Provincijal Hrvatske karmelske provincije svetog Oca Josipa, o. Srećko Rimac, OCD, predvodio je u utorak, 1. listopada 2019. godine, u Stepinčevom Karmelu, svečano misno slavlje u prigodi blagdana sv. Terezije od Djeteta Isusa i Svetog Lica, naučiteljice Crkve i zaštitnice misija. Uz njega su bili suslavitelji: msgr. Stjepan Bradica, sisački kanonik u miru, vlč. Vladimir Cvetnić, župnik u zagrebačkoj Odri, vlč. Vjekoslav Pavlović, župnik u Blaškovcu, vlč. mr. Andrija Miličević, duhovnik zagrebačkih bogoslova, vlč. Tomislav Šagud, župnik u Gajnicama i vlč. Željko Nestić, župnik u Kajzerici. Misno slavlje animirale su svojim skladnim pjevanjem čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a narod im se pridružio.
Misao vodilja nadahnute homilije, u mjesecu listopadu, koji je papa Franjo ove godine proglasio izvanrednim mjesecom misija, a prijašnjih godina bio im je posvećen samo jedan dan, bila je: sv. Mala Terezija i misije. Obzirom na spomenutu temu, Otac Provincijal je rekao između ostalog i ovo: „Danas kada slavimo blagdan sv. Male Terezije želimo se obogatiti njezinim duhovnim iskustvom i naukom čitajući i razmatrajući tekstove koje nam je ona ostavila u baštinu. No čitajući njezina djela, vjerujem da ste i vi imali dojam da u njezinim spisima otkrivate uvijek neke nove poticaje i dobivate uvijek neka nova prosvjetljenja. Bez pretjerivanja može se reći da je duhovno blago koje se krije u spisima sv. Male Terezije neiscrpno… zato jer je Mala Terezija bila preobražena u Isusa Krista, bila je ispunjena Bogom.“
U daljnjem promišljanju o. Rimac je podsjetio vjernike da se ove godine navršava 100. obljetnica Apostolskog pisma koje govori o naravi i važnosti misija Maximum Illud pape Benedikta XV., i da papa Franjo poziva sve da prodube svoju svijest o misijskom poslanju. Isto tako propovjednik je spomenuo da je 14. prosinca 1927. papa Pio XI. proglasio sv. Malu Tereziju su zaštitnicom misija. Ona je izgarala od velike želje da bude misionarka od stvaranja svijeta pa sve do kraja svijeta, gorjela je velikom željom za spasenjem duša. Sama je ustvrdila: „Došla sam u Karmel da spašavam duše i posebno da molim za svećenike.“ U Terezijinom duhu to znači: ljubiti Isusa i učiniti da ga drugi ljube.
„Terezija moli Isusa da bude privučena od njega kako bi njemu privukla druge. Terezija je shvatila da Kristu može dati samo one duše koje je Krist prije toga njoj dao. Bog čini da želimo ono što nam želi dati. Samo iz susreta i iz ljubavi prema Kristu rađa se apostolska gorljivost… Apostolska učinkovitost je dar od Boga, koji se može samo izmoliti u molitvi. Tako Terezija piše da činiti dobro dušama bez Božje pomoći je nemoguće kao što je nemoguće da po noći sija sunce. Samo Isus koji je živ i koji djeluje može privući sebi duše. Bez Njega, bilo kakva apostolska aktivnost je besplodna. Terezija je otkrila da je apostolsko djelovanje djelo Kristovo koje očituje najintimniju stvarnost Otajstva Božjeg, a to je milosrđe koje oprašta i liječi,“ rekao je Otac Provincijal.
Još je spomenuo da Papa Franjo, citirajući papu Benedikta XVI., uvijek ponavlja da Crkva ne raste prozelitizmom, nego po privlačnosti. Upravo to iskustvo je imala i Mala Terezija. Ona svjedoči da onaj tko je privučen od Krista nikoga ne prisiljava i samo na taj način se postaje kršćaninom. Krist je onaj koji privlači, ne ljudska mudrovanja. Za Tereziju apostolsko djelovanja prolazi uvijek preko konkretnih čina bratske ljubavi. Svaki čin bratske ljubavi nije primjena neke doktrine nego je čin koji je učinjen od samoga Krista. Krist je onaj koji djeluje. Ovo je srce misija. Zato su molitva i žrtva, ljubav prema Isusu u samom srcu misija. Ovo je sigurno jedan od razloga zašto je Mala Terezija proglašena zaštitnicom misija iako nije izlazila iz klauzure svoga samostana, misli su Oca Provincijala.
Stoga: „Molimo Malu Tereziju da u nama zapali želju da ga još više ljubimo i da učinimo da ga i drugi još više ljube,“ poručio je o. Srećko.
Na kraju misnoga slavlja vlč. Vladimir Cvetnić uputio je srdačne riječi zahvale Ocu Provincijalu, prisutnim svećenicima i vjernicima, a sestrama karmelićankama čestitku za njihov blagdan. Blagoslov ruža nije izostao, kao niti kiša milosti koju je sipala u duše prisutnih Svetica ruža.
Župnik župe sv. Nikole biskupa iz Bistre, vlč. Tomislav Kralj, predvodio je večernju sv. misu kojoj je prethodila molitva sv. krunice i Večernja Časoslova. Uz njega je koncelebrirao vlč. Ante Rotim, svećenik u miru, iz Zagreba, a tu su bili i čitači i ministranti: dva Ivana, Lea, Šime i Luka. Zbor mladih „Note Ljubavi“ iz Bistre, kojemu su se pridružili i „Prijatelji Maloga Isusa“ iz spomenute župe, pod ravnanjem prof. Filipa Meštrovića, uzveličao je misno slavlje svojim oduševljenim pjevanjem.
U prigodnoj homiliji vlč. Kralj se osvrnuo kratko na Terezijin životni put, na njezin lik i na njezine kreposti, s osobitim naglaskom na njezin „Mali put duhovnog djetinjstva“ i na njezinu molitvu. Tako je zahvalio Gospodinu na daru sv. Male Terezije, na daru njezinog „Malog puta“, u kojem se prepoznaje zapravo velika i hrabra žena koja je sve radila i prihvaćala s ljubavlju, za Isusa.
Bila je deveto dijete u pobožnoj obitelji svojih roditelja koji su sveto živjeli, iako ne bez poteškoća. Majka joj umire kad su joj bile četiri godine. Uz brojne zapreke, vrlo mlada ulazi u Karmel u Lisieux. Život joj nije bio lagan. U Karmelu prolazi kroz krize, suhoće i kušnje. Sve je to s ljubavlju nosila i Bogu prikazivala, a svoje redovite dužnosti vršila je vjerno i radosno. „Nama je poticaj kako vršiti svoje redovite dužnosti i kako u malim stvarima prepoznati Boga i činiti sve s velikom ljubavlju. Tako je potrebno danas odgajati i djecu, jer male žrtve vode u Nebo,“ rekao je između ostalog župnik Kralj.
U nastavku propovijedi je naglasio da sv. Mala Terezija nije bježala od žrtve, i patnje, po kojoj smo najsličniji Bogu, već da se sva darovala za Boga i bližnjega i živjela ljubav u konkretnim prilikama, na što smo svi pozvani. „Čovjek ne mora dugo živjeti da bi bio svet. Mala Terezija nam pokazuje da je i danas moguća svetost,“ misli su predvoditelja slavlja.
Govoreći o moći i snazi Terezijine molitve, vlč. Kralj je rekao i ovo: “Neka vaša svaka molitva bude Bogu na slavu i nama na spasenje. Sv. Terezija će nam po svakoj našoj molitvi poslati kišu milosnih ruža koje neka nas povedu u Nebo.“
Na kraju misnoga slavlja zbor mladih darovao je sestrama i vjernicima glazbeni poklon, koncert duhovnih pjesama, a sestre su im uzvratile blagoslovljenim Terezijinim ružama.
„Duh pustinje“ bila je tema duhovnih vježbi koje je predvodio karmelićanin o. Jakov Kuharić, OCD, od ponedjeljka, 23. rujna do subote 28. rujna, bosonogim karmelićankama u Brezovici. Duhovne vježbe su započele misnim slavljem i zazivom Duha Svetoga, a predavanja su se temeljila na evanđeoskom ulomku iz Matejeva evanđelja (Mt 4, 1-11) koji govori o Isusovoj kušnji u pustinji, kao i na izabranim izrekama pustinjskih otaca, koje su poveznica s duhom i naukom karmelskih utemeljitelja, sv. Terezijom Avilskom i sv. Ivanom od Križa. „Pustinjaštvo je srce Karmela i ono osmišljava život u Karmelu… Zamisao duhovnih vježbi bila je da preko izabranih izreka pustinjskih otaca sestre dobiju još jedno svjetlo za svoj molitveni i duhovni život“, rekao je između ostalog o. Kuharić.
Pustinjaci su živjeli krajem trećeg i početkom četvrtog stoljeća u pustinjama Egipta, Palestine i Sirije, gdje su nikle tri pustinjačke nastambe: Nitrija, u kojoj je živjelo 5.000 pustinjaka; Ćelije sa 600 pustinjaka i Skitija koja je brojila 70.000 monaha. Oni su bili praktični, jednostavni ljudi, seljaci; „bježali su“ od žena i biskupa. Bavili su se fizičkim poslovima, ponajviše pletenjem košara, koje su prodavali i od zarade se uzdržavali. Nisu bili svećenici, niti teolozi; nisu puno govorili o Bogu, već živjeli i radikalno svjedočili Evanđelje.
Pustinja im je bila mjesto susreta sa sobom i s Bogom, a imala je za cilj da se kroz kušnje oslobode svega što nije Bog, svih navezanosti, te da svuku sa sebe staroga čovjeka i oslobode se od zla. Cilj je također postići čistoću srca koje vidi Boga u svemu. Čistoća srca, šesto blaženstvo, omogućuje nam da imamo ispravan odnos prema sebi, Bogu, svijetu i drugima. Put do čistoće srca je borba, a uklonimo li kušnju i borbu, nitko se neće spasiti, rekao je abba Antun pustinjak. Cilj kontemplativne molitve je suobličenje s Kristom, što ne ide bez žrtve, misli su o. Jakova.
U nizu daljnjih razmatranja voditelj duhovnih vježbi je govorio o duhovnom boju s mislima preko kojih sotona napada, a nad kojima treba bdjeti i moliti, osobito nad požudama i srdžbom, te misli usmjeravati prema Isusu i ne baviti se previše sobom i svojim samoostvarenjem. Jednako tako govorio je i o drugom blaženstvu: „Blago ožalošćenima, oni će se utješiti!“ (Mt 5, 4), te je između ostalog spomenuo da je to stanje raskajanosti pred Gospodinom. Toga nema bez poniznosti, a poniznost je život u istini, kaže sv. Terezija Avilska. Uz ostalo, razmatrali smo i o prvom blaženstvu, o siromašnima u duhu (Mt 5, 3), s osobitim naglaskom na poniznost koja tjera demone i donosi duši pravi mir jer ne sudi i ne prezire nikoga.
Ulazeći dublje u pustinju srca, nadahnut izrekama pustinjskih otaca, o. Kuharić govorio je o značenju ćelije za susret s Bogom, posebno u kušnjama; o izgradnji unutarnje ćelije molitvom i oslobađanjem od svega što nije Bog, te o molitvi, srcu Karmela, nutarnjem dinamizmu duše kojoj Bog govori, a ona ga sluša i suobličuje se njemu. Jednako tako govorio je o povezanosti molitve s bližnjim, osobito s našim ukućanima, što je ujedno i test naše duhovnosti. „Bit našega života je savršenstvo ljubavi prema Bogu i čovjeku, a pustinjaštvo je bijelo mučeništvo gdje dnevno umiremo sebi i darivamo se, radi Gospodina, drugima. Redovništvo je svjedočanstvo o vječnim i neprolaznim dobrima, izazov ljudima i svjedočanstvo vjere za mnoge“, ustvrdio je o. Jakov.
Duhovne vježbe završile su misnim slavljem i zahvalnom pjesmom „Tebe Boga hvalimo”, te s novom revnošću i poletom življenja duha pustinje u hodu svakidašnjice.