Otac provincijal Hrvatske dominikanske provincije Navještenja Blažene Djevice Marije prof. dr. sc. fr. Slavko Slišković, OP, pročelnik Katedre crkvene povijesti, otvorio je nedjeljnim euharistijskim slavljem, 7. veljače u brezovičkom Karmelu, prvi dan trodnevnice uoči Stepinčeva. Uz njega su bili čitači i ministranti: Ivona Kubalo, Šimun, Marija i Jakov Jurilj, te Luka i Lea Balaško, kao i sestre karmelićanke i prisutni vjernici, štovatelji bl. Alojzija Stepinca, utemeljitelja Karmela u Brezovici. Misno slavlje animirali su svojim skladnim pjevanjem čuvarice svetišta, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a za orguljama je bila s. M. Kristina Jadanić, OCD.
Nadahnjujući se na nedjeljnim misnim čitanjima, otac provincijal fr. Slavko Slišković, OP, je govorio o Jobovoj kušnji na zemlji kada čovjek osjeća težinu života i napuštenosti od bližnjih i od Boga, te ustvrdio da je Job u svakome od nas i da je svatko od nas ponekad sličan Jobovim prijateljima i bližnjima koji su smatrali Jobovo stanje kao kaznu koju je on zaslužio.
„A Isus nam poručuje da to nije pravi stav. Isus liječi, Isus ozdravlja, Isus izgoni zloduhe. On želi da čovjek bude sretan, da čovjek bude zdrav, da čovjek bude zadovoljan i to je onaj pravi kršćanski stav za kojega Pavao kaže: ‘Jao meni ako tako ne činim, ako na taj način ne propovijedam evanđelje, ako na taj način ne svjedočim svoju kršćansku vjeru.’
Na nama je također zadaća da budemo oni koji će liječiti one koji su duševno i tjelesno bolesni. Taj lijek je nekada vrlo jednostavan. Nekad je dovoljna blizina, lijepa riječ, suosjećanje, znati da te neko razumije ili znati da je netko tebi blizu kad ti je teško i ne osuđivati onoga koji je u teškoj životnoj situaciji, to je pravi kršćanski stav,“ rekao je fr. Slišković.
Isto tako naglasio je da snagu, životni elan i hrabrost za takvo djelovanje možemo naći samo u molitvi, kao Isus koji se povlačio u samoću na molitvu da bi bio blizak Bogu i čovjeku. Jednako tako napomenuo je da budemo svjesni Božjeg očinstva jer je Bog naš milosrdni Otac i vidi našu patnju i razumije je, kao i patnju naših bližnjih i stalo mu je do svakog njegovog djeteta. Iz te spoznaje otkrivamo svoje dostojanstvo i crpimo snagu iz Božjeg očinstva kojemu je stalo da mu svako dijete bude sretno, jer to i njega usrećuje. On se raduje kad su mu djeca sretna i kad jedni drugima pomažu. Za takvo djelovanje potrebna nam je molitva i pouzdanje u Boga, misli su propovjednikove, koje je utkao u skoru proslavu bl. Alojzija Stepinca.
„Ovih dana se spremamo na proslavu blaženog Alojzija Stepinca. Njegove riječi: ‘U tebe se Gospodine uzdam,’ što su drugo nego upravo to pouzdanje u Boga? Zato, zahvaljujući tom pouzdanju mogao je izdržati sve one kušnje kojima je bio izložen. Zahvaljujući blizini s Bogom, mogao se zauzimati za dostojanstvo svih ljudi. Nije mogao dopustiti ni one zakone koji su bili protivni čovječanstvu. Nije se mogao pomiriti sa onim zlom koje se događalo, nego je znao podići svoj glas i zauzeti se za dobro bližnjega. To ne bi mogao da se nije pouzdao u Gospodina, “ naglasio je voditelj slavlja.
Na kraju je poručio vjernicima da kad se osjećaju poput Joba i kada su pritisnuti duševnim i tjelesnim patnjama, kada su u napasti da budu poput Jobovih prijatelja, kada ne vide bolesti i potrebe svojih bližnjih, da se po molitvi prebliže Bogu kako bi imali snagu za ispravan pogled na sebe i na bližnje. Božja milost pratit će takvo djelovanje.
Nakon blagoslova i završne pjesme u čast bl. Alojzija Stepinca: „Blaženi naš Kardinale,“ služitelji oltara, sestre i vjernici ojačali su svoju vjeru na Božjoj riječi i euharistijskom kruhu kako bi i njihov život evanđelja bio svjedočki poput života Blaženikova.
Na blagdan Prikazanja Gospodinova u hramu – Svijećnicu, u utorak, 2. veljače, proslavile su sestre karmelićanke misnim slavljem, koje je predvodio velečasni Danijel Hačko, župnik u Brdovcu, uz asistenciju Tomislava Skendera i čitačicu Doru Nestić, Dan posvećenog života.
Nakon uvodnog obreda blagoslova svijeća, propovjednik je uveo vjernike u slavlje blagdana, a u prigodnoj homiliji se osvrnuo na značenje Kristova prikazanja u hramu i na smisao i ulogu posvećenog života. Tako je između ostalog rekao i ovo: „Prikazanje Gospodnje, prikazanje Isusa njegovom nebeskom Ocu, je zapravo znak očitovanja da je Bog došao među svoj narod.
Dok se Isus rodio u Betlehemu, u gradiću pored Jeruzalema, rekli bismo na periferiji, malo je tko znao za taj veliki događaj. No trenutak kada je Isus došao u hram sa svojim roditeljima, trenutak je kada je Bog objavio, u središtu svoga naroda u svom Hramu u Jeruzalemu da je on Emanuel Bog s nama. Da je došao izbaviti i spasiti Izrael. I tko je prepoznao trenutak Božjega pohoda? Dvoje staraca, Šimun i proročica Ana.
Što bi značilo prikazati nekoga ili nešto Gospodinu? Mi smo kao vjernici, kao kršćani, krštenjem već prikazani Bogu. Naši su nas roditelji donijeli u Crkvu, palila se svijeća na onoj uskrsnoj koja je znak uskrsnuća Krista uskrsloga i živoga, da bi se i u nama upalila onaj plamen života vječnoga. Roditelji su nas Bogu tada po prvi puta prikazali poput Marije i Josipa. Nekako bi trebao taj naš život u skladu s krštenjem biti upravo svakodnevno prikazanje Bogu,“ rekao je vlč. Hačko.
Jednako tako naglasio je da danas slavimo Dan Bogu posvećenih osoba, kao što su sestre u Karmelu, po kojima vidimo da postoji potpuno predanje Bogu i prikazanje čitavog života Njemu. Isto tako je naglasio da biti Bogu prikazan je najveći dar za nas ljude, jer Bogu ne možemo ništa vrijednije dati nego samoga sebe, svoj život, sve što činimo i jesmo.
U nastavku homilije ustvrdio je da se ništa ne gubi darujući se Bogu, jer je tim putem prošao Krist od križa preko smrti do uskrsnuća. Uz ovaj blagdan vezan je i blagoslov svijeća koje su znak Krista Uskrslog, Svjetla, da bismo i mi svjetlili u ovom svijetu za Gospodina i bili zapaljeni na vječnome Svjetlu, Isusu Kristu.
Još je predvoditelj slavlja rekao i ovo: „Marija je poput svijećnjaka jer je donijela to Svjetlo. Njezina je uloga upravo da bude svijećnjak, da drži Krista, tu svijeću, to svjetlo na vidljivom mjestu. Da bi to svjetlo obasjalo svakog čovjeka. Zato smo i mi kao Bogu posvećene osobe, kao vjernici, pozvani da budemo Božji svjećnjaci, da držimo Božje svjetlo ne samo na Svijećnicu već svakodnevno.
„Posebno u onim trenutcima oluja i bura života kada sve prijeti da utrne taj mali plamen. Moramo ga štititi da bi pokazali put nade, put spasenja svakom čovjeku. Vidimo u ovom vremenu u kojem živimo u ovoj pandemiji i svemu što se događa oko nas da je teško prepoznati ono što je doista istinsko, što je pravo i što je za čovjeka. To je to malo i nekada neznatno svijetlo, koje će u punini zajedno s Kristom svjetliti u Nebu,“ poručio je propovjednik.
Na završetku misnoga slavlja vlč. Hačko je čestitao sestrama Dan posvećenoga života, poželio im je vjernost na Božjem putu i da budu Kristovo svjetlo mnogima na putu do Gospodina. Misno slavlje pratile su svojim skladnim pjevanjem sestre karmelićanke pod ravanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a vjernici su im se pridružili.
Slavlje Dana posvećenog života nastavile su sestre kroz molitvu i druženje, u radosti i zahvalnosti Gospodinu na daru karmelskog poziva i na svjetlu vjere koju su primile na krštenju.