"Događanja"

Na svetkovinu Svih Svetih, 1. studenoga 2021. godine, započela je svoj novicijat i obukla karmelsko redovničko odijelo postulantica Katarina Pinjušić, koje je na uočnicu svetkovine blagoslovio rektor Međubiskupijskog sjemeništa, prečasni Matija Pavlaković. Za taj čin spremala se osmodnevnim duhovnim vježbama, molitvom i razmatranjem.

Tijekom uvođenja u redovnički život, postulantica Katarina primila je novo ime: s. Marija Katarina od Boga, što je i pokazatelj njezinog daljnjeg odrastanja u karmelskoj karizmi i duhu.

Ulaskom u novicijat započela je novi život s Bogom i sa Zajednicom, što je i potvrdila u svome geslu za oblačenje koje glasi:„Evo, činim nešto novo; već nastaje.“ (Iz 43, 19).

Vjerujemo da će ta nova ljubav i nova revnost za Gospodina i duše biti i kod s. Marije Katarine svjedočka i ohrabrujuća za sve one koje joj je dragi Bog stavio na njezin životni put.

S. M. Katarina potječe iz brojne katoličke obitelji, iz župe Uzvišenja sv. Križa u Križu gdje je provela svoje djetinjstvo i mladost.

Kad je godine 1943. vlč. gospodin Đuro Makarević slavio svoju Mladu Misu u dvorcu Brezovica, u kapelici sestara karmelićanki, nije ni slutio kuda će ga to duhovno zajedništvo sa sestrama odvesti. Naime, čim je postao upravitelj župe Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini, 1946. godine, zavjetovao je župu Majci Božjoj Karmelskoj i hodočastio je sa župljanima svake godine u nedjelju nakon 16. srpnja, na njezino proštenje. Jednako tako, preporučio je župu u molitve sestara koje su mu bile podrška u njegovom svećeničkom i župnom apostolatu.

Potaknuo je svoje župljane da karitativno pomažu sestrama, osobito plodovima svojih vrtova, njiva i vinograda, kao i drugim potrepštinama. I ta međusobna duhovno-karitativna razmjena traje do danas. To su posvjedočili i revni mladi i mlađi župljani koji su i ove subote 23. listopada 2021., darivali našu karmelsku zajednicu radom svojih ruku i blagoslovom svojih polja i vrtova. Kiša ih je pratila do Karmela, ali im nije oduzela radost srca i vedrinu duha dok su istovarivali i raspremali darove dobrih i plemenitih ljudi. Vjerujemo da će Gospodin blagosloviti njihov trud i napore kao i njihovu velikodušnost da čine dobro drugima. Već sama dobrota koju ugrađuju u život Karmela i mnogih, nagrada je Svemogućega njihovim obiteljima i njihovoj župi.

I kad su sve darove posložili, zasjalo je sunce. To je naš život; sunce Božje ljubavi zasja u našim očima i u našim srcima kada usrećujemo jedni druge čineći dobro. Hvala dobri ljudi, što ste nam ostavili trag sunca, Boga, i što nas niste zaboravili!

Bosonoge karmelićanke u Brezovici, zajedno sa štovateljima i prijateljima sv. Terezije Avilske, njihove duhovne majke i naučiteljice Crkve, mističarke i spisateljice, proslavile su u petak, 15. listopada njezinu svetkovinu. Msgr. Zvonimir Sekelj, kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog, predvodio je središnje misno slavlje, a uz njega su bili suslavitelji: preč. Matija Pavlaković. preč. mr. Mijo Matošević, vlč. Vladimir Cvetnić, vlč. Mladen Škvorc, vlč. Krunoslav Kolar, vlč. Željko Nestić, vlč. Boris Jozić, DI, te domaći župnik preč. Zvonko Vuković koji je srdačno pozdravio mons. Sekelja i sve prisutne, osvrnuvši se kratko na život sv. Terezije i njezinu duhovnost.

U uvodnim mislima, mons. Sekelj je naglasio da nas život često stavlja pred izbor. Svi smo iskusili borbu između želje za sigurnošću i neke veće vrednote, nečeg nadnaravnog. Vjernost Evanđelju traži od nas da se odreknemo vlastitih interesa, da se naučimo oslanjati se na njega, težiti za istinskim vrednotama. To je dobro upila i izrazila sv. Terezija od Isusa i pokazala nam na koga se trebamo osloniti.

Nakon misnih čitanja koja su pročitali: vlč. Kolar, vlč. Nestić i vlč. Cvetnić, slijedila je zapažena homilija. Propovjednik se nadahnjivao na čitanjima svetkovine i istaknuo glavnu misao, a ta je: mudrost Božja koju je ugradila u sebe sv. Terezija Avilska. Tako je između ostalog rekao da se mudrost sastoji u tome da najbolje ciljeve života postižemo najboljim sredstvima i da je sve zemaljsko blago u usporedbi sa Božjom mudrošću, ništa. Nadalje je propovjednik rekao da se ovdje radi o cjelovitosti života, a ta cjelovitost je u povezanosti s Bogom i u sjedinjenju s njime. Bog nas ispunja svojim životom i poziva nas da živimo s njim. Zato nam šalje svoju mudrost u Isusu Kristu. Božji Sin došao je da nam u srce donese rasvjetljenje. Bog nam je odredio sebe kao potpunu radost. Kada se udaljujemo od Božje mudrosti osjećamo napetost, borbu, nezadovoljstvo, čovjek se okreće mudrosti ovoga svijeta, a ona doseže svoj vrhunac kada razapinje Božju mudrost. U Božju mudrost ucijepljena je sv. Terezija Avilska.

Terezija od Isusa više je nego pomoćnica u nevolji. Ona je vođa i putokaz kršćanske duše. „Opisala nam je da oslobođenje svoga ‘Ja’, vodi do jedinstva s Bogom. Predajući se Bogu postajemo sposobni da mu služimo. U svojoj nesigurnosti i zbunjenosti ljudi zaboravljaju da je Krist pokazao najkraći, mada najteži, put do cilja. Sv. Terezija Avilska se u svojoj dugotrajnoj borbi očistila od svega onoga što ju je udaljavalo od Boga i od čovjeka… U svojim djelima ostavila nam je zapisanu povijest svoga vanjskog života i unutarnjeg rasta. To je Terezija koja je upila Boga u sebe. Otkrila je da je po sakramentima i Euharistiji suobličena Bogu. Puni vjere i obnovljeni snagom Duha Svetoga koji djeluje u nama, pođimo na mjesta gdje nas Bog šalje,“ poručio je voditelj slavlja.

Svečanim blagoslovom i pjesmom „Kraljice svete krunice“, završilo je misno slavlje koje su animirale čuvarice svetišta, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.

Prijateljsko druženje nastavilo se u govornici gdje su sestre čestitale mons. Sekelju 50. obljetnicu svećeništva, a on je radost zlatnog svećeničkog jubileja podijelio sa braćom svećenicima i sestrama, te im uputio još nekoliko misli o sv. Tereziji Avilskoj.

Tako je između ostalog rekao i ovo: „Upijati Boga u sebe, literatura je života. Čudesa u njezinom životu su odraz da se što više poveže s onim kome je povjerovala. U to trebamo čitav život uranjati, inače se uvijek događaju katastrofe i naš život biva u isječcima, samo biramo ono što nam paše.

Duh Sveti koji nas propuhuje, ako mu se otvorimo, možemo postati ljepota. Sv. Majka Terezija oblikovala je svoje osjećaje, svoju strastvenost, nije ih potiskivala, već ih je digla na razinu duhovne vrijednosti. Trebamo poput nje dublje zaživjeti Isusovim životom, učvrstiti savez s njim.“

Rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu, msgr. Antun Sente, ml., predvodio je popodnevno misno slavlje, kojemu je prethodila Večernja Časoslova, kao i Gospina krunica. Uz njega su bili ministranti i čitači: Ivona Kubalo, Lea i Luka Balaško, te Marija Jurilj.

U prigodnoj homiliji predvoditelj slavlja protumačio je Riječ Božju o susretu Isusa sa Samarijankom na zdencu i primijetio da je naš Gospodin zanimljiv jer je iskoračio izvan uobičajenih pravila ponašanja. Židovi, naime, nisu razgovarali sa ženama, a kamoli sa Samarijankama. No, Isus je bio drugačiji i došao je donijeti Radosnu vijest, ne samo Židovima, već i Samarijancima, pa i toj ženi grešnici.  Gledajući grešnicu, vidi čovjeka unatoč njezinoj povijesti.

„Isus koristi svaku zgodu, ne bi li nam dao žive vode od koje nećemo nikada ožednjeti. Ništa kod Boga nije slučajno, pa ni ovo. Zanimljiv je razgovor sa ženom. Isus koristi priliku dok su učenici otišli u grad. Vidimo da Bog ima puno obzira prema našim obzirima. Koristi vrijeme dok učenici nisu tu da ga ne ometaju u evangelizaciji, naviještanju Božje Riječi Samarijanki. Znamo da se zbog njezinog susreta s Isusom otvorilo čitavo selo Božjoj Riječi. Isus ima takta. Govori ženi iz one stvarnosti kojom je opterećena, a to je, mukotrpno donošenje vode. No, Isus iz te životne potrebe, da čovjeku treba vode, usmjerava njezino razmišljanje na ono puno važnije i dublje,“ rekao je između ostalog msgr. Sente.

Nadalje, spomenuo je da je važno u svakodnevnim brigama stati, povući se i promisliti što zapravo određuje naš dan. Tko je taj koji našoj aktivnosti utažuje žeđ i daje nam onu pravu izvorsku vodu? Te je preporučio da je potrebno blagosloviti naš dan, tražiti od Boga zaštitu za naš trud i rad.

Isto tako je naglasio da je sv. Terezija Avilska živjela prosječan život jedne redovnice, a viđenje pakla ju je potaklo da bude revnija i radikalnija redovnica. Još je rekao da je potrebno s Bogom razgovarati i zatražiti žive vode u onim jednostavnim stvarima koji su nam često ulaznica u dubinske odnose s Bogom koje je doživjela Samarijanka i sv. Terezija Avilska.

„Kao rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa, ne mogu a ne spomenuti tog divnog sveca i zahvaliti sv. Tereziji Avilskoj koja ga je jako štovala, te je samostane stavila pod njegovu zaštitu. Tražila je od njega povjerenje, pouzdanje u Božju volju, baš kao što je on prihvaćao Božju volju, očuvao djevičanstvo Blažene Djevice Marije, osluškivao glas Božji koji je preko njega davao upute sv. Obitelji,“ naglasio je propovjednik.

Jednako tako, rekao je da iz toga možemo naučiti da i nama Bog progovara kroz nas same, Samarijancima po ženi Samarijanki, karmelićanima po sv. Tereziji Avilskoj, a svima nama kroz ljude s kojima se susrećemo.

Na kraju je zaželio da nas sv. Terezija Avilska i sv. Josip, zajedno sa Marijom dovedu do Isusa, do izvora žive vode. Zatim je čestitao sestrama njihovu svetkovinu, zahvalio sv. Tereziji za primljene milosti, preporučio se dalje u molitve i udijelio svima prisutnima svečani blagoslov. U prijepodnevnim i popodnevnim satima svećenici su dijelili sakrament Pomirenja hodočasnicima od kojih su neki primili i Gospin škapular.

Tradicionalno hodočašće svojoj zaštitnici, sv. Maloj Tereziji, djelatnika Glasa Koncila i Malog Koncila, 58. po redu, i ove godine nije izostalo. U četvrtak, 7. listopada, na spomendan Kraljice Svete Krunice, svoju zahvalu i zavjet svojoj Zaštitnici proslavili su Euharistijskim slavljem u Stepinčevom Karmelu u Brezovici, a predvodio ga je vlč. Ivan Petrović, župnik u Popovači.

Prije početka sv. Mise, glavni urednik GK-a, Branimir Stanić, pozdravio je sve prisutne i naglasio da ih je okupila sv. Mala Terezija, njihova zaštitnica, kojoj su došli izvršiti zavjet i zahvaliti joj za svoj opstanak i svoj život s Crkvom i našim narodom. Jednako tako, zahvalio je sestrama karmelićankama na njihovoj dugogodišnjoj molitvenoj pratnji i nazvao njihovu duhovnu djelatnost skrivenim pogonom GK-a, mjestom gdje se krije njihov gotovo 60 godišnji duhovni kapital. Isto tako, naglasio je povezanost GK-a sa sv. Malom Terezijom, što potvrđuje između ostalog i tiskanje 11. izdanja njezine autobiografije „Povijest jedne duše“, knjige koja je nakon Biblije najprevođenija na svijetu.

Prisjetio se brojnih čudesa koja su primili kao djelatnici od 1963. godine kada je GK-a po zagovoru sv. Male Terezije ugledao svjetlo dana i započeo s tiskanjem. Spomenuo se također i svih onih koji su ugradili sebe u život i djelovanje Glasa Koncila. Zatim je svoj pozdrav uputio župniku u Popovači, vlč. dr. Ivanu Petroviću, njihovom vanjskom suradniku i autoru Nedjeljnih biblijskih poruka, koji je prihvatio poziv da predvodi Euharistijsko slavlje.

Predvoditelj slavlja, vlč. Petrović, nadahnjujući se na misnim čitanjima, govorio je o Terezijinoj malenosti i jednostavnosti. Tako je između ostalog rekao i to da se Isus ophodio s Ocem sasvim jednostavnim riječima, onim riječima koje svatko od nas upotrebljava, kao što su: ištite, tražite i kucajte. I zaželio je prisutnima da i oni svojom jednostavnošću pristupaju Bogu. „Svatko od nas zna nešto tražiti, zamoliti, učiniti nešto maleno, jednostavno. S takvom jednostavnošću trebamo pristupati Bogu. Upravo te jednostavnosti životne su ono što je krasilo Malu Tereziju. A to je isto što Isus očekuje od nas da nas krasi, te malene riječi i djela. Isus predstavlja Oca kao odnos roditelja prema djetetu i obrnuto. Biti malen, poput djeteta, upravo po tom odnosu, toj malenosti, se otvaraju različita vrata prijateljstva. Tu se počinju sklapati oni prvi dublji odnosi s ljudima…,“ misao je propovjednika.

U daljnjem nastavku homilije naglasio je i to da Isus ne traži ništa veliko, uzvišeno, već jednostavnost. Iz toga se rađaju duboke navike koje se mogu oplemeniti, jednostavne geste, pogled, osmijeh, lijepe riječi, što dovodi do boljih odnosa među ljudima.

Slično je kada pogledamo i promotrimo Glas Koncila i upitamo naše vjernike što vole u njemu najviše čitati, a oni odgovore da su to upravo jednostavne stvari, događaji i primjeri koji ih približuju Bogu i ljudima i koji im pomažu u njihovim životnim poteškoćama. Takvi primjeri postaju poticaj da se čovjek promijeni.

Nadalje, vlč. Petrović osvrnuo se na skoru Sinodu koju Papa želi otvoriti, a koja potiče da svi ljudi zajedno hodaju prema Bogu oslanjajući se na tri jednostavne riječi: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje.

Voditelj slavlja poručio je djelatnicima GK-a i sestrama karmelićankama da ta jednostavnost i malenost o kojoj svjedoči sv. Mala Terezija je i njezino darivanje cvijeća svakome čovjeku, a onda i Bogu. Naše ponašanje treba biti cvijeće za drugoga, cvijeće za Boga, zahvala Bogu jer od njega sve dolazi.

Pri kraju sv. Mise vlč. Petrović blagoslovio je ruže, znak Terezijinih milosti i ljubavi onima koji je štuju, te ih je podijelio djelatnicima GK-a i MAK-a. Zavjetno hodočašće sv. Maloj Tereziji završilo je pjesmom „Kraljice svete krunice“, a također i prijateljskim druženjem, gdje nije izostala ni pjesma, ni šala, kao niti izmjena darova, osobito cjelogodišnjim izdavaštvom novih tiskovina, te preporukom djelatnika u daljnju molitvenu pratnju sestara.

Najmlađa učiteljica Crkve sv. Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga Lica, okupila je i ove godine na svoj blagdan, u petak 1. listopada 2021. godine, u Stepinčevom Karmelu u Brezovici, veliki broj svojih štovatelja i prijatelja. Središnje misno slavlje predvodio je mons. Ivan Miklenić, kanonik prvostolnog Kaptola zagrebačkog. Uz njega je bilo više od desetak svećenika i redovnika, osim onih koji su ispovijedali vjernike. Među njima su bili kanonik mons. Stjepan Bradica, o. Domagoj Augustin Polanščak, OP, bogoslov Mislav Matijašić, OP, vlč. Vjekoslav Pavlović, preč. mr. Mijo Matošević, braća svećenici vlč. Ivan i Josip Vragović, vlč. Krunoslav Kolar, vlč. Željko Nestić, trajni đakon Željko Kovačević, te domaći župnik preč. Zvonko Vuković koji je srdačno pozdravio mons. Miklenića, sve prisutne svećenike, sestre i vjernike.

U uvodnim mislima voditelj slavlja je spomenuo kako nam Mala Terezija svjedoči svoju ljubav prema Isusu. Ljubeći Isusa ona mu uzvraća ljubav, misleći na spasenje drugih, na spasenje svih ljudi. Isto tako, da nas ona svojim primjerom poziva da obnovimo ljubav prema Bogu i prema bližnjemu, prema svakome čovjeku. Tu ljubav možemo obnoviti kada mislimo na druge i kada molimo za njih, te želimo da se i oni spase.

Nakon misnih čitanja koja su pročitali: bogoslov Mislav Matijašić, Dora Nestić, te trajni đakon Željko Kovačević, mons. Miklenić je protumačio Riječ Božju, te prisutne upoznao sa Terezijinim zvanjem i poslanjem, aktualizirajući njezin život molitve u današnje prilike Crkve i svijeta. Homiliju prenosimo u cijelosti:

„Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.“ Isus je te riječi izgovorio u kontekstu prijekora, oštre opomene, gradovima Korozainu, Betsaidi i Kafarnaumu u kojima je učinio mnogo čudesa, a stanovnici mu nisu povjerovali niti se obratili. U tim gradovima mnogi su se smatrali mudrima i umnima, zapravo prepametnima da bi povjerovali Isusu, da bi Isusa i njegov nauk uzeli kao nešto novo i važno. U tim gradovima mnogi su bili prepuni sebe, oholi i bahati da bi mogli čuti nešto novo, da bi mogli prihvatiti Isusa i njegov nauk. Isus ih opominje da će građanima Sodome na sudnjem danu biti lakše nego ljudima tih gradova jer su odbili Božju ponudu milosti i proigrali vrijeme odlučivanja.

Riječima: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje“ Isus izriče pohvalu Bogu Ocu i otkriva da je Bog Otac  jedini „gospodar neba i zemlje“ tj. svemogući stvoritelj koji svijet održava i kojemu je baš sve podloženo. Nema ni jednog drugog boga pored njega! Isusovo svečano oslovljavanje Boga Oca i otkrivanje njegove apsolutne moći i vlasti ističe paradoks da su takvome, moćnome, svemogućem Bogu, najvažniji „maleni“! Svemogući Bog dakle objavljuje svoju Radosnu vijest spasenja ne mudrima i umnima nego malenima, ne onima koji smatraju da su važni, koji su puni sebe, koji smatraju da sve znaju, nego malenima tj. jednostavnima, neukima, skromnima, svjesnima svojih ograničenosti, koji su često u društvu odbačeni, marginalizirani i prezreni. Takvo iznenađujuće Božje ponašanje kritika je ne samo starozavjetnim svećenicima i vjerskim službenicima i vjernicima nego i suvremenim voditeljima kršćanskih zajednica i  suvremenim članovima Crkve.

U povijesti Crkve, pa i u sadašnjosti, postoje i sukobljavaju se dvije slike Crkve, jedna je slika Crkve kao piramide, a druga je slika Crkve kao koncentričnih krugova. U slici Crkve kao piramide donji, najširi sloj su tzv. obični vjernici, odnosno svi koji su kršteni, iznad njih su svećenici, redovnici i Bogu posvećene osobe. Još viši sloj tvore biskupi, zatim nadbiskupi,  kardinali i na vrhu papa. Takvu sliku Crkve, osim nekih u samoj Crkvi, jako vole suvremeni mediji. Takva slika opravdana je jedino iz aspekta razumijevanja vlasti, odgovornosti za odlučivanje u zajednicama, no Crkva se nikada ne smije svesti samo na taj aspekt jer je Crkva neizmjerno više te ima osim ljudske još važniju božansku komponentu koja pri ovoj slici Crkve uopće ne dolazi do izražaja.

U slici Crkve kao koncentričnih krugova, a to je slika Crkve koju je istaknuo II. Vatikanski koncil, u središtu svih krugova je Isus Krist, koji je glava Crkve, a u koncentričnim krugovima raspoređeni su svi članovi Crkve s tim da su najbliži Isusu oni koji to stvarno jesu po svojoj vjeri, nadi i ljubavi. U svim drugim krugovima, bliže ili dalje od središta tj. od Isusa, svi su drugi članovi Crkve prema stupnju svoje blizine Isusu odnosno po mjeri svoje vjere, ufanja i ljubavi. U toj slici Crkve nema povlaštenih bez obzira na to koje službe u Crkvi pojedinci imaju, jer je jedini kriterij stvarna blizina Isusu. Činjenica da su gotovo svi pokojni pape 20. i početka 21. stoljeća bili vjernici sveta života, dakle veoma bliski Isusu, velika je utjeha i poticaj i za sve nas.

I sveta Terezija od Djeteta Isusa ušla je u krug najbližih Isusu. Kako je sama zapisala u svom dnevniku, dugo se je mučila pitanjem koje je njezino mjesto u Crkvi, što je njezin poziv u Crkvi. Čitajući 12. i 13. poglavlje Pavlove Prve poslanice Korinćanima spoznala je da je njezin poziv – biti ljubav u srcu Crkve i to ljubav koja se odnosi prema Isusu i prema svim ljudima koji su pozvani na spasenje. Sveta Terezija od Djeteta Isusa bila je među onim „malenima“ kojima  se Bog objavljuje, otkriva im svoju radosnu vijest i daje milost da spoznaju neizmjernu Božju ljubav i na nju uzvrate svojom ljubavlju.  Sv. Terezija od Djeteta Isusa otvorila je svoje srce i svoj život Bogu, odlučila je sav svoj život pretvoriti u ljubav prema Bogu, prema Isusu, te je tako trasirala svoj „mali put“ koji vodi u najbliže krugove prema Isusu. Taj je „mali put“ ponuđen za nasljedovanje i drugim vjernicima.

Današnja svetkovina sv. Terezije od Djeteta Isusa potiče nas da procijenimo gdje smo mi. Spadamo li u mudre i umne, koji sve znaju i nikoga ne trebaju, ili smo „maleni“, Bogu otvoreni. Potiče nas da procijenimo jesmo li u krugovima u Crkvi koji su daleko od Isusa ili smo u onima Isusu bližim. Kamo ćemo se svrstati ovisi o našoj slobodnoj volji, o našoj osobnoj odluci.

Sveta Terezija od Djeteta Isusa, premda je na ovome svijetu živjela samo 24 godine, otkrila je svoje mjesto i svoj poziv i svoj kratki život učinila tako velikim i važnim da joj se ni danas s pravom mnogi ne prestaju diviti. Sv. Terezija od Djeteta Isusa proslavljena je ne samo na zemlji nego i, što je mnogo važnije, i na nebu. Mali put ljubavi sv. Terezije od Djeteta Isusa nije se iscrpljivao u nekakvim sladunjavim osjećajima i sebičnoj težnji za Isusovom blizinom, nego se ostvarivao kao skrb za dobro svih ljudi: „Uza svu svoju neznatnost htjela bih prosvjetljivati duše poput proroka, učitelja, imam zvanje da budem apostol… Htjela bih protrčati zemljom propovijedajući tvoje ime i na nevjerničkom tlu zasaditi tvoj slavni križ! Ali, Ljubimče moj, samo jedno misijsko područje ne bi bilo dostatno, htjela bih u isto vrijeme navješćivati Evanđelje na svih pet kontinenata i sve do najudaljenijih otoka.“ Svojom apostolskom i misijskom zauzetošću, premda je bila zatvorena u Karmelu, sv. Terezija od Djeteta Isusa posvjedočila nam je da nije moguće ljubiti Boga ako se ne ljubi ljude. Ne volimo Boga, ako nam nije važno spasenje i drugih.

Molimo stoga danas Gospodina da nam, po zagovoru sv. Terezije od Djeteta Isusa, pomogne da se očistimo od svega što nas priječi da budemo maleni, da se mognemo Bogu otvoriti i predati. Molimo Gospodina da nam, po zagovoru sv. Terezije od Djeteta Isusa, udjeli milost da nam skrb za spasenje drugih, bliskih i svih ljudi, postane najvažnija vjernička zadaća – što je i najvažnije poslanje Crkve. Jer to je jamstvo da ćemo i mi biti u krugu najbližih Isusu ne samo na zemlji nego i u vječnoj radosti i sreći. Amen.

Misno slavlje završilo je tradicionalnim blagoslovom i podjelom ruža, simbolom Terezijine ljubavi prema njezinim štovateljima, kojima je obećala da će s neba sipati kišu milosnih ruža i svima činiti dobro. Nakon svečanog blagoslova i pjesme Gospi: „Kraljici svete Krunice“, slavlje i izmjena iskustava nastavilo se u govornici sestara karmelićanki.

U popodnevnim satima, misno slavlje u čast Svetice iz Lisieuxa, a kojemu su  prethodili sveta krunica i Večernja Časoslova, predvodio je vlč. Danijel Hačko, župnik u Brdovcu, dok su dva svećenika ispovijedali hodočasnike. Uz vlč. Hačka bili su ministranti čitači: Ivona Kubalo, Luka i Lea Balaško, te Jakov i Marija Jurilj.

Na početku misnog slavlja, predvoditelj je napomenuo da je Mala Terezija razlog današnjeg okupljanja. Ona koja je živjela ljubav i posve se predala Bogu za bližnjega i za spas duša i nama je uzor na tom putu.

„Danas, kada slavimo sv. Tereziju od Djeteta Isusa i Svetoga Lica, ne možemo govoriti o drugome već o ljubavi. Čuli smo u prvome i drugome čitanju, pa onda i u Evanđelju, kako se govori o istinskoj i pravoj ljubavi. Ali uz ljubav, čuli smo još nešto, a to je, da uz ljubav   ide trpljenje. To ide zajedno. Ljubav se postiže trpljenjem i žrtvom, trebamo se pročistiti kao kroz rešeto, da bi ostala čista i bistra ljubav. Takvu ljubav živjela je sv. Mala Terezija,“ rekao je vlč. Hačko u svojoj prigodnoj homiliji.

Zatim je napomenuo kako su njezini roditelji Ljudevit i Zelija Martin, koji su također proglašeni svetima, imali odlučujuću ulogu za njezin duhovni rast i za njezinu svetost. Rodili su veliku sveticu koju nazivamo malenom. Malenom po onomu što je poučavala, što je željela biti maleni cvijet u Isusovom vrtu i kročiti malenošću kroz život. Taj malen i jednostavan put se nalazi u svakodnevnim sitnicama i događajima koje je proživljavala punim srcem, misao je voditelja slavlja.

U nastavku homilije rekao je i to da je Terezijina kuća bila kuća molitve, a molitva je izvor ljubavi i ona otvara put Duhu Svetome da u nama djeluje. Isto tako je naglasio da je Terezija kao najmlađa postala najveća i da ju je Crkva po sv. Ivanu Pavlu II. proglasila naučiteljicom. Njezina nauka bila je ljubav, te življenje i naviještanje Evanđelja u svakidašnjici. Bila je velika u strpljivosti, patnji i ljubavi prema Bogu i čovjeku. Sve je dala Bogu i ništa nije zadržala za sebe.

Kako danas nasljedovati sv. Malu Tereziju?, upitao se propovjednik i predložio da ljubimo poput nje, da živimo ljubav s predanjem i s povjerenjem u Boga i u čovjeka; da molimo i da iskazujemo milosrđe drugima jer toliko ima duša koje lutaju i tragaju za Bogom, a da to i ne znaju.

„Zato smo mi tu; da primjerom svoga života donesemo Boga drugima. Malene stvari svakodnevno čine nas svetima ako ih vjerno i s ljubavlju činimo. Sv. Mala Terezija vjerovala je da se svaka duša može obratiti, pa i okorjeli zločinac, ako se za njega moli, da će se smekšati kameno srce i da će Bog u njemu djelovati. Živjeti nebo na zemlji moguće je samo s ljubavlju,“ zaključio je propovjednik.

Vjernici su pjesmom i molitvom, kao i primanjem škapulara i pristupanju sakramentu Pomirenja, preporučili sebe i svoje nakane maloj Svetici, te radosni, s ružom u rukama, nastavili put vjere i ljubavi u duhu sv. Male Terezije.

Tradicionalno hodočašće budućih salezijanaca-prednovaka, zajedno sa svojim magistrom don Mladenom Delićem, SDB, te asistentima Markom Mihokovićem i don Brankom Bendramom, SDB, i ove godine nije izostalo. U nedjelju, 26. rujna 2021., u ranim popodnevnim satima, hodočastili su mladi salezijanci u Stepinčev Karmel sa željom da sestrama preporuče u molitve početak i nastavak svoje formacije.

U zajedničkom druženju koje je don Mladen započeo molitvom, predstavili su se sestrama, kao i sestre njima, te stavili u sestarske molitve svoje nakane i potrebe. Dragi Bog ih je pronašao u različitim dijelovima Lijepe naše, pa čak i u Njemačkoj. Neki od njih gradili su svoje karijere u svijetu, ali na Božji poziv, ostaviše sve i pođoše za Gospodinom. Povjerovali su u njegovu ljubav i hrabro, odlučno i radosno krenuli u novu avanturu s Gospodinom koji je osvojio njihova mladenačka srca. Ostavili su dojam oduševljenih i poletnih mladića koji imaju svoj cilj pred sobom i koji se ne boje budućnosti.

Štoviše, sadašnjost žive odgovorno i radikalno i nastoje u izazovima današnjice izgrađivati se u prave i revne don Boscove sinove. To su potvrdili svojim humorom i smijehom, kao i radosnom pjesmom, te don Boscovom molitvom, uz blagoslov don Mladena.

Susret je završio s obostranom željom da se tradicija nastavi i da njihov životni poziv bude natopljen molitvama sestara karmelićanki u koje polažu svoje velike nade.

Salezijanac don Danko Litrić, SDB, misionar iz Ruande, posjetio je u subotu, 28. kolovoza, na spomendan sv. Augustina, biskupa i naučitelja Crkve, bosonoge karmelićanke u Brezovici. Slavio je zajedno s njima Euharistiju, a u uvodnim mislima osvrnuo se na sv. Augustina za čije se obraćenje na kršćanstvo i svećeništvo molitvom zauzela, s velikom vjerom i upornošću, njegova majka sv. Monika. Ona je primjer da se s vjerom može sve postići pred Gospodinom.

U prigodnoj homiliji predvoditelj slavlja protumačio je Riječ Božju oslanjajući se na misna čitanja toga dana. Tako je između ostalog rekao: „Riječ Božja je upućena svima. Isus govori o tome kako Gospodin daje svojim slugama talente. To su darovi koje Gospodin svakome daje po njegovim sposobnostima da ih koriste za sebe, ali i za druge. Bog sve to čini iz ljubavi prema nama. On nas je stvorio iz ljubavi. O nama ovisi kako se koristimo onim što smo primili od Boga. A primili smo sve; znanje, govor, ruke, noge… Sve smo to primili, ništa nije naše.“

Isto tako je rekao da smo neke talente primili preko drugih, preko roditelja, učitelja, vjeroučitelja, prijatelja. Primili smo ih zato da bismo se koristili s njima i da bi pomagali drugima. Kao Isusovi učenici, sve što nam je Bog dao trebamo koristiti s ljubavlju i za druge.

Pri kraju homilije don Danko je poručio da ne trebamo tražiti da se drugi prilagode nama, već se mi trebamo prilagoditi drugima, kao što smo čuli u prvom čitanju (1 Sol 4,9-11) koje govori o zajedništvu, o bratstvu, o ljubavi. Potom je zaželio da molimo Boga da možemo dobro koristiti njegove darove. Pa kad nas pozove k sebi da nam rekne:“ Dobri slugo, uđi u Kraljevstvo svoga Gospodara.“ (Mt 25,14-30).

Na kraju misnoga slavlja don Danko se predstavio prisutnim vjernicima , te je između ostalog rekao da je već 40. godina misionar u Ruandi i da su prilike tamo vrlo teške zbog zabrana kretanja, djelovanja škola, Crkve, socijalnih ustanova radi pandemije koronavirusa. Isto tako je naglasio da je narod jako siromašan, te da su političke prilike nesklone siromašnima i Crkvi, da više sirotinje umire od gladi, negoli od korone jer ne smiju izlaziti iz kuća, ići raditi i privređivati za život. Naposljetku je sebe, svoju misiju i subraću, te sve stanovnike Ruande preporučio u molitve vjernika i sestara i udijelio im misionarski blagoslov.

Prijateljsko druženje nastavilo se u govornici gdje su sestre još detaljnije bile upoznate sa radom i djelovanjem don Danka u misijama u Ruandi, kao i sa prilikama tamo.

Gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić predslavio je u subotu, 21. kolovoza svečanu misu zahvalnicu u prigodi 50. obljetnice redovničkih zavjeta s. Ilijane Terezije od Karmelske Gospe, Cvetnić, OCD. Uz njega je bilo više od dvadesetak suslavitelja, kanonika, svećenika i redovnika, te ministranata i čitača.

Na početku misnoga slavlja, domaći župnik vlč. Zvonko Vuković pozdravio je biranim riječima oca Biskupa i zaželio mu dobrodošlicu, kao i svim prisutnim svećenicima i vjernicima.

Nakon Evanđelja koje je otpjevao prečasni Matija Pavlaković, s. Ilijana T. obnovila je svoje zavjete i obećala Gospodinu poslušnost, čistoću i siromaštvo po Prvotnom Pravilu i konstitucijama bosonogih karmelićanki Reda Blažene Djevice Marije od Gore Karmela.

Misao vodilja prigodne homilije bila je vjernost i ustrajnost u redovničkom životu. Nju je biskup Križić protumačio na temelju najnovijeg dokumenta kojeg je izdala Kongregacija za Posvećeni život: „Dar vjernosti, radost ustrajnosti“, kao i na netom pročitanom ulomku iz Ivanovog evanđelja.

Jednako tako rekao je da vjernost ovisi od srca i njegove povezanosti s Bogom, kao i o darivanju samoga sebe u nasljedovanju Gospodina koje je predanje života iz ljubavi, a predanje sa sobom nosi odricanje i žrtvu.

U nastavku homilije rekao je između ostalog i to da rast u ljudskoj i duhovnoj zrelosti zahtjeva neizostavnu borbu. Borba je uvjet da se dođe do zrelosti, u protivnom osoba se udaljuje od svog redovničkog ideala, a time i od Boga.

Čuvarice svetišta animirale su misno slavlje svojim lijepim pjevanjem, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a narod im se pridružio.

Na kraju misnoga slavlja, domaći župnik se zahvalio preuzvišenom biskupu Križiću za euharistijsko slavlje i zapaženu homiliju, a također i svim svećenicima, redovnicima i vjernicima. Zatim se i slavljenica obratila prisutnima zahvalivši dragom Bogu, Majci Božjoj i sv. Josipu, kao i svima na daru redovništva i svetih zavjeta, te im je uputila tri riječi, tri misli: hvala, Božji smo i Bog je s nama.

Svečano misno slavlje završilo je marijanskom pjesmom: „Ljiljane bijeli“ koju je narod zdušno pjevao. Drugi dio slavlja nastavio se kod obiteljskog stola i druženja.

S. Ilijana Terezija rođena je u pitomom turopoljskom mjestu Mraclinu, nedaleko od Zagreba, u dobroj katoličkoj obitelji, gdje je primila život vjere i Evanđelja, kao i njezin brat. U Stepinčevom Karmelu je položila svoje prve svete zavjete 1971. godine, a doživotne 1974. godine. U samostanu je vršila razne dužnosti, a bila je odgajateljica mladih, kao i višegodišnja poglavarica. Odlikovala se revnošću, vedrinom i zauzetošću za Krista Gospodina, za Crkvu i za spasenje duša, kao i za dobra duhovna zvanja.

U nastavku donosimo u cijelosti propovijed biskupa Križića.

U evanđeoskom odlomku smo čuli dio Isusova govora u dvorani Posljednje večere. Ivan evanđelista donosi poduži Isusov oproštajni govor svojim učenicima koji sadrži mnoge pouke i upute, savjete i zapovijedi, u kojima je Isus sažeo ono najvažnije za život i djelovanje svojih učenika. U ovom odlomku naglasak je stavljen na poziv učenicima da ostanu u njegovoj ljubavi. Isus im to govori za njihovo dobro jer to im jamči istinsku životnu radost. Odmah im pojašnjava što je potrebno da bi se ostalo u njegovoj ljubavi. To je: čuvati njegove zapovijedi, a sve je zapovijedi sažeo u jednu: ljubav prema Bogu i bližnjemu.

Kada Isus to učenicima govori on jasno vidi da učenici njega vole, bez obzira na sve što će se dogoditi kada on bude uhićen i osuđen. No, Isus zna i to da ljubav može ohladiti, rasplinuti se, nestati. Zato on poziva na ustrajnost do kraja (Mt 10,22; 24,13). Tu je jamstvo spasenja. Čovjek u svojoj ljubavi zna biti nestalan, nevjeran, ne ustrajan, što može ići i do veće izdaje i zataje.

Ljubav nije nešto što ide samo od sebe, nego je ljubav potrebno njegovati, hraniti. Glavna hrana ljubavi su žrtve za onoga koga se voli. Ljubav nije u riječima, nego u spremnosti dati ili davati vlastiti život, kako nam je Isus pokazao. Bez ljubavi nema ni vjernosti ni ustrajnosti, a to su dvije temeljne riječi koje obilježavaju identitet Isusova učenika. Zadnji dokument koji je izdala Kongregacija za Posvećeni život „Dar vjernosti, radost ustrajnosti“, koji je upućen redovništvu, stavlja cijeli naglasak na ove dvije riječi: vjernost i ustrajnost. Bez ovoga nema autentičnog redovničkog života.

Stoga bih ovu homiliju u prigodi 50-e obljetnice redovničkih zavjeta s. Ilijane, posvetio upravo ovim riječima -ustrajnost i vjernost- koje su u središtu pozornosti crkvenog dokumenta upućenog svim članovima posvećenog života, i tako važne za svakoga od nas. Želim odmah napomenuti kako nije isto „ostati u samostanu“ i „ostati vjeran-vjerna“. Ostati u samostanu, u redovništvu, znači ustrajati u opiranju različitim napastima da se promijeni životna odluka i izbor koji se jednom učinio. Ali ostati vjeran znači neprestano tražiti i trajno otkrivati, u svom redovničkom pozivu, nove Božje pozive, nove Božje „idi“, „dođi“, „učini to“, te neprestano praviti nove „izlaske“ ili „egzoduse“ u svom redovničkom životu. Samo tako se raste u spoznaji misterija vlastitog poziva i poslanja.

Stoga nije najvažnije ustrajati u pozivu nego ustrajati u vjernosti. Ustrajati na svakakav način, može biti puno gore od ne ustrajati. Nažalost ima i onih koji „ustraju“ samo zato što se Crveno more zatvorilo i ne mogu nazad, a ne zato što ih nosi polet i oduševljenje prema Isusu ili Obećanoj zemlji.

Vjernost se ne sastoji u samo obavljanju nekih poslova koji se moraju vršiti zato što to dužnosti nalažu, nego je bit u tome koliko se to čini iz ljubavi prema Bogu. Ivan Pavao II, u apostolskom pismu „Novo millennio ineunte“ upozorava na „opasnost da se nešto radi tek da se radi“ (br. 15), a onda dodaje kako je nužno da aktivnosti izviru iz razmatranja i molitve, te da se nose s oduševljenjem i ljubavlju. Vjernost zavisi od srca i njegove povezanosti s Bogom. Vrlo je važno za redovnika-redovnicu znati bdjeti nad vlastitim srcem da ga ne ispuni egoizmom. Jer i posvećena osoba može imati, kako veli Pavao, „nerazdijeljeno srce“, ali što je unutra samo egoizam, briga za sebe i svoje interese. Takvo srce neće nikada iskusiti onu puninu radosti o kojoj govori Isus.

Mi u ovoj Euharistiji zahvaljujemo Bogu za 50 godina ustrajnosti, a siguran sam, i vjernosti obećanjima koje je sestra Ilijana dala Bogu. Nije to samo njezino postignuće, nego i ostvarenje Božje milosti. U tom hodu je zasigurno bilo puno kušnji, tama, trpljenja pa i napasti da se odustane. To sve su proživljavali i svi Isusovi učenici. Koliko su puta i apostoli bili u napasti da odustanu. No, ovdje treba naglasiti da sama Božja milost i njegova snaga nisu dostatne, da bi netko ostao vjeran obećanjima koje je dao Bogu. Nužna je čovjekova suradnja. Ne smije se apsolutizirati ni milost niti čovjekovo djelovanje, jer je za ustrajnost i vjernost jednako nužno i jedno i drugo. Svi mi znamo koliko su danas u krizi ustrajnost i vjernost. Kultura današnjega vremena nameće uvjerenje kako je vjernost danas gotovo nemoguća, ili je moguća samo nekom manjem broju izvanrednih ljudi. Neki opet idu korak dalje stavljajući u pitanje samu vjernost kao krepost, tj. da li je vjernost uopće vrijednost?

U spomenutom dokumentu Kongregacije čitamo: „Darivanje samoga sebe u nasljedovanju Gospodina predanje je života iz ljubavi, ali danas se čini da je to darivanje samo na određeno vrijeme, s ograničenim rokom trajanja. Naime, u današnje se vrijeme na krhkost veza ne upozorava kao na nešto čemu treba doskočiti, već se često opisuje kao evolucijski znak naše civilizacije“ (br.15).

Mnogi će reći kako u današnjem vremenu ništa nije duga vijeka, i sve se svodi na logiku trgovine: upotrijebi-posluži se, i nakon izvjesnog vremena baci. Sve se svodi na potrošnju. Tako se sve više stvara svijet u kojem ništa nije definitivno, nego sve se može opozvati. Tako osobe već u trenutku  kada prave izbor čine sve da jedna vrata ostanu otvorena da taj izbor ne bude definitivan, nego da ga se može opozvati ako dođu neke druge ponude koje mogu imati privlačniji izgled. Svi znamo koliko se ovo reflektira, ne samo na redovnički i svećenički poziv, nego i na brak. Već se poodavno počelo govoriti o brakovima „ad tempus“, na određeno vrijeme. Danas je sve više osoba koje ne žele službeno sklopiti brak, niti crkveni niti civilni, jer se ne žele vezati. Nije mali broj niti onih koji prije sklapanja braka prave ugovore da kod rastave ne bude komplikacija. Što znači da već prije sklapanja braka računaju i s rastavom.

Slično tome se uočava i kod posvećena poziva. Od mnogih koji se opredjeljuju za redovnički ili svećenički život, može se čuti: „poći ću u samostan, pa ako ne bude išlo, vratit ću se“. Ovo jasno pokazuje kako se već u samim odlukama odlučuje i za drugu mogućnost koja je ravnopravna prvotnoj odluci. Čak ta sloboda-odgovornost ide do te mjere da kada netko pravi neku odluku u istom času želi imati jamstvo da se ta odluka kasnije može opozvati. Ali to onda nije pravi izbor, i još manje izričaj slobode i odgovornosti. Već se unaprijed računa s mogućom nevjernošću i opozivom.

Svaka odluka podrazumijeva neko odricanje, jer nečemu se tada mora umrijeti. Kada netko bira, istovremeno se i odriče onoga što nije izabrao. Takav je život. Dijete mora umrijeti, nestati, da bi izrastao adolescent. I adolescent mora umrijeti, nestati, da bi se mogao roditi čovjek, zreo, punoljetan. Prelazak iz jedne životne faze u drugu poznaje svoje krize. Ali se nećemo zbog toga odreći tih prijelaza i ostati trajno infantilni.

Crkva, zbog svega ovoga ne dovodi u pitanje vjernost kao vrednotu, kao krepost koja je ne samo moguća, nego i nužna. Ta vjernost, na koju je čovjek pozvan, ima svoje uporište, svoju motivaciju i svoj smisao u Božjoj vjernosti čovjeku. Božja vjernost je poziv čovjeku da bude vjeran, i ta Božja vjernost mu daje snagu da može biti vjeran. Rast ka ljudskoj i duhovnoj zrelosti zahtjeva neizostavnu borbu. Bez te borbe nema mogućnosti da se dođe do zrelosti. Borba je znak da osoba nije zadovoljna s onim što jest i što ima, jer je sami prirodni nagon tjera na više. Ako se to ne događa onda je neminovno da će redovnički ideali postajati sve slabiji. Osoba će se sve više udaljavati od toga da joj je Bog na prvom mjestu. To će ostati samo na riječima. Nasljedovanje Krista će zamijeniti borba za nasljedovanjem svojih želja i ambicija. Zauzetost za druge ili zajednicu zamijenit će se zauzetošću za sebe i vlastite interese. Osobne želje i prohtjevi dovest će do toga da spremnost na žrtvu i darivanje postane nešto posve nerazumljivo. Askeza i rad na sebi i svom posvećenju zamijenit će askeza, odnosno borba, za sebe i svoju afirmaciju.

Draga s. Ilijana, radujemo se danas s tobom što si ustrajala, i  u svoj ljudskoj slabosti, ostala vjerna obećanjima koje si dala Bogu. Zato je ovo za tebe dan posebne zahvalnosti Bogu što milost Božja u tvom životu, kako kaže Pavao, nije bila uzaludna. Usprkos svim kušnjama i poteškoćama, i ti možeš s Apostolom reći, da si dobar boj bila i vjeru, odnosno vjernost Bogu, sačuvala. U svim mogućim tjeskobama, tu se uvijek nalazi nepresušni izvor radosti.

Draga sestro! I danas Isus tebi postavlja ono isto pitanje koje je postavio prvim učenicima: „Što tražite?“ To je u stvari ono pitanje koje ti je bilo upućeno kod prvih zavjeta prije 50 godina, a ono je i danas jednako aktualno. Na to Isusovo pitanje smo pozvani odgovarati tijekom cijelog svog redovničkog života. Lako se dogodi da počnemo tražiti nešto što Bog ne želi da tražimo. Na jednom slavlju 50 godina zavjeta četvorice redovnika u Italiji, jedan reče: „Čemu je koristilo ovih 50 godina? Jesmo li mi danas bolji i svetiji nego prije 50 godina?“

Zbilja je ovo iznimno važno pitanje koje si mi stariji trebamo stalno ponavljati. Da li se negdje dogodio zastoj u rastu, ili smo čak možda krenuli u krivo? Mi svi tebi sestro želimo da te Božji blagoslov trajno prati i da nikada ne staneš na svom redovničkom putu posvećenja. Amen!

Provincijal Hrvatske karmelske provincije Svetog Oca Josipa o. Dario Tokić, OCD, predslavio je središnju Euharistiju na proštenju Karmelske Gospe u Brezovici, u nedjelju 18. srpnja. Uz njega  je koncelebrirao o. Ilija Tipurić, OCD, a sudjelovali su i ministranti i čitači: Dora Nestić, Marija Marić i Lea Balaško.

U zapaženoj homiliji o. Dario je govorio o Isusovom testamentu s križa po kojemu nam je ostavio svoju Majku nama za Majku. Jednako tako, govorio je o štovanju Marije u Karmelu od samih početaka karmelskog Reda, koji je osnovan na službu i čast Isusove Majke. Marijino majčinstvo se proteže od Isusa na sve ljude. „Ona je ‘početak svijeta boljega’ jer je Majka Spasitelja svijeta, ali je i ‘utočište grešnika’ jer je majka i sviju nas. Njezino majčinstvo trajno je i ponajviše se očituje u brizi koju ima za svakog od nas. U brizi da nitko od onih koje joj je Sin s križa povjerio ne propadne, nego da imaju život vječni.

Na isti način opisuje Sveto pismo Božju ljubav koja se očituje u Isusovu poslanju: ‘Bog je tako ljubio svijet, te je dao Sina svoga Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni (Iv 3, 16).’ Marija je na istom zadatku sa svojim božanskim Sinom, zadatkom koji joj je sam Isus povjerio kao svoju posljednju volju ovdje na zemlji. Da nam bude majka koja se brine za naše vremenito i vječno spasenje,“ rekao je otac Provincijal.

U nastavku propovijedi govorio je o Karmelu koji časti Mariju kao svoju Majku i Kraljicu. Marijina služba u odnosu prema nama je služba ljubavi; koja nas ispravlja u ljubavi i koja se skrbi da ne propadne djelo njezinoga Sina Isusa. I stoga njezina služba je više majčinska, nego kraljevska. I dokle god postoji veza između majke i djeteta, postojat će i majčinska ljubav i skrb za svoje dijete. To je povezanost koja traje i poslije smrti, koja je jača i od smrti. Upravo je karmelski škapular znak Marijine majčinske ljubavi, skrbi i zaštite koja nikad ne prestaje.

Također je još spomenuo da je škapular simbol jarma Kristova, ljubavi na koju nas Bog poziva, te simbol Marijine posebne zaštite. Zato ga zovemo i Marijino odijelo, jer je to znak drugog dijela Isusova testamenta s križa „Evo ti Majke,“ misli su predslavitelja.

Isto tako spomenuo je da je nošenje škapulara poziv da nasljedujemo Marijine kreposti i vrline; vjeru, osluškivanje Riječi Božje, raspoloživost za Božje planove, osjetljivost za bližnje i za ljude u potrebi, ustrajnost u patnji i boli pod križem, te njezinu vjernost.

Na kraju homilije poručio je prisutnim štovateljima Karmelske Gospe da molimo Gospodina da nas učvrsti u krepostima koje je Marija imala i čuva na putu do Vječnosti, do Boga.

Vlč. Andrija Miličević uputio je srdačne riječi zahvale o. Tokiću, sestrama karmelićankama, zboru i svim prisutnim štovateljima Karmelske Gospe.

Don Stjepan Bolkovac, SDB, otvorio je proštenje jutarnjom svetom Misom, uz suslavitelja o. Olega Vatsebu. U svojoj homiliji naglasio je da Mariju trebamo uzeti u svoj život i živjeti s njom, te ju nasljedovati, osobito u tome da nam Bog bude na prvome mjestu i da s talentima koje imamo služimo bližnjima, a ne sebi. Misno slavlje animirale su pjevanjem čuvarice svetišta, pod vodstvom s. M. Bonite Kovačić, OCD.

Župni vikar župe Pohoda Blažene Djevice Marije vlč. Matija Vragović, predvodio je zavjetnu hodočasničku misu župe Vukovina, uz koncelebranta Željka Kovačevića, trajnog đakona. Na svetoj Misi je sudjelovao veliki broj hodočasnika iz župe Vukovina, uz počasnu stražu Turopoljskih povijesnih postrojbi banderij.

Misno slavlje uzveličao je ženski župni zbor iz Mraclina, pod ravnanjem i orguljskom pratnjom prof. Antuna Kotteka.

U prigodnoj homiliji vlč. Matija je upoznao hodočasnike u bitnim crtama s duhom Karmela. Tako je između ostalog rekao da je karmelska duhovnost nasljedovanje Isusa Krista po Marijinom primjeru. Isto tako je naveo da je molitva život Karmela koja vodi do intimnog prijateljstva s Gospodinom. Na kraju je propovjednik poručio da Crkva ne može biti bez Marije, ona je naša sadašnjost i naša budućnost. S njom pretvaramo pustinju svijeta u plodni vrt.

Večernju svetu Misu, koja je ujedno bila i završetak vanjske proslave Gospe Karmelske, predslavio je vlč. mr. Andrija Miličević iz Zagreba, uz suslavitelja vlč. Damira Ocvirka, župnika župe sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci.

Motreći misna čitanja svetkovine, propovjednik se zaustavio na riječi „gora“ koja povezuje sva tri čitanja. Ilija se popeo na vrh Karmela kako bi čuo i susreo Gospodina; učenici su pratili Isusa na goru Kalvariju, gdje im je Isus dao svoju Majku Mariju za Majku. Isto tako i mi, popeli smo se na goru Karmel da bismo susreli Gospodina koji nas uči kako živjeti. U trenutcima najteže agonije na križu, Isus ne zaustavlja pogled na sebe, već gleda na druge, osvrće se na one koji su oko njega, na učenike i Majku. Taj susret s Gospodinom na brdu mijenja naš život. Mi postajemo više braća i sestre, a tome nas uči Majka Marija.

U svim danima Gospe Karmelske, nekoliko svećenika trajno je dijelilo hodočasnicima sakrament pomirenja, te oblačilo vjernike u Gospin škapular. S pjesmom: „Zdravo Djevo“ završeni su svečani dani Gospe Karmelske u Stepinčevom Karmelu.

Svečano liturgijsko slavlje u prigodi svetkovine zaštitnice Karmelskog reda i Stepinčeva Karmela u Brezovici predslavio je župnik Vladimir Cvetnić iz zagrebačke Odre u petak 16. srpnja u svetištu Majke Božje Karmelske.

Homiliju je vlč. Cvetnić počeo pjesmom „K visokom vrhu Karmela, uputimo sad korake“, koja obilježava devetodnevni hod do današnje svetkovine. „I mi smo krenuli da se popnemo, da dođemo pod Marijino okrilje. Ova svetkovina vezana je uz karmelski Red. Marija je trajna suputnica Karmelskom redu. Marija je trajna suputnica kroz 82 godine povijesti ovog zdanja posvećenog njoj u čast. U temelje ovoga samostana utkana su dva imena: bl. Alojzije Stepinac i Majka Regina Terezija. Njihova zamisao je bila da u ovom Karmelu budu trajno uzdignute ruke na molitvu“, rekao je između ostalog predslavitelj.

U nastavku homilije govorio je o gori Karmelu, njezinim ljepotama, tišini i samoći, o prorocima i pustinjacima koji su tamo obitavali, s osobitim naglaskom na sv. Iliju. Kao što su se na brdo Karmel ljudi povlačili na molitvu, tako isto dolaze Majci Božjoj, da pod njezinim okriljem osjete duhovni hlad, okrepu i milinu.

Nadalje, vlč. Cvetnić je istaknuo nauk sv. Ivana od Križa i njegovo djelo: „Uspon na goru Karmel“ koje pokazuje siguran put do Boga. Ivan od Križa govori o oslobođenju od svega onoga što nije Bog, što nije po Božjoj volji. Suvremena civilizacija; pomutnja vjere i morala današnjice, nas potiče da se držimo kompasa, da sačuvamo put do Boga. Sačuvati taj put, istaknuo je, znači tražiti put do nutarnje sreće našega srca i duše, znači naći sebe.

Propovjednik je pozvao vjernike da poput Blažene Djevice Marije slušaju Božju Riječ, da po njoj žive, da po Mariji dođu do Isusa, a da ne zaborave ni sv. Josipa u čijoj smo Godini, te je propovijed zaključio riječima Gospine pjesme „O divna Djevice, nebeska Kraljice, moli za nas. Ti znadeš najbolje sve naše nevolje, o spasi nas.“

Koncelebrirali su kanonici mons. Zvonimir Sekelj i Stjepan Bradica, vlč. Zvonko Vuković, mr. Mijo Matošević, vlč. Andrija Miličević, o. Davor Lukačević, CPPS, mladomisnik Vatroslav Siketić, te bogoslov Matko Filipović iz zagrebačke Kustošije, dok su ostali svećenici dijelili sakrament pomirenja. Tu su bili i ministranti i čitači: Maja i Marija Marić, te Luka Balaško.

Misno slavlje završilo je zajedničkom pjesmom „Majko Božja Karmelska, moli se za nas“ a vlč. Cvetnić zaželio je da to euharistijsko slavlje bude: „Bogu na slavu, Majci na čast, a svima nama na spas.“

Istoga dana štovatelji Karmelske Gospe i karmelićanke slavili su večernju misu, kojoj je prethodila Večernja časoslova, litanije Majci Božjoj i ostale pobožnosti. Misno slavlje predslavio je župnik u zagrebačkoj Kajzerici Željko Nestić. U homiliji je vlč. Nestić, govorio o Gospi Karmelskoj „koja nas je okupila da bismo kod nje našli pravi put do Gospodina i obnovili svoju odanost i privrženost, te primili svjetlost i utjehu za naš život koja će nas u evanđeoskom smislu odmoriti“. Iako svake godine slušamo ista misna čitanja, ona su uvijek aktualna za svako vrijeme i za svaku situaciju.

Imamo iskustvo kako je samo jedna riječ u pogrešno vrijeme snažna i učinkovita da uništi odnos u braku, naruši odnos prijateljstva i život u zajednici. Isto tako, prava riječ u pravo vrijeme može obnoviti i oživiti naše međusobne odnose pa tako i odnos s Bogom. Prava riječ je ona koja nam je naviještena u današnjim čitanjima, istaknuo je propovjednik.

U nastavku propovjedi osvrnuo se na bit prave riječi koja je neiscrpiva i koja za svako vrijeme ima svoju poruku; koja nas može oživjeti, podići, odmoriti. Današnja Riječ nam predstavlja i proroka Iliju koji nas vodi na goru Karmel gdje se Ilija borio protiv lažnog boga Baala i branio pravu vjeru u Boga Abrahama, Izaka i Jakova.

„Opasnost svakog vremena, pa i ovog današnjeg, je ustoličenje raznoraznih bogova koji se bore za našu naklonost. To može biti naša komocija, vrijeme, odmor, karijera, materijalna dobra, kućni ljubimci, zdravlje – sve što možemo i ne možemo zamisliti. To su često božanstva ‘uradi sam’, božanstva samo za vlastitu upotrebu i potrošnju – na svoju sliku i priliku. Zato je potrebno iznova dolaziti na goru Karmel koja nas podsjeća na to: tko je to moj Bog? Gora Karmel nas, svakoga pojedinoga, ispituje: u kojeg to ja Boga vjerujem? Vjerujem li u Boga Isusa Krista? A možda i: zašto vjerujem? Puno je danas bogova i kao da ne prihvaćamo objavu živoga i istinitoga Boga koju nam je Isus donio“, rekao je voditelj slavlja.

Potom je protumačio povezanicu Ilije i Blažene Djevice Marije, čiji simbol vidimo u oblaku koji je donio kišu suhoj zemlji, to će reći da je Marija donijela spas ovome svijetu po svom božanskom sinu Isusu Kristu. Ona je ona koja uvijek posreduje, u svim situacijama; u trenucima boli u radosti, smrti i rođenju, nadi i pustoši. Zato joj se obraćamo, tražeći milost od nje. Ona nam posreduje i snagu da dnevno hodamo u svjetlu vjere, misli su vlč. Nestića.

Na kraju homilije zahvalio je Bogu za ovaj Karmel, „maleni oblačić, koji daje nadu da će suša brzo proći. Karmel je mjesto odmora gdje se oslobađamo tereta koji nas guši“. „Nad ovim mjestom, znamo, osobito bdije i zagovor našeg blaženog Alojzija Stepinca koji je i sam toliko molio i volio Majku Božju. Ako ne znaš na kraju kamo se usmjeriti, kamo krenuti, u kojem smjeru, Isus tebi govori: Evo ti Majke! Pitaj ju i odgovoriti će ti. Neće te zaboraviti – jer to naša Majka ne čini“, zaključio je propovjednik.

Koncelebrirali su generalni tajnik HBK doc. dr. sc. Krunoslav Novak i rektor Međubiskupijskog sjemeništa na Šalati preč. Matija Pavlaković. Ministranti i čitači bili su Tomislav Skender, Ivona Kubalo, Ana Purković, Lea Balaško, Petra Bašić i Marija Vukelić. Evanđelje je navijestio i otpjevao vlč. Novak.

Prije završne pjesme „Ljiljane bijeli“ koju su oduševljeno zapjevali svi hodočasnici i sestre, te svećenici, vlč. Miličević zahvalio je dragome Bogu, te voditelju slavlja, kao i čuvaricama svetišta i vjernim štovateljima Karmelske Gospe na euharistijskom i duhovno-molitvenom zajedništvu.