„Svima nam je poznato kako je naš blaženik Alojzije Stepinac prije točno osamdeset godina izgradio i utemeljio ovaj samostan Karmela u Brezovici. Ovih dana slavimo tu veliku obljetnicu. Punih osamdeset godina u ovim zidovima samozatajno žive naše sestre koje svojom molitvom i žrtvom natapaju naše suhe zemlje duha. Često nam nije jasno kako je to moguće da se netko odazove na ovakav način života – no tu nejasnoću i nesporazum, stavljamo po strani kada dolazimo upravo ovdje moliti preporuku u molitvu. Ne možemo ni objasniti zašto nas upravo ovdje nešto privlači, okuplja i zaustavlja – a onda šalje dalje – ohrabrene i osnažene. Nismo ovdje slučajno ili usput – Duh Božji nas je danas doveo ovdje na ovo brezovičko brdo Karmela.
Ako nemamo neku brigu, jad ili muku koju smo došli predati Majci – onda svakako imamo za što zahvaliti. Svaki od nas ima razlog zbog kojega je ovdje. Možda je Stepinac predvidio mnoga sušna razdoblja, htio je zato, vjerujem, podići mjesto s kojega će se molitve neprestano uzdizati Bogu – da kišom – natopi ovu Zemlju, pjeva psalmist – suhu, žednu, bezvodnu,“ rekao je na početku homilije vlč. Željko Nestić, predvoditelj misnoga slavlja. Uz njega je bilo više od desetak suslavitelja: svećenika, redovnika, đakon, ministranti i čitači, uz brojne hodočasnike i štovatelje Karmelske Gospe.
Misno slavlje animirale su pjevanjem čuvarice svetišta, sestre karmelićanke, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a narod im se pridružio. Šestorica svećenika i redovnika ispovijedala je hodočasnike, a o. Danijel Čolo, OCD, karmelićanin, primao je neke od njih u Škapularsku bratovštinu.
U nastavku homilije vlč. Nestić je, nadahnut misnim čitanjima svetkovine Gospe Karmelske, govorio o Ilijinoj molitvi za kišu, na gori Karmelu, kao i o njegovoj osobi. Tako je naglasio da je Karmel nezamisliv bez proroka Ilije koji u sebi spaja povijesno i legendarno, popularno i teološko, vremensko i nadvremensko. Isto tako rekao je da je Ilija duboko ljudski prorok, ali istodobno i nebeski lik; snažan je i nemoćan, odbija i privlači; snažno udara ko grom, ali i kukavički bježi pred jednom bijasnom ženom; ne oslanja se na sebe, već na Boga. „Ilija je iskusio snagu Boga, uopće nema sumnje da će izmoliti kišu koja znači život. I ,Eno se oblak, malen kao dlan čovječji, diže od mora!’ Spasenje je na vidiku… Ilijino povjerenje treba samo jedan sitan znak s neba da bude uvjeren u obrat situacije. Moguće je netko danas među nama u sličnoj situaciji: suša je postala neizdrdživa: nije li već i naš dolazak i okupljanje oko oltara taj oblačić veličine dlana koji najavljuje kišu milosti.,“ rekao je između ostalog propovjednik.
Potom je spomenuo da je duhovni život, život silazaka i uspona, te je poveo vjernike, sišavši s gore Karmela, na goru Kalvariju, na jedan novi uspon. Isto tako je naglasio da se drama Kalvarije već dvije tisuće godina događa na svakoj svetoj Misi i da je to najveći čin Isusove ljubavi prema nama u povijesti čovječanstva i da: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za prijatelje.“(Iv 15, 9-17).
„Mi sada sjedimo na Kalvariji i usred smo te spasenjske drame, prisustvujemo i ovom događaju o kojem smo čitali u evanđelju. Slušamo oporuku koja ima biti izvršena. Mi smo izvršitelji. Isus je jedini sin svoje majke koja će nakon njegove smrti ostati sama na svijetu. On joj sada, kao potporu, daje ljubljenoga učenika, zapravo, njega sada čini njezinim sinom… A tako je i učeniku dodjeljen novi dom – majka – koja se brine za njega i za koju se on brine. Ipak, ovo nije bila samo ljudska gesta zbrinjavanja – ovo nam govori još nešto više!,“ primjetio je vlč. Željko.
To „nešto više!“ uočio je propovjednik, najavio je Isus već u Kani Galilejskoj na svadbi. Tu Isus Mariju ne zove majkom, već „ženo!,“ koji naslov možemo naći i na drugim stranicama Svetog pisma. U Kani Isus unaprijed najavljuje konačnu svadbu, koja se ostvarila na Kalvariji, i upućuje na novo vino koje će Gospodin darovati. U izrazu „žene“ prepoznajemo Mariju „kao onu koja premošćuje – ona je most između starog stanja i roditeljica novog stanja. Ona donosi na svijet Novi Savez. U njenoj prisutnosti se mijenjaju odnosi. Ne čini li to danas Crkva? Ona rađa nove kršćane, odgaja ih, ozdravlja, savjetuje, pazi, prati na njihovom životnom putu od rođenja do smrti,“ riječi su predvoditelja slavlja.
Tu je i Ivan podno križa umjesto svih nas kojima je dodijeljena Marija za majku. Mi smo povjereni majci, a ona je povjerena nama. Tu nam je oporuku Isus darovao i ostavio da ju izvršimo u vlastitom životu. „Od učenika, mene i tebe – uvijek se traži da iznova u svoj život prihvati Mariju kao osobu i kao Crkvu i tako izvrši tu Isusovu oporuku, poput sestara karmelićanki koje već osamdeset godina obnavljaju svakodnevno taj odnos između Marije i Ivana, između Crkve i čovjeka. Zato se tu osjećamo kao doma, učimo se biti oslonjeni na Boga poput llije; ovdje možemo biti onakvi kakvi jesmo – jednostavno – sinovi i kćeri sa svojom Majkom Marijom,“ rekao je propovjednik i zaželio prisutnima da ih taj mali oblačić kao dlan, ta sveta Misa, izbavi iz suša i natopi kišom milosti, blagoslova i ljubavi po zagovoru naše drage Majke Božje Karmelske.
Na kraju misnog slavlja vlč. Andrija Miličević zahvalio je vlč. Nestiću na poticajnoj homiliji, kao i svim sudioniccima slavlja, a posebno hodočasnicima iz Siska, župa sv. Marije, koji su stigli autobusom k Gospi Karmelskoj.
Večernju sv. Misu predvodio je vlč. Miličević uz koncelebraciju P. Ivana Magdića, SMM, i ministranata. Crkva je opet bila premalena za sve Gospine štovatelje koji su joj hodočastili.
„Danas se sjećamo Gospe Karmelske i 16. srpnja 2018. godine kad su se naši ‘Vatreni’ nogometaši vraćali iz Rusije sa Svjetskog nogometnog prvenstva, gdje su osvojili srebrnu medalju. Cijelom svijetu bili su prepoznatljivi po svojoj odjeći; po bijelim majicama s crvenim kvadratićima. Tko ih je vidio zaključio je: to je Hrvatska. Ta nam je odjeća davala naš identitet… Danas se sjećamo jedne druge odjeće: Škapulara. To je prisjećanje kome pripadamo,“ rekao je između ostalog, na početku prigodne homilije, propovjednik.
Zatim je spomenuo generala karmelskog Reda, sv. Šimuna Stocka, koji se u 13. stoljeću, kad je Redu prijetilo ukinuće, obratio za pomoć i zaštitu Blaženoj Djevici Mariji, i ona mu je pružila svoj Škapular, znak njezine zaštite i pomoći Redu koji nije ukinut, već je stavljen pod Gospino okrilje.
Isto tako je protumačio značenje sličica i grba na škapularu; Marijina slika na leđima govori nam da nam Gospa štiti leđa od zla, a slika Presvetog Srca Isusova na prsima, poziva nas da budemo ponizni poput njega. Grb s bijelim poljem podsjeća na Gospin bijeli plašt, a jedna tamna zvijezda na grbu, znak je našeg zemaljskog putovanja prema Nebu, dok dvije zlatne zvijezde simboliziraju svece u Nebu.
Propovjednik je spomenuo i poveznicu između brda Karmela i Kalvarije, te je naglasio da nas je Isus ljubio i zato nam je ostavio Majku, koja nas vodi k Sinu i u čijem domu sestre karmelićanke, koje je ovdje doveo bl. Alojzije Stepinac, u tišini samostana mole za Hrvatsku i za čitav svijet.
Na kraju misnih slavlja neki vjernici su primili Gospin škapular i posvetili se Gospi Karmelskoj, za čiju su se svetkovin sestre i oni pripremali Devetnicom molitava, psalama, himana i pjesama, kao i trodnevnom duhovnom obnovom.
Prvi dan duhovne obnove, subota, 13. srpnja, misno slavlje uz homiliju, predvodio je don Stjepan Bolkovac, SDB, koji je u homiliji govorio o Božanskoj mudrosti koja je čovjeku potrebna da ima u sebi mir i radost i da se susretne s Bogom i sa drugima. Drugi dan, u nedjelju, 14. srpnja, vlč. mr. Andrija Miličević, koji je slavio misu i propovijedao, govorio je nadahnjujući se na misnim čitanjima, o milosrdnom Samaritancu koji je Isus, i o svakoj osobi koja treba našu pomoć i kojoj smo mi bližnji. U predvečerje Gospe Karmelske, u ponedjeljak, 15. srpnja, don Mihovil Kurkut, SDB, predslavio je sv. misu i razmišljajući nad Božjom riječi, uočio je da nam Bog dopušta kušnje, napasti i nepravde da bi nas ojačao u vjeri, a s druge pak strane, od nas traži da mu sve dademo, jer je On to za nas prvi učinio. Gospa Karmelska nas na tom putu prati, vodi i ohrabruje.