Duhovni asistent Federacije „Bl. Alojzije Stepinac“, o. Jakov Mamić, OCD, predslavio je u srijedu, 22. prosinca 2021. godine, sv. Misu zadušnicu i sprovodne obrede za dušu preminule s. Mihaele od Dobrog Pastira (Jele Mamić), u svetištu Kraljice Karmela u Brezovici. Uz njega su bili suslavitelji: o. Vinko Mamić, OCD, o. Srećko Rimac, OCD, prof. dr. sc. fra Ivan Karlić, OFMconv, don Stjepan Bolkovac, SDB, vlč. Andija Vrane, domaći župnik preč. Zvonko Vuković, đakon Ante Jakus, OCD, te braća karmelićani: br. Ivan Pavao Paro, br. Alojzije Mihelić i br. Josip Marija Bedalov koji je pročitao prvo misno čitanje, dok je đakon Ante Jakus navijestio Evanđelje.
Na početku uvjerljive homilije, o. Mamić uputio je srdačne izraze sućuti, kao i molitvenu i ljudsku solidarnost sestrama karmelićankama, ožalošćenoj rodbini, prijateljima i znancima.
Osvrnuvši se na dane Došašća spomenuo je vapaj molitve Crkve: „…dođi, Gospodine Isuse!“, kojim dozivamo Isusov dolazak i kao da se bojimo da Isusu nije stalo do naših riječi. No, stvarnost je drugačija. Isus želi na najprimjereniji način odazvati se našim molitvama i dolazi nam na razne načine; od djetinjih milosti kod jaslica, preko poslanja i dara „križa“, te kroz motrenje i šutnju, do dara novog Doma „kakvog ljudsko oko nije vidjelo“, a kojeg je podario s. Mihaeli.
Njezina poruka je da je evanđeoska ‘malenost’ velika stvarnost; da ‘malenost’ nije ‘sitničavost’, a niti ‘djetinja čangrizavost’; ona nije umišljena ‘poniznost’ niti pobožna ‘besposlenost’; nije ona ni ‘naivnost’ niti ‘neznanje’ što se djeci pripisuje. Ona je ‘mjera’ vrhunske spremnosti slušanja i razumijevanja punog govora otajstva i dubokog primanja tajne koju samo Bog u sebi nosi,“ posvjedočio je o. Mamić, te je na kraju zaključio da je ona bila oduvijek takva i da je ostala takva jer je poznaje od djetinje dobi budući da su zajedno orali, kopali, travu brali, gangu pivali, strahove i radosti dijelili, sa stadima na ispaši bili i drugovali… Takva je bila, takva je ostala i takva je umrla. Sve to blago koje joj je Bog darovao nalazila je u nutrini, raslo je u njoj i pokazalo snagu novosti života vjere.
Pri kraju mise zadušnice od sestre Mihaele oprostila se i s. Ilijana T. Cvetnić, poglavarica. Spomenula je njezine vrline, jednostavnost i bogatstvo duha, kao i radost koju je utkala u život brezovičkog Karmela, te joj zahvalila za život svjedočenja vjere, molitve i sestrinskog zajedništva.
Sprovodne obrede predvodio je na samostanskom groblju također o. Jakov Mamić, uz asistenciju spomenutih svećenika, a sestre karmelićanke, rodbina i prijatelji ispratili su s. Mihaelu molitvom i pjesmom na Vječno počivalište u nebeski Karmel, te stihovima „Salve Regina“ povjerili su Gospi Karmelskoj njezinu plemenitu dušu.
S. Mihaela od Dobrog Pastira (Jela Mamić) rođena je 21. ožujka 1940. godine u Zidinama, Tomislavgrad, od roditelja Stjepana Mamića i Kate, rođene Ćurić. Bila je najmlađa od devetero djece, iz dobre katoličke obitelji. U Karmel u Brezovicu ušla je 1964. godine, gdje je položila svoje prve zavjete 1967., a svečane doživotne 1970. godine. Bavila se svim samostanskim poslovima, a obnašala je i službu poglavarice i magistre. Godine 2000. išla je na osnutak prvog Karmela u BiH, u Sarajevo, gdje se, ispunivši volju Božju, nakon 18 godina vratila u matični Karmel u Brezovicu. Gospodin ju je iznenada pozvao k sebi u svoje Vječne stanove, u ponedjeljak, 20. prosinca 2021. da s njim živi zauvijek u blaženoj vječnosti.
Donosimo propovijed o. Jakova Mamića u cijelosti.
Poštovana časna Majko Ilijana, drage sestre iz Stepinčeva Karmela, ožalošćena rodbino i prijatelji, u ime braće svećenika, redovnica i redovnika, bogoslova i drugih crkvenih zvanja te dragih vjernika, a osobito u ime oca Provincijala Darija, koji zbog obveze putovanja ne može biti s nama ovdje sada, ali i u ime svekolike Karmelske obitelji, primite iskrenu sućut – našu molitvenu i ljudsku solidarnost povodom preminuća drage sestre Mihaele.
U danima Došašća liturgijska molitva Crkve nerijetko nam stavlja u usta vapaj:“...dođi, Gospodine Isuse!“. Nekako, kao da nas je obuzela sumnja o njegovoj volji da bude s nama i kao da se bojimo da ovaj put ne ostane negdje drugdje. Ipak, Isus nam pokazuje da mu je stalo do riječi koje u vjeri izgovaramo. I doista, On nalazi najprimjereniji način da se odazove na našu molbu za njegov dolazak. Neke će obradovati djetinjom milosnom radošću kod jaslica budeći u njima iskustvo ljudske jednakosti i iste sudbine života. Drugima će ostaviti poslanje i dar „križa“. Treće će svojim pogledom motriti i tako im govoriti, šutnjom riječi. A četvrte će obdariti novim stanom, domom kakvog „ljudsko oko nije vidjelo“. Darom takvoga DOMA Isus želi otvoriti naše oči, osposobiti nas da vidimo razliku između Božjeg pristupa ljudima i ljudskoga (našega) pristupa njegovom dolasku među nas. Bog samo daje, nesebičan je. A mi, u svojoj skučenosti ne damo ni ono što nam dade za druge.
Braćo i sestre, jedna od sretnih dobitnica koju je zapao ovaj oblik Isusova dolaska, ovo darivanje novoga DOMA je i naša sestra Mihaela. Naime, tijek zbivanja pokazuje da nije očekivala ovoliku Isusovu velikodušnost. Ili je, možda, u svojem stalnom posvećenom zajedništvu s njime, naviknuta na njegovu blizinu, bila sasvim raspoloživa za svaki oblik božićnog susreta s Njime. Znademo da se doista pripremala, molila i nadala da će ga motriti u otajstvu, a (eto) On joj posve otkri svoje božansko lice, biće i život; ona se pripremala da kleči pred jaslicama i u memoriji svoje vjere doziva ona davna vremena njegove oskudice i siromaštva, a On ju uvodi u vječne odaje slavlja – božanskog raskoša; ona se pripremala skromnim pokornim činima iskazati mu poštovanje i zahvalnost, a On je odvede za trpezu prepunih biranih „jela“ svadbenog stola. Takav je Bog! Takav je Isus!
Draga braćo i sestre, Božja riječ koju smo pročitali u ovom misnom slavlju, otkriva nam svu istinu o nama, istinu našega bića: „Djeca se Božja zovemo i jesmo“. A što bi dijete, koje je plod ljubavi, hranjeno i odgajano snagom ljubavi, i moglo drugo očekivati osim ovako izdašne ruke Očeve, Boga-Ljubavi. Ovo dobro znaju duše koje imaju iskustvo ljubavi! Njihov odnos s Ocem uvijek je nabijen tolikim emocijama da je „zagrljaj“ najblaži oblik očitovanja toga stanja i događanja: tu su i suze, tu je pozornost, zamjećivanje i trčanje, tu je užurbana priprema stola, tu je aktivacija svih da ljubav bude prepoznata, tu je puna radost zajedništva.
Ali, Božja Riječ nam također govori da „nas svijet ne poznaje“. To nam nekako može biti utjeha da razumijemo zašto se „svijet“ tako odnosi prema nama kršćanima. Dobro je za nas da je i to naša velika istina. Ali, braćo i sestre, ovdje trebamo vidjeti kako upravo u nama boravi taj „svijet“ koji ne poznaje, ne prihvaća i koji se opire toj istini našega identiteta, istini našega bića. Nažalost, taj svijet nije prvenstveno izvan nas: on je jako u nama. Jer kad on ne bi bio tako jako u nama, tada bi naš život bio odraz naše istine da se samo „zovemo“ nego „i jesmo djeca Božja“.
Braćo i sestre, ima još jedna velika istina koju nam Božja riječ danas otkriva, a glasi „…bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest“. To je upravo trenutak ovoga časa. To je stvarnost koja dolazi nakon „prijeđenog praga“ života. To je stvarnost koju sada intenzivno živi naša sestra Mihaela: ona gleda Boga „kao što jest“. O Bože moj, koje tajne ovoga događanja: gleda ga bez granica tjelesnosti, bez nemoći spoznaje i dosega srca. On joj je jednostavno otkrio svoje lice i ona ga vidi na njegov način. Tu više nema vjere, nego je samo ljubav na djelu – zajedništvo u neizrecivoj novosti.
A da je to tako, Isus nam otkriva u Evanđelju. On u svojoj radosti Sina kliče Ocu i zahvaljuje mu što je „…ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“. Riječ je o stanju duše do kojeg se ne može doći: ono je poklonjeno, a „maleni“ su naznačeni kao primatelji ove novosti. I ne samo to, nego i Isusu je dano na volju da to objavi „kome hoće“. Za sve druge je tajna. Čas pune spoznaje dolazi samo kad nam je prispjela novost objave koju Sin daje. A sva novost nije moguća prije ovoga prijelaza što ga danas slavimo.
Upravo zato vjernički sprovod liturgijsko je slavlje prijelaza, izlaska, slobode, vječnog otkrića vlastite i Božje istine.
Draga braćo i drage sestre, opraštamo se od osobe koja je svojom pojavom, od prije 82 godine kao rođena curica od oca Stipana i majke Kaje u seli Zidine, u župi sv. Ante u Grabovici, pa tijekom cijeloga života, a posebno ovih 54 godine pozivom posvećenog karmelskog života, svojim izgledom i životom govorila da je u dubokom dosluhu sa Isusom. Riječ je stvarno o sretnoj osobi. Ona je jednostavno bila sretna. Sretna i ponosna na svoje ljudsko-obiteljsko, narodno i vjerničko porijeklo. Sretna zbog toga što je izabrana od Isusa da bude posvećena. Sretna što je odgajana otajstvom vjere i karizmom Karmela, hranom i snagom ljubavi. Sretna što je i svoje poslanje razumjela kao osmjeh, vedrinu i odraz svojeg odnosa s Isusom. Sestra Mihaela, kao Jela – obilježena darovima „kraja“, osoba je dostojanstveno skromna, neusiljeno vedra, životno jednostavna, vjernički konkretna, redovnički prirodna. Bila je posve svjesna odnosa što ga „malenost“ ima s „veličinom objave“. Njezina poruka je da je evanđeoska „malenost“ velika stvarnost; da „malenost“ nije „sitničavost“ niti pobožna „besposlenost“; nije ona ni „naivnost“, niti „neznanje“ – što se djeci pripisuje. Ona je „mjera“ vrhunske spremnosti slušanja i razumijevanja punog govora otajstva i dubokog primanja tajne koju samo Bog u sebi nosi. Siguran sam da je u toj svojoj „naravi“ (malenosti) čula „bilo“ srca Sina Božjega za sebe i svoju zajednicu i to je riječju, izgledom i postupcima prenosila.
I na kraju, kažem: s. Mihaela (Jela) takva je oduvijek. Poznajem ju od malena. Uostalom, zajedno smo orali i kopali, travu brali i gangu pivali, strahove i radosti dijelili, sa stadima na ispaši bili i drugovali. Ništa se ona nije promijenila. Nije ni trebala. Sve što je činila je taj fini način kojim je kultivirala (njegovala) dar Božji u novim okolnostima poziva. Takva je bila i takva je ostala i takva je umrla. Ovo nam govori kako pravovremeno moramo zaviriti u svoju nutrinu i na vrijeme zamijetiti blago koje je Bog u nas položio po otajstvima vjere. Sve je već u nama. Dopustimo da to blago pokaže snagu novosti zbog koje nam je darovano. Amen.
Ojačanu svetim sakramentima, u ponedjeljak, 20. prosinca 2021. godine, Gospodin je pozvao u nebeski Karmel svoju zaručnicu karmelićanku s. Mihaelu od Dobroga Pastira, OCD, Jelku Mamić.
Preselila se Gospodinu u 82. godini života, a Bogu, Crkvi i Karmelu služila je požrtvovno i vjerno 54 godine po svetim redovničkim zavjetima. Sv. Misu zadušnicu i obrede sprovoda predvodit će u srijedu, 22. prosinca 2021. u 14 sati, o. Jakov Mamić, OCD, duhovni asistent Federacije „Bl. Alojzije Stepinac“, u samostanskom svetištu Bezgrešne Kraljice Karmela i na samostanskom groblju. S vjerom i nadom do ponovnog susreta s tobom, tvoje sestre karmelićanke iz Stepinčevog Karmela u Brezovici, brat Pero s obitelji, te obitelji pokojne braće: Mije, Ante i Mate i pokojne sestre Vranjke, kao i ostala ožalošćena rodbina, prijatelji i znanci.
Gospodine, daruj joj radost vječnu!
Svetkovinu sv. Ivana od Križa, naučitelja Crkve, duhovnog Oca Karmela, mistika i pjesnika, proslavile su bosonoge sestre karmelićanke u Brezovici,u utorak 14. prosinca 2021., zajedno s njegovim štovateljima i prijateljima Karmela. Župnik župe Presvetog Trojstva u Krašiću, vlč. Ivan Vučak, predslavio je prijepodnevno misno slavlje uz svećenike suslavitelje: don Stjepana Bolkovca, SDB, vlč. Krunoslava Kolara, o. Đania Kordića, OCD, br. Boška Roguljića, OCD i prečasnog gospodina Zvonka Vukovića, domaćeg župnika, koji je u bitnim crtama istaknuo lik i djelo sv. Ivana od Križa, te pozdravio predvoditelja slavlja, kao i sve prisutne svećenike i vjernike.
U uvodnim mislima, vlč. Vučak spomenuo je najbitniji dio Ivanove duhovne nauke, a to je sjedinjenje duše s Bogom; biti jedno s Bogom, što je Ivan mogao postići živeći šutnju, kako je naglasio propovjednik. Euharistija je naša čežnja da budemo jedno s Bogom, ona spaja Nebo sa zemljom, a šutnja nam omogućuje da nam Bog po šutnji progovori, misli su krašićkog župnika.
Misna čitanja pročitali su: Šimun Jurilj, br. Boško Roguljić, OCD, a Evanđelje vlč. Krunoslav Kolar, župnik u zagrebačkoj Kajzerici.
U propovijedi se vlč. Vučak prvenstveno bavio temom Ivanove duhovnosti, s posebnim naglaskom na njegov život šutnje i ljubavi, koje su bitno obilježile njegov lik. „Možda bi najbolja propovijed bila da šutimo, ako želimo slijediti sv. Ivana od Križa? Možda bi tada Duh Sveti progovorio svakome u srcu?,“ upitao se između ostalog propovjednik.
Potom je spomenuo poveznicu triju svetaca: sv. Ivana od Križa, bl. Alojzija Stepinca i sv. Oca Josipa, čiju smo Godinu njemu posvećenu upravo završili. Istaknuo je da su sva trojica svetaca duhovno slični. Naime, svi su njegovali šutnju, tišinu, žrtvu, samozataju i sebedarje…
Potom se zapitao: „Tko su ti ljudi? Tko su ti sveci koje želimo gledati, slijediti? To su oni za koje Isus moli u Velikosvećeničkoj molitvi: ‘Oče Sveti! Sačuvaj ih u svome Imenu – one koje si mi dao – da budu jedno kao i mi! Posveti ih u istini: tvoja riječ je istina!’ Kao što je Isus ovu molitvu izrekao nakon cijele noći provedene u bdijenju i u tišini, jer Isus uvijek tako čini prije neke važne odluke, tako i ova trojica svetaca: sv. Ivan od Križa, koji je uvijek osluškivao Boga u tišini, bl. Alojzije Stepinac, koji, dok je bio zatvoren, bio je najslobodniji u srcu i upravo u tom vremenu napisao je i ostavio nam brojne spise, poticao braću da ne klonu duhom. I treći svetac, sv. Josip koji je šutio, ništa nam nije rekao, a cijelu njegovu Godinu smo propovijedali o njemu, gledali njegov život.“
Potaknuo je prisutne na promišljanje da i oni budu poput sv. Ivana i drugih svetaca; ljudi tišine, klanjanja i molitve koji bi nastavili Isusovu Velikosvećeničku molitvu i djelovali u skladu s njom jer svijet nas odvlači od takve duhovnosti i nudi nam svoju ‘duhovnost’… Crkva nam stavlja sv. Ivana od Križa za primjer kreposnog života koji je znao svoja djela činiti ne iz sebičnosti i bahatosti već iz sebedarja i velikodušnosti. Sveci nam svojim životom; jedni svojom šutnjom, drugi križem, treći patnjom, govore koliko nas Bog ljubi i koliko smo ovom svijetu potrebni. Vrijeme Došašća pogoduje nam tom nutarnjem životu šutnje, sabranosti i molitve, da možemo više čuti dragoga Boga, Božji govor u nama i da ljubimo Boga kao sv. Ivan od Križa, jer nam Bog i danas puno govori, a najviše u šutnji, zaključio je vlč. Vučak.
Misno slavlje završilo je svečanim blagoslovom, kao i pjesmom sv. Ivanu od Križa „Naš sveti Oče Ivane“, za koju je tekst i glazbu napisala s. M. Bonita Kovačić, OCD, pod čijim ravnanjem su sestre pjesmom uzveličale ivanovsko misno slavlje.
Večernju svetu misu predslavio je vlč. Luka Premelč, prefekt Međubiskupijskog sjemeništa, a propovijedao je vlč. Petar Mlakar, duhovnik sjemeništaraca. Uz njih je suslavio preč. Matija Pavlaković, rektor spomenutog Međubiskupijskog sjemeništa, te domaći sin vlč. Željko Nestić, župnik u Dugoj Resi. Misno slavlje koje je započelo svečanom procesijom uzveličali su sjemeništarci svojim zanosnim i oduševljenim pjevanjem, kao i prigodnim kađenjem koje je ispunilo čitavu crkvu.
U uvodnim mislima, predvoditelj slavlja, vlč. Luka Premelč spomenuo je da je danas veliki i radostan dan jer slavimo velikana Crkve, sv. Ivana od Križa koji je bio mistik, pjesnik, čovjek kojega krasi velika svetost, mudrost, dubina, predanje i vjera. Ivan je izazov današnjem vremenu koji je okružen površnošću i mlakošću.
Misna čitanja svetkovine pročitali su sjemeništarci: Leon Levačić i Mihael Risek, dok je Evanđelje krasnoslovio prečasni Pavlaković.
Na početku homilije, vlč. Mlakar je spomenuo da je netko jednom rekao: „Kad izađemo pred Boga, upitat će nas: ‘Gdje su ti rane?’ Ako odgovorimo: ‘Nemam rana’, Bog će nas upitati: ‘Zar nisi naišao ni na što vrijedno borbe?’ Sv. Ivan od Križa došao je u Vječnost sa tragovima mnogih rana… Sv. Ivan od Križa borio se za Krista. Kršćanski život je duhovni boj, borba ne protiv nekoga, već za Nekoga, za Isusa Krista, za Evanđelje, za Crkvu, za obitelj, za čovjeka. U slučaju sv. Ivana od Križa, na osobit način to je bila borba za vraćanje izvornom načinu života i dubljoj kontemplativnoj dimenziji u Karmelskom redu.“
U nastavku homilije spomenuo je da svaki Isusov učenik mora doživjeti kad-tad, na ovaj ili onaj način, nešto što ga želi skrenuti s Božjega puta, da krene u nekom drugom smjeru, smjeru koji u konačnici ne vodi u Nebo i da nažalost nije mali broj onih koji zbog svoje ljudske slabosti skreću s Kristova puta i prihvaćaju neko razvodnjeno i mlako kršćanstvo. Sv. Ivan od Križa nije bio jedan od tih. Upravo suprotno, on je odolijevao nasrtajima Sotone na njegov život i poslanje koje je od Boga primio, čak i onda kada je devet mjeseci zbog svoje revnosti za Krista i obnovu Karmela morao provesti u tamnici, podvrgnut raznom maltretiranju, misli su propovjednikove.
Zatim je istaknuo kako u tim teškim trenutcima nije mrmljao, nije osuđivao svoju braću koja su mislila da čine dobro kažnjavajući ga, jer po njihovom mišljenju unosio je razdor u Karmelski red. Ivan je unatoč tome bio krotak poput Janjeta, te je podnosio kazne predviđene za neposlušne redovnike, ostajući smiren i blag na čuđenje nekih redovnika koji su ga promatrali. Upravo po iskustvu križa, tamnih noći, sveti Ivan od Križa došao je do najdubljih spoznaja o Bogu i do najtješnjih sjedinjenja s Njime.
Prisjetivši se priče o prijelazu dječaka u odraslu dob Cherokee Indijanaca, usporedio je tu stvarnost s Božjom prisutnošću u Ivanovom životu. Bog je bio sa sv. Ivanom cijelo vrijeme njegovog trpljenja i učinio je da je Papa potvrdio mušku granu Karmelskog reda koju je Ivan pokrenuo.
Na kraju homilije, vlč. Mlakar pozvao je vjernike da se bore za Krista, da se ne boje rana koje su trag borbe za Kraljevstvo Božje u ovome svijetu, te je poručio, da kada su rane iscijeljene ljubavlju, ožiljci su prekrasni, te nadodao da ćemo moći u Nebu na Božje pitanje: „Gdje su ti sine, kćeri, rane?“ odgovoriti: „Evo ih, borio sam se.“ Tada ćemo s Kristom ižaravati svjetlošću u nebeskom Kraljevstvu.
Rektor Pavlaković zahvalio voditelju slavlja, vlč. Luki Premelču, kao i propovjedniku, vlč. Mlakaru, te domaćem sinu vlč. Željku Nestiću. Zatim je istaknuo kako je ovo povijesni trenutak kada je na ovo slavlje došlo cijelo Međubiskupijsko sjemenište sa zagrebačke Šalate, te preporučio sjemeništarce, buduće svećenike, u molitve sestara i vjernika i potaknuo prisutne da žarče mole za nova sveta svećenička zvanja. Svečanim blagoslovom završilo je misno slavlje, kojemu je nazočila ravnateljica Nadbiskupijske klasične gimnazije gospođa Ljuba Duvnjak. Radosno i prijateljsko druženje se nastavilo u sestarskoj govornici.
Prije podnevne i večernje mise, sestre i vjernici molili su radosna i slavna otajstva sv. krunice, kao i Večernju Časoslova. Za svetkovinu pripremali su se devetnicom molitava, meditacija i pjesama.