Ovogodišnju svetkovinu sv. Terezije od Isusa, Avilske, prve žene naučiteljice Crkve, utemeljiteljice i obnoviteljice Karmela, proslavile su sestre karmelićanke i Svetičini štovatelji, u srijedu, 15. listopada 2025., u Karmelu u Brezovici svečanim euharistijskim slavljima, koja su predslavili: preč. Željko Nestić, dekan i župnik u Dugoj Resi, dopodnevnu euharistiju, a preč. Ivan Lukić, ravnatelj Nadbiskupijskog pastoralnog instituta, večernju sv. Misu.
Uz preč. Željka suslavili su: preč. Mijo Matošević, vlč. Vjekoslav Pavlović, vlč. Ivica Zlodi, vlč. Andrija Miličević, vlč. Tomislav Šagud, vlč. Damir Ceković, vlč. Frano Bijelić, te bogoslovi: Mihael Popić i Fabijan Križanović.
Misna čitanja pročitali su bogoslovi: Mihael i Fabijan, dok je Evanđelje navijestio vlč. Frano Bijelić.
U svojoj nadahnutoj i zanimljivoj propovijedi preč. Nestić je prikazao, možemo reći, jednu vrlo važnu krepost u Terezijinom i u našem duhovnom životu. Riječ je, naime, o divljenju. Propovjednik vidi sv. Tereziju kao osobu pred čijom se veličinom jednostavno divimo. On preporuča da stanemo pred nju kao pred svjedokinju i ženu koja nas i danas uči kako pronaći Boga u svakodnevici života. Jednako tako, propovjednik je zapazio da Terezija za taj put ne traži savršene duše, već nesavršenim dušama pokazuje put k savršenosti, koji počinje s prvim korakom, a to je divljenje.
U nastavku propovijedi dekan se zapitao: „Kad smo prestali biti zadivljeni? Kad smo se, u vjeri i u životu, navikli na čudo? Jer, čini mi se da traganje za Bogom uvijek počinje divljenjem. Ne znanjem, ne definicijom, nego divljenjem. Tko se zna diviti – taj već moli. Tko se zna zadiviti, taj ima čisto srce, srce koje prepoznaje ljepotu i ne misli da sve razumije. Piše Terezija Avilska: ‘Sve stvoreno govori o Bogu, ako čovjek ima srce da se divi. I list na stablu i kap rose mogu nas naučiti koliko nas Gospodin ljubi, ‘ustvrdio je.
Isto tako rekao je da se i Mudrost o kojoj smo čuli u prvom čitanju, rađa iz divljenjai čuđenja pred Bogom. Isus u pročitanom ulomku iz Ivanova evanđelja, također govori u Hramu o tome, a ljudi su zadivljeni njegovom riječju koja dolazi iz jedinstva i drugovanja s Ocem. On poziva sve one koji vjeruju i koji su žedni Boga, da dođu k njemu i da piju živu vodu. „Bog ulazi u naše suhe duše, nesavršene duše i zapaljuje u nama žeđ i divljenje. Jer tko više ne zna žeđati, taj se više ne zna ni diviti. A tko se ne zna diviti, teško će ikada moliti. Piše sveta Majka „U dubokoj molitvi duša ne razmišlja mnogo, nego samo gleda i divi se. Kao netko tko stoji pred velikim čudom i ne zna što bi rekao, samo uživa u onome što vidi,” spomenuo je.
Govoreći pak o Terezijinoj molitvi spomenuo je da nas ona uči da molitva nije neka tehnika, već susret zadivljenog srca s Bogom koji nas ljubi. Iako u Terezijinom životu susrećemo, ljudski gledano, dosta toga krhkoga i nedovršenoga, po mjerilima svijeta, ipak se ona uvijek divila Bogu koji je u njoj prisutan, koji je živ i koji ju voli. Iz tog divljenja rodila se mudrost koja ju je učinila crkvenom naučiteljicom.
Potom je primijetio da nam često ta sposobnost divljenja nestane. Sve nam postaje navika, kao da ništa ne izaziva onu iskru, svetost čuđenja. A bez te iskre, bez svetosti čuđenja, vjera postaje rutina, molitva dužnost, a srce suho. Zato nas sv. Terezija vraća na početak, na ono što je rekla dok je još bila djevojčica: „Hoću vidjeti Boga,“, istaknuo je.
Isto tako je svim prisutnima zaželio da im ova svetkovina bude poticaj da se ponovno zadive Bogu, svemu što čini i što jest jer tada se sve počinje mijenjati. Molitva tada postaje prijateljski susret, i zajedništvo postaje dar, i sakramenti ponovno postaju izvor. Kad se ponovno divimo, tad ne uspoređujemo, ne mjerimo, ne računamo. Samo stojimo – i gledamo, i šutimo, i zahvaljujemo, misli su preč. Nestića.
Zatim je ustvrdio da takav život divljenja i motrenja provode sestre u Karmelu. Njihov život izgleda izvana miran, tih, jednoličan, ali pun divljenja, tišine, molitve i Božje prisutnosti.
Na kraju je poručio: „I zato, dok danas častimo svetu Tereziju Avilsku, učimo od nje umijeće divljenja – ono djetinje čudo koje nas vraća u srce Boga. I ne govorim ovo jer sam to savladao. Baš naprotiv. Govorim to i samome sebi: da ponovno otkrijem kako Bog nije ‘tema’ o kojoj treba nešto reći i moguće zadiviti druge, nego Život; Bog nije ‘pojam’, nego Osoba; Bog nije ‘dogma i pravilo’, nego Ljubav. I možda, baš kad ponovno naučimo diviti se, iz naših će duša poteći te rijeke žive vode o kojima Isus govori. A to je već početak neba iliti put savršenosti.“
Misno slavlje završilo je skladbom mo. Ljubomira Galetića „Terezijo, ti serafe“, a pjevanje su animirale sestre karmelićanke pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.
Prečasni Ivan Lukić predslavio je večernju sv. Misu, a uz njega su bili ministranti i čitači.
Na početku sv. Mise, obratio se prisutnim vjernicima i pozvao ih da ne budu samo promatrači nečijeg svetog života, već da sve što misle, govore i čine bude sveto. Isto tako potaknuo ih je da maknu sve što je nevažno, izvanjsko i trenutni osjećaj, a da Gospodina zamole da izlije nad njih svoje milosrđe i na sve one koje nose u svojim srcima.
U prigodnoj homiliji, preč. Lukić se osvrnuo na misna čitanja svetkovine, te je između ostalog rekao i to da se u Terezijinoj nauci može naći zdrava duhovna hrana i istinska želja i težnja za svetošću. Gospodin je dotaknuo njezino srce i sve je postalo u njezinom životu drugačije, sve ono izvanjsko što joj je prije bilo važno i ispunjavalo njezine čežnje, postalo je nebitno. Njezino srce žudilo je samo za Bogom, misli su preč. Lukića.
Nadalje, spomenuo je da je taj odnos s Bogom u nutrini duše ona živa voda koju je Samarijanka tražila od Gospodina na Jakovljevom zdencu, kao i ona mudrost iz prvog čitanja koja je važnija od svega jer nam daje mogućnost da u svakom trenutku biramo dobro.
Kada je netko zahvaćen od Boga njegovom ljubavlju, onda postaje sposoban nositi križ svoga života s radošću hodeći putem koji vodi u vječnu sreću.
Zatim je spomenuo da smo često u životu kušani različitim napastima, bilo u samostanu, bilo u braku i obitelji, ali da uvijek iz tih kušnji možemo izići kao pobjednici ako imamo pogled uprt u Gospodina. „Isus žeđa da se moja i tvoja duša spasi,“ naglasio je.
„Gdje je križ, odricanje, tu nije ništa bez veze. Ljubav je ona koja te potiče da se daruješ,“ spomenuo je.
Potom je upitao: „Što je to pravo bogatstvo? Što je to život? Brak? Obitelj? Što znači imati križ, patnju, poteškoću? Isus je onaj koji je iz ljubavi bio spreman otići na križ za nas. Bog ne osuđuje, Bog nas voli. Svaki put kada budemo tražili odgovor na bilo koje od ovih pitanja, naći ćemo Isusa. Neka se Bog proslavi u svijetu po našim životima,“ zaključio je.
Na kraju misnog slavlja, vjernici i štovatelji su imali priliku častiti relikviju sv. Terezije Avilske, primiti Gospin škapular, pristupiti sakramentu Pomirenja, kao i porazgovarati i preporučiti se u molitve sestara.
Misno slavlje animirale su sestre karmelićanke uz orguljašku pratnju s. M. Kristine Jadanić, OCD, a misnim slavljima prethodila je molitva krunice na nakane naših obitelji i za mir u svijetu, kao i Večernja molitva Časoslova.
