"Događanja"

U ponedjeljak 12. travnja 2021., započele su sestre karmelićanke iz Brezovice, pod vodstvom o. Zvonka Martića, OCD, karmelićanina, godišnje duhovne vježbe misnim slavljem i zazivom Duha Svetoga. Tema duhovnih vježbi bila je: “Tko je Bog? – Duhovnost sv. Ilije proroka.”

Kroz Euharistiju, predavanja, osobna razmatranja, šutnju, sabranost, klanjanje, Sakrament pomirenja, duhovne razgovore i promišljanja, sestre su uranjale u život s Bogom i za Boga u duhu Ilijinom. Isto tako provjeravale su svoj duhovni hod i jačale svoju vjeru na Ilijinoj vjeri, kao i svoje poslanje na Ilijinom poslanju. „Ilija stoji pred Gospodinom, to će reći, biti spreman služiti tu gdje jesam. Svaki duhovni poziv ima svrhu da posvjedoči slavu Božju i spasenje ljudi. Ilija je svjestan svoga poslanja. On nam poručuje da se bavimo Božjim interesima, a ne sobom,“ rekao je između ostaloga o. Martić.

Zatim je sestrama približio Ilijino doba i njegovo poslanje, s osobitim naglaskom da Bog šalje proroka onda kada se mijenja jedna civilizacija i nastaje druga, kako je bilo i s prorokom Ilijom.

Iz bogate Ilijine duhovne baštine prisjetit ćemo se da se Ilija borio protiv nevjere za čistu vjeru u Izraelu i u tome nam je on model i vođa. Ilija je borac za Božju istinu i pravdu, a Bog ga štiti od njegovih neprijatelja. Oslanja se na Boga u vrijeme kobne suše u Izraelu i Bog djeluje: čini čudo darivajući kišu. Bog šalje Iliju da se osloni i na pomoć koja dolazi od čovjeka, od udovice iz Sarfate Sidonske.

Time nam Bog pokazuje da se uvijek trebamo oslanjati na Njega, ali također dopustiti da nam i drugi pomognu, misli su voditelja duhovnih vježbi. U daljnjim predavanjima govorio je i o dva žrtvenika na gori Karmelu, te između ostaloga poručio da Karmel ne poznaje kompromisa u životu i da je jača molitva jednog vjernog Jahvinog sluge, nego molitva 450 zavedenih Baalovih proroka.

Nakon žrtve na gori Karmelu, Ilija je umoran i razočaran jer vidi da se Izraelski narod nije promjenio, budući da  časti Boga samo ustima, a ne srcem. Ta, nema spasenja bez trpljenja, ni vjere bez kušnje, a tek kada uđemo u pustinju možemo se osloboditi svojih projekcija o Bogu, o svijetu i o sebi…

Na taj način prorok Ilija ulazi u tzv. drugo obraćenje u kome doživljava potpuno čišćenje vjere; po kojem je slobodan od prošlosti, živi sadašnjost, a Bogu predaje budućnost. U završnom predavanju pod naslovom: „Budućnost će postati svjedok,“ govorio je predavač o Iliji koji sada drugačije svjedoči za Gospodina. Budućnost će postati svjedokom njegovog dubokog života vjere i potpune slobode za Gospodina i za njegove planove. Ilija nam pokazuje kako ljubiti Boga i čovjeka, kako gajiti ljubav prema svome narodu, prema tradiciji u kojoj smo odrasli i prema samome sebi. Poput gorljivog proroka pozvani smo živjeti vjerno, čisto, ponizno i svjedočiti za Boga.

I na kraju predavanja, o. Zvonko uputio je molitvu proroku Iliji: „Naš vođo i Oče, pomozi i zagovaraj nas! Uzdamo se u milosrđe Božje i u tvoj sveti zagovor!“

Duhovne vježbe završile su navečer 17. travnja, svečanim himnom „Tebe Boga hvalimo“, a sestre su bile i opet obogaćene novim spoznajama Božje blizine i Božje ljubavi u duhu i gorljivosti Ilijinoj.

Svečanim misnim slavljem koje je predvodio vlč. Željko Nestić, župnik župe Rođenje Isusovo, u zagrebačkoj Kajzerici, proslavile su kćeri sv. Terezije Avilske, zajedno s brojnim vjernicima svetkovinu sv. Oca Josipa, zaštitnika Crkve, domovine, hrvatskog naroda i Karmela. Na početku misnoga slavlja, vlč. Nestić uveo je prisutne u otajstvo euharistije i u samu svetkovinu, te između ostalog rekao i to da je sv. Josip uvijek bio s Isusom, te neka tako bude i s nama.

U prigodnoj homiliji, propovjednik je ocrtao na originalan način Josipov lik i njegovo značenje u Isusovom i našem životu, kao i u životu Crkve. Zapitao se što je povod da već dvije tisuće godina sv. Josip nadahnjuje ljude da govore o njemu, iako u Evanđeljima nema niti jedne njegove riječi? Mi ljudi imamo potrebu materijalizirati neku vrlinu, neku privlačnu duhovnu snagu, pa tako i kod sv. Josipa; želimo s materijalnim predmetima približiti njegovu prisutnost. To nije potrebno, jer sv. Josip nam govori kroz tišinu, kroz duhovnu stvarnost i svoju zaštitu.

U nastavku promišljanja vlč. Nestić je istaknuo da smo u Godini svetog Josipa, koju je proglasio papa Franjo, u prigodi 150. obljetnice proglašenja svetog Josipa zaštitnikom Katoličke Crkve, a hrvatski ga je sabor jednoglasno izabrao za zaštitnika naše Domovine 1687. godine. Isto tako, spomenuo je Apostolsko pismo pape Franje “Patris corde“ (Očevim srcem) kojim je papa dao doprinos u razmatranju Josipova života kako bi i nama samima dao poticaj razmišljati i nadahnjivati se primjerom svetog Josipa. U Pismu, kao da su nam otkriveni neki novi litanijski naslovi, koji bi se lako mogli pridružiti onim već poznatima. Tako ga papa naziva: voljeni otac, nježan otac, poslušni otac, otac koji prihvaća, kreativno hrabar otac, otac koji radi i otac u sjeni. Ove Josipove vrline prepoznate su u njegovom životu koji je proživio u trajnoj prisutnosti Isusa, misli su voditelja slavlja.

Osvrnuvši se na evanđeoski ulomak iz Matejeva evanđelja, rekao je da je Josipov život bio pun nesigurnosti, neizvjesnosti, iznenađenja, nepredvidivosti. Sve je suprotno od onoga što zapadni svijet danas živi i traži…

”Postali smo bolesni od sigurnosti i osiguranja života. Sve mora biti na vrijeme, u dogovoreni termin, uvjeti moraju biti savršeni, sve kako smo zamislili, sve je programirano, nemaš što misliti, nema mjesta za iznenađenja, sve mora biti popisano i propisano, jasno i gotovo predvidivo…“

Epizode iz Josipova života: Josipova zaručnica ostala je trudna prije braka, nesređena situacija, potpuno nepredvidljiva: anđeo mu pojašnjava situaciju; Josip mijenja odluku: neizvjesnost, put u Betlehem, porod u štali, bijeg  u Egipat, Isus se izgubio u hramu kao dvanaestogodišnjak: sve je izazovno i dalje više evanđelisti ne spominju sv. Josipa. Ispunio je svoju misiju, svoju zadaću i gotovo nestao.

„I kada bismo analizirali ovu seriju događaja gdje se Josip spominje u svakoj epizodi, možemo primijetiti da je svaka izazovna. Svaka epizoda je drama – Božja drama. Sve sama neizvjesnost, a ne sigurnost; nestabilnost, a ne stabilnost; povjerenje, a ne sumnja. Josip ostavlja svoj životni plan, ono što je on naumio – kao da se odriče svoje vlastite ego drame i prihvaća Božju dramu. A to je vjera – vjera nije neko puko lutanje u nepoznato, pa što ispadne – to je svjesno prihvaćanje Božje drame – pa tek onda što ispadne, a odricanje od svojega scenarija života,“ posvjedočio je vlč. Nestić i završio homiliju molitvom sv. Josipu koju nalazimo u  Apostolskom pismu pape Franje. Molitva je iz francuskog molitvenika iz 19. st., a izražava odanost i povjerenje svetom Josipu i postavlja mu izazov:

„Slavni patrijarše, sveti Josipe, čija snaga čini nemoguće mogućim, priskoči mi u pomoć u ovim vremenima tjeskobe i teškoće. Uzmi pod svoju zaštitu ozbiljne i zabrinjavajuće situacije koje ti preporučujem kako bi mogle imati sretan ishod. Moj voljeni oče, sve moje povjerenje je u tebi. Neka se ne kaže da sam te uzalud zazivao, a budući da sve možeš s Isusom i Marijom, pokaži mi da je tvoja dobrota velika kao i tvoja snaga. Amen.“

Na svečanom misnom slavlju sudjelovali su don Stjepan Bolkovac, SDB, ravnatelj salezijanaca na zagrebačkoj Knežiji, te đakon Željko Kovačević iz župe svetog Martina biskupa iz Pisarovinske Jamnice. Tu su bili i čitači: Dora Nestić, Ivona Kubalo i Tomislav Skender, te vjerni štovatelji sv. Oca Josipa. Misno slavlje uzveličali su svojim skladnim pjevanjem čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić,OCD.

Sestre su nastavile slavlje u cjelodnevnom klanjanju Presvetom Oltarskom Sakramentu i prisjetile se riječi svoje Utemeljiteljice sv. Majke Terezije Avilske koja im je preporučila da s najvećom svečanošću proslave svetkovinu svetog Josipa, koji neka im bude učitelj molitve i duhovnog života, jer njegov je zagovor kod Boga moćan i on pomaže svojim štovateljima u svemu.

U homiliji propovjednik je vjernicima predočio i protumačio misna čitanja toga dana, ulomke iz Knjige Izlaska i Ivanova evanđelja, (Izl 32,7-14; Iv 5,31-47), koji govore o Isusovom svjedočenju i samoobjavi Židovima koji mu nisu povjerovali. Zakon koji su Židovi obdržavali često puta je zaboravljao na čovjeka, a i na Boga, na Ljubav. I zato nam danas Isus nekako stavlja pred sve nas svoj lik i otkriva nam svoju božansku dimenziju. Poziva nas na promišljanje o našoj slici o Bogu, o našoj slici o Kristu Gospodinu. I on sam svjedoči svojim djelima i čudesima o sebi, jer zapravo on na taj način ispunja svoje poslanje. On je onaj kojega je Bog poslao, koji je došao na svijet radi nas, zapravo on je onaj koji otkupljuje naše grijehe žrtvom, žrtvom ljubavi, žrtvom na križu, žrtvom kroz muku, kroz sebedarje bez kompromisa, misli su vlč. Kralja.

U daljnjem nastavku propovjednik se osvrnuo na naš stav prema Kristu Gospodinu i na našu sličnost Izraelcima, koji su nakon povratka iz egipatskog ropstva brzo zaboravili na nedaće koje su ih pratile i počeli su mrmljati i prigovarati Gospodinu. I mi smo ponekad slični njima kada smo više orijentirani na ovozemaljsko negoli na vječno. Zbog toga Isus opominje one koji ga slušaju, a time i sve nas, jer se često udaljujemo od pravog smisla života, od Boga i tako si zatvaramo vrata milosti.

„Mi se pripremamo za sutrašnju svetkovinu sv. Josipa, čovjeka koji je bio Božji miljenik, kojeg je Bog izabrao zbog njegove jednostavnosti, ali i zbog njegove čvrste vjere da bude onaj koji će se brinuti za Božjega Sina, da bude onaj kojem će biti povjerena briga za Isusov život u njegovom djetinjstvu, u njegovoj mladosti, da bude onaj koji će se napokon brinutu i za Blaženu Djevicu Mariju, Majku našega Boga.

Znamo da u Svetom pismu o njemu ništa ne nalazimo konkretno, da ni jednu jedinu riječ nitko nije zapisao što je izišla iz njegovih usta. No, on je, sestre i braćo, svima nama uzor, poticaj. Njega nam Gospodin daruje kao onoga koji se za nas zauzima, baš onako kako se on u svom skromnom i jednostavnom životu zauzimao za Isusa i za njegovu Majku. Sv. Josip nam postaje primjer brige za obitelj, brige za ljude, za braću i sestre, za one koje je Bog stavio na naš životni put,“ naglasio je između ostalog predvoditelj slavlja.

Potom je potaknuo vjernike da se ugledaju u Josipovu vjeru kojom je on prihvatio Božji plan, Božje poslanje i bio otvorenog srca za svaki Božji zahvat. Jednako tako preporučio je vjernicima da njihove molitve i dalje budu upravljene Bogu po Josipovom zagovoru, u tišini, skromno i s velikom ljubavlju koja svoj uzor traži u Kristu Gospodinu, Majci Božjoj i sv. Josipu.

„Dragi vjernici, Gospodin Isus nas ovom svojom riječju poučava da budemo na pravome putu ustrajni, da se damo poučiti njegovom riječju i da slušamo glas Crkve koji nas vodi prema spasenju,“ poručio je vlč. Tomislav.

Štovatelji sv. Oca Josipa, kao i sestre karmelićanke, i trećega su dana, na samu uočnicu, bili dionici Josipovih milosti. Svečanom Večernjom Časoslova sestre karmelićanke ušle su u svetkovinu sv. Josipa, za koju su se spremale euharistijom, molitvom i pjesmom kroz devet srijeda, ispunjavajući tako zavjet svojih prvih sestara, kojima je Gospodin, po sv. Josipu, u Drugom svjetskom ratu, sačuvao duše i samostan od sigurnog i uništenja. Hvala ti sv. Josipe!

Monfortanac o. Zdravko Barić, SMM, predvodio je misno slavlje drugog dana trodnevnice u čast sv. Josipu, u srijedu 17. ožujka u Karmelu u Brezovici. Na početku misnoga slavlja potaknuo je vjernike da, nadahnjujući se na Apostolskom pismu pape Franje „Patris Corde“, Očevim srcem vole Isusa kao što ga je sv. Josip volio i da se za propuste na tom području pokaju.

U prigodnoj homiliji p. Barić je ohrabrio prisutne spoznajom da nas dragi Bog nikada ne zaboravlja, kao ni Majka Božja, a niti sv. Josip, da su oni uvijek s nama i da misle na nas. A zatim je nastavio i rekao da je sv. Leopold Bogdan Mandić govorio o sv. Josipu da on bez buke čini velika čudesa. „To ne znači da je Josip stalno šutio, učio je govoriti maloga Isusa, moliti, a i razgovarao je sa Blaženom Djevicom Marijom i sa ljudima, prijateljima i susjedima, a imao je obrt pa je morao ugovarati poslove. Međutim, tradicija Crkve je uvijek u njemu prepoznavala jednu vrlo važnu vrlinu koja nam jako nedostaje,“ naglasio je između ostalog  propovjednik. Ta vrlina je nenametljivost ili samozatajnost.

Obično ne volimo ljude koji puno govore, samo nešto komentiraju i guraju se tamo gdje im nije mjesto i njihova riječ uvijek mora biti zadnja. To su dominatni ljudi koji imaju potrebu biti uvijek u pravu, a u pozadini stoji grijeh taštine, oholosti i sebeljublja. Takvi smo ponekad i mi. Zatim se upitao po čemu se raspozaju Božji ljudi, pravi svećenici i autentične časne sestre, ljudi koji su vođeni Duhom Svetim? Upravo po samozataji, nenametljivosti, koji radije sami izgaraju, nego da se drugim nameću. Oni se radije maknu nego da drugima zauzimaju mjesto. Oni se radije sami žrtvuju nego da stalno kukaju i kritiziraju.

A samozatajna osoba je shvatila da je važnije biti ljubazan nego u pravu; da je važnije biti strpljiv nego bit u pravu, biti šutljiv nego biti u pravu, jer ponekad jedna nespretna riječ u krivo vrijeme može srušiti ono što si gradio godinama, jedna nespretna riječ u krivo vrijeme može porušiti mostove između tebe i osoba koje ti je Bog stavio na životni put, misli su voditelja slavlja.

A u daljnjem nastavku propovijedi p. Zdravko posvjedočio je i ovo: „Zato nikada dovoljno te kreposti nenametljivosti, samozatajnosti. A sv. Josip je zauzimao mjesto koje mu je dao Bog. On se ništa ne buni, on ništa ne reagira, on je u duhu poslušnosti, u duhu vjernosti, osluškuje Duha Božjega, brine se o Isusu, brine se o Mariji. On se brine za ono što mu je Bog povjerio! I to je ona nenametljiva odgovornost. Tako je i nama danas, tebi je Bog povjerio određeni posao, određene ljude, to je tvoja odgovornost. Tu se moraš ostvariti kao osoba; tu se vrši volja Božja, tu Bog s tobom treba biti zadovoljan, u tvom malom svakodnevnom životu. Tu je Josip velik, šutljiv, ponizan, marljiv, nenametljiv, samozatajan, a opet Božji čovjek koji osluškuje nadahnuće Duha Svetoga! Osluškivati poticaje Duha Svetoga tamo gdje ti živiš, tamo gdje ti radiš, tamo biti odgovorna osoba, odgovorna nenametljivost,“ rekao je propovjednik. Zatim je pozvao vjernike da mole Duha Svetoga kako bi u njima oblikovao ovu važnu ljudsku i kršćansku vrlinu – nenametljivost.

Potom je preporučio prisutnima da poput sv. Josipa budu nenametljivi, samozatajni, marljivi, odgovorni poslužitelji Božjeg dijela u svojem životu. Ako im je to ponekad preteško, onda neka se obrate Isusu i učine to njemu za ljubav, da Bog bude prisutan, a ne toliko oni, da se Bog nametne kroz njih, a ne da se oni nameću drugima.

Misnom slavlju su nazočili štovatelji sv. Oca Josipa, a čitanje i molitvu vjernika su pročitali Dora Nestić i Tomislav Skender. Sestre karmelićanke animirale su pjesmom misno slavlje, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD. Završnom pak pjesmom „Zaštitniku Domovine“ preporučile su mu Domovinu, naš narod i naše obitelji. Pri kraju euharistijskog slavlja, p. Zdravko je uputio Gospodinu ovu molitvu: „Molimo Te Bože, daruj nam komadić Josipova srca da možemo nježno ljubiti Isusa Krista!”.

U Godini svetoga Josipa, novozagrebački dekan i župnik u Savskom Gaju prečasni Ivan Topolnjak otvorio je, misnim slavljem, u Stepinčevom Karmelu, u utorak 16. ožujka trodnevnu pripravu za svetkovinu sv. Josipa.

Nadahnjujući se na misnim čitanjima, propovjednik je ukomponirao njihovu poruku u život sv. Josipa s osobitim naglaskom na Josipovo vršenje volje Božje i na njegovu pravednost i bogoljubnost. Tako je između ostalog rekao i ovo: „ Sada kada smo u tjednu sv. Josipa, onda idimo tim putem, Josipovim putem. Josip sve čini, vrši volju Božju… U evanđelju jako malo piše o sv. Josipu, dvije-tri riječi. Kaže se da je bio muž pravedan i da je bio bogobojazan. Ne treba nam ništa više u životu osim te dvije riječi. Biti pravedan, znači dati svakome njegovo što mu pripada, to je pravednost. I bogobojazan, bojati se Boga. Kada to imamo, sve imamo. Josip nas na to poziva. On se sav daje takav u službu Bogu.

Nisu Josipu bile sve stvari jasne. Znamo da je Josip bio pravednik, da se kanio oženiti kao svi drugi i da je u zarukama s Marijom… Kad je Josip saznao za Marijinu trudnoću, anđeo mu je u snu rekao ‘Ne boj se!’ I nama treba često puta reći  ‘Ne boj se!’ Treba nam samo jedna riječ ohrabrenja, blaga i mila riječ ‘Ne boj se!’ Svega i svačega se plašimo, a ne treba se plašiti, nego imati to Josipovo, biti pravedan i bogobojazan, a Bog će svoje učiniti,“ rekao je propovjednik.

U nastavku propovijedi propovjednik je govorio o Josipovim kušnjama i usmjerio je prisutne kako se s kušnjama treba nositi u životu. Također je govorio i o Josipovom i Marijinom bijegu u Egipat. Kušnje su stalno bile prisutne, ali je sv. Josip izišao jači nakon svake kušnje. Kušnja je tu zato da nas učvrsti u vjeri. Ona tako postaje blagoslovljena, ako živimo u Božjoj volji, pouzdavajući se u njegovu providnost. U tome nam je sv. Josip uzor.

Jednako tako voditelj slavlja istaknuo je Josipovu ulogu u djelu otkupljenja jer je bio Isusov hranitelj umjesto Nebeskog Oca i namjesnik Božji na zemlji. Bog mu je iskazao silno povjerenje, jer mu je povjerio najveće blago koje je imao, svoga Sina. Božje povjerenje sv. Josip nije izigrao kao što to često činimo mi ljudi.

Na kraju homilije prečasni Topolnjak je poručio vjernicima i ovo: „Božja Riječ nas zbilja poziva na veliko preispitivanje. U korizmi trebamo naći one istinske stvari, onaj plan koji Bog ima s čovjekom. Sv. Josip nam pokazuje da je moguće biti bolji i vršiti Božju volju, a to puno puta košta. Kada sâm nešto daš od sebe, kada nešto učiniš, onda ćeš biti sretan.“

Na misnom slavlju sudjelovale su  štovateljice sv. Josipa bosonoge karmelićanke, kao i revni vjernici, Josipovi štovatelji. Misno slavlje pratile su i animirale pjevanjem same čuvarice svetišta, a za orguljama je bila s. M. Kristina  Jadanić, OCD. Misna čitanja pročitala je djevojka Ivona Kubalo, dok su prisutni pozdravili sv. Josipa pjesmom koju je uglazbio mo. fra Izak Špralja, TOR.

Svečanim misnim slavljem koje je predvodio p. Zdavko Barić, SMM, u srijedu 10. veljače 2021. proslavile su sestre karmelićanke u Brezovici i štovatelji bl. Alojzija Stepinca njegov 61. rođendan za Nebo. U uvodnim mislima propovjednik je naglasio da danas slavimo Stepinčevo, bl. Alojzija Stepinca, koji je za nas svet. Jednako tako posvijestio je prisutnima Blaženikovu osudu na montiranome procesu i njegovu tvrdnju da mu je savjest čista, te vjernike potaknuo da i oni ispitaju svoju savjest i stanu u pred Lice Svevišnjega.

Misao vodilja u nadahnutoj propovijedi bila je: Blaženikova pobožnost prema sv. Josipu. Tako je između ostalog rekao i ovo: “Papa  Franjo proglasio je Godinu Svetog Josipa koja će trajati do 8. prosinca ove godine. U Godini svetoga Josipa želio bih propovijedati o pobožnosti kardinala Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa, prema svetom Josipu, zaštitniku Crkve i naše Domovine Hrvatske. Nakon montiranog sudskog procesa od strane Komunističke partije, zagrebački Nadbiskup osuđen je na 16 godina zatvora; odveden je na služenje zatvora u kaznionicu u Lepoglavu gdje je proveo točno 1874 dana ili više od 5 godina.

Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju. Nadbiskup Stepinac sam je opisao stanje u kaznionici: ‘Teško je opisati sve duševne patnje čovjeka u jednom komunističkom zatvoru ili logoru. To je sistem skroz naskroz diabolički. Sve se u tom sistemu osniva na laži, koja je komuniste tako prožela, da je lijepo rekao jedan od njihovih funkcionara: ‘Mi više ni sami ne znamo, kada lažemo, a kada govorimo istinu. ‘“

U nastavku propovijedi, predvoditelj slavlja govorio je o Kardinalovim aktivnostima u zatvoru u Lepoglavi, kao i o njegovom izdržavanju kazne u kućnom pritvoru u Krašiću. U povratku iz Lepoglave donio je sa sobom mape u kojima je bilo sve što je u Lepoglavi sastavio i preveo: 17 svezaka prevedenih života svetaca, 84 propovijedi o BDM, propovijedi o Srcu Isusovu, zatim homilije prema evanđelju za sve nedjelje i blagdane u godini. Između ostalog, sastavio je zbirku Propovijedi prema Litanijama sv. Josipa. U toj knjizi on posebno razmatra svaki zaziv iz Litanija. To njegovo djelo pravi je teološki udžbenik o životu, krjepostima i zagovoru sv. Josipa. Dakle, postoje 26 propovijedi o Litanijama sv. Josipa!  Svaka propovijed bila je na taj način nastavak  njegove službe pastira i biskupa preko pisane riječi.

Pobožnost prema sv. Josipu, Kardinal je naučio još u svome rodnom domu, gdje se na poseban način slavio imendan njegova oca Josipa. Također u svojoj rodnoj župi u kojoj se nalazi vitraj sv. Josipa. Nadalje, Kardinal je držao sliku sv. Josipa na svome radnom stolu i redovito prikazivao sv. Mise na čast sv. Josipu za umiruće.

U propovijedi, na Josipovo 1956. u Krašiću, kardinal Stepinac preporučio je svim vjernicima, uključivši i sebe, da se svakoga dana “barem kratkom molitvicom zazove svetoga Josipa”. Isto tako, ishodio je od Svete Stolice u Rimu, kao predsjednik Biskupske konferencije, da blagdan sv. Josipa bude zapovijedani blagdan za sve biskupije Kraljevine Jugoslavije.

Poznato je da je zahvaljujući pomoći sv. Josipa, uspio, unatoč ekonomskoj i moralnoj krizi, osnovati i izgraditi 14 župa u gradu Zagrebu, a jednu od njih, na zagrebačkoj Trešnjevci, posvetio je sv. Josipu. Bilo je to 20. lipnja 1937. godine. Između ostalog na otvaranju župe rekao je i ovo: „Danas otvaramo župu sv. Josipa pod geslom što sam ga vidio napisana prošle godine, kad je zgrada došla pod krov. Radnici su na vrhu napisali značajne riječi: Živio Krist Kralj! Živio sv. Josip! Živjeli radnici!“

U daljnjem nastavku spomenuo je Kardinalovu radost zbog Papina ustanovljenja blagdana sv. Josipa radnika. Bilo je to 1. svibnja 1955. u Rimu. Isto tako, Kardinal je posvjedočio svoje izuzetno pouzdanje u sv. Josipa pri gradnji Karmela u Brezovici u čije je temelje uzidao sliku sv. Josipa i blagoslovio izgrađeni Karmel 14. travnja 1944. godine. Tom prigodom je rekao i ovo: “Sestre su zaželjele, da se u temelje na jednoj strani uzida karmelski škapular. Učinili smo tako. Stavili smo u limenu kutiju škapular i zazidali. A na drugom uglu kuće – samostana, metnuo sam sliku sv. Josipa i preda mnom su je zidari zazidali. I što vidimo? Kolike su vojske prošle preko Brezovice! I topovi su gruvali. Jedna granata je probila zid ali ga nije srušila, niti je ijedan vojnik prodro u klauzuru. Očito čudo Božje!”.

Na kraju propovijedi, voditelj slavlja je izručio moćnom zagovoru sv. Josipa i bl. Alojziju Stepincu sestre i prisutne vjernike, kako bi još više štovali ova dva Božja prijatelja, te barem kratkom molitvom zazvali njihovu pomoć i zagovor u svakodnevnom životu, te je zanosno uskliknuo: „Živio Sveti Josip! Živio bl. Alojzije Stepinac! Sveti Josipe i bl. Alojzije, molite za našu Domovinu Hrvatsku, za sve naše hrvatske obitelji, molite za duhovnu obnovu u našem narodu i za nova svećenička i redovnička zvanja. “

Na kraju misnoga slavlja p. Barić uputio je Kardinalovu poruku sestrama i svim prisutnim vjernicima: „Učinite što možete milošću Božjom, da se hrvatski narod potpuno preporodi u Kristu, i da sve bude prožeto Duhom Božjim, i pastiri i stado…“

Uz voditelja slavlja, bili su služitelji oltara, čitači i ministranti: Tomislav Skender, Dora Nestić, Šimun i Marija Jurilj, te Lea Balaško, kao i sestre karmelićanke, te vjerni štovatelji bl. Stepinca. Misno slavlje animirale su svojim skladnim pjevanjem sestre karmelićanke, pod ravnanjem i za orguljama s. M. Bonite Kovačić, OCD, uz pratnju postulantice Katarine Pinjušić na violini. Nakon svečanog blagoslova prisutni su ponijeli milosti blagdana u svoj život, a sestre dio Utemeljiteljeve oporuke: „Kad ja zaklopim oči, vi ćete sestre, nastaviti moju molitvu za svećenike i hrvatski narod ovdje na zemlji…“

Župnik u Krašiću, velečasni gospodin Ivan Vučak, predvodio je 9. veljače 2021. euharistijsko slavlje i propovijedao na treći dan trodnevnice, na uočnicu Stepinčeva u njegovom Karmelu u Brezovici.

Nadahnjujući se na misnim čitanjima dana, vlč. Vučak je govorio, prema ulomku iz knjige Postanka, o Božjem stvaranju, a osobitu o stvaranju čovjeka kojega je Bog stvorio na svoju sliku. U tom svom stvaralačkom djelu, propovijednik je zahvalio dragom Bogu na daru života bl. Alojzija Stepinca, te je između ostalog rekao i ovo:

„Danas je dan zahvalnosti, kada želimo Bogu dragome zahvaliti  u ovoj trodnevnici na daru života bl. Alojzija Stepinca. Na daru Blaženikova života možemo točno vidjeti što je to bl. Alojzije Stepinac činio u svojemu životu, kako bismo mogli i mi to primjeniti na svoj život, činiti što je on činio, živjeti kako je on živio, da mogu i ja ovo evanđelje Božje aktualizirati, da ga mogu prenijeti u djelo, da ga mogu staviti u život svakidašnjice. I zato upravo kada god želimo vidjeti na koji način živjeti evanđelje, da živim ovu pročitanu Božju Riječ, onda mi Bog daje prvo ovo: knjigu Postanka, načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična… Onda znači da želim biti onaj koji sam stvoren na sliku Božju, da želim nasljedovati Boga, živjeti onako kako je On živio. I zato nas Isus ovdje upozorava u ovom današnjem evanđelju, dobro progovara Izaija o vama, ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Svaki od nas se treba zapitati na koji način hvalimo i slavimo Boga?,“ rekao je propovjednik.

Onda je naveo da nije dovoljno ići samo na sv. misu i pričestiti se, vršiti zapovijedi, te primiti Božji blagoslov i kada iziđemo iz crkve ostati isti, kao da se ništa nije dogodilo. Potom se zapitao: Nosimo li mi sliku Božju tako u svoj život, u susrete s ljudima, na svoje radno mjesto, u svojoj obitelji? Ili, s druge strane, želimo ugoditi svom egu, svojoj samodostatnosti, svojoj sebičnosti, čime smo slični farizejima i pismoznancima, a zaboravljamo na svoju prolaznost i krhkost.

„Bl. Alojzije Stepinac je otišao s ovoga svijeta, ali mi i danas osjećamo da je živ. Zašto? Jer je živio sveto evanđelje, jer je čovjek koji je bio svjestan da je stvoren na sliku Božju, jer kaže ovdje: Ti ga učini malo manjim od Boga … Jer ako smo stvoreni na sliku i priliku Božju, onda braćo i sestre, koga se bojimo? Koga se bojimo ako znamo da je sam Bog udahnuo dah u nas? Alojzije Stepinac, ako je išta radio do zadnjeg svojega atoma snage, darivao se ljudima, spašavao je ljude, molio se za njih, prikazivao žrtve za njih, krv svoju prolijevao za njih, bio je onaj koji je zaista ovo živio!

Ploditi i množiti se može se svakoga dana dobrim djelima. Koga ćeš danas blagosloviti, komu ćeš danas učiniti dobro djelo, komu ćeš danas donijeti čašu hladne vode, za koga ćeš danas izmoliti krunicu, hoćeš li danas posjetiti neku staru osobu, možda koju već dugo nisi nazvao? Kome ćeš danas udijeliti svoj oprost ili ćeš biti onaj koji je zatvoren u sebe i cijelo vrijeme razmišlja o tome hoću li oprostiti ili neću oprostiti?“ upitao je voditelj slavlja.

U nastavku propovijedi govorio je o zahvalnosti bl. Alojzija Stepinca za primljena dobročinstva i talente koje mu je Gospodin povjerio, a koje je on velikodušno darivao drugima. Jednako tako je podsjetio prisutne da ćemo sutra slaviti blagdan Stepinčeva, njegov rođendan za Nebo, a on nas je zadužio ovdje na zemlji da budemo zahvalni dragom Bogu, da rod rodimo i obagaćujemo i blagoslivljamo druge, da budemo odraz Božje slike ovdje na zemlji, jednom riječju, da budemo sveci naših dana, prepoznatljivi ovome svijetu.

I na kraju, krašički župnik je poručio štovateljima bl. Alojzija Stepinca i ovo: „Kada dođeš negdje na izložbu i vidiš neku lijepu sliku, onda se možeš diviti tome umjetniku koji je to napravio. Ne trebaš imat deset komentatora i prevodioca šta je to naslikano tu, jer to su kršćani. Ne moraš govoriti tko si i što si. Neka drugi ljudi vide na tebi i neka kažu: Gledaj kako je ovaj smiren, kako je ponizan, kako je dobar, kako je onaj koji ne drži samo do sebe, nego kako je onaj kojemu je stalo do zajednice. I onda će ta osoba gledajući tebe reći: ‘Gle, pa i ja tako želim živjeti! Vidim da je taj put dobar.’ Neka nam u tome pomogne i bl. Alojzije Stepinac!“

I treći dan trodnevnice, na uočnici Stepinčeva, bili su na misnom slavlju revni čitači i ministraniti: Tomislav Skender, Dora Nestić, Šimun i Marija Jurilj, te Lea Balaško, kao i sestre karmelićanke, te štovatelji i prijatelji Blaženika. Misno slavlje animirale su svojim skladnim pjevanjem čuvarice svetišta, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a za orguljama je bila s. M. Kristina Jadanić, OCD. Pri kraju euharistijskog slavlja, vlč. Vučak je upoznao prisutne sa sutrašnjim rasporedom slavlja u Svečevom rodnom kraju i objedinio Krašić i Karmel, te zajedno sa vjernicima i sestrama izmolio molitvu za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, a sestre je obdario njegovim novim izdanjem križnoga puta pod naslovom „Na križnom putu s Isusom i Alojzijem Stepincem“. Sestre pamte i ove Utemeljiteljeve riječi koje je izgovorio, ne jednom, u krašičkom zatočeništvu: „Kad bih mogao, pješice bih došao u Karmel.“

Velečasni gospodin Željko Nestić, župnik župe Rođenja Isusova na zagrebačkoj Kajzerici predvodio je, u ponedjeljak 8. veljače 2021. misno slavlje uz nadahnutu homiliju u prigodi drugog dana trodnevne priprave za Stepinčevo.

Govoreći o počecima Božjeg stvaranja prema misnim čitanjima toga dana i prema knjizi Postanka, rekao je koliko je važno da je sve stvorio Bog. On započinje, stvaranje je njegovo djelo. „Ne bih se usudio tumačiti kako su to nebesa i zemlja stvarani, ali ono što je sigurno: ‘stvori Bog.’ Ovo nam je prevažna informacija – Bog započinje, njegova je inicijativa – želi se izraziti, a kako je sam Ljubav, želi ju podijeliti – zato na kraju ovog popisa stvorenih divota, stvara čovjeka na svoju sliku.

I kao i sami što činimo, kada nam je do nekog stalo, onda mu priredimo najbolje moguće mjesto, iznosimo najbolje od sebe što imamo. Tako i Bog za čovjeka uređuje Zemlju, preobražava tu prazninu u puninu.” ustvrdio je vlč. Nestić.

U nastavku homilije rekao je da Bog stvara svojom Riječju i taj događaj za čitavu povijest određuje vrijednost izgovorene Riječi, te ju podiže na jednu drugu razinu i daje joj stvaralačku moć. Riječ Božja od pustinje, neprijateljskog okruženja, od kaosa čini vrt – raj zemaljski, gdje je Bog odredio čovjeku mjesto i život. Bog želi čovjeku samo najbolje i čini za njega što je najbolje, misli su propovjednikove.

Nadalje, u Novom zavjetu, Riječ je Tijelom postala, a u nama kao da se ništa nije dogodilo: zatrovani smo svime i svačime da ne primjećujemo Božji govor. No, sveci i Božji prijatelji su ga primjećivali i Riječ Božja ih je preobražavala, mijenjala.

„Upravo sveti likovi poput našeg blaženog Alojzija Stepinca, dokaz su djelotvornosti Riječi Božje i njezine snage koja ima moć preobraziti čovjeka. On je dozvolio toj Riječi koju je i on slušao da proizvede preobrazbu u njegovu životu. Dakako de se ponajprije radi ovdje o učinku Božje milosti koja djeluje po riječi. A riječi su prevažne. Koliko smo riječi izgovorili uzalud, tako… da nešto kažemo. Pa i sad govorimo, upravo riječima želimo sami sebe oraspoložiti, uvjeriti u mogućnost preobrazbe. A što bismo mijenjali? Što to imamo preobraziti?

Ponajprije sebe. Htjeli bismo i mi postati plodno tlo za Riječ Božju, neka raste, cvjeta, donosi plodove, to onda ima smisla. Plodni život koji buja, nasuprot praznini i besmislu, pustinji. To je život svetaca, onaj koji buja, lišće mu nikad ne vene, sve što radi dobrim urodi pjeva psalmist. Ili kako reče blaženik: ‘Ili smo katolici ili nismo.’  Htjeli bismo: ne biti proračunati, ne želimo biti osrednji. Želimo biti opredjeljeni potpuno za Isusa Krista! Takve promjene smo potrebni. I čini se da je upravo to temelj svetosti, potpuna opredijeljenost. A ta opredijeljenost podrazumjeva i moje slabosti, ona ih podnosi i postepeno usavršuje,“ naglasio je voditelj misnoga slavlja.

Isto tako rekao je da je bl. Alojzije hodao ovim karmelskim hodnicima i da je služio misu u ovoj samostanskoj crkvi, te je bio cijeli svoj život usmjeren prema Kristu. Dozvolio je Riječi Božjoj da u njemu stvori sve novo.

O njemu je pisao i papa Benedik XVI. u jednom svojem razmišljanju u kojem govori o Danteovom posljednjem pjevanju Božanstvene komedije o nekome pristiglom hodočasniku, možda iz Hrvatske, koji je očaran Kristovom slikom na Veronikinom rupcu i svoj pogled čvrsto drži upravljen u Krista Gospodina na toj slici. Taj anonimni Danteov Hrvat je za nas blaženi Alojzije Stepinac. On je uistinu držao svoj pogled upravljen u Isusa, razmatrao o njemu i neprestalno se suobličavao Kristu do preobrazbe u njega i tako postao živa slika trpećeg Krista s trnovom krunom i ranama njegove muke.

Mnogi sveci, ne samo bl. Alojzije, odgovarajući na Božje milosti dozvolili su da Krist njihovu podivljalu, zatrovanu narav preobražava u Nebo. Na kraju vlč. Nestić primjetio je: „U ozračju današnjeg evanđelja i ozdravljenja, pa i fizičkoga: koliki su ozdravili po zagovoru blaženog Alojzija? Krist je po njegovom životu nastavio djelovati među svojima, nastavio je ozdravljati. Treba li nam više dokaza o njegovoj svetosti?,“ upitao se propovjednik i poručio vjernicima na kraju homilije da mole zagovor i zaštitu blaženog Alojzija Stepinca u ovim neobičnim vremenima jer je i njegovo vrijeme bilo neobično. No, tim više, nam je potreban takav primjer – koji nam pokazuje kako ostati čvrsto navezan na Krista i (p)ostati Božji, poručio je vlč. Nestić.

Na Euharistijskom slavlju bili su uz voditelja slavlja ministranti i čitači:  Dora Nestić, Šimun, Marija i Jakov Jurilj, Luka i Lea Balaško, te Tomislav Skender kao i štovatelji bl. Alojzija Stepinca i sestre karmelićanke koje su animirale misno slavlje svojim skladnim pjevanjem pod ravnanjem i za orguljama s. M. Bonite Kovačić, OCD.  Nakon blagoslova i prigodne pjesme u čast Blaženika: „Tvoj te narod“, vjernici i sestre ojačali su svoj duhovni život na primjeru i životu bl. Alojzija i njemu preporučili Crkvu, narod, svoje obitelji, djecu i mlade, kao i svoje bolesnike i patnike.