Nakon pohoda relikvija bl. Alojzija Stepinca, našeg Utemeljitelja, u nedjelju 28. prosinca 2025. godine, Gospodin nam je podario još jedan značajni pohod, a to je pohod relikvija sv. Male Terezije i njezinih svetih Roditelja. U četvrtak, 7. svibnja 2026. godine u 12 i 15 sati zazvonilo je naše zvono na crkvi, zasvirale su naše orgulje te uz pjesmu Vrhu gore Karmela svečano su ušle relikvije obitelji Martin u našu samostansku crkvu u Brezovici, a potom su sestre otpjevale Srednji čas, nakon čega su uslijedili trenutci osobnog čašćenja relikvija obitelji Martin.
U 16 sati o. Dario Tokić, OCD, održao je svim prisutnima prigodno predavanje na temu: „Kako danas živjeti svetost?“ Između ostalog, u predavanju se osvrnuo na život roditelja Ljudevita i Zelije, te je istaknuo kako su svojim životom pokazali kako se može biti uspješan u poslu i ostati vjeran kršćanskim načelima. Zelija je vodila posao čipkarstva i Ljudevit je prodao svoju urarsku radnju kako bi se potpuno posvetio vođenju obrta čipkarstva. Bili su poznati po kvaliteti čipke, kao i po poštenim cijenama.
Unatoč vanjskim pritiscima, nedjeljom nisu nikada radili već su je čuvali za obiteljsko zajedništvo. Isto tako istaknuo je da je posebnost njihove duhovnosti bila vjera u Boga koja je prožimala čitav njihov život. Gotovo svakog dana su rano ujutro išli na sv. Misu, a navečer bi dan završavali zajedničkom molitvom. Jednako tako, Sveto Pismo se zajednički čitalo za stolom. Zatim se osvrnuo na odgoj njihove djece koji se temeljio na bezuvjetnoj ljubavi. Potom je istaknuo da Ljudevit nakon Zelijine smrti nije vezivao svoju djecu za sebe već je poštivao njihovu slobodu i želju da idu u samostan.
Svoju su svetost živjeli u svakodnevnim obvezama. Ljudevit i Zelija primjer su supružnika koji je jedan drugog vodio prema Nebu. Mali put bio je duhovnost cijele obitelji. Na jednom mjestu Ljudevit je sam zapisao ove riječi: „Neka Bog bude prvi poslužen.“
Nakon prigodnog predavanja, sestre karmelićanke u zajedništvu s vjernicima izmolile su Večernju Časoslova, nakon čega su uslijedile Litanije sv. Maloj Terezije.
Svečanu sv. Misu predvodio je o. Dario Tokić, OCD, a uz njega su suslavili: vlč. Andrija Miličević, vlč. Božo Belinić, don Danijel Vidović, SDB, vlč. Tomislav Kralj koji je ujedno i navijestio Evanđelje, te br. Ante Slavić, OCD, čitači i drugi.
U nadahnutoj homiliji osvrnuo se na Isusove riječi iz netom pročitanog Evanđelja: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima,“ (Mt 11,25) te je istaknuo da se tajna radosti sastoji u tome da slušamo i poslušamo Isusa, da Njemu služimo. Maleni su oni koji jednostavno nastoje živjeti ono što su spoznali u svojoj jednostavnosti i prostodušnosti.
Potom se zapitao: „Tko su ti maleni za sv. Malu Tereziju?“ I u nastavku homilije odgovorio da su maleni za Malu Tereziju oni koji priznaju svoju ništavnost, koji si ne pripisuju kreposti, koji očekuju sve od dobroga Boga i ne uznemiruju se ni za što i ne stječu bogatstvo. Malenost znači priznati da dobri Bog stavlja blago, odnosno kreposti u ruke malog djeteta. Napokon, malen znači ne obeshrabriti se zbog svojih pogrešaka.
Nadalje se osvrnuo na životne poraze s kojima su se suočili i Ljudevit i Zelija, kao i sv. Mala Terezija, a iz kojih su izašli kao pobjednici jer su sve primali iz Božje ruke. Znali su da Bog traži, ali da Bog i daje. Isto tako, spomenuo je da u tim trenutcima nastupa vjera, da nas primjeri Ljudevita, Zelije i sv. Male Terezije uče da sa svoje strane trebamo učiniti sve što možemo, ali ishod situacije povjeriti Bogu. On zna što je najbolje za nas.
Istaknuo je kako brige koje nas muče zbog raznih životni poraza treba pretvoriti u molitvu i rad, vjerovati Bogu i u svemu tražiti Božje Kraljevstvo. Isus daruje kao Bog ali hoće poniznost srca jer ispred svake naše zasluge stoji Božja milost.
Homiliju je završio riječima sv. Male Terezije: „Molim te, Isuse, da baciš svoj pogled na more malih duša vrijednih tvoje ljubavi,“ te je ustvrdio da molitva nije prestala i dokaz te molitve je i ovo hodočašće njezinih relikvija ovdje u Brezovicu i na druga mjesta. Sama Terezija je rekla da svoje Nebo želi provesti tako da čini dobro na zemlji, a što može biti bolje nego da svrne kišu ruža, kišu milosti, kišu Božje ljubavi na svakog od nas koji se osjećamo manjima od nje. Na nama je hoćemo li se otvoriti Bogu s potpunim pouzdanjem u njegovo milosrđe. Bog želi da svaki od nas iskusi koliko nas ljubi, te je zaželio da nam Ljudevit, Zelija i Mala Terezija budu zagovornici na tom putu.
Misno slavlje animirao je svojim umjetničkim pjevanjem Collegium pro musica sacra, pod ravnanjem prof. Katarine Rončević, a za orguljama je bio mo. Tihomir Prša. Na kraju misnog slavlja uslijedio je blagoslov ruža.
Posebnu pažnju privukla je Meditativna večer sa sv. Malom Terezijom gdje je prof. Ivana Sesar Babić čitala izabrane tekstove iz Terezijine autobiografije Povijest jedne duše, dok ju je na harfi pratila prof. Mirta Lončarević. U toj prigodi svoj obol dali su i vrsni pjevači i glazbenici, od Domagoja Dorotića, prvaka tenora HNK-a sa skadbama Ave Marija (J.S.Bacha), Bliže o Bože moj (Lowell Mason), Panis Angelicus (Cesar Franck), preko Marte Bradić, sopranistice u pratnji prof. Mirte Lončarević na harfi sa pjesmama Upravi korake moje Anđelka Igreca i Pjesmom Maloj Tereziji o. Zlatana Plenkovića, OP.
Tu je bila i skladba fra Ivana Lukačića Domine, quinque talenta tradidisti mihi i pjesma O zmnožna Kraljice iz 18. stoljeća koju je izveo Collegium pro musica sacra. Nastupio je i dječji zbor Zvjezdice pod ravnanjem mo. Zdravka Šljivca s dvije vrhunske skladbe Regina coeli od Pere Gotovca i Miserere mei, Deus od G. Allegria, do Salve Mater, gregorijanskog napjeva i psalma Bog mi je svjetlost i spasenje Anđelka Igreca koji su umjetnički otpjevali supružnici Amalija i Marko Štuban.
Koncert je završio zajedničkom pjesmom Marijo, svibnja Kraljice, nakon čega su svi imali priliku u tišini i sabranosti počastiti relikvije sv. Male Terezije i njezinih svetih Roditelja. Tijekom cijeloga dana i duboko u noć grupe hodočasnika slijevale su se u naše svetište da počaste relikvije omiljene Svetice i njezinih Roditelja, dok su sestre cijelonoćno bdjele u prisutnosti Relikvija i preporučivale im nakane i potrebe Crkve, naroda i svijeta.
U ranim jutarnjim satima, u petak, 8. svibnja 2026. godine, vjernici i štovatelji obitelji Martin zajedno sa sestrama izmolili su Jutarnju Časoslova, nakon čega je uslijedila sv. Misa koju je predslavio vlč. Krunoslav Kolar. Uz njega su bili: preč. Željko Nestić, vlč. Mario Brezak, vlč. Martin Krizmanić, te bogoslovi: Fabijan Križanović, Amadej Anić i Luka Tkalec i ministranti Tomislav Skender i Luka Balaško.
Misno slavlje animirali su čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.
U uvodnim mislima, vlč. Kolar je rekao da smo se okupili kako bismo proslavili Gospodina koji je divan u svetima svojim. Te je između ostalog spomenuo kako se na poseban način susrećemo s proslavljenom Crkvom, tako se 8. svibnja spominjemo prvog ukazanja sv. Mihaela arkanđela na brdu Gargano, zatim rođendana bl. Alojzija Stepinca, sv. Ivana Vianneya i sv. Šarbela Makhlufa i još mnogih drugih likova. Također je istaknuo da se danas spominjemo i onog događaja kada se iz Sikstinske kapele digao bijeli dim prošle godine i kada smo dobili novog papu Lava XIV.
„Prožima nas ovo otajstvo koje nam govori da je svatko od nas, bez obzira na stalež, pozvan na svetost. Pozvani smo svidjeti se Bogu ljubeći Boga i čovjeka,“ istaknuo je.
Misao vodilja nadahnute homiliji bila je poziv na ljubav. Tako je između ostaloga rekao da je molitva pred relikvijama svetaca posebna milost. Kada se nalazimo pred zemnim ostatcima određenog sveca, zahvalni smo za dar primjera poticajnog i nadahnjujućeg života, te se utječemo zagovoru svetaca koje je Bog čudesima potvrdio da se nalaze kod njega.
„Crkva časti nemali broj svetaca koji su povezani krvnom vezom, kao npr. sv. Bazilije čiji su baka, braća i sestra sveci, zatim sv. Monika i njezin sin Augustin, potom brat i sestra Benedikt i Skolastika. Tu su sveci iz dinastije Arpadović: sv. Stjepan, sv. Emerik, te utemeljitelj zagrebačke nadbiskupije sv. Ladislav. Nemoguće je zaboraviti obitelj Zaharije, Elizabete i Ivana Krstitelja, apostolsku braću Andriju i Šimuna Petra, te Jakova i Ivana. Dakako, uzor svima je nazaretska obitelj Isusa, Marije i Josipa. U tu skupinu svetih obitelji pridružujemo i obitelj Martin, pred čijim se relikvijama nalazimo. Doista, možemo reći da nas je pohodila sveta obitelj plodna ljubavlju. Upravo u tome i jest svetost, kako nas poučava sam Gospodin, koji na Posljednjoj večeri oporučno ostavlja – ljubav. Ona je posebno očitovana u Isusovom predanju pod prilikama kruha i vina, ali i u pozivu na ljubav koji je izrečen kroz gestu pranja nogu, kao i kod konkretne riječi: Ljubite jedni druge,“ istaknuo je.
U nastavku propovijedi protumačio je da ljubiti svakog čovjeka pa i neprijatelja znači željeti mu spasenje njegove duše. Ljubiti čovjeka znači privući ga Kristu, pomoći mu na putu vjere, ali i pokazati tu ljubav u konkretnim djelima. Ljubiti znači predati se, bez da se traži išta za sebe. Biti ljubav u srcu Crkve poziv je koji je na sebe preuzela sv. Mala Terezija shvativši da je to najizvrsniji i najsigurniji put kojim se dolazi Bogu.
Potom je spomenuo da su srca Ljudevita i Zelije bila potpuna otvorena Božjoj ljubavi iz koje se rodilo devetero djece, osvrnuvši se na današnje obitelji i njihove probleme i poglede na brak, vjeru i sakramente. Isto tako je istaknuo da je obitelj Martin primjer koji treba nasljedovati. Prvo što treba naučiti jest da je vezivno tkivo supružnika sam Bog koji posvećuje ljubav supružnika. Obitelj koja moli zajedno, ostaje zajedno. Obitelj koja zapostavlja zajedničku molitvu, nedjeljnu misu ne može očekivati zajedništvo. Obitelj koja si ne pomaže međusobno, ne može očekivati blagoslov za budućnost. Tamo gdje je ljubav, tamo je i otvorenost životu, neka su od promišljanja vlč. Kolara.
Potom je potaknuo sve prisutne da si kao najvažniju molitvenu nakanu koja proizlazi iz pohoda ove svete obitelji Martin našem narodu uzmu molitvu za dobra duhovna, osobito svećenička zvanja, da hrvatske obitelji budu otvorene Božjem životu i da šire svoju ljubav kroz nove živote koji će nadalje Kristovu ljubav širiti kroz svećenička, redovnička i obiteljska zvanja.
Poticajnu homiliju završio je molitvom sv. Maloj Tereziji i njezinim Roditeljima sa željom da svi budemo ljubav koja živi svoju vjeru s pogledom nade prema vječnosti.
Nakon sv. Mise, vjernici su mogli provesti još koji trenutak u tišini i u prisutnosti svete obitelji Martin, a potom su je ispratili pjesmom Moj mir i radost, o. Kamila Kolbea i pjesmom Marijo, svibnja Kraljice. Relikvije su nastavile svoj put do crkve sv. Male Terezije u Miramarskoj, a Karmel je prebirao u svojim molitvama milosne trenutke koji su mu bili darovani.
Na spomendan svetog Josipa radnika, u petak, 1. svibnja 2026. godine, položila je s. Marija Veronika od Uskrsnuća (Mihaela Kolarić) svoje prve svete zavjete na tri godine, u Karmelu u Brezovici. Misno slavlje i obred zavjetovanja predvodio je preč. Željko Nestić, dugoreški dekan i župnik. Uz njega su suslavili: vlč. Krunoslav Kolar, župnik na zagrebačkoj Kajzerici i o. Ivan Živković, OCD, prior karmelićana u Remetama. Bili su tu i čitači i ministranti.
U uvodnim mislima, preč. Nestić je rekao da nas je Krist sabrao na ovu Euharistiju za vrijeme koje će jedna redovnica položiti svoje prve zavjete.
Prvo čitanje je pročitala Dora Skender, molitvu vjernika Tomislav Skender, dok je Evanđelje otpjevao vlč. Kolar, nakon čega je uslijedilo prozivanje zavjetovanice, a potom homilija.
U nadahnutoj homiliji, preč. Željko je istaknuo kako postoje trenutci u životu kada čovjek osjeti da ne stoji samo pred nekim događajem kojeg treba proslaviti. Danas gledamo i promatramo kako Bog oblikuje jedan „da“ koji je započeo u jednoj tajnovitosti, skrovitosti srca.
Isto tako, propovjednik se prisjetio kako je Veronikin ulazni dan u Karmel bio Krštenje Gospodinovo kada je Očev glas objavio: „Ovo je Sin moj ljubljeni. U njemu mi sva milina!,“ te je istaknuo da svaki poziv počinje tamo gdje čovjek dopusti da ga oblikuje Božji glas, a ne buka svijeta.
„Danas, tri godine poslije, dolazi trenutak prvih zavjeta. To nije cilj, nego kratki predah u oblikovanju. Nije završena priča, nego svjesno predanje da Bog nastavi pisati. Jeremija danas ne govori samo o proroku iz davnine. U njegovim riječima otkrivamo zakon svakoga istinskog poziva: ‘Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh.’ Bog ne improvizira sa zvanjima – kao da bi pozvao nekoga, a onda gledao kako će se stvari odvijati.Njegov poziv nije slučajnost, niti posljedica trenutačnog religioznog zanosa, nije niti bijeg. On te poznaje prije nego što čovjek odgovori na poziv. Posvećuje prije nego što čovjek postaje sposoban objasniti. Zove prije nego što se osoba osjeti spremnom. Gledajući biblijske likove, a onda i vlastita iskustva, svaki pozvani čovjek najprije osjeti vlastitu nedostatnost. Jeremija kaže:‘Dijete sam.‘ Koliko je samo puta i tvoje srce s. Veroniko možda osjetilo nešto slično – nisam dostatna, nisam dovoljno jaka, nisam sigurna, ‘kako će to biti?‘ A Bog ne uklanja poziv zbog ljudske slabosti; on baš u ljudsku slabost ulazi svojom prisutnošću: ‘Ne boj se, jer ja sam s tobom.‘“ istaknuo je.
Nadalje je naglasio da sigurnost poziva nije u tome da sve razumijemo i sve predvidimo, nego u tome da Bog ostaje s nama. Potom se osvrnuo na netom pročitani psalam koji govori da se čovjek koji je pozvan od Boga oslanja u svom zvanju na Gospodina koji mu je svjetlost i spasenje. Psalmista govori iz svijeta koji poznaje prijetnju i nevolju. Vjera ne uklanja kušnju, ali ne dopušta da strah i kušnja imaju zadnju riječ.
Osvrnuvši se na Evanđelje (Iv 15,9-17) spomenuo je kako prava sloboda nastaje kada čovjek prepozna ono za što je stvoren i pozvan, i tomu se potpuno preda. U tom svjetlu i tri zavjeta, koja danas s. Veronika slobodno prihvaća, nisu tek odricanje ili inat svijetu, nego izbor da život oblikuje logika Evanđelja.
„Svijet govori: stekni što više, osiguraj se, moraš imati za ‘ne daj Bože’, sagradi kuću djeci i unucima, kupi mu auto i motor, učini sve da se ne muče. Zavjet siromaštva govori: moje bogatstvo ne mjeri se onim što imam, nego Onim komu pripadam.
Svijet govori: nitko mi nema pravo govoriti, ja određujem vlastitu istinu. Ja imam pravo na ovo ili ono… Zavjet poslušnosti govori: istinska sloboda nije u samovolji, nego u sposobnosti da slušam i čujem Boga.
Svijet govori: ljubav se mjeri ispunjenjem vlastitih želja – uzmi što ti život pruža, uživaj, ne uskraćuj si ništa – život je prekratak. U svijetu koji čistoću često teško razumije ili ju smatra nečim zastarjelim, zavjet čistoće svjedoči da ljudsko srce može ljubiti i pripadati nepodijeljeno: da ljubav nije zabava na više paluba istodobno i raspršenost, nego može biti cjelovit dar. To nije nijekanje života, nego izbor jednog posebnog oblika ljubavi – a to ne mogu svi razumijeti. Zato Isus i veli: ‘Tko može shvatiti, neka shvati,’ „ ustvrdio je.
Nadalje je rekao da Evanđelje dolazi do vrhunca u rečenici: „Ostanite u mojoj ljubavi.“ To će reći da ljubav sazrijeva upravo ondje gdje prestaje biti samo osjećaj i postaje vjernost. Isto tako naglasio je da redovnica nije osoba koja je nešto napustila. Ona je osoba koja je Nekoga izabrala i koja ga izbliže slijedi. To ‘izbližnjega’ znači ne ostati tek uz Krista, ne raditi samo za njega, nego biti s njime.
Jednako tako rekao je da prvi zavjeti nisu privatna pobožnost, već da Crkva očekuje plod koji nastaje u molitvi, pokori, prikazanju, žrtvi za svećenike i duše.
Homiliju je završio ovim riječima: „Riječ Božja nas podsjeća da najveća životna sigurnost nije u čuvanju sebe za bezbroj mogućnosti, nego u darivanju Onome koji jedini zna zašto nas je stvorio, koji nas poznaje još od prije majčine utrobe. On je naša snaga i spasenje, zato i nas poziva: ‘Ostanite u mojoj ljubavi!,’“ zaključio je.
Nakon homilije i kratke meditativne šutnje, te upita o predanju i posvećenju Bogu, uslijedilo je zavjetovanje i primanje knjige Pravila i Konstitucija, kao i Molitva vjernika, te prinos darova. Pri kraju misnog slavlja u kojemu su nazočili Veronikini roditelji, brat, bake, djedovi te ostala rodbina i prijatelji, kao i mladi iz zagrebačke Kajzerice i Duge Rese, nazočnima se obratio bivši Veronikin župnik vlč. Krunoslav Kolar. On je čestitao s. M. Veroniki na položenim prvim zavjetima, prisjetivši se njezinih početaka, te je protumačio značenje njezinog redovničkog imena i potaknuo vjernike da gorljivo mole za nova duhovna zvanja, ali isto tako za ustrajnost i vjernost postojećih duhovnih zvanja, te da se ne ustručavaju Bogu darovati svoje dijete da krene tim putem, ako ga Bog zove na taj put.
Misno slavlje animirale su sestre karmelićanke pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD. Nakon misnog slavlja, čestitke nisu izostale, kao niti preporuke u molitve i druženje u govornici.
S. Marija Veronika (Mihaela Kolarić) rođena je 1995. godine u Zagrebu, od oca Božidara Kolarića i majke Jasne, rođene Nestić. Dolazi iz dobre katoličke obitelji. Završila je frizersku školu i radila je u svojoj struci. U Karmel u Brezovicu je ušla 2023. godine na blagdan Krštenja Gospodinova, dok je novicijat započela 8. svibnja 2024. godine.