"Događanja"

Otac provincijal Hrvatske dominikanske provincije Navještenja Blažene Djevice Marije prof. dr. sc. fr. Slavko Slišković, OP, pročelnik Katedre crkvene povijesti, otvorio je nedjeljnim euharistijskim slavljem, 7. veljače u brezovičkom Karmelu, prvi dan trodnevnice uoči Stepinčeva. Uz njega su bili čitači i ministranti: Ivona Kubalo, Šimun, Marija i Jakov Jurilj, te Luka i Lea Balaško, kao i sestre karmelićanke i prisutni vjernici, štovatelji bl. Alojzija Stepinca, utemeljitelja Karmela u Brezovici. Misno slavlje animirali su svojim skladnim pjevanjem čuvarice svetišta, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a za orguljama je bila s. M. Kristina Jadanić, OCD.

Nadahnjujući se na nedjeljnim misnim čitanjima, otac provincijal fr. Slavko Slišković, OP, je govorio o Jobovoj kušnji na zemlji kada čovjek osjeća težinu života i napuštenosti od bližnjih i od Boga, te ustvrdio da je Job u svakome od nas i da je svatko od nas ponekad sličan Jobovim prijateljima i bližnjima koji su smatrali Jobovo stanje kao kaznu koju je on zaslužio.

„A Isus nam poručuje da to nije pravi stav. Isus liječi, Isus ozdravlja, Isus izgoni zloduhe. On želi da čovjek bude sretan, da čovjek bude zdrav, da čovjek bude zadovoljan i to je onaj pravi kršćanski stav za kojega Pavao kaže: ‘Jao meni ako tako ne činim, ako na taj način ne propovijedam evanđelje, ako na taj način ne svjedočim svoju kršćansku vjeru.’

Na nama je također zadaća da budemo oni koji će liječiti one koji su duševno i tjelesno bolesni. Taj lijek je nekada vrlo jednostavan. Nekad je dovoljna blizina, lijepa riječ, suosjećanje, znati da te neko razumije ili znati da je netko tebi blizu kad ti je teško i ne osuđivati onoga koji je u teškoj životnoj situaciji, to je pravi kršćanski stav,“ rekao je fr. Slišković.

Isto tako naglasio je da snagu, životni elan i hrabrost za takvo djelovanje možemo naći samo u molitvi, kao Isus koji se povlačio u samoću na molitvu da bi bio blizak Bogu i čovjeku. Jednako tako napomenuo je da budemo svjesni Božjeg očinstva jer je Bog naš milosrdni Otac i vidi našu patnju i razumije je, kao i patnju naših bližnjih i stalo mu je do svakog njegovog djeteta. Iz te spoznaje otkrivamo svoje dostojanstvo i crpimo snagu iz Božjeg očinstva kojemu je stalo da mu svako dijete bude sretno, jer to i njega usrećuje. On se raduje kad su mu djeca sretna i kad jedni drugima pomažu. Za takvo djelovanje potrebna nam je molitva i pouzdanje u Boga, misli su propovjednikove, koje je utkao u skoru proslavu bl. Alojzija Stepinca.

„Ovih dana se spremamo na proslavu blaženog Alojzija Stepinca. Njegove riječi: ‘U tebe se Gospodine uzdam,’ što su drugo nego upravo to pouzdanje u Boga? Zato, zahvaljujući tom pouzdanju mogao je izdržati sve one kušnje kojima je bio izložen. Zahvaljujući blizini s Bogom, mogao se zauzimati za dostojanstvo svih ljudi. Nije mogao dopustiti ni one zakone koji su bili protivni čovječanstvu. Nije se mogao pomiriti sa onim zlom koje se događalo, nego je znao podići svoj glas i zauzeti se za dobro bližnjega. To ne bi mogao da se nije pouzdao u Gospodina, “ naglasio je voditelj slavlja.

Na kraju je poručio vjernicima da kad se osjećaju poput Joba i kada su pritisnuti duševnim i tjelesnim patnjama, kada su u napasti da budu poput Jobovih prijatelja, kada ne vide bolesti i potrebe svojih bližnjih, da se po molitvi prebliže Bogu kako bi imali snagu za ispravan pogled na sebe i na bližnje. Božja milost pratit će takvo djelovanje.

Nakon blagoslova i završne pjesme u čast bl. Alojzija Stepinca: „Blaženi naš Kardinale,“ služitelji oltara, sestre i vjernici ojačali su svoju vjeru na Božjoj riječi i euharistijskom kruhu kako bi i njihov život evanđelja bio svjedočki poput života Blaženikova.

Na blagdan Prikazanja Gospodinova u hramu – Svijećnicu, u utorak, 2. veljače, proslavile su sestre karmelićanke misnim slavljem, koje je predvodio velečasni Danijel Hačko, župnik u Brdovcu, uz asistenciju Tomislava Skendera i čitačicu Doru Nestić, Dan posvećenog života.

Nakon uvodnog obreda blagoslova svijeća, propovjednik je uveo vjernike u slavlje blagdana, a u prigodnoj homiliji se osvrnuo na značenje Kristova prikazanja u hramu i na smisao i ulogu posvećenog života. Tako je između ostalog rekao i ovo: „Prikazanje Gospodnje, prikazanje Isusa njegovom nebeskom Ocu, je zapravo znak očitovanja da je Bog došao među svoj narod.

Dok se Isus rodio u Betlehemu, u gradiću pored Jeruzalema, rekli bismo na periferiji, malo je tko znao za taj veliki događaj. No trenutak kada je Isus došao u hram sa svojim roditeljima, trenutak je kada je Bog objavio, u središtu svoga naroda u svom Hramu u Jeruzalemu da je on Emanuel Bog s nama. Da je došao izbaviti i spasiti Izrael. I tko je prepoznao trenutak Božjega pohoda? Dvoje staraca, Šimun i proročica Ana.

Što bi značilo prikazati nekoga ili nešto Gospodinu? Mi smo kao vjernici, kao kršćani, krštenjem već prikazani Bogu. Naši su nas roditelji donijeli u Crkvu, palila se svijeća na onoj uskrsnoj koja je znak uskrsnuća Krista uskrsloga i živoga, da bi se i u nama upalila onaj plamen života vječnoga. Roditelji su nas Bogu tada po prvi puta prikazali poput Marije i Josipa. Nekako bi trebao taj naš život u skladu s krštenjem biti upravo svakodnevno prikazanje Bogu,“ rekao je vlč. Hačko.

Jednako tako naglasio je da danas slavimo Dan Bogu posvećenih osoba, kao što su sestre u Karmelu, po kojima vidimo da postoji potpuno predanje Bogu i prikazanje čitavog života Njemu. Isto tako je naglasio da biti Bogu prikazan je najveći dar za nas ljude, jer Bogu ne možemo ništa vrijednije dati nego samoga sebe, svoj život, sve što činimo i jesmo.

U nastavku homilije ustvrdio je da se ništa ne gubi darujući se Bogu, jer je tim putem prošao Krist od križa preko smrti do uskrsnuća. Uz ovaj blagdan vezan je i blagoslov svijeća koje su znak Krista Uskrslog, Svjetla, da bismo i mi svjetlili u ovom svijetu za Gospodina i bili zapaljeni na vječnome Svjetlu, Isusu Kristu.

Još je predvoditelj slavlja rekao i ovo: „Marija je poput svijećnjaka jer  je donijela to Svjetlo. Njezina je uloga upravo da bude svijećnjak, da drži Krista, tu svijeću, to svjetlo na vidljivom mjestu. Da bi to svjetlo obasjalo svakog čovjeka. Zato smo i mi kao Bogu posvećene osobe, kao vjernici, pozvani da budemo Božji svjećnjaci, da držimo Božje svjetlo ne samo na Svijećnicu već svakodnevno.

„Posebno u onim trenutcima oluja i bura života kada sve prijeti da utrne taj mali plamen. Moramo ga štititi da bi pokazali put nade, put spasenja svakom čovjeku. Vidimo u ovom vremenu u kojem živimo u ovoj pandemiji i svemu što se događa oko nas da je teško prepoznati ono što je doista istinsko, što je pravo i što je za čovjeka. To je to malo i nekada neznatno svijetlo, koje će u punini zajedno s Kristom svjetliti u Nebu,“ poručio je propovjednik.

Na završetku misnoga slavlja vlč. Hačko je čestitao sestrama Dan posvećenoga života, poželio im je vjernost na Božjem putu i da budu Kristovo svjetlo mnogima na putu do Gospodina. Misno slavlje pratile su svojim skladnim pjevanjem sestre karmelićanke  pod ravanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a vjernici su im se pridružili.

Slavlje Dana posvećenog života nastavile su sestre kroz molitvu i druženje, u radosti i zahvalnosti Gospodinu na daru karmelskog poziva i na svjetlu vjere koju su primile na krštenju.

KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA

I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA

Vatikan, 18. siječnja 2021.

Svim posvećenim osobama

Obraćamo vam se uoči dana dragog svima nama, svim posvećenim muškarcima i ženama. Dan posvećen našem uzvišenom pozivu preko kojeg Božja ljubav prema muškarcima, ženama i cijelom svijetu blista na različite načine… U utorak, 2. veljače 2021. godine u Bazilici sv. Petra u Rimu u 17.30 sati slavit ćemo XXV. svjetski dan posvećenoga života. Iako će papa Franjo predvoditi euharistijsko slavlje bez radosnih lica koja su bila prisutna prethodnih godina, ipak će slavlje biti u ozračju plodne zahvalnosti koja obilježava naše živote.

Ovim pismom želimo nadići višemjesečnu tjelesnu distancu nametnutu zbog pandemijei izraziti svakomu pojedinom od vas kao i svakoj zajednici svoju blizinu i blizinu svih onih koji rade u Dikasteriju. Mjesecima pratimo vijesti koje nam pristižu iz zajednica iz cijelog svijeta: zbunjenost, širenje zaraze, smrt, ekonomske poteškoće i strahovi, opadanje broja posvećenih osoba… ali također i vjernost prokušana kroz trpljenje, hrabrost, iskreno svjedočanstvo čak i usred boli i nesigurnosti, podržavajući jedni druge u nevoljama i patnjama, brineći za najugroženije, osobito svojom blizinom, djelotvornom ljubavlju i služenjem čak i pod cijenu vlastita života (usp. Fratelli tutti, II).

Ne možemo navesti sva vaša imena, ali molimo Božji blagoslov za sve vas, kako biste mogli prijeći s „ja” na „mi” shvaćajući da smo „svi na istom brodu, svi krhki i dezorijentirani, ali istovremeno važni i potrebni, svi pozvani zajedno veslati” (papa Franjo, Izvanredni trenutci molitve, 27. ožujka 2020.). Budite Samarijanci ovih dana, nadilazeći napast zatvaranja u sebe i plača nad samima sobom, ili zatvaranja očijupred bolom, patnjom i siromaštvom tolikih muškaraca i žena diljem svijeta.

U enciklici Fratelli tutti, papa Franjo poziva nas djelovati zajedno, u svima buditi  „sveopću čežnju za bratstvom” (br. 8.), sanjati zajedno (br. 9.) kako bismo „na suvremene pojave isključivanja i odbacivanja drugih, mogli odgovoriti novom vizijom bratstva i socijalnog prijateljstva” (br. 6.).

Posvećeni muškarci i žene u redovničkim, monaškim i kontemplativnim zajednicama, u svjetovnim institutima i novim oblicima ustanova posvećenog života, članovi Reda djevica (Ordo virginum), pustinjaci, članovi družbi apostolskog života, sve vas pozivamo da stavite ovu encikliku u središte svoga života, formacije i poslanja. Ne možemo više zanemarivati ovu istinu: svi smo mi braća i sestre, kako i

molimo u molitvi „Oče naš“, možda nedovoljno svjesni da „bez otvorenosti Ocu svih, pozivanje na izgradnju bratstva biva neutemeljeno” (br. 272.).

Ova enciklika, pisana u povijesnom trenutku kojeg je papa Franjo sam nazvao „trenutkom istine” dragocjeni je dar svim oblicima posvećenog života koji, usprkos mnogim ranama nanesenim bratstvu, mogu u njemu pronaći korijene proroštva.

Suočeni smo s novim pozivom Duha Svetoga. U svjetlu učenja o Crkvi -zajednici, upravo onako kako je sv. Ivan Pavao II, poticao posvećene osobe da „budu eksperti zajedništva i da prakticiraju duhovnost zajedništva” (Vita consecrata, br. 46.), papa Franjo, crpeći nadahnuće od sv. Franje, utemeljitelja i nadahnitelja tolikih ustanova posvećenog života, proširuje perspektivu i poziva nas da budemo arhitekti univerzalnog bratstva, čuvari zajedničkog doma: zemlje i svakog stvorenja (usp. Laudato si’). Braća i sestre prema svima, bez obzira na vjeru, kulturu i tradiciju, jer budućnost nije „jednobojna” (FT, br. 100.) i svijet je poput poliedra koji dopušta da mu ljepota prosijava kroz različite oblike ploha…

Riječ je o otvaranju putova za praćenje, preobražavanje i stvaranje; razvijanju projekata koji promiču kulturu susreta i dijaloga među ljudima različitih naroda i naraštaja; započinjući u vlastitoj zajednici, a onda dohvaćajući svaki kutak zemlje i svako stvorenje, jer nikada kao u vrijeme pandemije nismo iskusili kako je sve povezano, kako sve utječe jedno na drugo (usp. Laudato si’).

„Sanjajmo, stoga, kao jedna ljudska obitelj, kao suputnici koji dijele isto tijelo, kao djeca iste zemlje koja ja naš dom, svatko od nas donoseći bogatstvo svoga vjerovanja i uvjerenja, svatko od nas svojim glasom, kao braća i sestre svih” (FT, br. 8.) Stoga, u svjetlu ovoga sna povjerenog našim rukama, našoj živoj zauzetosti i našoj ustrajnosti, ovaj nadolazeći 2. veljače bit će opet divan blagdan slave i hvale Gospodinu za dar našega poziva i poslanja!

Svakoga od vas povjeravamo Mariji, našoj Majci, Majci Crkve, vjernoj ženi, i u ovoj godini posvećenoj sv. Josipu, njezinu zaručniku. Bili ojačani u živoj vjeri, sigurnoj i radosnoj nadi, te poniznoj i djelotvornoj ljubavi.

Zazivamo blagoslov Oca, Sina i Duha Svetoga, našega milosrdnog Boga, na svakog od vas.

Kardinal João Braz de ‘Aviz, prefekt Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života

Mons. José Rodriguez Carballo, tajnik Kongregacije

„Danas Crkva slavi  Svetu Obitelj.  Zato da jednostavno pokaže da je obitelj dar Božji, da je Božji plan  i da u životu ima Božju ulogu. Samo to kad bismo znali, onda bismo i svoje obitelji više cijenili, jer bismo znali da to nije nešto što mi stvaramo, makar smo mi akteri i sudionici te objave.

Vidite, već u prvom čitanju gdje čitamo da je Abraham u poodmakloj dobi sa Sarom gledao svoju obitelj i kako nije imao potomstva, osjećao je da mu u toj obitelji nedostaje taj Božji blagoslov poroda. I onda, Bog je s njime imao poseban plan da pokaže svome izabranom narodu da ne potječe iz redovitoga potomstva nego iz potomstva koje daje Bog. I zato on dobiva sina Izaka kao znak Božje moći, a ne njegove. I on i Sara postali su nemoćni, ali Bog moćan daje mu sina Izaka po kojemu će se zvati, nakon toga, u potomstvu njegov narod, koji je uzet iz toga Izaka,“ rekao je na početku misnog slavlja između ostalog predvoditelj don Stjepan Bolkovac, SDB.

Zatim je pojasnio misna čitanja koja govore o Abrahamovoj, a i Sarinoj vjeri Bogu koji im je obećao sina. Tako oni postaju vjernici, a ne samo ljudi. Slično se događa i s nama. Roditelji su pozvani da svojoj djeci primjerom prenesu osjećaje vjere kao veze s Bogom. Da vjera bude mjera njihovog ponašanja i njihovog  života. Isto tako je naglasio da su muž, žena i dijete biološko trojstvo našega svijeta koje Bog daje, ne zato da se međusobno nadmeću, nego da zajedno po svojim ulogama otkriju što trebaju davati međusobno jedni drugima. „Otac daje sigurnost, majka daje svoju ljubav i nježnost, dijete daje radost budućnosti. I kad to gledamo onda vidimo da nam sv. Obitelj baš to pokazuje. Josip je cijeli za Mariju i Isusa, Marija je cijela za Josipa i Isusa, Isus je cijeli za Mariju i Josipa. I to je taj sklad sv. Obitelji koji danas Crkva poziva da ga otkrijemo, da i u našim obiteljima bude bolje, da budemo jedni za druge, a ne jedni nad drugima. Zato, vidite i mi redovnici i redovnice kažemo za sebe moja ili naša redovnička obitelj, pa upravo da shvatimo to da smo tu jedni za druge,“ istaknuo je propovjednik.

U nastavku homilije rekao je da je potrebno u današnjem svijetu odgajati djecu s ljubavlju i čuvati obitelj od raznih izazova i ponuda svijeta koje ju ne izgrađuju. Zato Crkva žestoko brani svetinju obitelji, jer obitelj ima u sebi ono što ima Trojstvo u Nebu. I na kraju homilije je poručio da zahvalimo dragom Bogu za naše katoličke obitelji, koliko god bile slabe i grešne i da se molimo da im uvijek ostane u srcu ono za što ih je Bog stvorio, završio je don Bolkovac prigodnu homiliju.

Uz njega je bilo, kao gotovo svake nedjelje i blagdana, oko desetak ministranata i ministrantica, čitača i čitačica. Oni su revno posluživali kod sv. Mise i sudjelovali u Euharistijskom slavlju. Tu su: Šimun, Marija i Jakov Jurilj, Maja i Marija Marić, Šimun Šuško, Tomislav Skender, Luka i Lea Balaško, te Dora Nestić i Ivona Kubala. Pri kraju misnoga slavlja poklonili su se Novorođenome kod jaslica, čestitali mu rođendan i preporučili mu svoje obitelji.

Misno slavlje animirale su sestre karmelićanke, čuvarice svetišta, svojim skladnim pjevanjem pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić. Nakon sv. Mise ministranti i čitači su se susreli sa sestrama u govornici na zajedničkom druženju. Tu su se još više međusobno upoznali i povezali, zanimali se za život sestara, zasvirali im i zapjevali, te se preporučili dalje u njihove molitve.  Sv. Obitelj okupila je oko sebe najmlađe članove naših obitelji kao znak Božjeg blagoslova, ljubavi i Božje prisutnosti među nama po djeci i mladima.

I ove godine obilježile su bosonoge karmelićanke u Brezovici dan kanonskog utemeljena svoga samostana, na Badnjak 2020., jutarnjom svetom Misom koju je predvodio vlč. Krunoslav Kolar, župni vikar u Zaprešiću. Ujedno su zahvalile Gospodinu na 81. godišnjici svoje duhovno-molitvene prisutnosti u Hrvatskoj.

„Čitajući današnju riječ Božju, koja je ispunjena simbolikom da nas pripremi za dolazak mladog Sunca s visine, zastao sam nad riječju koju spominju prvo čitanje i evanđelje, a to je – srce. Nemam nakanu baviti se biologijom, ni medicinom, ali imam namjeru iznijeti svojevrsnu kardiologiju tj., govor srca i govor o srcu u biblijskoj perspektivi.“ rekao je vlč. Kolar.

Zatim je spomenuo da se srce u Svetom pismu spominje preko 2000 puta i da ga se često povezuje s Bogom čije je srce ispunjeno očinskim i majčinskim osjećajima prema čovjeku.

Također je rekao da Bog ima srce za čovjeka i da ga ljubi neizmjernom ljubavlju do krajnih granica praštanja, milosrđa i sebedarja. Isto tako, naglasio je da Bog u ljudsko srce upisuje svoj zakon i da je ono središte ljudskoga života i mjesto odluka koje čovjek donosi. Srce je simbol čitavog čovjeka. Mjesto u kojem se susreću ljubav Boga i čovjeka, mjesto gdje Bog želi prebivati, mjesto iz kojeg izvire molitva, misli su predvoditelja slavlja.

A onda je, nadahnjujući se na prvom čitanju, govorio o prebivalištu koje je David odlučio podići Bogu, prorok Natan mu na to odgovara da ide i učini sve što mu je na srcu jer je Gospodin s njim. „Tako se i u srcu mladog nadbiskupa koadjutora Zagrebačke nadbiskupije, bl. Alojzija Stepinca začela ideja o osnivanju Karmela u nadbiskupiji koja mu je bila povjerena. Kao da je čuo Natanove riječi, odlučio je izvršiti što mu je bilo na srcu jer je shvatio da je Gospodin s njime, da to nije njegova osobna, već Božja volja,“ istaknuo je vlč. Kolar.

U nastavku prigodne homilije rekao je i to da su naše Hrvatice koje su živjele u austrijskim karmelima bile znak Božje providnosti i realizacije nadbiskupove ideje. I upravo ta ideja ostvarila se na Badnjak 1939. godine. „Danas tako slavimo rođendan ove zajednice koju je prije 81. godinu, dan uoči rođendana Bogočovjeka, nadbiskup Stepinac kanonski utemeljio. Zbog toga neprocijenjivog dara našem narodu mogli bismo sa Zaharijom, ocem Ivana Krstitelja, uskliknuti: Blagoslovljen Gospodin Bog Izrelov, što pohodi i otkupi narod svoj! Vjerujem da se svi slažemo kako ovo mjesto treba smatrati posebnim darom premilosrdnog srca Boga našega po kojem nas pohađa Mlado sunce s visine koje nas obasjava i upravlja putem mira. Iako se srcem svake biskupije drži njena katedrala, usuđujem se ovaj Karmel u Brezovici nazvati srcem naše Zagrebačke nadbiskupije. Ovo je posebno mjesto susreta Božje i ljudske ljubavi, mjesto u kojem Bog prebiva, mjesto iz kojeg se uzdižu mnoge Bogu ugodne molitve. Ovo mjesto je srce koje svojim kucanjem omogućava život, i to život s Bogom kao puninu života. Drage naše sestre, vi ste blagoslov naše mjesne Crkve, vi ste srce našeg kardinala Stepinca!“ rekao je između ostalog propovjednik.

Isto tako spomenuo je da je Karmel poput sakrementa: vidljivi znak nevidljive Božje prisutnosti. Da bi čovjek bio sakramentom, mora vjerovati. A što znači vjerovati, završio je mislima pape u miru Benedikta XVI. „ kada iz glagola credere tj. vjerovati izvodi značenje cor dare tj. dati srce. Tako prema njemu vjerovati znači – dati srce. A dati srce ne znači dati neki dio već – čitavog sebe predati Bogu.“ I zaželio je da u Božiću, kad nam se Bog potpuno darovao da bi nam pokazao ljubav i mi se njemu darujmo s ljubavlju, te da uvijek budemo poslušni poticajima srca kako bismo vršili njegovu volju i jednom uživali radost u nebeskom Karmelu.

Misno slavlje pratile su sestre karmelićanke svojim skladnim pjevanjem pod ravnanjem s. Marije Bonite Kovačić, OCD, a narod im se pridružio. Nakon himna Tebe Boga hvalim, velečasni Krunoslav čestitao je sestrama 81. rođendan, kao i Božić, naglašivši da je to uz Isusov i naš rođendan, jer je Isus naša Glava, a mi smo njegovi udovi.

Župnik župe Rođenja Isusova u zagrebačkoj Kajzerici, vlč. Željko Nestić predvodio je, u ponedjeljak 14. prosinca 2020., svečano misno slavlje u prigodi svetkovine sv. Ivana od Križa. Uz njega su bili suslavitelji don Stjepan Bolkovac, SDB, o. Zvonko Martić, OCD, vlč. Krunoslav Kolar i đakon Hrvoje Maltarić, kao i čitači Ivona Kubala, Šimun i Marija Jurilj, te ministranti Tomislav Skender i Luka Balaško.

„Svake godine svetkovina sv. Ivana od Križa upada nam u vrijeme došašća koje nam pak od početka preko proroka govori bdijete, pripravite put Gospodinu, poravnite staze, izgladite, napravite mjesta, raščistite, a čini se da je to plan i program koji nam svojim životom i pisanom ostavštinom želi poručiti i sveti Ivan od Križa. Tako u ovom duhovnom ozračju adventa priprema za dolazak Boga potpomognuta je i današnjim svecem kojeg Karmel cijeloga svijeta časti kao svog duhovnog oca, a on to i jest,“ rekao je vlč. Nestić u nadahnutoj homiliji.

Zatim je prisutnim vjernicima i štovateljima sv. Ivana od Križa orisao u kratkim crtama biografiju Ivana od Križa, počevši od rođenja 1542. blizu Avile u Španjolskoj, preko njegovog života u Karmelu, te obnove Karmelskog Reda do njegovih duhovnih spisa, osobito „Tamne noći“ kao i „Uspon na goru Karmel“, pa sve do potpunog sjedinjenja s Bogom.

Naglasio je da je Bog onaj koji ima inicijativu u našem duhovnom životu, da On traži čovjeka za kojega mu je stalo da ga spasi i da nam Bog, po Ivanovoj nauci, pomaže duhovno čišćenje terena naše duše kako bi Bog došao izliječiti i spasiti čovjeka. Došašće nam upravo omogućuje to raščišćavanje terena i radosnog iščekivanja spasenja. O takvom stanju čovjeka razmišlja i piše papa Benedikt XVI: „Bog ne tješi na način da iskorjenjuje svaku patnju i da mijenja svijet u sustav u kojem više neće biti potrebe za utjehom. To bi značilo oduzeti nam ljudskost, prestat ćemo biti ljudi i svijet će postati neljudski.  … Bog nije dokinuo našu ljudskost, nego je i sam uzeo dioništvo u njoj. Ušao je u samoću razorene ljubavi kao Onaj koji s nama dijeli patnju, kao utjeha. Tako Bog spašava, otkupljuje.“

U daljnjem nastavku propovjedi, propovjednik je govorio o našoj zarobljenosti idejama, slavom, moći, egom, navikama, ovisnostima u kojima nam sv. Ivan od Križa pomaže kako ih se riješiti i primiti Božju milost. To je njegov znameniti put: ništa, ništa, ništa… da bi se čovjek ispraznio, raščistio nered u sebi i dao Bogu prostora u svojoj duši. Ivan nas tako vodi prema putu molitve i učitelj nam je duhovno-molitvenog života. Molitva je, kako uči sv. Ivan od Križa, naporan i zahtjevan put. Kod početnika molitva počinje oduševljeno, zanosno, uzbuđeno, a onda nastupa praznina, ništavilo, sve nestaje. Čovjek se pita „je li Bog tu?“ Onda se iscrpljuje do zadnjih snaga da Boga susretne, kojega kao da ga nema, i to je čišćenje osjećaja, tamne noći, priprema za jaču vjeru i milosti koje nam dragi Bog želi dati. I na kraju je vlč. Nestić je poručio: „Braćo i sestre, u silnoj ponudi savjeta, molitvenih prečaca, brzih i instant duhovnih rješenja – Crkva nam nudi sv. Ivana od Križa i njegove savjete. A Križ nije igra ni zabava, odmor ili uživanje. Križ je put žrtve, tj. ljubavi – i put do Ljubavi!“

Don Stjepan Bolkovac pozdravio je na početku misnog slavlja predvoditelja slavlja i sve prisutne, a na kraju mu je zahvalio, kao i svim suslaviteljima, te čestitao sestrama svetkovinu njihovog duhovnog oca.

P. Zdravko Barić, SMM, monfortanac, predvodio je večernje misno slavlje, a uz njega je koncelebrirao don Stjepan Bolkovac, SDB. Misao vodilja zapažene homilije bila je: da bi čovjek istinski duhovno napredovao, potrebno je Boga tražiti. A za traženje Boga, važno je znati dvije istine, prema nauci sv. Ivana od Križa. To su: prvo, „Bog se nikada ne udaljuje od duše, pa bila ona i u smrtnom grijehu.“ (DS 1, 8). Bog se nikada od tebe neće udaljiti. Iako Ga ne osjećaš, iako ti je možda daleko, iako si u velikim problemima i poteškoćama, Bog se od tebe ne udaljuje. Drugo, kaže Ivan: „Valja znati da ako duša traži Boga još mnogo više njezin Ljubljeni Gospodin traži nju,“ (ŽP 3, 28), rekao je pater Barić.

Isto tako naglasio je da Boga treba tražiti putem njegove Riječi i, nadahnjujući se na kardinalu Sarahu, u tišini i skrovitosti svoga srca, jer je Bog skriven u duši koja je njegov stan i boravište. Još je naglasio da nam u Došašću Isus dolazi po našoj vjeri, sabranoj molitvi u našoj duši. Ali dolazi jako mirno i tiho, nenametljivo, a ponekad i neprimjetljivo, zato što je on Bog tih, skriven, šutljiv, nevidljiv i zato ga trebamo tražiti. Jednom riječju: treba Isusa voljeti.

„Jer kad voliš Isusa, onda ćeš naći načina kako Ga tražiti i kako Mu se moliti srcem. Kad osoba voli Isusa onda pronađe načina, kad ima volje ima načina, a kad nema volje, onda nađemo stotine izgovora. To traženje i čežnju za živim Bogom, ovako je opisao Ivan od Križa u Duhovnom spjevu: „Ah, gdje se sakrih Mili (tko je taj Mili, Isus)  pošto si ranio ovo moje srce, zašto ga ne liječiš? Kad si mi ga već oteo, što ga tako ostavljaš. Što ne uzmeš sa sobom ono što si oteo?“ naglasio je propovjednik.

Isto tako spomenuo je duhovne rane o kojima govori sv. Ivan od Križa, zbog Božje udaljenosti nakon iskustva Božje ljubavi. Tu se rađa u duši žarka čežnja za Bogom i žeđ za Njime poput košute koja žeđa za izvor vodom. Svoju homiliju pater Zdravko je završio porukom sv. Ivana od Križa: „U molitvi ne trebamo puno govoriti niti izmišljati razne ceremonije ili tehnike. Stoga budi jednostavan. Ne brzaj u molitvi. Pronađi stoga tiho i samotno mjesto i tamo se pomoli. Utroši svu snagu i polet svoje volje da Ga zazivaš i blagoslivljaš. On te ljubi. Uzljubi i ti njega. Uđi u svoje srce i hodaj u prisutnosti Zaručnika…“ završio je pater Zdravko.

Prije misnih slavlja sestre su molili s vjernicima radosna i slavna otajstva svete krunice za nakane Crkve, hrvatskog naroda i za prestanak pandemije. Za svetkovinu sv. Ivana od Križa pripremale su se i devetnicom molitava, meditacija, a svojim skladnim pjevanjem animirale su misna slavlja pod vodstvom s. Marije Bonite Kovačić, OCD.

Dugogodišnji misionar u Ruandi salezijanac don Danko Litrić u prigodi kratkog boravka u Hrvatskoj posjetio nas je u subotu, 7. studenoga.

Tom je prigodom don Danko, koji je ove godine zakoračio u četvrto desetljeće svoga misionarskog rada, slavio misu i susreo se s nama u govornici. Na misnom slavlju koncelebrirao je i njegov subrat don Stjepan Bolkovac, SDB, a ministrirao je Tomislav Skender. Don Danko pozdravio je prisutne vjernike i sestre i posvijestio im je da su došli slaviti Boga i preko Marijinih ruku prikazati Isusovu žrtvu Bogu. Jednako tako zahvalio je sestrama za molitve i žrtve koje prinose za njega i misionare u Ruandi. Zbog specifičnih uvjeta u kojima se nalazi Ruanda, poradi pandemije koronavirusa, nema misa s narodom, kao ni vjerskih ni društvenih okupljanja, život je otežan i u velike zastao…

No postoji nada da će se stvari poboljšati i da će krenuti sa sv. Misama s narodom kao i djecom u školi. U toj nadi don Danko se sprema na povratak u Ruandu već idući tjedan. Zato računa s molitvom sestara i vjernika, jer je svjestan da bez Boga ništa ne možemo. Svoj rad u misijama predočio je u kratkim crtama, te je između ostalog naglasio i ovo: „Što radimo, radimo na slavu Božju i na dobro duša. Imamo puno radosti, ali i teškoća… Uvijek molimo za naš narod da ostane vjeran Bogu, i da bude ovdje i u vječnosti sretan,“ posvjedočio je u svojoj homiliji misionar iz Ruande.

Nakon misnog slavlja nastavio se prijateljski susret u govornici. Don Danko je odgovarao na sva pitanja i još je dublje uprisutnio situaciju u Ruandi. Uvijek je misijski duh bio prisutan u Karmelu. Poznato je kako su sv. Terezija Avilska i sv. Mala Terezija, svoje živote molitve i žrtve prikazivale za misije i misionare, te za rast Kraljevstva Božjega u ljudskim srcima. Da bi taj duh i danas bio svjedočki u Crkvi u i Karmelu don Danko nam je darovao svoju najnoviju knjigu: „Ruanda, ljubavi moja!“ u kojoj se još više mogu dotaknuti misije i doživjeti misionarski duh. Knjigu je priredio don Ivan Marijanović, SDB, u prigodi četrdesetgodišnjice don Dankova misijskog djelovanja. Ona je svjetionik vjere svima koji traže Gospodina i koji vjeruju u njegovu ljubav.

Dok se susrećemo s različitim nedaćama i nevoljama, a tu je i pandemija koronavirusa, i mislimo da nas je svako dobro zaboravilo, Bog nam stavlja u našu svakidašnjicu dobre ljude koji tu gdje jesu, čine dobro. Tako smo ih i mi susreli u Brezovičkom Karmelu u subotu, 24. listopada 2020.

Ozarena lica i vedrih pogleda, po tradicionalnom običaju, a već redaju nekoliko desetljeća, bit će oko sedam, župljani župe Vukovina, pod vodstvom svoga revnog i gorljivog pastira prečasnog gospodina Đure Saboleka, obdarili su nas i ove jeseni, plodovima rada svojih ruku i dobrotom svoga srca. Od svega što su oni privredili i imali, podijeli su i s našom karmelskom zajednicom. U darivanju i sabiranju darova, kao i u istovaru, sudjelovali su i mali i veliki; od male Marte Ježovit do najstarijeg profesora Zlatka Galekovića, zvanog Kiki. Čak se i kiša zadivila nad njihovom dobrotom i požrtvovnošću te je prestala padati dok nisu sve namirnice istovarili i stavili ih pod krov. A župnik Sabolek, znano nam je, ima veliko povjerenje u zagovornu molitvu Karmela za njegovu župu Vukovinu, i zna se pohvaliti da je njegova župa zaštićena molitvama Karmela od tuče, leda, groma i drugih elementarnih nepogoda i da je duhovno vitalna.

Dobri ljudi koji žive i svjedoče svoju vjeru uvijek su privlačni, radosni, sretni, blizu Bogu i blizu ljudima. Oni obogaćuju svijet svojim malim, a tako velikim djelima ljubavi. To smo doživjeli i minulog vikenda i čini nam se da smo i mi postali bolji. Zato, hvala vam, dobri ljudi!

Otac Dario Tokić, OCD, provincijal Hrvatske Karmelske Provincije svetog Oca Josipa iz Zagreba, posjetio je, dan nakon svetkovine sv. Terezije Avilske, u petak, 16. listopada 2020. godine svoje sestre karmelićanke u Stepinčevu Karmelu.

Susret je bio prijateljski, duhovno-rekreativne naravi, a obuhvaćao je različite teme iz života Karmela, Crkve i svijeta, sve do pjesama sv. Majci Tereziji, te himana i psalama koje je Otac Provincijal pjevao sa sestrama i pratio ih na gitari.

Zahtjevnost i savjesnost poglavarske službe nije mu umanjila radost i vedrinu srca, već je kroz realni optimizam promatrao život koji nas okružuje i put koji nas vodi do Gospodina. Usprkos svim problemima koje nosi Crkva, Red i svijet Otac Provincijal pronalazi nove nadobudne projekte za življenje karmelske karizme, otvoren, zajedno sa svojom subraćom, budućnosti koja je u Božjim rukama.

Zahvalni smo Gospodinu i Ocu Provincijalu za lijepe i radosne trenutke bratsko-sestrinskog zajedništva. Znamo da će se ono nastaviti u raznim oblicima i doprinjeti rastu naše karizme: životu molitve i žrtve do sjedinjena s Gospodinom, sudjelujući u Kristovom otkupiteljskom djelu, na radost i spasenje mnogih. Otac Provincijal se preporučio u naše molitve što rado činimo, a svojim blagoslovom ohrabrio nas je na putu predanja i služenju Gospodinu.

Karmelićanin o. Đani Kordić, OCD, iz Kuće molitve u Jezerinama, predvodio je u četvrtak, 15. listopada 2020. svečano misno slavlje u prigodi svetkovine sv. Terezije Avilske, prve žene naučiteljice Crkve i duhovne Majke i osnivateljice obnovljenog Karmela. Uz njega su bili koncelebranti: don Stjepan Bolkovac, SDB, vlč. Vladimir Cvetnić, vlč. Vjekoslav Pavlović,  vlč. mr. Andrija Miličević, vlč. Željko Nestić, o. Alen Mažić, OCD, vlč. Ivan Vučak i o. Oleg Vatseba, te ministrant i čitač Tomislav  Skender.

Nakon pozdrava don Bolkovca predvoditelju slavlja i prisutnima, te čestitke sestrama uz svetkovinu njihove duhovne Majke, o. Kordić je u svojoj nadahnutoj homiliji govorio o Terezijinom radikalnom predanju Bogu, na što je pozvao sve prisutne, a što je posvjedočio i utemeljitelj hrvatskog Karmela bl. Alojzije Stepinac. Njegov život je slika onoga čemu sv. Terezija pokazuje put, misao je propovjednikova.

U nastavku propovijedi o. Kordić se osvrnuo na Terezijine kreposti, te se između ostalog zadržao na njezinoj upornosti i odlučnosti kod molitve, usporedivši tu upornost s mravom koji se uspinje na brdo Kalvariju. Poput njega potrebno je svladati sve nutarnje i vanjske zapreke da bi se stiglo na cilj.

„Sv. Majka se odmalena nadahnjivala na riječi Vječnost; život dovijeka, duboko je o tome promišljala. Crkva današnjice isto ima potrebu onih koji su potpuno vjerni. Kada je sv. Majka osnovala prvi samostan slavnog sv. Josipa, tu se u njemu okupio mali zbor Kristov, neznatan i bez snage, ali hoće biti vjeran. I vidimo kroz povijest, da nakon nje ništa više nije isto. Cijeli život gajila je u sebi strast za Kraljevstvo Božje. Zato danas biti ovdje, a otići kući bez te strasti, možda je ipak znak da nismo zreli za cilj…,“ naglasio je predvoditelj slavlja.

Isto tako govoreći o početnicima u molitvi spomenuo je potrebu odlučne odlučnosti i prilagodbe Božjoj volji s naglaskom da je sv. Majka imala karizmu da uvlači duše u intimni odnos s Bogom, a sama je bila spremna za svaku riječ u Svetom pismu tisuću puta umrijeti.

Put molitve koji uči sv. Terezija je hod, a ne govor, koji vodi u krepostan život. Glavna krepost je poniznost koja nas prati u molitvi, a put je zahtjevan i težak. No, sv. Majka poručuje da  treba ići naprijed i ne posustati. „Kad si u suhoći, čini više. Kad ti se ne pjeva, pjevaj! Tako i Sv. Majka piše svoje knjige po nalogu pretpostavljenih, a ne po svojoj želji. Zbog toga joj se iz srca uzdiže zahvala Bogu: ,O milosrđu Božjem, pjevat ću dovijeka!´ Dobro pazi kako se ljudi brzo mijenjaju i prikloni se Bogu koji se ne mijenja. Tko ima Boga ništa mu ne nedostaje. Samo Bog dosta je!“ poručio je o. Kordić. Na kraju misnog slavlja don Stjepan Bolkovac zahvalio je Bogu, Majci Božjoj, kao i prisutnim svećenicima i redovnicima, te vjernicima na slavlju sv. Terezije i na ohrabrujućim riječima predvoditelja slavlja.

Večernju sv. Misu kojoj je prethodila, kao i podnevnoj, sveta krunica i Večernje Pohvale Časoslova, predvodio je vlč. Danijel Hačko, župnik u Brdovcu. Uz njega je suslavio o. Oleg Vatseba iz Ukrajine. Tu su bili ministranti i čitači: Ivona Kurbala, Lea i Luka Balaško, te Šimun, Marija i Jakov Jurilj.

Misao vodilja zapažene homilije bila je; čežnja za Bogom, za mirom i spokojem koju je nosila sv. Terezija i koju nosi svaki čovjek. Čovjek ulaže trud i napor za materijalna dobra, a nije toliko spreman uložiti napore za duhovna dobra. Današnje evanđelje o Samarijanki je prema vlč. Hačku, prikaz jednog od najljepših Isusovih razgovora s nekim u Svetom pismu. „Bunar ili zdenac je mjesto gdje se nalazi voda i nekada je trebalo puno truda da se dođe do vode za piće, pranje… Nije to kao danas; odvrneš slavinu i voda teče. Trebalo se potruditi. Taj je zdenac, čuli smo, dubok i ne može se rukom zahvatiti, ako nemaš krčag ili kantu, ostaješ žedan. Taj je zdenac znak naše nutrine, dubine duše u kojoj se nalazi voda koja struji u Život, voda koju je Bog postavio u nas, u glinene posude. Ono što tražiš i želiš je već u tebi. Bog ti je rođenjem sve dao. Tijekom života, kroz sazrijevanje i rast, čovjek puno toga dobije, ali i izgubi. I zaboravljamo da se u dubini zdenca naše duše nalazi živa voda,“ misli su predvoditelja slavlja.

Sliku Samarijanke možemo vidjeti i u sv. Majci Tereziji. I ona je bila iskrena tražiteljica Boga. Više puta je doživjela svoje obraćenje tijekom svog redovničkog života. Ona nam pokazuje potrebu duhovne budnosti kako bismo vadili vodu koju je Bog u nas stavio, a za to nam je potrebna božanska mudrost predanja Bogu koji nam daje žive vode.

On nam pomaže da na površinu izvučemo ono plemenito, dobro i lijepo što se nalazi u nama. Današnji moderni čovjek često poseže za krivim zdencima, koji ne idu u dubine gdje se nalazi ono najvrijednije. Svoj duhovni život često živimo u jednom plićaku bojeći se prepustiti Bogu da nešto ne izgubimo. Tek kada se predamo Bogu, bit ćemo ispunjeni i sretni, a ne robovi ovoga svijeta koji nas čine praznima i otupjelima.

„Trebaš se okrenuti sebi, nutrini, predanju Bogu i tišini u kojoj ćeš čuti  Boga koji te zove k sebi i govori ti: ,Otkupio sam te, volim te…’ Budimo i mi poput sv. Terezije Avilske predani Bogu, recimo Mu svako jutro:  ,Bože, danas želim biti Tvoj.’ On će ti pomoći da se oslobodiš okova koji ti ne daju disati. Pomaže ti na tom putu i sv. Misa i osobna molitva, razgovor s Bogom u tišini. Započni dan molitvom i retkom iz Svetog pisma da te nešto u toj tišini ne odvuče. Čut ćeš Ga i prepoznati. On je tu! Neka te potiče njegov duh u tebi da svaki dan rasteš i budeš savršeniji, jer savršenstvo je dijete Božje kojeg On neizmjerno ljubi i želi da budemo Njegovi,“ završio je vlč. Hačko.

Štovatelji i prijatelji prve žene Naučiteljice Crkve povjerili su svoje brige i svoje teškoće molitvama sestara, ojačali svoje duše sakramentom pomirenja i Euharistijom, a neki su se priključili Karmelskoj bratovštini i obukli se u Gospin škapular.