Nisu nas zaboravili
Kad je godine 1943. vlč. gospodin Đuro Makarević slavio svoju Mladu Misu u dvorcu Brezovica, u kapelici sestara karmelićanki, nije ni slutio kuda će ga to duhovno zajedništvo sa sestrama odvesti. Naime, čim je postao upravitelj župe Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini, 1946. godine, zavjetovao je župu Majci Božjoj Karmelskoj i hodočastio je sa župljanima svake godine u nedjelju nakon 16. srpnja, na njezino proštenje. Jednako tako, preporučio je župu u molitve sestara koje su mu bile podrška u njegovom svećeničkom i župnom apostolatu.
Potaknuo je svoje župljane da karitativno pomažu sestrama, osobito plodovima svojih vrtova, njiva i vinograda, kao i drugim potrepštinama. I ta međusobna duhovno-karitativna razmjena traje do danas. To su posvjedočili i revni mladi i mlađi župljani koji su i ove subote 23. listopada 2021., darivali našu karmelsku zajednicu radom svojih ruku i blagoslovom svojih polja i vrtova. Kiša ih je pratila do Karmela, ali im nije oduzela radost srca i vedrinu duha dok su istovarivali i raspremali darove dobrih i plemenitih ljudi. Vjerujemo da će Gospodin blagosloviti njihov trud i napore kao i njihovu velikodušnost da čine dobro drugima. Već sama dobrota koju ugrađuju u život Karmela i mnogih, nagrada je Svemogućega njihovim obiteljima i njihovoj župi.
I kad su sve darove posložili, zasjalo je sunce. To je naš život; sunce Božje ljubavi zasja u našim očima i u našim srcima kada usrećujemo jedni druge čineći dobro. Hvala dobri ljudi, što ste nam ostavili trag sunca, Boga, i što nas niste zaboravili!
Bosonoge karmelićanke u Brezovici, zajedno sa štovateljima i prijateljima sv. Terezije Avilske, njihove duhovne majke i naučiteljice Crkve, mističarke i spisateljice, proslavile su u petak, 15. listopada njezinu svetkovinu. Msgr. Zvonimir Sekelj, kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog, predvodio je središnje misno slavlje, a uz njega su bili suslavitelji: preč. Matija Pavlaković. preč. mr. Mijo Matošević, vlč. Vladimir Cvetnić, vlč. Mladen Škvorc, vlč. Krunoslav Kolar, vlč. Željko Nestić, vlč. Boris Jozić, DI, te domaći župnik preč. Zvonko Vuković koji je srdačno pozdravio mons. Sekelja i sve prisutne, osvrnuvši se kratko na život sv. Terezije i njezinu duhovnost.
U uvodnim mislima, mons. Sekelj je naglasio da nas život često stavlja pred izbor. Svi smo iskusili borbu između želje za sigurnošću i neke veće vrednote, nečeg nadnaravnog. Vjernost Evanđelju traži od nas da se odreknemo vlastitih interesa, da se naučimo oslanjati se na njega, težiti za istinskim vrednotama. To je dobro upila i izrazila sv. Terezija od Isusa i pokazala nam na koga se trebamo osloniti.
Nakon misnih čitanja koja su pročitali: vlč. Kolar, vlč. Nestić i vlč. Cvetnić, slijedila je zapažena homilija. Propovjednik se nadahnjivao na čitanjima svetkovine i istaknuo glavnu misao, a ta je: mudrost Božja koju je ugradila u sebe sv. Terezija Avilska. Tako je između ostalog rekao da se mudrost sastoji u tome da najbolje ciljeve života postižemo najboljim sredstvima i da je sve zemaljsko blago u usporedbi sa Božjom mudrošću, ništa. Nadalje je propovjednik rekao da se ovdje radi o cjelovitosti života, a ta cjelovitost je u povezanosti s Bogom i u sjedinjenju s njime. Bog nas ispunja svojim životom i poziva nas da živimo s njim. Zato nam šalje svoju mudrost u Isusu Kristu. Božji Sin došao je da nam u srce donese rasvjetljenje. Bog nam je odredio sebe kao potpunu radost. Kada se udaljujemo od Božje mudrosti osjećamo napetost, borbu, nezadovoljstvo, čovjek se okreće mudrosti ovoga svijeta, a ona doseže svoj vrhunac kada razapinje Božju mudrost. U Božju mudrost ucijepljena je sv. Terezija Avilska.
Terezija od Isusa više je nego pomoćnica u nevolji. Ona je vođa i putokaz kršćanske duše. „Opisala nam je da oslobođenje svoga ‘Ja’, vodi do jedinstva s Bogom. Predajući se Bogu postajemo sposobni da mu služimo. U svojoj nesigurnosti i zbunjenosti ljudi zaboravljaju da je Krist pokazao najkraći, mada najteži, put do cilja. Sv. Terezija Avilska se u svojoj dugotrajnoj borbi očistila od svega onoga što ju je udaljavalo od Boga i od čovjeka… U svojim djelima ostavila nam je zapisanu povijest svoga vanjskog života i unutarnjeg rasta. To je Terezija koja je upila Boga u sebe. Otkrila je da je po sakramentima i Euharistiji suobličena Bogu. Puni vjere i obnovljeni snagom Duha Svetoga koji djeluje u nama, pođimo na mjesta gdje nas Bog šalje,“ poručio je voditelj slavlja.
Svečanim blagoslovom i pjesmom „Kraljice svete krunice“, završilo je misno slavlje koje su animirale čuvarice svetišta, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.
Prijateljsko druženje nastavilo se u govornici gdje su sestre čestitale mons. Sekelju 50. obljetnicu svećeništva, a on je radost zlatnog svećeničkog jubileja podijelio sa braćom svećenicima i sestrama, te im uputio još nekoliko misli o sv. Tereziji Avilskoj.
Tako je između ostalog rekao i ovo: „Upijati Boga u sebe, literatura je života. Čudesa u njezinom životu su odraz da se što više poveže s onim kome je povjerovala. U to trebamo čitav život uranjati, inače se uvijek događaju katastrofe i naš život biva u isječcima, samo biramo ono što nam paše.
Duh Sveti koji nas propuhuje, ako mu se otvorimo, možemo postati ljepota. Sv. Majka Terezija oblikovala je svoje osjećaje, svoju strastvenost, nije ih potiskivala, već ih je digla na razinu duhovne vrijednosti. Trebamo poput nje dublje zaživjeti Isusovim životom, učvrstiti savez s njim.“
Rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu, msgr. Antun Sente, ml., predvodio je popodnevno misno slavlje, kojemu je prethodila Večernja Časoslova, kao i Gospina krunica. Uz njega su bili ministranti i čitači: Ivona Kubalo, Lea i Luka Balaško, te Marija Jurilj.
U prigodnoj homiliji predvoditelj slavlja protumačio je Riječ Božju o susretu Isusa sa Samarijankom na zdencu i primijetio da je naš Gospodin zanimljiv jer je iskoračio izvan uobičajenih pravila ponašanja. Židovi, naime, nisu razgovarali sa ženama, a kamoli sa Samarijankama. No, Isus je bio drugačiji i došao je donijeti Radosnu vijest, ne samo Židovima, već i Samarijancima, pa i toj ženi grešnici. Gledajući grešnicu, vidi čovjeka unatoč njezinoj povijesti.
„Isus koristi svaku zgodu, ne bi li nam dao žive vode od koje nećemo nikada ožednjeti. Ništa kod Boga nije slučajno, pa ni ovo. Zanimljiv je razgovor sa ženom. Isus koristi priliku dok su učenici otišli u grad. Vidimo da Bog ima puno obzira prema našim obzirima. Koristi vrijeme dok učenici nisu tu da ga ne ometaju u evangelizaciji, naviještanju Božje Riječi Samarijanki. Znamo da se zbog njezinog susreta s Isusom otvorilo čitavo selo Božjoj Riječi. Isus ima takta. Govori ženi iz one stvarnosti kojom je opterećena, a to je, mukotrpno donošenje vode. No, Isus iz te životne potrebe, da čovjeku treba vode, usmjerava njezino razmišljanje na ono puno važnije i dublje,“ rekao je između ostalog msgr. Sente.
Nadalje, spomenuo je da je važno u svakodnevnim brigama stati, povući se i promisliti što zapravo određuje naš dan. Tko je taj koji našoj aktivnosti utažuje žeđ i daje nam onu pravu izvorsku vodu? Te je preporučio da je potrebno blagosloviti naš dan, tražiti od Boga zaštitu za naš trud i rad.
Isto tako je naglasio da je sv. Terezija Avilska živjela prosječan život jedne redovnice, a viđenje pakla ju je potaklo da bude revnija i radikalnija redovnica. Još je rekao da je potrebno s Bogom razgovarati i zatražiti žive vode u onim jednostavnim stvarima koji su nam često ulaznica u dubinske odnose s Bogom koje je doživjela Samarijanka i sv. Terezija Avilska.
„Kao rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa, ne mogu a ne spomenuti tog divnog sveca i zahvaliti sv. Tereziji Avilskoj koja ga je jako štovala, te je samostane stavila pod njegovu zaštitu. Tražila je od njega povjerenje, pouzdanje u Božju volju, baš kao što je on prihvaćao Božju volju, očuvao djevičanstvo Blažene Djevice Marije, osluškivao glas Božji koji je preko njega davao upute sv. Obitelji,“ naglasio je propovjednik.
Jednako tako, rekao je da iz toga možemo naučiti da i nama Bog progovara kroz nas same, Samarijancima po ženi Samarijanki, karmelićanima po sv. Tereziji Avilskoj, a svima nama kroz ljude s kojima se susrećemo.
Na kraju je zaželio da nas sv. Terezija Avilska i sv. Josip, zajedno sa Marijom dovedu do Isusa, do izvora žive vode. Zatim je čestitao sestrama njihovu svetkovinu, zahvalio sv. Tereziji za primljene milosti, preporučio se dalje u molitve i udijelio svima prisutnima svečani blagoslov. U prijepodnevnim i popodnevnim satima svećenici su dijelili sakrament Pomirenja hodočasnicima od kojih su neki primili i Gospin škapular.
Tradicionalno hodočašće svojoj zaštitnici, sv. Maloj Tereziji, djelatnika Glasa Koncila i Malog Koncila, 58. po redu, i ove godine nije izostalo. U četvrtak, 7. listopada, na spomendan Kraljice Svete Krunice, svoju zahvalu i zavjet svojoj Zaštitnici proslavili su Euharistijskim slavljem u Stepinčevom Karmelu u Brezovici, a predvodio ga je vlč. Ivan Petrović, župnik u Popovači.
Prije početka sv. Mise, glavni urednik GK-a, Branimir Stanić, pozdravio je sve prisutne i naglasio da ih je okupila sv. Mala Terezija, njihova zaštitnica, kojoj su došli izvršiti zavjet i zahvaliti joj za svoj opstanak i svoj život s Crkvom i našim narodom. Jednako tako, zahvalio je sestrama karmelićankama na njihovoj dugogodišnjoj molitvenoj pratnji i nazvao njihovu duhovnu djelatnost skrivenim pogonom GK-a, mjestom gdje se krije njihov gotovo 60 godišnji duhovni kapital. Isto tako, naglasio je povezanost GK-a sa sv. Malom Terezijom, što potvrđuje između ostalog i tiskanje 11. izdanja njezine autobiografije „Povijest jedne duše“, knjige koja je nakon Biblije najprevođenija na svijetu.
Prisjetio se brojnih čudesa koja su primili kao djelatnici od 1963. godine kada je GK-a po zagovoru sv. Male Terezije ugledao svjetlo dana i započeo s tiskanjem. Spomenuo se također i svih onih koji su ugradili sebe u život i djelovanje Glasa Koncila. Zatim je svoj pozdrav uputio župniku u Popovači, vlč. dr. Ivanu Petroviću, njihovom vanjskom suradniku i autoru Nedjeljnih biblijskih poruka, koji je prihvatio poziv da predvodi Euharistijsko slavlje.
Predvoditelj slavlja, vlč. Petrović, nadahnjujući se na misnim čitanjima, govorio je o Terezijinoj malenosti i jednostavnosti. Tako je između ostalog rekao i to da se Isus ophodio s Ocem sasvim jednostavnim riječima, onim riječima koje svatko od nas upotrebljava, kao što su: ištite, tražite i kucajte. I zaželio je prisutnima da i oni svojom jednostavnošću pristupaju Bogu. „Svatko od nas zna nešto tražiti, zamoliti, učiniti nešto maleno, jednostavno. S takvom jednostavnošću trebamo pristupati Bogu. Upravo te jednostavnosti životne su ono što je krasilo Malu Tereziju. A to je isto što Isus očekuje od nas da nas krasi, te malene riječi i djela. Isus predstavlja Oca kao odnos roditelja prema djetetu i obrnuto. Biti malen, poput djeteta, upravo po tom odnosu, toj malenosti, se otvaraju različita vrata prijateljstva. Tu se počinju sklapati oni prvi dublji odnosi s ljudima…,“ misao je propovjednika.
U daljnjem nastavku homilije naglasio je i to da Isus ne traži ništa veliko, uzvišeno, već jednostavnost. Iz toga se rađaju duboke navike koje se mogu oplemeniti, jednostavne geste, pogled, osmijeh, lijepe riječi, što dovodi do boljih odnosa među ljudima.
Slično je kada pogledamo i promotrimo Glas Koncila i upitamo naše vjernike što vole u njemu najviše čitati, a oni odgovore da su to upravo jednostavne stvari, događaji i primjeri koji ih približuju Bogu i ljudima i koji im pomažu u njihovim životnim poteškoćama. Takvi primjeri postaju poticaj da se čovjek promijeni.
Nadalje, vlč. Petrović osvrnuo se na skoru Sinodu koju Papa želi otvoriti, a koja potiče da svi ljudi zajedno hodaju prema Bogu oslanjajući se na tri jednostavne riječi: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje.
Voditelj slavlja poručio je djelatnicima GK-a i sestrama karmelićankama da ta jednostavnost i malenost o kojoj svjedoči sv. Mala Terezija je i njezino darivanje cvijeća svakome čovjeku, a onda i Bogu. Naše ponašanje treba biti cvijeće za drugoga, cvijeće za Boga, zahvala Bogu jer od njega sve dolazi.
Pri kraju sv. Mise vlč. Petrović blagoslovio je ruže, znak Terezijinih milosti i ljubavi onima koji je štuju, te ih je podijelio djelatnicima GK-a i MAK-a. Zavjetno hodočašće sv. Maloj Tereziji završilo je pjesmom „Kraljice svete krunice“, a također i prijateljskim druženjem, gdje nije izostala ni pjesma, ni šala, kao niti izmjena darova, osobito cjelogodišnjim izdavaštvom novih tiskovina, te preporukom djelatnika u daljnju molitvenu pratnju sestara.
Najmlađa učiteljica Crkve sv. Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga Lica, okupila je i ove godine na svoj blagdan, u petak 1. listopada 2021. godine, u Stepinčevom Karmelu u Brezovici, veliki broj svojih štovatelja i prijatelja. Središnje misno slavlje predvodio je mons. Ivan Miklenić, kanonik prvostolnog Kaptola zagrebačkog. Uz njega je bilo više od desetak svećenika i redovnika, osim onih koji su ispovijedali vjernike. Među njima su bili kanonik mons. Stjepan Bradica, o. Domagoj Augustin Polanščak, OP, bogoslov Mislav Matijašić, OP, vlč. Vjekoslav Pavlović, preč. mr. Mijo Matošević, braća svećenici vlč. Ivan i Josip Vragović, vlč. Krunoslav Kolar, vlč. Željko Nestić, trajni đakon Željko Kovačević, te domaći župnik preč. Zvonko Vuković koji je srdačno pozdravio mons. Miklenića, sve prisutne svećenike, sestre i vjernike.
U uvodnim mislima voditelj slavlja je spomenuo kako nam Mala Terezija svjedoči svoju ljubav prema Isusu. Ljubeći Isusa ona mu uzvraća ljubav, misleći na spasenje drugih, na spasenje svih ljudi. Isto tako, da nas ona svojim primjerom poziva da obnovimo ljubav prema Bogu i prema bližnjemu, prema svakome čovjeku. Tu ljubav možemo obnoviti kada mislimo na druge i kada molimo za njih, te želimo da se i oni spase.
Nakon misnih čitanja koja su pročitali: bogoslov Mislav Matijašić, Dora Nestić, te trajni đakon Željko Kovačević, mons. Miklenić je protumačio Riječ Božju, te prisutne upoznao sa Terezijinim zvanjem i poslanjem, aktualizirajući njezin život molitve u današnje prilike Crkve i svijeta. Homiliju prenosimo u cijelosti:
„Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.“ Isus je te riječi izgovorio u kontekstu prijekora, oštre opomene, gradovima Korozainu, Betsaidi i Kafarnaumu u kojima je učinio mnogo čudesa, a stanovnici mu nisu povjerovali niti se obratili. U tim gradovima mnogi su se smatrali mudrima i umnima, zapravo prepametnima da bi povjerovali Isusu, da bi Isusa i njegov nauk uzeli kao nešto novo i važno. U tim gradovima mnogi su bili prepuni sebe, oholi i bahati da bi mogli čuti nešto novo, da bi mogli prihvatiti Isusa i njegov nauk. Isus ih opominje da će građanima Sodome na sudnjem danu biti lakše nego ljudima tih gradova jer su odbili Božju ponudu milosti i proigrali vrijeme odlučivanja.
Riječima: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje“ Isus izriče pohvalu Bogu Ocu i otkriva da je Bog Otac jedini „gospodar neba i zemlje“ tj. svemogući stvoritelj koji svijet održava i kojemu je baš sve podloženo. Nema ni jednog drugog boga pored njega! Isusovo svečano oslovljavanje Boga Oca i otkrivanje njegove apsolutne moći i vlasti ističe paradoks da su takvome, moćnome, svemogućem Bogu, najvažniji „maleni“! Svemogući Bog dakle objavljuje svoju Radosnu vijest spasenja ne mudrima i umnima nego malenima, ne onima koji smatraju da su važni, koji su puni sebe, koji smatraju da sve znaju, nego malenima tj. jednostavnima, neukima, skromnima, svjesnima svojih ograničenosti, koji su često u društvu odbačeni, marginalizirani i prezreni. Takvo iznenađujuće Božje ponašanje kritika je ne samo starozavjetnim svećenicima i vjerskim službenicima i vjernicima nego i suvremenim voditeljima kršćanskih zajednica i suvremenim članovima Crkve.
U povijesti Crkve, pa i u sadašnjosti, postoje i sukobljavaju se dvije slike Crkve, jedna je slika Crkve kao piramide, a druga je slika Crkve kao koncentričnih krugova. U slici Crkve kao piramide donji, najširi sloj su tzv. obični vjernici, odnosno svi koji su kršteni, iznad njih su svećenici, redovnici i Bogu posvećene osobe. Još viši sloj tvore biskupi, zatim nadbiskupi, kardinali i na vrhu papa. Takvu sliku Crkve, osim nekih u samoj Crkvi, jako vole suvremeni mediji. Takva slika opravdana je jedino iz aspekta razumijevanja vlasti, odgovornosti za odlučivanje u zajednicama, no Crkva se nikada ne smije svesti samo na taj aspekt jer je Crkva neizmjerno više te ima osim ljudske još važniju božansku komponentu koja pri ovoj slici Crkve uopće ne dolazi do izražaja.
U slici Crkve kao koncentričnih krugova, a to je slika Crkve koju je istaknuo II. Vatikanski koncil, u središtu svih krugova je Isus Krist, koji je glava Crkve, a u koncentričnim krugovima raspoređeni su svi članovi Crkve s tim da su najbliži Isusu oni koji to stvarno jesu po svojoj vjeri, nadi i ljubavi. U svim drugim krugovima, bliže ili dalje od središta tj. od Isusa, svi su drugi članovi Crkve prema stupnju svoje blizine Isusu odnosno po mjeri svoje vjere, ufanja i ljubavi. U toj slici Crkve nema povlaštenih bez obzira na to koje službe u Crkvi pojedinci imaju, jer je jedini kriterij stvarna blizina Isusu. Činjenica da su gotovo svi pokojni pape 20. i početka 21. stoljeća bili vjernici sveta života, dakle veoma bliski Isusu, velika je utjeha i poticaj i za sve nas.
I sveta Terezija od Djeteta Isusa ušla je u krug najbližih Isusu. Kako je sama zapisala u svom dnevniku, dugo se je mučila pitanjem koje je njezino mjesto u Crkvi, što je njezin poziv u Crkvi. Čitajući 12. i 13. poglavlje Pavlove Prve poslanice Korinćanima spoznala je da je njezin poziv – biti ljubav u srcu Crkve i to ljubav koja se odnosi prema Isusu i prema svim ljudima koji su pozvani na spasenje. Sveta Terezija od Djeteta Isusa bila je među onim „malenima“ kojima se Bog objavljuje, otkriva im svoju radosnu vijest i daje milost da spoznaju neizmjernu Božju ljubav i na nju uzvrate svojom ljubavlju. Sv. Terezija od Djeteta Isusa otvorila je svoje srce i svoj život Bogu, odlučila je sav svoj život pretvoriti u ljubav prema Bogu, prema Isusu, te je tako trasirala svoj „mali put“ koji vodi u najbliže krugove prema Isusu. Taj je „mali put“ ponuđen za nasljedovanje i drugim vjernicima.
Današnja svetkovina sv. Terezije od Djeteta Isusa potiče nas da procijenimo gdje smo mi. Spadamo li u mudre i umne, koji sve znaju i nikoga ne trebaju, ili smo „maleni“, Bogu otvoreni. Potiče nas da procijenimo jesmo li u krugovima u Crkvi koji su daleko od Isusa ili smo u onima Isusu bližim. Kamo ćemo se svrstati ovisi o našoj slobodnoj volji, o našoj osobnoj odluci.
Sveta Terezija od Djeteta Isusa, premda je na ovome svijetu živjela samo 24 godine, otkrila je svoje mjesto i svoj poziv i svoj kratki život učinila tako velikim i važnim da joj se ni danas s pravom mnogi ne prestaju diviti. Sv. Terezija od Djeteta Isusa proslavljena je ne samo na zemlji nego i, što je mnogo važnije, i na nebu. Mali put ljubavi sv. Terezije od Djeteta Isusa nije se iscrpljivao u nekakvim sladunjavim osjećajima i sebičnoj težnji za Isusovom blizinom, nego se ostvarivao kao skrb za dobro svih ljudi: „Uza svu svoju neznatnost htjela bih prosvjetljivati duše poput proroka, učitelja, imam zvanje da budem apostol… Htjela bih protrčati zemljom propovijedajući tvoje ime i na nevjerničkom tlu zasaditi tvoj slavni križ! Ali, Ljubimče moj, samo jedno misijsko područje ne bi bilo dostatno, htjela bih u isto vrijeme navješćivati Evanđelje na svih pet kontinenata i sve do najudaljenijih otoka.“ Svojom apostolskom i misijskom zauzetošću, premda je bila zatvorena u Karmelu, sv. Terezija od Djeteta Isusa posvjedočila nam je da nije moguće ljubiti Boga ako se ne ljubi ljude. Ne volimo Boga, ako nam nije važno spasenje i drugih.
Molimo stoga danas Gospodina da nam, po zagovoru sv. Terezije od Djeteta Isusa, pomogne da se očistimo od svega što nas priječi da budemo maleni, da se mognemo Bogu otvoriti i predati. Molimo Gospodina da nam, po zagovoru sv. Terezije od Djeteta Isusa, udjeli milost da nam skrb za spasenje drugih, bliskih i svih ljudi, postane najvažnija vjernička zadaća – što je i najvažnije poslanje Crkve. Jer to je jamstvo da ćemo i mi biti u krugu najbližih Isusu ne samo na zemlji nego i u vječnoj radosti i sreći. Amen.
Misno slavlje završilo je tradicionalnim blagoslovom i podjelom ruža, simbolom Terezijine ljubavi prema njezinim štovateljima, kojima je obećala da će s neba sipati kišu milosnih ruža i svima činiti dobro. Nakon svečanog blagoslova i pjesme Gospi: „Kraljici svete Krunice“, slavlje i izmjena iskustava nastavilo se u govornici sestara karmelićanki.
U popodnevnim satima, misno slavlje u čast Svetice iz Lisieuxa, a kojemu su prethodili sveta krunica i Večernja Časoslova, predvodio je vlč. Danijel Hačko, župnik u Brdovcu, dok su dva svećenika ispovijedali hodočasnike. Uz vlč. Hačka bili su ministranti čitači: Ivona Kubalo, Luka i Lea Balaško, te Jakov i Marija Jurilj.
Na početku misnog slavlja, predvoditelj je napomenuo da je Mala Terezija razlog današnjeg okupljanja. Ona koja je živjela ljubav i posve se predala Bogu za bližnjega i za spas duša i nama je uzor na tom putu.
„Danas, kada slavimo sv. Tereziju od Djeteta Isusa i Svetoga Lica, ne možemo govoriti o drugome već o ljubavi. Čuli smo u prvome i drugome čitanju, pa onda i u Evanđelju, kako se govori o istinskoj i pravoj ljubavi. Ali uz ljubav, čuli smo još nešto, a to je, da uz ljubav ide trpljenje. To ide zajedno. Ljubav se postiže trpljenjem i žrtvom, trebamo se pročistiti kao kroz rešeto, da bi ostala čista i bistra ljubav. Takvu ljubav živjela je sv. Mala Terezija,“ rekao je vlč. Hačko u svojoj prigodnoj homiliji.
Zatim je napomenuo kako su njezini roditelji Ljudevit i Zelija Martin, koji su također proglašeni svetima, imali odlučujuću ulogu za njezin duhovni rast i za njezinu svetost. Rodili su veliku sveticu koju nazivamo malenom. Malenom po onomu što je poučavala, što je željela biti maleni cvijet u Isusovom vrtu i kročiti malenošću kroz život. Taj malen i jednostavan put se nalazi u svakodnevnim sitnicama i događajima koje je proživljavala punim srcem, misao je voditelja slavlja.
U nastavku homilije rekao je i to da je Terezijina kuća bila kuća molitve, a molitva je izvor ljubavi i ona otvara put Duhu Svetome da u nama djeluje. Isto tako je naglasio da je Terezija kao najmlađa postala najveća i da ju je Crkva po sv. Ivanu Pavlu II. proglasila naučiteljicom. Njezina nauka bila je ljubav, te življenje i naviještanje Evanđelja u svakidašnjici. Bila je velika u strpljivosti, patnji i ljubavi prema Bogu i čovjeku. Sve je dala Bogu i ništa nije zadržala za sebe.
Kako danas nasljedovati sv. Malu Tereziju?, upitao se propovjednik i predložio da ljubimo poput nje, da živimo ljubav s predanjem i s povjerenjem u Boga i u čovjeka; da molimo i da iskazujemo milosrđe drugima jer toliko ima duša koje lutaju i tragaju za Bogom, a da to i ne znaju.
„Zato smo mi tu; da primjerom svoga života donesemo Boga drugima. Malene stvari svakodnevno čine nas svetima ako ih vjerno i s ljubavlju činimo. Sv. Mala Terezija vjerovala je da se svaka duša može obratiti, pa i okorjeli zločinac, ako se za njega moli, da će se smekšati kameno srce i da će Bog u njemu djelovati. Živjeti nebo na zemlji moguće je samo s ljubavlju,“ zaključio je propovjednik.
Vjernici su pjesmom i molitvom, kao i primanjem škapulara i pristupanju sakramentu Pomirenja, preporučili sebe i svoje nakane maloj Svetici, te radosni, s ružom u rukama, nastavili put vjere i ljubavi u duhu sv. Male Terezije.