O. Karlo Mario Petrović, CPPS predslavio je misu uoči Stepinčeva, u nedjelju, 9. veljače u Karmelu u Brezovici.
Na početku misnog slavlja o. Petrović rekao je da je ovo i treći dan priprave za blagdan bl. Alojzija Stepinca koji je utemeljio brezovički Karmel odakle je krenula karmelska karizma u našoj Domovini.
U homiliji osvrnuo se na nedjeljna misna čitanja, osobito na Evanđelje (Lk 5,1-11), te ustvrdio da Božja Riječ govori o pozivu, o susretu s Kristom. Svaki nas susret s Isusom mijenja, tako i ovaj današnji, rekao je. Istaknuo je da se oko Isusa gurao silan narod da bi čuo Riječ Božju. Međutim, od silnog mnoštva, samo je do nekih doprla ta Riječ i promijenila ih. Oni su postali Isusovi učenici i odazvali se na Njegov poziv.
Među njima bio je i Šimun Petar koji nije razumio Božju logiku, ali je ipak bacio mreže na Isusovu riječ i ulov je bio bogat. Puno puta kada Bog nešto traži od nas i kad ga poslušamo, imamo bogat ulov. No, događa se da često ne slušamo Božji glas i da zbog toga imamo prazne mreže, primijetio je.
Istaknuo je kako je bitno biti spreman odgovoriti na Božji poziv. Da se bl. Alojzije Stepinac nije odazvao pozivu, mi danas ne bismo bili u ovom samostanu i crkvi. Poziv je tamo gdje nas Bog želi. On traži našu suradnju, rekao je.
Ponekad nije jednostavno odlučiti se i slijediti Isusa. No, Isus kaže: „Ne boj se!“ Kada Bog dotakne srce, daje snagu i milost da se odgovori na njegov poziv, tada je čovjek sposoban ostaviti sve i poći za Gospodinom, pojasnio je.
Poručio je da smo svi pozvani biti kraljevi, proroci i svećenici. Biti kralj znači vladati nad sobom, imati samokontrolu nad svojim mislima, riječima i djelima. Biti prorok znači naviještati Božju riječ. Da bismo ju mogli naviještati, moramo je prije toga prihvatiti i poznavati. Biti svećenik znači prinositi Bogu žrtvu hvale. To će reći da smo pozvani u svemu biti zahvalni Gospodinu; zahvalni za sve ono s čime se susrećemo u svakidašnjici našeg života, zaključio je.
U brezovičkom Karmelu je drugi dan trodnevne priprave za Stepinčevo subotu, 8. veljače misu predslavio don Anto Stojić, SDB.
U uvodnim mislima potaknuo je okupljene da otvore svoja srca da spoznaju kako slijediti primjer velikih ljudi „koji su nam zasvjedočili snagu ove iste euharistije koju mi danas slavimo“.
Misao vodilja homilije bila je vjera i postojanost bl. Alojzija Stepinca. Rekao je da je vjera jako važna u ljudskom životu; najvažnija. Bl. Alojzije Stepinac može nam biti u mnogočemu primjer i uzor, poručio je.
„Vjerujem kad bismo ga zapitali u čemu bi htio da nam bude primjer; u čemu da ga nasljedujemo, odgovor bi bio – u vjeri. U onoj vjeri s kojoj je 1946. na montiranome procesu izjavio: ‘Kad vam oduzmu sve, ostaju vam dvije ruke. Sklopite ih na molitvu i tada ćete biti najjači’. To je istina. On je našao tu snagu u molitvi i svojom vjerom je zadivio hrvatsku i svjetsku javnost. On je trpio i u trpljenju nalazio snagu uzdajući se jedino u Gospodina, što i njegovo geslo kaže: ‘U Tebe se, Gospodine, uzdam’ i nije se postidio. Njegov mukotrpni put do oltara potvrđuje da je uzvišeno biti svet, živjeti po vjeri i u vjeri i kada to svijet teško prepoznaje“, istaknuo je don Anto.
U nastavku homilije rekao je i to da je vjera slična kralježnici. Čovjek koji ima bolesnu kralježnicu ne može stajati, ne može hodati. Tako je i s vjerom; ako nam je vjera slaba, ne možemo stajati, ne možemo uspravno hodati kroz život. Ostajemo nesigurni, ustvrdio je.
Nadalje spomenuo je da je najvažnije u životu učiti vjerovati. Sve što nas uče u školi je kako da se u svijetu snađemo, a vjera nas uči kako pronaći put u život vječni.
Istaknuo je, između ostalog, da ćemo jednoga dana sve ostaviti i da će nas duša pitati: „Kamo sada?“ Mi duši moramo zajamčiti život spasenja, a to nam daje vjera. Vjera je svjetlo života, protumačio je.
„Evo čuli smo u Evanđelju kako su apostoli išli propovijedati, činili su čuda i izvijestili o tome Isusa, a on njima kaže na to: ‘Hajdemo sada u osamu, na molitvu.’ Čovjek mora raditi. U radu je spas i to je istina, ali vječno spasenje nije u ničemu što mi činimo, već u onome što Bog čini za nas“, zaključio je.
Na kraju homilije zajedno s karmelićankama i vjernicima izmolio je molitvu za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca.
Misno slavlje završilo je blagoslovom i pjesmom Majci Božjoj. Liturgijsko pjevanje predvodile su karmelićanke, a za orguljama je bila s. M. Kristina Jadanić, OCD.
Dugoreški župnik i dekan vlč. Željko Nestić otvorio je misnim slavljem, u petak 7. veljače, trodnevnu pripremu za Stepinčevo.
Na početku misnoga slavlja zaželio je prisutnima da i njihova srca postanu poput Isusova Srca.
U poticajnoj homiliji, nadahnutoj na misnim čitanjima dana (Heb 13, 1-8; Mk 6, 14-29), usporedio je lik i poslanje Ivana Krstitelja s likom i poslanjem bl. Alojzija Stepinca. Tako je između ostalog rekao da je Ivan Krstitelj čovjek koji nije uzmicao pred raznim prijetnjama, ljudskim obzirima, koji nije pregovarao sa zlom, već je jasno i glasno navještao dolazak Gospodnji, ravnao staze i pripravljao put. Konačno zbog te Istine prolio je vlastitu krv, kao i mučenici koje ovih dana spominjemo; Pavao Miki, sv. Agata, sv. Blaž, pa tako i bl. Alojzije Stepinac, misli su propovjednikove.
„Onaj princip koji promatramo kod Ivana Krstitelja nastavlja se ponavljati kroz povijest pa skroz do današnjeg dana. Kad god se pojavi netko tko uzdrma ustaljene strukture, tko poziva na obraćenje, tko ne dopušta da se istina prilagođava ljudskim željama – dolazi progonstvo. Konačno, tako nam i Isus obećava u Evanđelju na više mjesta. Tako je bilo s Ivanom Krstiteljom, tako je bilo s Alojzijem Stepincem, tako je i danas. Bog i danas poziva ljude koji uznemiruju tuđe savjesti. Svijet tada stoji pred dvjema mogućnostima: obratiti se i krenuti novim putem ili pokušati ušutkati glasnika, misleći da će tako utišati i samu Istinu“, naglasio je vlč. Nestić.
Također, istaknuo je da Gospodin traži i dalje svoje glasnike, one koji će učiniti da se Riječ čuje. Bl. Alojzije Stepinac bio je neumorni i neustrašivi svjedok Božje Riječi. Kod Stepinca ostaje neupitno da je ostao glas Božji i zbog toga je bio progonjen. I kao takav, morao je proći putem svih pravednika kroz povijest; putem progona i patnje. Ivan Krstitelj je upozorio Heroda da ne smije imati ženu svoga brata i zato je izgubio glavu, dok je bl. Alojzije svjedočio da je Isus Krist Bog i da je za njega spreman umrijeti i bio je osuđen na montiranom procesu. I sv. Ivan i bl. Alojzije prolili su krv za Istinu i glas je možda utihnuo, ali Riječ je ostala živa.
To nam danas postavlja pitanje: Jesmo li revni glasnici Božje Riječi koji svojim životom uznemirujemo tuđe savjesti, ili se samo smatramo deklarativnim vjernicima, a u praksi radimo po svome?, upitao je.
Vlč. Nestić završio je svoju nadahnutu homiliju sa željom da dopustimo da nas Glas Božji dotakne, da se u nama nastani i postane Riječ koja mijenja naš život. „Neka nam ovo slavlje, koje je ujedno slavlje Neba, donese nutarnju preobrazbu. Neka u nama Bog učini božanskim sve ono što još uvijek nije posve Njegovo. Tako nećemo biti samo oni koji se dive bl. Alojziju Stepincu, nego ćemo biti oni koji njegov primjer i žive“, poručio je.
Misno slavlje pratile su svojim skladnim pjevanjem čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a vjernici su im se pridružili.
