Tradicionalni posjet mladomisnika bosonogim karmelićankama u Stepinčev Karmel nastavio se i ove godine. Tako je mladomisnik o. Ivan Živković, OCD, karmelićanin iz zagrebačkih Remeta, u pratnji svog redovničkog subrata br. Marka Maglića, OCD, roditelja, sestre s obitelji i prijatelja, posjetio u nedjelju 21. lipnja 2020. sestre karmelićanke u Karmelu u Brezovici. Ujedno je u svetištu Gospe Karmelske slavio prvu mladu sv. Misu, dan nakon svećeničkog ređenja.
Uz njega su bili: gospodin Željko Kovačević, trajni đakon, koji je navijestio Evanđelje, br. Marko Maglić koji je pročitao misna čitanja, dok su Luka i Lea Balaško ministrirali, a zbor sestara karmelićanki animirao je pjesmom misno slavlje. Nadahnjujući se na nedjeljnim misnim čitanjima, mladomisnik je u svojoj prigodnoj homiliji govorio o hrabrom svjedočenju za Krista Gospodina i za njegovo Evanđelje. Tako je između ostalog rekao i to da je svaki kršćanin pozvan svjedočiti Evanđelje uz sve teškoće i uz sva trpljenja. Za to je potrebna snaga molitve i ljubavi jer se često ono Božje i ljudsko u nama isprepliće, izmjenjuje se svjetlo i tama. „Uvijek moramo biti svjedoci na razne načine… Nije lako biti kršćanin. Ali se ne treba bojati jer je Gospodin s nama. Za njega treba biti spreman i umrijeti“, poručio je među inim o. Živković.
Na kraju misnoga slavlja Mladomisnik je podijelio prisutnim vjernicima i sestrama zajednički i pojedinačni mladomisnički blagoslov, te se ukratko predstavio: rođen je i živio je u Zatonu, prije osam godina došao je u karmelićane, diplomirao je teologiju. Taktovima pjesme „Do nebesa nek’ se ori“ završilo je misno slavlje.
Prijateljsko druženje u govornici nije izostalo uz duhovne i duhovite sadržaje, uz duhovni i klapski melos koji oplemenjuje dušu, uz originalnu skladbu Sluzi Božjem o. Anti Antiću, koju je skladao i tekst napisao Mladomisnikov šogor, i uz saznanje da je mladomisnik o. Ivan Živković, OCD, prvi koji slavi Mladu Misu u Zatonu nakon 1917. godine, kada ju je slavio Sluga Božji o. Ante Antić, OFM.
I ove godine svećenici Zagrebačke nadbiskupije zahvalili su Gospodinu, Majci Božjoj i sestrama karmelićankama u svetištu Gospe Karmelske u Brezovici za tri godine svećeničkog života i rada. Misno slavlje u srijedu 17. lipnja predvodio je, u ime svojih prisutnih kolega svećenika, vlč. Mario Dukić, župni vikar Župe sv. Pavla apostola u zagrebačkom Retkovcu. Uz njega su bili vlč. Tomislav Šagud, župnik Župe sv. Josipa Radnika u zagrebačkim Gajnicama, vlč. Danijel Hačko, upravitelj Župe Rođenja Isusova u zagrebačkim Vrbanima, i vlč. Željko Nestić, župnik Župe Rođenja Isusova u zagrebačkoj Kajzerici, a u duhu im se pridružio vlč. Krunoslav Kolar, njihov kolega i župni vikar Župe sv. Petra u Zaprešiću, koji zbog pastoralnih razloga nije mogao doći u Karmel.
Misna čitanja čitala je studentica Dora Nestić, a molitvu vjernika apsolvent Tomislav Skender, dok je zbor sestara karmelićanki animirao misno slavlje svojim skladnim pjevanjem.
Voditelj slavlja vlč. Dukić obratio se prisutnim vjernicima i sestrama, te posvjedočio važnost molitve u svećeničkom životu. Između ostalog rekao je: „Mi bez molitve ne bismo mogli. Molite za nas, a mi ćemo za vas…“
To je bila i želja bl. Alojzija Stepinca, utemeljitelja prvog Karmela u Hrvatskoj u Brezovici. Naime, on je presadio Karmel u Hrvatsku s nakanom da sestre svoj život molitve i žrtve ugrade u duhovnu obnovu hrvatskog naroda, a osobito zato da bi molile i žrtvovale se za svetost svećenika, što one rado i čine već više od 80 godina. Svećenici to pamte i često svraćaju u Karmel, ne samo blagdanima, već i svagdanima. Oni predvode sestrama misna slavlja, dijele sakramente, drže im predavanja i izmjenjuju s njima svoja duhovna iskustva. Zahvalnost je obostrana, a duhovna pratnja neumorna.
Misno slavlje završilo je Domjanićevom pjesmom Majci Božjoj „K suncu prosi vsaka roža,“ u koju se slila iskrena zahvalnost svećenika i vinula se u Majčino Srce.
U našem svetištu i samostanu u tijeku je obnova fasade sufinancirana od strane Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova Europske unije. Čitav projekt, sve one koji u njemu sudjeluju i nesebično nam pomažu preporučamo zagovoru Karmelske Gospe i bl. Alojzija Stepinca.
Svečanim misnim slavljem koje je predvodio p. Zdravko Barić, SMM, uz suslavitelja Željka Kovačevića, trajnog đakona, i ministranticu Leu Balaško, u ponedjeljak, 10. veljače, proslavile su sestre karmelićanke i štovatelji bl. Alojzija Stepinca, u brezovičkom Karmelu, 60. obljetnicu njegova preminuća, pod Blaženikovim motom: „Znajte, Isus Krist je Bog i za njega smo spremni umirati svaki dan i svaki čas!“
Upravo o tim posljednjim danima krašićkog zatočenika, a osobito o Kardinalovoj smrti, govorio je p. Barić. Tako je između ostalog rekao i ovo: „Danas je veliki dan za Hrvate širom svijeta i za čitavu Crkvu. Danas slavimo 60. obljetnicu smrti bl. Alojzija Stepinca. Umro je u Krašiću, u srijedu, 10. veljače 1960. godine kao pravednik. O smrti je govorio i dočekao ju je s vjerom i nadom… Dvije Kardinalove velike ljubavi bile su: Crkva i hrvatski narod. Zna se, Isus Krist i Majka Božja na prvom mjestu… Na sudu je hrabro izjavio da je Isus Krist Bog, tad je nastao tajac u dvorani, i da je za njega spreman umirati svaki dan i svaki čas. U svojoj Oporuci od 1957. godine, moli za oproštenje ako je ikome učinio zlo, i oprašta svim svojim neprijateljima… Komunisti su ga trovali i trpio je velike bolove u želucu… Znao je izjaviti: ‘Što su veće nevolje, to mora biti veće naše pouzdanje u Boga.’
U nastavku homilije, propovjednik je spomenuo i Kardinalovu radost u Lepoglavi i Krašiću zbog njegove čiste savjesti s kojom može mirno na sud Božji. Isto tako je rekao da mu je zadnja noć bila najteža u životu. Potom je detaljno opisao posljedni Kardinalov dan na zemlji kad je obavio životnu ispovijed kod vlč. Vranekovića koji mu je podijelio i apostolski blagoslov i sakrament bolesničkog pomazanja i svetu pričest, u nazočnosti svojih ukućana i rođene sestre Josipe, te kad je pet puta u razmacima izgovorio: „Deo gratias“, zamolio je blagoslovljenu svijeću od Svijćnice; držao je u ruci, pogledao je Gospinu sliku na zidu i s riječima: „Fiat voluntas tua“ predao svoju mučeničku dušu svome Stvoritelju.
Poznata kiparica Mila Wood otisnula je Kardinalivu posmrtnu masku, tijelo je odveženo na obdukciju i balzamiranje u Zagreb, te dostojanstveno pokopano usprkos velikim zaprekama, u zagrebačkoj Katedrali.
I na kraju, p. Zdravko se zapitao što nam Kardinal danas poručuje? Prisjetio se njegove beatifikacije 3. listopada 1998. na Mariji Bistrici, kad ga je Sv. Ivan Pavao II. proglasio blaženim i prozvao: najsvjetliji lik Crkve u Hrvata, te zaželio da svjetlo Kardinalovo trajno sjaji u našim srcima i u našem narodu, te da poput njega ljubimo Boga i čovjeka i nosimo predano patnje života, te da molimo Gospodina da našeg Blaženika možemo što prije zvati svetim. Misno slavlje završilo je svečanim blagoslovom i pjesmom Blaženiku, a u popodnevnim satima i susretom sa hodočasnicima, neokatekumenima, Splićanima koji su, pod vodstvom don Šime Doljanina, u četiri autobusa hodočastili Stepinčevim stopama: u Krašić, Karmel i u Katedralu.
Za Stepinčevo su se sestre i vjernici pripremali devetnicom i trodnevnicom, čiija su misna slavlja predvodili: vlč. Željko Nestić, župnik župe Rođenja Isusova, Zagreb, don Stjepan Bolkovac, SDB, ravnatelj salezijanavca na Knežijii i vlč. mr. Andrija Miličević, pomoćnik duhovnika bogoslova.
Nadahnjujući se na misnim čitanjima dana, petak, 7. veljače, vlč. Nestić je usporedio lik i poslanje Ivana Krstitelja s likom i poslanjem bl. Alojzija Stepinca. Tako je rekao između ostalog i ovo: „Danas je riječ o čovjeku koji je govorio istinu, dapače živio istinu, nije se bojao nekih kukavičkih dobacivanja, nije strančario i dijalogizirao sa Zlom, jasno i glasno je vikao, ravnao je staze i putove kojima je imao doći Isus. Konačno zbog istine koju je zastupao, prolio je krv – nije se ni toga bojao. Moguće vas ovo podsjeća i na blaženog Alojzija Stepinca, ipak riječ je o Ivanu Krstitelju. Nije slučajno da se ove karakteristike i jednog i drugog podudaraju. U liku Ivana Krstitelja možemo pročitati lik Alojzija Stepinca, to su muževi iste kategorije – sveti i za Boga potpuno predani – do mjere krvi!“
Isto tako je naglasio da i danas Bog izabire ljude koji uznemiruju tuđe savjesti. Ljudi koji ih slušaju imaju dva izbora: ili okrenuti se, zauzeti novi smjer kretanja – ili ubiti glasnika, misleći tako ušutkati glas, kao što je to učinila Herodijada, koja se osvetila Ivanu Krstitelju.
„Neka nam ovo slavlje, slavlje Neba, priredi pretvorbu svega onoga u meni što nije Božje – neka se zahvatom Boga učini božanskim – tako ću steći preduvjet – ne samo diviti se i govoriti o primjeru našeg Lojzeka, već tako ću biti sposoban to živjeti,“poručio je vlč. Nestić.
Don Stjepan Bolkvac, govorio je nadahnuto, u subotu, 8. veljače, o Kardinalovoj molitvi koja je nikla iz majčine molitve i darovala mu smirenost, sabranost i mudrost. Tako je između ostalog rekao i ovo: „Molitva je kad svoje srce, pamet i život predamo Bogu. Onda molitva postaje naše djelovanje. Molitvu je Alojzije naučio od mame Barbare. Gledao je što mama Barbara radi… Evanđelje nam je primjer gdje treba trajno djelovati. Potrebno je skupiti snage, ako se želimo Bogu posve predati. Alojzije Stepinac je bio smiren i sabran jer se u Boga pouzdavao: ‘U tebe se, Gospodine, uzdam!’ Naš Alojzije nosio je u sebi mir jer je radio što Bog hoće,“ posvjedočio je don Bolkovac i zaželio prisutnima da se Bogu predaju poput Blaženika; da žive i rade njemu na slavu i sebi i drugima na dobro.
U popodnevnim satima radost drugog dana trodnevnice podijelili su s nama braća i sestre Svjetovnog karmelskog Reda Zajednice od „Djeteta Isusa,“ pod vodstvom br. Ivana Jurića, OCDS, priora Zajednice.
Nakon pozdrava i srdačne dobrodošlice, te kraćeg razgovora, slijedilo je zanimljivo predavanje s. M. Bonite Kovačić, OCD, na temu: „Kratki prikaz razvoja i uloge liturgijske glazbe.“ Uz teoriju bio je tu i praktični dio učenja korala, a jednako tako i zajednička Večernja i sv. Misa koju je predvodio vlč. Damir Ceković, župnik u Petrinji i član svjetovnog karmelskog Reda. U prigodnoj homiliji osvrnuo se na nedjeljno Evanđelje i govorio je o svjetlu i o soli, te naglasio da je to zapaljeno svjetlo bio bl. Alojzije Stepinac u tami života, kao i sol dobrih djela na koja smo svi pozvani.
Na Vigiliju Stepinčeva, u nedjelju, 9. veljače, misno slavlje predvodio je vlč. mr. Andrija Milićević, uz asistenciju Željka Kovačevića, trajnog đakona i ministranata.
Vlč. Miličević je također u zapaženoj homiliji podsjetio na 60. obljetnicu preminuća bl. Alojzija Stepinca i prikazao ga je na jedan nov način: motreći ga kao čovjeka jednostavna i svjedočka u njegovoj svakidašnjici koja je bila priprema za velika i hrabra djela u njegovoj daljnjoj budućnosti. Tako je između ostalog rekao i to da je Kardinal sve činio iz ljubavi prema Bogu i čovjeku, na što su i kršćani pozvani, kao i to da žive drugačije od drugih, da se bore protiv grijeha, da budu Božji i da budu svjetlo svijeta i sol zemlje. Čovjek koji se oslanja na Gospodina, čini čudesa, završne su misli propovjednikove.
Liturgijska slavlja na Stepinčevo, kao i u Stepinčevim danima, animirale su sestre karmelićanke pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a vjernici su im se pridružili.
„Dok podižemo ovaj samostan, gojimo čvrstu nadu, da će ova kuća biti ono što tako vruće želimo, naime kuća molitve, iz koje će se dizati molitve pred lice Gospodnje kao miomirisni tamjan. A onda će nebesa rositi odzgora i oblaci milosti Božje dažditi Crkvu zagrebačku i cijeli hrvatski narod,“ riječi su nadbiskupa zagrebačkog Alojzija dr. Stepinca, iz Dekreta o kanonskom utemeljenju prvog hrvatskog Karmela u Brezovici, upućene č. Majci Regini Tereziji Trbljanić, OCD, i prvim karmelićankama, u Predvečerje rođenja Gospodnjega, 24. prosinca godine 1939.
Točno osam decenija kasnije, na Badnjak, u utorak, 2019. godine, svečanim misnim slavljem, koje je predvodio prečasni gospodin Ivan Topolnjak, župnik iz Savskog Gaja i novozagrebački dekan, uz koncelebrante: vlč. mr. Andriju Miličevića, pomoćnika duhovnika zagrebačkih bogoslova i vlč. Željka Nestića, župnika na zagrebačkoj Kajzerici, te uz ministrante: Luku i Leu Balaško, sestre su, zajedno s njima i s vjernicima, zahvalile Gospodinu na daru njihove molitveno-duhovne prisutnosti na tlu Hrvatske i povjerile dobrom Bogu i Majci Božjoj Karmelskoj svoju daljnju budućnost.
U prigodnoj homiliji, preč. Topolnjak je, nadahnjujući se na misnim čitanjima i na Dekretu o kanonskom utemeljenju Karmela u Brezovici, rekao i to da Karmel možemo na neki način usporediti s Božićem: „Nitko se ne bi nadao da se tu u Betlehemu nešto takvo dogodilo; da se Krist tu rodio. Slično je i s Karmelom, kućom molitve. Nitko ne može izbrojiti sve milosti koje je dragi Bog po molitvi sestara, po Karmelu, dao Crkvi i hrvatskom narodu, po kojima se Krist u mnogim srcima rodio. Božić je uvijek kad je Bog s nama, kad se u nama utjelovljuje.“
Isto tako je naglasio da je Katolička Crkva Tijelo Kristovo u koje se Krist trajno utjelovljuje, te da se u Karmelu već prije 80 godina Krist utjelovio i da ta obljetnica sestre obvezuje. “Bogu zahvalimo za 80 godina života Karmela u Hrvatskoj; sestrama želimo Božji blagoslov, kao i svima koji ovamo dolaze. Ovdje ima mladih sestara koje će doživjeti i 100. obljetnicu Karmela, što im od srca želimo,“ rekao je između ostalog propovjednik.
Čuvarice svetišta animirale su misno slavlje svojim skladnim pjevanjem pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, te na kraju dale hvalu Bogu svečanim „Tebe Boga hvalimo“ i pjesmom: „Raduj se, o Betleme.“ Bila je tu i srdačna jubilarna i božićna čestitka sestrama preč. Topolnjaka, uz veliku rođendansku tortu, kao i iznenađenje: Betlehemsko svjetlo kojim ih je iznenadio vlč. Andrija, sa željom da i Karmel bude malo Betlehemsko svjetlo mnogima.
Svetkovinu sv. Oca Ivana od Križa, naučitelja Crkve, duhovnog Oca Karmela, mistika i pjesnika proslavile su sestre karmelićanke, zajedno s Ivanovim štovateljima, u subotu, 14. prosinca, poldanjom i večernjom sv. Misom, kojima je prethodila molitva sv. Krunice, Večernja Časoslova i Devetnica Mistiku križa.
Upravitelj župe Sveta Tri kralja, u zagrebačkim Vrbanima III, vlč. Danijel Hačko, predvodio je misno slavlje i održao je prigodnu homiliju. Uz njega je bio suslavitelj vlč. Željko Nestić, župnik župe Rođenja Isusova na zagrebačkoj Kajzerici i ministrant Luka Balaško. Čuvarice svetišta animirale su misno slavlje svojim skladnim pjevanjem pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.
„Kažu neki sveci da je njihov život bio obilježen životima drugih svetaca. Tako je bilo i sa sv. Ivanom od Križa. Rodio se 1542. u malom selu u blizini Avile. Obitelj je bila vrlo siromašna, jer je otac, podrijetlom iz plemićke obitelji iz Toleda, bio izbačen iz očinske kuće i razbaštinjen zato jer je oženio Catalinu, skromnu tkalju svile. Ivan je ušao kao osamnaestogodišnjak i studirao tri godine humanističke znanosti, retoriku i klasične jezike. Po završetku naobrazbe, bio mu je jasan njegov poziv: opredijelio se za redovnički život, među mnogim redovima prisutnim u Medini, osjećao se pozvanim u Karmel. Godine 1567. zaređen je za svećenika i vratio se u Medinu del Campo gdje je proslavio svoju prvu misu okružen najbližima. Upravo se tu zbio prvi susret Ivana i Terezije od Isusa. Taj je susret bio presudan za oboje: Terezija mu je izložila svoj plan reforme Karmela također u muškom ogranku Reda i predložila Ivanu da se u to uključi ‘za veću slavu Božju’; mladi je svećenik bio oduševljen Terezijinim idejama, tako da je postao veliki podupiratelj toga projekta…,“ rekao je između ostalog vlč. župnik Hačko i ocrtao u bitnim crtama Ivanov životni put, njegovu nauku i duhovnost, s osvrtom na njegova djela, a osobito na „Uspon na goru Karmel“ i na „Tamnu noć“.
Tako je protumačio u čemu je prava mistika prema školi i svjedočednju sv. Ivana od Križa i prema spomenutim Ivanovim djelima. Ukratko: prava mistika osnovana je na temeljima križa, patnje i mučnog uspinjanja prema vrhuncima Božje gore, Horeba. „Uspon“ predstavlja duhovno putovanje i čišćenje duše, nužno za vrhunce kršćanskog savršensta, kojega simbolizira vrh gore Karmela. To čišćenje emocija, kao i moćiju duše: pamćenja, razuma i volje, događa se uz pomoć triju teologalnih kreposti; vjere, nade i ljubavi. Čovjek se upušta, u suradnji s Bogom, na to duhovno putovanje, s ciljem da se duša oslobodi svake navezanosti koja joj je zapreka za sjedinjenje s Bogom u ljubavi, misli su Ivanove i propovjednikove.
A onda je, aktualizirajući sv. Ivana od Križa u našu današnjicu, rekao i ovo: „U ovo naše doba djela sv. Ivana od Križa moraju nam služiti kao putokaz, jer sa svih strana izranjavaju sumnjivi karizmatici, koji padaju u lažne zanose. Zatvarajući iskustvo Boga samo na osjećaj i zanos, a Bog je daleko više od toga početnog iskustva. Sveti Ivan od Križa nam pokazuje ne samo djelima nego i cijelim životom kako se ne može doći do sjedinjenja s Bogom bez totalnog poništenja, duboke poniznosti, strpljivoga nošenja križa, suobličenja s Kristom patnikom! Bez vlastite naše patnje, koja se pridružuje agoniji Boga – čovjeka, nema svetosti,“ naglasio je između ostalog vodiitelj slavlja i pozvao prisutne da svoj duhovni život ne grade na izvanrednim i neuobičajenim „darovima“ nego na „ goloj“ vjeri, nadi i ljubavi koje jedine mogu, najneposrednije, dovesti do sjedinjenja s Bogom. (usp. 2U 19; 30,5).
Homiliju je završio Ivanovom Molitvom zaljubljene duše s porukom da se zaljubimo u Boga, da sve napustimo zbog njega, da mu se posve predamo i da u njemu pronađemo svoj smisao i svrhu, svoje sve.
„Moram priznati kako me i ovogodišnje druženje s Ivanom od Križa opet izulo iz cipela. Jer od prvoga straha pred tim velikim mističarom, kako ga svi mi od milja volimo znati, a što bi možda u prijevodu značilo i da nam je malo čak i odbojan… znači, od prvoga straha pred njim, nekako mi sve više postaje simpatičan. Znate li zašto? Jer je bio vrlo sličan nama.
Da! Mi bismo ga vjerojatno prikazali ili kao crno obojani papir – kao tamnu noć – ili bismo ga prikazali na kompliciran način njegove skice uspona na goru ili pak na neki drugi komplicirani način. Međutim, sv. Ivan od Križa može i tebi i meni, običnim malim grješnim vjernicima, koji vjerojatno nećemo nikada imati nikakva mistična iskustva, nešto poručiti,“ rekao je vlč. mr. Andrija Miličević, pomoćnik duhovnika zagrebačkih bogoslova, predvoditelj večernje sv. Mise, na početku uvjerljive homilije, u subotu, 14. prosinca, na svetkovinu sv. Ivana od Križa. Uz njega je bila ministrantica i čitačica Lea Balaško, a Oktet bogoslova Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa iz Zagreba, pod dirigentskom palicom bogoslova Hrvoja Maltarića, uzveličao je misno slavlje veličanstvenim, svečanim pjevanjem.
U nastavku propovijedi vlč. Miličević je naveo da sveti Ivan od Križa nije bio neki čudak, već čovjek sa svojim manama, slabostima, ali i jakim stranama. Također je spomenuo da je Ivan prolazio redoviti normalan život isprepleten raznim poteškoćama. Tu je bila bijeda njegove obitelji zbog prerane očeve smrti, rad uz studiranje, kasnije i sam predaje na sveučilištu, postaje veliki odgojitelj, duhovnik i ispovjednik, redovnik, karmelićanin i obnovitelj muške grane karmelskog Reda, zbog čega je puno pretrpio od svoje braće karmelićana i bio zatvoren u tamnicu, i usprkos svemu, ostao vedra duha i usmjeren na Gospodina. Ivan je bio jedno normalno ljudsko biće, koje doduše ima nešto posebno. A to je jedno duboko, proživljeno iskustvo Boga, Božje ljubavi i blizine, posebno u samici u samostanu u Toledu, gdje je živio u izuzetno teškim, neljudskim uvjetima.
„Kada si predočimo takvu situaciju, onda nam postaje malo jasnije i razlog nastajanja tako prekrasnih stihova njegove poezije, odnosno, postaje nam jasnije kako je došao do tako visokih visina i tako dubokih dubina u duhovnome življenju i promišljanju, gdje mu je Gospodin podario ponajviše sebe. I tek kada si to posvijestimo, možemo razumjeti Ivanovu želju da to svoje iskustvo ljepote Božje blizine omogući svakome od nas, pišući svoja prekrasna djela. Jer tko ne bi najveću radost koju je besplatno dobio želio podijeliti s drugima? Tko ne bi želio da svatko tko se okreće prema Gospodinu i živi s Gospodinom, da uistinu svatko ne dođe što jednostavnije do potpunog sjedinjenja s Gospodinom, do potpunog izgaranja u Božjoj ljubavi.
Na poseban način zbog tog iskustva sv. Ivan od Križa malo po malo svakom čovjeku daje mogućnost kročiti tim putem. Nama se to doduše čini jako kompliciranim. Sasvim jednostavno sigurno nije. Međutim, nije nedostižno. On je toga svjestan i zato piše svoja djela. I na taj način uistinu postaje učiteljem duhovnoga života,“ posvjedočio je propovjednik i zaključio da su spisi sv. Ivana od Križa očitovanje ljubavi kojom ga je Gospodin ljubio i Ivanova želja da ta ljubav koju je on sam doživio i iskusio bude dostupna svakome od nas danas, ovdje.
„A kada si sam, kada si oslobođen svake vrste navezanosti, kada ti niti osjetila više ne znače nešto previše, tada uistinu možeš krenuti na put do Onoga koji je zapravo temelj našega života.
Kroz to siromaštvo osjetila, kada čovjekova osjetila ne idu za zadovoljavanjem vlastitih ostvarivanja, očekivanja i ugoda, čovjek se okreće na ono bitno. Na vlastitu nutrinu, u potrazi za onim istinskim ja, tražeći i osluškujući onaj istinski glas u nama, što je glas Božji,“ rekao je još vlč. Andrija i zaželio da Ivanov put svetosti postane i naš put svetosti „kako bismo i mi u našim životima uvijek više dopuštali da nas Gospodin još više ljubi i kako bi naš život što više bio odsjaj Kristove prisutnosti u nama, a tako onda i u svijetu,“poručio je propovjednik.
Svečani blagoslov na kraju misnog slavlja nije izostao, kao i preporuke u molitvu prisutnih vjernika, te prijateljsko druženje s vlč. Andrijom i Oktetom bogoslova, u samostanskoj govornici, koji su sestre oduševili prigodnim koncertom.
Gospićko-senjski biskup msgr. mr. Zdenko Križić predvodio je na Misijsku nedjelju, 20. listopada 2019. svečanu euharistiju i obred zavjetovanja s. Marije Anite od Isusa (Anite Čulo), bosonoge karmelićanke, u Stepinčevu Karmelu, u Brezovici. Na misi su koncelebrirali don Šimun Doljanin, župnik s. M. Anite iz Splita, don Ivan Matković, župnik u Vranjicu, isusovci iz Zagreba o. Marko Matić, DI, i o. Stjepan Fridl, DI, te o. Ivan Magdić, SMM, monfortanac, vlč. Ante Rotim, kao i karmelićani o. Jakov Mamić, OCD, koji je pozdravio biskupa i sve okupljene, o. Zvonko Martić, OCD, prior na Buškom jezeru, o. Jakov Kuharić, OCD, br. Marko Maglić, OCD, br. Stanko Pažin, OCD i br. Ante Jakus, OCD, dok je o. Danijel Čolo, OCD ispovijedao vjernike.
Čuvarice svetišta animirale su misno i zavjetno slavlje skladnim pjevanjem pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a narod im se pridružio.
„Središnja tema liturgijskih čitanja je molitva. U prvom čitanju smo slušali kako Mojsijeve uzdignute ruke prema nebu donose pobjedu njegovu narodu nad nadmoćnijim neprijateljem. U Evanđelju je predstavljena siromašna udovica koja ustrajnom molitvom pobjeđuje tvrdokornost i bezobzirnost korumpiranog suca… Veliki biblijski patnik Job ima jednu zanimljivu definiciju ljudskog života na zemlji. On veli: ‘Čovjekov život na zemlji je vojska’ (7,1). Što je time htio reći? On zapravo vidi čovjekov život na zemlji kao stalnu borbu: borbu protiv sila zla koje su u nutrini čovjeka i oko njega“, rekao je u propovijedi biskup Križić.
Ustvrdio je da nije lako biti krepostan, dobar, pošten, istinit, velikodušan, uslužan, jer se te vrline postižu samo uz veliku borbu sa samim sobom i zlom oko sebe.
Istaknuo je da molitva nije i da ne smije biti bijeg od borbe, bijeg od odgovornosti, bijeg od suočavanja s teškim stvarnostima. Ta i Mojsije nije išao moliti da bi pobjegao od borbe, nego se on molitveno borio do iznemoglosti.
Propovjednik je spomenuo i apostola Pavla za koga je molitva bila borba i to iznimno teška, jer je to borba u traženju i prihvaćanju volje Božje i onoga čega se narav plaši i od čega želi pobjeći.
„Ruke se ne dižu prema nebu zato da se ne zaprljaju od nekih nižih ili poniznih poslova. Ne dižu se ruke prema nebu zato što se prezire zemlja ili svijet u kojem živimo, nego zato da se taj svijet mijenja… U kršćanskom životu nema podjele na one koji su kontemplativni i one koji su aktivni. Onaj tko je kontemplativan, a nije aktivan, sigurno nije niti kontemplativan. Kontemplativac i operativac su ista osoba“, pojasnio je biskup.
„Tko želi biti autentičan Isusov učenik mora moliti žrtvujući se, i mora se žrtvovati moleći. I u tome mora biti ustrajan, kao Mojsije, sve do zalaza sunca. Samo se na taj način dolazi do iskustva da ništa nije nemoguće, pa ni ono što se činilo da ne daje nikakve izglede“, istaknuo je mons. Križić.
„Kakvu snagu ima molitva u životu čovjeka vjere! Isus je to toliko puta ponavljao svojim učenicima, a i sam je to pokazao svojim životom. Molitvom je pripremao svoje djelovanje i za molitvu je uvijek nalazio vremena. Kada se u jednoj maloj stanci povukao nasamo u molitvu Petar ga nalazi i kaže: ‘Svi te traže’. Čovjeka molitve svi traže. On je nužno potreban našoj zemlji jer svojom molitvom donosi Boga narodu i nosi narod Bogu“, istaknuo je biskup, i obraćajući se s. M. Aniti rekao, da je upravo to poziv karmelićanke; Crkvi vrlo potreban, ali iznimno težak; da karmelićanka treba imati kao Mojsije uzdignute čiste ruke prema nebu da bi narod pobijedio, ali znati te iste ruke zaprljati držeći u njima krpu za čišćenje ili ručnik za pranje nogu drugima, kao što je radio Isus. Voda nema te moći da očisti ruke i srce koliko ljubav i služenje. Služenje, ne znam kakvo bilo, nikada ne prlja ruke, a uvijek čisti i ispunja srce, rekao je biskup.
Mons. Križić je s. M. Aniti zaželio i ovo: „Draga s. Anita! Ono što ti kao stariji brat želim jest: imaj uvijek Isusa pred očima. Ali računaj i s tim da će nekada nadoći i tame, guste magle, kada se ništa ne vidi, i to uplaši kao oblak učenike na Taboru. Nekada će i ruke klonuti kao Mojsiju. Tada svjetlo pruža samo vjera. Ta vjera daje jamstvo da je Bog tada bliže nego ikada. I tada se jasnije mogu čuti one utješne Isusove riječi: ‘Ne boj se! Ja sam s tobom’. Toliki su to iskusili. Želim to iskustvo i Tebi, i sebi i svima nama“.
Nakon upita, pjevanih Litanija Svih svetih i molitve, s. M. Anita je položila doživotno svete zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti u ruke svoje poglavarice s. Ilijane Terezije Cvetnić, primila svečani blagoslov, kao i crnu koprenu po rukama biskupa i bila pridružena Zajednici bosonogih sestara Reda Blažene Djevice Marije od Gore Karmela.
Po završetku misnoga slavlja don Stjepan Bolkovac, SDB, zahvalio je biskupu Križiću i okupljenima, osobito roditeljima s. M. Anite tati Jakovu, mami Marini i braći Jošku i Antoniju te zajednici Neokatekumenskog puta. Don Šime Doljanin uputio je svečanozavjetovanici srdačnu čestitku, a po završetku slavlja to su učinili i svi okupljeni.
S. Marija Anita od Isusa (Anita Čulo) rođena je 1991. godine u Splitu. Tu je primila, u župi Pomoćnice kršćana, na Kmanu, sve sakramente, a od sedme godine živi u župi sv. Marka evanđelista na Neslanovcu gdje sudjeluje u aktivnostima župe.
Bila je član zajednice Neokatekumenskog puta, gdje je produbljivala vjeru i učvršćivala poziv koji joj je Gospodin usadio u srce. Završila je srednju ekonomsku školu. U Karmel je ušla 2013. godine. Privremene zavjete položila je 2016. godine. Ona je treća ovogodišnja sestra iz Splitsko-makarske nadbiskupije koja polaže svečane doživotne zavjete u Stepinčevu Karmelu.
„Karmelski se red danas raduje velikom radošću jer slavimo svetkovinu naše majke, naše obnoviteljice, svete Terezije od Isusa. Tereziji je Bog dao poslanje, dar, karizmu da bude obnoviteljica karmelskog reda. Redu koji je bio u duhovnoj krizi valjalo je dati novi zamah, novi žar ljubavi prema Bogu – i ovdje Bog šalje Tereziju da na temelju svojeg iskustva Boga i svojih dubokih duhovnih uvida i nauke usmjeri lađu Karmela prema nadolazećim stoljećima.
Bog je, Terezijinom otvorenošću za njegovu volju, izveo to veliko djelo u Karmelu i obnovio Red novim žarom zanosa i ljubavi. Po ovoj skromnoj, ali vrlo snažnoj i odlučnoj ženi,“rekao je o. Ivan Pleše, OCD; karmelićanin, na početku zapažene homilije, u utorak, 15. listopada, na svečanoj euharistiji. Uz njega su bili suslavitelji: p. Petar Galauner, DI, p. Tonči Trstenjak, DI, msgr. Stjepan Bradica, kanonik u miru, don Stjepan Bolkovac, SDB, br. Stanko Pažin, OCD, bogoslov, i Tomislav Skender, ministrant i čitač. Zbor sestara karmelićanki animirao je pjevanjem misno slavlje pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.
U nastavku homilije o. Pleše je orisao ukratko Terezijin životni put, njezinu obitelj, njezinu temperamentnu i veselu narav, kao i njezin ulazak u samostan karmelićanki od Utjelovljenja u Avili, gdje je vidjela svoje mjesto za ostvarenje svetosti.
Spomenuo je i njezinu početnu redovničku gorljivost, kao i godine osrednjosti i mlakosti koje bi je dovele u pakao, prema viziji pakla koju je imala. No, Gospodin ju je upravo tu dotaknuo i ona mijenja svoj život i kreće u reformu Karmela.
„Obnova Karmela nije bila toliko u velikim ljudskim djelima, nego u darivanju svoga srca Bogu. Isus je Tereziji jasno dao do znanja da ne želi da provodi vrijeme u svjetovnim brigama i užitcima, u razgovoru s ljudima, nego da mu preda čitavo svoje srce i da razgovara s njime, zaručnikom njezine duše, da razgovara s anđelima, s Majkom Božjom. Isus želi, a kasnije će to Terezija genijalno zapisati, da mu bude zaručnica, prijateljica, njemu jedinome posve predana. To je bit molitve, kako nas uči Terezija: prijateljski razgovor s onime za koga znam da me voli. U ovoj temeljnoj spoznaji da je Isus u mome srcu, da me ondje čeka, da žudi susret sa mnom u molitvi počinje reforma Karmela. Još više od toga, ovdje treba započeti reforma života svakoga od nas,“ rekao je propovjednik.
Isto tako je naglasio da je Terezijina veličina u tome što nam je Bog po njoj ostavio Put, a to je Put k savršenosti, Put prema Bogu, a ne samo u tome što je obnoviteljica Karmela. Terezija je zacrtala taj put svojim sestrama, ali, kao naučiteljica, čitavoj Crkvi, put sjedinjenja s Bogom, što je cilj našega života; a taj put je zahtjevan i traži čišćenje od sebičnosti i grijeha, te bezuvjetno predanje Bogu, misli su voditelja slavlja.
Jednako tako rekao je da su molitva, euharistija i ispovijed milosna sredstva po kojima rastemo u prijateljstvu s Isusom i napredujemo na putu savršenosti, te da je Terezija ostvarila svoj život idući tim putem, uz napore osnivanja samostana obnovljenog Karmela, o čemu nam govori u svojim spisima. Tako će papa Pavao VI. reći za nju da ono što je Toma Akvinski u dogmatici, to je Terezija Avilska u mistici. Stoga je prva žena koja je proglašena naučiteljicom Crkve i to 1970. godine.
Na kraju homilije o. Pleše je zaželio da nas primjer Terezijina života učvrsti i ohrabri na putu prema svetosti, da se pouzdajemo jedino u Boga koji nas neizmjerno ljubi, i zato možemo zajedno s Terezijom reći: „Ništa neka te ne straši, ništa uznemiruje! Sve prolazi; Bog se ne mijenja – ostaje uvijek isti. Strpljivost sve postiže.“
Rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa iz Karlovca msgr. mr. Antun Sente, ml. predvodio je večernje misno slavlje, kojemu je, kao i prijepodnevnom, prethodila molitva sv. krunice i Večernja Časoslova, uz asisteciju ministranata: Marije, Luke, Šime i Lee. Zbor mladih župe BDM Snježne „Agape“ iz Karlovca uzveličao je misno slavlje svojim oduševljenim pjevanjem.
„Lijepo je da zajedno slavimo Boga. Bog se pobrine da nam od vremena do vremena pošalje jake znakove svoje prisutnosti. Jedan od tih znakova je i sv. Terezija Avilska koju danas slavimo,“ rekao je između ostalog u uvodnim mislima msgr. Sente.
Onda je, u propovijedi, nadahnjujući se na ulomku Markova Evanđelja koje govori o Isusovom ukazanju na putu u Emaus dvojici učenika, (Mk 16, 12-34), govorio o vjeri i iskustvu živoga Boga i njegove prisutnosti.
Tako je između ostalog rekao i to da smo često slični učenicima na putu u Emaus koji su vidjeli i susreli Isusa, ali mu nisu dopustili da uđe u njihov život. Tu dolazi do krize vjere u koju su učenici upali, ali nisu prestali pričati o Isusu, koji nam nije dalek, kako nam se čini u tim trenucima, već je On tu s nama. Zato je učenicima i gorjelo srce dok im je otkrivao Pisma i dok su ga tražili. Slično kao i sv. Tereziji Avilskoj na njezinom putu molitve, u njezinom traženju Boga i njegove ljubavi.
Zanimljivo je i to da učenici nisu prepoznali Gospodina ni po glasu, ni po izgledu, već po lomljenju kruha, po znakovima. No, kad su ga prepoznali, nisu mogli to za sebe zadržati, već su morali o Bogu govoriti drugima. Tako se nešto slično dogodilo i sa sv. Terezijom Avilskom, koja nakon susreta s Gospodinom, nošena njegovom ljubavlju, mijenja život, osniva samostane, piše knjige i svjedoči drugima koliko nas Bog ljubi. To njeno oduševljenje za Gospodina i darivanje drugima traje već 500 godina. Neka se tako i nastavi, zaželio je i završio Rektor.
Na kraju misnog slavlja msgr. Sente je zahvalio mladima za oduševljeno pjevanje, predstavio ih je vjernicima, kao i brojne inicijative i projekte čiji su oni autori. Štovatelji sv. Velike Terezije povjerili su i preporučili u molitve sestrama karmelićankama svoje brige i teškoće, radosti i nade. Ojačani vjerom i ljubavlju sv. Terezije Avilske nastavili su svoj put k savršenosti.
I ove godine Gospodin je bio darežljiv i velikodušan prema Hrvatskoj salezijanskoj provinciji sv. Ivana Bosca: darovao joj je dvanaest vrsnih mladića koji su ušli u prednovicijat i krenuli stopama svoga duhovnog Oca. Sva dvanaestorica, vjerovali ili ne, u pratnji svog asistenta Ante Bulata, a pod vodstvom ravnatelja Zajednice za odgoj salezijanskih zvanja u Podsusedu, don Mladena Delića, SDB, posjetili su u subotu 5. listopada sestre karmelićanke u Brezovici, i zadržali se s njima u vrlo živahnom i srdačnom razgovoru. Rešetke ih nisu zbunile, a bistrim okom i vedrim čelom sve su motrili i zapažali.
Nakon međusobnog upoznavanja, saznali smo da ih je Isus pronašao diljem Lijepe naše i dalje: u Virovitici, Bjelovaru, Osijeku, Zagrebu, Rijeci, Splitu, Istri, Tomislavgradu, Zadru, Imotskom i u Vinkovcima. Također u različitoj životnoj dobi; od 18 do 28 godina, kao i u različitim zanimanjima. Netko je došao u zajednicu salezijanaca iz školskih klupa, drugi nakon završenog studija, treći pak preko „Nove Eve“, neki preko knjige: „Ukrali ste mi srce,“ a neki su rođeni, odgajani i odrasli u salezijanskoj župi…i tako redom. Gospodin je svakoga pozvao na poseban način i prilagodio se njemu da bi ga on prepoznao i odgovorio na Božji poziv, na Božju ljubav.
Pitanja su se redala; od onih o dnevnom redu, do onih o molitvi, o štovanju i nasljedovanju Blažene Djevice Marije, o klauzuri, o formaciji i slično, a susret je završio molitvom i preporukom u dnevne molitve sestara. Radost obostrana, ohrabrenje međusobno uz novi polet za život s Gospodinom i za Gospodina, kao i za mnoge bogotražitelje… A u knjizi dojmova mladi salezijanski prednovaci zapisali su i ovo: „Danas smo imali jako lijepi susret i iskustvo. Sestre su svojom prisutnošću i radošću veliko svjedočanstvo da je Bog živ. Hvala Vam za molitve kojima ćete nas pratiti. Neka Vam Gospodin bude nagrada za sve što činite.“
Na 21. obljetnicu beatifikacije zagrebačkog nadbiskupa i utemeljitelja Karmela u Brezovici, bl. Alojzija Stepinca, u četvrtak, 3. listopada 2019. godine, hodočastili su djelatnici Glasa Koncila i Malog Koncila, tradicionalno, pod vodstvom msgr. Ivana Miklenića, kanonika, v. d. direktora i glavnog urednika Glasa Koncila, svojoj nebeskoj zaštitnici sv. Tereziji od Djeteta Isusa i Svetoga Lica, u Stepinčev Karmel, u Brezovicu.
Msgr. dr. Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, predvodio je misno slavlje koje je bilo, kao i susret, u znaku 80. obljetnice prisutnosti Stepinčevog Karmela u Hrvatskoj, uz suslavitelja msgr. Ivana Miklenića i asistenta Tomislava Skendera, a sestre karmelićanke, predvođene s. M. Bonitom Kovačić, OCD, su pjesmom animirale liturgiju.
Msgr. Miklenić srdačno je pozdravio na početku misnoga slavlja predvoditelja i prisutne, čestitao je sestrama 80. obljetnicu osnutka njihovog Karmela, zaslugom bl. Alojzija Stepinca, zahvalio im je za dosadašnju molitvenu pratnju, uz preporuku u daljnju, kao i uz istu nebeskoj zaštitnici Glasa Koncila sv. Maloj Tereziji. Msgr. Batelja je također zahvalio msgr. Mikleniću za pozdrave i pohvalio je Glas Koncila koji je puno učinio za promociju bl. Alojzija Stepinca.
U snažno nadahnutoj i aktualnoj homiliji, (u cijelosti je možete pročitati dolje niže), koja je bila oblikovana u tri točke: maleni u Evanđelju, poruka sv. Male Terezije i zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac osniva Karmel u Brezovici, msgr. Batelja se obratio djelatnicima Glasa Koncila i sestrama, te im rekao i ovo:
»Božja riječ poručuje nam da je samo maleni mogu razumjeti. Tko su maleni? Životno nam iskustvo govori da su maleni oni koji mogu živjeti samo ako se netko o njima brine, kao što su mala djeca. I mi smo djeca, ali Božji sinovi i kćeri, koji se igraju na Božjem dvorištu stvorenosti, smrtnosti i uskrsnuća. Stoga naša malenost ne proizlazi iz rasta ili dobi, već iz srca koje vjeruje, iz srca koje ljubi jer je Bogom ljubljeno. Zato nas Evanđelje podsjeća da je Bog blizu onome što je neznatno, ljubi što je slomljeno. Znakovito je to teolog Bonhoeffer prikazao ovim riječima: ‘Kad ljudi kažu: »Izgubljeno je!«, Bog veli: »Pronađeno je!« Kad kažu: Osuđen je!« Bog veli: »Spašen je!« Kad ljudi govore: »Proklet!« Bog veli: »Blažen!«’
Govoreći pak o malenosti sv. Male Terezije koja je malenošću zadivila svijet i osvojila Boga, te do koje se Bog snizio da bi je poučavao o tajnama svoje ljubavi, propovjednik je između ostalog spomenuo i donje Svetičine misli: ‘»Moje je nebo ostati uvijek u njegovoj prisutnosti, nazivati Ga Ocem svojim, i biti njegovo dijete. U njegovim božanskim rukama, ja se ne bojim oluje. Potpuno mu se prepustiti, to je moj jedini zakon. Počivati na njegovu Srcu, sasvim uz njegovo lice, to je moje nebo!« Kakva smjelost! Ohrabrena bezbrižnošću nadvladala je silu težu oholosti i poletjela u Očev zagrljaj.
S takvom slobodom djeteta ona zastaje pred svetohraništem i prostodušno šapće Isusu: »Oh, kako si ti postavši utamničenikom na zemlji, znao sakriti zrake svoga božanstva!« A onda pjesnički nadoda: »Hostijo sveta – stane živog Boga, Nisam to više ja što živim sama, Nego živim od života Tvoga.«’
U trećoj, ujedno i završnoj točci propovijedi, msgr. Batelja je orisao zamisao, motivaciju i svrhu osnutka Karmela u Brezovici, koju je imao njegov utemeljitelj, ondašnji zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac. Učinio je to argumentirano, znalački i gorljivo, u Stepinčevom duhu i ruhu. Tako je među inim rekao i ovo:
»Dragi štovatelji Karmela i bl. Alojzija! Odluku za uspostavljanje Božjeg svjetla, Karmela u Zagrebačkoj nadbiskupiji dr. Alojzije Stepinac donio je provodeći odmor u Sv. Križu pod Golicom u Sloveniji. Bilo je to u važnim trenucima duhovne obnove hrvatskog naroda prigodom 1300. obljetnice prvih veza Hrvata sa Svetom Stolicom.
Nakon što je dobio dopuštenje Svete Stolice za osnutak i prijelaz hrvatskih karmelićanki iz Austrije u hrvatski Karmel došle su 4 sestre kojima je, 5. rujna 1939. godine darovao sliku Gospe Karmelske, te vlastoručno napisao: »Onima koje su osnovale hrvatski Karmel, današnji pastir nadbiskupije zagrebačke dovikuje: ‘Učinite što možete milošću Božjom, da se hrvatski narod potpuno preporodi u Kristu, i da sve bude prožeto duhom Božjim, i pastiri i stado. Za današnjeg živog pastira, vi koje ste žive, molite da vjerno ispuni svoju dužnost. A kad zaklopi oči, one koje budu žive, da se mole za pokoj njegove duše, da se smiri kod onoga, kojega jedino traži, vječnoga i dobroga Boga.«
Iskreno ti čestitam dragi Karmele 80. obljetnicu osnutka. Bilo je to 24. prosinca 1939. kada ti je nadbiskup Stepinac dao kanonski početak utemeljivši prvi hrvatski Karmel bosonogih karmelićanki ovdje u Brezovici…
Nadam se da će ova kuća biti ono što tako vruće želimo, naime, kuća molitve, iz koje će se dizati molitve pred lice Gospodnje kao miomirisni tamjan. A onda će nebesa rositi odozgor i oblaci milosti Božje dažditi Crkvu zagrebačku i cijeli hrvatski narod…«
A na kraju propovijedi propovjednik je poručio: »Drage sestre, dragi djelatnici Glasa Koncila, ništa velika se u Crkvi Božjoj nije ostvarilo bez molitve i žrtve. To je današnja poruka sv. Male Terezije i bl. Alojzija nama i svima koje Bog stavlja na putove našega života.«
Tradicionalni blagoslov ruža nije izostao, a djelatnici Glasa Koncila kao i sestre, ponijeli su ružu, znak Terezijine prisutnosti i njezinih milosti, u svoj život, da i oni budu raža za druge.
Msgr. Batelja otkrio je prisutnima i jednu tajnu; poveznicu sv. Male Terezije, bl. Alojzija Stepinca i Glasa Koncila, a sestrama je darovao svoju najnoviju knjižicu: »Nada im je puna besmrtnosti!«
Prijateljsko druženje s djelatnicima Glasa Koncila i s prelatom Bateljom, uz aktualnosti iz njihovog i sestarskog života, te uz cjelogodišnja tiskarska izdanja, 22 nova naslova, dar Glasa Koncila Karmelu, kao i uz oduševljeno sviranje i pjesmu vrsnoga banda »Pet do dvanaest«, te uz srebrni medaljon »Kardinal Franjo Kuharić« prigodom 100. obljetnice njegova rođenja, kojega je msgr. Miklenić, poklonio sestrama, bili su izvor nove radosti, ohrabrenja i oduševljenja, kao i snažnije molitve za djelatnike Glasa Koncila i za njihove suradnike.
Promišljanje uz blagdan sv. Male Terezije sa sestrama i djelatnicima Glasa Koncila u Karmelu u Brezovici 3. listopada 2019.
Drage sestre!
Dragi djelatnici Glasa koncila!
1. Božja riječ poručuje nam da je samo maleni mogu razumjeti. Tko su maleni? Životno nam iskustvo govori da su maleni oni koji mogu živjeti samo ako se netko o njima brine, kao što su mala djeca. I mi smo djeca, ali Božji sinovi i kćeri, koji se igraju na Božjem dvorištu stvorenosti, smrtnosti i uskrsnuća. Stoga naša malenost ne proizlazi iz rasta ili dobi, već iz srca koje vjeruje, iz srca koje ljubi jer je Bogom ljubljeno. Zato nas Evanđelje podsjeća da je Bog blizu onome što je neznatno, ljubi što je slomljeno. Znakovito je to teolog Bonhoeffer prikazao ovim riječima: Kad ljudi kažu: »Izgubljeno je!«, Bog veli: »Pronađeno je!« Kad kažu: Osuđen je!« Bog veli: »Spašen je!« Kad ljudi govore: »Proklet!« Bog veli: »Blažen!«
Štoviše, Bog kao dobri Otac svakoga od nas zove k sebi. Čuli smo Isusa: »Dođite k meni!« »Dođite!« ne zove da nas prorešeta radi naših grijeha, nego da ih oprosti! »Dođite!«, ne zato što bih ja imao potrebu vaše hvale, nego zato što imam goruću žeđ za vaše spasenje«. Ne zove nas iz zabave, nego da nas umorne »odmori«, ojađene »utješi«, opterećene »rastéreti«, zavađene »pomiri«, rasrđene »utiša«, grješne »spasi«.
Neka nas ne prestraši Isusov govor o »jarmu«, jer pojašnjava da je on sladak. Istina, govori o teretu, ali pojašnjava da je lagan. Očito nas poznaje u dušu da smo spremni izmigoljiti breme koje je teško, ili prezreti ga ako je lako, neprivlačno.
2. Braćo i sestre! Danas zastajemo pred ljudskim stvorenjem koje je malenošću zadivilo svijet i osvojilo Boga. Ona sama, sv. Mala Terezija svjedoči: »Budući da sam bila malena i slaba, snizio se k meni i poučavao me nježno o tajnama svoje ljubavi.« Zato je mogla reći: »Moje je nebo u meni; moje je nebo ćutjeti u sebi sličnost s Bogom, koji me stvorio svojim moćnim dahom.«
Potom nadoda: »Moje je nebo ostati uvijek u njegovoj prisutnosti, nazivati Ga Ocem svojim, i biti njegovo dijete. U njegovim božanskim rukama, ja se ne bojim oluje. Potpuno mu se prepustiti, to je moj jedini zakon. Počivati na njegovu Srcu, sasvim uz njegovo lice, to je moje nebo!« Kakva smjelost! Ohrabrena bezbrižnošću nadvladala je silu težu oholosti i poletjela u Očev zagrljaj.
S takvom slobodom djeteta ona zastaje pred svetohraništem i prostodušno šapće Isusu: »Oh, kako si ti postavši utamničenikom na zemlji, znao sakriti zrake svoga božanstva!« A onda pjesnički nadoda: »Hostijo sveta – stane živog Boga, Nisam to više ja što živim sama, Nego živim od života Tvoga.«
Samo duša na Boga oslonjena, rasterećena od mamaca koji kruže svijetom može reći: »Bez Božjeg milosrđa, priznajem, ja bih bila mogla pasti tako duboko kao sveta Magdalena; silna riječ božanskog Učitelja Simonu farizeju odjekuje u mojoj duši velikom slašću. Da! Ja to znam, ‘onaj, komu je manje oprošteno, manje ljubi.’«
Dijete koje se posve predaje u naručaj ocu ili majci bezbrižno je. Takva je bila i današnja svetica. Radosno nam priopćuje: »U Rimu u crkvi Svetoga Križa Jeruzalemskoga, provukla sam svoj mali prst u otvor relikvijara i tako sam mogla dotaći dragocjeni čavao, koji se okupao u krvi Isusovoj. Čavao se vidi kroz staklo, ja sam postupala kao dijete, koje vjeruje, da mu je sve dozvoljeno, i smatra blago svoga oca kao svoje.«
Dragi štovatelji sv. Male Terezije! U 10. poglavlju »Povijesti jedne duše«, sveta Terezija od Djeteta Isusa, istakla je sama svoju ljubav prema molitvi Gospodnjoj. Reče: »Za mene je molitva polet srca, jednostavni pogled prema nebu, uzvik zahvalnosti i ljubavi usred kušnje, kao i usred veselja. Konačno, molitva je nešto, što razveseljuje dušu i ujedinjuje je s Bogom. Koji put, kad se moj duh nalazi u takvoj suhoći, da ne mogu iz njega izvući ni jedne jedine dobre misli, onda izgovaram polako tri puta Očenaš ili Zdravo Marijo. Te me same molitve ushite, one savršeno hrane moju dušu i dostaju joj.«
Ona je sama sastavila više molitava, koje govore Ocu: Dvije »Male molitve Ocu nebeskome« i Molitvu »Ocu milosrđa«, za koju je prosila oca Roullanda, svog duhovnog brata, da je svaki dan moli za nju.
Reče: »O, da, vrlo je gorko živjeti na toj zemlji! Ali sutra, za koji sat, bit ćemo u luci! Moj Bože, što ćemo tada vidjeti? Kakav li je onaj drugi život, koji ne će imati kraja?… Gospodin će biti duša naše duše.
Razmišljajući o Isusovim riječima o odricanju, o žrtvi i križu, sv. Mala Terezija reče: »Vidjela sam kako je nesavršena moja ljubav prema mojim sestrama; shvatila sam, da ih nisam ljubila, kako ih ljubi Isus. To vrijedi i za djelatnike Glasa Koncila. O, ja shvaćam sada, da se prava ljubav sastoji u podnošenju pogrješaka bližnjega, da se ne čudimo nad njihovim slabostima, da se poučimo njihovim i najmanjim krepostima, no nada sve, ja sam naučila to, da ljubav ne smije ostati zatvorena na dnu srca, jer nitko ne užiže svjetiljku, da je stavi pod posudu, nego na svijećnjak, da svijetli svima, koji su u kući. Čini mi se, moja Majko, da ta baklja označuje ljubav, koja mora svijetliti, razveseljavati ne samo one, koji su mi najdraži, nego sve one, koji su u kući«, u Karmelu, u uredništvu, na slogu, u administraciji, na porti.
Neka konačno svi, koji nisu prosvijetljeni svijetlom vjere, vide, kako im svijetlim: O moj Bože, ako treba, da jedna duša, koja Te ljubi, očisti stol, što su ga oni zaprljali, ja sam evo spremna. Jesti ću tamo sama kruh boli, dok Ti se svidi, da me uvedeš u svjetlo, u kraljevstvo Tvoje; jedina milost, koju Te molim, jest, da Te nikada ne uvrijedim!
3. Dragi štovatelji Karmela i bl. Alojzija! Odluku za uspostavljanje Božjeg svjetla, Karmela u Zagrebačkoj nadbiskupiji dr. Alojzije Stepinac donio je provodeći odmor u Sv. Križu pod Golicom u Sloveniji. Bilo je to u važnim trenucima duhovne obnove hrvatskog naroda prigodom 1300. obljetnice prvih veza Hrvata sa Svetom Stolicom.
Nakon što je dobio dopuštenje Svete Stolice za osnutak i prijelaz hrvatskih karmelićanki iz Austrije u hrvatski Karmel došle su 4 sestre kojima je, 5. rujna 1939. godine darovao sliku Gospe Karmelske, te vlastoručno napisao: »Onima koje su osnovale hrvatski Karmel, današnji pastir nadbiskupije zagrebačke dovikuje: ‘Učinite što možete milošću Božjom, da se hrvatski narod potpuno preporodi u Kristu, i da sve bude prožeto duhom Božjim, i pastiri i stado. Za današnjeg živog pastira, vi koje ste žive, molite da vjerno ispuni svoju dužnost. A kad zaklopi oči, one koje budu žive, da se mole za pokoj njegove duše, da se smiri kod onoga, kojega jedino traži, vječnoga i dobroga Boga.«
Iskreno ti čestitam dragi Karmele 80. obljetnicu osnutka. Bilo je to 24. prosinca 1939. kada ti je nadbiskup Stepinac dao kanonski početak utemeljivši prvi hrvatski Karmel bosonogih karmelićanki ovdje u Brezovici. Toga dana je u Vašu Spomenicu upisao: »Kad je po tajnoj odluci Providnosti Božje stavljeno na Nas breme upravljanja zagrebačkom nadbiskupijom, to nam je u prvom redu bilo na srcu da se sve obnovi u Kristu… Dok s jedne strane dijeceza Našoj brizi povjerena trpi od strašne nestašice svećenstva, a s druge strane razvratnost se iz dana u dan sve više širi, smatrali smo kao posebni dar Milosrđa Božjeg mogućnost, da glasoviti onaj red Duvna Bosonogih karmelićanki ili Blažene Djevice Marije karmelske, presadimo i u Hrvatsku. To nam se, prije nego smo se smjeli i nadati, uz pomoć Dobrote Božje, posrećilo.
Neka bude na veću slavu Božju i duhovnu korist hrvatskog naroda podižemo prvu kuću Bosonogih karmelićanki ili Majke Božje karmelske u našoj dijecezi u Brezovici.
Nadam se da će ova kuća biti ono što tako vruće želimo, naime, kuća molitve, iz koje će se dizati molitve pred lice Gospodnje kao miomirisni tamjan. A onda će nebesa rositi odozgor i oblaci milosti Božje dažditi Crkvu zagrebačku i cijeli hrvatski narod.«
Sam je posvjedočio da je to njegovo najveće pastoralno djelo. Učinjeno je i uzdržava se molitvama i žrtvama. Ta rekao je u pismu jednoj časnoj Majci: »Visoko cijenite svoje male dnevne žrtve iz ljubavi prema Isusu, prema Bogu. Mi ljudi ionako ne možemo ništa velika dati Bogu. Sva je naša veličina u ljubavi prema Bogu. A eto, što govori sâm Isus na jednom mjestu s. Josipi Menandez, koja je morala mnogo trpjeti. ‘Svaka duša’, veli Isus, ‘može služiti kao oruđe za ovo uzvišeno djelo. Nisu za to potrebne velike stvari, dovoljne su i najmanje: jedan korak koji se načini, jedna slama, koja se pokupi, jedan pogled koji se suzdrži, jedna usluga, koja se učini, jedan ljubazan osmjeh, sve to, prikazano Ljubavi (Bogu), stvarno je od velike koristi za duše i pribavlja im bujicu milosti. Ništa nije maleno, što se čini iz ljubavi. Ne, za Moju ljubav nema malenih stvari, jer sama snaga Ljubavi, daje im veličinu.« (1959.)
Drage sestre, dragi djelatnici Glasa Koncila ništa velika se u Crkvi Božjoj nije ostvarilo bez molitve i žrtve. To je današnja poruka sv. Male Terezije i bl. Alojzija nama i svima koje Bog stavlja na putove našega života. Amen.
Juraj Batelja