I ove godine djelatnici Glasa Koncila i Malog Koncila izvršili su zavjet sv. Maloj Tereziji, zaštitnici svoga tiska, i hodočastili su joj, u četvrtak, 8. listopada 2020., pod vodstvom svoga novog glavnog urednika i v. d. direktora Branimira Stanića.
Euharistijsko slavlje predvodio je prof. dr. sc. Stjepan Baloban, a sestre karmelićanke su ga animirale svojim skladnim pjevanjem pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD. Prije početka misnoga slavlja uvodnu riječ uputio je prisutnima glavni urednik i prisjetio ih na početke djelovanja Glasa Koncila, davne 1963. godine. Točno 29. rujna 1963. obustavljeno je tiskanje prvoga broja Glasa Koncila, a na zagovor sv. Male Terezije, nakon 3 dana, na njezin blagdan koji se tada slavio 3. listopada, odobren je tisak prvog broja Glasa Koncila. I on živi i danas, što urednik smatra pravim čudom sv. Male Terezije. Zatim je zamolio prof. Balobana da nas uvede u misno slavlje, a on je čestitao novom uredniku Glasa Koncila i naglasio da je Glas Koncila odigrao veliku ulogu za život vjere na našim prostorima i šire.
U zapaženoj homiliji, prof. Baloban kratko je razmišljao o dvjema konstatacijama; prva se odnosi na sestre karmelićanke, a druga na vjerski tisak općenito. Obično se govori da su klauzurne karmelićanke dobro informirane o događajima u Crkvi i društvu. S druge strane, vjerski tisak općenito bi trebao biti drukčiji od civilnih novina, kao i vjerski mediji, drukčiji od civilnih medija. „Po čemu bi se novinari katoličkih medija trebali razlikovati od civilnih medija?,“ upitao se predvoditelj slavlja. Po sadržaju i po slobodi. „Čovjek se kao vrhunac Božjega stvaranja razlikuje od svega drugog što je dragi Bog stvorio. Sloboda je dar od Boga, ali i veliki zadatak da se s njom ophodimo odgovorno. Sloboda se dobiva u klici. Potrebno ju je njegovati, razvijati i težiti prema onome što se u Svetom pismu označuje slobodom djece Božje. Ono što bih poželio vama dragi novinari i djelatnici Glasa Koncila da težite u svojem radu ,slobodi djece Božje.’ To je ona sloboda koju su živjeli sveci pa i sv. Terezija od Djeteta Isusa koja je zaštitnica Glasa Koncila i duhovna pratiteljica njegovih početaka do danas.“
U nastavku propovijedi prof. Baloban je govorio, oslanjajući se na jedan primjer iz života sv. Male Terezije, o supsidijarnosti u kojoj dolazi do izražaja sloboda koja omogućuje kreativnost i odgovornost pojedinca i zajednice. Supsidijarno ponašanje daje mogućnost svakome da sudjeluje u procesu donošenja odluka. Ono pretpostavlja dijalog i međusobno razumijevanje i poštivanje drugoga, misli su prof. Balobana.
I pri kraju propovjednik je podvukao bitne razlike između crkvenih i civilnih medija: crkveni mediji ne smiju biti uvjetovani od bilo koga, moraju tražiti istinu, otvoreni su za dijalog što je znak današnjeg vremena. Novinar bi trebao objedinjivati kao što je to radio blagopokojni zagrebački nadbiskup, mučenik, bl. Alojzije Stepinac. On je okupljao, objedinjavao i spajao podijeljeni hrvatski narod unutar Crkve, a slično je radio i blagopokojni kardinal Franjo Kuharić. Podjele su poznate i među praktičnim vjernicima, a one oslabljuju utjecaj vjere na hrvatsko društvo. O tome govori i papa Franjo u enciklici: „Frattelli tutti.“ O bratstvu i socijalnom prijateljstvu, a o tome su govorili i prijašnje pape, osobito papa Benedikt XVI.
Nadahnjujući se na čitanjima toga dana, prof. Baloban je poručio da se otvorimo Božjem Duhu i da cijenimo snagu molitve kojom možemo utjecati na promjene na bolje najprije među nama, a po nama i među drugima. Jer Isusove riječi glase: „I ja vam velim: ustrajno molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se! Jer svatko tko moli, prima; tko traži, nalazi, a otvara se onomu koji kuca“ ( Lk 11, 9-10).
Na kraju misnoga slavlja prof. Baloban blagoslovio je ruže, znak milosti koje je sv. Mala Terezija obećala da će ih sipati s Neba onima koji joj se budu utjecali. Jednako tako zahvalio se djelatnicima Glasa Koncila na njihovom plemenitom radu i stvaralaštvu, a sestrama karmelićankama na njihovoj molitvenoj podršci.
Zavjetno hodočašće sv. Maloj Tereziji djelatnika Glasa Koncila završilo je prijateljskim druženjem, izmjenom darova, osobito cjelogodišnjim izdavaštvom novih tiskovina kao i preporukom u daljnju molitvenu pratnju sestara.
Na spomendan sv. Faustine Kowalske, 5. listopada 2020. godine, Gospodin je iznenada pozvao u mir svoga Doma uzornog vjernika, oca obitelji i svoga prijatelja Zlatka pl. Cvetnića. Svoj životni vijek započeo je u Mraclinu, kraj Velike Gorice, u dobroj vjerničkoj obitelji Slavice i Vladimira pl. Cvetnića, tu je rođen 15. travnja 1955. godine. Vjerski život upijao je od svojih dobrih roditelja gdje je primio i sve sakramente, završio osnovnu, te strukovnu školu za automehaničara. Vjeru je živio revno i zauzeto, a u zrelijim godinama odgovorno i radikalno pomažući i drugima u življenju Evanđelja. Skrasio se 1976. kada je sklopio kršćanski brak sa vjernom i plemenitom družicom Zoricom, rođenom Bačurin. Gospodin im je podario troje dobre djece: Dubravka, Anu i Mariju koje su odgajali u kršćanskoj vjeri i zdravim duhovnim i moralnim načelima.
Uvijek je bio spreman pomoći drugima. Imao je oka i srca za čovjeka u potrebi, a požrtvovnim i brižnim radom podigao je svoju obitelj i osamostalio svoju djecu, te su i oni osnovali svoje obitelji. Bio je ponosan na svoje šestoro unučadi koje mu je Bog dao, s kojima je rado provodio dane i vozio ih u školu, vrtić i na slobodne aktivnosti. Djeca su mu bila najveće bogatstvo. Ona ga pamte po njegovom velikom srcu, sebedarju, darežljivosti, šaljivosti i pobožnosti.
Produbljivao je svoju vjeru Euharistijom, sakramentima, molitvom i vjerno pratio sva zbivanja u Crkvi. Mještani i drugi ga se sjećaju kao čestitog i poštenog čovjeka, radnika, brižnog oca obitelji, supruga i djeda. Dan je započinjao s molitvom zahvale Bogu za novi dan i sudjelovanjem na sv. misi na valovima Radio Marije.
Dnevno je molio, uz sve svoje poslove, krunicu Blaženoj Djevici Mariji i Milosrdnom Isusu i znao gotovo napamet sve propovjedi koje je slušao. Nastojao ih je živjeti i druge na to poticati. Bio je ponosan što ima rođenu sestru u Karmelu, vjerovao je u moćni zagovor molitve i vrlo rado je pomagao sestrama na razne načine, koliko je mogao.
Vjerujemo da ga je Gospodin primio u svoj zagrljaj i da ga već gleda licem u Lice. Do kraja je ostao Bogu odan, vjeran svojoj obitelji, djeci i unucima. Volio je svoje mještane, svoj zavičaj, prijatelje i rodbinu, posebno svoju Domovinu i svoj narod. Za njih je bio spreman sve učiniti.
Obrede sprovoda predvodio je na župnom groblju u Vukovini vlč. Vladimir pl. Cvetnić, kao i sv. misu zadušnicu u župnoj crkvi BDM u Vukovini. Uz njega su bili domaći župnik i dekan preč. Đuro Sabolek i don Stjepan Bolkovac, SDB. Na ispraćaju se vlč. Cvetnić osvrnuo na činjenicu da čovjek nosi u sebi duboku čežnju za Bogom. Mada je Gospodin došao iznenada po Zlatka, on je u svojoj nutrini bio spreman za susret s Njime. Vlč. Cvetnić se oprostio od Zlatka spomenuvši se njegovih ljudskih, vjerničkih i obiteljskih vrlina. Jednako tako govorio je o uskrsnuću tijela koje Zlatka i sve nas čeka, kao i nada da ćemo se svi jednoga dana zajedno naći u Nebu. Na Vječni počinak ispratili su ga njegovi najmiliji, rodbina, prijatelji i znanci. Gospodin mu bio Vječna Radost i Život!
Kanonik prvostolnog Kaptola zagrebačkog mons. Ivan Miklenić predvodio je u četvrtak, 1. listopada 2020., u Stepinčevom Karmelu, svečano misno slavlje u prigodi blagdana sv. Terezije od Djeteta Isusa, zaštitnice misija i najmlađe naučiteljice Crkve. Uz njega su bili suslavitelji: vlč. Vjekoslav Pavlović, vlč. mr. Mijo Matošević, mons. Stjepan Bradica, don Stjepan Bolkovac, SDB, o. Davor Lukačević, CPPS, vlč. mr. Andrija Miličević, vlč. Željko Nestić, vlč. Rafael Mikec i ministrant i čitač Tomislav Skender, te o. Mato Miloš, OCD, koji je čitav dan ispovijedao hodočasnike i oblačio ih u Gospine škapulare.
Na početku misnoga slavlja don Stjepan Bolkovac je srdačno pozdravio sve prisutne, a osobito mons. Miklenića, kome je ujedno čestitao 40. obljetnicu svećeništva i 40. obljetnicu rada u Glasu Koncila, gdje je radio kao novinar, kao dugogodišnji glavni urednik i kao v. d. direktora.
„Mudri ljudi ovoga našega vremena govore da ulazimo u jednu novu epohu u povijesti čovječanstva. Ova pandemija i mjere zaštite koje ju prate u eri tako visoke informatizacije, začetak je, po mom mišljenju, jednog sasvim novog razdoblja u povijesti čovječanstva…
No, za nas vjernike važno je ne bojati se ničega jer Bog je gospodar povijesti, Bog je gospodar svih epoha i sve ljudske epohe i svi ljudski projekti samo su prolazni, samo su privremeni. Jedina Božja prisutnost i Božji naum ostaje zauvijek.
Zato je jako važno da kao vjernici, kao Isusovi učenici, prepoznajemo svoje doba u kojemu živimo i da si ne dopustimo da nas išta pokoleba. Dapače, svaka epoha donosi nove izazove, pa tako i ova naša donosi nove izazove za koje već sada vidimo da će biti još više na djelu obmana različitih ideologizacija za koje vidimo i već sada prepoznajemo, da ima puno toga što će ograničavati slobodu ljudima, što će dovoditi u pitanje pa i odnos čovjeka prema Bogu. Jer projektanti, ljudski projektanti, žele sebe staviti često na Božje mjesto,“ rekao je na početku svoje nadahnute propovijedi mons. Miklenić.
Potom je spomenuo da je potrebno u takvoj epohi učvrstiti svoj odnos prema Bogu, ojačati prijateljstvo s njim, pozvati ga u svoj život i učvrstiti se u življenju evanđeoskih vrednota.
Isto tako je naglasio da nam je na ulasku u novu epohu dobar orijentir sv. Mala Terezija, koja nam je ponajprije uzor u pouzdanju u Boga, koje je potrebno baš u ovoj epohi obnoviti i ojačati. To snažno povjerenje i pouzdanje u Božje milosrđe urodilo je kod Terezije plodom: oproštenjem i pokajanjem jednog zločinca osuđena na smrt, koji se nije želio obratiti, a za kojega je Terezija kao djevojčica žarko molila.
Mons. Miklenić je također uočio, nadahnjujući se na ovom Terezijinom primjeru: „da je došlo vrijeme kad i naše molitve trebaju postati više iz vjere, ne toliko više usnama, ne toliko više glasom, nego iz pouzdanja, iz povjerenja, iz povjeravanja Gospodinu! Tako je evo danas poziv to svakome od nas da ovaj blagdan iskoristimo kao poticaj da pokušamo možda i promišljati o svom načinu molitve i o svome povjerenju u Gospodina jer samo ako iz povjerenja molimo, onda Bog uslišava takve molitve,“ posvjedočio je propovjednik.
Jednako tako je naglasio važnost molitve za ciljeve Kraljevstva Božjega, da ono zaživi u nama po novom Božjem svijetu: Kraljevstvo istine, pravde, slobode, ljubavi i mira. Također je spomenuo i potrebu staviti u središte svoga života živog Euharistijskog Isusa, poput sv. Male Terezije.
Ona nam je orijentir i po tome kako je otkrivala, prepoznavala i izvršila svoj životni poziv. Čitala je Sveto Pismo, prvu poslanicu Korinćanima: 12. i 13. poglavlje, i otkrila je da je njezin poziv biti ljubav u srcu Crkve. Ta spoznaja osmislila je njezin život, promijenila ga i oplemenila: živjela je ljubav i sve je radila iz ljubavi. To je bio njezin Mali put svetosti koji nam je ostavila u baštinu i u kojemu je Crkva prepoznala novo evangelizacijsko sredstvo i proglasila je sv. Malu Tereziju crkvenom Učiteljicom, misli su mons. Miklenića, koji je na kraju propovijedi poručio:
„Molimo danas, u ovoj Euharistiji, svetu Malu Tereziju da nam pomogne svojim zagovorom da postanemo ljudi s puno više pouzdanja u Gospodina. Molimo je da nam pomogne da i mi sve bolje spoznajemo zahtjeve svoga poziva i da ga sve bolje izvršavamo i da poput nje odlučimo prihvatiti ljubav kao naš način služenja Bogu i ljudima.“
Na kraju sv. Mise predvoditelj slavlja blagoslovio je ruže, znak Terezijinih milosti koje sipa na zemlju, a vjernici su ih ponijeli svojim kućama. Don Stjepan Bolkovac zahvalio je mons. Mikleniću za značajnu homiliju kao i za predvođenje misnoga slavlja, jednako tako prisutnim svećenicima i redovnicima, te štovateljima sv. Male Terezije.
Prijepodnevno i večernje misno slavlje, kojima je prethodila molitva svete krunice, pratile su svojim skladnim pjevanjem čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD. Druženje nakon slavlja nije izostalo u kojemu su sestre čestitale jubilarcu mons. Mikleniću 40. obljetnicu svećeništva i 40. obljetnicu rada u Glasu Koncila prigodnom pjesmom i znakovima pažnje, a on je srdačno zahvalio i dalje se stavio pod okrilje sestarskih molitava, koje su mu dragocjene.
Večernju sv. Misu, kojoj su prethodile Večernje Pohvale Časoslova, predvodio je velečasni Vladimir Cvetnić, župnik u zagrebačkoj Odri. Uz njega su bili suslavitelji: ministranti i čitači, među kojima: Dora Nestić, Maja Marić, Ivona Kurbala, Lea i Luka Balaško, Marija Marić, te Šimun, Marija i Jakov Jurilj.
U uvjerljivoj homiliji vlč. Cvetnić je aktualizirao Tereziju i njezinu nauku i poslanje u današnje doba i stavio ju je kao uzor vjere, molitve i predanja Gospodinu. Tako je između ostalog rekao i ovo: „Kao što svijet ruža ima svoju divotu, svoj život, svoj cvat kada je okrenuta prema suncu, tako i svete Terezija od Djeteta Isusa ima svoju ljepotu, svetost, jer je povezana sa Suncem svijeta, sa svijetlom svijeta, sa Isusom Kristom. Sva njezina veličina, njezina duhovna ljepota i njezina slava dolazi od Sunca svijeta, to je Gospodin naš Isus Krist.
Danas smo očima duše zagledani u taj sveti lik, u lik svete Terezije od Djeteta Isusa. Ona je svetica novog vremena, redovnica, karmelićanka iz Liseieuxa u Francuskoj. Spada u red triju velikih žena Crkve koje nose uzvišeni naslov crkvena Naučiteljica. Uz Sv. Katarinu Sijensku i sv. Tereziju Avilsku naziv crkvene Naučiteljice nosi još svetica današnjega dana. Zovemo je Mala Terezija za razliku od njezine duhovne Majke, preporoditeljice njezina karmelskog Reda, sv. Terezije Avilske koju nazivamo Terezija Velika,“ posvjedočio je predvoditelj slavlja.
Isto tako potaknuo je prisutne da se prisjete riječi velikoga pape sv. Ivana Pavla II. koji je rekao da je ovaj svijet pun učitelja vjere, propovjednika i navjestitelja vjere, ali da je siromašan svjedocima vjere. Sveta Terezija od Djeteta Isusa bila je učiteljica vjere i živi svjedok vjere po svom životu, po svojim spisima i po svojoj nauci.
Njezini duhovni spisi su i bogata riznica kršćanske duhovnosti. U duhovnosti nam je pokazala i riječima i primjerom životni pravac koji se zove: „Mali Put svete Terezije.“ On se sastoji u tome da znamo svaki dan savjesno vršiti svoje ljudske i kršćanske dužnosti i time idemo po sigurnom, malom putu koji nas vodi u Nebo. Mentalitet sv. Male Terezije možemo nazvati evanđeoska malenost. Ona se držala Isusovih riječi: „Ako ne budete kao djeca, nećete ući u Kraljevsko Nebesko.“ Biti kao djeca, ne znači biti infantilan, djetinjast, već biti kao dijete iskren, dobrohotan, u srcu ne iskvaren, gajiti čisto srce, eto, biti kao djeca pred Bogom. To je to tako lijepo duhovno djetinjstvo, misli su vlč. Cvetnića.
Rekao je još i to da ne možemo svi biti velikani uma, ali upravo život i primjer sv. Terezije nas uči da svi možemo biti velikani srca! Biti maleni u evanđeoskom smislu, ali biti veliki srcem kao što je velika bila sv. Mala Terezija! Ona je rekla: „Jedina mi je želja da uvijek vršim Isusovu volju.“
„Kad je odlazila s ovoga svijeta, obećala je da će s Neba sipati na nas ruže milosti. Eto njezin zagovor nam je pomoć. Neka sipa na nas s Neba ruže milosti! Neka sipa ruže milosti i na ovaj Karmel, nad sve nas, nad misije, nad naše svećenike, našu domovinu i na naš narod. Molimo njezin zagovor i recimo: ‘Daj nam dobrih svećenika, škole brani, narod štiti, zahvalni će rod Hrvata tebi vijekom vijence viti!’“ završio je svoju propovijed župnik iz zagrebačke Odre.
Ministranti su, po dvoje, u košarama, iznijeli ruže pred crkvu gdje ih je vlč. Vlado blagoslovio i podijelio vjernicima. Susret sa sv. Malom Terezijom nastavio se i nakon Euharistije u svakidašnjici života.
U nedjelju, 27. rujna 2020. jedanaestorica vedrih salezijanskih kandidata predvođenih svojim magistrom don Mladenom Delićem, SDB, i asistentom Karlom Hruškarom, posjetili su u ranim popodnevnim satima sestre karmelićanke u Brezovici. Zanimali su se za život sestara, predstavili im se i upoznavali se s njima. Dolaze iz svih krajeva lijepe naše kao i iz Njemačke i Švicarske.
Svi su iz dobrih katoličkih obitelji i žele slijediti karizmu don Bosca, svoga duhovnog oca i služiti mladima i Crkvi u njegovom duhu. Velika je milost vidjeti toliko mladih koji se oduševljavaju za salezijansku karizmu, za duhovni život i za Božje ideale. Baš zato su željeli da ih sestre prate svojom dnevnom molitvom i žrtvom da bi ustrajali u redovništu i bili ne samo ustrajni, već i kreposni salezijanci. Neka im je blagoslovljen i radostan hod s Gospodinom. Ostat će u našim molitvama i u našim srcima!
Svečanim euharistijskim slavljem, koje je predvodio, u nedjelju, 06. rujna 2020., u Stepinčevom Karmelu, mons. Zvonimir Sekelj, kanonik prvostolnog Kaptola zagrebačkog, uz suslavitelje karmelićane: o. Srećka Rimca, OCD, o. Iliju Tipurića, OCD, o. Đanija Kordića, OCD, br. Antu Jakusa, OCD, te uz don Stjepana Bolkovca, SDB i vlč. mr. Andriju Miličevića, kao i uz ministrante: Leu i Luku Balaško, Mariju i Šimuna Jurilja koji je pročitao Molitvu vjernika, te uz čitače: mladića Ivana Pešu i djevojku Maju Marić, zahvalile su: s. Marija Bonita od Božje Ljubavi, OCD, (Đurđica Kovačić) i s. Lucija od Gospe Fatimske, OCD, (Milka Peša), Gospodinu i Majci Božjoj Karmelskoj za 50. obljetnicu redovništva, to će reći: za 50. obljetnicu svetih redovničkih zavjeta.
Na početku misnoga slavlja don Bolkovac srdačno je pozdravio prisutne, napose mons. Sekelja i sestre slavljenice, zlato Stepinčevog Karmela, kako reče, koje su se opredijelile za vječne vrednote, ustvrdio je predvoditelj slavlja, a slavlje su animirale svojim skladnim pjevanjem, čuvarice svetišta.
Nakon pročitanog ulomka iz Evanđelja dvadeset i treće nedjelje kroz godinu (Mt 18, 15-20), sestre jubilarke: s. M. Bonita i s. Luciija obnovile su svoje predanje i svoju ljubav prema Gospodinu, po zavjetima: čistoće, siromaštva i poslušnosti; stavile su se njemu na raspolaganje, kako bi svojim životom molitve i svetih zavjeta bile i dalje blagoslov za Crkvu, za svećenike, za Karmel i za hrvatski narod.
U zapaženoj homiliji koja je bila nadahnuta mislima iz nedjeljnog Evanđelja, mons. Sekelj je to na svoj način potvrdio govoreći o suživotu s Bogom po vjeri i molitvi, napose sestara zlatojubilarki: s. M. Bonite i s. Lucije, čiji životi su sklopljene ruke za život vjere u nama i u našoj sredini.
„I gledamo ovdje završetak ovog Evanđelja: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ja sam s njima.“ (usp. Mt 18, 20). Čekaj, pa mi nismo sami. Mi smo s tobom. Samo je uvijek pitanje: ,Tko si Ti Isuse dragi?’ I to pitanje se stalno proteže kao jedan izazov koji mora biti prisutan uvijek; to moje opredjeljenje, svaki dan, kao i u braku. Opredjeljujem se svaki dan za tebe. Ako toga opredjeljenja nema, ako nema jednog suživota, ako nema onog razumijevanja, ako nema jedne taktike kako ću ja tebi prići i u samostanu i u stvarnosti, onda je tu jedan problem. Ovo nas Evanđelje, čitava Božja Riječ, zapravo potiče da sklopimo ruke, molimo se Duhu Svetom da rastemo u Isusu…,“ posvjedočio je između ostalog propovjednik.
Potom je protumačio misao francuskog filozofa René Descartesa: „Mislim, dakle, jesam,“i onu njezinu alternativu njemačkog teologa Karl Rahnera: „Molim, dakle, jesam,“ te naglasio da je molitva početak novog shvaćanja života i odnosa među ljudima, koja te odnose preobražava.
Isto je tako spomenuo da Luka u svom Evanđelju donosi jednostavnu i snažnu rečenicu o tome kako je Isus jednoga dana molio na nekome mjestu. Molitva je bila od temeljnih i najvažnijih obilježja Isusove osobnosti i poslanja. Učenici su vidjeli i doživjeli da je Isus svoje poslanje i svoju osobnost oblikovao kroz molitvu.
„Zapravo molitva je oblikovala Isusa kakvog su oni poznavali zato su htjeli naučiti moliti. Htjeli su živjeti poput Isusa i vidjeli su da pored mnoštva djela koje je činio, pored mnoštva susreta, i upravo kao temelj svega toga, stoji molitva. Ona je oblikovala njegovu proegzistenciju, tj. postojanje za drugoga u dvostrukome vidu. Postojanje za Oca i od Oca postojanje za ljude. Upravo se u njegovoj molitvi očitovala dvostruka usmjerenost njegova života i poslanja,“ rekao je između ostalog kanonik Sekelj.
U daljnjem nastavku propovijedi govorio je o snazi Duha Svetoga u našem molitvenom životu, koji nas uvodi u nova prostranstva stvarnosti i koji nam otkriva smisao života i omogućuje da sebe mijenjamo i svijet oko sebe, te Duh Sveti pobuđuje u nama žeđ za molitvom, to će reći: da nas Gospodin nauči moliti.
Potom se osvrnuo na molitvu sv. Male Terezije koja je prožimala čitav njezin život i poput ritma disanja i otkucaja srca oživljavala njezino tijelo… Za Tereziju molitva je bit njezine egzistencije i u njoj ona otkriva istinsko jedinstvo s Bogom. Sličnim životom molitve, zavjeta, ustrajnosti i duhovne svježine živjele su kroz pedeset godina i naše sestre slavljenice, na čemu im je mons. Sekelj iskreno čestitao i zaželio istinsko dobro, te poručio prisutnima:
„A mi ovdje, koji smo u ovim prostorima, pokušajmo da svi zajedno, i cijeli svijet, zaživimo s onom dubokom vjerom u Isusa Krista, Boga i Čovjeka, jer smo po toj vjeri, krštenjem, u njegove događaje upućeni; da razgovaramo s njim i da nam taj razgovor oblikuje srce i pameti.“
Pri kraju misnoga slavlja don Stjepan Bolkovac je zahvalio dobrome Bogu i Majci Božjoj na zlatnom jubileju naših slavljenica, kojima je srdačno čestitao, a zahvalio je također za podjeljenu radost, uvjerljivu homiliju i za euharistijsko zajedništvo mons. Sekelju, redovnicima i svećenicima, ministrantima i čitačima, te posebno braći, sestrama i rodbini s. Lucije, kao i časnim sestrama Kćerima Božje Ljubavi i prijateljima Karmela i sestara, te svima prisutnima.
Omiljenom pjesmom Utemeljitelja Karmela: „Ljiljane bijeli“ završilo je jubilarno slavlje, uz brojne čestitare i okrepu u duhu koronavirusnog doba.
M. Bonita od Božje Ljubavi, Kovačić, započela je svoj životni put godine 1944. u dobroj katoličkoj obitelji, u Zagrebu, u župi sv. Nikole Tavelića, u Kustošiji. Osnovno školovanje završila je u Križevcima, a gimnaziju i studij slavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kao i srednju glazbenu, te svira uz orgulje i flautu, još nekoliko instrumenata. Svojim glazbenim umijećem okušala se i u Zagrebačkoj filharmoniji i u „Collegiu pro musica sacra“, čiji je bila i utemeljitelj, uz s. Imakulatu Malinku i s. Ceciliju Pleša. Godine 1969. stupila je u Družbu Kćeri Božje Ljubavi, gdje je 1970. položila privremene zavjete, a 1975. doživotne, te 1989. prešla u Red Bosonogih karmelićanki.
Kao redovnica bavila se pretežno knjigom u svim vidovima njezina stvaranja; radila je od 1971. do 1978. godine u „Kršćanskoj sadašnjosti“ kao lektor, korektor, grafički urednik i prevodilac. Svoja znanja i iskustvo o knjizi, koje je steka pod vodstvom pok. dr. Josipa Turčinovića, koristi i danas. Od godine 1972. do 1975. bila je članica uredništva redovničkog časopisa „Effatha“ u kojem je sudjelovala brojnim autorskim člancima.
I u Karmelu je nastavila svoje djelovanje na polju pisane riječi. Autorske članke objavljuje u karmelskom časopisu: „Karmel otvoreno“ u kojemu piše meditacije o likovima i događajima iz Evanđelja. Iz tih meditacija nastale su knjižice: „U sjeni starih maslina“ (14 izdanja) i „Suputnica“ (11 izdanja). S. Bonita imala je i u Družbi i u Karmelu odgovorne poglavarske dužnosti koje je vršila savjesno i temeljito. Jednako tako okušala se u svim zadacima svakidašnjice, osobito u učenju i vođenju liturgije, glazbe, uvoda u Sveto pismo, u radu s mladima i u vrtnim, voćarskim i peradarskim poslovima.
Lucija od Gospe Fatimske Peša, rođena je 1951. godine u Orašcu, župa Brajkovići, u Bosni i Hercegovini, u brojnoj katoličkoj obitelji, kao najstarije od devetero živuće braće i sestara. U petoj godini njezinog života obitelj se seli, zbog teških ekonomskih prilika, u Slavoniju, u Viškovce, kraj Đakova. Tu je s. Lucija završila osnovnu školu, te gimnaziju, da bi 1968. godine napustila i pozdravila svijet, te stupila u Stepinčev Karmel. Po završetku uspješne, početne formacije položila je prve svete zavjete 1970. godine i nastavila daljni hod molitve i predanja Gospodinu po svetim zavjetima, da bi 1973. godine položila svečane doživotne zavjete i svoj život potpuno predala Gospodinu za svećenike, Crkvu i hrvatski narod.
Okušala se u svim redovničkim dužnostima, posebno u šivanju misnoga ruha, uzgoja cvijeća, izradi blagoslovina i ukrasnih svijeća. Zauzeto i velikodušno radila je na osnutku Karmela u Sarajevu, kamo je sa sestrama otišla 2000. godine i zalagala se za njegovo osamostaljenje. Ispunivši svoje poslanje u sarajevskom Karmelu, vratila se, nakon 18 godina u Stepinčev Karmel. Uz ostalo, u sarajevskom Karmelu je vršila odgovorne dužnosti: poglavarice, savjetnice zajednice i Udruge, te magistre i ekonome. Danas ugrađuje svoje talente i sposobnosti u život brezovičkog Karmela.
Geslo naših zlatojubilarki bilo je „Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.“ (Iv. 21,17).
„Danas je veliki dan za naš hrvatski narod; slavimo dan Domovinske zahvalnosti, dan Pobijede i dan Hrvatskih branitelja. Idemo redom:
Prvo: Dan je Domovinske zahvalnosti. Slavimo Misu za domovinu. Reko je Toma Akvinski da čovjek nakon ljubavi prema Bogu i prema obitelji, treba najviše ljubiti vlastitu domovinu. Danas želimo zahvaliti Bogu i Majci Božjoj na svim onim vidljivim i nevidljivim milostima kojima je obdario naš hrvatski narod za vrijeme Domovinskog rata. Zato Ti želimo reći: ,Bože Živi i Vječni, hvala! Hvala ti jer si nam pomogao pobijediti duha laži, duha mržnje, duha zla. Pobijedila je istina, domoljublje, borba, uz veliku cijenu! To je bila i duhovna borba. Nitko nije želio Hrvatsku, malu zemlju. To je bila borba između malog Davida sa praćkom u ruci i velikog Golijata. I zato: Gospodine, hvala Ti jer si prisutan, na svoj način u našoj napaćenoj, hrvatskoj povijesti kroz koju smo se morali neprestano boriti i ratovati za naš hrvatski identitet, za našu zemlju, narod, kulturu, baštinu, vjeru,’“ rekao je p. Zdravko Barić, SMM, predvoditelj misnoga slavlja za Lijepu našu, za njezino duhovno i svjetovno Vodstvo i za hrvatski narod, u srijedu, 05. kolovoza, na dan Domovinske zahvalnosti.
Uz njega je asistirao apsolvent Tomislav Skender, a studentica Dora Nestić pročitala je misno čitanje, dok su čuvarice svetišta pjesmom uzveličale misno slavlje. U nastavku homilije, u kojoj je p. Barić uvjerljivo protumačio i podsjetio na tri značajna slavlja ovoga dana: dan Domovinske zahvalnosti, dan Pobijede i dan Hrvatskih branitelja, naglasio je i ovo:
„Plaćali smo krvlju hrvatskih branitelja, hrvatskih duša; dakle, kroz našu hrvatsku povijest, našu slobodu. ,Bože, hvala Ti na onom duhu vjere koji je prožimao naš hrvatski narod za vrijeme domovinskog rata. Duh vjere, da nismo klonuli moralno pred neprijateljem i svi smo nekako doživjeli onaj duhovni molitveni žar za vrijeme rata. Ono zajedničko moljenje krunice po trgovima, po kućama, po skloništima.’ Prisjećamo se dugih klanjanja pred Presvetim Sakramentom po crkvama. Bila je to prava duhovna potpora našim hrvatskim braniteljima. Svatko je dao svoj obol u obrani naše Domovine koja je krvarila. 15.000 mladih ljudi je poginulo. Koliko tuge, koliko žalosti! Svatko je dao svoj obol: netko u politici, netko u diplomaciji, netko u tvornici, neko u logistici, netko na bojišnici, netko u molitvi. Kako smo bili povezani svi zajedno..,“ posvjedočio je propovjednik i nastavio dalje:
„Drugo, danas slavimo i dan Pobijede. Dan Pobijede se slavi na današnji dan koji je posvećen Blaženoj Djevici Mariji, dakle Gospi Snježnoj. Isto tako se danas slavi Gospa velikog hrvatskog krsnog Zavjeta. Prisjećamo se, dakle, baš na taj dan 05. kolovoza, kada je knez Branimir dao Zavjet Bogu i Papi i Crkvi u Rimu da nikada neće Hrvati napadati svoje neprijatelje i susjede, nego da će se uvijek braniti. To je Veliki hrvatski krsni Zavjet… Na isti taj Marjanski dan, Gospa Snježna, oslobođena je Domovina Hrvatska. Slavimo Dan Pobijede! ,Najvjernija odvjetnice na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom!’
Na današnji dan, 05. kolovoza 1995. u 9 sati i 43 minute, ulaze hrvatski branitelji, hrvatska vojska, u hrvatski kraljevski grad Knin i time se zapravo oslobađa Hrvatska od te veliko-srpske ideje o velikoj Srbiji. Operacijom ,Oluja’, čista k’o suza, oslobođena je naša domovina Hrvatska! I u isto vrijeme pripadnici VII. gardijske brigade nose hrvatski barjak, koji je bio šivan u tvornici ,Varteks’ u Varaždinu, penju se gore na tvrđavu i stavljaju hrvatski barjak! To je bio dan Pobjede! Dan sreće! Dan kasnije dolazi prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u Knin; ljubi zastavu i izgovara onu glasovitu rečenicu: ,Imamo Hrvatsku!’ i dodaje: ,Ovim činom oslobađanja Knina, završava veliki hrvatski Križni put.’“
„I na kraju, treće,“ poručio je propovjednik, „Dan je Hrvatskih Branitelja. Spominjemo se i molimo za duše svih poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja. Prisjećamo se žrtve svih mladih ljudi, koji su ugradili svoje živote u temelj naše Domovine Hrvatske. Mladi ljudi koji su bili poneseni onom ljubavlju prema Domovini, prema hrvatskom narodu, koji su položili svoje mlade živote na Oltaru Domovine, poginuli su ,za krst časni i za slobodu zlatnu!’ Naša zemlja je plaćena, naša sloboda je plaćena krvlju mladih ljudi, to se nikada ne smije zaboraviti , i o tome se neprestano treba govoriti i propovijedati! Velika žrtva!
I pogotovo veliko hvala svim invalidima Domovinskog rata koji su dali dijelove svoga tijela za oslobođenje naše domovine Hrvatske! Bog sve vidi i sve predvodi, ne zaboravlja i nagrađuje! General Gotovina je rekao: ,Domovinski rat je čist, pripada prošlosti, ali na njemu gradimo našu budućnost!’ I na kraju iz jedne pjesme: ,Dok Cetina teče, uvik će nas biti, čvrsti smo ka stina, dragi Bog nas štiti! Tukli su nas vitri, nevere od rata, al’ slomili nisu granu od Hrvata!’ Zahvaljujući Bogu i Blaženoj Djevici Mariji!,“ rekao je p. Zdravko.
A sestre su se prisjetile tih godina Domovinskog rata, osobito hrvatskih branitelja, vukovarskih, petrinjskih i lasinjskih prognanika, kao i drugih, za koje su dnevno uzdizale svoje ruke Gospodinu i Majci Božjoj; molile i vapile k Nebu, i s kojima su dijelile hranu i odjeću, ono što su imale i što su dobile; kao i suzu i strah, detonacije i razaranja, ali i vjeru i nadu u proljeće života i mira, u vedru budućnost hrvatskog naroda.
Upravo na spomendan Gospe Snježne, 05. kolovoza 1995. godine, kad su nam stizale poruke: „Pojačajte molitve, naši napreduju! Molite, molite, molite,“ i dok se vojno-redarstvena operacija „Oluja“ približavala pobjedi, dvije mlade sestre posvetile su se Gospodinu i Majci Božjoj po prvim svetim zavjetima i svoje živote položile na oltar Karmela za svećenike, za Crkvu, za Domovinu, za branitelje i za hrvatski narod… Na svoj način nastavile su misiju svoga utemeljitelja bl. Alojzija Stepinca: molitva za svećenike i za Crkvu, te zapamtile onu njegovu, i Gospodinu za Domovinu i njega zahvalile, koja glasi: „A u ljubavi prema hrvatskom narodu, ne dam se ni od koga natkriliti!“
Nakon svetkovine Gospe Karmelske, slavlje se nastavilo na vrlo intenzivan način na proštenju Karmelske Gospe, u nedjelju, 19. srpnja 2020. godine. Ravnatelj salezijanske zajednice na zagrebačkoj Knežiji, don Stjepan Bolkovac, SDB, predvodio je središnje misno slavlje, uz asistenciju bogoslova Vatroslava Siketića, i ministanta Luke Balaška. Mješoviti župni zbor „Sv. Cecilija“ iz Vukovine, pod ravnanjem mo. dr. sc. Branka Pucekovića, uzveličao je misno slavlje svojim umjetničkim pjevanjem.
„Najčešće u evanđelju vidimo kako nam Isus govori u prispodobama. Ja ću danas ovu propovijed započet jednom iz života, jedna anegdota. Jedna majka imala je četverogodišnju kćerkicu. Navečer ju je spremala u krevet. Trebalo je malo po malo da se dijete započne osamostaliti. Vi majke znate kad šta treba.
I tako majka brižno stavi svoju curicu u krevet i reče joj: ,Ti se sada lijepo pomoli i nakon toga zaspi. Ja ću ugasiti sada svjetlo, a ti se nemoj ništa bojati. Ja sam u susjednoj sobi i peglam.’ Djevojčica ipak moli majku da ostavi barem svjetlo. No, majka ne pristaje, već joj i dalje govori: ,Ti se ništa ne boj. Ja sam u susjednoj sobi, pomoli se i spavaj.’ Mama zatim ugasi svjetlo iziđe i ostane slušati šta će se sada dogoditi. I čuje kako malena moli plačnim glasom: ,Zdravo Marijo! Milosti puna! Gospodin s tobom! Blago tebi, ti bar nisi sama.’ Dječja usta rekla su najveću istinu života: ,Nismo stvoreni da budemo sami.’
Svi smo danas ovdje da ne budemo sami, nego da osjetimo da imamo nekoga pored sebe, nekoga koga smo pod Križem dobili, ali nije dosta što smo dobili. Treba i ovaj završetak Evanđelja učiniti: ,I uze je učenik k sebi.’ Mi smo došli ovdje da Mariju uzmemo k sebi i da je ponesemo sa sobom u svoj život, u svoje dane rada, u svoje odnose, da ona bude onda mjerilo našeg ponašanja. A koje je to mjerilo? Pa to je mjerilo Isus. Ona će nam u srcu pokazati kako se kao ljudi i kao kršćani ponašati onako kako Isus želi. Jer to je onda mjera koja nije dobra samo za neke, nego za sve. Za mene, tebe, one koje ću susresti i to će onda biti ono ponašanje koje nam treba,“ rekao je u svojoj nadahnutoj propovijedi don Bolkovac.
Zatim je spomenuo da, ako Mariju ne uzmemo k sebi, postajemo životni materijalisti koji su svojim ponašanjem i životom daleko od Boga, od Božje blizine.
Isto tako je naglasio da sestre karmelićanke i braća karmelićani nose na sebi dio Gospine odjeće, koji se zove škapular i po kojem pokazuju da žele biti Gospini. „Škapular za njih znači Gospin zagrljaj. Kada ga god oblače, to su Marijine ruke na njima da ih ona vodi k Isusu.
Sestre to nisu samo za sebe ostavile nego su u Crkvi to ostavile i nama. Škapular je mali komadić platna sa Gospinom i Isusovom slikom koji se stavi preko leđa i prsiju i nosi. Oblače ga svi oni koji osjete tu potrebu u svome duhu, i noseći ga tada svaki dan sebe predajemo Gospi i kažemo: ,Gospe moja, budi i danas Majka moja! Ti me vodi, ti me od zla čuvaj, ti me u dobru potakni!’“ uputio je svoju molitvu Gospi predvoditelj slavlja i poručio hodočasnicima da predaju svoja srca Mariji i da je ponesu u svom srcu, jer će Majka biti uvijek s nama kad god joj iskrene duše zavapimo.
Na kraju misnoga slavlja vlč. mr. Andrija Miličević, koji je neumorno ispovijedao hodočasnike, zajedno s drugim svećenicima, uputio je srdačne riječi zahvale don Bolkovcu, zboru i svima prisutnima, a o. Ivan Pleše, OCD, primao je vjernike u Škapularsku bratovštinu i oblačio ih je u škapulare.
Proštenje je otvorio jutarnjom sv. misom vlč. Miličević, uz asistenciju bogoslova Vatroslava SIketića i ministranata, a čuvarice svetišta animirale su misno slavlje svojim lijepim pjevanjem.
U svojoj zapaženoj homiliji, nadahnutoj čitanjima svetkovine, propovjednik je naglasio između ostalog da kršćani nisu siročad, jer imaju nebeskog Oca i Majku, što će reći: sinovi su i kćeri Božje po krštenju.
Isto tako je rekao da smo pozvani slušati Riječ Božju poput Majke Marije, o njoj razmišljati i živjeti je u svojoj svakidašnjici. „I blaženi koji slušaju tu Riječ i čuvaju je u svome srcu, upravo kao i Marija koja je cijeloga svojega života čuvala riječi u svom srcu, iako ih često puta nije razumjela.
Ali se uvijek iznova mogla vraćati u njih i u njima malo po malo prebirati ih u svome srcu, otkrivati Božju blizinu, prisutnost, snagu, milost. Svi smo pozvani svakoga dana ispočetka posvjestiti si te riječi i probati doista iz sve dubine svoje duše i sa svom snagom koju imamo, a znamo koliko je zapravo ona mala i nedostatna, učiniti i probati činiti ono što je učinio i sam taj učenik pod Križem: ,I od toga časa uze je učenik k sebi.’ Uze je u svoju kuću, doma, kao svoju. Postaje doista sin. Uzima je, ne želi da ta rečenica ostane pod Križem, da ta Majka ostane pod Križem, nego želi tu Majku doista u svojoj kući, u svome životu…“
Zavjetnu, hodočasničku sv. Misu župe Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini predvodio je vlč. Matija Vragović, župni vikar spomenute župe. Ženski zbor iz Mraclina, pod ravnanjem gospođe mo. Martine Galeković, animirao je misno slavlje svojim lijepim pjevanjem, a turopoljske povijesne postrojbe „Banderij“ uzveličale su ga svojom prisutnošću i svojom počašću.
Propovjednik, vlč. Vragović oblikovao je propovijed iščitavši iz čitanja svetkovine, tri važne poruke Gospe Karmelske: prva je molitva; druga, priznati vjerom Isusa svojim Otkupiteljem i treća je: strpljivo i uspravno, s Djevicom Marijom i Kristom Otkupiteljem, nositi i pobijediti svoju patnju.
Govoreći o Ilijinoj molitvi na brdu Karmelu, rekao je i ovo: „Karmel je mjesto u kojem Bog prebiva. To, biti s Bogom, čežnja je svakoga srca… I Ilija se molio za kišu, molio je Boga da se smiluje njegovu narodu i Bog je čuo tu žarku molitvu pravednika. I čuli smo da se odjednom nebo zamračilo od oblaka i vihora i pala je jaka kiša. Međutim, koja je to kiša koja nama najviše u životu treba? Braćo i sestre, to je kiša Božje milosti, rosa Duha Svetoga, dar koji možemo dobiti samo s Neba. Ali za to valja moliti…“ poručio je predvoditelj slavlja.
U drugoj poruci Gospe Karmelske, rekao je propovjednik između ostalog: „Budući da je Djevica Marija znala da je njezin Sin ujedno i pravi Bog i pravi čovjek, ona je bila prva njegova učenica jer Ga je s ljubavlju začela, rodila, s ljubavlju se za Njega brinula, s Njime zajedno trpjela, nadala se i radovala. Tome i nas uči… da priznajemo vjerom Isusa svojim Otkupiteljem, pravim Bogom i pravim čovjekom te Mu služimo potpunom ljubavlju poput Blažene Djevice Marije.“
Obzirom na treću Gospinu poruku: kako nositi i pobijediti patnju, vlč. Vragović je naglasio: „Najljepše i najvažnije su one pobjede duha kada pobjeđujemo u duhovnom boju, kada svladavamo sami sebe. I u tim duhovnim bojevima pred sobom imamo našega blaženika Alojzija Stepinca, biskupa i mučenika, koji je i sam teško trpio, ali je u tom duhovnom boju pobijedio.
Naš Blaženik, zajedno sa Spasiteljem našim Isusom Kristom koji je umro za nas na Križu ali koji je treći dan Uskrsnuo i sve nas pozvao na novi život Uskrsnuća. On, (blaženik) je pobijedio sve one napade i borbe koje je imao jer je znao što je ono što je najbitnije za što se zaista vrijedi boriti.
Tim putem već je prošla Blažena Djevica Marija Kraljica Karmela, tim putem su prošli i prolaze Isusovi učenici, sveci i blaženici Crkve. Tim smo putem i mi pozvani ići, da bismo s Kristom i Majkom Marijom i mi pobjeđivali te zavrijedili nagradu vijenca slave u nebesima.“
Večernju proštenjarsku misu predvodio je vlč. Danijel Hačko, župnik u zagrebačkim Vrbanima, uz suslavitelja o. Ivana Pleše, OCD, karmelićanina iz zagrebačkih Remeta, te Mariju Marić, ministranticu. Zbor čuvarica svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, animirao je skladnim pjevanjem misno slavlje, a hodočasnici su im se pridružili.
„Često sam se znao zapitati kako je to zanimljivo da uz patnju, uz Križ Kristov stoje tolike žene? Gdje su oni muškarci, gdje su oni njegovi apostoli i učenici koji su ga toliko voljeli, pratili, bili spremni poput Petra i život za njega položiti? Nema nikoga pod Križem doli Ivana, najmlađeg i onog koji je možda onako nježnošću i ljubavlju drugačije još gledao onim mladenačkim žarom na ovaj svijet, ali i na samu patnju…
Isusova Majka prati Isusov život od onoga trenutka kada je rekla: ,Neka mi bude!’, kada je prihvatila Božji poziv spremno iako nije znala što je čeka na tom putu. Prihvatila je i krenula s Bogom u avanturu koja ju je dovela, ma zamislite, pod Križ…,“ rekao je u svojoj originalnoj propovijedi među inim, vlč. Hačko.
Jednako tako govorio je o Isusovoj Majci kao o Ženi koja čvrsto stoji na zemlji, koja zdravo i mudro odgaja svoga Božanskog Sina, koja dostojanstveno trpi i stoji pod križem, koja je svome Sinu oslonac i podrška i koja vjeruje i nada se Isusovoj pobjedi nad patnjom i njegovom Uskrsnuću.
Naša Majka je naš uzor. Ona nas štiti, čuva i brani na svim našim zemaljskim putovima. Neka nam bude uzor kreposnog života, života i predanja za Boga u svom svakodnevnom životu. Da ljubimo Boga do kraja, da mu ništa ne uskraćujemo, da mu se do kraja predamo, da živimo u svojoj nutrini tu radost gore Karmela…
No prije svega Majka nas zove da i mi budemo Marije u ovome svijetu, da prihvaćanjem Božje riječi i živeći po Božjim zapovijedima ljubimo jedni druge i pokazujemo onima koji su daleko od Boga da je Bog u nama da smo mi poput Marije oni koji možemo u ovom svijetu donijeti Spasitelja Isusa Krista,“ poručio je propovjednik.
Nakon svečanog blagoslova, Stepinčeve pjesme: „Ljiljane bijeli,“ primanja škapulara i pozdrava Gospi i sestrama, hodočasnici su se s Gospom vratili u svoju svakidašnjicu, da bi živjeli Isusovim i njezinim životom.
Gospa Karmelska okupila je i ove godine, na svoju svetkovinu, u četvrtak, 16. srpnja 2020. godine, brojne svoje štovatelje i prijatelje Stepinčevog Karmela u Brezovici. Među njima bio je i Kanonik prvostolnog kaptola zagrebačkog msgr. Zvonimir Sekelj. On je predvodio središnje misno slavlje, a uz njega su bili svećenici i redovnici suslavitelji: braća župnici, vlč. Ivan i Josip Vragović, vlč. župnik Tomislav Kralj, o. Ilija Tipurić, OCD, o. Davor Lukačević, CPPS, te vlč. Rafael Mikec, uz ministrante i čitače: Tomislava Skendera, Leu i Luku Balaško, Anu Purko i Šimu Šuška. Zbor čuvarica svetišta Gospe Karmelske, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, uzveličao je misno slavlje svojim lijepim pjevanjem, a narod im se pridružio.
„Na ovu veliku svetkovinu idemo se malo sjetiti, gdje li smo mi to u aktivnosti našoj. Malo da se probudimo da Mariju nasljedujemo. Ona je tiho ušla u povijest spasenja. Prvi put se s njom susrećemo u izvještaju navještenja kao Milosti punu i Spasiteljevu Majku. Kad god slavimo Mariju, uvijek se možemo pitati u čemu je možemo nasljedovati? Svakako ne u njezinu uzvišenju i izabranju. No, ima dosta točaka njezina života u kojima je možemo nasljedovati i tako na neki način obnoviti onu iskonsku sliku čovjeka koju je Bog zacrtao pri stvaranju. ,Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična.’ Nije lako potpuno ostvariti ovakovo određenje. Na primjeru Marije Bog nam pokazuje da je po njegovoj milosti sve moguće.
Pred očima nam stoji, mogu reći ljudskim, kao obična Nazaretska djevojka koja je vjerna svojemu izabranju. U tome nam je ona uzor i zagovornica. Možemo je nasljedovati i u njezinom jasnom nasljedovanju između dobra i zla. Znamo kako je teško u svakidašnjici primijetiti istinu. Marija je to znala čak i kada je ta istina bila skrivena. Budno je čuvala sve uspomene u svom srcu. I u tome je možemo nasljedovati. Osim raspoznavanja istine, važan je i čin koji usklađuje život i djelovanje s otkrivenom istinom. Tu se mora uključiti i slobodna volja koja nije uvijek poslušna zahtjevima zdravoga razuma.
Marijina je misao vodilja bila: ,Evo službenice Gospodnje!’ Na tragu nutarnjeg udivljenja i vršenja Božje volje možemo je nasljedovati. U Marijinom životu vidimo još jednu osobinu koju možemo i mi u našem životu ostvariti. Ona je znala posvećivati i najjednostavnije čine ljudskoga života i ponašanja. Kod nje je doslovce sve bilo podređeno dobru. Ona dokazuje da je najvažniji stupanj ljubavi ugrađen u vršenje onoga što naša svakidašnjica traži. Ona je iako Milosti puna, stalno i svjesno rasla u milosti zahvaljujući osobnom angažiranju u Božjim planovima i suradnji s milošću. Jednostavno je razvijala otkrivene talente, karizmu i u tome nam je primjer,“ rekao je u svojoj originalnoj propovijedi, između ostalog, msgr. Sekelj.
U nastavku propovijedi propovjednik je istaknuo da je svetac zaljubljenik u Božje božanstvo koje nam je približeno po Mariji; svetac je čovjek zaljubljenik u Mariju, a jedina mu je želja živjeti njezinim životom poniznosti, nevinosti, slušanja i služenja. Isto tako zaželio je da se poput Djevice Marije stavimo na raspolaganje Duhu Svetom da bi došlo spasenje u našu kuću i da bismo Isusa radosno primili u svoju kuću kao Zakej i Marija, koja nas ljubi majčinskom, nadljudskom ljubavlju. „Ta, Mariji nitko nije dalek, ma koliko mislio da je udaljen od nje. Marijino je srce uvijek blizu nas!,“ poručio je msgr. Sekelj.
Riječi zahvalnosti uputio je predvoditelju slavlja i prisutnima vlč. mr. Andrija Miličević, kao i na ostalim misnim slavljima, a nakon završne pjesme: „Majko Božja Karmelska,“ o. Ilija Tipurić, OCD, primao je u Škapularsku bratovštinu vjernike koji su to željeli i oblačio ih je u Gospino odijelo, škapular. Isto tako tokom prije i poslije podneva ispovijedao je, kao i drugi svećenici, hodočasnike.
Rektor Nacionalnog svetišta svetog Josipa u Karlovcu, msgr. mr. Antun Sente, uz suslavitelja vlč. đakona Željka Kovačevića, ministrante i čitače, predvodio je večernju Euharistiju koju su uzveličali svojim krasnim pjevanjem karlovački zborovi: mješoviti zbor „Sveti Josip“ i dječji zbor „Josipove pahuljice,“ pod ravnanjem s. Blandine Rakarić, KBLJ.
„Gospa Karmelska ima nekoliko obilježja. Jedno je brdo Karmel. Na brdo se treba penjati. To je zapravo slika i našeg penjanja u duhovnom smislu. Uzdizanja da bismo bili bliže Bogu gdje ćemo susresti Boga. Puno je takvih penjanja bilo u židovskom narodu. I Mojsije se penjao na brdo Horeb gdje je dobio 10 Božjih zapovjedi, gdje se susreo s Gospodinom. Isus Krist se isto tako penje na drvo. Konačno i na brdu Golgota je razapet, uzdignut.
Upravo to uzdizanje, penjanje jest jedna lijepa slika koja je nama svima razumljiva, koja nam želi preslikati kako je važno da se i mi u duhovnom smislu neprestano uzdižemo. Svako penjanje zahtijeva određeni napor a i dobru pripremu. Možda je svaki korak sve zahtjevniji, ali s druge strane, svakim korakom uzdizanja na veće vrhove, vide se i sve ljepši horizonti,“ rekao je u svojoj značajnoj propovijedi msgr. Sente.
Potom je spomenuo još neka obilježja Gospe Karmelske, a posebno karmelski škapular, odjeću koju štovatelji Gospe Karmelske žele staviti na sebe, a koju je Gospa dala svojima da ih zaštiti od svakoga zla na duši i na tijelu.
Zatim je promeditirao svadbu u Kani Galilejskoj s teološkog, eshatološkog i duhovnog motrišta, s posebnim naglaskom na Marijino poslanje u ekonomiji spasenja, te između ostalog naglasio i ovo:
„Istina, ova svadba u Kani Galilejskoj zapravo je predokus ili predznak one svadbe o kojoj će nam Isus kasnije govoriti tj. Njega koji je Zaručnik i svih nas koji smo Crkva, odnosno Kristova Zaručnica. Činjenica jest da je Krist bio pozvan i odazvao se na svadbu, sa svojim učenicima i sa svojom Majkom…
Nadalje, važnu ulogu ima Blažena Djevica Marija, ona kao prava Majka primjećuje gdje je problem i reagira. Evanđelist Ivan nije zapisao da se počelo šaputati kako će slavlje doživjeti fijasko, nego i prije tog događaja Marija reagira. Takva je naša Nebeska Majka…
Zanimljiva je i Marijina rečenica. Bilo bi dobro da je ponesemo sa sobom doma i po njoj živimo. ,Što god vam rekne, učinite!’ To je zapravo cijeli Marijin program. Ona se sva stavila u službu svoga Sina Isusa Krista da bi nas dovela k Njemu. A da bi do toga došlo, Isusa trebamo slušati i ono što nam On govori u djelo provoditi, činiti! ,Što god vam rekne, slušajte ga!’ To: ,Što god vam rekne,’ odnosi se na sve ono lijepo što od Boga dolazi! Sve je zapravo samo ljepota, samo što je u određenom trenutku…
Na zagovor, na riječ Blažene Djevice Marije svadbena svečanost može ići dalje! I mi bismo htjeli sudjelovati u toj Nebeskoj Gozbi! Blažena Djevica Marija zasigurno primjećuje ono što nama treba. Da bi se svečanost mogla nastaviti ovako u obilju, trebamo činiti sve što god nam Krist govori, a govori nam da ljubimo Boga i svoga bližnjega! ,“
S pjesmom: „Slavna Gospo od Karmela“ i s onom u čast sv. Josipa: „Slavimo danas,“ kao i s riječima zahvalnosti vlč. Miličevića, msgr. Senteu, zborovima i hodočasnicima, završilo je popodnevno misno slavlje Gospe Karmelske, čiji nastavak slijedi u nedjelju, 19. srpnja, na proštenju naše Majke i Kraljice Karmela.
Sestre karmelićanke i štovatelji Škapularske Gospe pripremali su se Devetnicom i Trodnevnicom molitava, pjesama i meditacija za svetkovinu, čija je trodnevna duhovna obnova bila osobito posjećena.
Vlč. Matej Petrić predvodio je misno slavlje i održao originalnu homiliju, u ponedjeljak, 13. srpnja 2020. godine, na blagdan Majke Božje Bistričke i na prvi dan Trodnevnice. Uz njega su bili ministranti: Luka i Lea Balaško.
Misao vodilja zapažene homilije bila je, prema ponuđenom Evanđelju blagdana, Svadba u Kani Galilejskoj. Predvoditelj slavlja govorio je o tom događaju na jedan nov, simboličan i mističan način. Tako je rekao i to da nas svadba podsjeća na početke Saveza između Boga i čovjeka: da nas šest kamenih sudova podsjeća na šest dana stvaranja, a razgovor između Krista i Marije da nas podsjeća na Adama i Evu, čiji pad kao da žele Krist i Marija popraviti. Još je rekao vlč. Petrić slijedeće:
„Kada Gospodin ulazi u naš život, kada želi stupiti u odnos s nama, kada želi popraviti nešto kao što ovdje Krist popravlja, ono što je bilo na prvim stranicama Svetog Pisma, onda čini slijedeće: Uzima upravo ono gdje smo bili najviše slabi, ono što je bio naš kamen spoticanja, onaj naš zabranjeni plod koji nismo smjeli uzeti, a jesmo. Uzima upravo ono gdje smo najviše pali i pretvara u nešto prekrasno…Krist to pretvara u Sebe i daje nam Sebe.
Ovdje, problem ove svadbe je slijedeći: vina nemaju. Postoji jedno tumačenje koje ću ovdje iznijeti jer mi je zaista važno i ima upravo duboki smisao s obzirom na ovo što sada želim reći, a to je slijedeće: Koji je bio plod, onaj zabranjeni plod koji Adam i Eva nisu smjeli uzeti? Tu su bile mnoge rasprave, različitih ilustracija, slika, itd. da je to neka jabuka, neka kruška, smokva itd.
Međutim, postoji jedno tumačenje i podijelit ću ga s vama, upravo zato što je snažno i ima duboki smisao, a to je da je taj zabranjeni plod bio grozd, trs i pogotovo Židovi to uzimaju jer nakon potopa, Noa, prva biljka koju on sadi nakon što stupe na kopno jest upravo trs, loza…
O Mariji, o njezinom razgovoru između nje i njezinog Sina Krista, shvaćamo i spoznajemo zapravo što je to Boga najviše smetalo kod ljudi: izdaja povjerenja, izdaja Ljubavi, prokazivanje, osuđivanje i za to je važno na početku, počinje odmah: ,Bijaše svadba,’ Novi Savez. Novo učvršćivanje pokvarenog odnosa, slomljenog odnosa. Gospodin će to učiniti sa svakime od nas upravo na ovaj način, ovog dijaloga, ovih simbola, ovih znakova, ove svadbe.“
Župnik u Krašiću vlč. Ivan Vučak predvodio je misno slavlje i homiliju na drugi dan duhovne obnove, u utorak, 14. srpnja 2020. godine, kao pripremu za Gospu Karmelsku, a uz njega je bio gospodin đakon Željko Kovačević i ministranti.
„Roditelji Isusovi, svake godine o blagdanu Pashe, išli su u Jeruzalem. Možemo i mi reći, svake godine da radosno dođemo za Gospu Karmelsku ovdje u ovaj prekrasan samostan, kod naših časnih sestara karmelićanki. Još kao malo dijete uvijek smo tu nedjelju Gospe Karmelske išli ovdje u ovaj samostan čuti Božju Riječ i vidjeti sestre. Vidjeti koji je to život kakvim one žive ovdje, odnosno vidjeti taj Jeruzalem koji je ovdje na ovome svijetu, ovdje u ovoj prekrasnoj prirodi.
Jedan drugačiji život, napustiti jednu svoju okolini, svoje domove, prostorije, napustiti svoj neki mali svemir, izaći iz njega i vidjeti nešto drugačije. Vidjeti tu jedni oazu, onaj spoj između Neba i zemlje. Vidjeti ono što ne možeš vidjeti svakoga dana u svojoj svakodnevnici gdje se susrećeš sa raznoraznim poslovima, zadaćama, ljudima. Doći ovdje u ovaj mir i susresti Isus Krista koji se nalazi ovdje u ovome Hramu…
I kaže kad je Isusu bilo dvanaest godina, oni su se vraćali iz Jeruzalema izvršivši sve što su trebali i krenuli su svojim kućama.
Hoćemo li mi braćo i sestre u ovim pripremama za blagdan Gospe Karmelske, u sv. Misama, sakramentima, molitvama susresti Isusa ili ćemo doći doma kao da ništa nije bilo, kao da se ništa nije dogodilo u mome srcu? Jesam li se pripremio da mogu doći u ovaj sveti Božji Hram, da mogu ako treba ispovjediti svoje grijehe da mogu doći doma zajedno sa Isusom, koji nam danas progovara,“ zapitao se u svojoj uvjerljivoj homiliji vlč. Vučak.
Potom je ulomak iz Lukina Evanđelja (usp. Lk 2, 41-50), aktualizirao za ovaj trenutak naše svakidašnjice, zapitao se da li je Isus s nama, da li mu dajemo potpuno povjerenje u životu i jesmo li s Isusom na ,dnevnoj kavi?’
Isto tako je poručio da poput Djevice Marije i sv. Josipa tražimo Isusa ako ga izgubimo i da se ne obeshrabrimo ako možda Isusa ne možemo naći u svojemu životu i možda u svojoj okolini, već da se vratimo, poput Isusovih roditelja, u Jeruzalem. To će reći da se sjetimo onih sretnih dana u životu kao što su: dan našega krštenja, prve sv. Pričesti, sv. Potvrde, svete Ženidbe, dan Svetoga Reda kad smo Isusa našli i susreli.
„Je li me brige i nedaće ovoga svijeta mogu odvući od Gospodina? I koliko se znam onda vratiti ? Koji su to ljudi preko kojih ja mogu doći do Isusa? I jesam li ja taj koji može privući nekog drugog Isusu Kristu? Neka nam Gospa Karmelska, Blažena Djevica Marija pomogne u tome, da se ugledamo u nju, da možemo vidjeti kako i na koji način ona komunicira sa svojim Sinom. ,Otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.’ Neka nam Blažena Djevica Marija i sv. Josip pomognu da uvijek nađemo Isusa i da se možemo zajedno s njima vratiti nazad u svoj Nazaret, u svoje kuće, u svoju obitelj, tamo gdje nas Gospodin šalje,“ poručio je propovjednik.
Uočnicu svetkovine Gospe Karmelske predslavio je P. Zdravko Barić, SMM, uz asistenciju đakona Željka Kovačevića i ministranata. Sestre, čuvarice svetišta, animirale su misno slavlje, kao i prijašnjih dana, svojim skladnim pjevanjem.
U svojoj duhovno nadahnutoj homiliji, p. Barić je posvijestio vjernicima razlog njihova dolaska na misno slavlje, a taj je: duhovno se obnoviti i ojačati milostima svoj duhovni život, te dublje upoznati i uzljubiti Krista Gospodina i Majku Božju, kao i traženje Boga i njegove prisutnosti, u otvorenosti njegovoj Riječi.
Jednako tako upoznao je prisutne, što je bio i sadržaj njegove zapažene homilije, s tri najnovija zaziva koja je Papa Franjo uveo u Lauretanske litanije. Naime, Gospine litanije nastale su u 16. stoljeću, a Papa Pavao VI. je unio u njih jedan novi zaziv: „Majka Crkve,“ a sv. Ivan Pavao II. je uveo: „Marija Majka obitelji,“ dok je Papa Franjo, prije neki dan, unio tri nova zaziva: „Majka milosrđa, “ „Majka nade“ i „Utjeha migranata.“
„Što znači da je Majka Božja Majka milosrđa?
Jednu od najljepših definicija svojeg milosrđa Isus je rekao Faustini Kowalskoj kad je rekao: ,Za tebe sam samo milosrđe. Zato te molim daruj mi svoju bijedu i svoju slabost. Tako raduješ moje srce. Što je veća bijeda, to je veće pravo na moje milosrđe.’ Kao da kaže Isus: ,Ljudi Ja sam potpuno drugačiji od vas. Ja nisam kao vi. Nemam vaš metar. Ja sam milosrdna Ljubav! Ja te volim i u tvojoj slabosti. Ja ne odustajem od tebe unatoč tvojoj slabosti i grijehu…’
Dakle, na tragu Isusove milosrdne Ljubavi Majka Božja je naša milosrdna Majka koja nas ljubi i to uvijek. Majka uvijek ljubi svoje dijete. Majka Božja te uvijek ljubi bez obzira na tvoj grijeh, na tvoju situaciju i tvoje propuste. Njoj se uvijek možemo vratiti,“ protumačio je p. Zdravko prvi novi zaziv Pape Franje.
Drugi zaziv: „Majka nade,“ pojasnio je propovjednik optimističkim riječima koje nam ukazuju da će biti dobro bez obzira na muke i nevolje u kojima se nalazimo, jer je Božja Riječ posljednja u svakoj situaciji i u našem životu, a Bog nas neće zaboraviti. On je na našoj strani…
Isto tako je spomenuo da postoje tri sestre: ljubav i vjera koje drže za ruku malu sestricu nadu. Hodaju s njom i mala sestrica nada, najmanja je; lepršava je, neprimjetna, ali tu je! Isto tako da je nada usmjerena na neko buduće dobro koje je teško dostižno, ali je ipak dohvatljivo, prema Tomi Akvinskom. Zato je važno svoju nadu staviti u ruke Djevice Marije koja će nam ono potrebno izmoliti od Boga, misli su p. Barića.
O trećem zazivu: „Utjeha ili Utočište migranata,“ predvoditelj je rekao i ovo: „Isus i Marija su bili migranti. Herod je želio ubiti dijete Isusa i zato su morali bježati iz svoje domovine Izraela u strani svijet Egipat i to je bilo putovanje u nepoznato, u nesigurno. Za vrijeme Domovinskog rata mnoge hrvatske obitelji su migrirale u inozemstvo sa vrećicom u ruci, u tuđi kraj. Koliko patnji, koliko neizvjesnosti, koliko straha. I ne zaboravimo da se Isus poistovjetio s tim ljudima… Tamo gdje čovjek trpi i pati, tamo je Isus Krist, tamo Isus trpi… Zato molimo: ,Blažena Djevice Marijo, tebi predajemo svakog čovjeka, obitelj, dijete koje je moralo napustiti svoj dom, zavičaj, domovinu. Neka tvoje Majčinsko Srce bdije nad njihovim životima i izmoli im milost da se, ako je to moguće, što prije vrate svojim kućama. Majko, utjeho migranata, moli za nas! Marijo, Majko milosrđa moli za nas, Marijo, Majko nade, moli za nas!,’“ uputio je Majci Božjoj svoju molitvu predvoditelj slavlja, a vjernici su mu se pridružili.
Zagrebački pomoćni biskup mons. Mijo Gorski predslavio je u utorak, 7. srpnja, misu zadušnicu i sprovodne za pokojnu s. Mariju od svetog Josipa, OCD, Maru Filipović, u samostanskom svetištu Bezgrešne Kraljice Karmela i na samostanskom groblju, u Karmelu u Brezovici.
Na početku misnog slavlja otac biskup uputio je sestrama, rodbini s. Marije i vjernicima izraze sućuti, i zahvalio joj je za molitve i žrtve koje je utkala u život Zagrebačke nadbiskupije, osobito u život svećenika.
„Rađanje i umiranje dva su trajna procesa koji se izmjenjuju u nepostojanom tijeku ovog našeg vremena. I dok nas rađanje raduje zbog dara novog života, dotle nas umiranje rastužuje zbog gubitka istih“, kazao je.
„Ovdje nad tijelom preminule s. Marije, sve bi naše ljudske riječi zvučale potpuno prazno, a mi bismo stajali u svojoj tjelesnoj nemoćnosti, da smo sami. Ali nismo sami. S nama je stalno u vjeri Isus Krist. Njegove riječi: ‚Ja sam Uskrsnuće i život…Tko živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada‘ (Iv 11, 25 – 26), ohrabruju nas, tješe i daju nepokolebljivu nadu u trenucima rastanka od dragih osoba. Kad s Kristom umiremo, s njime i ustajemo na vječni život. To je nada i pouzdanje koje imamo u Boga. Tako i u psalmu čitamo: ‚Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer Ti si sa mnom…‘ (Ps 23, 4).“
„To je duboki izričaj vjere, izrečen već u Starom Savezu, ali to je izričaj i naše vjere i sigurnost u naše uskrsnuće. Mi nismo slučajno na ovoj zemlji. Imamo jasan cilj pred sobom i smisao svojega postojanja: Boga, koji je naše počelo i u kojega konačno uvire rijeka našega života. Samo pod perspektivom Vječnosti, samo pod perspektivom Uskrsnuća, sve što činimo ima smisla, a ponajviše samo pod tim vidom, ima smisla redovnički život, život zavjetovanih sestara. Jer, kad ne bi bilo Uskrsnuća, njihov bi život bio bez svrhe. Ali upravo Kristovo Uskrsnuće daje nam razlog, nevjerojatno snažan i moćan razlog za ovakvu odluku. Tako za nas kršćane smrt postaju vrata Vječnosti, novo rođenje, život u Duhu…“, rekao je između ostaloga biskup Gorski.
Potom je u nastavku nadahnute propovijedi govorio kako svi putujemo kao braća i sestre u Očev dom, i da Bog ima za svakoga od nas svoj put i svoj poziv, mada različit, ali svaki taj put i poziv vode do cilja, do Boga Oca koji nas čeka raširenih ruku. Isto tako, rekao je da je Bog pozvao i s. Mariju na poseban put nasljedovanja Isusa Krista, u Zajednici sestara u Stepinčevom Karmelu.
„Tu je postala istovremeno i službenica Gospodinova i službenica sestrama. Naime, u sebi je, na neki način, spojila dva oblika života: i akciju i kontemplaciju; zauzeti rad za dobro Zajednice i meditativno poniranje u dubine Božje. Kao vanjska sestra radila je poput Marte, brinući se za mnogo toga što je Zajednici trebalo… Kao da je sv. Josip u njezinom imenu: s. Marija od sv. Josipa, znakovito obilježio taj način života i njezinu skrb istovremeno u molitvi i razmatranju, poput Marije, koja je izabrala onaj dio koji joj se neće oduzeti.“
„Slušala je Isusov glas i njegov poziv na savršenost. Prihvaćanjem vječnih zavjeta s. Marija je na savršeniji način započela svoj život suobličenosti Isusu Kristu… Isusu čistom, siromašnom i poslušnom…“, naglasio je među inim mons. Gorski i završio zahvalom s. Mariji za njezine molitve i žrtve, s uvjerenjem da se već našla sa svojim Zaručnikom Isusom Kristom koji joj je uzvratio ljubav za ljubav.
Uz biskupa suslavitelji su bili preč. gospodin Zvonko Vuković, domaći župnik, don Stjepan Bolkovac, SDB, ravnatelj na zagrebačkoj Knežiji, braća karmelićani o. Srećko Rimac, magistar bogoslova, o. Stjepan Vidak, prior u Remetama, o. Ivan Pleše iz Remeta i bogoslovi karmelićani br. Ivan Pavao Paro, br. Alojzije Mihelić, br. Željko Bezić. Posluživali su ministranti, a čitali Tomislav Skender, Lea i Luka Balaško.
Čuvarice svetišta pratile su liturgiju svojim skladnim pjevanjem pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, a sprovodni obredi završili su pjesmom Majci Božjoj Salve Regina.
U nedjelju, 5. srpnja 2020., s. Marija zatvorila je svoje oči Zemlji, a otvorila ih je na Nebu. Stigla je u vječni Karmel. Svoj put do cilja započela je rođenjem 23. prosinca 1939. godine, u Oštroj Luki-Bok, a krštena je drugi dan, na Badnjak. Vjerski odgoj i sakramente primila je u svojoj obitelji i u svojoj župi Imena Marijina. Na Božji poziv, spremno je odgovorila, i nakon prvih godina formacije, započela je novicijat na Malu Gospu 1969. godine, u Stepinčevom Karmelu u Brezovici. Tu je položila i svoje prve zavjete isto na Malu Gospu 1971. godine, kao i doživotne vječne zavjete, 4. rujna 1977. godine. Bila je tiha, požrtvovna, vedra, šutljiva, hrabra i duhovita sestra. Sada nas zagovara pred Licem Svevišnjega.
Draga naša s. Marija!
Danas zahvaljujemo Gospodinu na daru života koji ti je podario po tvojim dragim roditeljima, i koji si utkala u život našeg Karmela i u živote mnogih. Prošli tjedan, kad smo se okupljali oko tvoga bolesničkog kreveta, molili za tebe, opraštali se od tebe i pomagali ti nositi križ bolesti, upitali smo te i ovo: „S. Marija, hoćeš li se u Nebu moliti za nas?“ oćeš li se „“““““Ti si aktivirala sve svoje sile i odgovorila si čvrstim glasom: „Daaa!“
I tvoj karmelski poziv, tvoj život vjere, molitve i služenja bio je jedno veliko i neopozivo: „DA“ Gospodinu, Crkvi, Karmelu. U svojoj jednostavnosti i dobroti srca prihvaćala si život molitve i njegovu zahtjevnost do zadnjih dana svoje bolesti. Časoslov i krunicu nisi ispuštala iz ruke, osim kod posla, i miomirisni blagoslov tvoje molitve širio se daleko izvan zidina Karmela. Molitvene nakane našeg utemeljitelja bl. Alojzija Stepinca bile su i tvoje, a prva među njima su svećenici, pa dobra duhovna zvanja i naš hrvatski narod. Kad su nadošle na tom području teškoće, kušnje, kad je zaškripilo, bilo u Crkvi, bilo u Domovini ili u nama, znala si nam reći: „Molite, molite, samo molite i budite strpljive i radosne, sve će biti dobro…“
Tvoja vjera bila je snažna, tvoja ljubav prema Gospodinu i sestrama konkretna i tvoja nada neuništiva. Voljela si dragog Boga, svoje sestre, ljude, čovjeka. Svoje patnje i bolesti prikazivala si za sve njih i nikada se nisi jadala. Bila si strpljiva, šutljiva i hrabra. Tvoja trpljenja bila su poznata samo Gospodinu i On ih je ugradio u svoje otkupiteljsko djelo. Za tvoj život, osobito za tvoj redovnički život, možemo reći ono što je sv. Pavao poručio Korinćanima: „A ja ću se najradije trošiti i istrošiti se za duše vaše.“ (2 Kor 12, 15 a).
I ti si se trošila i istrošila, tamo od roditeljskog doma, do zadnjih dana svoga života u Karmelu, za mnoge duše. Bila si vrijedna i radišna u službi vanjske sestre, naša produžena ruka i naša snaga u težim fizičkim poslovima. Otključala si mnogima vrata Karmela. Duboko vjerujemo da je i tebi sv. Petar otključao vrata nebeskog Karmela.
Hvala ti od srca, draga naša s. Marija, za svu ljubav i za sve žrtve, za sve dobro, plemenito i lijepo što si ugradila u život našega Karmela!
Nakon primanja bolesničkog pomazanja, odrješenja i blagoslova, posvjedočio je svećenik-redovnik i ovo: „Sestra Marija je zrela za Nebo, kad god Gospodin dođe po nju. Ona je izgorjela za njega.“ (Don Stjepan Bolkovac, SDB).
A jedan drugi redovnik, naš karmelićanin, u izrazima sućuti piše između ostalog i ovo:
„Da! S. Marija Filipović ostala mi je u sjećanju upravo zbog svoje blage i zdravo vedre naravi i jednostavnosti. PRAVO DIJETE VJERNOG HRVATSKOG PUKA KAKVOG NAŠA KRŠĆANSKA BOSNA RAĐA I DARIVA! Velika hvala njezinim pokojnim roditeljima na tom daru Karmelu. Vjerujem da vam je svima bila izazov i poticaj na putu ostvarivanja Evanđelja. Nju će dragi Bog znat nagraditi zbog truda da njegovo lice bude prepoznatljivo među vama i nama.“ (o. Jakov Mamić, OCD).
S. Marija započela je svoj život 23. prosinca 1939, godine, u Oštroj Luki-Bok, a krštena je na Badnjak, kad je kanonski utemeljen Stepinčev i naš Karmel. Vjerski odgoj i sakramente primila je u svojoj obitelji i u svojoj župi Imena Marijina, a na Božji poziv, spremno je odgovorila, i nakon prvih godina formacije, započela je novicijat na Malu Gospu 1969. godine, u našem Karmelu. Tu je položila i svoje prve zavjete isto na Malu Gospu, 8. rujna 1971. godine, kao i doživotne zavjete, 4. rujna 1977. godine.
Draga naša s. Marija, hvala ti što si bila hrabra i vjerna na Božjem putu, na putu Karmela, što si bila tiha Božja prisutnost među nama, šutljiva Božja ljubav i strpljiva radost naših dana.
Hvala svima koji ste je pratili kroz život i bili joj blizu, koji ste joj pomogli nositi križ bolesti, a napose hvala svima Vama, osobito Ocu biskupu mons. Miji Gorskom, koji ste je došli ispratiti na vječni počinak. Neka se dobri Bog po njoj i po nama slavi i hvali!
s. Ilijana T. Cvetnić, OCD
Karmel u Brezovici, 7. 7. 2020.