga Sina.
S tim mislima u srcu želimo vam blagoslovljen Dan posvećenoga života 2022. godine.
U ime Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života,
mons. Zdenko Križić, predsjednik
U ime Hrvatske redovničke konferencije,
fr. Slavko Slišković, predsjednik
Poruka Kongregacije za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskog života
u povodu Dana posvećenoga života
Predraga braćo i sestre,
u prigodi XXVI. Dana posvećenoga života imat ćemo radost sudjelovati na euharistijskom slavlju kojim će predsjedati papa Franjo u bazilici svetoga Petra. Sigurni smo da će u pojedinim zajednicama i u raznim biskupijama svijeta dan 2. veljače biti prigoda za susret označen vjernošću Bogu koja se očituje u radosnoj ustrajnosti mnogih muškaraca i žena, posvećenih muškaraca i žena u redovničkim, monaškim, kontemplativnim ustanovama, u svjetovnim ustanovama i u „novim ustanovama“, članova ordo virginum, pustinjaka, članova družbi apostolskog života svih vremena.
Poziv koji smo vam uputili prošle godine u ovoj istoj prigodi bio je da provodite u djelo duhovnost zajedništva (Vita consecrata, br. 46) kako biste bili tvorci jednoga općega bratstva i kako biste sanjali kao jedinstvena ljudska obitelj (Fratelli tutti, 8). Te su riječi na neki način pripremile crkveni hod koji smo nedavno započeli pod naslovom Prema sinodalnoj Crkvi: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje.
Tako ćemo se u ovoj godini zadržati na drugoj riječi sinode kako bismo pozvali svakoga od nas da učini svoj dio, a to je upravo sudjelovati: neka se nitko ne isključuje i ne osjeća isključenim iz toga hoda; neka nitko ne misli: „to me se ne tiče“. Od svih se traži da uđu u „dinamizam uzajamnog slušanja, koji se vodi na svim razinama Crkve, uključujući čitav Božji narod“ (Papa Franjo Rimskoj biskupiji, 18. rujna 2021.).
Riječ je ponajprije o hodu koji predstavlja izazov za svaku zajednicu u njoj samoj kao vidljivom izrazu zajedništva ljubavi, odrazu trojstvenoga odnosa, njezine dobrote i njezine ljepote, koji može pobuditi nove snage da se možemo na konkretan način uhvatiti ukoštac sa sadašnjim časom. Ako se prisjetimo svoga poziva, iznova nalazimo radost što se osjećamo i što jesmo dio plana Ljubavi po kojem su druga braća i sestre prije nas i s nama stavili na raspolaganje vlastiti život. Kolikog li zanosa na početcima naše povijesti poziva, kolikog li divljenja u otkriću da Gospodin zove i mene da bi ostvario taj san o dobru za ljudski rod! Oživimo i njegujmo svoju pripadnost zato što je – znamo to dobro – u opasnosti da s vremenom gubi na snazi, poglavito kad privlačnost onoga mi zamijenimo snagom svoga ja.
Prvi izraz sudjelovanja jest dakle pripadnost: ne mogu sudjelovati ako sebe doživljavam kao da sam ja sve i ne priznajem se dijelom zajedničkoga projekta i u meni se ne ukorijeni
uvjerenje da „ud i tijelo, da bi živjeli, moraju biti ujedinjeni“ i da „jedinstvo je veće od konflikata, uvijek!“ (Papa Franjo, audijencija od 19. lipnja 2013.).
Dok prolazimo taj crkveni hod, zapitajmo se, draga braćo i sestre, kakvo je slušanje u našim zajednicama: tko su braća, sestre koje slušamo i, prije toga, zašto ih slušamo. To smo pitanje, ponavljamo, pozvani postaviti svi, jer ne možemo se nazivati zajednicom poziva, a još manje zajednicom života, ako nema sudjelovanja pojedine sestre ili brata.
Uđimo u taj put čitave Crkve, s bogatstvom svojih karizmi i svojih života, ne skrivajući napore i rane, ojačani uvjerenjem da ćemo moći samo primiti i dati Dobro jer „posvećeni život se rađa u Crkvi, raste i može dati evanđeoske plodove samo u Crkvi, u toj živoj zajednici vjernog Božjeg naroda“ (papa Franjo, 11. prosinca 2021.).
Sudjelovanje će tada postati odgovornost: ne možemo izostati, ne možemo ne biti među drugima i s drugima, nikada, a još manje u ovom pozivu da postanemo sinodalna Crkva! I prije toga znamo dobro da sinodalnost započinje u nama: promjenom mentaliteta, osobnim obraćenjem, u zajednici ili bratstvu, u kući, na poslu, u našim strukturama, a zatim se širi na službe i poslanje.
Riječ je o dinamici utkanoj u naš život, to je kao neki odjek onoga prvoga odgovora na Očevu ljubav kojom smo zahvaćeni. Tamo, u toj dinamici poziva i prianjanja krije se korijen one sklonosti da budemo unutar procesā koji se tiču života zajednice i svake osobe, da u svojem tijelu osjećamo rane i očekivanja, da činimo sve što je u našoj moći počevši od toga da molitvom sve predajemo Bogu u ruke, da se ne klonimo truda i napora svjedočenja nade, spremni opraštati samo kako bi se jačao onaj zajednički hod koji započinje slušanjem, što znači dati mjesta drugomu u našem životu, uzimajući zaozbiljno ono što je za njega važno.
Sudjelovanje tako poprima stil suodgovornosti koji, prije nego s organizacijom i funkcioniranjem Crkve, ima veze sa samom njezinom naravi zajedništva i njezinim krajnjim smislom, a to je misijski san da se dopre do sviju, da se posveti brigu svima, da se svi osjećamo braćom i sestrama, zajedno u životu i u povijesti, koja je povijest spasenja. Hodimo zajedno!
Povjeravamo svoje korake Mariji, ženi brižne skrbi, i na sve zazivamo Gospodinov blagoslov.
Vatikan, 25. siječnja 2022.
Kardinal João Braz de Aviz
prefekt
José Rodríguez Carballo, OFM
nadbiskup tajnik