Jedne tamne noći,
sa čežnjom, u ljubavi zapaljenom,
o, sretnog li slučaja,
iziđoh neprimjećena,
kad je moja kuća utihnula.
U tami i sigurna
tajnim ljestvama, prerušena,
o, sretnog li slučaja,
u tami i skrivena,
kad je moja kuća utihnula.
U sretnoj noći,
potajno, da me nitko ne vidi
niti sam ja što gledala,
bez drugog svjetla i vodstva
osim onog koje je u srcu plamtjelo.
Ono me je vodilo
jasnije od podnevnog svjetla
tamo gdje me je čekao
onaj kojeg sam dobro poznavala,
na mjestu gdje ne bijaše nikoga.
O noći koja si me vodila;
o noći ljupkija od zore
o noći koja si sjedinila
Ljubljenog s ljubljenom,
ljubljenu u Ljubljenog preobraženu!
Na mojim cvjetnim njedrima,
koja sam samo za njega čuvala,
ondje je zaspao,
a ja sam ga obdarivala,
uz dah lepeze od cedrovine.
Dahom lahora
dok sam se poigravala njegovom kosom,
njegovu mirnu ruku
na svom vratu osjetih,
i sva je moja osjetila obustavio.
Ostadoh i zaboravih sebe,
naslanjajući lice na Ljubljenog,
sve je prestalo i prepustih se,
ostavljajući svoje brige
među ljiljanima zaboravljene.
sv. Ivan od Križa