Stepinac – iskra Božje ljubavi
Vrhunac trodnevne priprave za Stepinčevo očitovao se na njegov blagdan u četvrtak, 10. veljače 2022. godine, u brezovičkom Karmelu. Euharistijsko slavlje predslavio je vlč. Danijel Hačko, župnik župe sv. Vida, mučenika, u Brdovcu. Uz njega je suslavio don Stjepan Bolkovac, SDB, kao i ministranti i čitači: Luka Balaško, Šimun i Marija Jurilj.
Na početku misnog slavlja, vlč. Hačko je između ostalog rekao i ovo: „Došli smo ovdje u Stepinčev Karmel. Ima li ljepšega mjesta od ovog koje je Blaženiku za života bilo u duši i na srcu? Došli smo moliti za svećenike, Crkvu zagrebačku, za naš narod… došli smo staviti sve naše nakane pred Lice Božje.“
U zapaženoj homiliji osvrnuo se na Blaženikov život, na njegovu obitelj, okruženje u kojemu je živio i djelovao, te zapazio kako Blaženik nije učinio samo jedno djelo divljenja, već je čitav njegov život jedno divljenje.
U njegovom životu prepoznajemo kako je Bog od samog početka u njemu djelovao. Sve što je htio, Bog je učinio drugačijim… U vremenu Drugog svjetskog rata, kada je čovjek živio u teškom iskušenju, Stepinac se nije svrstao ni na jednu stranu, nego se odlučio za čovjeka, što će reći, za Boga.
A u jednoj od svojih misli, Blaženik je zapisao: „Kažu da je prvi uvjet ozdravljenju postaviti pravu dijagnozu. U našem slučaju nije je teško postaviti. Čovječanstvo se dobrim dijelom odvratilo od Boga i praktičnog kršćanskog života. Odvratilo se od Boga Stvoritelja, o kojem je ovisan i vladar i sluga. A odvraćanje od Boga isto je što i vlastita osuda na smrt. Oholost je čovjeka zavela i dovela na misao da može napredovati i bez Boga, što više, da je i Bog u svom djelovanju ovisan o dobroj volji umišljenih zemaljskih veličina.“ Te Blaženikove riječi i danas imaju snagu i aktualne su. Čovjek koji želi zauzeti Božje mjesto, napravi kaos. Kada si čovjek umišlja da sve može zavlada kaos. Bog ne vlada moću i silom, već s križa, ljubavlju.
Jednako tako propovjednik se zapitao: „Zašto naš Blaženik nije priznat tolike godine, a rođen je za nebo? Ponekad se čini da ga preveć veličamo, a da to nije. Mnogi ljudi nas dovode u sumnju. No, postoje pojedinci koji nisu iz ovog naroda, a bavili su se njegovim životom, jer ih je zadivio. Mi iščekujemo i molimo za njegovu kanonizaciju. Zbunjuje nas zašto to toliko traje? Božje su namisli dublje i veće od ljudskih. Možda nam je ova prilika dana da ga bolje upoznamo, da živimo ideale koje je on živio.“
Zatim je istaknuo kako je Stepinac bio čovjek bez kompromisa, da je nastojalo provesti u djelo ono što je Bog od njega tražio. Bio je radikalan i za njega je vrijedilo samo jedno: Ili će biti Božje ili nikakvo!
Tu savršenost tražio je i od sestara bosonogih karmelićanki u Brezovici kada je osnivao Karmel, te im je znao ponoviti da želi uzoran Karmel ili nikakav.
U nastavku propovjedi vlč. Hačko je ustvrdio da je Blaženikov život bio pokazatelj kako je Bog u svakom trenutku njegova života bio na djelu. On je ostao pred Bogom i čovjekom čista obraza. Štoviše, zasjao je pred Bogom kao iskra u strnjici, kao što smo čuli u prvom čitanju. „Mi smo braćo i sestre iskre zapaljene na Božjoj vatri, vatri Božje ljubavi. Stepinac je to poznavao i to je živio, bio je Božja iskra. Živjeti sveto, živjeti odgovorno kako je živio blaženi Alojzije Stepinac u svom vremenu, u današnjem trenutku poziv je za svakoga od nas. Kardinal Stepinac nas zove da ga, ne samo častimo, i da o njemu slušamo, nego da nasljedujemo njegov primjer.“ naglasio je župnik Hačko.
U završnim mislima homilije pozvao je voditelj slavlja vjernike da se ne opiru Božjoj volji i njegovom putu iako taj put nije lagan. To je put križa. Blaženik je rekao da čovjek svoj križ treba nositi ne samo strpljivo nego i s ljubavlju, radošću, osmjehom na licu, jer tek tako pobjeđujemo svako zlo i neprijateljstvo i sve ono što nas udaljuje od dragog Boga.
Prije završnog blagoslova, don Bolkovac, SDB, zahvalio je vlč. Hačku za Euharistiju, nadahnutu propovijed u snazi Stepinčeva duha, te za duhovno zajedništvo, a vlč. Hačko uzvratio je sa željom da ovaj Dom molitve bude i dalje mjesto Božje prisutnosti, molitve i tišine u koju je rado i često dolazio Blaženik, te u molitvi i sabranosti donosio važne odluke za život Nadbiskupije.
Misno slavlje uzveličale su svojim lijepim pjevanjem čuvarice svetišta, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a Blaženikova omiljena pjesma „Ljiljane bijeli“ ispunila je svaki kutak svetišta.
Posljednjeg dana trodnevne priprave za proslavu spomendana bl. Alojzija Stepinca, na spomendan sv. Skolastike, u srijedu 9. veljače 2022., misu u Karmelu u zagrebačkoj Brezovici predslavio je župnik Župe Rođenja Isusova na Kajzerici vlč. Krunoslav Kolar.
U uvodnim mislima predslavitelj se osvrnuo na život sv. Skolastike i njezinog brata sv. Benedikta, kao i na njihovo poslanje u Crkvi i u redovništvu. Jednako tako, rekao je da je Euharistija otajstvo ljubavi u kojem se Isus daje u svojoj Riječi i po svome Tijelu; otajstvo po kojem se postaje Nebom. Bog kojega primamo želi prebivati u nama, učiniti nas svojim hramom, poručio je.
Također je naglasio da je bl. Alojzije Stepinac, utemeljitelja brezovičkog samostana, jasno poručio: „Ili smo katolici ili nismo,“ te da ne možemo u Crkvi živjeti kao katolici, a vani kao da nismo, već biti Bogu predani i odani ljudi, nasljedujući Stepinčeve kreposti.
Oslanjajući se na Evanđelje i misna čitanja, vlč. Kolar utkao je u riječ Božju lik, život, poslanje i djelo bl. Alojzija Stepinca. Tako je između ostaloga rekao da se na montiranom procesu protiv zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, iz usta lažnih svjedoka moglo čuti mnogo toga što je njih onečistilo jer u konačnici nisu uspjeli ugasiti ono svjetlo koje je gorjelo u tom Božjem čovjeku.
Iako i dalje postoje propagande koje niječu Stepinčevu svetost, uvidjelo se da je on bio čovjek Božje mudrosti koja ga nije nikada napuštala. „Kao što se glas o Salomonu i njegovoj mudrosti čuo nadaleko, tako se i glas o kardinalu zatočeniku, patniku i mučeniku čuo nadaleko, po svim kontinentima svijeta koji mu nisu mogli doći ususret, ali su mu iskazali čast zbog nepokolebljivosti u služenju Bogu i čovjeku“, kazao je propovjednik.
U nastavku homilije usporedio je život Blaženika sa životom samoga Isusa Krista, rekavši da je njegov život bio obilježen mnogim nedaćama, ali da se on u svim tim nevoljama; uhićenju, lažnim svjedočanstvima, nepravednoj osudi, lišavanju slobode, smještanju sa zločincima sve do prerane smrti koja je pospješena sustavnim trovanjem, prepustio Gospodinu, jer je bio siguran da će, ako je na Kristovom putu, postići svoj cilj, a to je vječnost s Bogom što je i nebo potvrdilo po sv. Ivanu Pavlu II. koji ga je proglasio blaženim, a svima nama je jasno da je on svet jer se nalazi s onim koji je Svet u sebi.
Propovjednik je također podsjetio da u Karmelu Brezovica živi duhovno srce kardinala Stepinca, a da iz toga srca izlaze molitve i vapaji Bogu, bogobojazni način života i djela ljubavi. Dodao je da je Bog prebivao u Stepinčevom srcu, kao što prebiva i ondje, u njegovom duhovnom srcu.
Na kraju, vlč. Kolar je zaželio da vjernicima u srcu bude obdržavanje Božjeg zakona, pouzdanje u njegovu blizinu i pomoć, što je siguran put do dragog Boga. To su ostvarili mnogi Božji prijatelji i sveci, kao i Blaženik „koji je bio čovjek nepokolebljive vjere u Boga, velike ljubavi prema majci Crkvi i odanosti rimskom papi, koji je u svakom čovjeku vidio sliku Božju, a ne nekoga tko zbog nacionalne ili vjerske različitosti manje vrijedi. Svece najbolje častimo kada ih nasljedujemo u krepostima koje su oni živjeli. Neka i nas resi ljubav prema Bogu i svakom čovjeku kako bismo jednom postigli slavu koju živi naš Blaženik. Neka predobri Bog usliši i naše molitve da bismo što skorije mogli zazivati: sveti Alojzije Stepinče, moli za nas!,“ poručio je vlč. Kolar.
Prije završnog blagoslova, predslavitelj je potaknuo prisutne da se ne boje nasljedovati Stepinčeve kreposti, jer time nasljeduju Isusa Krista, te je zaželio da njihova srca budu izvor kreposti, a ne grijeha, jer mijenjajući svoja srca, mijenjaju svijet oko sebe.
Zvucima pjesme u čast kardinala „O slugo Božji“, koju je komponirao o. Zvonko M. Pšag, kapucin, a harmonizirao mo. Miroslav Martinjak, završila je trodnevna liturgijska priprava za Stepinčevo.
Euharistijskim slavljem, koje je predvodio vlč. Željko Nestić, župnik župe bl. Alojzija Stepinca u Dugoj Resi, započeo je, u utorak, 8. veljače 2022., drugi dan trodnevnice za Stepinčevo u brezovičkom Karmelu. Slavlju su se pridružili ministranti i čitači: Ivona Kubalo, te Šimun i Marija Jurilj, kao i vjerni Blaženikovi štovatelji.
Nadahnjujući se na Evanđelju dana, vlč. Nestić protumačio je na zoran i praktičan način Isusov susret s farizejima i pismoznancima koji mu postavljaju zamke, ali ne zbog traženja istine i promjene svoga života, već zbog uvjerenosti u svoju pravednost koja je njihov bog, a od Isusa očekuju da je potvrdi. Slično je i s našom pravednošću koja se često nameće drugima kao božanstvo, kao bog koji treba zasjesti na Božje prijestolje. Isusova pravednost nisu obavljanje slijepih rituala i molitava bez odnosa s Bogom. Pismoznanci i farizeji, elita židovskog društva, znali su sve zakone i stotinu uredaba i odredaba, revno su ih vršili i zato su se držali savršenim. Isus je narušio tu njihovu uhodanu praksu.
Isusove učenike farizeji su uhvatili u nepridržavanju Zakona o pranju ruku prije jela. Isus odgovara na primjedbu pismoznanaca tako što ih „naziva licemjerima od grčke riječi hypokrosis koja znači gluma. Naziva ih glumcima. I ovdje bi bilo pogrešno likovati i razmišljati u sebi; e neka im je tako rekao, tako im treba. Ovo oštro upozorenje ide i mene ako sam samo jednom bio glumac, kada sam glumio svoju pravednost, svoju pamet, svoju svetost – ova riječ usmjerena je prema meni. I nema namjeru učiniti me malodušnim – već upravo suprotno – poniznim i jasnim kada se radi o pitanju moje privrženosti uz Isusa Krista,“ misli su propovjednikove.
U nastavku homilije, predvoditelj slavlja rekao je između ostalog i to da su učenici već stvorili svoj odnos prema Isusu Kristu, svaki za sebe i svi zajedno kao zajednica i zato svoje djelovanje nadahnjuju na tom odnosu. To im daje autoritet i stav. U tom stavu mirne savjesti uzimaju hranu neopranih ruku. Velika je stvar kad imamo kršćanski stav u našem pogledu prema životu, prema svijetu i prema Bogu, prema svemu vidljivom i nevidljivom. Izgrađivati svoj stav svaki dan na Kristu Isusu i na njegovoj Riječi, hraneći se njegovim Tijelom, odričemo se svoga glumačkog stava i postajemo slični Kristu Isusu, su-obličujemo se njemu. „Iz toga stava je i Alojzije Stepinac na onom montiranom suđenju prekinuo galamu rulje kada je rekao: ‘Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati…’ Jesmo li? Ne znam, svaki zna za sebe!“
I na kraju homilije župnik Nestić je poručio vjernicima i svima prisutnima da dozvole Riječi Božjoj da ih oblikuje, da ih provocira, izbaci iz takta, da im poremeti planove, da ugrozi njihovu pravednost… „Ako bismo samo slavili Stepinčevo, eto iz nekog vjerničkog ponosa, navike, tradicije, političkiih uvjerenja – to je čisti promašaj – to je gluma. Svako slavlje svetaca poziva nas na vlastitu preobrazbu prema smjernicama Evanđelja i po konkretnom primjeru. Stepinac je bio sav Isusov, kršćanin, vjernik, teolog povijesti, molitelj, vjeran Crkvi i papinstvu, rodoljub.
I dobro je rekao nuncij Giorgio Lingua: ‘Zadatak svakog Hrvata je da bude drugi Stepinac!‘ To je moja briga; kako ću ja biti svet kao Stepinac!? Nije moja briga kada će ga i tko proglasiti svetim, to nek’ misle oni koji su za to određeni… moja briga je da budem potpuno Božji i dosljedan Božjemu! Daj Bog da po zagovoru našeg Alojzija Stepinca tako i bude!, “ zaključio je propovjednik.
Misno slavlje uzveličale su čuvarice svetišta svojim skladnim pjevanjem, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a narod, koji je ispunio sva mjesta u Crkvi, im se pridružio.
Župnik župe Presvetoga Trojstva u zagrebačkom Prečku, velečasni Tomislav Šagud, predslavio je u ponedjeljak, 7. veljače 2022. godine misno slavlje na prvi dan trodnevne priprave za Stepinčevo, u njegovom Karmelu. Uz njega su bili ministranti i čitači: Šimun i Marija Jurilj, te Luka i Lea Balaško, kao i čuvarice svetišta, bosonoge karmelićanke, kojima su se pridružili štovatelji i prijatelji blaženog Alojzija Stepinca.
U nadahnutoj homiliji, vlč. Šagud se osvrnuo na ulomak iz Prve knjige o Kraljevima, te je spomenuti ulomak o posvećenju hrama i o vladavini kraljevstva komparirao s Kraljevstvom Božjim i sa sadašnjom Crkvom.
Spomenuo je da su carstva i kraljevstva za vrijeme Salomona u mnogočemu slika i najava kraljevstva Božjega i slika i najava Crkve. Isto tako, primijetio je da kralj Salomon predvodi liturgiju posvećenja hrama što nije uobičajeno, jer Salomon kralj dolazi iz Judina plemena, a svećenici su bili isključivo iz levitskog plemena. „Kad je Salomon prinio žrtvu onda ga je Bog označio kraljem iako nije bio svećenik. Tako Salomon može slobodno predvoditi liturgiju iako on nije po levitskom redu svećenik, nego po redu Melkisedekovu, što je kasnije izraz kojeg smo čuli za Isusa. Salomon je bio jeruzalemski kralj, kao što je Melkisedek bio jeruzalemski kralj. On nije bio samo kralj Jeruzalema nego i svećenik Jeruzalema,“ rekao je propovjednik.
U nastavku homilije spomenuo je da se desno od kralja Salomona nalazila njegova majka kraljica kojoj su dolazili ljudi da bi zadobili milosti od kralja. Ona je na svoj način slika Blažene Djevice Marije. Također, na Salomonovom dvoru je bilo dvanaest upravitelja koji su se brinuli za kraljevstvo kada je kralj bio odsutan, isto kao što je Isus ostavio zadatak dvanaestorici apostola da upravljaju Crkvom nakon njegovog odlaska k Ocu.
Isto tako, propovjednik je rekao da se utjecaj Salomonovog kraljevstva protegao preko cijelog svijeta, kao što Crkva ima utjecaj na cijeli svijet. Još je naglasio da je zanimljivo što se u govoru o kralju spominje mjesto Morija. A samo još na jednom mjestu se spominje brdo Morija, a to je brdo gdje je Abraham išao žrtvovati Izaka, a kasnije; Isus sebe prinosi kao žrtvu na Kalvariji koje se isto naziva brdom Morija.
Na kraju homilije vlč. Šagud je istaknuo da je Salomon uspostavio vječno svećeništvo, a kasnije je Isus preuzeo ulogu svećenika i prinio samoga sebe. U najavi Crkve vidimo da je takav Pastir bio bl. Alojzije Stepinac koji je sebe darovao i prinio za svoje ovce, za narod i Crkvu dajući nam primjer kako živjeti s Kristom i nasljedovati ga.
Misno slavlje animirale su svojim skladnim pjevanjem bosonoge karmelićanke iz Stepinčeva Karmela, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, uz orguljašku pratnju s. M. Kristine Jadanić, OCD.
PORUKA U POVODU DANA POSVEĆENOG ŽIVOTA
Poštovane redovnice, redovnici i laici posvećeni u svijetu,
drage sestre i draga braćo u Kristu!
1. Prošle, 2021. godine proslavljen je dvadeset i peti Dan posvećenoga života koji se odlukom svetoga pape Ivana Pavla Drugoga od 1997. godine obilježava na blagdan Svijećnice. Takve obljetnice redovito prate prigodna slavlja i druga događanja. Međutim ovaj put to se nije dogodilo na uobičajen način jer su na prošlogodišnji Dan posvećenoga života u središtu naše pozornosti bile posljedice potresa u Petrinji, Sisku, Glini i okolici, kao i pandemija bolesti COVID-19, koja još uvijek traje. Potres je fizički dotaknuo jedan dio naše domovine, a duhovno nas je potresao sve. Bio je to događaj u kojem smo žalili za ljudskim žrtvama i materijalnom štetom zbog koje su mnoge obitelji ostale bez krova nad glavom, ali smo istodobno bili ganuti valom evanđeoske solidarnosti koju je Duh poticao u ljudskim srcima. Jedna od glavnih poruka koja je sa svih strana bila upućena stradaocima u potresu glasila je „Niste sami!“ i ta poruka treba vrijediti trajno.
Što se tiče pandemije bolesti COVID-19, možda smo se nadali da ćemo je se ove godine sjećati kao nečega što pripada prošlosti i da ćemo se vratiti u „normalan“ život. Ali to se nije dogodilo. Još uvijek čitav svijet zahvaćen je širenjem te bolesti, koja nam uz medicinske simptome otkriva i naše duhovno i moralno stanje. Budući da bolest ne pravi nikakve razlike među ljudima, ona s jedne strane u nama pobuđuje osjećaj sveopćega ljudskoga zajedništva, dok s druge strane naši različiti pristupi i stavovi prema istoj bolesti i njezinu liječenju pokazuju kako je naše zajedništvo klimavo ako se oslanja samo na naše ljudske odnose.
2. U tim okolnostima dogodila se u Crkvi jedna novost koja daje pečat ovogodišnjem dvadeset i šestom Danu posvećenoga života. Riječ je o sinodalnom hodu Crkve koji je započeo u listopadu 2021. godine, a zaključit će se biskupskom sinodom u listopadu 2023. godine. Taj hod, na koji nas poziva papa Franjo, ima u središtu pozornosti upravo samu temu sinodalnosti, što se vidi i u njegovu nazivu Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje, poslanje. Ne treba tumačiti da sama riječ sinoda znači zajednički hod, pa je razumljivo da je prva od triju riječi koje opisuju narav sinodalne Crkve upravo zajedništvo. Ono je izvor iz kojega proistječu i temelj na kojem se grade druga dva pojma: sudjelovanje i poslanje. Svi smo pozvani promišljati, razgovarati, moliti i raditi na tome da što bolje upoznamo, oživimo i odjelotvorimo svijest da je svatko od nas na svoj način, kako kaže apostol Pavao, opremljen „za sveto djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova“ (Ef 4,12).
3. Prva faza sinodalnoga hoda u kojem slavimo i ovogodišnji Dan posvećenoga života obilježena je savjetovanjem s Božjim narodom u partikularnim Crkvama i osluškivanjem istoga. U tom kontekstu Pripremni dokument sinode potiče partikularne Crkve da se, među ostalim, upitaju kako u sebi integriraju doprinos posvećenih žena i muškaraca (br. 28. i 30.). To isto pitanje iz perspektive posvećenih osoba možemo postaviti na sljedeći način: Što i kako mi kao posvećene osobe doprinosimo izgrađivanju Crkve, i to u konkretnim mjestima gdje živimo i radimo? U ovoj poruci promotrit ćemo to pitanje kroz prizmu triju navedenih riječi iz naziva ovoga sinodalnoga hoda: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje.
4. Zajedništvo posvećenih osoba koje se ostvaruje u stvarnom zajedničkom životu u našim kućnim sestrinstvima i bratstvima vidljivo je svjedočanstvo kojim možemo doprinijeti izgrađivanju zajedništva mjesne Crkve. Poznato je da svakodnevni zajednički život podrazumijeva kušnje u kojima isplivaju na površinu i naše ljudske slabosti, pa je razumljivo da se na površini često uzburka i naše međusobno zajedništvo. Međutim pri tome ne smijemo zaboraviti da temelj našega zajedništva nisu samo naši međusobni odnosi. Naše zajednice nisu formirane na temelju krvnoga srodstva, bračne veze ili osobnih naklonosti, nego je temelj našega zajedništva Krist koji nas je pozvao i sabrao da ga slijedimo u različitim oblicima posvećenoga života. Jasno je da svaka ustanova posvećenoga života ima svoj način i kriterije kojima tijekom početne formacije razlučuje autentičnost poziva svojih kandidata, ali znamo da u temelju svakoga poziva stoji Krist. On je tako i za apostole izabrao one „koje je sam htio“ (Mk 1,13) i rekao im je „ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ (Iv 15,16). U svjetlu tih Kristovih riječi možemo nastaviti i reći da isto tako ni mi nismo izabrali jedni druge, nego nas je Krist svojim pozivom povezao sa sobom, a preko sebe povezao nas je i jedne s drugima. Prema tomu sestrinskim i bratskim životom u zajednici mi naše međusobno zajedništvo ostvarujemo kroz Krista, a njegovo zajedništvo jest zajedništvo ljubavi Presvetoga Trojstva, Oca i Sina i Duha Svetoga. U tom zajedništvu naše se osobnosti i različitosti ne dokidaju, nego ujedinjuju i to nas osposobljuje za sljedeći sinodalni korak: sudjelovanje.
5. Sudjelovanje o kojem se govori u kontekstu hoda za sinodalnu Crkvu možda se najbolje razumije kada se navede njegov praktični sinonim, a to je uključivanje. Drugim riječima, radi se o procesu koji se tiče svih i iz kojega nitko ne smije biti isključen niti se sam isključivati. Zajednice posvećenih osoba tu mogu dati svoj doprinos upravo polazeći od svoga oblika zajedničkoga života jer je on slika Crkve koja je po svojoj naravi sinodalna, kako stoji u naslovu drugoga dijela Pripremnoga dokumenta. Naše zajednice sastavljene su od osoba s raznim darovima, sposobnostima i službama. No, ako se u svom djelovanju raspršimo na individualne aktivnosti koje su objektivno dobre, ali međusobno nepovezane, sve to duhovno blago kao da se prospe pokraj puta i ne donese ploda za izgradnju čitave zajednice. Stoga trebamo biti svjesni da i u ovom sinodalnom hodu ostvarujemo autentično sudjelovanje tek onda kada se u razne aktivnosti na razini partikularne i opće Crkve uključujemo kao zajednica, a ne samo kao izdvojeni pojedinci.
6. Za poslanje na koje smo pozvani također postoji riječ koja opisuje njegov sadržaj. To je evangelizacija. A riječ koja pokazuje stav kojim se to poslanje ispunjava glasi otvorenost. Mnogovrsnost zajednica osoba posvećenoga života svjedoči kako se jedno te isto Kristovo evanđelje može živjeti na različite, a uvijek evanđelju vjerne oblike života. To je tako jer je evanđelje korijen i deblo iz kojega izrastaju mnoge grane, ali se sve napajaju istim životnim sokom. Kada je Krist na početku svoga djelovanja izabrao najprije četiri (usp. Mk 1,16–20) pa onda ukupno dvanaest učenika, možemo reći da je on tada osnovao jednu malu zajednicu ljudi koji su s njime bili povezani na poseban način, ali s poslanjem da budu „ribari ljudi“. Stoga se svrha nijedne Kristove zajednice ne ispunjava zatvaranjem u samu sebe, nego jednostavnim svjedočenjem evanđeoskoga života u otvorenosti prema svim ljudima koje susrećemo.
7. Ovim kratkim promišljanjem o tome kako „živjeti zajedništvo, ostvariti sudjelovanje i otvoriti se poslanju“ (usp. Pripremni dokument, br. 1) u kontekstu hoda Za sinodalnu Crkvu želimo vam uputiti poticaj i ohrabrenje da se sa svom braćom i sestrama uključimo u taj zajednički hod na koji smo pozvani kao Božji narod.
Neka nam Marija, majka Kristova i majka Crkve, bude zvijezda vodilja na našem putu prema ostvarenju onoga što ona već jest u dioništvu slave svoga Sina.
S tim mislima u srcu želimo vam blagoslovljen Dan posvećenoga života 2022. godine.
U ime Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života,
mons. Zdenko Križić, predsjednik
U ime Hrvatske redovničke konferencije,
fr. Slavko Slišković, predsjednik
Poruka Kongregacije za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskog života
u povodu Dana posvećenoga života
Predraga braćo i sestre,
u prigodi XXVI. Dana posvećenoga života imat ćemo radost sudjelovati na euharistijskom slavlju kojim će predsjedati papa Franjo u bazilici svetoga Petra. Sigurni smo da će u pojedinim zajednicama i u raznim biskupijama svijeta dan 2. veljače biti prigoda za susret označen vjernošću Bogu koja se očituje u radosnoj ustrajnosti mnogih muškaraca i žena, posvećenih muškaraca i žena u redovničkim, monaškim, kontemplativnim ustanovama, u svjetovnim ustanovama i u „novim ustanovama“, članova ordo virginum, pustinjaka, članova družbi apostolskog života svih vremena.
Poziv koji smo vam uputili prošle godine u ovoj istoj prigodi bio je da provodite u djelo duhovnost zajedništva (Vita consecrata, br. 46) kako biste bili tvorci jednoga općega bratstva i kako biste sanjali kao jedinstvena ljudska obitelj (Fratelli tutti, 8). Te su riječi na neki način pripremile crkveni hod koji smo nedavno započeli pod naslovom Prema sinodalnoj Crkvi: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje.
Tako ćemo se u ovoj godini zadržati na drugoj riječi sinode kako bismo pozvali svakoga od nas da učini svoj dio, a to je upravo sudjelovati: neka se nitko ne isključuje i ne osjeća isključenim iz toga hoda; neka nitko ne misli: „to me se ne tiče“. Od svih se traži da uđu u „dinamizam uzajamnog slušanja, koji se vodi na svim razinama Crkve, uključujući čitav Božji narod“ (Papa Franjo Rimskoj biskupiji, 18. rujna 2021.).
Riječ je ponajprije o hodu koji predstavlja izazov za svaku zajednicu u njoj samoj kao vidljivom izrazu zajedništva ljubavi, odrazu trojstvenoga odnosa, njezine dobrote i njezine ljepote, koji može pobuditi nove snage da se možemo na konkretan način uhvatiti ukoštac sa sadašnjim časom. Ako se prisjetimo svoga poziva, iznova nalazimo radost što se osjećamo i što jesmo dio plana Ljubavi po kojem su druga braća i sestre prije nas i s nama stavili na raspolaganje vlastiti život. Kolikog li zanosa na početcima naše povijesti poziva, kolikog li divljenja u otkriću da Gospodin zove i mene da bi ostvario taj san o dobru za ljudski rod! Oživimo i njegujmo svoju pripadnost zato što je – znamo to dobro – u opasnosti da s vremenom gubi na snazi, poglavito kad privlačnost onoga mi zamijenimo snagom svoga ja.
Prvi izraz sudjelovanja jest dakle pripadnost: ne mogu sudjelovati ako sebe doživljavam kao da sam ja sve i ne priznajem se dijelom zajedničkoga projekta i u meni se ne ukorijeni
uvjerenje da „ud i tijelo, da bi živjeli, moraju biti ujedinjeni“ i da „jedinstvo je veće od konflikata, uvijek!“ (Papa Franjo, audijencija od 19. lipnja 2013.).
Dok prolazimo taj crkveni hod, zapitajmo se, draga braćo i sestre, kakvo je slušanje u našim zajednicama: tko su braća, sestre koje slušamo i, prije toga, zašto ih slušamo. To smo pitanje, ponavljamo, pozvani postaviti svi, jer ne možemo se nazivati zajednicom poziva, a još manje zajednicom života, ako nema sudjelovanja pojedine sestre ili brata.
Uđimo u taj put čitave Crkve, s bogatstvom svojih karizmi i svojih života, ne skrivajući napore i rane, ojačani uvjerenjem da ćemo moći samo primiti i dati Dobro jer „posvećeni život se rađa u Crkvi, raste i može dati evanđeoske plodove samo u Crkvi, u toj živoj zajednici vjernog Božjeg naroda“ (papa Franjo, 11. prosinca 2021.).
Sudjelovanje će tada postati odgovornost: ne možemo izostati, ne možemo ne biti među drugima i s drugima, nikada, a još manje u ovom pozivu da postanemo sinodalna Crkva! I prije toga znamo dobro da sinodalnost započinje u nama: promjenom mentaliteta, osobnim obraćenjem, u zajednici ili bratstvu, u kući, na poslu, u našim strukturama, a zatim se širi na službe i poslanje.
Riječ je o dinamici utkanoj u naš život, to je kao neki odjek onoga prvoga odgovora na Očevu ljubav kojom smo zahvaćeni. Tamo, u toj dinamici poziva i prianjanja krije se korijen one sklonosti da budemo unutar procesā koji se tiču života zajednice i svake osobe, da u svojem tijelu osjećamo rane i očekivanja, da činimo sve što je u našoj moći počevši od toga da molitvom sve predajemo Bogu u ruke, da se ne klonimo truda i napora svjedočenja nade, spremni opraštati samo kako bi se jačao onaj zajednički hod koji započinje slušanjem, što znači dati mjesta drugomu u našem životu, uzimajući zaozbiljno ono što je za njega važno.
Sudjelovanje tako poprima stil suodgovornosti koji, prije nego s organizacijom i funkcioniranjem Crkve, ima veze sa samom njezinom naravi zajedništva i njezinim krajnjim smislom, a to je misijski san da se dopre do sviju, da se posveti brigu svima, da se svi osjećamo braćom i sestrama, zajedno u životu i u povijesti, koja je povijest spasenja. Hodimo zajedno!
Povjeravamo svoje korake Mariji, ženi brižne skrbi, i na sve zazivamo Gospodinov blagoslov.
Vatikan, 25. siječnja 2022.
Kardinal João Braz de Aviz
prefekt
José Rodríguez Carballo, OFM
nadbiskup tajnik
Duhovni asistent Federacije „Bl. Alojzije Stepinac“, o. Jakov Mamić, OCD, predslavio je u srijedu, 22. prosinca 2021. godine, sv. Misu zadušnicu i sprovodne obrede za dušu preminule s. Mihaele od Dobrog Pastira (Jele Mamić), u svetištu Kraljice Karmela u Brezovici. Uz njega su bili suslavitelji: o. Vinko Mamić, OCD, o. Srećko Rimac, OCD, prof. dr. sc. fra Ivan Karlić, OFMconv, don Stjepan Bolkovac, SDB, vlč. Andija Vrane, domaći župnik preč. Zvonko Vuković, đakon Ante Jakus, OCD, te braća karmelićani: br. Ivan Pavao Paro, br. Alojzije Mihelić i br. Josip Marija Bedalov koji je pročitao prvo misno čitanje, dok je đakon Ante Jakus navijestio Evanđelje.
Na početku uvjerljive homilije, o. Mamić uputio je srdačne izraze sućuti, kao i molitvenu i ljudsku solidarnost sestrama karmelićankama, ožalošćenoj rodbini, prijateljima i znancima.
Osvrnuvši se na dane Došašća spomenuo je vapaj molitve Crkve: „…dođi, Gospodine Isuse!“, kojim dozivamo Isusov dolazak i kao da se bojimo da Isusu nije stalo do naših riječi. No, stvarnost je drugačija. Isus želi na najprimjereniji način odazvati se našim molitvama i dolazi nam na razne načine; od djetinjih milosti kod jaslica, preko poslanja i dara „križa“, te kroz motrenje i šutnju, do dara novog Doma „kakvog ljudsko oko nije vidjelo“, a kojeg je podario s. Mihaeli.
Njezina poruka je da je evanđeoska ‘malenost’ velika stvarnost; da ‘malenost’ nije ‘sitničavost’, a niti ‘djetinja čangrizavost’; ona nije umišljena ‘poniznost’ niti pobožna ‘besposlenost’; nije ona ni ‘naivnost’ niti ‘neznanje’ što se djeci pripisuje. Ona je ‘mjera’ vrhunske spremnosti slušanja i razumijevanja punog govora otajstva i dubokog primanja tajne koju samo Bog u sebi nosi,“ posvjedočio je o. Mamić, te je na kraju zaključio da je ona bila oduvijek takva i da je ostala takva jer je poznaje od djetinje dobi budući da su zajedno orali, kopali, travu brali, gangu pivali, strahove i radosti dijelili, sa stadima na ispaši bili i drugovali… Takva je bila, takva je ostala i takva je umrla. Sve to blago koje joj je Bog darovao nalazila je u nutrini, raslo je u njoj i pokazalo snagu novosti života vjere.
Pri kraju mise zadušnice od sestre Mihaele oprostila se i s. Ilijana T. Cvetnić, poglavarica. Spomenula je njezine vrline, jednostavnost i bogatstvo duha, kao i radost koju je utkala u život brezovičkog Karmela, te joj zahvalila za život svjedočenja vjere, molitve i sestrinskog zajedništva.
Sprovodne obrede predvodio je na samostanskom groblju također o. Jakov Mamić, uz asistenciju spomenutih svećenika, a sestre karmelićanke, rodbina i prijatelji ispratili su s. Mihaelu molitvom i pjesmom na Vječno počivalište u nebeski Karmel, te stihovima „Salve Regina“ povjerili su Gospi Karmelskoj njezinu plemenitu dušu.
S. Mihaela od Dobrog Pastira (Jela Mamić) rođena je 21. ožujka 1940. godine u Zidinama, Tomislavgrad, od roditelja Stjepana Mamića i Kate, rođene Ćurić. Bila je najmlađa od devetero djece, iz dobre katoličke obitelji. U Karmel u Brezovicu ušla je 1964. godine, gdje je položila svoje prve zavjete 1967., a svečane doživotne 1970. godine. Bavila se svim samostanskim poslovima, a obnašala je i službu poglavarice i magistre. Godine 2000. išla je na osnutak prvog Karmela u BiH, u Sarajevo, gdje se, ispunivši volju Božju, nakon 18 godina vratila u matični Karmel u Brezovicu. Gospodin ju je iznenada pozvao k sebi u svoje Vječne stanove, u ponedjeljak, 20. prosinca 2021. da s njim živi zauvijek u blaženoj vječnosti.
Donosimo propovijed o. Jakova Mamića u cijelosti.
Poštovana časna Majko Ilijana, drage sestre iz Stepinčeva Karmela, ožalošćena rodbino i prijatelji, u ime braće svećenika, redovnica i redovnika, bogoslova i drugih crkvenih zvanja te dragih vjernika, a osobito u ime oca Provincijala Darija, koji zbog obveze putovanja ne može biti s nama ovdje sada, ali i u ime svekolike Karmelske obitelji, primite iskrenu sućut – našu molitvenu i ljudsku solidarnost povodom preminuća drage sestre Mihaele.
U danima Došašća liturgijska molitva Crkve nerijetko nam stavlja u usta vapaj:“...dođi, Gospodine Isuse!“. Nekako, kao da nas je obuzela sumnja o njegovoj volji da bude s nama i kao da se bojimo da ovaj put ne ostane negdje drugdje. Ipak, Isus nam pokazuje da mu je stalo do riječi koje u vjeri izgovaramo. I doista, On nalazi najprimjereniji način da se odazove na našu molbu za njegov dolazak. Neke će obradovati djetinjom milosnom radošću kod jaslica budeći u njima iskustvo ljudske jednakosti i iste sudbine života. Drugima će ostaviti poslanje i dar „križa“. Treće će svojim pogledom motriti i tako im govoriti, šutnjom riječi. A četvrte će obdariti novim stanom, domom kakvog „ljudsko oko nije vidjelo“. Darom takvoga DOMA Isus želi otvoriti naše oči, osposobiti nas da vidimo razliku između Božjeg pristupa ljudima i ljudskoga (našega) pristupa njegovom dolasku među nas. Bog samo daje, nesebičan je. A mi, u svojoj skučenosti ne damo ni ono što nam dade za druge.
Braćo i sestre, jedna od sretnih dobitnica koju je zapao ovaj oblik Isusova dolaska, ovo darivanje novoga DOMA je i naša sestra Mihaela. Naime, tijek zbivanja pokazuje da nije očekivala ovoliku Isusovu velikodušnost. Ili je, možda, u svojem stalnom posvećenom zajedništvu s njime, naviknuta na njegovu blizinu, bila sasvim raspoloživa za svaki oblik božićnog susreta s Njime. Znademo da se doista pripremala, molila i nadala da će ga motriti u otajstvu, a (eto) On joj posve otkri svoje božansko lice, biće i život; ona se pripremala da kleči pred jaslicama i u memoriji svoje vjere doziva ona davna vremena njegove oskudice i siromaštva, a On ju uvodi u vječne odaje slavlja – božanskog raskoša; ona se pripremala skromnim pokornim činima iskazati mu poštovanje i zahvalnost, a On je odvede za trpezu prepunih biranih „jela“ svadbenog stola. Takav je Bog! Takav je Isus!
Draga braćo i sestre, Božja riječ koju smo pročitali u ovom misnom slavlju, otkriva nam svu istinu o nama, istinu našega bića: „Djeca se Božja zovemo i jesmo“. A što bi dijete, koje je plod ljubavi, hranjeno i odgajano snagom ljubavi, i moglo drugo očekivati osim ovako izdašne ruke Očeve, Boga-Ljubavi. Ovo dobro znaju duše koje imaju iskustvo ljubavi! Njihov odnos s Ocem uvijek je nabijen tolikim emocijama da je „zagrljaj“ najblaži oblik očitovanja toga stanja i događanja: tu su i suze, tu je pozornost, zamjećivanje i trčanje, tu je užurbana priprema stola, tu je aktivacija svih da ljubav bude prepoznata, tu je puna radost zajedništva.
Ali, Božja Riječ nam također govori da „nas svijet ne poznaje“. To nam nekako može biti utjeha da razumijemo zašto se „svijet“ tako odnosi prema nama kršćanima. Dobro je za nas da je i to naša velika istina. Ali, braćo i sestre, ovdje trebamo vidjeti kako upravo u nama boravi taj „svijet“ koji ne poznaje, ne prihvaća i koji se opire toj istini našega identiteta, istini našega bića. Nažalost, taj svijet nije prvenstveno izvan nas: on je jako u nama. Jer kad on ne bi bio tako jako u nama, tada bi naš život bio odraz naše istine da se samo „zovemo“ nego „i jesmo djeca Božja“.
Braćo i sestre, ima još jedna velika istina koju nam Božja riječ danas otkriva, a glasi „…bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest“. To je upravo trenutak ovoga časa. To je stvarnost koja dolazi nakon „prijeđenog praga“ života. To je stvarnost koju sada intenzivno živi naša sestra Mihaela: ona gleda Boga „kao što jest“. O Bože moj, koje tajne ovoga događanja: gleda ga bez granica tjelesnosti, bez nemoći spoznaje i dosega srca. On joj je jednostavno otkrio svoje lice i ona ga vidi na njegov način. Tu više nema vjere, nego je samo ljubav na djelu – zajedništvo u neizrecivoj novosti.
A da je to tako, Isus nam otkriva u Evanđelju. On u svojoj radosti Sina kliče Ocu i zahvaljuje mu što je „…ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“. Riječ je o stanju duše do kojeg se ne može doći: ono je poklonjeno, a „maleni“ su naznačeni kao primatelji ove novosti. I ne samo to, nego i Isusu je dano na volju da to objavi „kome hoće“. Za sve druge je tajna. Čas pune spoznaje dolazi samo kad nam je prispjela novost objave koju Sin daje. A sva novost nije moguća prije ovoga prijelaza što ga danas slavimo.
Upravo zato vjernički sprovod liturgijsko je slavlje prijelaza, izlaska, slobode, vječnog otkrića vlastite i Božje istine.
Draga braćo i drage sestre, opraštamo se od osobe koja je svojom pojavom, od prije 82 godine kao rođena curica od oca Stipana i majke Kaje u seli Zidine, u župi sv. Ante u Grabovici, pa tijekom cijeloga života, a posebno ovih 54 godine pozivom posvećenog karmelskog života, svojim izgledom i životom govorila da je u dubokom dosluhu sa Isusom. Riječ je stvarno o sretnoj osobi. Ona je jednostavno bila sretna. Sretna i ponosna na svoje ljudsko-obiteljsko, narodno i vjerničko porijeklo. Sretna zbog toga što je izabrana od Isusa da bude posvećena. Sretna što je odgajana otajstvom vjere i karizmom Karmela, hranom i snagom ljubavi. Sretna što je i svoje poslanje razumjela kao osmjeh, vedrinu i odraz svojeg odnosa s Isusom. Sestra Mihaela, kao Jela – obilježena darovima „kraja“, osoba je dostojanstveno skromna, neusiljeno vedra, životno jednostavna, vjernički konkretna, redovnički prirodna. Bila je posve svjesna odnosa što ga „malenost“ ima s „veličinom objave“. Njezina poruka je da je evanđeoska „malenost“ velika stvarnost; da „malenost“ nije „sitničavost“ niti pobožna „besposlenost“; nije ona ni „naivnost“, niti „neznanje“ – što se djeci pripisuje. Ona je „mjera“ vrhunske spremnosti slušanja i razumijevanja punog govora otajstva i dubokog primanja tajne koju samo Bog u sebi nosi. Siguran sam da je u toj svojoj „naravi“ (malenosti) čula „bilo“ srca Sina Božjega za sebe i svoju zajednicu i to je riječju, izgledom i postupcima prenosila.
I na kraju, kažem: s. Mihaela (Jela) takva je oduvijek. Poznajem ju od malena. Uostalom, zajedno smo orali i kopali, travu brali i gangu pivali, strahove i radosti dijelili, sa stadima na ispaši bili i drugovali. Ništa se ona nije promijenila. Nije ni trebala. Sve što je činila je taj fini način kojim je kultivirala (njegovala) dar Božji u novim okolnostima poziva. Takva je bila i takva je ostala i takva je umrla. Ovo nam govori kako pravovremeno moramo zaviriti u svoju nutrinu i na vrijeme zamijetiti blago koje je Bog u nas položio po otajstvima vjere. Sve je već u nama. Dopustimo da to blago pokaže snagu novosti zbog koje nam je darovano. Amen.
Ojačanu svetim sakramentima, u ponedjeljak, 20. prosinca 2021. godine, Gospodin je pozvao u nebeski Karmel svoju zaručnicu karmelićanku s. Mihaelu od Dobroga Pastira, OCD, Jelku Mamić.
Preselila se Gospodinu u 82. godini života, a Bogu, Crkvi i Karmelu služila je požrtvovno i vjerno 54 godine po svetim redovničkim zavjetima. Sv. Misu zadušnicu i obrede sprovoda predvodit će u srijedu, 22. prosinca 2021. u 14 sati, o. Jakov Mamić, OCD, duhovni asistent Federacije „Bl. Alojzije Stepinac“, u samostanskom svetištu Bezgrešne Kraljice Karmela i na samostanskom groblju. S vjerom i nadom do ponovnog susreta s tobom, tvoje sestre karmelićanke iz Stepinčevog Karmela u Brezovici, brat Pero s obitelji, te obitelji pokojne braće: Mije, Ante i Mate i pokojne sestre Vranjke, kao i ostala ožalošćena rodbina, prijatelji i znanci.
Gospodine, daruj joj radost vječnu!
Svetkovinu sv. Ivana od Križa, naučitelja Crkve, duhovnog Oca Karmela, mistika i pjesnika, proslavile su bosonoge sestre karmelićanke u Brezovici,u utorak 14. prosinca 2021., zajedno s njegovim štovateljima i prijateljima Karmela. Župnik župe Presvetog Trojstva u Krašiću, vlč. Ivan Vučak, predslavio je prijepodnevno misno slavlje uz svećenike suslavitelje: don Stjepana Bolkovca, SDB, vlč. Krunoslava Kolara, o. Đania Kordića, OCD, br. Boška Roguljića, OCD i prečasnog gospodina Zvonka Vukovića, domaćeg župnika, koji je u bitnim crtama istaknuo lik i djelo sv. Ivana od Križa, te pozdravio predvoditelja slavlja, kao i sve prisutne svećenike i vjernike.
U uvodnim mislima, vlč. Vučak spomenuo je najbitniji dio Ivanove duhovne nauke, a to je sjedinjenje duše s Bogom; biti jedno s Bogom, što je Ivan mogao postići živeći šutnju, kako je naglasio propovjednik. Euharistija je naša čežnja da budemo jedno s Bogom, ona spaja Nebo sa zemljom, a šutnja nam omogućuje da nam Bog po šutnji progovori, misli su krašićkog župnika.
Misna čitanja pročitali su: Šimun Jurilj, br. Boško Roguljić, OCD, a Evanđelje vlč. Krunoslav Kolar, župnik u zagrebačkoj Kajzerici.
U propovijedi se vlč. Vučak prvenstveno bavio temom Ivanove duhovnosti, s posebnim naglaskom na njegov život šutnje i ljubavi, koje su bitno obilježile njegov lik. „Možda bi najbolja propovijed bila da šutimo, ako želimo slijediti sv. Ivana od Križa? Možda bi tada Duh Sveti progovorio svakome u srcu?,“ upitao se između ostalog propovjednik.
Potom je spomenuo poveznicu triju svetaca: sv. Ivana od Križa, bl. Alojzija Stepinca i sv. Oca Josipa, čiju smo Godinu njemu posvećenu upravo završili. Istaknuo je da su sva trojica svetaca duhovno slični. Naime, svi su njegovali šutnju, tišinu, žrtvu, samozataju i sebedarje…
Potom se zapitao: „Tko su ti ljudi? Tko su ti sveci koje želimo gledati, slijediti? To su oni za koje Isus moli u Velikosvećeničkoj molitvi: ‘Oče Sveti! Sačuvaj ih u svome Imenu – one koje si mi dao – da budu jedno kao i mi! Posveti ih u istini: tvoja riječ je istina!’ Kao što je Isus ovu molitvu izrekao nakon cijele noći provedene u bdijenju i u tišini, jer Isus uvijek tako čini prije neke važne odluke, tako i ova trojica svetaca: sv. Ivan od Križa, koji je uvijek osluškivao Boga u tišini, bl. Alojzije Stepinac, koji, dok je bio zatvoren, bio je najslobodniji u srcu i upravo u tom vremenu napisao je i ostavio nam brojne spise, poticao braću da ne klonu duhom. I treći svetac, sv. Josip koji je šutio, ništa nam nije rekao, a cijelu njegovu Godinu smo propovijedali o njemu, gledali njegov život.“
Potaknuo je prisutne na promišljanje da i oni budu poput sv. Ivana i drugih svetaca; ljudi tišine, klanjanja i molitve koji bi nastavili Isusovu Velikosvećeničku molitvu i djelovali u skladu s njom jer svijet nas odvlači od takve duhovnosti i nudi nam svoju ‘duhovnost’… Crkva nam stavlja sv. Ivana od Križa za primjer kreposnog života koji je znao svoja djela činiti ne iz sebičnosti i bahatosti već iz sebedarja i velikodušnosti. Sveci nam svojim životom; jedni svojom šutnjom, drugi križem, treći patnjom, govore koliko nas Bog ljubi i koliko smo ovom svijetu potrebni. Vrijeme Došašća pogoduje nam tom nutarnjem životu šutnje, sabranosti i molitve, da možemo više čuti dragoga Boga, Božji govor u nama i da ljubimo Boga kao sv. Ivan od Križa, jer nam Bog i danas puno govori, a najviše u šutnji, zaključio je vlč. Vučak.
Misno slavlje završilo je svečanim blagoslovom, kao i pjesmom sv. Ivanu od Križa „Naš sveti Oče Ivane“, za koju je tekst i glazbu napisala s. M. Bonita Kovačić, OCD, pod čijim ravnanjem su sestre pjesmom uzveličale ivanovsko misno slavlje.
Večernju svetu misu predslavio je vlč. Luka Premelč, prefekt Međubiskupijskog sjemeništa, a propovijedao je vlč. Petar Mlakar, duhovnik sjemeništaraca. Uz njih je suslavio preč. Matija Pavlaković, rektor spomenutog Međubiskupijskog sjemeništa, te domaći sin vlč. Željko Nestić, župnik u Dugoj Resi. Misno slavlje koje je započelo svečanom procesijom uzveličali su sjemeništarci svojim zanosnim i oduševljenim pjevanjem, kao i prigodnim kađenjem koje je ispunilo čitavu crkvu.
U uvodnim mislima, predvoditelj slavlja, vlč. Luka Premelč spomenuo je da je danas veliki i radostan dan jer slavimo velikana Crkve, sv. Ivana od Križa koji je bio mistik, pjesnik, čovjek kojega krasi velika svetost, mudrost, dubina, predanje i vjera. Ivan je izazov današnjem vremenu koji je okružen površnošću i mlakošću.
Misna čitanja svetkovine pročitali su sjemeništarci: Leon Levačić i Mihael Risek, dok je Evanđelje krasnoslovio prečasni Pavlaković.
Na početku homilije, vlč. Mlakar je spomenuo da je netko jednom rekao: „Kad izađemo pred Boga, upitat će nas: ‘Gdje su ti rane?’ Ako odgovorimo: ‘Nemam rana’, Bog će nas upitati: ‘Zar nisi naišao ni na što vrijedno borbe?’ Sv. Ivan od Križa došao je u Vječnost sa tragovima mnogih rana… Sv. Ivan od Križa borio se za Krista. Kršćanski život je duhovni boj, borba ne protiv nekoga, već za Nekoga, za Isusa Krista, za Evanđelje, za Crkvu, za obitelj, za čovjeka. U slučaju sv. Ivana od Križa, na osobit način to je bila borba za vraćanje izvornom načinu života i dubljoj kontemplativnoj dimenziji u Karmelskom redu.“
U nastavku homilije spomenuo je da svaki Isusov učenik mora doživjeti kad-tad, na ovaj ili onaj način, nešto što ga želi skrenuti s Božjega puta, da krene u nekom drugom smjeru, smjeru koji u konačnici ne vodi u Nebo i da nažalost nije mali broj onih koji zbog svoje ljudske slabosti skreću s Kristova puta i prihvaćaju neko razvodnjeno i mlako kršćanstvo. Sv. Ivan od Križa nije bio jedan od tih. Upravo suprotno, on je odolijevao nasrtajima Sotone na njegov život i poslanje koje je od Boga primio, čak i onda kada je devet mjeseci zbog svoje revnosti za Krista i obnovu Karmela morao provesti u tamnici, podvrgnut raznom maltretiranju, misli su propovjednikove.
Zatim je istaknuo kako u tim teškim trenutcima nije mrmljao, nije osuđivao svoju braću koja su mislila da čine dobro kažnjavajući ga, jer po njihovom mišljenju unosio je razdor u Karmelski red. Ivan je unatoč tome bio krotak poput Janjeta, te je podnosio kazne predviđene za neposlušne redovnike, ostajući smiren i blag na čuđenje nekih redovnika koji su ga promatrali. Upravo po iskustvu križa, tamnih noći, sveti Ivan od Križa došao je do najdubljih spoznaja o Bogu i do najtješnjih sjedinjenja s Njime.
Prisjetivši se priče o prijelazu dječaka u odraslu dob Cherokee Indijanaca, usporedio je tu stvarnost s Božjom prisutnošću u Ivanovom životu. Bog je bio sa sv. Ivanom cijelo vrijeme njegovog trpljenja i učinio je da je Papa potvrdio mušku granu Karmelskog reda koju je Ivan pokrenuo.
Na kraju homilije, vlč. Mlakar pozvao je vjernike da se bore za Krista, da se ne boje rana koje su trag borbe za Kraljevstvo Božje u ovome svijetu, te je poručio, da kada su rane iscijeljene ljubavlju, ožiljci su prekrasni, te nadodao da ćemo moći u Nebu na Božje pitanje: „Gdje su ti sine, kćeri, rane?“ odgovoriti: „Evo ih, borio sam se.“ Tada ćemo s Kristom ižaravati svjetlošću u nebeskom Kraljevstvu.
Rektor Pavlaković zahvalio voditelju slavlja, vlč. Luki Premelču, kao i propovjedniku, vlč. Mlakaru, te domaćem sinu vlč. Željku Nestiću. Zatim je istaknuo kako je ovo povijesni trenutak kada je na ovo slavlje došlo cijelo Međubiskupijsko sjemenište sa zagrebačke Šalate, te preporučio sjemeništarce, buduće svećenike, u molitve sestara i vjernika i potaknuo prisutne da žarče mole za nova sveta svećenička zvanja. Svečanim blagoslovom završilo je misno slavlje, kojemu je nazočila ravnateljica Nadbiskupijske klasične gimnazije gospođa Ljuba Duvnjak. Radosno i prijateljsko druženje se nastavilo u sestarskoj govornici.
Prije podnevne i večernje mise, sestre i vjernici molili su radosna i slavna otajstva sv. krunice, kao i Večernju Časoslova. Za svetkovinu pripremali su se devetnicom molitava, meditacija i pjesama.