Na spomendan mističnog Probodenja Srca sv. Majke Terezije Avilske, u ponedjeljak, 26. kolovoza 2019. godine, provincijal Hrvatske karmelske provincije sv. Oca Josipa, o. Srećko Rimac, OCD, predvodio je, u Stepinčevom Karmelu, misno slavlje u prigodi prve obljetnice preminuća s. Marije Vjekoslave od sv. Josipa (Štefanije Špiljak). Slavlju su nazočili: rodbina, prijatelji i znanci s. M. Vjekoslave i Karmela, a među njima bio je i njezin brat Marijan i šogorica Snježana Špiljak. Misno slavlje animirale su skladnim pjevanjem sestre karmelićanke pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.
„U ovome Stepinčevom Karmelu kroz 80 godina živjelo je dosta sestara koje su obilježile jedno razdoblje. Kroz skoro 30 godina u ovome Karmelu živjela je s. Marija Vjekoslava koja je, možemo reći, obilježila ovaj period u svome djelovanju kao vanjska sestra. Tolike je posjetitelje Karmela u Brezovici dočekala i primila, te na njih ostavila poseban dojam. Tako da su neki Karmel u Brezovici upamtili upravo po nezaboravnom i ponekad vrlo duhovitom susretu sa s. Vjekoslavom. Prije godinu dana, toliki svećenici i narod, uz biskupa Ivana Šaška, odali su joj poštovanje i izrazili zahvalnost Bogu i njoj.
Kao što znate s. Vjekoslavu je Bog obdario mnogim darovima. Bila je katehistica i orguljašica, te u Družbi Kćeri Božje Ljubavi poglavarica, zamjenica provincijalke, praktična u svim poslovima i ugledna sestra u Družbi. No, s. Vjekoslava nije težila častima i vlastima ili za prolaznom zemaljskom slavom, nego je još više htjela prionuti uz svoga Zaručnika Isusa koji ju je pozvao i progovorio njezinu srcu, te je željela doći u Marijin Karmel. S. Vjekoslava voljela je molitvu i puno se molila. Bila je redovnica nepokolebljive vjere, ustrajne molitve, uvijek spremna drugoga razvedriti.“ rekao je u prigodnoj homiliji Otac Provincijal.
Onda je svoja zapažanja, iskustva i svjedočenja nizao dalje i ustvrdio da je s. M. Vjekoslava bila vrlo jednostavna i direktna u komunikaciji, i da se posebno odlikovala krepošću razboritosti i točnoga savjeta za svakoga – bilo laika, časne sestre ili svećenika. Isto tako je naglasio da je u svojoj dugoj bolesti bila vrlo strpljiva, a teške bolove i patnju prikazivala je za svećenike, bogoslove i za sve koji su joj se preporučivali.
Uz to je o. Rimac posvjedočio i ovo: “Sjećam se kada sam je posjećivao u bolesničkoj sobi kako je i u teškoj bolesti neprestano molila krunicu i unatoč teškim bolovima gotovo nikada se nije žalila. Zbog svoga direktnog načina komuniciranja i svoga karaktera znala je doći i do određenih razmimoilaženja sa svojim sugovornicima, a ponekad je znalo doći do malih sukoba, što je nešto prirodno za ljudsku narav. No, s. Vjekoslava nije bila nikakvo zlopamtilo i nakon malo vremena sve je bilo izglađeno, kao da ništa nije bilo. Tako i u tome možemo od nje naučiti da ne budemo zlopamtila.“
Isto tako je rekao da je s. M. Vjekoslava bila vrlo skromna sestra s velikim pouzdanjem u Božju providnost, i da je posebno štovala sv. Josipa. O milostima koje je dobila po zagovoru sv. Josipa znala je svjedočiti ljudima, a i Oca Provincijala je poticala na utjecanje sv. Josipu.
On je na završetku homilije rekao sestrama i prisutnima: „Vama sestre zahvaljujem što ste mi poklonili krunicu koja je napravljena od zrnaca krunica koje je ona molila. To će mi biti draga uspomena. Danas zahvaljujemo dragome Bogu za dar naše sestre Vjekoslave i vjerujemo da svoje poslanje neumorno nastavlja s neba. Pokoj vječni daruj joj Gospodine. I svjetlost vječna neka joj svijetli. Počivala u miru Božjem. Amen.“
Domjanićevom popijevkom koju je s. M. Vjekoslava posebno voljela: „K suncu prosi vsaka roža“ završilo je misno slavlje, a prisutni i sestre obnovili su sjećanja na s. M. Vjekoslavu, zahvalili joj na primljenim milostima i dalje joj se preporučili.
U popodnevnim satima sestre su obišle njezin grob, pomolile se za njezinu dušu, ponijele joj suncokrete i zapalile lampione, koji se već punu godinu dana ne gase na njezinom grobu.
Zlatomisnik Zagrebačke nadbiskupije, velečasni gospodin Ante Rotim, svećenik u miru, posjetio je Stepinčev Karmel, u četvrtak, 15. kolovoza, na svetkovinu Velike Gospe, i zahvalio, zajedno sa sestrama karmelićankama, nebeskoj Majci Mariji na 50. obljetnici svećeništva, svečanim misnim slavljem. Uz njega su bili ministranti: Lea, Luka i Lena, a sestre karmelićanke, pod vodstvom s. M. Bonite Kovačić, OCD, animirale su pjesmom misno slavlje, kojemu se narod pridružio.
U uvodnim mislima vlč. Rotim očitovao je ponos i radost Crkve koja ima tako veliku i divnu Majku koja je dušom i tijelom uznesena na nebo i koja bdije nad nama. Isto tako je zahvalio Gospi na 50. obljetnici svoga misništva kao i na 80. obljetnici prisutnosti molitvene oaze Karmela u Brezovici, kojega je osnovao bl. Alojzije Stepinac.
„Slavimo Uznesenje Blažene Djevice Marije na Nebo. Blažena Djevica Marija je smjerokaz Crkvi i svijetu. Po Mariji nam je Otac dao svoga Sina, Spasitelja. Nju je prvu Bog proslavio u Nebu, gdje i nas čeka…,“ rekao je između ostalog Zlatomisnik.
Potom je orisao hod Crkve kroz povijest s Djevicom Marijom, kroz četiri dogme; dogma da je Marija Bogorodica, zatim Djevica, Bezgrešno začeta i dušom i tijelom na Nebo uznesena. Sve je počelo na Efeškom koncilu koji je održan 431. godine u Efezu, a na kojem je Blažena Djevica Marija proglašena Bogorodicom, a završilo je 1950. godine, kada je papa Pio XII. proglasio dogmu o Marijinom uznesenju dušom i tijelom na Nebo.
Isto tako zadržao se na Evanđelju svetkovine (Lk 1, 39-56), s osobitim naglaskom na Marijinom susretu s Elizabetom u Judejskom Gorju i na njezino tromjesečno služenje rođakinji. Zapazio je da nas Marija uči kako živjeti dubinski svoju vjeru, kako služiti drugima, kako imati za njih vremena, strpljivosti i ljubavi, te kako i mi trebamo pohađati druge s Marijom koja svaku dušu pohađa.
Na kraju homilije propovjednik je zahvalio Majci Mariji na brojnim milostima koje je primila po njoj Crkva i hrvatski narod i zamolio Gospodina da On bude kruna ovome čovječanstvu, po Mariji. Misno slavlje završilo je svečanim blagoslovom i Peričinom himnom: “Zdravo Djevo.“
Susret sa zlatomisnikom u govornici nije izostao, uz spontanost i radost; kao niti pitanja o njegovom životu, o svećeništvu, o župnikovanju, o kušnjama i ratnim nedaćama koje je proživio s obitelju; ostavši bez oca, djeda, stričeva, rodne kuće i rodnog mjesta kao dijete od tri godine i prihvaćajući udes prognanika od Širokog Brijega do Prozora i Rame, od Rame do Šarengrada i Iloka, od Iloka do Zagreba. Uz sve to ostao je vjeran i odan Bogu, Majci Božjoj, Crkvi, svome narodu i svojoj Domovini.