Arhiva za "2026"

Prečasni gospodin Vladimir Cvetnić, župnik u zagrebačkoj Odri, predslavio je, u četvrtak, 19. ožujka, na svetkovinu sv. Josipa, zaštitnika Crkve i Domovine, svečano misno slavlje u Stepinčevom Karmelu u Brezovici.

Misno slavlje započeo je riječima iz Knjige Postanka: „Idite k Josipu“, te je posvijestio vjernicima da su danas došli, u ovo prohladno proljetno jutro, s voljom i ljubavlju prema sv. Josipu, te da s njim i s Blaženom Djevicom Marijom dolaze k Isusu koji nam se dariva u otajstvu Euharistije.

U prigodnoj homiliji, propovjednik je ocrtao lik sv. Josipa. Tako je između ostalog naglasio i to da Josipovo slavimo u danima kada cvate prvo proljetno cvijeće. Među tim cvijećem krije se i ljubičica koja je simbol poniznosti. Maleni cvijet koji raste sa strane, jedva ga primjećujemo. Međutim kada dođemo blizu ljubičice, osjećamo divan miomiris. Miris kakav nema ni jedan drugi cvijet. Poput te predivne ljubičice, malenog i skrovitog cvijeta, živio je i radio sv. Josip, istaknuo je.

„Taj tesar, ničim se nije posebno isticao i razlikovao. Ono što nisu primijetili ljudi, primjetilo je Božje oko. Bog je vidio Josipa, njegove dvije žuljave ruke. Čuo je otkucaje pravednog srca koje je gorjelo ljubavlju za Boga i čovjeka. Upravo zato Bog mu iskazuje povjerenje i povjerava mu brigu za najveće blago ovoga svijeta; povjerava mu Isusa Krista i njegovu majku Djevicu Mariju. On Isusa uvodi u ovaj svijet,“ rekao je između ostalog.

Potom je citirao našeg bl. Ivana Merza koji je jednom prigodom kazao: „Ja se divim tihim, malim, jednostavnim ljudima koji na svojim leđima nose teret povijesti.“

Isto tako, istaknuo je kako Sveto Pismo sv. Josipu daje najviši epitet – čovjek pravednik. Kada Duhom Svetim nadahnuta biblijska Riječ kaže da je pravednik, to znači da je ta osoba iskrena i pred Bogom i ljudima. Sv. Josip je bliz i drag svim ljudima i staležima.

Nadalje se osvrnuo na litanije sv. Josipa koje govore tko je to sv. Josip za nas. Jedna od njegovih kreposti je da je čovjek šutnje. U našem današnjem vremenu puno se govori, a malo toga se kaže. Zato se treba ugledati u primjer sv. Josipa koji je bio čovjek šutnje; malo je govorio, mudro i razborito razmišljao i puno radio.

Na kraju homilije potaknuo je vjernike da se zaufano utječu Josipovom moćnom zagovoru, zaštitniku naše Domovine i naših obitelji. Stihom iz pjesme Zdravo sv. Josipe: „U nebeskoj radosti misli Oče na nas, blagi sv. Josipe, moli Boga za nas,“ zaključio je propovjednik.

Misno slavlje završilo je svečanim misnim blagoslovom i pjesmom „Svetom Josipu, zaštitniku Hrvatske“, koju je napisao Dražen Car. Eharistijsko slavlje animirale su čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.

Posebni dar sv. Josipa Stepinčevom Karmelu bio je ulazak u novicijat dosadašnje postulantice Andree Šaravanja, a sada s. Marije Ivane od Svete Obitelji. Sestre su nastavile zahvaljivati sv. Josipu cjelodnevnim zavjetnim klanjanjem za brojna dobročinstva koja po njegovom zagovoru i danas primaju, a osobito za ona koja su primile za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao i Domovinskog rata.

U srijedu 18. ožujka 2026. godine euharistijsko slavlje uočnice sv. Josipa u brezovičkom Karmelu prevodio je monfortanac p. Mihovil Filipović.

Misao vodilja poticajne homilije bila je: Josip, čuvar djevica. U Božjem planu djevičanstvo i celibat imaju svoju vrijednost. Mnogi to ne razumiju i pitaju se kako je to moguće živjeti. „Moguće je jer je to duhovni dar od Boga“, istaknuo je propovjednik, dodavši da je djevičanstvo dar koji označava potpunu usmjerenost ljudskog bića na Boga. Djevičanska duša ima snagu svetosti. U čistoj duši Bog može učiniti velika djela za druge.

Čistoća čuva odnos duše s Bogom. Sv. Josip je bio čuvar toga dara kod Marije.

Oni koji žive djevičanstvo proročki su znak budućega svijeta – onog svijeta prema kojemu svi težimo, gdje će Bog biti sve u svima (usp. 1 Kor 15,28) i gdje će ljudska narav biti potpuno preobražena. Sv. Josip nam pak daje primjer da poštujemo djevičanstvo u drugima, da ne budemo zavidni, ljubomorni i da ne tražimo svoje jer ono što poštujemo kod drugoga, to istovremeno čuvamo kod sebe.

Na kraju homilije p. Filipović potaknuo je vjernike da grade dublji odnos s Bogom, odnos koji nas izgrađuje i koji čini dušu čistom.

Misno slavlje animirale su čuvarice svetišta uz orguljsku pratnju s. M. Benedikte Pernar.

U utorak 17. ožujka 2026. godine, dugoreški župnik preč. Željko Nestić predslavio je svetu misu u prigodi drugog dana trodnevne priprave za Josipovo u Stepinčevom Karmelu.

U nadahnutoj homiliji, preč. Nestić istaknuo je da je motiv prvog čitanja, kao i Evanđelja dana, simbol vode. Naime, riječ je o vodi koja izvire iz samog Božjeg srca i koja donosi život. Ako tu vodu čitamo kao Božju milost, onda se zapaža kako ona počinje tiho, neprimjetno, kao mali izvor. Ali tamo kamo ta voda dođe, događaju se čuda.

Propovjednik je usporedio tu vodu sa životom sv. Josipa koji je bio „kanal“ Božje milosti. Njegov život nije bio neki spektakularni slap koji zaglušuje svojom bukom, već je bio kao tihi potok koji je tekao iz Svetišta: „Sv. Josip je bio onaj ‘prag Doma Gospodnjega’ preko kojega je Živa Voda – Isus Krist – ušla u ovaj svijet. Josipova prisutnost u Svetoj obitelji bila je poput te vode iz Ezekielove vizije: tiha, postojana, koja donosi je život svemu što dotakne“, naglasio je.

Osvrnuvši se na ulomak iz Ivanova Evanđelja koji nas vodi do kupališta Bethzathe i čovjeka koji čeka i nada se trideset i osam godina ozdravljenju, preč. Nestić je istaknuo kako je bolesnik trpio od samoće, koja mu je bila možda najbolnija, jer nije imao nikoga tko bi mu mogao pomoći. Njegova bolest nije samo fizička uzetost, nego izolacija od drugih. Upravo u tu izolaciju ulazi Isus. On ne čeka da se voda uzbiba jer on je sam Izvor i vraća bolesniku dostojanstvo i snagu, zdravlje i život.

„Dok slušamo o uzetome koji ‘nikoga nema’, opet u kontekstu naše priprave, možemo reći kako je Josip bio upravo suprotno od onoga što je tom bolesniku nedostajalo. Josip je bio onaj koji je uvijek bio tu. Bio je tu za Mariju u trenucima neizvjesnosti. Bio je tu za Dijete Isusa pri bijegu u Egipat. Bio je tu u svakodnevnom trudu svoje radionice. Sveti Josip je svetac koji sprječava da itko kaže ‘nikoga nemam’. On je zaštitnik Crkve, on je otac koji ne napušta i uči da duhovni život nije samo čekanje da se ‘voda uzbiba’, nego aktivno ustajanje na Božju riječ“, ustvrdio je propovjednik.

Dodao je kako svatko od nas nosi neku „uzetost“, bilo neki grijeh koji nas veže, bilo osjećaj samoće, izolacije, da nas nitko ne razumije. No, voda iz Hrama nam poručuje da je Milost tu. Ona teče iz sakramenata, napose iz Euharistije. Preč. Nestić stoga je potaknuo vjernike da dopuste milosti Božjoj da ih dotakne te im poručio je da budu oni koji će drugima pomoći da „uđe u vodu“: koji će drugome svojom prisutnošću olakšati samoću i biti tu.

Propovijed je završio molitvom upućenom sv. Josipu da nam pomogne da se ne bojimo svojih slabosti, nego da s povjerenjem slušamo glas Krista Gospodina koji nam i danas govori: „Ustani i hodi!“

Misno slavlje animirale su sestre karmelićanke svojim skladnim pjevanjem, uz orguljsku pratnju s. M. Agneze Barišić.

Svečanim misnim slavljem u ponedjeljak 16. ožujka 2026. godine, monfortanac p. Zdravko Barić započeo je trodnevnu pripravu za svetkovinu sv. Oca Josipa u Karmelu u Brezovici.

Misao vodilja nadahnute homilije bila je krepost šutnje kod sv. Josipa. Propovjednik je rekao kako u Evanđeljima nije zapisana niti jedna riječ koju je sv. Josip izgovorio. To ne znači da je stalno šutio – učio je Isusa govoriti, razgovarao je s Marijom i sigurno je razgovarao s kupcima koji su tražili njegove stolarske usluge. Ipak, tradicija Crkve prepoznala je u njemu vrlo važnu vrlinu koja nam danas nedostaje: šutljivost.

„Nisu riječi uvijek bitne u životu. Šutnja ponekad govori više od riječi. Velika je milost zašutjeti u pravo vrijeme. Obično ne volimo ljude koji puno govore, dociraju, guraju nos gdje im nije mjesto. To su dominantni ljudi koji se žele iskazati… U pozadini stoji grijeh oholosti, samodostatnosti i nezadovoljstva. Zato se u određenoj situaciji trebamo pitati što ona od mene traži: riječ ili šutnju, svađu ili šutnju, reagiranje ili šutnju. Toliko povrijedimo ljude nekim svojim riječima. Zato postoji razgovor šutnjom, aktivno slušanje šutnjom, plodna šutnja, plodna praznina. Pričekaj malo da Gospodin progovori, nemoj se odmah istrčavati“, naglasio je p. Zdravko.

Dodao je da je zdrava šutnja ona koja izražava ljubav prema bližnjemu, šutnja koja dopušta osobi da se ona izrazi, da nešto ispriča. Šutnja je temeljni način izražavanja kršćanske ljubavi. Zašutjeti u pravo vrijeme je milost, znak samokontrole, discipline i zrelosti osobe.

Josip nije ništa prigovorio Mariji kad je saznao da je zatrudnjela, no u sebi je proživljavao dramu i smišljao je kako da ju otpusti. S druge strane, Marija je znala da Josip trpi i mogla mu je sve ispričati što je bilo, ali je šutjela i čekala da Bog intervenira. Dopustila je da Bog preuzme situaciju u svoje ruke.

Na kraju homilije propovjednik je pozvao vjernike da budu poput sv. Josipa, ili, još bolje, da sv. Josip u njima i po njima više šuti i više ljubi. „Sv. Josipe, čuvaru moj, tebi predajem život svoj“, zaključio je.

Misno slavlje animirale su čuvarice svetišta uz orguljsku pratnju s. M. Kristine Jadanić.

Bližu pripremu za dolazak relikvija sv. Terezije od Djeteta Isusa i Svetog Lica i njenih svetih roditelja, a u jubilarnoj godini svetog Ivana od Križa, u brezovičkom smo Karmelu obavili i zajedničkim duhovnim vježbama od 22. do 28. veljače 2026. godine, koje je predvodio naš o. Dario Tokić, OCD.

Tema duhovnih vježbi bila je „Uvod u sustavno čitanje Povijesti jedne duše“, s posebnim naglaskom na milosrđe koje je Gospodin Maloj Tereziji iskazivao kroz njezin život. Tako smo se osvrnuli na proljetnu priču o malom bijelom cvijetku koju je napisala kako bi izrazila što je Bog učinio za nju i njezinu obitelj. Imali smo priliku bolje upoznati njezine roditelje, njihovu povijest, karakter i narav, duhovnost i svetost, obiteljske radosti i križeve, što nam je uvelike pomoglo u razumijevanju Terezijinog karaktera, duhovnosti i svetosti. Krenuli smo od početka, od njezinog zemaljskog rođenja pa sve do njezinog rođenja za Nebo.

Posebno je bila zanimljiva aktualizacija nakon svakog predavanja koja je u nama pobudila veći žar za životom molitve, vjere i predanja Gospodinu. Mala Terezija nam je pokazala da, ako čovjek traži, u svemu može naći Božju poruku i njegovu milosrdnu ruku koja pomaže. Ona nije željela biti napola svetica. Poručila nam je da je svetost u tome da vršimo Božju volju, a ne svoju, i da u svemu nastojimo ugoditi Bogu.

Susreli smo se i s njezinim slabostima i problemima koje je imala sa skrupuloznošću, te načinima kako se nosila s njima. Shvatili smo da Isus ne traži od nas velika djela, već samo našu ljubav. Terezija nas uči da su sva djela velika zbog ljubavi s kojom su izvršena. Terezijina najveća želja bila je ljubiti Isusa i učiniti da ga i drugi ljube. Svetost je u tome da činimo svakodnevna djela s ljubavlju, a ljubav se hrani žrtvama. Bog je ljubav, živa ljubav koja je hodala ovom zemljom.

Askeza Malog puta nije izostala, kao ni preporuka da živimo svjesno ovaj trenutak i da Bogu u ruke predamo našu budućnost.

Duhovne vježbe završili smo Euharistijskim slavljem na kojem smo zapjevali i svečani „Tebe Boga hvalimo“ te potom nastavili korizmeni hod s našom Malom Terezijom, poučeni njezinim primjerom i njezinom ljubavlju prema Gospodinu i dušama, sve do susreta s Uskrslim.

Hrvatski katolički radio u okviru svoga vjerskog programa donosi serijal „Svakodnevno u 6:15“, koji slušateljima i čitateljima nudi kratke duhovne meditacije kao poticaj za početak dana. Riječ je o sadržaju koji se emitira svakoga jutra, a posebno je usmjeren na razmatranje korizmenog vremena i priprave za blagdan Uskrsa.

Ovogodišnji serijal nosi naslov „Ususret Uskrslome sa sv. Malom Terezijom i njezinim sv. roditeljima“, a nadahnut je životom i duhovnošću sveta Mala Terezija te njezinih roditelja sveti Ljudevit Martin i sveta Zelija Martin. Meditacije su pripremile karmelićanke, članovi karmelskog svjetovnog reda i karmelski laici, a cilj im je pomoći vjernicima u dubljem proživljavanju korizme kroz kratko svakodnevno razmatranje.

Serijal je povezan i s dolaskom relikvija navedenih svetaca u Hrvatsku, što dodatno naglašava duhovnu dimenziju ovog programa i njegovu povezanost s crkvenim životom u našim krajevima.

Sadržaji su dostupni putem mrežnih stranica Hrvatskog katoličkog radija, gdje slušatelji mogu pratiti objavljene epizode te se svakodnevno nadahnuti kratkim duhovnim poticajem u jutarnjim satima.

Rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu i ravnatelj Papinskih misijskih djela u Zagrebačkoj nadbiskupiji prečasni Matija Pavlaković, predslavio je, uz suslavitelja, prečasnog gospodina Dubravka Škrlina Hrena, dekana i župnika, svečanu euharistiju, na Stepinčevo, u utorak, 10. veljače 2026. godine, u Stepinčevu Karmelu u Brezovici.

U uvodnim mislima pozdravio je sve prisutne i podsjetio ih da je svake godine slavlje Stepinčeva za nas poseban, milosni trenutak, kao i diljem naše Domovine i svijeta gdje žive hrvatski vjernici, a osobito ovdje, u Stepinčevom Karmelu.

Isto tako, zahvalio je sestrama u ime šalatskog sjemeništa na pozivu da može s njima slaviti svečanu Euharistiju u zajednici koja već 87 godina predano služi Božjem narodu drevne Crkve zagrebačke neumorno ugrađujući svoje molitve i žrtve u život Kristova Tijela – Crkve.

Potom se spomenuo preminulih sestara s kojima nas povezuje molitva i duhovna blizina.

Tu povezanost s preminulima danas naročito svjedoči prisutnost moćnika s relikvijom prvog stupnja blaženoga Alojzija u relikvijaru darovanom „malom sjemeništu“ na zagrebačkoj Šalati, istaknuo je preč. Pavlakovića.

Misna čitanja pročitale su sestre karmelićanke: s. Božica Alojzija od Svetog Lica i s. Mirjam od Isusa, dok je Evanđelje navijestio preč. Škrlin Hren.

U zapaženoj homiliji, preč. Pavlaković naglasio je da danas slavimo živu savjest Crkve, pastira koji nije odstupio, svjedoka koji nije zašutio, bl. Alojzija Stepinca.

„I današnje slavlje ima osobitu dubinu, jer danas nisu uz nas samo njegove riječi i primjer, nego su uz nas i njegove relikvije – tihi, ali snažni znak da svetost nije ideja, nego utjelovljen život. Te su relikvije darovane Šalatskom sjemeništu o 75. obljetnici njegova postojanja, dar tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, kao znak povezanosti Stepinčeva lika s odgojem novih naraštaja svećenika i s budućnošću Crkve u našem narodu.

Danas te iste relikvije stoje među nama – u ovom Karmelu, u kući molitve i žrtve – i tiho nam govore: svetost je moguća, vjernost ima cijenu, ali i plod,“ rekao je.

Potom se osvrnuo na prvo čitanje iz Knjige Mudrosti koja govori o pravedniku koji u očima svijeta izgleda izgubljen, ali u Božjim očima stoji čvrsto. Isto tako je spomenuo da apostol Pavao piše Korinćanima i govori o nevoljama koje ne uništavaju, nego rađaju utjehu za druge. Tako je i Stepinac trpio, ali nije postao gorak. Bio je utamničen, ali je ostao slobodan. Njegova snaga nije bila u otporu mržnjom, nego u pouzdanju u Boga, misli su šalatskog Rektora. Dok Evanđelje donosi sliku pšeničnog zrna koje donosi rod jedino ako umre. Stepinac je dopustio da njegovo zrno padne u zemlju. I zato danas, desetljećima poslije, donosimo plodove njegove vjernosti, zaključio je.

U nastavku homilije rekao je i to da je bl. Alojzije Stepinac čitavu svoju kršćansku egzistenciju utemeljio na tri stupa: Crux, Hostia et Virgo: križ, Euharistija i Blažena Djevica Marija. Gledajući na Blaženikov život uočava se da je križ čvrsta uporišna točka cijeloga njegovog postojanja.

 „Baš poput Isusa, blaženi Kardinal živio je cijelo svoje postojanje držeći se križa, prigrlivši ga sve do mučeništva. On je darovao cijeli svoj život, sve do prolijevanja krvi, kao vjernost Bogu i njegovoj Crkvi. Nikada nije prezirao križ, već mu je – naprotiv – postao prijateljem, suputnikom u njegovom intenzivnom kršćanskom životu. Blaženi Stepinac stavio je u središte svoga svećeničkoga života upravo križ,“ istaknuo je.

Za blaženog Stepinca križ i Euharistija bili su duboko i prisno povezani. Naime, u pismu jednom svećeniku Stepinac piše ovako: „Žrtva svete mise je škola i vrelo katoličkog žrtvenog života koja proistječe iz oltara, čineći milijune djece Crkve živima, svetima, i Bogu ugodnim žrtvama“.

Nadalje, naglasio je da je Euharistija bila srce Stepinčeva života. U zatočeništvu je znao reći: „Kad bih imao svetu misu, imao bih sve.“ Euharistija mu nije uklonila patnju, ali mu je dala snagu da je nosi bez mržnje, istaknuo je, dok je vjernicima poručio da ondje gdje nestaje Euharistija nestaje i snaga, te da se obitelj bez sv. Mise lako rasprši.

Treći stup Stepinčeva života bila je sama Blažena Djevica Marija. Znao je reći da želi živjeti i umrijeti pred njezinim likom i to je bila duboka istina njegova života. Isto tako spomenuo je da je Gospi povjeravao svoje svećenike i pozivao ih da na njoj utemelje čitav svoj svećenički život.

„Kardinal Stepinac bio je svjestan, iz svoga vlastitoga iskustva, da je garancija pobjede sve povjeriti Gospi, na poseban način sve joj povjeriti kroz molitvu svete krunice koju je naš sveti Blaženik redovito molio svakoga dana klečeći pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Zato je i poticao svoj narod da moli svetu krunicu ovim riječima: ‘O kad bi se Gospina krunica marljivo i pobožno molila u svim katoličkim obiteljima kao obiteljska molitva svakoga dana, nestalo bi brzo svih nevolja, koje danas taru i muče tolike obitelji. Nema bržega puta doći k Isusu, k Bogu, nego li po Mariji, a doći k Bogu, znači doći k izvoru svake sreće‘,“ naglasio je preč. Pavlaković i potom potaknuo prisutne Blaženikove častitelje da svoj duhovni život poput Blaženika utemelje na ta tri stupa; na križu, Euharistiji i Blaženoj Djevici Mariji.

Isto tako posvijestio je vjernicima da relikvija koja stoji ispred njih je djelić raspadljivog tijela Blaženika koja govori o kušnjama koje je prošao Kristov svjedok i na takav način postao zagovornikom koji nas hrabri u našim tegobama. Stepinac je u križu vidio put prema vječnosti. U Euharistiji hranu koja nas na tom putu drži, a u Mariji zaklon i odmor za svaki korak.

“Predragi! Neka njegova prisutnost među nama danas ne ostane samo dirljiva uspomena, nego postane smjer našeg života. Blaženi Alojzije, mi znamo da ti vidiš i razumiješ Hrvatsko srce, kada je radosno i kada je tužno, kada je umorno, puno strepnje i razočaranja, kada je puno nade i raspjevanosti. Blaženi Alojzije Stepinče, savjesti Crkve i naroda, moli za nas, moli za Hrvatsko srce,“ uskliknuo je.

Na kraju misnog slavlja i završne pjesme u čast Blaženika „Pastiru dobri Alojzije“, sestre i vjernici su imali priliku pristupiti i iskazati štovanje relikvijama i na taj način zamoliti bl. Alojzija da ih pouči hodati njegovim putem.

Misno slavlje su animirale pjevanjem čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.

Trodnevna priprava prethodila je svečanom blagdanu Stepinčeva, a misna slavlja tih dana predslavili su: don Slavko Barišić, SDB, koji je istaknuo povezanost kardinala Stepinca i Blažene Djevice Marije, p. Zdravko Barić, SMM, koji se na poseban način osvrnuo na teške epizode iz Blaženikova života, a na samoj uočnici preč. Ivan Lukić govorio je o Stepincu, heroju vjere, te ulozi vjere i nade u njegovom životu.

Posebni dar koji je Utemeljitelj Stepinac poslao svome brezovičkom Karmelu bile su dvije postulantice koje su danas započele svoj novicijat i primile karmelsko redovničko odijelo, kao i novo ime u svom daljnjem redovničkom hodu.

U ranim popodnevnim satima, i ove godine, hodočastili su u Katedralu i Krašić dugogodišnji vjerni štovatelji bl. Alojzija Stepinca iz Splita, njih pet autobusa, vođeni don Šimunom Doljaninom, a pridružili su im i hodočasnici, njih dva autobusa, iz Porečko-pulske biskupije pod vodstvom don Tobije Matijevića i svi su navratili u Stepinčev Karmel u Brezovici i preporučili se sestrama u molitve.

Ravnatelj Nadbiskupijskog pastoralnog instituta i voditelj Đakonske pastoralne godine, te koordinator Trajne formacije, preč. mr. Ivan Lukić, predvodio je u ponedjeljak 9. veljače 2026. godine, uočnicu Stepinčeva u brezovičkom Karmelu. Uz njega je asistirao bogoslov Fabijan Križanović.

Na početku misnog slavlja, preč. Lukić je pozvao prisutne da zajedno razmišljaju o herojima vjere. Tako je između ostalog rekao da ne može čovjek biti heroj ako nije dobar u boju, ako nije izašao kao pobjednik iz tog boja; te ako se nije darovao u žrtvi i ljubavi za bližnjega. Uzor takvog heroja vjere imamo u bl. Alojziju Stepincu.

U poticajnoj homiliji se osvrnuo na čitanja dana koja opisuju život prožet vjerom i nadom; život obilježen Isusom Kristom, našim vječnim životom.

„Isus je centar našega života, smisao našega postojanja, jedini cilj našega puta i služenja. Svi ljudi traže Istinu, a rijetki je pronalaze. Mnogi danas u svijetu pokušavaju stvoriti neku svoju istinu. Zašto se sve to događa? Ljudi su izgubili vjeru i nadu! Svjedočanstvo današnjega evanđeoskog odlomka govori nam upravo o tome kako mnogi traže istinu, žude i čeznu da je pronađu i sve će učiniti da dođu do nje. Isus svakome nudi ruku spasenja. Čini mnoge korake samo kako bi nas privukao sebi. U ovom odlomku čujemo kraj  šestoga poglavlja. Važno je spomenuti ono što se događalo prije toga: mučeništvo Ivana Krstitelja, Isusovo propovijedanje, umnažanje kruha, sitost mnogih ljudi, Isus hoda po vodi, utišava oluju i približava se učenicima. Ova scena u kojoj mu donose bolesne ispunjena je vjerom i nadom – o kojima se direktno ne govori.

Kako je došlo do vjere i nade? Jer se Isus nikada ne mijenja, jer mu uvijek možeš vjerovati, jer te neće negativno iznenaditi, neće te prevariti; sve što je rekao i obećao – bit će!, „ istaknuo je.

Isto tako je spomenuo da treba vjerovati i nadati se da ćemo Božjom milošću uspjeti živjeti ljubav, te je potaknuo vjernike da svaki dan učine svoje predanje Bogu u svom pozivu gdje ih je Bog stavio.

Osvrćući se na bl. Alojzija Stepinca, heroja vjere i nade, istaknuo je kako se u suzama i znoju borio za ljubav prema Bogu, Crkvi i čovjeku. Nije stajao pred sudom da bi sebe branio, već je sve činio za nas, Crkvu i hrvatski narod. Spomenuo se njegove poznate rečenice: „Moja je savjest čista,“ ističući njegovu istinsku ljubav i vjernost Bogu i čovjeku.

Potom je rekao da smo pozvani biti klanjaoci koji se Bogu ne klanjaju samo u Hramu, nego imaju priliku to činiti u Duhu i istini na svakome mjestu jer je Isus nastanjen u svakome srcu. Tako je između ostalog spomenuo da ga slika Šatora, Svetinje nad svetinjama, podsjeća na Karmel jer tu dolaze oni koji čitav život predaju Bogu za spasenje svijeta.

Spomenuo je i da danas ima milost blagosloviti odijela koje će buduće novakinje obući, te im je uputio Stepinčeve riječi koje je izgovorio u prigodi primanja redovničkog odijela s. M. Alojzije od Presvete Euharistije 1940. godine: „Neka dakle ova, koja danas oblači sveto redovničko odijelo, obuče s njime i novoga čovjeka, koji je po Bogu stvoren u pravdi i svetosti istinitoj,“ te je potaknuo prisutne da žive onu Pavlovu: „Ne živim više ja nego Krist živi u meni!“

Misno slavlje animirale su čuvarice svetišta, uz orguljašku pratnju s. M. Benedikte Pernar, OCD.

U nedjelju, 8. veljače 2026. monfortanac p. Zdravko Barić predslavio je svetu misu na drugi dan trodnevne priprave za Stepinčevo u brezovičkom Karmelu.

U nadahnutoj homiliji p. Barić se osvrnuo na teške epizode iz Stepinčeva života. Rekao je da se ove godine spominjemo 80. godišnjice montiranog procesa i suđenja našem Blaženiku. Suđenje je bilo montirano od strane Tita i komunista, te je bl. Alojzije nevin osuđen na 16 godina zatvora.

Stepinac je jednom prigodom rekao da je komunizam utjelovljena laž. Njegovom uhićenju prethodio je napad u Zaprešiću kada su bacali na njega kamenje i pokušali ga ubiti. Jedan od Titovih bliskih suradnika je rekao da nemaju ništa protiv Stepinčeva domoljublja, ali da ne mogu podnijeti njegovu privrženost Papi i Rimu.

U siječnju su Stepinca preko novog nuncija pokušali nagovoriti da ode iz Zagreba na službu u Rim, na što je on odlučno rekao da iz svoje zemlje ne ide jer smatra svojom dužnošću da ostane sa svojim narodom u teškim trenutcima. „Sa svojim narodom hoću da budem i ako je Božja volja poginuti. U ljubavi prema hrvatskom narodu ne dam se od ni od koga natkriliti“, rekao je tada Blaženik.

Propovjednik je naveo i znamenite svjedočke Stepinčeve riječi sa suđenja: „Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti.“

Osvrćući se na te riječi, p. Zdravko je rekao da čovjek u srcu ima zakon što mu ga je Bog upisao i da je savjest Božji glas u čovjeku. Glas koji govori da nešto učinimo ili ne učinimo; da činimo dobro, a izbjegavamo zlo. Savjest je svetište Božje gdje je čovjek sam s Bogom. „Činimo djela kojih se nećemo stidjeti“, poticaj je bl. Alojzija Stepinca kojim je p. Zdravko zaključio svoju homiliju.

Prije molitve Očenaša potaknuo je vjernike da u Stepinčevom duhu pogledaju gore u Nebo i da se ne boje, a na kraju misnoga slavlja poručio je da nas drži vjera u Boga koji nikad ne napušta one koji se u njega uzdaju. Stoga što su veće nevolje, to čvršće mora biti naše pouzdanje u Gospodina.

Misno slavlje animirale su svojim skladnim pjevanjem sestre karmelićanke pod ravnanjem i orguljskom pratnjom s. M. Bonite Kovačić. Pjesmom „Najsvjetliji lik si nam“, čiji je tekst napisao Ivan Čurić, a harmonizirao ju je Ivan Andrić, završilo je misno slavlje drugog dana trodnevne priprave za Stepinčevo.