Svečanim misnim slavljem, u prijepodnevnim satima, koje je predvodio o. Dario Tokić, OCD, provincijal Hrvatske karmelske provincije sv. Oca Josipa, kao i popodnevnim misnim slavljem koje je predslavio o. Domagoj Augustin Polanščak, OP, u subotu 15. listopada 2022., proslavljena je svetkovina sv. Terezije Avilske, prve naučiteljice Crkve, utemeljiteljice i majke obnovljenoga Karmela u Stepinčevom Karmelu.
Uz o. Provincijala suslavili su: Msgr. Zvonimir Sekelj, kanonik prvostolnog Kaptola zagrebačkog, o. Ivan Pleše, karmelićanin, preč. mr. Mijo Matošević, supsidiar u župi Stupnik-Lučko, vlč. Krunoslav Kolar, župnik na zagrebačkoj Kajzerici, te vlč. Željko Nestić, župnik u Dugoj Resi.
Tu su bili ministranti i čitači. Prvo čitanje pročitao je Luka Balaško, drugo Marija Jurilj, dok je o. Ivan Pleše navjestio Evanđelje.
Misao vodilja orginalne homiliji bila je: prava i kriva svetost. Propovjednik je naglasio da smo pozvani iskreno težiti za pravom svetošću. Jednako tako, rekao je da je dragi Bog nadahnuo sv. Majku Tereziju da zbog te krive svetosti zacrta „u Crkvi novi put savršenstva“. Zatim je protumačio u čemu se sastoji kriva svetost. Tako je između ostalog rekao i ovo: „Kriva je svetost ona koja nije od Boga, nego od ljudi. Ovo je jaka izjava, jer podrazumijeva da sve ono što su nam do sada ljudi govorili o svetosti je kriva svetost. Sve ono što smo pročitali u životopisima svetaca je kriva svetost. Sve ono što smo sami mislili o svetosti je kriva svetost. Mora se priznati da je to vrlo smjela, ali i istinita tvrdnja. Sve ono što ljudi stave pred sebe i kažu to je svetost – to je kriva svetost, to je ljudska svetost. I kad se trudimo oko takve svetosti sami sebe uvlačimo u zamku više ili manje otvorene zamke oholosti, koja je korijen svih grijeha. Dakle, tako čineći, slijedeći ljudska poimanja o svetosti, ne možemo biti tako reći na pogrešnijem putu.“
U nastavku propovijedi, o. Tokić je protumačio kako je Gospodin nadahnuo Tereziju iz Avile, koja tada još nije bila proglašena naučiteljicom Crkve, da pokaže drugima novi put savršenstva. „Jer savršenost nije u tome da izvršimo sve što smo mi sami sebi zacrtali – to je samo usavršavanje, i tu nam Gospodin Bog nije ni potreban, jer smo sami sebi protagonisti, koji si postavljamo mjerila i zadatke i ispunjavamo ih. Za takvo djelovanje ne trebamo živoga Boga, dovoljna su nam mrtva slova s papira ili malo obične domaće pameti, a velike škole i fakulteti samo mogu sakriti pravu istinu o ogromnoj zamci da zapravo ne tražimo Boga nego sebe.
A savršenost nije u tome da postanem besprigovoran, nego u tome da u svemu tražim Boga i Njegovu svetu volju za sebe. To je prava svetost, jer ne dolazi od ljudskog znanja, nego od Boga, koga treba osluškivati i poslušati. To nas uči sveta Terezija, njen novi put savršenstva koji nam je u Crkvi zacrtala da njegujemo intimno prijateljstvo s Bogom, i da iz toga prijateljstva crpimo spoznaju za svoje djelovanje. Ne iz knjiga ovoga svijeta, nego iz žive knjige koju nam sam Bog daje po Duhu Svetom koji u nama prebiva,“ naglasio je o. Dario.
Zatim je protumačio da je prava svetost autentična i da proizlazi iz osobnog odnosa sa svojim Učiteljem i Spasiteljem. Isto tako je rekao da nema instant svetaca, niti da se odmah ne postaje svet, kao i da nema svetaca ako ne dopustimo da nas Bog izgradi po mjeri poslanja koje nam je namijenio u našem vremenu i okolnostima života. Također je rekao da je Terezija postala sveta jer je imala vremena za Boga i jer je poslušala njegova nadahnuća, te je samu sebe izložila do smrtne opasnosti da ju Crkva ne razumije i da bude predmet istraživanja inkvizicije do kraja svog života, samo da bi ispunila zadaću koju si nije sama nametnula, nego koju joj je Bog povjerio, misli su propovjednikove.
Sv. Terezija nam pokazuje put svetosti koji možemo iščitati u njezinoj definiciji molitve. Ona nas uči da molitva nije ništa drugo doli razgovarati prijateljski često puta na samo s Onim za kojega znamo da nas ljubi. Sve se temelji na ljubavi, ne na našem mozganju. Molitva nije u tome da se mnogo misli, nego da se mnogo ljubi. Molitva je stvar ljubavi. Ljubav rađa zahvalnost srca koja se očituje djelima, što je i sv. Majka osobito naglašavala.
Često smo obasuti velikim brigama, mukama, tjeskobom, trnjem koje nas guši. Sv. Majka nas poziva da budemo puno puta nasamo s Gospodinom u svojoj nutrini, da imamo prostor svoje unutarnje samoće gdje možemo zazvati Isusa u svim prigodama života. Osoba koja se druži s Bogom zrači svetošću poput sv. Terezije, zaključio je o. Tokić.
Popodnevno misno slavlje predslavio je o. Domagoj Augustin Polanščak, OP. Uz njega su bili: isusovački provincijal o. Dalibor Renić, DI, vlč. Damir Ceković, župnik u Petrinji, trajni đakon Željko Kovačević iz Pisarovinske Jamnice, te dvojica dominikanskih bogoslova fr. Jakov Vuković i fr. Dominik Šakić.
Prvo čitanje pročitao je fr. Jakov Vuković, a drugo fr. Dominik Šakić, dok je Evanđelje navijestio trajni đakon Željko. Molitvu vjernika pročitala je Dora Skender.
U nadahnutoj homiliji, o. Domagoj A. osvrnuo se na kršćansku Španjolsku u 16. stoljeću koja je bila vojna, pomorska i ekonomska sila, te je vladala velikim dijelom svijeta. Njezini vojnici u Americi osvajali su nova područja za svojega kralja, kući su donosili neizmjerne količine blaga, ali isto tako bjesnili strašnom okrutnošću i bezobzirnošću prema tamošnjim urođenicima. U to vrijeme sv. Terezija Avilska putovala je Španjolskom u siromašnim magarećim kolima osnivajući samostane u kojima će mlade djevojke cijeli svoj život posvetiti molitvi i nositi pred Lice Božje svijet koji se nalazi izvan samostanskih zidina.
„Ne odvajaju se od svijeta zato što ga preziru, nego zato što ljube one koji u njemu ostaju. Ne odvajaju se od svijeta zato što žele pobjeći od njega, nego zato da bi bolje upoznale slabosti i patnje onih koji u njemu žive. Kad je obnavljala Karmelski red i podizala nove samostane, sv. Terezija je shvatila da je svijetu potrebna molitva. Svijetu koji je bio zarobljen ratovima, glađu, bezboštvom, grijehom i izdajom Isusa Krista. Sličnosti između vremena u kojemu je živjela sv. Terezija i današnjeg vremena su očite. Svijetu je i danas na osobit način potrebna molitva,“ rekao je između ostalog o. Polanščak.
Isto tako je naglasio da su svijetu i danas potrebne kćeri sv. Terezije Avilske koje će u svojim redovničkim zajednicama moliti za svijet koji se udaljio od Boga. Poslanje sv. Terezije nije bilo jednostavno, mada je tadašnja Europa bila otvorena osnivanju novih samostana. No, međutim, postojala je velika razlika između muškaraca i žena, koje su smatrali manje mudrim stvorenjem, a muškarci su mogli redovnicama uređivati način molitve; kako da mole i što da mole. Terezija je zbog toga mnogo trpjela i doživjela brojna razočarenja, ali je u brojnim duhovnim spisima obranila dostojanstvo kršćanske žene.
Zajedno sa sv. Katarinom Sijenskom, dominikankom, proglašena je prvom crkvenom naučiteljicom upravo zbog svoje mudrosti, svetosti i učenosti čiji je izvor bila molitva, a njezina ljubav prema molitvi rodila se još u djetinjstvu, u obiteljskom domu. Osobito je gajila ljubav prema Gospi i molitvi krunice. Roditelji su joj u tome bili živi primjer.
Isus je bio Terezijin najveći prijatelj. S njim je razgovarala o svemu i sve zbog njega činila. Ona je svoj život oblikovala na sliku Isusa Krista hodajući stazom vjere koja nije bila uvijek laka. Terezijin život bio je život mističarke koja se hranila molitvom, tišinom i samoćom, a s druge strane bila je žena koja je imala zdravi osjećaj za stvarnost i potrebe svakidašnjice.
Poput nje žive i naše sestre u Karmelu koje se bave konkretnim životnim stvarnostima, a najvažnija im je molitva, osobna i zajednička, za ljude i njihove nakane koje su bezbrojni. Sve je to znak da karizma sv. Terezije Avilske još uvijek živi i nadahnjuje se nad dubinom i jednostavnošću svoje ljubavi prema molitvi i istančanim osjećajem za stvarnost.
Na kraju homilije, o. Domagoj je čestitao sestrama, kao i prisutnim svećenicima i bogoslovima svetkovinu sv. Terezije Avilske.
Misno slavlje uzveličali su svojim pjevanjem čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD. Za svetkovinu sv. Terezije Avilske uz 400. obljetnicu njezine kanonizacije, sestre su se pripremale devetnicom molitava, razmatranja i pjesama. Bila je tu i zajednička molitva krunice prije svakog misnog slavlja, kao i pjevana Večernja svetkovine. Druženje se nastavilo prijateljskim susretom u govornici Karmela.