Članci objavljeni od Karmel Brezovica

U homiliji propovjednik je vjernicima predočio i protumačio misna čitanja toga dana, ulomke iz Knjige Izlaska i Ivanova evanđelja, (Izl 32,7-14; Iv 5,31-47), koji govore o Isusovom svjedočenju i samoobjavi Židovima koji mu nisu povjerovali. Zakon koji su Židovi obdržavali često puta je zaboravljao na čovjeka, a i na Boga, na Ljubav. I zato nam danas Isus nekako stavlja pred sve nas svoj lik i otkriva nam svoju božansku dimenziju. Poziva nas na promišljanje o našoj slici o Bogu, o našoj slici o Kristu Gospodinu. I on sam svjedoči svojim djelima i čudesima o sebi, jer zapravo on na taj način ispunja svoje poslanje. On je onaj kojega je Bog poslao, koji je došao na svijet radi nas, zapravo on je onaj koji otkupljuje naše grijehe žrtvom, žrtvom ljubavi, žrtvom na križu, žrtvom kroz muku, kroz sebedarje bez kompromisa, misli su vlč. Kralja.

U daljnjem nastavku propovjednik se osvrnuo na naš stav prema Kristu Gospodinu i na našu sličnost Izraelcima, koji su nakon povratka iz egipatskog ropstva brzo zaboravili na nedaće koje su ih pratile i počeli su mrmljati i prigovarati Gospodinu. I mi smo ponekad slični njima kada smo više orijentirani na ovozemaljsko negoli na vječno. Zbog toga Isus opominje one koji ga slušaju, a time i sve nas, jer se često udaljujemo od pravog smisla života, od Boga i tako si zatvaramo vrata milosti.

„Mi se pripremamo za sutrašnju svetkovinu sv. Josipa, čovjeka koji je bio Božji miljenik, kojeg je Bog izabrao zbog njegove jednostavnosti, ali i zbog njegove čvrste vjere da bude onaj koji će se brinuti za Božjega Sina, da bude onaj kojem će biti povjerena briga za Isusov život u njegovom djetinjstvu, u njegovoj mladosti, da bude onaj koji će se napokon brinutu i za Blaženu Djevicu Mariju, Majku našega Boga.

Znamo da u Svetom pismu o njemu ništa ne nalazimo konkretno, da ni jednu jedinu riječ nitko nije zapisao što je izišla iz njegovih usta. No, on je, sestre i braćo, svima nama uzor, poticaj. Njega nam Gospodin daruje kao onoga koji se za nas zauzima, baš onako kako se on u svom skromnom i jednostavnom životu zauzimao za Isusa i za njegovu Majku. Sv. Josip nam postaje primjer brige za obitelj, brige za ljude, za braću i sestre, za one koje je Bog stavio na naš životni put,“ naglasio je između ostalog predvoditelj slavlja.

Potom je potaknuo vjernike da se ugledaju u Josipovu vjeru kojom je on prihvatio Božji plan, Božje poslanje i bio otvorenog srca za svaki Božji zahvat. Jednako tako preporučio je vjernicima da njihove molitve i dalje budu upravljene Bogu po Josipovom zagovoru, u tišini, skromno i s velikom ljubavlju koja svoj uzor traži u Kristu Gospodinu, Majci Božjoj i sv. Josipu.

„Dragi vjernici, Gospodin Isus nas ovom svojom riječju poučava da budemo na pravome putu ustrajni, da se damo poučiti njegovom riječju i da slušamo glas Crkve koji nas vodi prema spasenju,“ poručio je vlč. Tomislav.

Štovatelji sv. Oca Josipa, kao i sestre karmelićanke, i trećega su dana, na samu uočnicu, bili dionici Josipovih milosti. Svečanom Večernjom Časoslova sestre karmelićanke ušle su u svetkovinu sv. Josipa, za koju su se spremale euharistijom, molitvom i pjesmom kroz devet srijeda, ispunjavajući tako zavjet svojih prvih sestara, kojima je Gospodin, po sv. Josipu, u Drugom svjetskom ratu, sačuvao duše i samostan od sigurnog i uništenja. Hvala ti sv. Josipe!

Monfortanac o. Zdravko Barić, SMM, predvodio je misno slavlje drugog dana trodnevnice u čast sv. Josipu, u srijedu 17. ožujka u Karmelu u Brezovici. Na početku misnoga slavlja potaknuo je vjernike da, nadahnjujući se na Apostolskom pismu pape Franje „Patris Corde“, Očevim srcem vole Isusa kao što ga je sv. Josip volio i da se za propuste na tom području pokaju.

U prigodnoj homiliji p. Barić je ohrabrio prisutne spoznajom da nas dragi Bog nikada ne zaboravlja, kao ni Majka Božja, a niti sv. Josip, da su oni uvijek s nama i da misle na nas. A zatim je nastavio i rekao da je sv. Leopold Bogdan Mandić govorio o sv. Josipu da on bez buke čini velika čudesa. „To ne znači da je Josip stalno šutio, učio je govoriti maloga Isusa, moliti, a i razgovarao je sa Blaženom Djevicom Marijom i sa ljudima, prijateljima i susjedima, a imao je obrt pa je morao ugovarati poslove. Međutim, tradicija Crkve je uvijek u njemu prepoznavala jednu vrlo važnu vrlinu koja nam jako nedostaje,“ naglasio je između ostalog  propovjednik. Ta vrlina je nenametljivost ili samozatajnost.

Obično ne volimo ljude koji puno govore, samo nešto komentiraju i guraju se tamo gdje im nije mjesto i njihova riječ uvijek mora biti zadnja. To su dominatni ljudi koji imaju potrebu biti uvijek u pravu, a u pozadini stoji grijeh taštine, oholosti i sebeljublja. Takvi smo ponekad i mi. Zatim se upitao po čemu se raspozaju Božji ljudi, pravi svećenici i autentične časne sestre, ljudi koji su vođeni Duhom Svetim? Upravo po samozataji, nenametljivosti, koji radije sami izgaraju, nego da se drugim nameću. Oni se radije maknu nego da drugima zauzimaju mjesto. Oni se radije sami žrtvuju nego da stalno kukaju i kritiziraju.

A samozatajna osoba je shvatila da je važnije biti ljubazan nego u pravu; da je važnije biti strpljiv nego bit u pravu, biti šutljiv nego biti u pravu, jer ponekad jedna nespretna riječ u krivo vrijeme može srušiti ono što si gradio godinama, jedna nespretna riječ u krivo vrijeme može porušiti mostove između tebe i osoba koje ti je Bog stavio na životni put, misli su voditelja slavlja.

A u daljnjem nastavku propovijedi p. Zdravko posvjedočio je i ovo: „Zato nikada dovoljno te kreposti nenametljivosti, samozatajnosti. A sv. Josip je zauzimao mjesto koje mu je dao Bog. On se ništa ne buni, on ništa ne reagira, on je u duhu poslušnosti, u duhu vjernosti, osluškuje Duha Božjega, brine se o Isusu, brine se o Mariji. On se brine za ono što mu je Bog povjerio! I to je ona nenametljiva odgovornost. Tako je i nama danas, tebi je Bog povjerio određeni posao, određene ljude, to je tvoja odgovornost. Tu se moraš ostvariti kao osoba; tu se vrši volja Božja, tu Bog s tobom treba biti zadovoljan, u tvom malom svakodnevnom životu. Tu je Josip velik, šutljiv, ponizan, marljiv, nenametljiv, samozatajan, a opet Božji čovjek koji osluškuje nadahnuće Duha Svetoga! Osluškivati poticaje Duha Svetoga tamo gdje ti živiš, tamo gdje ti radiš, tamo biti odgovorna osoba, odgovorna nenametljivost,“ rekao je propovjednik. Zatim je pozvao vjernike da mole Duha Svetoga kako bi u njima oblikovao ovu važnu ljudsku i kršćansku vrlinu – nenametljivost.

Potom je preporučio prisutnima da poput sv. Josipa budu nenametljivi, samozatajni, marljivi, odgovorni poslužitelji Božjeg dijela u svojem životu. Ako im je to ponekad preteško, onda neka se obrate Isusu i učine to njemu za ljubav, da Bog bude prisutan, a ne toliko oni, da se Bog nametne kroz njih, a ne da se oni nameću drugima.

Misnom slavlju su nazočili štovatelji sv. Oca Josipa, a čitanje i molitvu vjernika su pročitali Dora Nestić i Tomislav Skender. Sestre karmelićanke animirale su pjesmom misno slavlje, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD. Završnom pak pjesmom „Zaštitniku Domovine“ preporučile su mu Domovinu, naš narod i naše obitelji. Pri kraju euharistijskog slavlja, p. Zdravko je uputio Gospodinu ovu molitvu: „Molimo Te Bože, daruj nam komadić Josipova srca da možemo nježno ljubiti Isusa Krista!”.

U Godini svetoga Josipa, novozagrebački dekan i župnik u Savskom Gaju prečasni Ivan Topolnjak otvorio je, misnim slavljem, u Stepinčevom Karmelu, u utorak 16. ožujka trodnevnu pripravu za svetkovinu sv. Josipa.

Nadahnjujući se na misnim čitanjima, propovjednik je ukomponirao njihovu poruku u život sv. Josipa s osobitim naglaskom na Josipovo vršenje volje Božje i na njegovu pravednost i bogoljubnost. Tako je između ostalog rekao i ovo: „ Sada kada smo u tjednu sv. Josipa, onda idimo tim putem, Josipovim putem. Josip sve čini, vrši volju Božju… U evanđelju jako malo piše o sv. Josipu, dvije-tri riječi. Kaže se da je bio muž pravedan i da je bio bogobojazan. Ne treba nam ništa više u životu osim te dvije riječi. Biti pravedan, znači dati svakome njegovo što mu pripada, to je pravednost. I bogobojazan, bojati se Boga. Kada to imamo, sve imamo. Josip nas na to poziva. On se sav daje takav u službu Bogu.

Nisu Josipu bile sve stvari jasne. Znamo da je Josip bio pravednik, da se kanio oženiti kao svi drugi i da je u zarukama s Marijom… Kad je Josip saznao za Marijinu trudnoću, anđeo mu je u snu rekao ‘Ne boj se!’ I nama treba često puta reći  ‘Ne boj se!’ Treba nam samo jedna riječ ohrabrenja, blaga i mila riječ ‘Ne boj se!’ Svega i svačega se plašimo, a ne treba se plašiti, nego imati to Josipovo, biti pravedan i bogobojazan, a Bog će svoje učiniti,“ rekao je propovjednik.

U nastavku propovijedi propovjednik je govorio o Josipovim kušnjama i usmjerio je prisutne kako se s kušnjama treba nositi u životu. Također je govorio i o Josipovom i Marijinom bijegu u Egipat. Kušnje su stalno bile prisutne, ali je sv. Josip izišao jači nakon svake kušnje. Kušnja je tu zato da nas učvrsti u vjeri. Ona tako postaje blagoslovljena, ako živimo u Božjoj volji, pouzdavajući se u njegovu providnost. U tome nam je sv. Josip uzor.

Jednako tako voditelj slavlja istaknuo je Josipovu ulogu u djelu otkupljenja jer je bio Isusov hranitelj umjesto Nebeskog Oca i namjesnik Božji na zemlji. Bog mu je iskazao silno povjerenje, jer mu je povjerio najveće blago koje je imao, svoga Sina. Božje povjerenje sv. Josip nije izigrao kao što to često činimo mi ljudi.

Na kraju homilije prečasni Topolnjak je poručio vjernicima i ovo: „Božja Riječ nas zbilja poziva na veliko preispitivanje. U korizmi trebamo naći one istinske stvari, onaj plan koji Bog ima s čovjekom. Sv. Josip nam pokazuje da je moguće biti bolji i vršiti Božju volju, a to puno puta košta. Kada sâm nešto daš od sebe, kada nešto učiniš, onda ćeš biti sretan.“

Na misnom slavlju sudjelovale su  štovateljice sv. Josipa bosonoge karmelićanke, kao i revni vjernici, Josipovi štovatelji. Misno slavlje pratile su i animirale pjevanjem same čuvarice svetišta, a za orguljama je bila s. M. Kristina  Jadanić, OCD. Misna čitanja pročitala je djevojka Ivona Kubalo, dok su prisutni pozdravili sv. Josipa pjesmom koju je uglazbio mo. fra Izak Špralja, TOR.

Svečanim misnim slavljem koje je predvodio p. Zdavko Barić, SMM, u srijedu 10. veljače 2021. proslavile su sestre karmelićanke u Brezovici i štovatelji bl. Alojzija Stepinca njegov 61. rođendan za Nebo. U uvodnim mislima propovjednik je naglasio da danas slavimo Stepinčevo, bl. Alojzija Stepinca, koji je za nas svet. Jednako tako posvijestio je prisutnima Blaženikovu osudu na montiranome procesu i njegovu tvrdnju da mu je savjest čista, te vjernike potaknuo da i oni ispitaju svoju savjest i stanu u pred Lice Svevišnjega.

Misao vodilja u nadahnutoj propovijedi bila je: Blaženikova pobožnost prema sv. Josipu. Tako je između ostalog rekao i ovo: “Papa  Franjo proglasio je Godinu Svetog Josipa koja će trajati do 8. prosinca ove godine. U Godini svetoga Josipa želio bih propovijedati o pobožnosti kardinala Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa, prema svetom Josipu, zaštitniku Crkve i naše Domovine Hrvatske. Nakon montiranog sudskog procesa od strane Komunističke partije, zagrebački Nadbiskup osuđen je na 16 godina zatvora; odveden je na služenje zatvora u kaznionicu u Lepoglavu gdje je proveo točno 1874 dana ili više od 5 godina.

Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju. Nadbiskup Stepinac sam je opisao stanje u kaznionici: ‘Teško je opisati sve duševne patnje čovjeka u jednom komunističkom zatvoru ili logoru. To je sistem skroz naskroz diabolički. Sve se u tom sistemu osniva na laži, koja je komuniste tako prožela, da je lijepo rekao jedan od njihovih funkcionara: ‘Mi više ni sami ne znamo, kada lažemo, a kada govorimo istinu. ‘“

U nastavku propovijedi, predvoditelj slavlja govorio je o Kardinalovim aktivnostima u zatvoru u Lepoglavi, kao i o njegovom izdržavanju kazne u kućnom pritvoru u Krašiću. U povratku iz Lepoglave donio je sa sobom mape u kojima je bilo sve što je u Lepoglavi sastavio i preveo: 17 svezaka prevedenih života svetaca, 84 propovijedi o BDM, propovijedi o Srcu Isusovu, zatim homilije prema evanđelju za sve nedjelje i blagdane u godini. Između ostalog, sastavio je zbirku Propovijedi prema Litanijama sv. Josipa. U toj knjizi on posebno razmatra svaki zaziv iz Litanija. To njegovo djelo pravi je teološki udžbenik o životu, krjepostima i zagovoru sv. Josipa. Dakle, postoje 26 propovijedi o Litanijama sv. Josipa!  Svaka propovijed bila je na taj način nastavak  njegove službe pastira i biskupa preko pisane riječi.

Pobožnost prema sv. Josipu, Kardinal je naučio još u svome rodnom domu, gdje se na poseban način slavio imendan njegova oca Josipa. Također u svojoj rodnoj župi u kojoj se nalazi vitraj sv. Josipa. Nadalje, Kardinal je držao sliku sv. Josipa na svome radnom stolu i redovito prikazivao sv. Mise na čast sv. Josipu za umiruće.

U propovijedi, na Josipovo 1956. u Krašiću, kardinal Stepinac preporučio je svim vjernicima, uključivši i sebe, da se svakoga dana “barem kratkom molitvicom zazove svetoga Josipa”. Isto tako, ishodio je od Svete Stolice u Rimu, kao predsjednik Biskupske konferencije, da blagdan sv. Josipa bude zapovijedani blagdan za sve biskupije Kraljevine Jugoslavije.

Poznato je da je zahvaljujući pomoći sv. Josipa, uspio, unatoč ekonomskoj i moralnoj krizi, osnovati i izgraditi 14 župa u gradu Zagrebu, a jednu od njih, na zagrebačkoj Trešnjevci, posvetio je sv. Josipu. Bilo je to 20. lipnja 1937. godine. Između ostalog na otvaranju župe rekao je i ovo: „Danas otvaramo župu sv. Josipa pod geslom što sam ga vidio napisana prošle godine, kad je zgrada došla pod krov. Radnici su na vrhu napisali značajne riječi: Živio Krist Kralj! Živio sv. Josip! Živjeli radnici!“

U daljnjem nastavku spomenuo je Kardinalovu radost zbog Papina ustanovljenja blagdana sv. Josipa radnika. Bilo je to 1. svibnja 1955. u Rimu. Isto tako, Kardinal je posvjedočio svoje izuzetno pouzdanje u sv. Josipa pri gradnji Karmela u Brezovici u čije je temelje uzidao sliku sv. Josipa i blagoslovio izgrađeni Karmel 14. travnja 1944. godine. Tom prigodom je rekao i ovo: “Sestre su zaželjele, da se u temelje na jednoj strani uzida karmelski škapular. Učinili smo tako. Stavili smo u limenu kutiju škapular i zazidali. A na drugom uglu kuće – samostana, metnuo sam sliku sv. Josipa i preda mnom su je zidari zazidali. I što vidimo? Kolike su vojske prošle preko Brezovice! I topovi su gruvali. Jedna granata je probila zid ali ga nije srušila, niti je ijedan vojnik prodro u klauzuru. Očito čudo Božje!”.

Na kraju propovijedi, voditelj slavlja je izručio moćnom zagovoru sv. Josipa i bl. Alojziju Stepincu sestre i prisutne vjernike, kako bi još više štovali ova dva Božja prijatelja, te barem kratkom molitvom zazvali njihovu pomoć i zagovor u svakodnevnom životu, te je zanosno uskliknuo: „Živio Sveti Josip! Živio bl. Alojzije Stepinac! Sveti Josipe i bl. Alojzije, molite za našu Domovinu Hrvatsku, za sve naše hrvatske obitelji, molite za duhovnu obnovu u našem narodu i za nova svećenička i redovnička zvanja. “

Na kraju misnoga slavlja p. Barić uputio je Kardinalovu poruku sestrama i svim prisutnim vjernicima: „Učinite što možete milošću Božjom, da se hrvatski narod potpuno preporodi u Kristu, i da sve bude prožeto Duhom Božjim, i pastiri i stado…“

Uz voditelja slavlja, bili su služitelji oltara, čitači i ministranti: Tomislav Skender, Dora Nestić, Šimun i Marija Jurilj, te Lea Balaško, kao i sestre karmelićanke, te vjerni štovatelji bl. Stepinca. Misno slavlje animirale su svojim skladnim pjevanjem sestre karmelićanke, pod ravnanjem i za orguljama s. M. Bonite Kovačić, OCD, uz pratnju postulantice Katarine Pinjušić na violini. Nakon svečanog blagoslova prisutni su ponijeli milosti blagdana u svoj život, a sestre dio Utemeljiteljeve oporuke: „Kad ja zaklopim oči, vi ćete sestre, nastaviti moju molitvu za svećenike i hrvatski narod ovdje na zemlji…“

Župnik u Krašiću, velečasni gospodin Ivan Vučak, predvodio je 9. veljače 2021. euharistijsko slavlje i propovijedao na treći dan trodnevnice, na uočnicu Stepinčeva u njegovom Karmelu u Brezovici.

Nadahnjujući se na misnim čitanjima dana, vlč. Vučak je govorio, prema ulomku iz knjige Postanka, o Božjem stvaranju, a osobitu o stvaranju čovjeka kojega je Bog stvorio na svoju sliku. U tom svom stvaralačkom djelu, propovijednik je zahvalio dragom Bogu na daru života bl. Alojzija Stepinca, te je između ostalog rekao i ovo:

„Danas je dan zahvalnosti, kada želimo Bogu dragome zahvaliti  u ovoj trodnevnici na daru života bl. Alojzija Stepinca. Na daru Blaženikova života možemo točno vidjeti što je to bl. Alojzije Stepinac činio u svojemu životu, kako bismo mogli i mi to primjeniti na svoj život, činiti što je on činio, živjeti kako je on živio, da mogu i ja ovo evanđelje Božje aktualizirati, da ga mogu prenijeti u djelo, da ga mogu staviti u život svakidašnjice. I zato upravo kada god želimo vidjeti na koji način živjeti evanđelje, da živim ovu pročitanu Božju Riječ, onda mi Bog daje prvo ovo: knjigu Postanka, načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična… Onda znači da želim biti onaj koji sam stvoren na sliku Božju, da želim nasljedovati Boga, živjeti onako kako je On živio. I zato nas Isus ovdje upozorava u ovom današnjem evanđelju, dobro progovara Izaija o vama, ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Svaki od nas se treba zapitati na koji način hvalimo i slavimo Boga?,“ rekao je propovjednik.

Onda je naveo da nije dovoljno ići samo na sv. misu i pričestiti se, vršiti zapovijedi, te primiti Božji blagoslov i kada iziđemo iz crkve ostati isti, kao da se ništa nije dogodilo. Potom se zapitao: Nosimo li mi sliku Božju tako u svoj život, u susrete s ljudima, na svoje radno mjesto, u svojoj obitelji? Ili, s druge strane, želimo ugoditi svom egu, svojoj samodostatnosti, svojoj sebičnosti, čime smo slični farizejima i pismoznancima, a zaboravljamo na svoju prolaznost i krhkost.

„Bl. Alojzije Stepinac je otišao s ovoga svijeta, ali mi i danas osjećamo da je živ. Zašto? Jer je živio sveto evanđelje, jer je čovjek koji je bio svjestan da je stvoren na sliku Božju, jer kaže ovdje: Ti ga učini malo manjim od Boga … Jer ako smo stvoreni na sliku i priliku Božju, onda braćo i sestre, koga se bojimo? Koga se bojimo ako znamo da je sam Bog udahnuo dah u nas? Alojzije Stepinac, ako je išta radio do zadnjeg svojega atoma snage, darivao se ljudima, spašavao je ljude, molio se za njih, prikazivao žrtve za njih, krv svoju prolijevao za njih, bio je onaj koji je zaista ovo živio!

Ploditi i množiti se može se svakoga dana dobrim djelima. Koga ćeš danas blagosloviti, komu ćeš danas učiniti dobro djelo, komu ćeš danas donijeti čašu hladne vode, za koga ćeš danas izmoliti krunicu, hoćeš li danas posjetiti neku staru osobu, možda koju već dugo nisi nazvao? Kome ćeš danas udijeliti svoj oprost ili ćeš biti onaj koji je zatvoren u sebe i cijelo vrijeme razmišlja o tome hoću li oprostiti ili neću oprostiti?“ upitao je voditelj slavlja.

U nastavku propovijedi govorio je o zahvalnosti bl. Alojzija Stepinca za primljena dobročinstva i talente koje mu je Gospodin povjerio, a koje je on velikodušno darivao drugima. Jednako tako je podsjetio prisutne da ćemo sutra slaviti blagdan Stepinčeva, njegov rođendan za Nebo, a on nas je zadužio ovdje na zemlji da budemo zahvalni dragom Bogu, da rod rodimo i obagaćujemo i blagoslivljamo druge, da budemo odraz Božje slike ovdje na zemlji, jednom riječju, da budemo sveci naših dana, prepoznatljivi ovome svijetu.

I na kraju, krašički župnik je poručio štovateljima bl. Alojzija Stepinca i ovo: „Kada dođeš negdje na izložbu i vidiš neku lijepu sliku, onda se možeš diviti tome umjetniku koji je to napravio. Ne trebaš imat deset komentatora i prevodioca šta je to naslikano tu, jer to su kršćani. Ne moraš govoriti tko si i što si. Neka drugi ljudi vide na tebi i neka kažu: Gledaj kako je ovaj smiren, kako je ponizan, kako je dobar, kako je onaj koji ne drži samo do sebe, nego kako je onaj kojemu je stalo do zajednice. I onda će ta osoba gledajući tebe reći: ‘Gle, pa i ja tako želim živjeti! Vidim da je taj put dobar.’ Neka nam u tome pomogne i bl. Alojzije Stepinac!“

I treći dan trodnevnice, na uočnici Stepinčeva, bili su na misnom slavlju revni čitači i ministraniti: Tomislav Skender, Dora Nestić, Šimun i Marija Jurilj, te Lea Balaško, kao i sestre karmelićanke, te štovatelji i prijatelji Blaženika. Misno slavlje animirale su svojim skladnim pjevanjem čuvarice svetišta, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a za orguljama je bila s. M. Kristina Jadanić, OCD. Pri kraju euharistijskog slavlja, vlč. Vučak je upoznao prisutne sa sutrašnjim rasporedom slavlja u Svečevom rodnom kraju i objedinio Krašić i Karmel, te zajedno sa vjernicima i sestrama izmolio molitvu za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, a sestre je obdario njegovim novim izdanjem križnoga puta pod naslovom „Na križnom putu s Isusom i Alojzijem Stepincem“. Sestre pamte i ove Utemeljiteljeve riječi koje je izgovorio, ne jednom, u krašičkom zatočeništvu: „Kad bih mogao, pješice bih došao u Karmel.“

Velečasni gospodin Željko Nestić, župnik župe Rođenja Isusova na zagrebačkoj Kajzerici predvodio je, u ponedjeljak 8. veljače 2021. misno slavlje uz nadahnutu homiliju u prigodi drugog dana trodnevne priprave za Stepinčevo.

Govoreći o počecima Božjeg stvaranja prema misnim čitanjima toga dana i prema knjizi Postanka, rekao je koliko je važno da je sve stvorio Bog. On započinje, stvaranje je njegovo djelo. „Ne bih se usudio tumačiti kako su to nebesa i zemlja stvarani, ali ono što je sigurno: ‘stvori Bog.’ Ovo nam je prevažna informacija – Bog započinje, njegova je inicijativa – želi se izraziti, a kako je sam Ljubav, želi ju podijeliti – zato na kraju ovog popisa stvorenih divota, stvara čovjeka na svoju sliku.

I kao i sami što činimo, kada nam je do nekog stalo, onda mu priredimo najbolje moguće mjesto, iznosimo najbolje od sebe što imamo. Tako i Bog za čovjeka uređuje Zemlju, preobražava tu prazninu u puninu.” ustvrdio je vlč. Nestić.

U nastavku homilije rekao je da Bog stvara svojom Riječju i taj događaj za čitavu povijest određuje vrijednost izgovorene Riječi, te ju podiže na jednu drugu razinu i daje joj stvaralačku moć. Riječ Božja od pustinje, neprijateljskog okruženja, od kaosa čini vrt – raj zemaljski, gdje je Bog odredio čovjeku mjesto i život. Bog želi čovjeku samo najbolje i čini za njega što je najbolje, misli su propovjednikove.

Nadalje, u Novom zavjetu, Riječ je Tijelom postala, a u nama kao da se ništa nije dogodilo: zatrovani smo svime i svačime da ne primjećujemo Božji govor. No, sveci i Božji prijatelji su ga primjećivali i Riječ Božja ih je preobražavala, mijenjala.

„Upravo sveti likovi poput našeg blaženog Alojzija Stepinca, dokaz su djelotvornosti Riječi Božje i njezine snage koja ima moć preobraziti čovjeka. On je dozvolio toj Riječi koju je i on slušao da proizvede preobrazbu u njegovu životu. Dakako de se ponajprije radi ovdje o učinku Božje milosti koja djeluje po riječi. A riječi su prevažne. Koliko smo riječi izgovorili uzalud, tako… da nešto kažemo. Pa i sad govorimo, upravo riječima želimo sami sebe oraspoložiti, uvjeriti u mogućnost preobrazbe. A što bismo mijenjali? Što to imamo preobraziti?

Ponajprije sebe. Htjeli bismo i mi postati plodno tlo za Riječ Božju, neka raste, cvjeta, donosi plodove, to onda ima smisla. Plodni život koji buja, nasuprot praznini i besmislu, pustinji. To je život svetaca, onaj koji buja, lišće mu nikad ne vene, sve što radi dobrim urodi pjeva psalmist. Ili kako reče blaženik: ‘Ili smo katolici ili nismo.’  Htjeli bismo: ne biti proračunati, ne želimo biti osrednji. Želimo biti opredjeljeni potpuno za Isusa Krista! Takve promjene smo potrebni. I čini se da je upravo to temelj svetosti, potpuna opredijeljenost. A ta opredijeljenost podrazumjeva i moje slabosti, ona ih podnosi i postepeno usavršuje,“ naglasio je voditelj misnoga slavlja.

Isto tako rekao je da je bl. Alojzije hodao ovim karmelskim hodnicima i da je služio misu u ovoj samostanskoj crkvi, te je bio cijeli svoj život usmjeren prema Kristu. Dozvolio je Riječi Božjoj da u njemu stvori sve novo.

O njemu je pisao i papa Benedik XVI. u jednom svojem razmišljanju u kojem govori o Danteovom posljednjem pjevanju Božanstvene komedije o nekome pristiglom hodočasniku, možda iz Hrvatske, koji je očaran Kristovom slikom na Veronikinom rupcu i svoj pogled čvrsto drži upravljen u Krista Gospodina na toj slici. Taj anonimni Danteov Hrvat je za nas blaženi Alojzije Stepinac. On je uistinu držao svoj pogled upravljen u Isusa, razmatrao o njemu i neprestalno se suobličavao Kristu do preobrazbe u njega i tako postao živa slika trpećeg Krista s trnovom krunom i ranama njegove muke.

Mnogi sveci, ne samo bl. Alojzije, odgovarajući na Božje milosti dozvolili su da Krist njihovu podivljalu, zatrovanu narav preobražava u Nebo. Na kraju vlč. Nestić primjetio je: „U ozračju današnjeg evanđelja i ozdravljenja, pa i fizičkoga: koliki su ozdravili po zagovoru blaženog Alojzija? Krist je po njegovom životu nastavio djelovati među svojima, nastavio je ozdravljati. Treba li nam više dokaza o njegovoj svetosti?,“ upitao se propovjednik i poručio vjernicima na kraju homilije da mole zagovor i zaštitu blaženog Alojzija Stepinca u ovim neobičnim vremenima jer je i njegovo vrijeme bilo neobično. No, tim više, nam je potreban takav primjer – koji nam pokazuje kako ostati čvrsto navezan na Krista i (p)ostati Božji, poručio je vlč. Nestić.

Na Euharistijskom slavlju bili su uz voditelja slavlja ministranti i čitači:  Dora Nestić, Šimun, Marija i Jakov Jurilj, Luka i Lea Balaško, te Tomislav Skender kao i štovatelji bl. Alojzija Stepinca i sestre karmelićanke koje su animirale misno slavlje svojim skladnim pjevanjem pod ravnanjem i za orguljama s. M. Bonite Kovačić, OCD.  Nakon blagoslova i prigodne pjesme u čast Blaženika: „Tvoj te narod“, vjernici i sestre ojačali su svoj duhovni život na primjeru i životu bl. Alojzija i njemu preporučili Crkvu, narod, svoje obitelji, djecu i mlade, kao i svoje bolesnike i patnike.

Otac provincijal Hrvatske dominikanske provincije Navještenja Blažene Djevice Marije prof. dr. sc. fr. Slavko Slišković, OP, pročelnik Katedre crkvene povijesti, otvorio je nedjeljnim euharistijskim slavljem, 7. veljače u brezovičkom Karmelu, prvi dan trodnevnice uoči Stepinčeva. Uz njega su bili čitači i ministranti: Ivona Kubalo, Šimun, Marija i Jakov Jurilj, te Luka i Lea Balaško, kao i sestre karmelićanke i prisutni vjernici, štovatelji bl. Alojzija Stepinca, utemeljitelja Karmela u Brezovici. Misno slavlje animirali su svojim skladnim pjevanjem čuvarice svetišta, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a za orguljama je bila s. M. Kristina Jadanić, OCD.

Nadahnjujući se na nedjeljnim misnim čitanjima, otac provincijal fr. Slavko Slišković, OP, je govorio o Jobovoj kušnji na zemlji kada čovjek osjeća težinu života i napuštenosti od bližnjih i od Boga, te ustvrdio da je Job u svakome od nas i da je svatko od nas ponekad sličan Jobovim prijateljima i bližnjima koji su smatrali Jobovo stanje kao kaznu koju je on zaslužio.

„A Isus nam poručuje da to nije pravi stav. Isus liječi, Isus ozdravlja, Isus izgoni zloduhe. On želi da čovjek bude sretan, da čovjek bude zdrav, da čovjek bude zadovoljan i to je onaj pravi kršćanski stav za kojega Pavao kaže: ‘Jao meni ako tako ne činim, ako na taj način ne propovijedam evanđelje, ako na taj način ne svjedočim svoju kršćansku vjeru.’

Na nama je također zadaća da budemo oni koji će liječiti one koji su duševno i tjelesno bolesni. Taj lijek je nekada vrlo jednostavan. Nekad je dovoljna blizina, lijepa riječ, suosjećanje, znati da te neko razumije ili znati da je netko tebi blizu kad ti je teško i ne osuđivati onoga koji je u teškoj životnoj situaciji, to je pravi kršćanski stav,“ rekao je fr. Slišković.

Isto tako naglasio je da snagu, životni elan i hrabrost za takvo djelovanje možemo naći samo u molitvi, kao Isus koji se povlačio u samoću na molitvu da bi bio blizak Bogu i čovjeku. Jednako tako napomenuo je da budemo svjesni Božjeg očinstva jer je Bog naš milosrdni Otac i vidi našu patnju i razumije je, kao i patnju naših bližnjih i stalo mu je do svakog njegovog djeteta. Iz te spoznaje otkrivamo svoje dostojanstvo i crpimo snagu iz Božjeg očinstva kojemu je stalo da mu svako dijete bude sretno, jer to i njega usrećuje. On se raduje kad su mu djeca sretna i kad jedni drugima pomažu. Za takvo djelovanje potrebna nam je molitva i pouzdanje u Boga, misli su propovjednikove, koje je utkao u skoru proslavu bl. Alojzija Stepinca.

„Ovih dana se spremamo na proslavu blaženog Alojzija Stepinca. Njegove riječi: ‘U tebe se Gospodine uzdam,’ što su drugo nego upravo to pouzdanje u Boga? Zato, zahvaljujući tom pouzdanju mogao je izdržati sve one kušnje kojima je bio izložen. Zahvaljujući blizini s Bogom, mogao se zauzimati za dostojanstvo svih ljudi. Nije mogao dopustiti ni one zakone koji su bili protivni čovječanstvu. Nije se mogao pomiriti sa onim zlom koje se događalo, nego je znao podići svoj glas i zauzeti se za dobro bližnjega. To ne bi mogao da se nije pouzdao u Gospodina, “ naglasio je voditelj slavlja.

Na kraju je poručio vjernicima da kad se osjećaju poput Joba i kada su pritisnuti duševnim i tjelesnim patnjama, kada su u napasti da budu poput Jobovih prijatelja, kada ne vide bolesti i potrebe svojih bližnjih, da se po molitvi prebliže Bogu kako bi imali snagu za ispravan pogled na sebe i na bližnje. Božja milost pratit će takvo djelovanje.

Nakon blagoslova i završne pjesme u čast bl. Alojzija Stepinca: „Blaženi naš Kardinale,“ služitelji oltara, sestre i vjernici ojačali su svoju vjeru na Božjoj riječi i euharistijskom kruhu kako bi i njihov život evanđelja bio svjedočki poput života Blaženikova.

Na blagdan Prikazanja Gospodinova u hramu – Svijećnicu, u utorak, 2. veljače, proslavile su sestre karmelićanke misnim slavljem, koje je predvodio velečasni Danijel Hačko, župnik u Brdovcu, uz asistenciju Tomislava Skendera i čitačicu Doru Nestić, Dan posvećenog života.

Nakon uvodnog obreda blagoslova svijeća, propovjednik je uveo vjernike u slavlje blagdana, a u prigodnoj homiliji se osvrnuo na značenje Kristova prikazanja u hramu i na smisao i ulogu posvećenog života. Tako je između ostalog rekao i ovo: „Prikazanje Gospodnje, prikazanje Isusa njegovom nebeskom Ocu, je zapravo znak očitovanja da je Bog došao među svoj narod.

Dok se Isus rodio u Betlehemu, u gradiću pored Jeruzalema, rekli bismo na periferiji, malo je tko znao za taj veliki događaj. No trenutak kada je Isus došao u hram sa svojim roditeljima, trenutak je kada je Bog objavio, u središtu svoga naroda u svom Hramu u Jeruzalemu da je on Emanuel Bog s nama. Da je došao izbaviti i spasiti Izrael. I tko je prepoznao trenutak Božjega pohoda? Dvoje staraca, Šimun i proročica Ana.

Što bi značilo prikazati nekoga ili nešto Gospodinu? Mi smo kao vjernici, kao kršćani, krštenjem već prikazani Bogu. Naši su nas roditelji donijeli u Crkvu, palila se svijeća na onoj uskrsnoj koja je znak uskrsnuća Krista uskrsloga i živoga, da bi se i u nama upalila onaj plamen života vječnoga. Roditelji su nas Bogu tada po prvi puta prikazali poput Marije i Josipa. Nekako bi trebao taj naš život u skladu s krštenjem biti upravo svakodnevno prikazanje Bogu,“ rekao je vlč. Hačko.

Jednako tako naglasio je da danas slavimo Dan Bogu posvećenih osoba, kao što su sestre u Karmelu, po kojima vidimo da postoji potpuno predanje Bogu i prikazanje čitavog života Njemu. Isto tako je naglasio da biti Bogu prikazan je najveći dar za nas ljude, jer Bogu ne možemo ništa vrijednije dati nego samoga sebe, svoj život, sve što činimo i jesmo.

U nastavku homilije ustvrdio je da se ništa ne gubi darujući se Bogu, jer je tim putem prošao Krist od križa preko smrti do uskrsnuća. Uz ovaj blagdan vezan je i blagoslov svijeća koje su znak Krista Uskrslog, Svjetla, da bismo i mi svjetlili u ovom svijetu za Gospodina i bili zapaljeni na vječnome Svjetlu, Isusu Kristu.

Još je predvoditelj slavlja rekao i ovo: „Marija je poput svijećnjaka jer  je donijela to Svjetlo. Njezina je uloga upravo da bude svijećnjak, da drži Krista, tu svijeću, to svjetlo na vidljivom mjestu. Da bi to svjetlo obasjalo svakog čovjeka. Zato smo i mi kao Bogu posvećene osobe, kao vjernici, pozvani da budemo Božji svjećnjaci, da držimo Božje svjetlo ne samo na Svijećnicu već svakodnevno.

„Posebno u onim trenutcima oluja i bura života kada sve prijeti da utrne taj mali plamen. Moramo ga štititi da bi pokazali put nade, put spasenja svakom čovjeku. Vidimo u ovom vremenu u kojem živimo u ovoj pandemiji i svemu što se događa oko nas da je teško prepoznati ono što je doista istinsko, što je pravo i što je za čovjeka. To je to malo i nekada neznatno svijetlo, koje će u punini zajedno s Kristom svjetliti u Nebu,“ poručio je propovjednik.

Na završetku misnoga slavlja vlč. Hačko je čestitao sestrama Dan posvećenoga života, poželio im je vjernost na Božjem putu i da budu Kristovo svjetlo mnogima na putu do Gospodina. Misno slavlje pratile su svojim skladnim pjevanjem sestre karmelićanke  pod ravanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a vjernici su im se pridružili.

Slavlje Dana posvećenog života nastavile su sestre kroz molitvu i druženje, u radosti i zahvalnosti Gospodinu na daru karmelskog poziva i na svjetlu vjere koju su primile na krštenju.

KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA

I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA

Vatikan, 18. siječnja 2021.

Svim posvećenim osobama

Obraćamo vam se uoči dana dragog svima nama, svim posvećenim muškarcima i ženama. Dan posvećen našem uzvišenom pozivu preko kojeg Božja ljubav prema muškarcima, ženama i cijelom svijetu blista na različite načine… U utorak, 2. veljače 2021. godine u Bazilici sv. Petra u Rimu u 17.30 sati slavit ćemo XXV. svjetski dan posvećenoga života. Iako će papa Franjo predvoditi euharistijsko slavlje bez radosnih lica koja su bila prisutna prethodnih godina, ipak će slavlje biti u ozračju plodne zahvalnosti koja obilježava naše živote.

Ovim pismom želimo nadići višemjesečnu tjelesnu distancu nametnutu zbog pandemijei izraziti svakomu pojedinom od vas kao i svakoj zajednici svoju blizinu i blizinu svih onih koji rade u Dikasteriju. Mjesecima pratimo vijesti koje nam pristižu iz zajednica iz cijelog svijeta: zbunjenost, širenje zaraze, smrt, ekonomske poteškoće i strahovi, opadanje broja posvećenih osoba… ali također i vjernost prokušana kroz trpljenje, hrabrost, iskreno svjedočanstvo čak i usred boli i nesigurnosti, podržavajući jedni druge u nevoljama i patnjama, brineći za najugroženije, osobito svojom blizinom, djelotvornom ljubavlju i služenjem čak i pod cijenu vlastita života (usp. Fratelli tutti, II).

Ne možemo navesti sva vaša imena, ali molimo Božji blagoslov za sve vas, kako biste mogli prijeći s „ja” na „mi” shvaćajući da smo „svi na istom brodu, svi krhki i dezorijentirani, ali istovremeno važni i potrebni, svi pozvani zajedno veslati” (papa Franjo, Izvanredni trenutci molitve, 27. ožujka 2020.). Budite Samarijanci ovih dana, nadilazeći napast zatvaranja u sebe i plača nad samima sobom, ili zatvaranja očijupred bolom, patnjom i siromaštvom tolikih muškaraca i žena diljem svijeta.

U enciklici Fratelli tutti, papa Franjo poziva nas djelovati zajedno, u svima buditi  „sveopću čežnju za bratstvom” (br. 8.), sanjati zajedno (br. 9.) kako bismo „na suvremene pojave isključivanja i odbacivanja drugih, mogli odgovoriti novom vizijom bratstva i socijalnog prijateljstva” (br. 6.).

Posvećeni muškarci i žene u redovničkim, monaškim i kontemplativnim zajednicama, u svjetovnim institutima i novim oblicima ustanova posvećenog života, članovi Reda djevica (Ordo virginum), pustinjaci, članovi družbi apostolskog života, sve vas pozivamo da stavite ovu encikliku u središte svoga života, formacije i poslanja. Ne možemo više zanemarivati ovu istinu: svi smo mi braća i sestre, kako i

molimo u molitvi „Oče naš“, možda nedovoljno svjesni da „bez otvorenosti Ocu svih, pozivanje na izgradnju bratstva biva neutemeljeno” (br. 272.).

Ova enciklika, pisana u povijesnom trenutku kojeg je papa Franjo sam nazvao „trenutkom istine” dragocjeni je dar svim oblicima posvećenog života koji, usprkos mnogim ranama nanesenim bratstvu, mogu u njemu pronaći korijene proroštva.

Suočeni smo s novim pozivom Duha Svetoga. U svjetlu učenja o Crkvi -zajednici, upravo onako kako je sv. Ivan Pavao II, poticao posvećene osobe da „budu eksperti zajedništva i da prakticiraju duhovnost zajedništva” (Vita consecrata, br. 46.), papa Franjo, crpeći nadahnuće od sv. Franje, utemeljitelja i nadahnitelja tolikih ustanova posvećenog života, proširuje perspektivu i poziva nas da budemo arhitekti univerzalnog bratstva, čuvari zajedničkog doma: zemlje i svakog stvorenja (usp. Laudato si’). Braća i sestre prema svima, bez obzira na vjeru, kulturu i tradiciju, jer budućnost nije „jednobojna” (FT, br. 100.) i svijet je poput poliedra koji dopušta da mu ljepota prosijava kroz različite oblike ploha…

Riječ je o otvaranju putova za praćenje, preobražavanje i stvaranje; razvijanju projekata koji promiču kulturu susreta i dijaloga među ljudima različitih naroda i naraštaja; započinjući u vlastitoj zajednici, a onda dohvaćajući svaki kutak zemlje i svako stvorenje, jer nikada kao u vrijeme pandemije nismo iskusili kako je sve povezano, kako sve utječe jedno na drugo (usp. Laudato si’).

„Sanjajmo, stoga, kao jedna ljudska obitelj, kao suputnici koji dijele isto tijelo, kao djeca iste zemlje koja ja naš dom, svatko od nas donoseći bogatstvo svoga vjerovanja i uvjerenja, svatko od nas svojim glasom, kao braća i sestre svih” (FT, br. 8.) Stoga, u svjetlu ovoga sna povjerenog našim rukama, našoj živoj zauzetosti i našoj ustrajnosti, ovaj nadolazeći 2. veljače bit će opet divan blagdan slave i hvale Gospodinu za dar našega poziva i poslanja!

Svakoga od vas povjeravamo Mariji, našoj Majci, Majci Crkve, vjernoj ženi, i u ovoj godini posvećenoj sv. Josipu, njezinu zaručniku. Bili ojačani u živoj vjeri, sigurnoj i radosnoj nadi, te poniznoj i djelotvornoj ljubavi.

Zazivamo blagoslov Oca, Sina i Duha Svetoga, našega milosrdnog Boga, na svakog od vas.

Kardinal João Braz de ‘Aviz, prefekt Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života

Mons. José Rodriguez Carballo, tajnik Kongregacije