Najmlađa učiteljica Crkve sv. Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga Lica, okupila je i ove godine na svoj blagdan, u petak 1. listopada 2021. godine, u Stepinčevom Karmelu u Brezovici, veliki broj svojih štovatelja i prijatelja. Središnje misno slavlje predvodio je mons. Ivan Miklenić, kanonik prvostolnog Kaptola zagrebačkog. Uz njega je bilo više od desetak svećenika i redovnika, osim onih koji su ispovijedali vjernike. Među njima su bili kanonik mons. Stjepan Bradica, o. Domagoj Augustin Polanščak, OP, bogoslov Mislav Matijašić, OP, vlč. Vjekoslav Pavlović, preč. mr. Mijo Matošević, braća svećenici vlč. Ivan i Josip Vragović, vlč. Krunoslav Kolar, vlč. Željko Nestić, trajni đakon Željko Kovačević, te domaći župnik preč. Zvonko Vuković koji je srdačno pozdravio mons. Miklenića, sve prisutne svećenike, sestre i vjernike.
U uvodnim mislima voditelj slavlja je spomenuo kako nam Mala Terezija svjedoči svoju ljubav prema Isusu. Ljubeći Isusa ona mu uzvraća ljubav, misleći na spasenje drugih, na spasenje svih ljudi. Isto tako, da nas ona svojim primjerom poziva da obnovimo ljubav prema Bogu i prema bližnjemu, prema svakome čovjeku. Tu ljubav možemo obnoviti kada mislimo na druge i kada molimo za njih, te želimo da se i oni spase.
Nakon misnih čitanja koja su pročitali: bogoslov Mislav Matijašić, Dora Nestić, te trajni đakon Željko Kovačević, mons. Miklenić je protumačio Riječ Božju, te prisutne upoznao sa Terezijinim zvanjem i poslanjem, aktualizirajući njezin život molitve u današnje prilike Crkve i svijeta. Homiliju prenosimo u cijelosti:
„Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.“ Isus je te riječi izgovorio u kontekstu prijekora, oštre opomene, gradovima Korozainu, Betsaidi i Kafarnaumu u kojima je učinio mnogo čudesa, a stanovnici mu nisu povjerovali niti se obratili. U tim gradovima mnogi su se smatrali mudrima i umnima, zapravo prepametnima da bi povjerovali Isusu, da bi Isusa i njegov nauk uzeli kao nešto novo i važno. U tim gradovima mnogi su bili prepuni sebe, oholi i bahati da bi mogli čuti nešto novo, da bi mogli prihvatiti Isusa i njegov nauk. Isus ih opominje da će građanima Sodome na sudnjem danu biti lakše nego ljudima tih gradova jer su odbili Božju ponudu milosti i proigrali vrijeme odlučivanja.
Riječima: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje“ Isus izriče pohvalu Bogu Ocu i otkriva da je Bog Otac jedini „gospodar neba i zemlje“ tj. svemogući stvoritelj koji svijet održava i kojemu je baš sve podloženo. Nema ni jednog drugog boga pored njega! Isusovo svečano oslovljavanje Boga Oca i otkrivanje njegove apsolutne moći i vlasti ističe paradoks da su takvome, moćnome, svemogućem Bogu, najvažniji „maleni“! Svemogući Bog dakle objavljuje svoju Radosnu vijest spasenja ne mudrima i umnima nego malenima, ne onima koji smatraju da su važni, koji su puni sebe, koji smatraju da sve znaju, nego malenima tj. jednostavnima, neukima, skromnima, svjesnima svojih ograničenosti, koji su često u društvu odbačeni, marginalizirani i prezreni. Takvo iznenađujuće Božje ponašanje kritika je ne samo starozavjetnim svećenicima i vjerskim službenicima i vjernicima nego i suvremenim voditeljima kršćanskih zajednica i suvremenim članovima Crkve.
U povijesti Crkve, pa i u sadašnjosti, postoje i sukobljavaju se dvije slike Crkve, jedna je slika Crkve kao piramide, a druga je slika Crkve kao koncentričnih krugova. U slici Crkve kao piramide donji, najširi sloj su tzv. obični vjernici, odnosno svi koji su kršteni, iznad njih su svećenici, redovnici i Bogu posvećene osobe. Još viši sloj tvore biskupi, zatim nadbiskupi, kardinali i na vrhu papa. Takvu sliku Crkve, osim nekih u samoj Crkvi, jako vole suvremeni mediji. Takva slika opravdana je jedino iz aspekta razumijevanja vlasti, odgovornosti za odlučivanje u zajednicama, no Crkva se nikada ne smije svesti samo na taj aspekt jer je Crkva neizmjerno više te ima osim ljudske još važniju božansku komponentu koja pri ovoj slici Crkve uopće ne dolazi do izražaja.
U slici Crkve kao koncentričnih krugova, a to je slika Crkve koju je istaknuo II. Vatikanski koncil, u središtu svih krugova je Isus Krist, koji je glava Crkve, a u koncentričnim krugovima raspoređeni su svi članovi Crkve s tim da su najbliži Isusu oni koji to stvarno jesu po svojoj vjeri, nadi i ljubavi. U svim drugim krugovima, bliže ili dalje od središta tj. od Isusa, svi su drugi članovi Crkve prema stupnju svoje blizine Isusu odnosno po mjeri svoje vjere, ufanja i ljubavi. U toj slici Crkve nema povlaštenih bez obzira na to koje službe u Crkvi pojedinci imaju, jer je jedini kriterij stvarna blizina Isusu. Činjenica da su gotovo svi pokojni pape 20. i početka 21. stoljeća bili vjernici sveta života, dakle veoma bliski Isusu, velika je utjeha i poticaj i za sve nas.
I sveta Terezija od Djeteta Isusa ušla je u krug najbližih Isusu. Kako je sama zapisala u svom dnevniku, dugo se je mučila pitanjem koje je njezino mjesto u Crkvi, što je njezin poziv u Crkvi. Čitajući 12. i 13. poglavlje Pavlove Prve poslanice Korinćanima spoznala je da je njezin poziv – biti ljubav u srcu Crkve i to ljubav koja se odnosi prema Isusu i prema svim ljudima koji su pozvani na spasenje. Sveta Terezija od Djeteta Isusa bila je među onim „malenima“ kojima se Bog objavljuje, otkriva im svoju radosnu vijest i daje milost da spoznaju neizmjernu Božju ljubav i na nju uzvrate svojom ljubavlju. Sv. Terezija od Djeteta Isusa otvorila je svoje srce i svoj život Bogu, odlučila je sav svoj život pretvoriti u ljubav prema Bogu, prema Isusu, te je tako trasirala svoj „mali put“ koji vodi u najbliže krugove prema Isusu. Taj je „mali put“ ponuđen za nasljedovanje i drugim vjernicima.
Današnja svetkovina sv. Terezije od Djeteta Isusa potiče nas da procijenimo gdje smo mi. Spadamo li u mudre i umne, koji sve znaju i nikoga ne trebaju, ili smo „maleni“, Bogu otvoreni. Potiče nas da procijenimo jesmo li u krugovima u Crkvi koji su daleko od Isusa ili smo u onima Isusu bližim. Kamo ćemo se svrstati ovisi o našoj slobodnoj volji, o našoj osobnoj odluci.
Sveta Terezija od Djeteta Isusa, premda je na ovome svijetu živjela samo 24 godine, otkrila je svoje mjesto i svoj poziv i svoj kratki život učinila tako velikim i važnim da joj se ni danas s pravom mnogi ne prestaju diviti. Sv. Terezija od Djeteta Isusa proslavljena je ne samo na zemlji nego i, što je mnogo važnije, i na nebu. Mali put ljubavi sv. Terezije od Djeteta Isusa nije se iscrpljivao u nekakvim sladunjavim osjećajima i sebičnoj težnji za Isusovom blizinom, nego se ostvarivao kao skrb za dobro svih ljudi: „Uza svu svoju neznatnost htjela bih prosvjetljivati duše poput proroka, učitelja, imam zvanje da budem apostol… Htjela bih protrčati zemljom propovijedajući tvoje ime i na nevjerničkom tlu zasaditi tvoj slavni križ! Ali, Ljubimče moj, samo jedno misijsko područje ne bi bilo dostatno, htjela bih u isto vrijeme navješćivati Evanđelje na svih pet kontinenata i sve do najudaljenijih otoka.“ Svojom apostolskom i misijskom zauzetošću, premda je bila zatvorena u Karmelu, sv. Terezija od Djeteta Isusa posvjedočila nam je da nije moguće ljubiti Boga ako se ne ljubi ljude. Ne volimo Boga, ako nam nije važno spasenje i drugih.
Molimo stoga danas Gospodina da nam, po zagovoru sv. Terezije od Djeteta Isusa, pomogne da se očistimo od svega što nas priječi da budemo maleni, da se mognemo Bogu otvoriti i predati. Molimo Gospodina da nam, po zagovoru sv. Terezije od Djeteta Isusa, udjeli milost da nam skrb za spasenje drugih, bliskih i svih ljudi, postane najvažnija vjernička zadaća – što je i najvažnije poslanje Crkve. Jer to je jamstvo da ćemo i mi biti u krugu najbližih Isusu ne samo na zemlji nego i u vječnoj radosti i sreći. Amen.
Misno slavlje završilo je tradicionalnim blagoslovom i podjelom ruža, simbolom Terezijine ljubavi prema njezinim štovateljima, kojima je obećala da će s neba sipati kišu milosnih ruža i svima činiti dobro. Nakon svečanog blagoslova i pjesme Gospi: „Kraljici svete Krunice“, slavlje i izmjena iskustava nastavilo se u govornici sestara karmelićanki.
U popodnevnim satima, misno slavlje u čast Svetice iz Lisieuxa, a kojemu su prethodili sveta krunica i Večernja Časoslova, predvodio je vlč. Danijel Hačko, župnik u Brdovcu, dok su dva svećenika ispovijedali hodočasnike. Uz vlč. Hačka bili su ministranti čitači: Ivona Kubalo, Luka i Lea Balaško, te Jakov i Marija Jurilj.
Na početku misnog slavlja, predvoditelj je napomenuo da je Mala Terezija razlog današnjeg okupljanja. Ona koja je živjela ljubav i posve se predala Bogu za bližnjega i za spas duša i nama je uzor na tom putu.
„Danas, kada slavimo sv. Tereziju od Djeteta Isusa i Svetoga Lica, ne možemo govoriti o drugome već o ljubavi. Čuli smo u prvome i drugome čitanju, pa onda i u Evanđelju, kako se govori o istinskoj i pravoj ljubavi. Ali uz ljubav, čuli smo još nešto, a to je, da uz ljubav ide trpljenje. To ide zajedno. Ljubav se postiže trpljenjem i žrtvom, trebamo se pročistiti kao kroz rešeto, da bi ostala čista i bistra ljubav. Takvu ljubav živjela je sv. Mala Terezija,“ rekao je vlč. Hačko u svojoj prigodnoj homiliji.
Zatim je napomenuo kako su njezini roditelji Ljudevit i Zelija Martin, koji su također proglašeni svetima, imali odlučujuću ulogu za njezin duhovni rast i za njezinu svetost. Rodili su veliku sveticu koju nazivamo malenom. Malenom po onomu što je poučavala, što je željela biti maleni cvijet u Isusovom vrtu i kročiti malenošću kroz život. Taj malen i jednostavan put se nalazi u svakodnevnim sitnicama i događajima koje je proživljavala punim srcem, misao je voditelja slavlja.
U nastavku homilije rekao je i to da je Terezijina kuća bila kuća molitve, a molitva je izvor ljubavi i ona otvara put Duhu Svetome da u nama djeluje. Isto tako je naglasio da je Terezija kao najmlađa postala najveća i da ju je Crkva po sv. Ivanu Pavlu II. proglasila naučiteljicom. Njezina nauka bila je ljubav, te življenje i naviještanje Evanđelja u svakidašnjici. Bila je velika u strpljivosti, patnji i ljubavi prema Bogu i čovjeku. Sve je dala Bogu i ništa nije zadržala za sebe.
Kako danas nasljedovati sv. Malu Tereziju?, upitao se propovjednik i predložio da ljubimo poput nje, da živimo ljubav s predanjem i s povjerenjem u Boga i u čovjeka; da molimo i da iskazujemo milosrđe drugima jer toliko ima duša koje lutaju i tragaju za Bogom, a da to i ne znaju.
„Zato smo mi tu; da primjerom svoga života donesemo Boga drugima. Malene stvari svakodnevno čine nas svetima ako ih vjerno i s ljubavlju činimo. Sv. Mala Terezija vjerovala je da se svaka duša može obratiti, pa i okorjeli zločinac, ako se za njega moli, da će se smekšati kameno srce i da će Bog u njemu djelovati. Živjeti nebo na zemlji moguće je samo s ljubavlju,“ zaključio je propovjednik.
Vjernici su pjesmom i molitvom, kao i primanjem škapulara i pristupanju sakramentu Pomirenja, preporučili sebe i svoje nakane maloj Svetici, te radosni, s ružom u rukama, nastavili put vjere i ljubavi u duhu sv. Male Terezije.