Srebrni jubilej na Petrovo
Ovogodišnje Petrovo, u utorak 29. lipnja 2021., u Stepinčevom Karmelu u Brezovici, bilo je drugačije od prijašnjih. Svečanom misnom slavlju koje je predvodio karmelićanin o. Srećko Rimac, OCD, magistar bogoslova, pridružila se zahvala Gospodinu i Majci Božjoj sestre Mirjam od Bezgrešnog začeća, OCD (Vesna Matešić), u prigodi 25. godina njezinog služenja Kristu, Karmelu i Crkvi po životu molitve i svetih zavjeta.
Uz voditelja slavlja o. Rimca, bili su i suslavitelji: don Stjepan Bolkovac, SDB, vlč. mr. Andrija Miličević, te bogoslovi karmelićani: br. Ante Jakus, OCD, i br. Jakov Milić, OCD, i ministranti i čitači: Jakov i Šimun Jurilj, Luka i Lea Balaško. O. Srećko upoznao je prisutne, na početku misnoga slavlja, s kratkim životopisom s. Mirjam koja je rođena u Zagrebu, a živjela je s roditeljima i bratom u Rijeci, gdje je završila srednju ekonomsku i hoteljerski fakultet, a u Karmel je ušla 2. kolovoza 1993. godine. Nakon pet godina formacije položila je svoje doživotne zavjete 12. lipnja 1998. godine…
Zatim su slijedila misna čitanja: br. Jakov Milić pročitao je prvo čitanje, a br. Ante Jakus drugo, dok je vlč. Andrija Miličević otpjevao Evanđelje. Nakon Evanđelja, slavljenica s. Mirjam obnovila je svoje predanje i vjernost Gospodinu po svetim zavjetima, te krenula gorljivom hrabrošću srca u daljnji hod s Gospodinom i Majkom Božjom.
U nadahnutoj homiliji propovjednik je govorio o dvojici Prvaka apostolskih, sv. Petru i Pavlu, koji su temelji Crkve, a Isus ih je izabrao u svoju službu. Naglasio je da Bog može učiniti velike stvari u životu ljudi koje poziva u svoju službu, a čovjek je onaj koji slobodno odgovara na taj Božji poziv. „Nitko sam sebe ne poziva. Bog je u središtu današnjega slavlja. A ljudski stvor, što može dati Bogu? Može dati nešto što naizgled posjeduje, najviše što može dati jest prikazati Bogu samoga sebe. To je sestra Mirjam učinila prije 28. godina kada je prikazala cijeli svoj život Bogu. Bogu nije dala nešto od sebe, nego cijelu sebe. Jer ‘ljubav se plaća samo ljubavlju,’ kaže sv. Ivan od Križa. A zavjeti su samo sredstvo po kojemu se ostvaruje to potpuno darivanje. Svaki poziv je ne samo velika tajna, nego i otajstvo ljubavi između duše i Isusa, između Zaručnika i zaručnice,“ rekao je između ostalog o. Rimac.
U nastavku homilije govorio je o otajstvu svakoga poziva, kojega mistici uspoređuju sa slikom braka, koji se na tajanstven način odvijao i u duši s. Mirjam, jer je ona u snazi Isusove ljubavi ostavila sve i pošla za svojim Zaručnikom. Taj Božji dar s. Mirjam darovan je po njoj čitavoj zajednici, koja je danas Bogu zahvalila na tom daru poziva i na 25. obljetnici redovničkih zavjeta.
Isus je duboko ušao u njezin život i promjenio ga po Djevici Mariji. Marija ju je dovela prije 28. godina u svoj Red u Karmel u Brezovici i ona je imala posebnu ulogu na njezinom duhovnom putu. Prema Konstitucijama bosonogih karmelićanki kaže se da sestre moraju živjeti u prijateljstvu s Kristom i Marijom, Djevicom vjernom, koja je uzor posvećenog djevinčanstva, savršene poslušnosti i siromaštva. Ona je također primjer kako ljubav može dušu preobraziti u Krista i sjediniti je s njime, a što možemo iščitati u poruci Blagovijesti, misli su voditelja slavlja.
Osvrnuvši se na Prvake apostolske, sv. Petra i sv. Pavla, propovjednik je naglasio da je susret s Isusom promijenio njihove živote, a tako je i s. Mirjam susrela Isusa preko Marije i promjenila svoj dosadašnji život. Petar i Pavao postali su apostoli, a s. Mirjam karmelićanka. Marija je bila poveznica između njih jer je ona Kraljica apostola i Majka i Kraljica Karmela.
Propovjednik je još govorio o tome što znači biti zaručnica Kristova i preobraziti se u Srce Zaručnikovo. Isto tako poručio je prisutnima prema sv. Elizabeti od Presvetog Trojstva da biti zaručnica znači „imati oči u Njegovima, misli obuzete Njime, srce svo zauzeto, sve zahvaćeno, kao izvan sebe i prešlo u Njega, dušu puno Njegove duše, puno Njegove molitve, čitavo biće zarobljeno i darovano. To znači ući u sve Njegove radosti, dijeliti sve Njegove žalosti. To znači biti plodna, suotkupiteljica, privoditi duše k milosti…, Zaručnica u Karmelu, to znači imati goruće srce proroka Ilije, pronicavo srce Terezije, goriti od revnosti za Njegovu slavu.“
Takvu zaručničku ljubav poželio je o. Srećko s. Mirjam, kao i svim sestrama i prisutnim vjernicima, te završio homiliju mislima bl. Marije Kandide od Presvete Euharistije: “,Otkrila sam tajnu: tolika ljubav, tolika strast za Isusa u Hostiji, za Isusa koji boravi među nama, došla mi je od Marije! Ima u tome nešto od njezina Srca!’ Otvorimo se i mi Mariji i neka ona u nas ulije makar dio svoga Srca da se i u nama kao i u bl. Mariji Kandidi pojavi tolika ljubav prema Isusu.“
Na kraju misnoga slavlja, don Bolkovac je zahvalio voditelju slavlja i svima prisutnima, te čestitao slavljenici i sestrama. O. Rimac podijelio je s. Mirjam i sudionicima slavlja svečani blagoslov, a vjernici su, pod vodstvom sestara karmelićanki i orguljašice s. M. Bonite Kovačić, OCD, zapjevali gromoglasni: „Do nebesa nek se ori!“, i dali Gospodinu čast i slavu po Apostolskim prvacima i po srebrojubilarki s. Mirjam. Bratsko-sestrinsko druženje u govornici nije izostalo, kao i preporuke u molitve i u daljnji zajednički hod s Gospodinom.
U nedjelju, 20. lipnja 2021., mladomisnik karmelićanin o. Stanko od Utjelovljenja (Pažin) posvjedočio je svoju vjeru, ljubav i predanje Gospodinu svečanim euharistijskom slavljem kod svojih sestara karmelićanki u Brezovici. Asistirao mu je njegov subrat bogoslov br. Ante Jakus, a tu su bili i ministranti Šimun, Marija i Jakov Jurilj, te Lea i Luka Balaško, dok je zbor sestara karmelićanki uveličao misno slavlje svojim skladnim pjevanjem pod vodstvom s. M. Bonite Kovačić.
Nadahnjujući se na misnim čitanjima trinaeste nedjelje kroz godinu, mladomisnik je očitovao svoju radost zbog prisustva zajednice vjernika okupljene oko Kristova oltara koja u euharistijskoj žrtvi želi prinijeti Bogu svoje molitve kao miomirisni kad pred Lice Svevišnjega. „Svaka naša Euharistija treba biti jedan ugodni miomiris koji se uzdiže iz naših srdaca pred lice Božje. Crkva nas uvijek kroz sakramente krijepi i potiče da se trgnemo, da budemo žarči u svojoj vjeri. I uvijek nam Crkva govori prvo po Pismima, dakle, uvijek u svetoj misi imamo mogućnost čuti Riječ Božju koja je živa Riječ i onda u drugome dijelu mise ta Riječ po svećenikovim rukama na oltaru postaje Tijelo i mi se hranimo živim Gospodinom,“ rekao je između ostalog o. Pažin.
Tumačeći Božju Riječ, govorio je o Božjoj ljubavi koja je u Kristu Isusu za nas umrla na križu, kako bi mi živjeli Kristovim životom i uskrsnuli. Isto tako, spomenuo je da nam je Krist pokazao put u Život, ali da je i trajno ostao s nama prisutan u Svetim Sakramentima. On nas uvijek jača i s nama je u trenucima kušnje, kao što je bio i s apostolima za vrijeme oluje na moru. U nastavku homilije propovijednik se zaustavio na dvije riječi iz pročitanog ulomka Evanđelja: “prijeđimo prijeko,“ što sadrže višestruko značenje. Naime, čovjek je pozvan prelaziti preko određenih pogrešaka kod ljudi s kojima živi; praštati im, odmicati se od onoga što nije dobro i u konačnici prijeći iz ovozemaljskog života u život vječni. Isto tako, pojasnio je smisao lađe, koja ima različite simbole, a jedan od najčešćih je da je lađa Crkva u koju smo ušli po sakramentu krštenja.
Spomenuvši se životne opasnosti u kojoj su se našli apostoli, a Isus je spavao, rekao je, navodeći zgodu iz Evanđelja, da je Isus Bog i da je on Gospodar prirode i onda kada spava, jer je sve u njegovoj ruci i pokorava mu se. Isto tako, objasnio je da njegovoj kontroli ne može ništa izmaknuti, a to potvrđuje njegovu božansku dimenziju.
“Mi se nalazimo u lađi života. Mi se nalazimo u Crkvi kao u lađi koja plovi ovim svijetom i toliko nam se puta čini da ta lađa tone, jer vidimo realno svojim očima određene pogreške, propuste, sablazni i bojimo se: ‘Što je ovo? Isuse gdje si? Zar ne vidiš da mi tonemo? Zašto ti spavaš?’
Nama se čini da On nekad spava, da je odsutan, a On uvijek iznova kaže: ‘Zašto se bojiš? Zašto sumnjaš malovjerni?’ ‘U mojoj je ruci sve i ja upravljam tom lađom, ja upravljam tom Crkvom i ona zbog svoje ljudske dimenzije uvijek će se negdje okrhnuti, uvijek će negdje malo popustiti, ali zbog one božanske dimenzije i zbog toga jer je On nju utemeljio i jer smo mi s Njim u njoj, mi se ne moramo bojati da će ona potonuti, da će ona biti uništena jer je On zagarantirao: ‘ni vrata je paklena neće nadvladati.’“
Jednako tako, posvijestio je prisutnima određene situacije na koje nailazimo u svojem duhovnom životu i naglasio da to sv. Ivan u Križa naziva tamnom noći duše, kada nam se čini da Isus spava u našoj nutrini. Baš u tim trenucima, poručio je mladomisnik, potrebno je pojačati svoju vjeru i ne temeljiti je na osjećajima i emocijama, nego se uvijek oslanjati na Isusovu riječ koju nam je ostavio. Još je poručio vjernicima i ovo: da je sv. Mala Terezija, koja je odabrala svoj mali put svetosti, u svemu gledala dobro, iako je vidjela teškoće života, nepravilnosti, probleme u međuljudskim odnosima. Ona je, usprkos svemu odabrala Isusa za vođu i Učitelja i gledala u svemu dobro. Dozvolila je da Isus spava u lađi njezine duše kada se za vrijeme molitve mučila, kada je spavala za tijekom razmatranja i zaključila; da Otac jednako voli svoje dijete i kada spava i kada je budno.
Pri završetku homilije, mladomisnik je zaželio vjernicima da budu hrabri, da se ne prestraše raznih oluja života, jer je kormilar naših lađa Isus Krist i uvijek je uz nas. Isto tako, preporučio je da zajedno plovimo ovim svijetom kako bismo jednog dana prešli prijeko i sjedinili se sa tisućama onih duša koje su kroz povijest Crkve prešli na taj put i sada gledaju Božje lice.
Na kraju euharistijskog slavlja, mladomisnik o. Stanko podijelio je prisutnima svečani mladomisnički blagoslov, a cijela crkva orila je od stihova pjesme o. Petra Perice „Do nebesa nek se ori.“
Druženje se nastavilo u karmelskoj govornici, gdje su sestre, mladomisnik o. Stanko i brat Ante razgovarali o minulim mladomisničkim događajima i danima, obnavljali uspomene i slušali nove planove i iskorake na koje Gospodin poziva mladomisnika o. Stanka, a pred kojima je i br. Ante Jakus.
U prigodi četvrte obljetnice svećeničkog života i rada, u četvrtak, 17. lipnja 2021., svećenici Zagrebačke nadbiskupije zahvalili su Gospodinu i Majci Božjoj misnim slavljem, koje je predvodio, u ime svojih prisutnih kolega, vlč. Krunoslav Kolar, župni vikar župe sv. Petra u Zaprešiću. Uz njega su bili kolege suslavitelji: vlč. Mario Dukić, odgojitelj u Zagrebačkom bogoslovnom sjemeništu, vlč. Tomislav Šagud, župnik župe sv. Jelene Križarice u Zaboku, vlč. Željko Nestić, župnik župe Rođenja Isusova, u zagrebačkoj Kajzerici, a u duhu im se pridružio vlč. Danijel Hačko, upravitelj župe sv. Vida mučenika u Brdovcu.
Voditelj slavlja vlč. Kolar obratio se prisutnim vjernicima i sestrama, te je između ostalog rekao da je Euharistija zahvala koja ih je okupila i da su se oni danas došli zahvaliti Gospodinu na daru svećeništva kojeg su primili točno na današnji dan, prije četiri godine.
Misno čitanje pročitala je Dora Nestić, a molitvu vjernika Tomislav Skender, dok je zbor sestara karmelićanki animirao misno slavlje svojim skladnim pjevanjem, a vjernici su im se pridružili.
Na kraju misnoga slavlja, vlč. Krunoslav posvjestio je misli sv. Ivana Pavla II., i rekao je da je zadaća svećenika, a i svakog vjernika, uprisutniti Boga na zemlji i postati svet. Isto tako, naglasio je da svaki od njih petorice svećenika ima svoju životnu priču; završili su različite studije i radili su. No, kad ih je Riječ Božja dotakla, poput apostola ribara, ostavili su sve i krenuli su za Gospodinom. Jednako tako, spomenuo je da je duboko uvjeren da je svako svećeničko i duhovno zvanje, pa tako i njihovo, plod ustrajne molitve i žrtve, na čemu su sestrama iskreno zahvalni.
Euharistijsko slavlje završilo je svećeničkim blagoslovom, te pjesmom Majci Božjoj Karmelskoj: „Djevo što blistaš“, koju je uglazbio mo. Ljubomir Galetić, kao i prijateljskim sestrinskim druženjem, te preporukama svećenika u daljnju molitveno-duhovnu pratnju.
U subotu, 15. svibnja 2021. godine, u ranim popodnevnim satima, posjetila su braća karmelićani u formaciji, zajedno sa svojim magistrom o. Srećkom Rimcem, OCD, svoje sestre karmelićanke u Brezovici. U radosnom i prijateljskom susretu, braća i sestre su se međusobno upoznavali i izmijenili svoja duhovna iskustva. Tu su bili: br. Alojzije od Božanskog Srca Isusova, br. Ivan Pavao od Kraljice sv. Krunice, br. Jakov od Križa, br. Lovro od sv. Josipa, br. Ante od Gospe od Blagovijesti, br. Leopold od Euharistijskog Isusa, br. Ante od Krista Kralja, br. Juraj od Terezije od Djeteta Isusa.
Zanimali su se za detaljnu povijest dolaska prvih sestara karmelićanki u Brezovicu: od zamisli ondašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Alojzija dr. Stepinca, pa preko njegovog poziva prvih sestara; Majke Regine Terezije Trbljanić i s. Marije Josipe Laufer, da osnuju Karmel u Hrvatskoj, u Brezovici, sve do nedaća Drugog svjetskog rata, gradnje novog Karmela, nadbiskupova poziva braće karmelićana u Remete, pa do osnutaka novih sestarskih Karmela u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Albaniji.
Bilo je razgovora i o suradnji braće i sestara na duhovnom, liturgijskom, sakramentalnom i drugim područjima, te na molitvenoj podršci u življenju zajedničke terezijanske karizme. Između ostalog, braća karmelićani su sestrama predstavili svece karmelskoga Reda koje obrađuju, a u Crkvi su manje poznati. Bilo je tu lijepih zanimljivosti s kojima su sestre obogatile svoj redovnički život. Nije manjkala ni pjesma, osobito „Krist na žalu“ koju su sestre zapjevale uz pratnju violine i gitare, a braća su otpjevala pjesmu Majci Božjoj: „O mila Majko nebeska.“
Susret se nastavio s molitvom Večernje Časoslova, gdje se pjesma braće i sestara vinula put nebesa na blagoslov Crkve i radost nebesnika. Sestre i braća nastavili su svoj hod stazama Karmela, svaki na svom mjestu, podržani međusobnom molitvom i duhovnom blizinom, s novom gorljivošću i poletom srca.
(Nedjelja Dobroga Pastira – IV. vazmena nedjelja, 25. travnja 2021.)
Sveti Josip: Poziv kroz san
Draga braćo i sestre!
Dana 8. prosinca 2020. godine, u povodu 150. godišnjice proglašenja svetoga Josipa zaštitnikom cijele Crkve, započela je posebna godina posvećena njemu (usp. Dekret Apostolske pokorničarne, 8. prosinca 2020.). Napisao sam apostolsko pismo Patris Corde kako bi se „uvećala ljubav prema tomu velikomu svetcu“. Zapravo je riječ o jednoj izvanrednoj osobi koja je ujedno „vrlo bliska našem ljudskom iskustvu“. Sveti Josip nije činio zadivljujuće stvari, nije imao neke osobite karizme, nije se činio osobitim onima koji su ga susretali. Nije bio slavan ni istaknut: evanđelja ne donose ni jednu njegovu riječ. Ipak, svojim običnim životom ostvario je nešto izvanredno u Božjim očima.
Bog gleda što je u srcu (1 Sam 16,7) i kod sv. Josipa prepoznao je očinsko srce, sposobno darovati i stvoriti život u svakodnevici. Tomu teži svaki poziv: stvarati i obnavljati živote svaki dan. Gospodin želi oblikovati srca očeva i majki: otvorena srca, sposobna za velike stvari, darežljiva u sebedarju, sućutna u smirivanju tjeskobe i nepokolebljiva u jačanju nade. Sve su te karakteristike uvelike potrebne svećenicima i posvećenim osobama, osobito u današnje vrijeme koje je obilježeno krhkošću i patnjama uzrokovanim pandemijom koja je urodila nesigurnošću i strahom glede budućnosti i samoga smisla života. Sveti Josip dolazi nam ususret svojom blagošću kao svetac „iz susjedstva“; a u isto vrijeme njegovo nas snažno svjedočanstvo može usmjeriti na životnom putu.
Sveti Josip predlaže nam tri ključne riječi za poziv svakoga čovjeka. Prva je riječ san. Svatko u životu sanja o nekom ostvarenju. Opravdano je gajiti velike čežnje, uzvišena očekivanja koja prolazni ciljevi – kao što su uspjeh, novac i zabava – ne mogu ispuniti. Kada bismo pitali ljude da u samo jednoj riječi izraze životne snove, ne bi bilo teško zamisliti da je ta riječ „ljubav“. Ljubav daje smisao životu jer otkriva njegovo otajstvo. Uistinu, život se ima samo ako ga se daje, posjeduje ga se samo ako ga se daruje u potpunosti. Sveti Josip može nam o tome mnogo reći jer je, preko snova koje mu je Bog nadahnuo, svoj život učinio darom.
Evanđelja govore o četirima snovima (usp. Mt 1,20; 2,13.19.22). Iako su to bili Božji pozivi, nije ih bilo lako prihvatiti. Nakon svakoga sna Josip je morao promijeniti svoje planove i izložiti se opasnosti, žrtvujući vlastitu volju kako bi prihvatio otajstveni Božji naum. Josip je imao neizmjerno povjerenje u Boga. Možemo se ipak pitati: „Zašto toliko vjerovati jednom običnom snu?“ Iako se u starini snovima pridavala velika važnost, njihova je uloga ipak bila neznatna u odnosu na stvarni život. Usprkos tomu, sv. Josip bez oklijevanja je dopustio da ga snovi usmjeravaju. Zašto? Zato što je njegovo srce bilo okrenuto prema Bogu, već je bilo Bogu na raspolaganju. Njegovu budnom „unutarnjem uhu“ bio je dovoljan i jedan mali znak kako bi prepoznao Božji glas. To vrijedi i za naše pozive: Bog nam se ne objavljuje na spektakularan način ograničavajući time našu slobodu. On nam postupno otkriva svoje naume; ne zadivljuje nas blještavim ukazanjima, već nam se tiho obraća u dubini srca, postajući nam blizak i govoreći nam preko naših misli i naših osjećaja. Na taj način, kao što je učinio i sa sv. Josipom, Bog stavlja pred nas neočekivani beskraj duhovnoga horizonta.
Snovi su Josipa odveli u događaje koje nikako nije mogao predmnijevati. Prvim snom bio mu je poljuljan zaručnički odnos, ali to ga je učinilo ocem Otkupitelja. Zbog drugoga sna morao je bježati u Egipat, ali tako je spasio svoju obitelj. Nakon trećega sna, koji je predvidio povratak u domovinu, četvrti mu je opet izmijenio planove vraćajući ga u Nazaret gdje će Isus započeti s naviještanjem Kraljevstva Nebeskoga. U svim tim previranjima u Josipu nije ponestalo hrabrosti za izvršavanje Božje volje. Tako se događa i u duhovnom pozivu: Božji glas uvijek poziva na izlazak, na sebedarje, na nadilaženje uobičajenih granica. Nema vjere bez riskiranja. Jedino potpunim prepuštanjem milosti, napuštajući vlastite planove i ugodnosti, može se istinski Bogu reći „da“. Svako to „da“ donosi plodove jer se ugrađuje u jedan veći naum, od kojega mi vidimo samo neke dijelove, ali koji božanski Umjetnik poznaje u cijelosti i čini da napreduje, stvarajući od svakoga života jedno umjetničko djelo. U tom smislu sv. Josip predstavlja istinski uzor u prihvaćanju Božjega nauma. Njegovo je prihvaćanje aktivno: nikada nevoljko ni rezignirano. Josip „nije pasivno rezigniran; njegov je protagonizam hrabar i jak“ (Patris Corde, 4). Neka sv. Josip pomogne svima, osobito mladima koji razlučuju poziv, kako bi ostvarili Božje snove o njima; neka ih nadahne da hrabro izreknu svoje „da“ Bogu koji uvijek iznenađuje i nikada ne razočarava.
Još jedna riječ označava životni put sv. Josipa, kao i svaki duhovni poziv: služenje. U evanđeljima iščitavamo kako je on u svemu živio za druge, a nikada za sebe. Narod Božji naziva ga prečistim zaručnikom i u tome otkrivamo njegovu vrlinu ljubavi koja ne traži ništa za sebe. Oslobađajući ljubav od svakoga posjedovanja, on se otvorio služenju koje je bilo još plodnije. Njegova brižna ljubav proteže se od naraštaja do naraštaja, a njegova pažljiva skrb učinila ga je zaštitnikom sveopće Crkve. On je također i zaštitnik umirućih, mnogi mole njegov zagovor za sretnu smrt, jer je ostvario sebedarni smisao života. Njegovo služenje i njegove žrtve bile su moguće samo zato što su bile zasnovane na jednoj mnogo većoj ljubavi: „Svaki istinski duhovni poziv proizlazi iz sebedarja koje je plod zrele žrtve. I u svećeništvu i u posvećenom životu potrebna je ta razina zrelosti. Ako poziv: bračni, svećenički ili djevičanski, ne uzraste do zrelosti sebedarja te se zaustavi samo na logici žrtve, onda se umjesto znaka lijepe i radosne ljubavi riskira postati znakom žalosti, nezadovoljstva i frustracije.“ (Patris Corde, 7)
Služenje, kao istinski izraz sebedarja, nije bilo za sv. Josipa samo jedan uzvišeni ideal, već je postalo pravilo u svakodnevnom životu. On se potrudio naći i prilagoditi smještaj gdje će se Isus roditi; obranio je Isusa od Herodove srdžbe odlazeći žurno u Egipat; brzo se vratio u Jeruzalem kako bi pronašao izgubljenoga dvanaestogodišnjega Isusa; uzdržavao je obitelj svojim radom, čak i u stranoj zemlji. Ukratko, prilagodio se raznim okolnostima imajući stav čovjeka koji ne pada u malodušje ako život ne ide onako kako je on zamislio; pokazao je raspoloživost karakterističnu za one koji žive da bi služili. U tom duhu Josip prihvaća mnoga i često nepredvidiva putovanja; iz Nazareta u Betlehem zbog popisa stanovništva, onda u Egipat i opet u Nazaret te svake godine u Jeruzalem. U svemu tome bio je raspoložen prihvatiti nove okolnosti bez mrmljanja na ono što se događa, spreman pomoći u svakoj situaciji. Može se reći da je bio produžena ruka nebeskoga Oca prema Njegovu Sinu na zemlji. Josip je neizbježan primjer u svakome pozivu, a koji u sebi označava sljedeće: biti djelotvorne ruke Očeve prema njegovim sinovima i kćerima.
Volim razmišljati o sv. Josipu, čuvaru Isusovu i cijele Crkve, kao o čuvaru duhovnih zvanja. Iz njegove raspoloživosti za služenje proizlazi njegova brižnost čuvara. „On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu“ (Mt 2,14), kaže evanđelje, ukazujući na njegovu spremnost i predanost obitelji. Nije gubio vrijeme oko stvari koje su pošle krivo, kako bi se više mogao posvetiti onima koji su mu bili povjereni. Ta pažljiva i savjesna brižnost znak je punine duhovnoga poziva. Svjedočanstvo je to jednoga života koji je dotaknut Božjom ljubavlju. Kakav lijep primjer kršćanskoga života dajemo kada ne provodimo tvrdoglavo naše ambicije i ne dopuštamo si biti paralizirani našim nostalgijama, nego se brinemo za ono što nam je Bog, preko Crkve, povjerio. Tada Bog izlijeva na nas svoga Duha, svoju stvaralačku snagu i čini čudesna djela, kao kod Josipa.
Osim Božjega poziva – koji čini da naši najveći snovi postaju stvarnost – i našega odgovora – koji se očituje u raspoloživom služenju i pažljivoj brižnosti – postoji i treći element koji je karakterističan i za svagdanji život sv. Josipa i za duhovni poziv: vjernost. Josip je „čovjek pravedan“ (Mt 1,19), koji u djelatnoj tišini svakodnevice ustrajava u vjernosti Bogu i njegovim planovima. U osobito teškom trenutku svoga života daje se na snovanje (usp. Mt 1,20), razmišlja što učiniti. Razmatra (snuje) i razmišlja: ne dopušta da ga obuzme žurba, ne pada u napast donošenja ishitrenih odluka, ne prepušta se trenutačnom nagonu i ne živi u jednome trenutku. Dopušta da razmišljanje sazrije u strpljivosti. Svjestan je da se život u punini ostvaruje samo kroz dosljednu vjernost životnim odlukama. To odgovara krotkoj i ustrajnoj marljivosti kojom je obavljao skromni stolarski zanat (usp. Mt 13,55). Ta tiha ustrajnost ne služi kao nadahnuće za senzacionalne vijesti onoga vremena, ali predstavlja uzor u svakodnevici svakoga oca, svakoga radnika i svakoga kršćanina kroz povijest. U tomu se očituje činjenica da duhovni poziv, uostalom kao i život, sazrijeva samo kroz vjernost u svakodnevici.
Kako se njeguje takva vjernost? U svjetlu Božje vjernosti. Prve riječi koje su u snu bile upućene sv. Josipu poručivale su da se ne boji jer je Bog vjeran svojim obećanjima: „Josipe, sine Davidov, ne boj se“ (Mt 1,20). Ne boj se: to su riječi koje Bog upućuje i tebi, draga sestro i dragi brate, kada i usred kolebanja i nesigurnosti ipak osjećaš neodgodivu želju za darivanjem svoga života Njemu. To su riječi koje ti Bog ponavlja, tamo gdje jesi, možda i usred kušnji i nerazumijevanja, i boriš se da svaki dan slijediš Njegovu volju. To su riječi koje čuješ uvijek iznova kada se, tijekom življenja duhovnoga poziva, vraćaš svojoj prvoj Ljubavi. To su riječi koje prate, kao neki refren, one koji svojim životom govore Bogu „da“, kao sv. Josip: kroz vjernost u svakodnevici, dan po dan.
Vjernost je tajna radosti. U nazaretskoj kući, kazuje jedan liturgijski himan, bila je prisutna „čista radost“. Bila je to radost u jednostavnosti, radost čije iskustvo svakodnevno imaju oni koji čuvaju ono što je najvažnije: vjerna blizina Bogu i bližnjemu. Kako bi bilo lijepo kada bi isto ozračje: jednostavno i jasno, trezveno i puno nade, proželo sva naša sjemeništa, sve naše samostane i svaku našu župnu kuću! To je radost za koju molim za vas, draga braćo i sestre, vas koji ste u Bogu ostvarili svoje životne snove, kako bi mu velikodušno služili u braći i sestrama koji su vam povjereni, kroz vjernost koja je već po sebi moćno svjedočanstvo, u vremenu koje je obilježeno prolaznim odlukama i ispraznim emocijama koje ne donose radost. Sveti Josip, čuvar duhovnoga poziva, neka vas prati svojim očinskim srcem!
Rim, Sveti Ivan Lateranski, 19. ožujka 2021., svetkovina sv. Josipa
Franjo
U ponedjeljak 12. travnja 2021., započele su sestre karmelićanke iz Brezovice, pod vodstvom o. Zvonka Martića, OCD, karmelićanina, godišnje duhovne vježbe misnim slavljem i zazivom Duha Svetoga. Tema duhovnih vježbi bila je: “Tko je Bog? – Duhovnost sv. Ilije proroka.”
Kroz Euharistiju, predavanja, osobna razmatranja, šutnju, sabranost, klanjanje, Sakrament pomirenja, duhovne razgovore i promišljanja, sestre su uranjale u život s Bogom i za Boga u duhu Ilijinom. Isto tako provjeravale su svoj duhovni hod i jačale svoju vjeru na Ilijinoj vjeri, kao i svoje poslanje na Ilijinom poslanju. „Ilija stoji pred Gospodinom, to će reći, biti spreman služiti tu gdje jesam. Svaki duhovni poziv ima svrhu da posvjedoči slavu Božju i spasenje ljudi. Ilija je svjestan svoga poslanja. On nam poručuje da se bavimo Božjim interesima, a ne sobom,“ rekao je između ostaloga o. Martić.
Zatim je sestrama približio Ilijino doba i njegovo poslanje, s osobitim naglaskom da Bog šalje proroka onda kada se mijenja jedna civilizacija i nastaje druga, kako je bilo i s prorokom Ilijom.
Iz bogate Ilijine duhovne baštine prisjetit ćemo se da se Ilija borio protiv nevjere za čistu vjeru u Izraelu i u tome nam je on model i vođa. Ilija je borac za Božju istinu i pravdu, a Bog ga štiti od njegovih neprijatelja. Oslanja se na Boga u vrijeme kobne suše u Izraelu i Bog djeluje: čini čudo darivajući kišu. Bog šalje Iliju da se osloni i na pomoć koja dolazi od čovjeka, od udovice iz Sarfate Sidonske.
Time nam Bog pokazuje da se uvijek trebamo oslanjati na Njega, ali također dopustiti da nam i drugi pomognu, misli su voditelja duhovnih vježbi. U daljnjim predavanjima govorio je i o dva žrtvenika na gori Karmelu, te između ostaloga poručio da Karmel ne poznaje kompromisa u životu i da je jača molitva jednog vjernog Jahvinog sluge, nego molitva 450 zavedenih Baalovih proroka.
Nakon žrtve na gori Karmelu, Ilija je umoran i razočaran jer vidi da se Izraelski narod nije promjenio, budući da časti Boga samo ustima, a ne srcem. Ta, nema spasenja bez trpljenja, ni vjere bez kušnje, a tek kada uđemo u pustinju možemo se osloboditi svojih projekcija o Bogu, o svijetu i o sebi…
Na taj način prorok Ilija ulazi u tzv. drugo obraćenje u kome doživljava potpuno čišćenje vjere; po kojem je slobodan od prošlosti, živi sadašnjost, a Bogu predaje budućnost. U završnom predavanju pod naslovom: „Budućnost će postati svjedok,“ govorio je predavač o Iliji koji sada drugačije svjedoči za Gospodina. Budućnost će postati svjedokom njegovog dubokog života vjere i potpune slobode za Gospodina i za njegove planove. Ilija nam pokazuje kako ljubiti Boga i čovjeka, kako gajiti ljubav prema svome narodu, prema tradiciji u kojoj smo odrasli i prema samome sebi. Poput gorljivog proroka pozvani smo živjeti vjerno, čisto, ponizno i svjedočiti za Boga.
I na kraju predavanja, o. Zvonko uputio je molitvu proroku Iliji: „Naš vođo i Oče, pomozi i zagovaraj nas! Uzdamo se u milosrđe Božje i u tvoj sveti zagovor!“
Duhovne vježbe završile su navečer 17. travnja, svečanim himnom „Tebe Boga hvalimo“, a sestre su bile i opet obogaćene novim spoznajama Božje blizine i Božje ljubavi u duhu i gorljivosti Ilijinoj.
Svečanim misnim slavljem koje je predvodio vlč. Željko Nestić, župnik župe Rođenje Isusovo, u zagrebačkoj Kajzerici, proslavile su kćeri sv. Terezije Avilske, zajedno s brojnim vjernicima svetkovinu sv. Oca Josipa, zaštitnika Crkve, domovine, hrvatskog naroda i Karmela. Na početku misnoga slavlja, vlč. Nestić uveo je prisutne u otajstvo euharistije i u samu svetkovinu, te između ostalog rekao i to da je sv. Josip uvijek bio s Isusom, te neka tako bude i s nama.
U prigodnoj homiliji, propovjednik je ocrtao na originalan način Josipov lik i njegovo značenje u Isusovom i našem životu, kao i u životu Crkve. Zapitao se što je povod da već dvije tisuće godina sv. Josip nadahnjuje ljude da govore o njemu, iako u Evanđeljima nema niti jedne njegove riječi? Mi ljudi imamo potrebu materijalizirati neku vrlinu, neku privlačnu duhovnu snagu, pa tako i kod sv. Josipa; želimo s materijalnim predmetima približiti njegovu prisutnost. To nije potrebno, jer sv. Josip nam govori kroz tišinu, kroz duhovnu stvarnost i svoju zaštitu.
U nastavku promišljanja vlč. Nestić je istaknuo da smo u Godini svetog Josipa, koju je proglasio papa Franjo, u prigodi 150. obljetnice proglašenja svetog Josipa zaštitnikom Katoličke Crkve, a hrvatski ga je sabor jednoglasno izabrao za zaštitnika naše Domovine 1687. godine. Isto tako, spomenuo je Apostolsko pismo pape Franje “Patris corde“ (Očevim srcem) kojim je papa dao doprinos u razmatranju Josipova života kako bi i nama samima dao poticaj razmišljati i nadahnjivati se primjerom svetog Josipa. U Pismu, kao da su nam otkriveni neki novi litanijski naslovi, koji bi se lako mogli pridružiti onim već poznatima. Tako ga papa naziva: voljeni otac, nježan otac, poslušni otac, otac koji prihvaća, kreativno hrabar otac, otac koji radi i otac u sjeni. Ove Josipove vrline prepoznate su u njegovom životu koji je proživio u trajnoj prisutnosti Isusa, misli su voditelja slavlja.
Osvrnuvši se na evanđeoski ulomak iz Matejeva evanđelja, rekao je da je Josipov život bio pun nesigurnosti, neizvjesnosti, iznenađenja, nepredvidivosti. Sve je suprotno od onoga što zapadni svijet danas živi i traži…
”Postali smo bolesni od sigurnosti i osiguranja života. Sve mora biti na vrijeme, u dogovoreni termin, uvjeti moraju biti savršeni, sve kako smo zamislili, sve je programirano, nemaš što misliti, nema mjesta za iznenađenja, sve mora biti popisano i propisano, jasno i gotovo predvidivo…“
Epizode iz Josipova života: Josipova zaručnica ostala je trudna prije braka, nesređena situacija, potpuno nepredvidljiva: anđeo mu pojašnjava situaciju; Josip mijenja odluku: neizvjesnost, put u Betlehem, porod u štali, bijeg u Egipat, Isus se izgubio u hramu kao dvanaestogodišnjak: sve je izazovno i dalje više evanđelisti ne spominju sv. Josipa. Ispunio je svoju misiju, svoju zadaću i gotovo nestao.
„I kada bismo analizirali ovu seriju događaja gdje se Josip spominje u svakoj epizodi, možemo primijetiti da je svaka izazovna. Svaka epizoda je drama – Božja drama. Sve sama neizvjesnost, a ne sigurnost; nestabilnost, a ne stabilnost; povjerenje, a ne sumnja. Josip ostavlja svoj životni plan, ono što je on naumio – kao da se odriče svoje vlastite ego drame i prihvaća Božju dramu. A to je vjera – vjera nije neko puko lutanje u nepoznato, pa što ispadne – to je svjesno prihvaćanje Božje drame – pa tek onda što ispadne, a odricanje od svojega scenarija života,“ posvjedočio je vlč. Nestić i završio homiliju molitvom sv. Josipu koju nalazimo u Apostolskom pismu pape Franje. Molitva je iz francuskog molitvenika iz 19. st., a izražava odanost i povjerenje svetom Josipu i postavlja mu izazov:
„Slavni patrijarše, sveti Josipe, čija snaga čini nemoguće mogućim, priskoči mi u pomoć u ovim vremenima tjeskobe i teškoće. Uzmi pod svoju zaštitu ozbiljne i zabrinjavajuće situacije koje ti preporučujem kako bi mogle imati sretan ishod. Moj voljeni oče, sve moje povjerenje je u tebi. Neka se ne kaže da sam te uzalud zazivao, a budući da sve možeš s Isusom i Marijom, pokaži mi da je tvoja dobrota velika kao i tvoja snaga. Amen.“
Na svečanom misnom slavlju sudjelovali su don Stjepan Bolkovac, SDB, ravnatelj salezijanaca na zagrebačkoj Knežiji, te đakon Željko Kovačević iz župe svetog Martina biskupa iz Pisarovinske Jamnice. Tu su bili i čitači: Dora Nestić, Ivona Kubalo i Tomislav Skender, te vjerni štovatelji sv. Oca Josipa. Misno slavlje uzveličali su svojim skladnim pjevanjem čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić,OCD.
Sestre su nastavile slavlje u cjelodnevnom klanjanju Presvetom Oltarskom Sakramentu i prisjetile se riječi svoje Utemeljiteljice sv. Majke Terezije Avilske koja im je preporučila da s najvećom svečanošću proslave svetkovinu svetog Josipa, koji neka im bude učitelj molitve i duhovnog života, jer njegov je zagovor kod Boga moćan i on pomaže svojim štovateljima u svemu.
Župnik Župe Uzvišenja Svetoga Križa u Dugom Selu vlč. Tomislav Kralj predslavio je na uočnicu svetkovine sv. Josipa, u četvrtak 18. ožujka, misu u Stepinčevom Karmelu u zagrebačkoj Brezovici. Na početku slavlja posvijestio je vjernicima smisao Riječi Božje i euharistijske žrtve, u koju su i oni ugrađeni po svom vjerničkom i kršćanskom životu.
U homiliji propovjednik je vjernicima predočio i protumačio misna čitanja toga dana, ulomke iz Knjige Izlaska i Ivanova evanđelja, (Izl 32,7-14; Iv 5,31-47), koji govore o Isusovom svjedočenju i samoobjavi Židovima koji mu nisu povjerovali. Zakon koji su Židovi obdržavali često puta je zaboravljao na čovjeka, a i na Boga, na Ljubav. I zato nam danas Isus nekako stavlja pred sve nas svoj lik i otkriva nam svoju božansku dimenziju. Poziva nas na promišljanje o našoj slici o Bogu, o našoj slici o Kristu Gospodinu. I on sam svjedoči svojim djelima i čudesima o sebi, jer zapravo on na taj način ispunja svoje poslanje. On je onaj kojega je Bog poslao, koji je došao na svijet radi nas, zapravo on je onaj koji otkupljuje naše grijehe žrtvom, žrtvom ljubavi, žrtvom na križu, žrtvom kroz muku, kroz sebedarje bez kompromisa, misli su vlč. Kralja.
U daljnjem nastavku propovjednik se osvrnuo na naš stav prema Kristu Gospodinu i na našu sličnost Izraelcima, koji su nakon povratka iz egipatskog ropstva brzo zaboravili na nedaće koje su ih pratile i počeli su mrmljati i prigovarati Gospodinu. I mi smo ponekad slični njima kada smo više orijentirani na ovozemaljsko negoli na vječno. Zbog toga Isus opominje one koji ga slušaju, a time i sve nas, jer se često udaljujemo od pravog smisla života, od Boga i tako si zatvaramo vrata milosti.
„Mi se pripremamo za sutrašnju svetkovinu sv. Josipa, čovjeka koji je bio Božji miljenik, kojeg je Bog izabrao zbog njegove jednostavnosti, ali i zbog njegove čvrste vjere da bude onaj koji će se brinuti za Božjega Sina, da bude onaj kojem će biti povjerena briga za Isusov život u njegovom djetinjstvu, u njegovoj mladosti, da bude onaj koji će se napokon brinutu i za Blaženu Djevicu Mariju, Majku našega Boga.
Znamo da u Svetom pismu o njemu ništa ne nalazimo konkretno, da ni jednu jedinu riječ nitko nije zapisao što je izišla iz njegovih usta. No, on je, sestre i braćo, svima nama uzor, poticaj. Njega nam Gospodin daruje kao onoga koji se za nas zauzima, baš onako kako se on u svom skromnom i jednostavnom životu zauzimao za Isusa i za njegovu Majku. Sv. Josip nam postaje primjer brige za obitelj, brige za ljude, za braću i sestre, za one koje je Bog stavio na naš životni put,“ naglasio je između ostalog predvoditelj slavlja.
Potom je potaknuo vjernike da se ugledaju u Josipovu vjeru kojom je on prihvatio Božji plan, Božje poslanje i bio otvorenog srca za svaki Božji zahvat. Jednako tako preporučio je vjernicima da njihove molitve i dalje budu upravljene Bogu po Josipovom zagovoru, u tišini, skromno i s velikom ljubavlju koja svoj uzor traži u Kristu Gospodinu, Majci Božjoj i sv. Josipu.
„Dragi vjernici, Gospodin Isus nas ovom svojom riječju poučava da budemo na pravome putu ustrajni, da se damo poučiti njegovom riječju i da slušamo glas Crkve koji nas vodi prema spasenju,“ poručio je vlč. Tomislav.
Štovatelji sv. Oca Josipa, kao i sestre karmelićanke, i trećega su dana, na samu uočnicu, bili dionici Josipovih milosti. Svečanom Večernjom Časoslova sestre karmelićanke ušle su u svetkovinu sv. Josipa, za koju su se spremale euharistijom, molitvom i pjesmom kroz devet srijeda, ispunjavajući tako zavjet svojih prvih sestara, kojima je Gospodin, po sv. Josipu, u Drugom svjetskom ratu, sačuvao duše i samostan od sigurnog i uništenja. Hvala ti sv. Josipe!
Monfortanac o. Zdravko Barić, SMM, predvodio je misno slavlje drugog dana trodnevnice u čast sv. Josipu, u srijedu 17. ožujka u Karmelu u Brezovici. Na početku misnoga slavlja potaknuo je vjernike da, nadahnjujući se na Apostolskom pismu pape Franje „Patris Corde“, Očevim srcem vole Isusa kao što ga je sv. Josip volio i da se za propuste na tom području pokaju.
U prigodnoj homiliji p. Barić je ohrabrio prisutne spoznajom da nas dragi Bog nikada ne zaboravlja, kao ni Majka Božja, a niti sv. Josip, da su oni uvijek s nama i da misle na nas. A zatim je nastavio i rekao da je sv. Leopold Bogdan Mandić govorio o sv. Josipu da on bez buke čini velika čudesa. „To ne znači da je Josip stalno šutio, učio je govoriti maloga Isusa, moliti, a i razgovarao je sa Blaženom Djevicom Marijom i sa ljudima, prijateljima i susjedima, a imao je obrt pa je morao ugovarati poslove. Međutim, tradicija Crkve je uvijek u njemu prepoznavala jednu vrlo važnu vrlinu koja nam jako nedostaje,“ naglasio je između ostalog propovjednik. Ta vrlina je nenametljivost ili samozatajnost.
Obično ne volimo ljude koji puno govore, samo nešto komentiraju i guraju se tamo gdje im nije mjesto i njihova riječ uvijek mora biti zadnja. To su dominatni ljudi koji imaju potrebu biti uvijek u pravu, a u pozadini stoji grijeh taštine, oholosti i sebeljublja. Takvi smo ponekad i mi. Zatim se upitao po čemu se raspozaju Božji ljudi, pravi svećenici i autentične časne sestre, ljudi koji su vođeni Duhom Svetim? Upravo po samozataji, nenametljivosti, koji radije sami izgaraju, nego da se drugim nameću. Oni se radije maknu nego da drugima zauzimaju mjesto. Oni se radije sami žrtvuju nego da stalno kukaju i kritiziraju.
A samozatajna osoba je shvatila da je važnije biti ljubazan nego u pravu; da je važnije biti strpljiv nego bit u pravu, biti šutljiv nego biti u pravu, jer ponekad jedna nespretna riječ u krivo vrijeme može srušiti ono što si gradio godinama, jedna nespretna riječ u krivo vrijeme može porušiti mostove između tebe i osoba koje ti je Bog stavio na životni put, misli su voditelja slavlja.
A u daljnjem nastavku propovijedi p. Zdravko posvjedočio je i ovo: „Zato nikada dovoljno te kreposti nenametljivosti, samozatajnosti. A sv. Josip je zauzimao mjesto koje mu je dao Bog. On se ništa ne buni, on ništa ne reagira, on je u duhu poslušnosti, u duhu vjernosti, osluškuje Duha Božjega, brine se o Isusu, brine se o Mariji. On se brine za ono što mu je Bog povjerio! I to je ona nenametljiva odgovornost. Tako je i nama danas, tebi je Bog povjerio određeni posao, određene ljude, to je tvoja odgovornost. Tu se moraš ostvariti kao osoba; tu se vrši volja Božja, tu Bog s tobom treba biti zadovoljan, u tvom malom svakodnevnom životu. Tu je Josip velik, šutljiv, ponizan, marljiv, nenametljiv, samozatajan, a opet Božji čovjek koji osluškuje nadahnuće Duha Svetoga! Osluškivati poticaje Duha Svetoga tamo gdje ti živiš, tamo gdje ti radiš, tamo biti odgovorna osoba, odgovorna nenametljivost,“ rekao je propovjednik. Zatim je pozvao vjernike da mole Duha Svetoga kako bi u njima oblikovao ovu važnu ljudsku i kršćansku vrlinu – nenametljivost.
Potom je preporučio prisutnima da poput sv. Josipa budu nenametljivi, samozatajni, marljivi, odgovorni poslužitelji Božjeg dijela u svojem životu. Ako im je to ponekad preteško, onda neka se obrate Isusu i učine to njemu za ljubav, da Bog bude prisutan, a ne toliko oni, da se Bog nametne kroz njih, a ne da se oni nameću drugima.
Misnom slavlju su nazočili štovatelji sv. Oca Josipa, a čitanje i molitvu vjernika su pročitali Dora Nestić i Tomislav Skender. Sestre karmelićanke animirale su pjesmom misno slavlje, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD. Završnom pak pjesmom „Zaštitniku Domovine“ preporučile su mu Domovinu, naš narod i naše obitelji. Pri kraju euharistijskog slavlja, p. Zdravko je uputio Gospodinu ovu molitvu: „Molimo Te Bože, daruj nam komadić Josipova srca da možemo nježno ljubiti Isusa Krista!”.