„Duh pustinje“ bila je tema duhovnih vježbi koje je predvodio karmelićanin o. Jakov Kuharić, OCD, od ponedjeljka, 23. rujna do subote 28. rujna, bosonogim karmelićankama u Brezovici. Duhovne vježbe su započele misnim slavljem i zazivom Duha Svetoga, a predavanja su se temeljila na evanđeoskom ulomku iz Matejeva evanđelja (Mt 4, 1-11) koji govori o Isusovoj kušnji u pustinji, kao i na izabranim izrekama pustinjskih otaca, koje su poveznica s duhom i naukom karmelskih utemeljitelja, sv. Terezijom Avilskom i sv. Ivanom od Križa. „Pustinjaštvo je srce Karmela i ono osmišljava život u Karmelu… Zamisao duhovnih vježbi bila je da preko izabranih izreka pustinjskih otaca sestre dobiju još jedno svjetlo za svoj molitveni i duhovni život“, rekao je između ostalog o. Kuharić.
Pustinjaci su živjeli krajem trećeg i početkom četvrtog stoljeća u pustinjama Egipta, Palestine i Sirije, gdje su nikle tri pustinjačke nastambe: Nitrija, u kojoj je živjelo 5.000 pustinjaka; Ćelije sa 600 pustinjaka i Skitija koja je brojila 70.000 monaha. Oni su bili praktični, jednostavni ljudi, seljaci; „bježali su“ od žena i biskupa. Bavili su se fizičkim poslovima, ponajviše pletenjem košara, koje su prodavali i od zarade se uzdržavali. Nisu bili svećenici, niti teolozi; nisu puno govorili o Bogu, već živjeli i radikalno svjedočili Evanđelje.
Pustinja im je bila mjesto susreta sa sobom i s Bogom, a imala je za cilj da se kroz kušnje oslobode svega što nije Bog, svih navezanosti, te da svuku sa sebe staroga čovjeka i oslobode se od zla. Cilj je također postići čistoću srca koje vidi Boga u svemu. Čistoća srca, šesto blaženstvo, omogućuje nam da imamo ispravan odnos prema sebi, Bogu, svijetu i drugima. Put do čistoće srca je borba, a uklonimo li kušnju i borbu, nitko se neće spasiti, rekao je abba Antun pustinjak. Cilj kontemplativne molitve je suobličenje s Kristom, što ne ide bez žrtve, misli su o. Jakova.
U nizu daljnjih razmatranja voditelj duhovnih vježbi je govorio o duhovnom boju s mislima preko kojih sotona napada, a nad kojima treba bdjeti i moliti, osobito nad požudama i srdžbom, te misli usmjeravati prema Isusu i ne baviti se previše sobom i svojim samoostvarenjem. Jednako tako govorio je i o drugom blaženstvu: „Blago ožalošćenima, oni će se utješiti!“ (Mt 5, 4), te je između ostalog spomenuo da je to stanje raskajanosti pred Gospodinom. Toga nema bez poniznosti, a poniznost je život u istini, kaže sv. Terezija Avilska. Uz ostalo, razmatrali smo i o prvom blaženstvu, o siromašnima u duhu (Mt 5, 3), s osobitim naglaskom na poniznost koja tjera demone i donosi duši pravi mir jer ne sudi i ne prezire nikoga.
Ulazeći dublje u pustinju srca, nadahnut izrekama pustinjskih otaca, o. Kuharić govorio je o značenju ćelije za susret s Bogom, posebno u kušnjama; o izgradnji unutarnje ćelije molitvom i oslobađanjem od svega što nije Bog, te o molitvi, srcu Karmela, nutarnjem dinamizmu duše kojoj Bog govori, a ona ga sluša i suobličuje se njemu. Jednako tako govorio je o povezanosti molitve s bližnjim, osobito s našim ukućanima, što je ujedno i test naše duhovnosti. „Bit našega života je savršenstvo ljubavi prema Bogu i čovjeku, a pustinjaštvo je bijelo mučeništvo gdje dnevno umiremo sebi i darivamo se, radi Gospodina, drugima. Redovništvo je svjedočanstvo o vječnim i neprolaznim dobrima, izazov ljudima i svjedočanstvo vjere za mnoge“, ustvrdio je o. Jakov.
Duhovne vježbe završile su misnim slavljem i zahvalnom pjesmom „Tebe Boga hvalimo”, te s novom revnošću i poletom življenja duha pustinje u hodu svakidašnjice.