"Događanja"

U srijedu, 14. prosinca 2022. godine, proslavile su sestre karmelićanke iz Brezovice, zajedno s vjernicima, svetkovinu sv. Ivana od Križa, naučitelja Crkve, mistika i duhovnog oca Karmela. Prijepodnevno misno slavlje predslavio je o. Ivan Pleše, OCD, a uz njega su suslavili: don Stjepan Bolkovac, SDB, vlč. Krunoslav Kolar i vlč. Željko Nestić, dok je ispovijedao o. Oleg Vaceba.

Na početku misnoga slavlja sve prisutne pozdravio je don Stjepan Bolkovac, a o. Pleše uveo je prisutne u euharistijsko slavlje riječima sv. Pavla apostola: „A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu,“ (Gal 6,14), te naglasio da je to sv. Ivan od Križa utjelovio u svom životu.

U homiliji se propovijednik najviše bavio temom molitve u duhovnosti sv. Ivana od Križa, osobito u njegovim spisima, a napose u njegovom remek-djelu Duhovnom spjevu. Tako je između ostalog rekao i ovo: „Naš najčešći oblik molitve je ovakav: Bože, molim te daj mi ovo ili ono; pomozi mi u ovome ili onome. Najčešće pred Boga dolazimo s prošnjama za neku potrebu ili u nekoj nevolji. Ono što Ivan u Duhovnom spjevu podučava o molitvenim prošnjama našim ljudskim potrebama ili nedostatcima jest da su one prilika za snažniju molitvu i dublje povjerenje u Boga ljubavi, a ne izvor naše inkomodacije ili nezadovoljstva. Ne molimo da nam ništa ne smeta i da nam bude ugodno uvijek i u svemu. Nevolje života su prilika za prihvaćanje križa i rast u ljubavi. Tako je bilo i Ivanu. Imajmo na umu da je Ivan napisao svoj Duhovni spjev u zatočeništvu svoje skučene zatvorske ćelije u Toledu, u Španjolskoj, u vrijeme velike kušnje u svom životu. Dok je pisao svoje remek-djelo, i sam je bio u velikoj potrebi za nadom i snagom. Zatvoren u par kvadrata u tami, ponižen. Ipak, u svemu tome, Ivan se nije usredotočio na svoje poteškoće, nije molio da ga Bog izbavi iz zatvora, već se usredotočio na ono što je vjerovao da Bog čini – privlači ga dublje k sebi, poziva ga na još veću ljubav i predanje, na žrtvu ljubavi. Stoga su Ivanovi mistični uvidi u duhovni život iskovani u pećnici vlastitog životnog iskustva i patnje. Ne dolaze od nekog sveca ispod staklenog zvona koji je uživao u životu, bez patnje i nevolje.“

Isto tako, spomenuo je da je za sv. Ivana od Križa čin ljubavi imenovanje naših ljudskih potreba i iznošenje pred Gospodina u molitvi, kao i čin vjere i predanja Ljubljenome da on čini što mu se sviđa s tom našom potrebom. Ivan navodi tri razloga zašto je to tako: „Prvo, zato što Gospodin bolje od nas zna što je prikladno za nas; drugo, Ljubljeni ima više samilosti kada vidi potrebu i predanje duše koja ga voli; treće, duša je bolje zaštićena od samoljublja i posesivnosti ukazujući Gospodinu na nedostatak, umjesto da traži ono što joj po njezinu mišljenju nedostaje.“

Potom je propovijednik protumačio redom svaki od tri razloga, navodeći da u prvom razlogu sv. Ivan govori da Gospodin zna što je za nas najbolje bolje od nas samih, te nas potiče da razlikujemo stvari koje stvarno trebamo od onih koje želimo, a ne trebamo. Moliti za svoje istinske potrebe pred njim je čin poniznosti i prepoznavanje našeg siromaštva jer biti čovjek znači stajati pred Bogom u potrebi, poput siromaha koji uviđa temeljnju potrebu za Isusom Kristom.

U drugom razlogu sv. Ivan nam kaže da Gospodin ima više susjećanja kada vidi potrebu i predanje duše koja ga voli kao što je imao suosjećanje prema Mariji u Kani Galilejskoj. Ona ukazuje svome Sinu na potrebu mladenaca i izaziva njegovo suosjećanje, skrećući mu pozornost na ljudsku potrebu i prepuštajući se njegovoj volji.

O. Pleše je potom pozvao prisutne vjernike da Bogu predaju svoje potrebe i zahvale mu što god s njima učini ili ne učini, mada bilo drugačije od naših mjerila.

U trećem razlogu Ivan nas uči da se duša bolje štiti od samoljublja i posesivnosti tako što ukazuje na nedostatak, potrebu, umjesto da traži ono što joj se čini da joj nedostaje. Za primjer uzima Martu koja Isusu govori što da čini – „Reci mojoj sestri da mi pomogne“ (Luka 10,40) ili drugog razbojnika na križu koji također govori Gospodinu što treba učiniti – „spasi i sebe i nas“ (Luka 23:39), dok je Blažena Djevica Marija jednostavno sve prepustila njegovoj volji.

„Moramo dopustiti Bogu da bude Bog. Dakle, umjesto da diktiramo Kristu što bi trebao učiniti ili što bi trebalo učiniti, moleći svoje potrebe, imenujmo, izrecimo svoje potrebe pred Bogom i držimo ih pred Njim. Zatim s Marijom strpljivo čekajmo u iščekivanju da će sve što Bog učini biti najbolje za nas i njegovu slavu kao što se dogodilo na svadbi u Kani,“ poručio je između ostalog o. Pleše.

Misno slavlje animirale su svojim skladnim pjevanjem čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.

Provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove p. Dalibor Renić, DI, predslavio je večernju euharistiju kojoj je prethodila molitva sv. krunice i Večernja Časoslova. U koncelebraciji je bio don Stjepan Bolkovac, SDB.

U uvodnim mislima p. Renić je rekao da euharistija mnogo toga skriva. Skriva Kristovu prisutnost. Očima i srcu koje vjeruje skrivene stvari euharistija otkriva. Isto tako je poručio vjernicima da mole zagovor sv. Ivana od Križa da im pripravi oči i srca da otkriju Kristovu prisutnost.

U nadahnutoj homiliji, otac Provincijal je usporedio lik i djelo dvojice duhovnih velikana: sv. Ivana od Križa i sv. Ignacija Lojolskog kroz tri važne točke njihovog djelovanja. Obojica su bili tražitelji Boga, tražitelji slobode i sinovi Crkve.

Ponekad ljudima koji ne znaju mnogo o duhovnosti zvuči čudno da su sveci tražitelji Boga, kao da je traženje sumnja, moraš se mučiti s traženjem Boga. Međutim, sv. Pismo nas podsjeća na činjenicu da tražimo Boga; „O Bože, ti si Bog moj, gorljivo tebe tražim“ (Ps 63,2); „Moje mi srce govori: Traži lice njegovo. Da, lice tvoje, Gospodine ja tražim.“ (27,8). Traženje Boga proizlazi iz ljubavi prema Bogu. Ljubav je ona koja istovremeno želi primiti, ali da bi bila prava ljubav zna i pustiti. Inače je ljubav posesivna, pretvara se u ljubomoru i mržnju. Ljubav daje slobodu, želi jedinstvo i njeguje ga, a istovremeno poštuje razliku, da drugi ima svoj glas. To je tajna traženja Boga, jer dopuštamo Bogu da bude Bog i da ne tražimo darove, već Darovatelja, misli su p. Renića.

Druga zajednička osobina dvojice duhovnih svetaca je ta da su tražitelji slobode. „Ivan od Križa ima jednu sažetu riječ, a ta je ‘ništa’. Govori o tome koliko čovjek kada se isprazni, kada shvati u sebi da je ništa, je sposoban da Bog u njemu učini sve. To je sloboda koju želimo njegovati, a ne ovu slobodu današnjice; slobodu koja govori: ‘bit će kako ja kažem’, već slobodu raspoloživosti prema Bogu da nas oblikuje kako želi i da u nama djeluje. Sloboda je sloboda za ljubav, da nas ništa ne priječi da budemo ono što jesmo…“ naglasio je propovjednik.

Osvrnuvši se na treću osobinu rekao je da su i sv. Ivan i sv. Ignacije htjeli biti kartuzijanci, pripadati najstrožem Redu. Obojica su nailazili na sumnje kod autoriteta. I jedan i drugi živjeli su u potpunosti različitost svog poziva od onoga za čim su čeznuli. To će reći da je sv. Ivan, učitelj kontemplacije, bio vrlo aktivan i trajno je putovao. Sv. Ignacije koji je pripadao aktivnoj Družbi razaslao je svoju subraću po svijetu, a sam je ostao u svom uredu u Rimu. Obojica su svoje poslanje prepoznali u okviru Crkve. Bili su poslušni sinovi Crkve.

Ivan i Ignacije se međusobno nadopunjuju. Jedan je vertikala, a drugi horizontala križa, to jest: akcija i kontemplacija. Samo zajedno ta dva kraka križa nose nas kroz život i pokazuju nam put k Bogu, završne su misli predvoditelja slavlja.

Misno slavlje pratio je svojim umjetničkim veličanstvenim pjevanjem Collegium pro musica sacra, pod ravnanjem prof. Tihomira Prše, dirigenta i orguljaša.

Nakon svete Mise Collegium pro musica sacra je obradovao prisutne sjajnim duhovnim koncertom s kojim su završili svoj zlatni jubilej nastanka i djelovanja u Crkvi, u domovini i svijetu. Izveli su slijedeće skladbe:

Ludovico Grossi da Viadana: Exultate justi, Johann Sebastian Bach: Isus mi je svagda radost, Domenico Bartulucci: O sveta gozbo, gregorijansko pjevanje: Čuj, jasni glas odjekuje, Anđelko Igrec: Sagriješismo, gregorijansko pjevanje: Raduj se, nebo i kliči zemljo, Giovanni Pierluigi da Palestrina: Alma Redemptoris Mater, Gregorijansko pjevanje: O Mudrosti.

Prijateljsko druženje nakon večere nije izostalo, a jednako tako, niti međusobno upoznavanje i preporuke u molitve.

Braća bogoslovi karmelićani pod vodstvom svojeg magistra o. Nikole Grizelja posjetili su u nedjelju 6. studenoga sestre karmelićanke u Brezovici. Susret je započeo pjesmom „Krist na žalu“, a nastavio se bratsko-sestrinskim druženjem i međusobnim upoznavanjem. U vrlo otvorenom prijateljskom razgovoru dotaknute su neke teme iz svakidašnjeg života, kao i iz življenja karmelske duhovnosti.

Bogoslovi su se zanimali za dnevni red sestara, za molitveni život, kao i onaj radni i praktični, te za iskustvo karmelskog poziva. O svojem duhovnom pozivu posvjedočio je br. Josip Marija od Svetog Lica i Djevice Šutnje (Bedalov).

Bilo je tu i konkretnih pitanja o duhovnim vježbama, o rekreativnim susretima, o zajedništvu i slično. Susret je bio protkan radošću, jednostavnošću, a osobito srdačnim smijehom.

Pjesmom „Naš Bog je velik“ dali su mladi hvalu Bogu, a časna majka Regina Popić rekla im je da je, kako je rekla sv. Terezija Avilska, Bog uistinu tako velik da mu se isplati darovati cijeli život, te ih je potaknula da ostanu vjerni na započetom putu, hodeći s Blaženom Djevicom Marijom stazama Karmela.

U subotu, 22. listopada 2022. godine, na spomendan sv. Ivana Pavla II., prijatelja Božjeg, a osobitog prijatelja Crkve u Hrvata i hrvatskoga naroda, župljani župe Pohoda Blažene Djevice Marije iz Vukovine, zaustavili su svoja vozila pred vratima Karmela u Brezovici. Lanac dobrote se nastavio i ove godine, onaj isti lanac koji je započeo 1943. godine po blagopokojnom vlč. Đuri Makareviću, a danas se nastavlja po njegovom nasljedniku i organizatoru, preč. gospodinu Đuri Saboleku, župniku i dekanu.

Iako sunce toga dopodneva nije bilo raskošno u svojim zrakama, ipak je topla zraka ljubavi plemenitih ljudi, kako onih najmanjih, tako i onih većih, koji su se odrekli svojih treninga da mogu doći u Karmel, zatitrala u njihovim očima i otkrila dobrotu njihovih srdaca. I dok su radosno istovarivali zimnicu i ostale darove, slavili su Boga zbog njegove dobrote i darežljivosti kojom ih je obdario. Tu radost darivanja podijelili su s nama, kako bi Bog i na taj način bio više prisutan u našim obiteljima i u našim redovničkim zajednicama. Dijeleći svoje vrijeme i svoje darove s Karmelom, potvrdili su da imaju veliko srce puno Boga, koje živi za Njega i za one koji su mu darovani.

Dok zahvaljujemo dobrim ljudima na njihovim darovima, mislimo na bezbroj onih generacija koji su kroz osam decenija bili u službi Providnosti i dijelili s Karmelom svoja duhovna i materijalna dobra. Bog je velik u onima koji ga susreću kroz svakodnevne obične i neobične stvarnosti života. On živi u njima i dariva se na razne načine svima koji ga traže. Zato mu zahvaljujemo za dobre, jednostavne i male ljude velikog srca i velike duše koji su poput tople zrake sunca nad našim nebom i koji svojom ljubavlju i dobrotom obasjavaju mnoge.

Svečanim misnim slavljem, u prijepodnevnim satima, koje je predvodio o. Dario Tokić, OCD, provincijal Hrvatske karmelske provincije sv. Oca Josipa, kao i popodnevnim misnim slavljem koje je predslavio o. Domagoj Augustin Polanščak, OP, u subotu 15. listopada 2022., proslavljena je svetkovina sv. Terezije Avilske, prve naučiteljice Crkve, utemeljiteljice i majke obnovljenoga Karmela u Stepinčevom Karmelu.

Uz o. Provincijala suslavili su: Msgr. Zvonimir Sekelj, kanonik prvostolnog Kaptola zagrebačkog, o. Ivan Pleše, karmelićanin, preč. mr. Mijo Matošević, supsidiar u župi Stupnik-Lučko, vlč. Krunoslav Kolar, župnik na zagrebačkoj Kajzerici, te vlč. Željko Nestić, župnik u Dugoj Resi.

Tu su bili ministranti i čitači. Prvo čitanje pročitao je Luka Balaško, drugo Marija Jurilj, dok je o. Ivan Pleše navjestio Evanđelje.

Misao vodilja orginalne homiliji bila je: prava i kriva svetost. Propovjednik je  naglasio da smo pozvani iskreno težiti za pravom svetošću. Jednako tako, rekao je da je dragi Bog nadahnuo sv. Majku Tereziju da zbog te krive svetosti zacrta „u Crkvi novi put savršenstva“. Zatim je protumačio u čemu se sastoji kriva svetost. Tako je između ostalog rekao i ovo: „Kriva je svetost ona koja nije od Boga, nego od ljudi. Ovo je jaka izjava, jer podrazumijeva da sve ono što su nam do sada ljudi govorili o svetosti je kriva svetost. Sve ono što smo pročitali u životopisima svetaca je kriva svetost. Sve ono što smo sami mislili o svetosti je kriva svetost. Mora se priznati da je to vrlo smjela, ali i istinita tvrdnja. Sve ono što ljudi stave pred sebe i kažu to je svetost – to je kriva svetost, to je ljudska svetost. I kad se trudimo oko takve svetosti sami sebe uvlačimo u zamku više ili manje otvorene zamke oholosti, koja je korijen svih grijeha. Dakle, tako čineći, slijedeći ljudska poimanja o svetosti, ne možemo biti tako reći na pogrešnijem putu.“

U nastavku propovijedi, o. Tokić je protumačio kako je Gospodin nadahnuo Tereziju iz Avile, koja tada još nije bila proglašena naučiteljicom Crkve, da pokaže drugima novi put savršenstva. „Jer savršenost nije u tome da izvršimo sve što smo mi sami sebi zacrtali – to je samo usavršavanje, i tu nam Gospodin Bog nije ni potreban, jer smo sami sebi protagonisti, koji si postavljamo mjerila i zadatke i ispunjavamo ih. Za takvo djelovanje ne trebamo živoga Boga, dovoljna su nam mrtva slova s papira ili malo obične domaće pameti, a velike škole i fakulteti samo mogu sakriti pravu istinu o ogromnoj zamci da zapravo ne tražimo Boga nego sebe.

A savršenost nije u tome da postanem besprigovoran, nego u tome da u svemu tražim Boga i Njegovu svetu volju za sebe. To je prava svetost, jer ne dolazi od ljudskog znanja, nego od Boga, koga treba osluškivati i poslušati. To nas uči sveta Terezija, njen novi put savršenstva koji nam je u Crkvi zacrtala da njegujemo intimno prijateljstvo s Bogom, i da iz toga prijateljstva crpimo spoznaju za svoje djelovanje. Ne iz knjiga ovoga svijeta, nego iz žive knjige koju nam sam Bog daje po Duhu Svetom koji u nama prebiva,“ naglasio je o. Dario.

Zatim je protumačio da je prava svetost autentična i da proizlazi iz osobnog odnosa sa svojim Učiteljem i Spasiteljem. Isto tako je rekao da nema instant svetaca, niti da se odmah ne postaje svet, kao i da nema svetaca ako ne dopustimo da nas Bog izgradi po mjeri poslanja koje nam je namijenio u našem vremenu i okolnostima života. Također je rekao da je Terezija postala sveta jer je imala vremena za Boga i jer je poslušala njegova nadahnuća, te je samu sebe izložila do smrtne opasnosti da ju Crkva ne razumije i da bude predmet istraživanja inkvizicije do kraja svog života, samo da bi ispunila zadaću koju si nije sama nametnula, nego koju joj je Bog povjerio, misli su propovjednikove.

Sv. Terezija nam pokazuje put svetosti koji možemo iščitati u njezinoj definiciji molitve. Ona nas uči da molitva nije ništa drugo doli razgovarati prijateljski često puta na samo s Onim za kojega znamo da nas ljubi. Sve se temelji na ljubavi, ne na našem mozganju. Molitva nije u tome da se mnogo misli, nego da se mnogo ljubi. Molitva je stvar ljubavi. Ljubav rađa zahvalnost srca koja se očituje djelima, što je i sv. Majka osobito naglašavala.

Često smo obasuti velikim brigama, mukama, tjeskobom, trnjem koje nas guši. Sv. Majka nas poziva da budemo puno puta nasamo s Gospodinom u svojoj nutrini, da imamo prostor svoje unutarnje samoće gdje možemo zazvati Isusa u svim prigodama života. Osoba koja se druži s Bogom zrači svetošću poput sv. Terezije, zaključio je o. Tokić.

Popodnevno misno slavlje predslavio je o. Domagoj Augustin Polanščak, OP. Uz njega su bili: isusovački provincijal o. Dalibor Renić, DI, vlč. Damir Ceković, župnik u Petrinji, trajni đakon Željko Kovačević iz Pisarovinske Jamnice, te dvojica dominikanskih bogoslova fr. Jakov Vuković i fr. Dominik Šakić.

Prvo čitanje pročitao je fr. Jakov Vuković, a drugo fr. Dominik Šakić, dok je Evanđelje navijestio trajni đakon Željko. Molitvu vjernika pročitala je Dora Skender.

U nadahnutoj homiliji, o. Domagoj A. osvrnuo se na kršćansku Španjolsku u 16. stoljeću koja je bila vojna, pomorska i ekonomska sila, te je vladala velikim dijelom svijeta. Njezini vojnici u Americi osvajali su nova područja za svojega kralja, kući su donosili neizmjerne količine blaga, ali isto tako bjesnili strašnom okrutnošću i bezobzirnošću prema tamošnjim urođenicima. U to vrijeme sv. Terezija Avilska putovala je Španjolskom u siromašnim magarećim kolima osnivajući samostane u kojima će mlade djevojke cijeli svoj život posvetiti molitvi i nositi pred Lice Božje svijet koji se nalazi izvan samostanskih zidina.

„Ne odvajaju se od svijeta zato što ga preziru, nego zato što ljube one koji u njemu ostaju. Ne odvajaju se od svijeta zato što žele pobjeći od njega, nego zato da bi bolje upoznale slabosti i patnje onih koji u njemu žive. Kad je obnavljala Karmelski red i podizala nove samostane, sv. Terezija je shvatila da je svijetu potrebna molitva. Svijetu koji je bio zarobljen ratovima, glađu, bezboštvom, grijehom i izdajom Isusa Krista. Sličnosti između vremena u kojemu je živjela sv. Terezija i današnjeg vremena su očite. Svijetu je i danas na osobit način potrebna molitva,“ rekao je između ostalog o. Polanščak.

Isto tako je naglasio da su svijetu i danas potrebne kćeri sv. Terezije Avilske koje će u svojim redovničkim zajednicama moliti za svijet koji se udaljio od Boga. Poslanje sv. Terezije nije bilo jednostavno, mada je tadašnja Europa bila otvorena osnivanju novih samostana. No, međutim, postojala je velika razlika između muškaraca i žena, koje su smatrali manje mudrim stvorenjem, a muškarci su mogli redovnicama uređivati način molitve; kako da mole i što da mole. Terezija je zbog toga mnogo trpjela i doživjela brojna razočarenja, ali je u brojnim duhovnim spisima obranila dostojanstvo kršćanske žene.

Zajedno sa sv. Katarinom Sijenskom, dominikankom, proglašena je prvom crkvenom naučiteljicom upravo zbog svoje mudrosti, svetosti i učenosti čiji je izvor bila molitva, a njezina ljubav prema molitvi rodila se još u djetinjstvu, u obiteljskom domu. Osobito je gajila ljubav prema Gospi i molitvi krunice. Roditelji su joj u tome bili živi primjer.

Isus je bio Terezijin najveći prijatelj. S njim je razgovarala o svemu i sve zbog njega činila. Ona je svoj život oblikovala na sliku Isusa Krista hodajući stazom vjere koja nije bila uvijek laka. Terezijin život bio je život mističarke koja se hranila molitvom, tišinom i samoćom, a s druge strane bila je žena koja je imala zdravi osjećaj za stvarnost i potrebe svakidašnjice.

Poput nje žive i naše sestre u Karmelu koje se bave konkretnim životnim stvarnostima, a najvažnija im je molitva, osobna i zajednička, za ljude i njihove nakane koje su bezbrojni. Sve je to znak da karizma sv. Terezije Avilske još uvijek živi i nadahnjuje se nad dubinom i jednostavnošću svoje ljubavi prema molitvi i istančanim osjećajem za stvarnost.

Na kraju homilije, o. Domagoj je čestitao sestrama, kao i prisutnim svećenicima i bogoslovima svetkovinu sv. Terezije Avilske.

Misno slavlje uzveličali su svojim pjevanjem čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD. Za svetkovinu sv. Terezije Avilske uz 400. obljetnicu njezine kanonizacije, sestre su se pripremale devetnicom molitava, razmatranja i pjesama. Bila je tu i zajednička molitva krunice prije svakog misnog slavlja, kao i pjevana Večernja svetkovine. Druženje se nastavilo prijateljskim susretom u govornici Karmela.

U četvrtak, 6. listopada 2022. godine hodočastili su djelatnici Glasa Koncila i Malog Koncila svojoj nebeskoj zaštitnici, sv. Tereziji od Djeteta Isusa i Svetog Lica u Stepinčev Karmel u Brezovicu. Bila je to najava početka jubilarne 60. godine od prvog tiska Glasa Koncila. Misno slavlje predslavio je vlč. Davor Štuljan, župnik u Krapini.

Prvo čitanje pročitala je Tanja Baran, drugo Marijo Bartolić, dok je molitvu vjernika pročitao Ivan Tašev.

Na početku misnoga slavlja, glavni urednik Glasa Koncila Branimir Stanić, pozdravio je sve prisutne, a posebno predvoditelja slavlja. On je između ostalog spomenuo da je Glas Koncila kao nakladnička kuća sa svom svojom djecom, i Malim Koncilom, došao svojoj Majci, Majci Karmela, zahvaliti Bogu za 60. godina od kada je izdan prvi broj Glasa Koncila. Jednako tako došli su tradicionalno zahvaliti i sv. Maloj Tereziji koja će slijedeće godine obilježiti 150. obljetnicu rođenja i 100. obljetnicu proglašenja blaženom.

„Danas je s nama vlč. Davor Štuljan, župnik u Krapini, koji je jako povezan sa karmelskim Redom. Naime, vlč. Štuljan je imao svoju mladu misu na Gospu Karmelsku, a ređenje 1995. godine i može se reći da je župnik Štuljan mladomisnik Oluje. Poveznica između Karmela i oluje je sv. Ilija, što znači da je župnik sin Ilijinog duha,“ rekao je između ostalog urednik Glasa Koncila.

U uvodnim mislima, vlč. Štuljan je spomenuo da kada čovjek malo dublje pogleda, zamjećuje tri stvarnosti koje nas povezuju. Sve tri stvarnosti imaju znak malenosti. Prva stvarnost je Trški vrh gdje je kipić Male Gospe, Male Marije. Ovo mjesto, Karmel, ima Malu Tereziju i mjesto je simbola malenosti i poniznosti. I treća stvarnost, Glas Koncila ima Mali Koncil; znak je koliko ima malenosti i poniznosti oko nas, samo to treba dublje odgrnuti. Sve ono što mi jesmo, ne bi bilo bez malenosti i bez poniznosti.

U zapaženoj homiliji, vlč. Štuljan je spomenuo da se današnjem zahvalnom hodočašću Glasa Koncila proslavi Male Terezije, pridružilo i svetište Majke Božje Jeruzalemske u kojem Glas Koncila organizira hodočašće koje se tradicionalno naziva „vozočašće“, te da je ove godine bilo jubilarno 55. „vozočašće“. Tako i Glas Koncila zahvaljujući maloj, poniznoj Svetici putuje i vozi se već skoro 60 godina stazama i putovima medijskog prostora kako bi Radosnu vijest i vijest iz života Crkve donio svakom čovjeku u našoj Domovini i na cijelom svijetu, kako bi se svi ljudi mogli informirati o važnim vjerskim i društvenim događajima, misli su vlč. Štuljana.

Također je zamijetio da sestre karmelićanke ne putuju svaki dan, ali imaju jedno posebno prijevozno sredstvo kojim mogu doprijeti do svakoga srca, do svake duše i do svakog čovjeka. To je njihova molitva, tihi rad i odricanje. Isto tako je rekao da su došli danas u Karmel iz zahvalnosti kao hodočasnici, putnici, da pred Boga stave svoj život i svoj rad i da sv. Maloj Tereziji preporuče sve djelatnike i suradnike Glasa Koncila.

„Uvijek nas fascinira malenost i skromnost određenih ljudi i svetaca. Divimo im se i želimo ih upoznati. Sa poniznim ljudima se želimo fotografirati. Štujemo ih kao svece i uzimamo ih kao zaštitnike za sebe ili svoju obitelj. Sv. Leopold Mandić, sv. Mala Terezija, sv. Majka Terezija, o. Ante Gabrić, sv. Franjo itd… Malenost, skromnost i poniznost jednostavno privlači. S druge strane, sami teško prihvaćamo taj izazov da ih i mi nasljedujemo u malenosti. Mi bismo nasuprot tome željeli biti veliki, moćni, pametni, uvijek u fokusu. Hvalimo se našim postignućima, diplomama, pozicijama koje zauzimamo u društvu i na poslu. Držimo još uvijek i do prvih mjesta, godi nam svaka nagrada i pohvala. Zato je danas prilika da se uz blagdan sv. Male Terezije nadahnjujemo njezinim primjerom, te upustimo u avanturu poniznog života i služenja našim bližnjima. Ona je vrlo brzo postala svjesna svoje nemoći i slabosti. Sebe je uspoređivala sa zrncem pijeska. ‘ Ali i to zrnce pijeska može se uzdići u nebeske visine zahvaljujući tehničkom izumu – dizalu’,  kazala je svojoj poglavarici.’Dizalo je Isus koji se sagiba prema meni malom i nevrijednom stvoru, prima me svojim rukama, grli svojim srcem punim ljubavi i nosi u nebeske visine,‘“ ustvrdio je voditelj slavlja.

Zatim je razmišljajući o Glasu Koncila i medijima danas primijetio da je Glas Koncila, na sebi svojstven način, ponovno uljez u medijskom prostoru. Naime, on nastoji biti medij nade, optimizma i radosti, dok drugi mediji siju paniku i strah, te donose crnilo, žutilo i laži.

Zaželio je novinarima i djelatnicima Glasa Koncila da svjedoče poniznost i da svojim pisanjem proslave Boga, kao i to da budu kvasac i sol u današnjem društvu i Crkvi, te da i oni poput sv. Male Terezije imaju veliko pouzdanje u dragoga Boga i da mu do kraja vjeruju. Ona je sve poslove rado obavljala i žrtvovala se jer ju je nosila ljubav prema Isusu Kristu.

Predvoditelj slavlja završio je homiliju Svetičinim riječima izrečenim prije njezinog odlaska Gospodinu: „Ni na nebu neću biti bez posla. Kako bih bila nesretna ondje, ako ne bih mogla onima koje volim, pružiti radost na zemlji. Moja je želja da ja i dalje radim za Crkvu i za duše. Bog će sve učiniti što ja hoću, jer na zemlji nikada nisam tražila da se vrši moja volja, nego njegova. Stoga hoću činiti da iz neba ruže padaju na ljude.“

Nakon tradicionalnog blagoslova ruža, znaka Terezijine prisutnosti i kreposti, zavjetno hodočašće Svetici iz Lisieuxa završilo je pjesmom „Kraljice sv. Krunice“, kao i prijateljskim druženjem u sestarskoj govornici. Pjesma, šala i aktualnosti iz života Crkve nisu izostali, a također niti izmjena darova, osobito cjelogodišnjih knjiških iznenađenja, uz preporuku u daljnju molitvenu podršku i pratnju.

Svečanim misnim slavljem koje je predslavio mons. Ivan Miklenić, kanonik zagrebačke prvostolnice, kao i popodnevnom sv. misom, koju je predvodio vlč. Danijel Hačko, župnik u Brdovcu, proslavile su sestre karmelićanke, kao i brojni svetičini štovatelji, blagdan sv. Male Terezije, najmlađe naučiteljice Crkve, u subotu 1. listopada 2022. godine, u Stepinčevom Karmelu. Uz mons. Miklenića bili su i preč. Ivan Frkonja, dekan zaprešićkog dekanata, mons. Stjepan Bradica, začasni kanonik sisačke biskupije, preč. mr. Mijo Matošević, supsidiar u župi Stupnik-Lučko, te vlč. Krunoslav Kolar, župnik na zagrebačkoj Kajzerici.

Misna čitanja pročitali su: Luka Balaško, Marija Jurilj, a molitvu vjernika Marija Marić, dok je Evanđelje navijestio preč. Frkonja.

Nadahnjujući se na evanđelju blagdana, mons. Miklenić se osvrnuo na riječi: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“, te je pojasnio tko su mudri, a tko maleni u biblijskom duhu.

„Cjelokupna stvarnost, prošlost, sadašnjost i budućnost, kako na nebu tako i na zemlji nije prepuštena nekoj slučajnosti nego joj je Bog jedini i apsolutni gospodar. Sve što postoji na nebu i na zemlji ovisno je o Bogu i naši životi i sve okolnosti u kojima živimo u ruci su Božjoj. Bog nam je jedini i najbolji gospodar. Ako smo mi s Bogom, ako mi prihvaćamo Božju ljubav i uzvraćamo mu svojom ljubavlju, onda u našem životu nema mjesta za nikakav strah, za neuspjeh ni za lutanje. S Bogom, koji je jedini apsolutni gospodar neba i zemlje, baš sve imamo i to ono najbolje! Nije li to jedna od najvažnijih spoznaja u našem životu?“, naglasio je propovjednik.

U nastavku propovijedi, govorio je tko su „mudri i umni“, te je između ostalog rekao da su po prosječnom mišljenju „mudri i umni“ oni koji su školovani, koji su na istaknutim položajima u društvu, koji su bogati i popularni, o kojima se često u javnosti govori, koji imaju svoje mjesto u medijima, a svi drugi su, reklo bi se, obični mali ljudi. No, u Isusovim očima nije tako. Za njega su „mudri i umni“ pismoznanci koji su svoj razum upotrijebili da bi stvorili skučenu sliku o Bogu i svijetu i koji više nisu spremni ni slušati ni naučiti nešto novo jer su uvjereni da sve znaju o Bogu i da je jedino njihov nauk i njihov pogled na stvarnost ispravan.

Također je ustvrdio da su „mudri i umni“ svi oni ljudi koji za sebe sve najbolje znaju, koji su samodostatni, koji rado dijele svoje savjete drugima i nisu otvoreni za nešto novo. „Mudri i umni“ su svi oni ljudi koji si umišljaju da su bolji od drugih, da su iznad drugih i da su važniji od drugih…

Pod „malene“ Isus podrazumijeva sve koji nemaju zemaljštinom ispunjen život nego su otvoreni Bogu i u mnogim zemaljskim vrijednostima zakinuti. Isus je prvo blaženstvo uputio siromašnima duhom, pokazivao je posebnu skrb za odbačene, prezrene i neuke. Takve je Isus pozivao da budu njegovi učenici, s takvima je počeo izgrađivati kraljevstvo nebesko na zemlji i s takvima je izgradio apostolski zbor i osnovao Crkvu kao novi narod Božji. U Isusovim očima maleni su svi oni koji su svjesni da su Božje stvorenje, da im je Bog Stvoritelj i Otac, koji im daruje život, drži ih i neprestano se brine za njih, misli su mons. Miklenića.

„Maleni su svi oni koji su skromni, ponizni te znaju da ovise o živom Bogu, koji je prvi i najvažniji u njihovom životu i djelovanju. Maleni su svi oni koji svjesno odluče Boga staviti na prvo i najvažnije mjesto u svojem životu, koji Bogu dopuštaju da u suživotu s drugim ljudima On odražava u njima svoje božansko srce, te su spremni Bogu dati svoje ruke, noge i sve sposobnosti za ostvarivanje općega dobra i dobra prema svakom čovjeku,“ zaključio je propovjednik.

Taj duh malenosti živjela je sv. Mala Terezija, posebno u Karmelu. Ona se sva posvetila i predala Isusu, otvorila se njegovoj ljubavi, nije bila zarobljena svojim potrebama i željama. Jedino što joj je bilo važno je da Isusa ljubi i da dade svoj obol izgradnji Božjega kraljevstva na zemlji. Došla je u Karmel da spašava duše i moli za svećenike, da bude Isusova zaručnica i majka duša. Osobito je to poslanje došlo do izražaja kada ju je pohodila teška bolest, duhovno trpljenje i kušnja vjere.

U tim trenutcima provodila je u djelo svoj poziv da bude ljubav u srcu Crkve živeći tu ljubav u najsitnijim i naoko najnevažnijim stvarima svakodnevnog života, naglasio je propovjednik i poručio Terezijinim štovateljima da im Gospodin po zagovoru sv. Male Terezije podari milost da uvijek budu otvoreni Bogu, da neprestano rastu u ljubavi prema Bogu, i čovjeku, kako bi mogli u času prijelaza Gospodinu reći s njom: „Bože moj, ja vas ljubim.“

Pri kraju misnoga slavlja, mons. Miklenić je blagoslovio ruže, znak Terezijinih kreposti i milosti koje sipa s neba na zemlju, a don Stjepan se zahvalio voditelju slavlju i svim prisutnima na sudjelovanju u Euharistijskom slavlju, te im zaželio Terezijinu otvorenost prema Bogu i suradnju s njim, osobito u svakidašnjici života.

Pjesmom „Kraljice sv. krunice“ i primanje Gospinog škapulara završilo je prijepodnevno euharistijsko slavlje, koje su animirale čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a nije izostalo ni druženje u govornici.

Popodnevno misno slavlje, predslavio je vlč. Danijel Hačko, uz asistenciju ministranata i čitača. U svojoj zapaženoj homiliji govorio je o životu, poslanju i krepostima sv. Male Terezije, te o njezinom odgoju u obiteljskom domu, te o roditeljskom trajnom predanju Bogu, osobito u odgoju djece. Primjer Terezijinih roditelja svjedoči iznimno ljepotu i snagu istinskog bračnog zajedništva, kao i nezamjenjivost roditeljske uloge u dobrom odgoju, napose vjerskom. Vrijednosti su to koje se stavljaju svim katoličkim supružnicima kao poseban uzor.

„Sveta Terezija od Djeteta Isusa obično se sama nazivala Isusov cvjetić ili Mali cvijet, htijući time istaknuti svoju posvemašnju podređenost Isusu, nedostatnost, malenost i predanost, osobine koje današnji naraštaji niti cijene niti traže, a one su koje daju snagu osobi, obitelji, župi i društvu, a uz to nas izravno vode u Božji zagrljaj,“ rekao je vlč. Danijel.

U daljnjem nastavku propovijedi govorio je o Terezijinom tragu kojeg je ostavila iza sebe. S jedne strane bila je vrlo zahvalna, jednostavna, pobožna i ponizna. Osjećala je Isusovu blizinu, a istovremeno bila je i osamljena i nezadovoljna svojom duhovnošću zbog čega je vrlo patila i teško proživljavala vrijeme suhoće i kušnje.

U svojim autobiografskim rukopisima gdje pripovijeda o svome životu, razvija teologiju koju je nazvala „malim putem“. Ona svojim „malim putem“ donosi ljudima radost i poruku mira, vedre pobožnosti pune pouzdanja. To je za Tereziju put duhovnog djetinjstva. Njezina je želja dušama pokazati mala sredstva koja su se kod nje tako dobro potvrdila, tj. „po malim svakodnevnim žrtvama Gospodinu svakodnevno darivati cvijeće, pridobivati ga malim ljubaznostima“. Za sv. Tereziju biti malen znači: „priznati svoju ništavost, sve očekivati od dragoga Boga, ne žalostiti se previše zbog svojih pogrešaka“. Tako ona piše između ostalog da „Bog ne treba naših djela, nego samo našu ljubav“…

Duhovnost sv. Terezije razlikovala se od dotadašnjih duhovnosti koje su posebno naglasak stavljali na čudesa i mističnost, a Terezija je dala važnost vjeri koja se ne oslanja na emocije, nego svoju snagu crpi iz čiste ljubavi prema Kristu i ljudima.

Župnik Hačko je na kraju homilije poručio da: „Sve što je činila i sve što je proživljavala sv. Mala Terezija svjedoči o posebnoj vezi siromašnih duhom s njihovim najvećim prijateljem – Isusom, a to je ono što bi nam svima trebalo biti na pameti kao snažan poticaj za koji vrijedi sve svoje snage ulagati od jutra kad se budimo do večeri kad liježemo. ‘Treba činiti samo jedno; sipati Isusu pod noge latice cvijeća malih žrtava, zatim se prepustiti potpuno Njemu.’“

Tradicionalni blagoslov ruža nije izostao, kao niti druženje u govornici. Svetim misnim slavljima prethodila je molitva sv. Krunice, kao i Večernja blagdana, a također i devetnica molitava i pjesama u čast Male Svetice koje su animirale čuvarice svetišta svojim skladnim pjevanjem.

Don Danko Litrić, SDB, misionar iz Ruande, posjetio je u subotu 27. kolovoza, na spomendan sv. Monike, sestre karmelićanke u Brezovici. Posjet je započeo misnim slavljem koje je don Danko predslavio uz asistenciju don Stjepana Bolkovca, SDB, ravnatelja na zagrebačkoj Knežiji. On je pozdravio svoga subrata don Danka i napomenuo kako je misionareva želja bila posjetiti Karmel prije povratka u Ruandu.

Don Litrić osvrnuo se u homiliji na svoj misionarski rad i obrazložio razlog dolaska; susret hrvatskih misionara u Rijeci, te kratki godišnji odmor tijekom kojega je posjetio svoje prijatelje kako bi ih upoznao sa životom i radom u Ruandi. Osvrnuvši se na svoj misionarski rad, rekao je da je već 41 godinu misionar u Ruandi, a kroz te godine bilo je i radosti i tuge. Njegove misionarske aktivnosti uključuju po tri sv. mise nedjeljom i blagdanima, ispovijedanje vjernika, pomoć djeci u obrazovanju, te pomoć starijima i bolesnima. U Ruandi  još uvijek ima dosta gladnih koji nemaju ni zemlje, ni kuće, ni posla. Čini za njih što je moguće, a ostalo prepušta Bogu.

„Kako činimo? Danas nam je Isus rekao: ‘svaki prema svojim talentima’, prema daru koji smo dobili – svećenik, časna sestra, brat, djed, roditelji… Svaki može učiniti puno dobra u svome staležu. Puno, puno dobra! Zahvaljujem se časnim sestrama koje se mole za nas i molim ih da i dalje nastave moliti da bi mogli do kraja života služiti darovima koji su nam dani. Do kraja! Da ne posustanemo u slabostima. Čovjek ne smije stati i reći: ‘Ja ne mogu’. Obećajem da ću se i dalje moliti za vas sa svojima u Ruandi, kao i za svoju Domovinu, da u bogatstvu ne zaboravimo Boga, jer to je gore od siromaštva, pa da se svi zajedno nađemo sretni ovdje na zemlji i u vječnosti“, zaželio je don Danko.

Nakon misnoga slavlja vjernici su s radošću pozdravili misionara don Danka, obećali mu molitvu, duhovnu blizinu, kao i pomoć gladnima, a sestre će nastaviti svojom molitvenom pratnjom podržavati ga na njegovom misionarskom putu u Ruandi.

Na spomendan sv. Klare, u četvrtak 11. kolovoza 2022. godine, i na uočnicu trodnevnice Velikoj Gospi, župljani župe Uznesenja Blažene Djevice Marije iz Tuhlja, pod vodstvom svoga župnika vlč. Bože Belinića, hodočastili su Gospi Karmelskoj i sestrama karmelićankama u Brezovicu. Misno slavlje predvodio je vlč. Belinić, a uz njega su bili ministranti.

U uvodnim mislima, predvoditelj slavlja osvrnuo se na značenje kontemplativnog života u Crkvi, osobito na značenje molitve kojoj se sestre posvećuju za život Crkve i cijelog svijeta. Isto tako naglasio je da se po molitvi svijet spašava i da na zemlju padaju sve milosti iz Očeva, Isusova i Majčina srca. Potom je spomenuo da se Crkva danas spominje sv. Klare, djevice, koja je veliko svjetlo za Crkvu jer se svega odrekla kako bi potpuno pripadala Isusu.

Nadahnjujući se na Evanđelju dana, vlč. Božo je ustvrdio da je nemoguće biti Marijino dijete i nositi škapular, a ne praštati svima svim srcem. Isto tako je naglasio da je nemoguće biti Marijino dijete i imati bilo kakvu mržnju prema bilo kome. „Gledajmo Isusa na križu kada je bio popljuvan, ismijan, prezren, bičevan… Gledajte to Lice! Ni najmanje mržnje nema na njegovom Licu, niti u njegovom Srcu. Za one koji ga pljuju kaže: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine’ (LK 23,34). Njegova narav je ljubiti. Njegova narav je Ljubav. On ne može nego da ljubi. Isus to hoće od svih nas, da budemo ljubav kao i on. Nošenje škapulara nas potiče da budemo što sličniji Isusu. Kad nas netko povrijedi, ne možemo prestati voljeti jer je Isusovo Srce i Marijino Srce u našem srcu,“ riječi su predvoditelja slavlja.

Zatim je usporedio naš život sa lijepim mirisavim cvijetom. Ako ga otkinemo jer nam se sviđa, mi ga ubijamo. Potom se propovjednik zapitao: „Je li taj cvijet kaže da više neće mirisati za tebe jer si mu uskratio život? Ne, cvijet i dalje miriše.“ Tako smo i mi pozvani da poput cvijeta i dalje mirišemo za druge i kad nas povrijede.

Na kraju homilije, vlč. Belinić je poručio da treba bezuvjetno ljubiti poput Marije i da primajući Isusa u hostiji zamolimo da nam po Majci Mariji dadne tu savršenu ljubav jer na kraju našeg života bit ćemo pitani samo kako smo ljubili, o čemu nas uči i sv. Ivan od Križa.

Misno slavlje animirale su lijepim pjevanjem sestre karmelićanke, a hodočasnici su im se zdušno pridružili. Domjanićevom pjesmom „K suncu prosi“ pozdravili su Gospu Karmelsku i gotovo svi primili Gospin haljetak – škapular o kojemu je progovorila s. Ilijana T. Cvetnić, OCD.

Druženje kod korske rešetke nije izostalo, kao i uzajamno ohrabrenje i preporuke u molitve.