Proslavljena svetkovina sv. Ivana od Križa
U srijedu, 14. prosinca 2022. godine, proslavile su sestre karmelićanke iz Brezovice, zajedno s vjernicima, svetkovinu sv. Ivana od Križa, naučitelja Crkve, mistika i duhovnog oca Karmela. Prijepodnevno misno slavlje predslavio je o. Ivan Pleše, OCD, a uz njega su suslavili: don Stjepan Bolkovac, SDB, vlč. Krunoslav Kolar i vlč. Željko Nestić, dok je ispovijedao o. Oleg Vaceba.
Na početku misnoga slavlja sve prisutne pozdravio je don Stjepan Bolkovac, a o. Pleše uveo je prisutne u euharistijsko slavlje riječima sv. Pavla apostola: „A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu,“ (Gal 6,14), te naglasio da je to sv. Ivan od Križa utjelovio u svom životu.
U homiliji se propovijednik najviše bavio temom molitve u duhovnosti sv. Ivana od Križa, osobito u njegovim spisima, a napose u njegovom remek-djelu Duhovnom spjevu. Tako je između ostalog rekao i ovo: „Naš najčešći oblik molitve je ovakav: Bože, molim te daj mi ovo ili ono; pomozi mi u ovome ili onome. Najčešće pred Boga dolazimo s prošnjama za neku potrebu ili u nekoj nevolji. Ono što Ivan u Duhovnom spjevu podučava o molitvenim prošnjama našim ljudskim potrebama ili nedostatcima jest da su one prilika za snažniju molitvu i dublje povjerenje u Boga ljubavi, a ne izvor naše inkomodacije ili nezadovoljstva. Ne molimo da nam ništa ne smeta i da nam bude ugodno uvijek i u svemu. Nevolje života su prilika za prihvaćanje križa i rast u ljubavi. Tako je bilo i Ivanu. Imajmo na umu da je Ivan napisao svoj Duhovni spjev u zatočeništvu svoje skučene zatvorske ćelije u Toledu, u Španjolskoj, u vrijeme velike kušnje u svom životu. Dok je pisao svoje remek-djelo, i sam je bio u velikoj potrebi za nadom i snagom. Zatvoren u par kvadrata u tami, ponižen. Ipak, u svemu tome, Ivan se nije usredotočio na svoje poteškoće, nije molio da ga Bog izbavi iz zatvora, već se usredotočio na ono što je vjerovao da Bog čini – privlači ga dublje k sebi, poziva ga na još veću ljubav i predanje, na žrtvu ljubavi. Stoga su Ivanovi mistični uvidi u duhovni život iskovani u pećnici vlastitog životnog iskustva i patnje. Ne dolaze od nekog sveca ispod staklenog zvona koji je uživao u životu, bez patnje i nevolje.“
Isto tako, spomenuo je da je za sv. Ivana od Križa čin ljubavi imenovanje naših ljudskih potreba i iznošenje pred Gospodina u molitvi, kao i čin vjere i predanja Ljubljenome da on čini što mu se sviđa s tom našom potrebom. Ivan navodi tri razloga zašto je to tako: „Prvo, zato što Gospodin bolje od nas zna što je prikladno za nas; drugo, Ljubljeni ima više samilosti kada vidi potrebu i predanje duše koja ga voli; treće, duša je bolje zaštićena od samoljublja i posesivnosti ukazujući Gospodinu na nedostatak, umjesto da traži ono što joj po njezinu mišljenju nedostaje.“
Potom je propovijednik protumačio redom svaki od tri razloga, navodeći da u prvom razlogu sv. Ivan govori da Gospodin zna što je za nas najbolje bolje od nas samih, te nas potiče da razlikujemo stvari koje stvarno trebamo od onih koje želimo, a ne trebamo. Moliti za svoje istinske potrebe pred njim je čin poniznosti i prepoznavanje našeg siromaštva jer biti čovjek znači stajati pred Bogom u potrebi, poput siromaha koji uviđa temeljnju potrebu za Isusom Kristom.
U drugom razlogu sv. Ivan nam kaže da Gospodin ima više susjećanja kada vidi potrebu i predanje duše koja ga voli kao što je imao suosjećanje prema Mariji u Kani Galilejskoj. Ona ukazuje svome Sinu na potrebu mladenaca i izaziva njegovo suosjećanje, skrećući mu pozornost na ljudsku potrebu i prepuštajući se njegovoj volji.
O. Pleše je potom pozvao prisutne vjernike da Bogu predaju svoje potrebe i zahvale mu što god s njima učini ili ne učini, mada bilo drugačije od naših mjerila.
U trećem razlogu Ivan nas uči da se duša bolje štiti od samoljublja i posesivnosti tako što ukazuje na nedostatak, potrebu, umjesto da traži ono što joj se čini da joj nedostaje. Za primjer uzima Martu koja Isusu govori što da čini – „Reci mojoj sestri da mi pomogne“ (Luka 10,40) ili drugog razbojnika na križu koji također govori Gospodinu što treba učiniti – „spasi i sebe i nas“ (Luka 23:39), dok je Blažena Djevica Marija jednostavno sve prepustila njegovoj volji.
„Moramo dopustiti Bogu da bude Bog. Dakle, umjesto da diktiramo Kristu što bi trebao učiniti ili što bi trebalo učiniti, moleći svoje potrebe, imenujmo, izrecimo svoje potrebe pred Bogom i držimo ih pred Njim. Zatim s Marijom strpljivo čekajmo u iščekivanju da će sve što Bog učini biti najbolje za nas i njegovu slavu kao što se dogodilo na svadbi u Kani,“ poručio je između ostalog o. Pleše.
Misno slavlje animirale su svojim skladnim pjevanjem čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.
Provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove p. Dalibor Renić, DI, predslavio je večernju euharistiju kojoj je prethodila molitva sv. krunice i Večernja Časoslova. U koncelebraciji je bio don Stjepan Bolkovac, SDB.
U uvodnim mislima p. Renić je rekao da euharistija mnogo toga skriva. Skriva Kristovu prisutnost. Očima i srcu koje vjeruje skrivene stvari euharistija otkriva. Isto tako je poručio vjernicima da mole zagovor sv. Ivana od Križa da im pripravi oči i srca da otkriju Kristovu prisutnost.
U nadahnutoj homiliji, otac Provincijal je usporedio lik i djelo dvojice duhovnih velikana: sv. Ivana od Križa i sv. Ignacija Lojolskog kroz tri važne točke njihovog djelovanja. Obojica su bili tražitelji Boga, tražitelji slobode i sinovi Crkve.
Ponekad ljudima koji ne znaju mnogo o duhovnosti zvuči čudno da su sveci tražitelji Boga, kao da je traženje sumnja, moraš se mučiti s traženjem Boga. Međutim, sv. Pismo nas podsjeća na činjenicu da tražimo Boga; „O Bože, ti si Bog moj, gorljivo tebe tražim“ (Ps 63,2); „Moje mi srce govori: Traži lice njegovo. Da, lice tvoje, Gospodine ja tražim.“ (27,8). Traženje Boga proizlazi iz ljubavi prema Bogu. Ljubav je ona koja istovremeno želi primiti, ali da bi bila prava ljubav zna i pustiti. Inače je ljubav posesivna, pretvara se u ljubomoru i mržnju. Ljubav daje slobodu, želi jedinstvo i njeguje ga, a istovremeno poštuje razliku, da drugi ima svoj glas. To je tajna traženja Boga, jer dopuštamo Bogu da bude Bog i da ne tražimo darove, već Darovatelja, misli su p. Renića.
Druga zajednička osobina dvojice duhovnih svetaca je ta da su tražitelji slobode. „Ivan od Križa ima jednu sažetu riječ, a ta je ‘ništa’. Govori o tome koliko čovjek kada se isprazni, kada shvati u sebi da je ništa, je sposoban da Bog u njemu učini sve. To je sloboda koju želimo njegovati, a ne ovu slobodu današnjice; slobodu koja govori: ‘bit će kako ja kažem’, već slobodu raspoloživosti prema Bogu da nas oblikuje kako želi i da u nama djeluje. Sloboda je sloboda za ljubav, da nas ništa ne priječi da budemo ono što jesmo…“ naglasio je propovjednik.
Osvrnuvši se na treću osobinu rekao je da su i sv. Ivan i sv. Ignacije htjeli biti kartuzijanci, pripadati najstrožem Redu. Obojica su nailazili na sumnje kod autoriteta. I jedan i drugi živjeli su u potpunosti različitost svog poziva od onoga za čim su čeznuli. To će reći da je sv. Ivan, učitelj kontemplacije, bio vrlo aktivan i trajno je putovao. Sv. Ignacije koji je pripadao aktivnoj Družbi razaslao je svoju subraću po svijetu, a sam je ostao u svom uredu u Rimu. Obojica su svoje poslanje prepoznali u okviru Crkve. Bili su poslušni sinovi Crkve.
Ivan i Ignacije se međusobno nadopunjuju. Jedan je vertikala, a drugi horizontala križa, to jest: akcija i kontemplacija. Samo zajedno ta dva kraka križa nose nas kroz život i pokazuju nam put k Bogu, završne su misli predvoditelja slavlja.
Misno slavlje pratio je svojim umjetničkim veličanstvenim pjevanjem Collegium pro musica sacra, pod ravnanjem prof. Tihomira Prše, dirigenta i orguljaša.
Nakon svete Mise Collegium pro musica sacra je obradovao prisutne sjajnim duhovnim koncertom s kojim su završili svoj zlatni jubilej nastanka i djelovanja u Crkvi, u domovini i svijetu. Izveli su slijedeće skladbe:
Ludovico Grossi da Viadana: Exultate justi, Johann Sebastian Bach: Isus mi je svagda radost, Domenico Bartulucci: O sveta gozbo, gregorijansko pjevanje: Čuj, jasni glas odjekuje, Anđelko Igrec: Sagriješismo, gregorijansko pjevanje: Raduj se, nebo i kliči zemljo, Giovanni Pierluigi da Palestrina: Alma Redemptoris Mater, Gregorijansko pjevanje: O Mudrosti.
Prijateljsko druženje nakon večere nije izostalo, a jednako tako, niti međusobno upoznavanje i preporuke u molitve.