Svečanim misnim slavljem, u prijepodnevnim satima, koje je predvodio o. Dario Tokić, OCD, provincijal Hrvatske karmelske provincije sv. Oca Josipa, kao i popodnevnim misnim slavljem koje je predslavio o. Domagoj Augustin Polanščak, OP, u subotu 15. listopada 2022., proslavljena je svetkovina sv. Terezije Avilske, prve naučiteljice Crkve, utemeljiteljice i majke obnovljenoga Karmela u Stepinčevom Karmelu.
Uz o. Provincijala suslavili su: Msgr. Zvonimir Sekelj, kanonik prvostolnog Kaptola zagrebačkog, o. Ivan Pleše, karmelićanin, preč. mr. Mijo Matošević, supsidiar u župi Stupnik-Lučko, vlč. Krunoslav Kolar, župnik na zagrebačkoj Kajzerici, te vlč. Željko Nestić, župnik u Dugoj Resi.
Tu su bili ministranti i čitači. Prvo čitanje pročitao je Luka Balaško, drugo Marija Jurilj, dok je o. Ivan Pleše navjestio Evanđelje.
Misao vodilja orginalne homiliji bila je: prava i kriva svetost. Propovjednik je naglasio da smo pozvani iskreno težiti za pravom svetošću. Jednako tako, rekao je da je dragi Bog nadahnuo sv. Majku Tereziju da zbog te krive svetosti zacrta „u Crkvi novi put savršenstva“. Zatim je protumačio u čemu se sastoji kriva svetost. Tako je između ostalog rekao i ovo: „Kriva je svetost ona koja nije od Boga, nego od ljudi. Ovo je jaka izjava, jer podrazumijeva da sve ono što su nam do sada ljudi govorili o svetosti je kriva svetost. Sve ono što smo pročitali u životopisima svetaca je kriva svetost. Sve ono što smo sami mislili o svetosti je kriva svetost. Mora se priznati da je to vrlo smjela, ali i istinita tvrdnja. Sve ono što ljudi stave pred sebe i kažu to je svetost – to je kriva svetost, to je ljudska svetost. I kad se trudimo oko takve svetosti sami sebe uvlačimo u zamku više ili manje otvorene zamke oholosti, koja je korijen svih grijeha. Dakle, tako čineći, slijedeći ljudska poimanja o svetosti, ne možemo biti tako reći na pogrešnijem putu.“
U nastavku propovijedi, o. Tokić je protumačio kako je Gospodin nadahnuo Tereziju iz Avile, koja tada još nije bila proglašena naučiteljicom Crkve, da pokaže drugima novi put savršenstva. „Jer savršenost nije u tome da izvršimo sve što smo mi sami sebi zacrtali – to je samo usavršavanje, i tu nam Gospodin Bog nije ni potreban, jer smo sami sebi protagonisti, koji si postavljamo mjerila i zadatke i ispunjavamo ih. Za takvo djelovanje ne trebamo živoga Boga, dovoljna su nam mrtva slova s papira ili malo obične domaće pameti, a velike škole i fakulteti samo mogu sakriti pravu istinu o ogromnoj zamci da zapravo ne tražimo Boga nego sebe.
A savršenost nije u tome da postanem besprigovoran, nego u tome da u svemu tražim Boga i Njegovu svetu volju za sebe. To je prava svetost, jer ne dolazi od ljudskog znanja, nego od Boga, koga treba osluškivati i poslušati. To nas uči sveta Terezija, njen novi put savršenstva koji nam je u Crkvi zacrtala da njegujemo intimno prijateljstvo s Bogom, i da iz toga prijateljstva crpimo spoznaju za svoje djelovanje. Ne iz knjiga ovoga svijeta, nego iz žive knjige koju nam sam Bog daje po Duhu Svetom koji u nama prebiva,“ naglasio je o. Dario.
Zatim je protumačio da je prava svetost autentična i da proizlazi iz osobnog odnosa sa svojim Učiteljem i Spasiteljem. Isto tako je rekao da nema instant svetaca, niti da se odmah ne postaje svet, kao i da nema svetaca ako ne dopustimo da nas Bog izgradi po mjeri poslanja koje nam je namijenio u našem vremenu i okolnostima života. Također je rekao da je Terezija postala sveta jer je imala vremena za Boga i jer je poslušala njegova nadahnuća, te je samu sebe izložila do smrtne opasnosti da ju Crkva ne razumije i da bude predmet istraživanja inkvizicije do kraja svog života, samo da bi ispunila zadaću koju si nije sama nametnula, nego koju joj je Bog povjerio, misli su propovjednikove.
Sv. Terezija nam pokazuje put svetosti koji možemo iščitati u njezinoj definiciji molitve. Ona nas uči da molitva nije ništa drugo doli razgovarati prijateljski često puta na samo s Onim za kojega znamo da nas ljubi. Sve se temelji na ljubavi, ne na našem mozganju. Molitva nije u tome da se mnogo misli, nego da se mnogo ljubi. Molitva je stvar ljubavi. Ljubav rađa zahvalnost srca koja se očituje djelima, što je i sv. Majka osobito naglašavala.
Često smo obasuti velikim brigama, mukama, tjeskobom, trnjem koje nas guši. Sv. Majka nas poziva da budemo puno puta nasamo s Gospodinom u svojoj nutrini, da imamo prostor svoje unutarnje samoće gdje možemo zazvati Isusa u svim prigodama života. Osoba koja se druži s Bogom zrači svetošću poput sv. Terezije, zaključio je o. Tokić.
Popodnevno misno slavlje predslavio je o. Domagoj Augustin Polanščak, OP. Uz njega su bili: isusovački provincijal o. Dalibor Renić, DI, vlč. Damir Ceković, župnik u Petrinji, trajni đakon Željko Kovačević iz Pisarovinske Jamnice, te dvojica dominikanskih bogoslova fr. Jakov Vuković i fr. Dominik Šakić.
Prvo čitanje pročitao je fr. Jakov Vuković, a drugo fr. Dominik Šakić, dok je Evanđelje navijestio trajni đakon Željko. Molitvu vjernika pročitala je Dora Skender.
U nadahnutoj homiliji, o. Domagoj A. osvrnuo se na kršćansku Španjolsku u 16. stoljeću koja je bila vojna, pomorska i ekonomska sila, te je vladala velikim dijelom svijeta. Njezini vojnici u Americi osvajali su nova područja za svojega kralja, kući su donosili neizmjerne količine blaga, ali isto tako bjesnili strašnom okrutnošću i bezobzirnošću prema tamošnjim urođenicima. U to vrijeme sv. Terezija Avilska putovala je Španjolskom u siromašnim magarećim kolima osnivajući samostane u kojima će mlade djevojke cijeli svoj život posvetiti molitvi i nositi pred Lice Božje svijet koji se nalazi izvan samostanskih zidina.
„Ne odvajaju se od svijeta zato što ga preziru, nego zato što ljube one koji u njemu ostaju. Ne odvajaju se od svijeta zato što žele pobjeći od njega, nego zato da bi bolje upoznale slabosti i patnje onih koji u njemu žive. Kad je obnavljala Karmelski red i podizala nove samostane, sv. Terezija je shvatila da je svijetu potrebna molitva. Svijetu koji je bio zarobljen ratovima, glađu, bezboštvom, grijehom i izdajom Isusa Krista. Sličnosti između vremena u kojemu je živjela sv. Terezija i današnjeg vremena su očite. Svijetu je i danas na osobit način potrebna molitva,“ rekao je između ostalog o. Polanščak.
Isto tako je naglasio da su svijetu i danas potrebne kćeri sv. Terezije Avilske koje će u svojim redovničkim zajednicama moliti za svijet koji se udaljio od Boga. Poslanje sv. Terezije nije bilo jednostavno, mada je tadašnja Europa bila otvorena osnivanju novih samostana. No, međutim, postojala je velika razlika između muškaraca i žena, koje su smatrali manje mudrim stvorenjem, a muškarci su mogli redovnicama uređivati način molitve; kako da mole i što da mole. Terezija je zbog toga mnogo trpjela i doživjela brojna razočarenja, ali je u brojnim duhovnim spisima obranila dostojanstvo kršćanske žene.
Zajedno sa sv. Katarinom Sijenskom, dominikankom, proglašena je prvom crkvenom naučiteljicom upravo zbog svoje mudrosti, svetosti i učenosti čiji je izvor bila molitva, a njezina ljubav prema molitvi rodila se još u djetinjstvu, u obiteljskom domu. Osobito je gajila ljubav prema Gospi i molitvi krunice. Roditelji su joj u tome bili živi primjer.
Isus je bio Terezijin najveći prijatelj. S njim je razgovarala o svemu i sve zbog njega činila. Ona je svoj život oblikovala na sliku Isusa Krista hodajući stazom vjere koja nije bila uvijek laka. Terezijin život bio je život mističarke koja se hranila molitvom, tišinom i samoćom, a s druge strane bila je žena koja je imala zdravi osjećaj za stvarnost i potrebe svakidašnjice.
Poput nje žive i naše sestre u Karmelu koje se bave konkretnim životnim stvarnostima, a najvažnija im je molitva, osobna i zajednička, za ljude i njihove nakane koje su bezbrojni. Sve je to znak da karizma sv. Terezije Avilske još uvijek živi i nadahnjuje se nad dubinom i jednostavnošću svoje ljubavi prema molitvi i istančanim osjećajem za stvarnost.
Na kraju homilije, o. Domagoj je čestitao sestrama, kao i prisutnim svećenicima i bogoslovima svetkovinu sv. Terezije Avilske.
Misno slavlje uzveličali su svojim pjevanjem čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD. Za svetkovinu sv. Terezije Avilske uz 400. obljetnicu njezine kanonizacije, sestre su se pripremale devetnicom molitava, razmatranja i pjesama. Bila je tu i zajednička molitva krunice prije svakog misnog slavlja, kao i pjevana Večernja svetkovine. Druženje se nastavilo prijateljskim susretom u govornici Karmela.
U nedjelju zahvale za Božja dobročinstva, 9. listopada, budući mladi salezijanci posjetili su, pod vodstvom don Mladena Delića, SDB, Karmel u Brezovici.
To su bili: Rikardo Dadić iz Stuttgarta, Mateo Marić i Karlo Kvasnička iz Zagreba, Jure Radić iz Knina i Dinko Klinec iz Varaždina, te bogoslov Mario Majstorović, SDB. Posjet je primio hodočasnički karakter jer već godinama salezijanski kandidati hodočaste sestrama karmelićankama u Brezovicu.
U vrlo srdačnom i iskrenom razgovoru mladi su se zanimali za život u Karmelu; postavljali su konkretna životna pitanja, a don Mladen je poveo temu o razlučivanju zvanja aktualizirajući je u današnje vrijeme i u današnje redovničke zajednice. Zanimljivo je bilo slušati razmišljanja mladih o toj problematici, a također i iskustva karmelićanki na tom području.
U prijateljskom susretu nije manjkala ni pjesma, uz pratnju gitare i violine, kao i međusobno upoznavanje. Susret je završio preporukom mladih salezijanaca u molitve sestara, a također salezijanskom molitvom Majci Božjoj koju je predvodio don Mladen.
U subotu 8. listopada troje članova Zajednice karmelskog svjetovnog reda od Djeteta Isusa izrekli su svoja trajna obećanja pred oltarom Majke Božje Karmelske u brezovičkom Karmelu. Bili su to: s. Ksenija od Gospe od sv. Krunice, Šimić, s. Tomislava od sv. Josipa, Vulić i vlč. Damir od sv. Kvirina, Ceković.
Misno slavlje predvodio je duhovni asistent zajednice o. Nikola Grizelj, karmelićanin, uz asistenciju vlč. Cekovića. U uvodnim mislima o. Nikola rekao je da su s. Ksenija, s. Tomislava i vlč. Ceković pupoljci koji već neko vrijeme rastu u vrtu Karmela, i da se nada da će uskoro procvjetati i širiti miris kreposti tamo gdje ih Gospodin šalje.
Magistra s. Davorka Jurić prozvala je poimenice one koji žele biti primljeni u Karmelski svjetovni red, a oni su uputili molbu Zajednici da budu primljeni. Voditelj slavlja o. Nikola prihvatio je s radošću njihovu molbu. Nakon molbe uslijedila su misna čitanja koja su pročitali: br. Marko Strpić, OCDS, a Molitvu vjernika pročitao je br. Ivan Jurić, OCDS, dok je Evanđelje navijestio vlč. Ceković.
U homiliji o. Nikola je spomenuo da se nije puno toga promjenilo od Pavlova vremena u odnosu na vjeru i zakon. Naime, i danas smo skloni vjerovati i prihvaćati da imamo svoje zasluge i da se zaslugama spašavamo. Danas ljudi imaju problem sa slikom Boga koji se daje za svakog čovjeka, za svakog grešnika. I danas je potrebno da se probudi vjera u Božju dobrotu. Put čovjekov je spoznati Božju blizinu u čovjekovom životu, čudesne Božje dodire koji nas potiču da odgovorimo na Božju ljubav kako bi vjera naša postala djelatna.
U nastavku homilije spomenuo je da treba spoznati svoju neznatnost. Shvatiti da nije važno ono što mi činimo, već što Bog čini za nas. Vjera je tema današnjeg Evanđelja i temelj našeg života.
„Brate i sestre, evo vas troje: vlč. Damire, s. Ksenija i s. Tomislava ste osjetili Božju dobrotu u svom životu. Ne znam kako je to bilo. Čudesno je to otajstvo da Bog običnog čovjeka izabire da ga dublje nasljeduje, na specifičan način. Zašto nas Bog takve treba? Jučer mi je došla jedna slika na um; slika Gospodina na križu čije su ruke i noge prikovane; koji treba čovjeka koji će širiti njegovu Riječ po svijetu. Nema svoje vlastite ruke ovdje na zemlji, ali ima naše ruke koje su pozvane biti otvorene za drugoga; nema vlastite noge, ali ima naše noge koje su pozvane koračati k najpotrebnijima. Možda se njegov glas ne može čuti, ali trebaju mu naša usta koja će vidati rane bližnjima, koja će liječiti one s kojima se svaki dan susreću. To je ono što Gospodin od nas traži“, rekao je o. Nikola.
Isto tako, naglasio je da se treba izboriti za trenutke molitve koja je zahtjevna, nije ugodna ni lagana, osobito u vremenu suhoće i iskušenja. Jednako tako, pozvao ih je da se trude biti prijatelji Božji poput sv. Ivana od Križa, sv. Majke Terezije i sv. Male Terezije i ostalih karmelskih svetaca. Poručio im je da budu prijatelji Božji koji će drugog oduševiti za Boga. Zaželio im je da ostanu vjerni Bogu, da rastu kao slobodna djeca Božja svjesni da mogu pogriješiti, biti slabi, maleni i opet dolaziti pred Lice Božje. „Kada čovjek tako živi, onda su riječi nepotrebne, lice govori, ljudi se tada pitaju:’ Što ti to imaš, a ja ne?’,“ zaključio je predslavitelj i potaknuo buduće zavjetovane da i dalje budu primjer i poticaj vjernicima i redovnicima da ustraju na Božjem putu i da uvide kako je lijepo biti prijatelj Božji.
Nakon homilije, predvoditelj slavlja uputio je zavjetovanicima pitanja o vjernosti i ustajnosti u nasljedovanju Krista, a zatim je uslijedilo polaganje trajnih obećanja.
Svečano misno slavlje završilo je pjesmom i preporukom Majci, Kraljici svete Krunice, kao i bratsko-sestrinskim čestitanjem novozavjetovanima i druženjem, nakon čega su sestre karmelićanke i zajednica Karmelskog svjetovnog reda zajedno otpjevali nedjeljne Večernje pohvale.
U četvrtak, 6. listopada 2022. godine hodočastili su djelatnici Glasa Koncila i Malog Koncila svojoj nebeskoj zaštitnici, sv. Tereziji od Djeteta Isusa i Svetog Lica u Stepinčev Karmel u Brezovicu. Bila je to najava početka jubilarne 60. godine od prvog tiska Glasa Koncila. Misno slavlje predslavio je vlč. Davor Štuljan, župnik u Krapini.
Prvo čitanje pročitala je Tanja Baran, drugo Marijo Bartolić, dok je molitvu vjernika pročitao Ivan Tašev.
Na početku misnoga slavlja, glavni urednik Glasa Koncila Branimir Stanić, pozdravio je sve prisutne, a posebno predvoditelja slavlja. On je između ostalog spomenuo da je Glas Koncila kao nakladnička kuća sa svom svojom djecom, i Malim Koncilom, došao svojoj Majci, Majci Karmela, zahvaliti Bogu za 60. godina od kada je izdan prvi broj Glasa Koncila. Jednako tako došli su tradicionalno zahvaliti i sv. Maloj Tereziji koja će slijedeće godine obilježiti 150. obljetnicu rođenja i 100. obljetnicu proglašenja blaženom.
„Danas je s nama vlč. Davor Štuljan, župnik u Krapini, koji je jako povezan sa karmelskim Redom. Naime, vlč. Štuljan je imao svoju mladu misu na Gospu Karmelsku, a ređenje 1995. godine i može se reći da je župnik Štuljan mladomisnik Oluje. Poveznica između Karmela i oluje je sv. Ilija, što znači da je župnik sin Ilijinog duha,“ rekao je između ostalog urednik Glasa Koncila.
U uvodnim mislima, vlč. Štuljan je spomenuo da kada čovjek malo dublje pogleda, zamjećuje tri stvarnosti koje nas povezuju. Sve tri stvarnosti imaju znak malenosti. Prva stvarnost je Trški vrh gdje je kipić Male Gospe, Male Marije. Ovo mjesto, Karmel, ima Malu Tereziju i mjesto je simbola malenosti i poniznosti. I treća stvarnost, Glas Koncila ima Mali Koncil; znak je koliko ima malenosti i poniznosti oko nas, samo to treba dublje odgrnuti. Sve ono što mi jesmo, ne bi bilo bez malenosti i bez poniznosti.
U zapaženoj homiliji, vlč. Štuljan je spomenuo da se današnjem zahvalnom hodočašću Glasa Koncila proslavi Male Terezije, pridružilo i svetište Majke Božje Jeruzalemske u kojem Glas Koncila organizira hodočašće koje se tradicionalno naziva „vozočašće“, te da je ove godine bilo jubilarno 55. „vozočašće“. Tako i Glas Koncila zahvaljujući maloj, poniznoj Svetici putuje i vozi se već skoro 60 godina stazama i putovima medijskog prostora kako bi Radosnu vijest i vijest iz života Crkve donio svakom čovjeku u našoj Domovini i na cijelom svijetu, kako bi se svi ljudi mogli informirati o važnim vjerskim i društvenim događajima, misli su vlč. Štuljana.
Također je zamijetio da sestre karmelićanke ne putuju svaki dan, ali imaju jedno posebno prijevozno sredstvo kojim mogu doprijeti do svakoga srca, do svake duše i do svakog čovjeka. To je njihova molitva, tihi rad i odricanje. Isto tako je rekao da su došli danas u Karmel iz zahvalnosti kao hodočasnici, putnici, da pred Boga stave svoj život i svoj rad i da sv. Maloj Tereziji preporuče sve djelatnike i suradnike Glasa Koncila.
„Uvijek nas fascinira malenost i skromnost određenih ljudi i svetaca. Divimo im se i želimo ih upoznati. Sa poniznim ljudima se želimo fotografirati. Štujemo ih kao svece i uzimamo ih kao zaštitnike za sebe ili svoju obitelj. Sv. Leopold Mandić, sv. Mala Terezija, sv. Majka Terezija, o. Ante Gabrić, sv. Franjo itd… Malenost, skromnost i poniznost jednostavno privlači. S druge strane, sami teško prihvaćamo taj izazov da ih i mi nasljedujemo u malenosti. Mi bismo nasuprot tome željeli biti veliki, moćni, pametni, uvijek u fokusu. Hvalimo se našim postignućima, diplomama, pozicijama koje zauzimamo u društvu i na poslu. Držimo još uvijek i do prvih mjesta, godi nam svaka nagrada i pohvala. Zato je danas prilika da se uz blagdan sv. Male Terezije nadahnjujemo njezinim primjerom, te upustimo u avanturu poniznog života i služenja našim bližnjima. Ona je vrlo brzo postala svjesna svoje nemoći i slabosti. Sebe je uspoređivala sa zrncem pijeska. ‘ Ali i to zrnce pijeska može se uzdići u nebeske visine zahvaljujući tehničkom izumu – dizalu’, kazala je svojoj poglavarici.’Dizalo je Isus koji se sagiba prema meni malom i nevrijednom stvoru, prima me svojim rukama, grli svojim srcem punim ljubavi i nosi u nebeske visine,‘“ ustvrdio je voditelj slavlja.
Zatim je razmišljajući o Glasu Koncila i medijima danas primijetio da je Glas Koncila, na sebi svojstven način, ponovno uljez u medijskom prostoru. Naime, on nastoji biti medij nade, optimizma i radosti, dok drugi mediji siju paniku i strah, te donose crnilo, žutilo i laži.
Zaželio je novinarima i djelatnicima Glasa Koncila da svjedoče poniznost i da svojim pisanjem proslave Boga, kao i to da budu kvasac i sol u današnjem društvu i Crkvi, te da i oni poput sv. Male Terezije imaju veliko pouzdanje u dragoga Boga i da mu do kraja vjeruju. Ona je sve poslove rado obavljala i žrtvovala se jer ju je nosila ljubav prema Isusu Kristu.
Predvoditelj slavlja završio je homiliju Svetičinim riječima izrečenim prije njezinog odlaska Gospodinu: „Ni na nebu neću biti bez posla. Kako bih bila nesretna ondje, ako ne bih mogla onima koje volim, pružiti radost na zemlji. Moja je želja da ja i dalje radim za Crkvu i za duše. Bog će sve učiniti što ja hoću, jer na zemlji nikada nisam tražila da se vrši moja volja, nego njegova. Stoga hoću činiti da iz neba ruže padaju na ljude.“
Nakon tradicionalnog blagoslova ruža, znaka Terezijine prisutnosti i kreposti, zavjetno hodočašće Svetici iz Lisieuxa završilo je pjesmom „Kraljice sv. Krunice“, kao i prijateljskim druženjem u sestarskoj govornici. Pjesma, šala i aktualnosti iz života Crkve nisu izostali, a također niti izmjena darova, osobito cjelogodišnjih knjiških iznenađenja, uz preporuku u daljnju molitvenu podršku i pratnju.
Svečanim misnim slavljem koje je predslavio mons. Ivan Miklenić, kanonik zagrebačke prvostolnice, kao i popodnevnom sv. misom, koju je predvodio vlč. Danijel Hačko, župnik u Brdovcu, proslavile su sestre karmelićanke, kao i brojni svetičini štovatelji, blagdan sv. Male Terezije, najmlađe naučiteljice Crkve, u subotu 1. listopada 2022. godine, u Stepinčevom Karmelu. Uz mons. Miklenića bili su i preč. Ivan Frkonja, dekan zaprešićkog dekanata, mons. Stjepan Bradica, začasni kanonik sisačke biskupije, preč. mr. Mijo Matošević, supsidiar u župi Stupnik-Lučko, te vlč. Krunoslav Kolar, župnik na zagrebačkoj Kajzerici.
Misna čitanja pročitali su: Luka Balaško, Marija Jurilj, a molitvu vjernika Marija Marić, dok je Evanđelje navijestio preč. Frkonja.
Nadahnjujući se na evanđelju blagdana, mons. Miklenić se osvrnuo na riječi: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“, te je pojasnio tko su mudri, a tko maleni u biblijskom duhu.
„Cjelokupna stvarnost, prošlost, sadašnjost i budućnost, kako na nebu tako i na zemlji nije prepuštena nekoj slučajnosti nego joj je Bog jedini i apsolutni gospodar. Sve što postoji na nebu i na zemlji ovisno je o Bogu i naši životi i sve okolnosti u kojima živimo u ruci su Božjoj. Bog nam je jedini i najbolji gospodar. Ako smo mi s Bogom, ako mi prihvaćamo Božju ljubav i uzvraćamo mu svojom ljubavlju, onda u našem životu nema mjesta za nikakav strah, za neuspjeh ni za lutanje. S Bogom, koji je jedini apsolutni gospodar neba i zemlje, baš sve imamo i to ono najbolje! Nije li to jedna od najvažnijih spoznaja u našem životu?“, naglasio je propovjednik.
U nastavku propovijedi, govorio je tko su „mudri i umni“, te je između ostalog rekao da su po prosječnom mišljenju „mudri i umni“ oni koji su školovani, koji su na istaknutim položajima u društvu, koji su bogati i popularni, o kojima se često u javnosti govori, koji imaju svoje mjesto u medijima, a svi drugi su, reklo bi se, obični mali ljudi. No, u Isusovim očima nije tako. Za njega su „mudri i umni“ pismoznanci koji su svoj razum upotrijebili da bi stvorili skučenu sliku o Bogu i svijetu i koji više nisu spremni ni slušati ni naučiti nešto novo jer su uvjereni da sve znaju o Bogu i da je jedino njihov nauk i njihov pogled na stvarnost ispravan.
Također je ustvrdio da su „mudri i umni“ svi oni ljudi koji za sebe sve najbolje znaju, koji su samodostatni, koji rado dijele svoje savjete drugima i nisu otvoreni za nešto novo. „Mudri i umni“ su svi oni ljudi koji si umišljaju da su bolji od drugih, da su iznad drugih i da su važniji od drugih…
Pod „malene“ Isus podrazumijeva sve koji nemaju zemaljštinom ispunjen život nego su otvoreni Bogu i u mnogim zemaljskim vrijednostima zakinuti. Isus je prvo blaženstvo uputio siromašnima duhom, pokazivao je posebnu skrb za odbačene, prezrene i neuke. Takve je Isus pozivao da budu njegovi učenici, s takvima je počeo izgrađivati kraljevstvo nebesko na zemlji i s takvima je izgradio apostolski zbor i osnovao Crkvu kao novi narod Božji. U Isusovim očima maleni su svi oni koji su svjesni da su Božje stvorenje, da im je Bog Stvoritelj i Otac, koji im daruje život, drži ih i neprestano se brine za njih, misli su mons. Miklenića.
„Maleni su svi oni koji su skromni, ponizni te znaju da ovise o živom Bogu, koji je prvi i najvažniji u njihovom životu i djelovanju. Maleni su svi oni koji svjesno odluče Boga staviti na prvo i najvažnije mjesto u svojem životu, koji Bogu dopuštaju da u suživotu s drugim ljudima On odražava u njima svoje božansko srce, te su spremni Bogu dati svoje ruke, noge i sve sposobnosti za ostvarivanje općega dobra i dobra prema svakom čovjeku,“ zaključio je propovjednik.
Taj duh malenosti živjela je sv. Mala Terezija, posebno u Karmelu. Ona se sva posvetila i predala Isusu, otvorila se njegovoj ljubavi, nije bila zarobljena svojim potrebama i željama. Jedino što joj je bilo važno je da Isusa ljubi i da dade svoj obol izgradnji Božjega kraljevstva na zemlji. Došla je u Karmel da spašava duše i moli za svećenike, da bude Isusova zaručnica i majka duša. Osobito je to poslanje došlo do izražaja kada ju je pohodila teška bolest, duhovno trpljenje i kušnja vjere.
U tim trenutcima provodila je u djelo svoj poziv da bude ljubav u srcu Crkve živeći tu ljubav u najsitnijim i naoko najnevažnijim stvarima svakodnevnog života, naglasio je propovjednik i poručio Terezijinim štovateljima da im Gospodin po zagovoru sv. Male Terezije podari milost da uvijek budu otvoreni Bogu, da neprestano rastu u ljubavi prema Bogu, i čovjeku, kako bi mogli u času prijelaza Gospodinu reći s njom: „Bože moj, ja vas ljubim.“
Pri kraju misnoga slavlja, mons. Miklenić je blagoslovio ruže, znak Terezijinih kreposti i milosti koje sipa s neba na zemlju, a don Stjepan se zahvalio voditelju slavlju i svim prisutnima na sudjelovanju u Euharistijskom slavlju, te im zaželio Terezijinu otvorenost prema Bogu i suradnju s njim, osobito u svakidašnjici života.
Pjesmom „Kraljice sv. krunice“ i primanje Gospinog škapulara završilo je prijepodnevno euharistijsko slavlje, koje su animirale čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a nije izostalo ni druženje u govornici.
Popodnevno misno slavlje, predslavio je vlč. Danijel Hačko, uz asistenciju ministranata i čitača. U svojoj zapaženoj homiliji govorio je o životu, poslanju i krepostima sv. Male Terezije, te o njezinom odgoju u obiteljskom domu, te o roditeljskom trajnom predanju Bogu, osobito u odgoju djece. Primjer Terezijinih roditelja svjedoči iznimno ljepotu i snagu istinskog bračnog zajedništva, kao i nezamjenjivost roditeljske uloge u dobrom odgoju, napose vjerskom. Vrijednosti su to koje se stavljaju svim katoličkim supružnicima kao poseban uzor.
„Sveta Terezija od Djeteta Isusa obično se sama nazivala Isusov cvjetić ili Mali cvijet, htijući time istaknuti svoju posvemašnju podređenost Isusu, nedostatnost, malenost i predanost, osobine koje današnji naraštaji niti cijene niti traže, a one su koje daju snagu osobi, obitelji, župi i društvu, a uz to nas izravno vode u Božji zagrljaj,“ rekao je vlč. Danijel.
U daljnjem nastavku propovijedi govorio je o Terezijinom tragu kojeg je ostavila iza sebe. S jedne strane bila je vrlo zahvalna, jednostavna, pobožna i ponizna. Osjećala je Isusovu blizinu, a istovremeno bila je i osamljena i nezadovoljna svojom duhovnošću zbog čega je vrlo patila i teško proživljavala vrijeme suhoće i kušnje.
U svojim autobiografskim rukopisima gdje pripovijeda o svome životu, razvija teologiju koju je nazvala „malim putem“. Ona svojim „malim putem“ donosi ljudima radost i poruku mira, vedre pobožnosti pune pouzdanja. To je za Tereziju put duhovnog djetinjstva. Njezina je želja dušama pokazati mala sredstva koja su se kod nje tako dobro potvrdila, tj. „po malim svakodnevnim žrtvama Gospodinu svakodnevno darivati cvijeće, pridobivati ga malim ljubaznostima“. Za sv. Tereziju biti malen znači: „priznati svoju ništavost, sve očekivati od dragoga Boga, ne žalostiti se previše zbog svojih pogrešaka“. Tako ona piše između ostalog da „Bog ne treba naših djela, nego samo našu ljubav“…
Duhovnost sv. Terezije razlikovala se od dotadašnjih duhovnosti koje su posebno naglasak stavljali na čudesa i mističnost, a Terezija je dala važnost vjeri koja se ne oslanja na emocije, nego svoju snagu crpi iz čiste ljubavi prema Kristu i ljudima.
Župnik Hačko je na kraju homilije poručio da: „Sve što je činila i sve što je proživljavala sv. Mala Terezija svjedoči o posebnoj vezi siromašnih duhom s njihovim najvećim prijateljem – Isusom, a to je ono što bi nam svima trebalo biti na pameti kao snažan poticaj za koji vrijedi sve svoje snage ulagati od jutra kad se budimo do večeri kad liježemo. ‘Treba činiti samo jedno; sipati Isusu pod noge latice cvijeća malih žrtava, zatim se prepustiti potpuno Njemu.’“
Tradicionalni blagoslov ruža nije izostao, kao niti druženje u govornici. Svetim misnim slavljima prethodila je molitva sv. Krunice, kao i Večernja blagdana, a također i devetnica molitava i pjesama u čast Male Svetice koje su animirale čuvarice svetišta svojim skladnim pjevanjem.
Don Danko Litrić, SDB, misionar iz Ruande, posjetio je u subotu 27. kolovoza, na spomendan sv. Monike, sestre karmelićanke u Brezovici. Posjet je započeo misnim slavljem koje je don Danko predslavio uz asistenciju don Stjepana Bolkovca, SDB, ravnatelja na zagrebačkoj Knežiji. On je pozdravio svoga subrata don Danka i napomenuo kako je misionareva želja bila posjetiti Karmel prije povratka u Ruandu.
Don Litrić osvrnuo se u homiliji na svoj misionarski rad i obrazložio razlog dolaska; susret hrvatskih misionara u Rijeci, te kratki godišnji odmor tijekom kojega je posjetio svoje prijatelje kako bi ih upoznao sa životom i radom u Ruandi. Osvrnuvši se na svoj misionarski rad, rekao je da je već 41 godinu misionar u Ruandi, a kroz te godine bilo je i radosti i tuge. Njegove misionarske aktivnosti uključuju po tri sv. mise nedjeljom i blagdanima, ispovijedanje vjernika, pomoć djeci u obrazovanju, te pomoć starijima i bolesnima. U Ruandi još uvijek ima dosta gladnih koji nemaju ni zemlje, ni kuće, ni posla. Čini za njih što je moguće, a ostalo prepušta Bogu.
„Kako činimo? Danas nam je Isus rekao: ‘svaki prema svojim talentima’, prema daru koji smo dobili – svećenik, časna sestra, brat, djed, roditelji… Svaki može učiniti puno dobra u svome staležu. Puno, puno dobra! Zahvaljujem se časnim sestrama koje se mole za nas i molim ih da i dalje nastave moliti da bi mogli do kraja života služiti darovima koji su nam dani. Do kraja! Da ne posustanemo u slabostima. Čovjek ne smije stati i reći: ‘Ja ne mogu’. Obećajem da ću se i dalje moliti za vas sa svojima u Ruandi, kao i za svoju Domovinu, da u bogatstvu ne zaboravimo Boga, jer to je gore od siromaštva, pa da se svi zajedno nađemo sretni ovdje na zemlji i u vječnosti“, zaželio je don Danko.
Nakon misnoga slavlja vjernici su s radošću pozdravili misionara don Danka, obećali mu molitvu, duhovnu blizinu, kao i pomoć gladnima, a sestre će nastaviti svojom molitvenom pratnjom podržavati ga na njegovom misionarskom putu u Ruandi.
Na spomendan sv. Klare, u četvrtak 11. kolovoza 2022. godine, i na uočnicu trodnevnice Velikoj Gospi, župljani župe Uznesenja Blažene Djevice Marije iz Tuhlja, pod vodstvom svoga župnika vlč. Bože Belinića, hodočastili su Gospi Karmelskoj i sestrama karmelićankama u Brezovicu. Misno slavlje predvodio je vlč. Belinić, a uz njega su bili ministranti.
U uvodnim mislima, predvoditelj slavlja osvrnuo se na značenje kontemplativnog života u Crkvi, osobito na značenje molitve kojoj se sestre posvećuju za život Crkve i cijelog svijeta. Isto tako naglasio je da se po molitvi svijet spašava i da na zemlju padaju sve milosti iz Očeva, Isusova i Majčina srca. Potom je spomenuo da se Crkva danas spominje sv. Klare, djevice, koja je veliko svjetlo za Crkvu jer se svega odrekla kako bi potpuno pripadala Isusu.
Nadahnjujući se na Evanđelju dana, vlč. Božo je ustvrdio da je nemoguće biti Marijino dijete i nositi škapular, a ne praštati svima svim srcem. Isto tako je naglasio da je nemoguće biti Marijino dijete i imati bilo kakvu mržnju prema bilo kome. „Gledajmo Isusa na križu kada je bio popljuvan, ismijan, prezren, bičevan… Gledajte to Lice! Ni najmanje mržnje nema na njegovom Licu, niti u njegovom Srcu. Za one koji ga pljuju kaže: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine’ (LK 23,34). Njegova narav je ljubiti. Njegova narav je Ljubav. On ne može nego da ljubi. Isus to hoće od svih nas, da budemo ljubav kao i on. Nošenje škapulara nas potiče da budemo što sličniji Isusu. Kad nas netko povrijedi, ne možemo prestati voljeti jer je Isusovo Srce i Marijino Srce u našem srcu,“ riječi su predvoditelja slavlja.
Zatim je usporedio naš život sa lijepim mirisavim cvijetom. Ako ga otkinemo jer nam se sviđa, mi ga ubijamo. Potom se propovjednik zapitao: „Je li taj cvijet kaže da više neće mirisati za tebe jer si mu uskratio život? Ne, cvijet i dalje miriše.“ Tako smo i mi pozvani da poput cvijeta i dalje mirišemo za druge i kad nas povrijede.
Na kraju homilije, vlč. Belinić je poručio da treba bezuvjetno ljubiti poput Marije i da primajući Isusa u hostiji zamolimo da nam po Majci Mariji dadne tu savršenu ljubav jer na kraju našeg života bit ćemo pitani samo kako smo ljubili, o čemu nas uči i sv. Ivan od Križa.
Misno slavlje animirale su lijepim pjevanjem sestre karmelićanke, a hodočasnici su im se zdušno pridružili. Domjanićevom pjesmom „K suncu prosi“ pozdravili su Gospu Karmelsku i gotovo svi primili Gospin haljetak – škapular o kojemu je progovorila s. Ilijana T. Cvetnić, OCD.
Druženje kod korske rešetke nije izostalo, kao i uzajamno ohrabrenje i preporuke u molitve.
Svetkovina Gospe Karmelske zadobila je svoj vrhunac u nedjelju, 17. srpnja 2022. godine na proštenju u Stepinčevom Karmelu. Rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu preč. Matija Pavlaković predslavio je središnju misu – poldanjicu. Suslavili su duhovnik bogoslova Ivan Grbešić i domaći župnik Zvonko Vuković koji je pozdravio voditelja slavlja i sve prisutne vjernike.
U uvodnim mislima preč. Pavlaković čestitao je sestrama njihovu svetkovinu. Tako je između ostalog rekao da je kršćanska svetost odraz Božjeg otajstva u životu čovjeka, a taj odraz ima u Blaženoj Djevici Mariji čudesnu snagu, kao i u svima koji su se odazvali na zov te svetkovine.
U homiliji, propovjednik je govorio o škapularu, čudesnom Marijinom daru za karmelski red, a potom i za sve vjernike koji ga budu nosili i stavili se pod Marijinu zaštitu. Škapular je prema predaji primio sv. Šimun Stock, general Karmelskog reda, u noći između 15. i 16. srpnja 1251. godine kada je red bio u velikoj opasnosti da bude ukinut. No, Marija ga je spasila i stavila pod svoju zaštitu dajući mu svoj škapular riječima: „Uzmi, predragi sine, ovaj škapular tvoga Reda; on je znak da ste moja braća, povlastica koju dajem tebi i svim karmelićanima. Tko god pobožno umre odjeven u ovo odijelo bit će očuvan od vječnog ognja. Evo znaka spasenja, obrane u pogibeljima, jamstva mira vječnoga saveza sa mnom.“
Nadalje, propovjednik je istaknuo da Blažena Djevica Marija i sveci uče moliti, a moliti znači neprestano biti s Bogom. Na tom putu, koji nije lagan, primjer dosljedne vjernosti je nebeska Majka. Uz Marijinu pomoć i zagovor može se ostvariti osobni poziv i poput proroka Ilije biti prorok svoga vremena.
„A biti prorok znači prije svega osluškivati svakodnevno Božji glas, razaznati ga u buci današnjice, čuti ga i provesti konkretnim svjedočanstvom života. Kako bismo dosegli uspone na duhovne vrhunce kojima stremimo potrebna je žrtva, potrebna je dobra volja, ali, iznad svega, potrebno je poučljivo srce i ustrajnost u osluškivanju Božje riječi koja poput svjetla obasjava naš put“, rekao je preč. Pavlaković.
Potom je, oslanjajući se na poslanicu Galaćanima, govorio o Mariji kao ženi koja je rodila Sina Božjega, te o Mariji kao prvoj Gospodinovoj učenici jer ga je začela i rodila, jer se s ljubavlju za Njega brinula i jer je s ljubavlju s Njime zajedno trpjela, nadala se i radovala. Potom je zaključio da nas Marija tome danas uči.
U nastavku propovijedi, rektor Pavlaković prisjetio se svojih studenskih dana kada je dolazio u Stepinčev Karmel nadahnjivati se na sestrinskom življenju Božjeg poziva koji mu je ostao uvijek otajstvo, shvativši da svaki Božji poziv nosi sa sobom odgovornost u kojoj je potrebno vlastito udioništvo.
Isto tako, primijetio je da je bl. Alojzije Stepinac dao posebnu važnost molitvi, žrtvi, služenju sestara karmelićanki, zato im je osnovao Karmel, a sam je živio u skučenom prostoru u Lepoglavi i Krašiću, ali u nutarnjoj širini Božje prisutnosti. Njemu su Lepoglava i Krašić na neki način postali Karmel. Rektor je ustvrdio da je Karmel u Brezovici dio Alojzijeva kompasa u kojemu se nalazi lik Majke Božje, Kraljice Karmela.
Na kraju propovjedi, preč. Pavlaković pozvao je prisutne da usklade kompase s Marijom i blaženim Alojzijem moleći sa sv. papom Pavlom VI.: „Majko i Kraljice Karmela, najsvetija Djevice, ojačaj nas u našem karmelskom pozivu; ponudi nam užitak duhovnih vrjednota; izmoli nam darove svetih i teških uspona, kako bismo došli do božanskih spoznaja, do neiscrpiva iskustva tamnih noći i svjetlom obasjanih dana; ulij nam čežnju za Kraljevstvom nebeskim; učini nas primjerima i braćom u Crkvi Božjoj; i napokon kada dođe čas uvedi nas u posjed Krista i njegove slave, za čime naš posvećeni život sada cjelovito žudi.“
Prije završenog blagoslova, domaći župnik Vuković zahvalio je predslavitelju preč. Pavlakoviću, duhovniku bogoslova vlč. Grbešiću, te župnom zboru „Sv. Cecilija“ iz Vukovine i svim prisutnima za euharistijsko i duhovno zajedništvo. Svečano misno slavlje završilo je Domjanićevom pjesmom „K suncu prosi“.
Prvo čitanje pročitala je Dora Skender, drugo Tomislav Skender, a Evanđelje je otpjevao vlč. Grbešić. Zborom „Sv. Cecilija“ ravnao je mo. Brankao Puceković.
Toga dana u Karmelu su slavljene još tri mise. Proštenje je otvoreno jutarnjom misom koju je predslavio don Stjepan Bolkovac, SDB. U homiliji, don Bolkovac je govorio o Marijinoj majčinskoj ljubavi koja je slična Božjoj ljubavi, s posebnim naglaskom na strpljivost i poučljivost na koju Majka Marija poziva. Također, govorio je o duhovnom posinstvu vjernika jer su djeca nebeskog Oca, a ne slučajni prolaznici. Isto tako je pozvao vjernike da zahvale dragom Bogu na daru njegove Majke i da poput sv. Ivana apostola uzmu Mariju u svoj život i svoju svakidašnjicu. Liturgijsko pjevanje predvodile su sestre karmelićanke pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić.
Dekan Velikogoričko-odranskog dekanata i župnik Župe Pohoda Blažene Djevice Marije preč. Đuro Sabolek predslavio je hodočasničku zavjetnu misu župe Vukovina. Razmišljajući o navještenoj riječi Božjoj, propovjednik je rekao da se punina Božje slave očitovala u stvorenju, a svu božansku moć svetosti Bog daje ovom svijetu u osobnosti Blažene Djevice Marije. Isto tako, govorio je o Ilijinoj zadaći koju mu je dragi Bog povjerio, na čiju molitvu je nebo dalo kišu. Potom je ustvrdio da je Bog svemoguć u svojoj ljubavi i da Bog čini slično i po molitvama i zagovoru karmelićana i karmelićanki koji svoj život i svoju žrtvu prikazuju za svećenike, hrvatski narod i Domovinu. Pjevanje su predvodili Vokalna skupina KUD-a „Dučec“ i zbor kapele svetog Vida iz Mraclina pod ravnanjem prof. Antuna Kotteka. Slavlju je nazočio i Turopoljski povijesni banderij.
Večernju misu predslavio je župnik u Botincu vlč. Matej Petrić, a suslavio je župnik u Dugoj Resi vlč. Željko Nestić. U homiliji ispunjenoj simbolima, vlč. Petrić je između ostalog protumačio kako živjeti Karmel u svakidašnjici, oslonivši se na misna čitanja svetkovine. Tako je među simbolima na osobit način istaknuo tri žene pod križem; Mariju, Mariju Kleofinu i Mariju Magdalenu kao tri vida službe duhovnog majčinstva na koje smo svi pozvani. To su: služba zagovaranja, služba služenja i služba slobode za Boga. U liku Marije promatrao je savršenost i svetost jedne majke, majke zagovornice za svoju djecu kakva god ona bila. Drugi vid je služenje drugima. Riječ služenje dolazi od riječi sluh, to znači; imati sluha za nekoga, imati sućuti i razumijevanje. Zatim je spomenuo da je treći vid sloboda za Boga što se očituje u oslobađanju ljudi od posesivnosti, odgajati sebe i drugog za slobodu i prihvaćanju Boga koji je slobodan. Isto tako, rekao je da je to život Karmela koji se može živjeti u svakom staležu i na svakom mjestu. Pjevanje su predvodile čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić.
U danima Karmelske Gospe, hodočasnici u Karmela Brezovica primali su Gospin škapular, pristupali sakramentu ispovijedi, molili zajednički krunice između svetih misa i sestrama preporučivali svoje nakane i potrebe. Ljubav prema Majci Božjoj, Kraljici Karmela posvjedočili su i ove godine njezini štovatelji i hodočasnici, kao i prijatelji i dobročinitelji Karmela u Brezovici, te sestre karmelićanke i braća karmelićani.
Središnje misno slavlje na svetkovinu Gospe Karmelske, 16. srpnja, predvodio je u Stepinčevu Karmelu u Brezovici kanonik prvostolnog Kaptola zagrebačkog mons. Zvonimir Sekelj. Uz njega su suslavili: mons. Stjepan Bradica, mons. Ivan Miklenić, p. Stjepan Fridl, DI, p. Mijo Nikić, DI, vlč. Ivan Vragović, vlč. Josip Vragović, vlč. Vjekoslav Meštrić, vlč. Rafael Mlinarić, te domaći župnik vlč. Zvonko Vuković koji je na početku misnoga slavlje pozdravio mons. Sekelja i sve prisutne svećenike i hodočasnike, osobito hodočasnike iz župe Pohoda BDM u Sisku koje je predvodio kapelan vlč. Rafael Mlinarić. Tu su bili čitači i ministranti: Tomislav Skender, Luka i Lea Balaško, te Šimun Šušak.
Prvo čitanje pročitao je Šimun Šušak, drugo Lea Balaško, a Evanđelje je navijestio vlč. Vjekoslav Meštrić, dok je Molitvu vjernika pročitao župnik Vuković.
U uvodnim mislima mons. Sekelj je uprisutnio nebesku Majku i rekao da je Kraljica nebeska drugačija od naših predodžbi. Da to shvatimo potrebna nam je vjera koja nam daje drugačije poglede na stvarnost. Isto tako je rekao da se pravi kršćani ne izoliraju od svijeta jer oni znaju da u konačnici Božjeg djelovanja nije kazna, već blagoslov. Također je naglasio da nas Majka jako podupire u tome, jer Gospodin nas poznaje i vidi nas kakvi jesmo i vidi naše slabosti, naše nesavršenosti. Stoga je pozvao vjernike da s pouzdanjem predaju svaki teret grijeha Gospodinu, oslanjajući se na njegovu strpljivost i blagost.
„Što reći? Ja bih rekao ovo: osjećam se sigurnim. Ovdje je oaza Božje prisutnosti. Slušali smo Božju Riječ. Da li smo dopustili da ona provre u nama?… Bolji svijet počinje po Mariji, neprijateljstvo ja zamećem između tebe i Žene. (Post 3,15). Žena je bitna, da se dogodi taj koji će doći i uzeti nas i prožeti našu ljudsku stvarnost. Treba reći ‘DA’. Marija je otkrila da se radi o Bogu i Božjem pozivu i da treba vjerovati. Iako ne razumijemo sve poput Marije, bitna je suradnja. Onaj kome smo se predali nas voli i tu je Majka koja ima srce za nas, kao što je imala u Kani Galilejskoj za mladence kojima je nestalo vina“, ustvrdio je voditelj slavlja.
U nastavku propovijedi spomenuo je događaj o nastanku škapulara. Naime, Marija se molitelju sv. Šimunu Stocku, ukazala kad je Karmelski red bio u teškoj situaciji i obećala mu da tko bude nosio škapular, da će zadobiti radost vječnu, neće propasti.
Zatim je kroz pjesmu „Pismo majci“, Sergeja Jesenjina oslikao naš odnos prema Mariji i njezin odnos prema nama. „Jesi li živa, staričice moja? / Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje. / Nek uvečer nad kolibom tvojom / Ona čudna svjetlost sja i dalje. / Pišu mi da viđaju te često / Zbog mene veoma zabrinutu / I da ideš svaki čas na cestu / U svom trošnom starinskom kaputu…“
Marija izlazi na ceste, vrtove i zove nas. Ide na vrhove brda, traži nas na svim raskrižjima. Uporna i neumorna čeka svu djecu diljem svijeta. Njezine oči motre sva lutanja njezinih sinova i kćeri. Marijina majčinska briga i danas je prisutna u Crkvi. Ona uvijek bdije nad svojom djecom.
Jednako tako spomenuo je i to da časteći Mariju, kršćani slijede vlastitu, vječnu zvijezdu najčišćijeg sjaja. Naša obnova odgovor je Mariji. „Marijo, bit ćemo ti vjerni. Imat ćemo tebe pred očima… Bit ćeš vez, što zemlje dno i neba vrh u jedno spaja. I bit ćeš most, od molitava tkan, od suza mit, i u luk svit, nad jazima i crnim vodama, što čovjeka će dijeliti od Boga (Vladimir Nazor). To si ti Marijo i u to ne sumnjamo“, zaključio je homiliju mons. Sekelj.
Domaći župnik zahvalio je mons. Sekelju i svima prisutnima na bratsko-euharistijskom zajedništvu, a potom se mons. Sekelj obratio hodočasnicima te je spomenuo da smo mi svi Božja njiva i da na toj njivi raste žito i kukolj. Razlika između žita i kukolja je ta da je oko žita potreban trud i napor da bi raslo, dok kukolj raste sam od sebe. Tako i mi: da bismo bili zreli vjernici potreban je trud i napor, te dobro oblikovana savjest, kao i sigurnost da se Marija brine za nas.
Župnik Župe sv. Jurja i Imena Marijina u zagrebačkoj Odri Vladimir Cvetnić predvodio je večernje misno slavlje na čast Gospe Karmelske. Uz njega su bili vlč. Željko Nestić i o. Stjepan Ivan Horvat, CPPS. U uvodnim mislima vlč. Cvetnić je sve pozvao na radost zbog velikog slavlja svetkovine Kraljice Karmela i potaknuo prisutne da se stave pod Marijinu zaštitu, pod njezin plašt i okrilje.
„Blagoslovljeni svi vi koji dolazite u Ime Gospodnje. Ovdje ste se sabrali u ovo svetište Majke Božje Karmelske. Došli ste iz domaće župe, iz susjednih naselja, iz našega grada,… Većinom se mi ovdje fizički ne poznajemo, ali kad vas promatram, vidim da se osjećamo blizu, kao jedno srce i jedna duša. Povezuje nas duhovni vez, sveta vjera, krštenje i naša ljubav prema Majci Božjoj. Kad smo slušali kako Isus pod križem govori svojoj Majci: ‘Ženo, evo ti sina’, a Ivanu ‘Evo ti majke’, ja i ti osjećali smo se kao Ivan kojemu Isus daje Majku. Divan osjećaj vjere da smo Marijina djeca. Zato joj dolazimo s pouzdanjem, sa svojim srcem, s tugama, s teškoćama i stojimo pred njom govoreći: ‘Ti znadeš najbolje sve naše nevolje,’ započeo je homiliju predvoditelj misnog slavlja.
Zatim je rekao da smo se i mi uputili na brdo Karmel da budemo u ozračju i blizini naše nebeske Majke. Jednako tako, zahvalio je dragom Bogu na daru Karmela koji stoji i uzdignutih ruku upravlja Bogu molitve za hrvatski narod i domovinu.
Također je naglasio da je naš katolički kalendar okićen mnogim marijanskim blagdanima. No, svaki blagdan ima poseban miomiris. Ovaj blagdan zvuči tako lirski, biblijski, kao što je ljepota gore Karmela, a Blažena Djevica Marija je ta ljepota i ures Karmela, Crkve i svijeta. Nju slavimo, njoj kličemo, njoj se izručamo. Marija je pravi primjer, uzor kako se volja Božja sluša, kako se živi, kako se ostvaruje Kraljevstvo Božje koje je u nama. Potom je spomenuo sv. Ivana od Križa i njegovo djelo Uspon na goru Karmel i istaknuo kako nas on uči naći put do Boga, a time naći put do sebe, do svoga srca i duše, biti pri sebi. Kada smo pri sebi, onda smo u Bogu.
Pri kraju homilije poručio je da se nastojimo trsiti i živjeti po Božjoj volji, kako nas uči Marija koja širi svoj plašt i stavlja svu svoju djecu pod svoju zaštitu.
Središnje i večernje misno slavlje animirale su pjevanjem sestre karmelićanke pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD i uz orguljsku pratnju s. M. Kristine Jadanić, OCD. Večernjem misnom slavlju prethodila je Večernja Časoslova. Tijekom cijelog dana hodočasnike su ispovijedala i do šestorica svećenika, a o. Danijel Čolo, OCD, primao je vjernike u Škapularsku bratovštinu.
Štovatelji Karmelske Gospe su s karmelićankama u Brezovici proslavili uočnicu Gospe Karmelske na spomendan sv. Bonaventure, biskupa i crkvenog naučitelja, u petak 15. srpnja misnim slavljem koje je predvodio vlč. Vatroslav Siketić, župni vikar u Zaprešiću.
U metaforičnoj homiliji vlč. Siketić je naglasio da Karmel stoji poput križa Gospodnjega, dok se svijet vrti. Stoga se uputio u „slastičarsko razmatranje“, u školu simbola, kako bi došao do nekoliko poticaja za svetkovinu Gospe Karmelske. Tako je između ostalog rekao: „Karmel, ovaj Karmel, životno djelo našeg blaženog nadbiskupa Alojzija Stepinca, sličan je karamelu bojom, okusom i mirisom. Bojom jer je smećkast, smeđ, ponekad, ako je gorak, gotovo crn, a ako je spravljen s mlijekom, gotovo bijel. Okusom, dakako, sladak poput meda. I mirisom jer se u njemu ćuti lagana vatra na kojoj je spravljen. Karamel se dobiva polaganim zagrijavanjem šećera, ne naglim, ishitrenim, naprasnim, već pažljivim, ustrajnim i pozornim. Tako se i naše sestre oblikuju u ovim blagoslovljenim prostorima. Nadalje, dodaje se i maslac u smjesu. A njega je nemoguće dobiti od sirutke, mlaćenice ili bijele vode koja se običava nazivati obranim mlijekom s 0,9 % mliječne masti. Potrebno je svježe mlijeko zagrijati, pokupiti skorup i u stapu postojanim, ritmičnim udarcima započeti formirati maslac. I naše sestre sabrane su rukom Zaručnikovom i u ritmu bogoslužja časova polako oblikovane u maslac, dragocjeni zlatni plod mlijeka“.
U nastavku homilije spomenuo je kako se karamel oblikuje i kako su poslastice međusobno slične, identične, no istina je drugačija; svaka je čudo ljubavi Božje koje se daruje drugima. Istaknuo je također kako je u postupku priprave karamele potrebno dosta vremena, dragocjenih sastojaka (šećer, maslac, mlijeko) i ustrajnosti u oblikovanju, a koliko je više vremena, dragocjenih sastojaka iz vrta milosti Božjih i ustrajnosti potrebno da bi se oblikovalo jedno srce u Karmelu. Ovaj Karmel darovao je nove karmele u kojima se spravljaju delicije za život vječni. To valja čuvati i za to moliti, rekao je između ostalog na kraju homilije vlč. Siketić.
Na misi su pjevale karmelićanke, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD i uz orguljsku pratnju s. M. Kristine Jadanić, OCD.
Trodnevnom pripravom i devetnicom molitava, razmatranja i pjesama pripremale su se karmelićanke, koje slave svoju zaštitnicu samostana i svetišta, kao i štovatelji Gospe Karmelske za njezinu svetkovinu 16. srpnja koju s ljubavlju i radošću očekuju.