Gospićko-senjski biskup msgr. mr. Zdenko Križić predvodio je na Misijsku nedjelju, 20. listopada 2019. svečanu euharistiju i obred zavjetovanja s. Marije Anite od Isusa (Anite Čulo), bosonoge karmelićanke, u Stepinčevu Karmelu, u Brezovici. Na misi su koncelebrirali don Šimun Doljanin, župnik s. M. Anite iz Splita, don Ivan Matković, župnik u Vranjicu, isusovci iz Zagreba o. Marko Matić, DI, i o. Stjepan Fridl, DI, te o. Ivan Magdić, SMM, monfortanac, vlč. Ante Rotim, kao i karmelićani o. Jakov Mamić, OCD, koji je pozdravio biskupa i sve okupljene, o. Zvonko Martić, OCD, prior na Buškom jezeru, o. Jakov Kuharić, OCD, br. Marko Maglić, OCD, br. Stanko Pažin, OCD i br. Ante Jakus, OCD, dok je o. Danijel Čolo, OCD ispovijedao vjernike.
Čuvarice svetišta animirale su misno i zavjetno slavlje skladnim pjevanjem pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a narod im se pridružio.
„Središnja tema liturgijskih čitanja je molitva. U prvom čitanju smo slušali kako Mojsijeve uzdignute ruke prema nebu donose pobjedu njegovu narodu nad nadmoćnijim neprijateljem. U Evanđelju je predstavljena siromašna udovica koja ustrajnom molitvom pobjeđuje tvrdokornost i bezobzirnost korumpiranog suca… Veliki biblijski patnik Job ima jednu zanimljivu definiciju ljudskog života na zemlji. On veli: ‘Čovjekov život na zemlji je vojska’ (7,1). Što je time htio reći? On zapravo vidi čovjekov život na zemlji kao stalnu borbu: borbu protiv sila zla koje su u nutrini čovjeka i oko njega“, rekao je u propovijedi biskup Križić.
Ustvrdio je da nije lako biti krepostan, dobar, pošten, istinit, velikodušan, uslužan, jer se te vrline postižu samo uz veliku borbu sa samim sobom i zlom oko sebe.
Istaknuo je da molitva nije i da ne smije biti bijeg od borbe, bijeg od odgovornosti, bijeg od suočavanja s teškim stvarnostima. Ta i Mojsije nije išao moliti da bi pobjegao od borbe, nego se on molitveno borio do iznemoglosti.
Propovjednik je spomenuo i apostola Pavla za koga je molitva bila borba i to iznimno teška, jer je to borba u traženju i prihvaćanju volje Božje i onoga čega se narav plaši i od čega želi pobjeći.
„Ruke se ne dižu prema nebu zato da se ne zaprljaju od nekih nižih ili poniznih poslova. Ne dižu se ruke prema nebu zato što se prezire zemlja ili svijet u kojem živimo, nego zato da se taj svijet mijenja… U kršćanskom životu nema podjele na one koji su kontemplativni i one koji su aktivni. Onaj tko je kontemplativan, a nije aktivan, sigurno nije niti kontemplativan. Kontemplativac i operativac su ista osoba“, pojasnio je biskup.
„Tko želi biti autentičan Isusov učenik mora moliti žrtvujući se, i mora se žrtvovati moleći. I u tome mora biti ustrajan, kao Mojsije, sve do zalaza sunca. Samo se na taj način dolazi do iskustva da ništa nije nemoguće, pa ni ono što se činilo da ne daje nikakve izglede“, istaknuo je mons. Križić.
„Kakvu snagu ima molitva u životu čovjeka vjere! Isus je to toliko puta ponavljao svojim učenicima, a i sam je to pokazao svojim životom. Molitvom je pripremao svoje djelovanje i za molitvu je uvijek nalazio vremena. Kada se u jednoj maloj stanci povukao nasamo u molitvu Petar ga nalazi i kaže: ‘Svi te traže’. Čovjeka molitve svi traže. On je nužno potreban našoj zemlji jer svojom molitvom donosi Boga narodu i nosi narod Bogu“, istaknuo je biskup, i obraćajući se s. M. Aniti rekao, da je upravo to poziv karmelićanke; Crkvi vrlo potreban, ali iznimno težak; da karmelićanka treba imati kao Mojsije uzdignute čiste ruke prema nebu da bi narod pobijedio, ali znati te iste ruke zaprljati držeći u njima krpu za čišćenje ili ručnik za pranje nogu drugima, kao što je radio Isus. Voda nema te moći da očisti ruke i srce koliko ljubav i služenje. Služenje, ne znam kakvo bilo, nikada ne prlja ruke, a uvijek čisti i ispunja srce, rekao je biskup.
Mons. Križić je s. M. Aniti zaželio i ovo: „Draga s. Anita! Ono što ti kao stariji brat želim jest: imaj uvijek Isusa pred očima. Ali računaj i s tim da će nekada nadoći i tame, guste magle, kada se ništa ne vidi, i to uplaši kao oblak učenike na Taboru. Nekada će i ruke klonuti kao Mojsiju. Tada svjetlo pruža samo vjera. Ta vjera daje jamstvo da je Bog tada bliže nego ikada. I tada se jasnije mogu čuti one utješne Isusove riječi: ‘Ne boj se! Ja sam s tobom’. Toliki su to iskusili. Želim to iskustvo i Tebi, i sebi i svima nama“.
Nakon upita, pjevanih Litanija Svih svetih i molitve, s. M. Anita je položila doživotno svete zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti u ruke svoje poglavarice s. Ilijane Terezije Cvetnić, primila svečani blagoslov, kao i crnu koprenu po rukama biskupa i bila pridružena Zajednici bosonogih sestara Reda Blažene Djevice Marije od Gore Karmela.
Po završetku misnoga slavlja don Stjepan Bolkovac, SDB, zahvalio je biskupu Križiću i okupljenima, osobito roditeljima s. M. Anite tati Jakovu, mami Marini i braći Jošku i Antoniju te zajednici Neokatekumenskog puta. Don Šime Doljanin uputio je svečanozavjetovanici srdačnu čestitku, a po završetku slavlja to su učinili i svi okupljeni.
S. Marija Anita od Isusa (Anita Čulo) rođena je 1991. godine u Splitu. Tu je primila, u župi Pomoćnice kršćana, na Kmanu, sve sakramente, a od sedme godine živi u župi sv. Marka evanđelista na Neslanovcu gdje sudjeluje u aktivnostima župe.
Bila je član zajednice Neokatekumenskog puta, gdje je produbljivala vjeru i učvršćivala poziv koji joj je Gospodin usadio u srce. Završila je srednju ekonomsku školu. U Karmel je ušla 2013. godine. Privremene zavjete položila je 2016. godine. Ona je treća ovogodišnja sestra iz Splitsko-makarske nadbiskupije koja polaže svečane doživotne zavjete u Stepinčevu Karmelu.
„Karmelski se red danas raduje velikom radošću jer slavimo svetkovinu naše majke, naše obnoviteljice, svete Terezije od Isusa. Tereziji je Bog dao poslanje, dar, karizmu da bude obnoviteljica karmelskog reda. Redu koji je bio u duhovnoj krizi valjalo je dati novi zamah, novi žar ljubavi prema Bogu – i ovdje Bog šalje Tereziju da na temelju svojeg iskustva Boga i svojih dubokih duhovnih uvida i nauke usmjeri lađu Karmela prema nadolazećim stoljećima.
Bog je, Terezijinom otvorenošću za njegovu volju, izveo to veliko djelo u Karmelu i obnovio Red novim žarom zanosa i ljubavi. Po ovoj skromnoj, ali vrlo snažnoj i odlučnoj ženi,“rekao je o. Ivan Pleše, OCD; karmelićanin, na početku zapažene homilije, u utorak, 15. listopada, na svečanoj euharistiji. Uz njega su bili suslavitelji: p. Petar Galauner, DI, p. Tonči Trstenjak, DI, msgr. Stjepan Bradica, kanonik u miru, don Stjepan Bolkovac, SDB, br. Stanko Pažin, OCD, bogoslov, i Tomislav Skender, ministrant i čitač. Zbor sestara karmelićanki animirao je pjevanjem misno slavlje pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.
U nastavku homilije o. Pleše je orisao ukratko Terezijin životni put, njezinu obitelj, njezinu temperamentnu i veselu narav, kao i njezin ulazak u samostan karmelićanki od Utjelovljenja u Avili, gdje je vidjela svoje mjesto za ostvarenje svetosti.
Spomenuo je i njezinu početnu redovničku gorljivost, kao i godine osrednjosti i mlakosti koje bi je dovele u pakao, prema viziji pakla koju je imala. No, Gospodin ju je upravo tu dotaknuo i ona mijenja svoj život i kreće u reformu Karmela.
„Obnova Karmela nije bila toliko u velikim ljudskim djelima, nego u darivanju svoga srca Bogu. Isus je Tereziji jasno dao do znanja da ne želi da provodi vrijeme u svjetovnim brigama i užitcima, u razgovoru s ljudima, nego da mu preda čitavo svoje srce i da razgovara s njime, zaručnikom njezine duše, da razgovara s anđelima, s Majkom Božjom. Isus želi, a kasnije će to Terezija genijalno zapisati, da mu bude zaručnica, prijateljica, njemu jedinome posve predana. To je bit molitve, kako nas uči Terezija: prijateljski razgovor s onime za koga znam da me voli. U ovoj temeljnoj spoznaji da je Isus u mome srcu, da me ondje čeka, da žudi susret sa mnom u molitvi počinje reforma Karmela. Još više od toga, ovdje treba započeti reforma života svakoga od nas,“ rekao je propovjednik.
Isto tako je naglasio da je Terezijina veličina u tome što nam je Bog po njoj ostavio Put, a to je Put k savršenosti, Put prema Bogu, a ne samo u tome što je obnoviteljica Karmela. Terezija je zacrtala taj put svojim sestrama, ali, kao naučiteljica, čitavoj Crkvi, put sjedinjenja s Bogom, što je cilj našega života; a taj put je zahtjevan i traži čišćenje od sebičnosti i grijeha, te bezuvjetno predanje Bogu, misli su voditelja slavlja.
Jednako tako rekao je da su molitva, euharistija i ispovijed milosna sredstva po kojima rastemo u prijateljstvu s Isusom i napredujemo na putu savršenosti, te da je Terezija ostvarila svoj život idući tim putem, uz napore osnivanja samostana obnovljenog Karmela, o čemu nam govori u svojim spisima. Tako će papa Pavao VI. reći za nju da ono što je Toma Akvinski u dogmatici, to je Terezija Avilska u mistici. Stoga je prva žena koja je proglašena naučiteljicom Crkve i to 1970. godine.
Na kraju homilije o. Pleše je zaželio da nas primjer Terezijina života učvrsti i ohrabri na putu prema svetosti, da se pouzdajemo jedino u Boga koji nas neizmjerno ljubi, i zato možemo zajedno s Terezijom reći: „Ništa neka te ne straši, ništa uznemiruje! Sve prolazi; Bog se ne mijenja – ostaje uvijek isti. Strpljivost sve postiže.“
Rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa iz Karlovca msgr. mr. Antun Sente, ml. predvodio je večernje misno slavlje, kojemu je, kao i prijepodnevnom, prethodila molitva sv. krunice i Večernja Časoslova, uz asisteciju ministranata: Marije, Luke, Šime i Lee. Zbor mladih župe BDM Snježne „Agape“ iz Karlovca uzveličao je misno slavlje svojim oduševljenim pjevanjem.
„Lijepo je da zajedno slavimo Boga. Bog se pobrine da nam od vremena do vremena pošalje jake znakove svoje prisutnosti. Jedan od tih znakova je i sv. Terezija Avilska koju danas slavimo,“ rekao je između ostalog u uvodnim mislima msgr. Sente.
Onda je, u propovijedi, nadahnjujući se na ulomku Markova Evanđelja koje govori o Isusovom ukazanju na putu u Emaus dvojici učenika, (Mk 16, 12-34), govorio o vjeri i iskustvu živoga Boga i njegove prisutnosti.
Tako je između ostalog rekao i to da smo često slični učenicima na putu u Emaus koji su vidjeli i susreli Isusa, ali mu nisu dopustili da uđe u njihov život. Tu dolazi do krize vjere u koju su učenici upali, ali nisu prestali pričati o Isusu, koji nam nije dalek, kako nam se čini u tim trenucima, već je On tu s nama. Zato je učenicima i gorjelo srce dok im je otkrivao Pisma i dok su ga tražili. Slično kao i sv. Tereziji Avilskoj na njezinom putu molitve, u njezinom traženju Boga i njegove ljubavi.
Zanimljivo je i to da učenici nisu prepoznali Gospodina ni po glasu, ni po izgledu, već po lomljenju kruha, po znakovima. No, kad su ga prepoznali, nisu mogli to za sebe zadržati, već su morali o Bogu govoriti drugima. Tako se nešto slično dogodilo i sa sv. Terezijom Avilskom, koja nakon susreta s Gospodinom, nošena njegovom ljubavlju, mijenja život, osniva samostane, piše knjige i svjedoči drugima koliko nas Bog ljubi. To njeno oduševljenje za Gospodina i darivanje drugima traje već 500 godina. Neka se tako i nastavi, zaželio je i završio Rektor.
Na kraju misnog slavlja msgr. Sente je zahvalio mladima za oduševljeno pjevanje, predstavio ih je vjernicima, kao i brojne inicijative i projekte čiji su oni autori. Štovatelji sv. Velike Terezije povjerili su i preporučili u molitve sestrama karmelićankama svoje brige i teškoće, radosti i nade. Ojačani vjerom i ljubavlju sv. Terezije Avilske nastavili su svoj put k savršenosti.
I ove godine Gospodin je bio darežljiv i velikodušan prema Hrvatskoj salezijanskoj provinciji sv. Ivana Bosca: darovao joj je dvanaest vrsnih mladića koji su ušli u prednovicijat i krenuli stopama svoga duhovnog Oca. Sva dvanaestorica, vjerovali ili ne, u pratnji svog asistenta Ante Bulata, a pod vodstvom ravnatelja Zajednice za odgoj salezijanskih zvanja u Podsusedu, don Mladena Delića, SDB, posjetili su u subotu 5. listopada sestre karmelićanke u Brezovici, i zadržali se s njima u vrlo živahnom i srdačnom razgovoru. Rešetke ih nisu zbunile, a bistrim okom i vedrim čelom sve su motrili i zapažali.
Nakon međusobnog upoznavanja, saznali smo da ih je Isus pronašao diljem Lijepe naše i dalje: u Virovitici, Bjelovaru, Osijeku, Zagrebu, Rijeci, Splitu, Istri, Tomislavgradu, Zadru, Imotskom i u Vinkovcima. Također u različitoj životnoj dobi; od 18 do 28 godina, kao i u različitim zanimanjima. Netko je došao u zajednicu salezijanaca iz školskih klupa, drugi nakon završenog studija, treći pak preko „Nove Eve“, neki preko knjige: „Ukrali ste mi srce,“ a neki su rođeni, odgajani i odrasli u salezijanskoj župi…i tako redom. Gospodin je svakoga pozvao na poseban način i prilagodio se njemu da bi ga on prepoznao i odgovorio na Božji poziv, na Božju ljubav.
Pitanja su se redala; od onih o dnevnom redu, do onih o molitvi, o štovanju i nasljedovanju Blažene Djevice Marije, o klauzuri, o formaciji i slično, a susret je završio molitvom i preporukom u dnevne molitve sestara. Radost obostrana, ohrabrenje međusobno uz novi polet za život s Gospodinom i za Gospodina, kao i za mnoge bogotražitelje… A u knjizi dojmova mladi salezijanski prednovaci zapisali su i ovo: „Danas smo imali jako lijepi susret i iskustvo. Sestre su svojom prisutnošću i radošću veliko svjedočanstvo da je Bog živ. Hvala Vam za molitve kojima ćete nas pratiti. Neka Vam Gospodin bude nagrada za sve što činite.“
Na 21. obljetnicu beatifikacije zagrebačkog nadbiskupa i utemeljitelja Karmela u Brezovici, bl. Alojzija Stepinca, u četvrtak, 3. listopada 2019. godine, hodočastili su djelatnici Glasa Koncila i Malog Koncila, tradicionalno, pod vodstvom msgr. Ivana Miklenića, kanonika, v. d. direktora i glavnog urednika Glasa Koncila, svojoj nebeskoj zaštitnici sv. Tereziji od Djeteta Isusa i Svetoga Lica, u Stepinčev Karmel, u Brezovicu.
Msgr. dr. Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, predvodio je misno slavlje koje je bilo, kao i susret, u znaku 80. obljetnice prisutnosti Stepinčevog Karmela u Hrvatskoj, uz suslavitelja msgr. Ivana Miklenića i asistenta Tomislava Skendera, a sestre karmelićanke, predvođene s. M. Bonitom Kovačić, OCD, su pjesmom animirale liturgiju.
Msgr. Miklenić srdačno je pozdravio na početku misnoga slavlja predvoditelja i prisutne, čestitao je sestrama 80. obljetnicu osnutka njihovog Karmela, zaslugom bl. Alojzija Stepinca, zahvalio im je za dosadašnju molitvenu pratnju, uz preporuku u daljnju, kao i uz istu nebeskoj zaštitnici Glasa Koncila sv. Maloj Tereziji. Msgr. Batelja je također zahvalio msgr. Mikleniću za pozdrave i pohvalio je Glas Koncila koji je puno učinio za promociju bl. Alojzija Stepinca.
U snažno nadahnutoj i aktualnoj homiliji, (u cijelosti je možete pročitati dolje niže), koja je bila oblikovana u tri točke: maleni u Evanđelju, poruka sv. Male Terezije i zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac osniva Karmel u Brezovici, msgr. Batelja se obratio djelatnicima Glasa Koncila i sestrama, te im rekao i ovo:
»Božja riječ poručuje nam da je samo maleni mogu razumjeti. Tko su maleni? Životno nam iskustvo govori da su maleni oni koji mogu živjeti samo ako se netko o njima brine, kao što su mala djeca. I mi smo djeca, ali Božji sinovi i kćeri, koji se igraju na Božjem dvorištu stvorenosti, smrtnosti i uskrsnuća. Stoga naša malenost ne proizlazi iz rasta ili dobi, već iz srca koje vjeruje, iz srca koje ljubi jer je Bogom ljubljeno. Zato nas Evanđelje podsjeća da je Bog blizu onome što je neznatno, ljubi što je slomljeno. Znakovito je to teolog Bonhoeffer prikazao ovim riječima: ‘Kad ljudi kažu: »Izgubljeno je!«, Bog veli: »Pronađeno je!« Kad kažu: Osuđen je!« Bog veli: »Spašen je!« Kad ljudi govore: »Proklet!« Bog veli: »Blažen!«’
Govoreći pak o malenosti sv. Male Terezije koja je malenošću zadivila svijet i osvojila Boga, te do koje se Bog snizio da bi je poučavao o tajnama svoje ljubavi, propovjednik je između ostalog spomenuo i donje Svetičine misli: ‘»Moje je nebo ostati uvijek u njegovoj prisutnosti, nazivati Ga Ocem svojim, i biti njegovo dijete. U njegovim božanskim rukama, ja se ne bojim oluje. Potpuno mu se prepustiti, to je moj jedini zakon. Počivati na njegovu Srcu, sasvim uz njegovo lice, to je moje nebo!« Kakva smjelost! Ohrabrena bezbrižnošću nadvladala je silu težu oholosti i poletjela u Očev zagrljaj.
S takvom slobodom djeteta ona zastaje pred svetohraništem i prostodušno šapće Isusu: »Oh, kako si ti postavši utamničenikom na zemlji, znao sakriti zrake svoga božanstva!« A onda pjesnički nadoda: »Hostijo sveta – stane živog Boga, Nisam to više ja što živim sama, Nego živim od života Tvoga.«’
U trećoj, ujedno i završnoj točci propovijedi, msgr. Batelja je orisao zamisao, motivaciju i svrhu osnutka Karmela u Brezovici, koju je imao njegov utemeljitelj, ondašnji zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac. Učinio je to argumentirano, znalački i gorljivo, u Stepinčevom duhu i ruhu. Tako je među inim rekao i ovo:
»Dragi štovatelji Karmela i bl. Alojzija! Odluku za uspostavljanje Božjeg svjetla, Karmela u Zagrebačkoj nadbiskupiji dr. Alojzije Stepinac donio je provodeći odmor u Sv. Križu pod Golicom u Sloveniji. Bilo je to u važnim trenucima duhovne obnove hrvatskog naroda prigodom 1300. obljetnice prvih veza Hrvata sa Svetom Stolicom.
Nakon što je dobio dopuštenje Svete Stolice za osnutak i prijelaz hrvatskih karmelićanki iz Austrije u hrvatski Karmel došle su 4 sestre kojima je, 5. rujna 1939. godine darovao sliku Gospe Karmelske, te vlastoručno napisao: »Onima koje su osnovale hrvatski Karmel, današnji pastir nadbiskupije zagrebačke dovikuje: ‘Učinite što možete milošću Božjom, da se hrvatski narod potpuno preporodi u Kristu, i da sve bude prožeto duhom Božjim, i pastiri i stado. Za današnjeg živog pastira, vi koje ste žive, molite da vjerno ispuni svoju dužnost. A kad zaklopi oči, one koje budu žive, da se mole za pokoj njegove duše, da se smiri kod onoga, kojega jedino traži, vječnoga i dobroga Boga.«
Iskreno ti čestitam dragi Karmele 80. obljetnicu osnutka. Bilo je to 24. prosinca 1939. kada ti je nadbiskup Stepinac dao kanonski početak utemeljivši prvi hrvatski Karmel bosonogih karmelićanki ovdje u Brezovici…
Nadam se da će ova kuća biti ono što tako vruće želimo, naime, kuća molitve, iz koje će se dizati molitve pred lice Gospodnje kao miomirisni tamjan. A onda će nebesa rositi odozgor i oblaci milosti Božje dažditi Crkvu zagrebačku i cijeli hrvatski narod…«
A na kraju propovijedi propovjednik je poručio: »Drage sestre, dragi djelatnici Glasa Koncila, ništa velika se u Crkvi Božjoj nije ostvarilo bez molitve i žrtve. To je današnja poruka sv. Male Terezije i bl. Alojzija nama i svima koje Bog stavlja na putove našega života.«
Tradicionalni blagoslov ruža nije izostao, a djelatnici Glasa Koncila kao i sestre, ponijeli su ružu, znak Terezijine prisutnosti i njezinih milosti, u svoj život, da i oni budu raža za druge.
Msgr. Batelja otkrio je prisutnima i jednu tajnu; poveznicu sv. Male Terezije, bl. Alojzija Stepinca i Glasa Koncila, a sestrama je darovao svoju najnoviju knjižicu: »Nada im je puna besmrtnosti!«
Prijateljsko druženje s djelatnicima Glasa Koncila i s prelatom Bateljom, uz aktualnosti iz njihovog i sestarskog života, te uz cjelogodišnja tiskarska izdanja, 22 nova naslova, dar Glasa Koncila Karmelu, kao i uz oduševljeno sviranje i pjesmu vrsnoga banda »Pet do dvanaest«, te uz srebrni medaljon »Kardinal Franjo Kuharić« prigodom 100. obljetnice njegova rođenja, kojega je msgr. Miklenić, poklonio sestrama, bili su izvor nove radosti, ohrabrenja i oduševljenja, kao i snažnije molitve za djelatnike Glasa Koncila i za njihove suradnike.
Promišljanje uz blagdan sv. Male Terezije sa sestrama i djelatnicima Glasa Koncila u Karmelu u Brezovici 3. listopada 2019.
Drage sestre!
Dragi djelatnici Glasa koncila!
1. Božja riječ poručuje nam da je samo maleni mogu razumjeti. Tko su maleni? Životno nam iskustvo govori da su maleni oni koji mogu živjeti samo ako se netko o njima brine, kao što su mala djeca. I mi smo djeca, ali Božji sinovi i kćeri, koji se igraju na Božjem dvorištu stvorenosti, smrtnosti i uskrsnuća. Stoga naša malenost ne proizlazi iz rasta ili dobi, već iz srca koje vjeruje, iz srca koje ljubi jer je Bogom ljubljeno. Zato nas Evanđelje podsjeća da je Bog blizu onome što je neznatno, ljubi što je slomljeno. Znakovito je to teolog Bonhoeffer prikazao ovim riječima: Kad ljudi kažu: »Izgubljeno je!«, Bog veli: »Pronađeno je!« Kad kažu: Osuđen je!« Bog veli: »Spašen je!« Kad ljudi govore: »Proklet!« Bog veli: »Blažen!«
Štoviše, Bog kao dobri Otac svakoga od nas zove k sebi. Čuli smo Isusa: »Dođite k meni!« »Dođite!« ne zove da nas prorešeta radi naših grijeha, nego da ih oprosti! »Dođite!«, ne zato što bih ja imao potrebu vaše hvale, nego zato što imam goruću žeđ za vaše spasenje«. Ne zove nas iz zabave, nego da nas umorne »odmori«, ojađene »utješi«, opterećene »rastéreti«, zavađene »pomiri«, rasrđene »utiša«, grješne »spasi«.
Neka nas ne prestraši Isusov govor o »jarmu«, jer pojašnjava da je on sladak. Istina, govori o teretu, ali pojašnjava da je lagan. Očito nas poznaje u dušu da smo spremni izmigoljiti breme koje je teško, ili prezreti ga ako je lako, neprivlačno.
2. Braćo i sestre! Danas zastajemo pred ljudskim stvorenjem koje je malenošću zadivilo svijet i osvojilo Boga. Ona sama, sv. Mala Terezija svjedoči: »Budući da sam bila malena i slaba, snizio se k meni i poučavao me nježno o tajnama svoje ljubavi.« Zato je mogla reći: »Moje je nebo u meni; moje je nebo ćutjeti u sebi sličnost s Bogom, koji me stvorio svojim moćnim dahom.«
Potom nadoda: »Moje je nebo ostati uvijek u njegovoj prisutnosti, nazivati Ga Ocem svojim, i biti njegovo dijete. U njegovim božanskim rukama, ja se ne bojim oluje. Potpuno mu se prepustiti, to je moj jedini zakon. Počivati na njegovu Srcu, sasvim uz njegovo lice, to je moje nebo!« Kakva smjelost! Ohrabrena bezbrižnošću nadvladala je silu težu oholosti i poletjela u Očev zagrljaj.
S takvom slobodom djeteta ona zastaje pred svetohraništem i prostodušno šapće Isusu: »Oh, kako si ti postavši utamničenikom na zemlji, znao sakriti zrake svoga božanstva!« A onda pjesnički nadoda: »Hostijo sveta – stane živog Boga, Nisam to više ja što živim sama, Nego živim od života Tvoga.«
Samo duša na Boga oslonjena, rasterećena od mamaca koji kruže svijetom može reći: »Bez Božjeg milosrđa, priznajem, ja bih bila mogla pasti tako duboko kao sveta Magdalena; silna riječ božanskog Učitelja Simonu farizeju odjekuje u mojoj duši velikom slašću. Da! Ja to znam, ‘onaj, komu je manje oprošteno, manje ljubi.’«
Dijete koje se posve predaje u naručaj ocu ili majci bezbrižno je. Takva je bila i današnja svetica. Radosno nam priopćuje: »U Rimu u crkvi Svetoga Križa Jeruzalemskoga, provukla sam svoj mali prst u otvor relikvijara i tako sam mogla dotaći dragocjeni čavao, koji se okupao u krvi Isusovoj. Čavao se vidi kroz staklo, ja sam postupala kao dijete, koje vjeruje, da mu je sve dozvoljeno, i smatra blago svoga oca kao svoje.«
Dragi štovatelji sv. Male Terezije! U 10. poglavlju »Povijesti jedne duše«, sveta Terezija od Djeteta Isusa, istakla je sama svoju ljubav prema molitvi Gospodnjoj. Reče: »Za mene je molitva polet srca, jednostavni pogled prema nebu, uzvik zahvalnosti i ljubavi usred kušnje, kao i usred veselja. Konačno, molitva je nešto, što razveseljuje dušu i ujedinjuje je s Bogom. Koji put, kad se moj duh nalazi u takvoj suhoći, da ne mogu iz njega izvući ni jedne jedine dobre misli, onda izgovaram polako tri puta Očenaš ili Zdravo Marijo. Te me same molitve ushite, one savršeno hrane moju dušu i dostaju joj.«
Ona je sama sastavila više molitava, koje govore Ocu: Dvije »Male molitve Ocu nebeskome« i Molitvu »Ocu milosrđa«, za koju je prosila oca Roullanda, svog duhovnog brata, da je svaki dan moli za nju.
Reče: »O, da, vrlo je gorko živjeti na toj zemlji! Ali sutra, za koji sat, bit ćemo u luci! Moj Bože, što ćemo tada vidjeti? Kakav li je onaj drugi život, koji ne će imati kraja?… Gospodin će biti duša naše duše.
Razmišljajući o Isusovim riječima o odricanju, o žrtvi i križu, sv. Mala Terezija reče: »Vidjela sam kako je nesavršena moja ljubav prema mojim sestrama; shvatila sam, da ih nisam ljubila, kako ih ljubi Isus. To vrijedi i za djelatnike Glasa Koncila. O, ja shvaćam sada, da se prava ljubav sastoji u podnošenju pogrješaka bližnjega, da se ne čudimo nad njihovim slabostima, da se poučimo njihovim i najmanjim krepostima, no nada sve, ja sam naučila to, da ljubav ne smije ostati zatvorena na dnu srca, jer nitko ne užiže svjetiljku, da je stavi pod posudu, nego na svijećnjak, da svijetli svima, koji su u kući. Čini mi se, moja Majko, da ta baklja označuje ljubav, koja mora svijetliti, razveseljavati ne samo one, koji su mi najdraži, nego sve one, koji su u kući«, u Karmelu, u uredništvu, na slogu, u administraciji, na porti.
Neka konačno svi, koji nisu prosvijetljeni svijetlom vjere, vide, kako im svijetlim: O moj Bože, ako treba, da jedna duša, koja Te ljubi, očisti stol, što su ga oni zaprljali, ja sam evo spremna. Jesti ću tamo sama kruh boli, dok Ti se svidi, da me uvedeš u svjetlo, u kraljevstvo Tvoje; jedina milost, koju Te molim, jest, da Te nikada ne uvrijedim!
3. Dragi štovatelji Karmela i bl. Alojzija! Odluku za uspostavljanje Božjeg svjetla, Karmela u Zagrebačkoj nadbiskupiji dr. Alojzije Stepinac donio je provodeći odmor u Sv. Križu pod Golicom u Sloveniji. Bilo je to u važnim trenucima duhovne obnove hrvatskog naroda prigodom 1300. obljetnice prvih veza Hrvata sa Svetom Stolicom.
Nakon što je dobio dopuštenje Svete Stolice za osnutak i prijelaz hrvatskih karmelićanki iz Austrije u hrvatski Karmel došle su 4 sestre kojima je, 5. rujna 1939. godine darovao sliku Gospe Karmelske, te vlastoručno napisao: »Onima koje su osnovale hrvatski Karmel, današnji pastir nadbiskupije zagrebačke dovikuje: ‘Učinite što možete milošću Božjom, da se hrvatski narod potpuno preporodi u Kristu, i da sve bude prožeto duhom Božjim, i pastiri i stado. Za današnjeg živog pastira, vi koje ste žive, molite da vjerno ispuni svoju dužnost. A kad zaklopi oči, one koje budu žive, da se mole za pokoj njegove duše, da se smiri kod onoga, kojega jedino traži, vječnoga i dobroga Boga.«
Iskreno ti čestitam dragi Karmele 80. obljetnicu osnutka. Bilo je to 24. prosinca 1939. kada ti je nadbiskup Stepinac dao kanonski početak utemeljivši prvi hrvatski Karmel bosonogih karmelićanki ovdje u Brezovici. Toga dana je u Vašu Spomenicu upisao: »Kad je po tajnoj odluci Providnosti Božje stavljeno na Nas breme upravljanja zagrebačkom nadbiskupijom, to nam je u prvom redu bilo na srcu da se sve obnovi u Kristu… Dok s jedne strane dijeceza Našoj brizi povjerena trpi od strašne nestašice svećenstva, a s druge strane razvratnost se iz dana u dan sve više širi, smatrali smo kao posebni dar Milosrđa Božjeg mogućnost, da glasoviti onaj red Duvna Bosonogih karmelićanki ili Blažene Djevice Marije karmelske, presadimo i u Hrvatsku. To nam se, prije nego smo se smjeli i nadati, uz pomoć Dobrote Božje, posrećilo.
Neka bude na veću slavu Božju i duhovnu korist hrvatskog naroda podižemo prvu kuću Bosonogih karmelićanki ili Majke Božje karmelske u našoj dijecezi u Brezovici.
Nadam se da će ova kuća biti ono što tako vruće želimo, naime, kuća molitve, iz koje će se dizati molitve pred lice Gospodnje kao miomirisni tamjan. A onda će nebesa rositi odozgor i oblaci milosti Božje dažditi Crkvu zagrebačku i cijeli hrvatski narod.«
Sam je posvjedočio da je to njegovo najveće pastoralno djelo. Učinjeno je i uzdržava se molitvama i žrtvama. Ta rekao je u pismu jednoj časnoj Majci: »Visoko cijenite svoje male dnevne žrtve iz ljubavi prema Isusu, prema Bogu. Mi ljudi ionako ne možemo ništa velika dati Bogu. Sva je naša veličina u ljubavi prema Bogu. A eto, što govori sâm Isus na jednom mjestu s. Josipi Menandez, koja je morala mnogo trpjeti. ‘Svaka duša’, veli Isus, ‘može služiti kao oruđe za ovo uzvišeno djelo. Nisu za to potrebne velike stvari, dovoljne su i najmanje: jedan korak koji se načini, jedna slama, koja se pokupi, jedan pogled koji se suzdrži, jedna usluga, koja se učini, jedan ljubazan osmjeh, sve to, prikazano Ljubavi (Bogu), stvarno je od velike koristi za duše i pribavlja im bujicu milosti. Ništa nije maleno, što se čini iz ljubavi. Ne, za Moju ljubav nema malenih stvari, jer sama snaga Ljubavi, daje im veličinu.« (1959.)
Drage sestre, dragi djelatnici Glasa Koncila ništa velika se u Crkvi Božjoj nije ostvarilo bez molitve i žrtve. To je današnja poruka sv. Male Terezije i bl. Alojzija nama i svima koje Bog stavlja na putove našega života. Amen.
Juraj Batelja
Provincijal Hrvatske karmelske provincije svetog Oca Josipa, o. Srećko Rimac, OCD, predvodio je u utorak, 1. listopada 2019. godine, u Stepinčevom Karmelu, svečano misno slavlje u prigodi blagdana sv. Terezije od Djeteta Isusa i Svetog Lica, naučiteljice Crkve i zaštitnice misija. Uz njega su bili suslavitelji: msgr. Stjepan Bradica, sisački kanonik u miru, vlč. Vladimir Cvetnić, župnik u zagrebačkoj Odri, vlč. Vjekoslav Pavlović, župnik u Blaškovcu, vlč. mr. Andrija Miličević, duhovnik zagrebačkih bogoslova, vlč. Tomislav Šagud, župnik u Gajnicama i vlč. Željko Nestić, župnik u Kajzerici. Misno slavlje animirale su svojim skladnim pjevanjem čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a narod im se pridružio.
Misao vodilja nadahnute homilije, u mjesecu listopadu, koji je papa Franjo ove godine proglasio izvanrednim mjesecom misija, a prijašnjih godina bio im je posvećen samo jedan dan, bila je: sv. Mala Terezija i misije. Obzirom na spomenutu temu, Otac Provincijal je rekao između ostalog i ovo: „Danas kada slavimo blagdan sv. Male Terezije želimo se obogatiti njezinim duhovnim iskustvom i naukom čitajući i razmatrajući tekstove koje nam je ona ostavila u baštinu. No čitajući njezina djela, vjerujem da ste i vi imali dojam da u njezinim spisima otkrivate uvijek neke nove poticaje i dobivate uvijek neka nova prosvjetljenja. Bez pretjerivanja može se reći da je duhovno blago koje se krije u spisima sv. Male Terezije neiscrpno… zato jer je Mala Terezija bila preobražena u Isusa Krista, bila je ispunjena Bogom.“
U daljnjem promišljanju o. Rimac je podsjetio vjernike da se ove godine navršava 100. obljetnica Apostolskog pisma koje govori o naravi i važnosti misija Maximum Illud pape Benedikta XV., i da papa Franjo poziva sve da prodube svoju svijest o misijskom poslanju. Isto tako propovjednik je spomenuo da je 14. prosinca 1927. papa Pio XI. proglasio sv. Malu Tereziju su zaštitnicom misija. Ona je izgarala od velike želje da bude misionarka od stvaranja svijeta pa sve do kraja svijeta, gorjela je velikom željom za spasenjem duša. Sama je ustvrdila: „Došla sam u Karmel da spašavam duše i posebno da molim za svećenike.“ U Terezijinom duhu to znači: ljubiti Isusa i učiniti da ga drugi ljube.
„Terezija moli Isusa da bude privučena od njega kako bi njemu privukla druge. Terezija je shvatila da Kristu može dati samo one duše koje je Krist prije toga njoj dao. Bog čini da želimo ono što nam želi dati. Samo iz susreta i iz ljubavi prema Kristu rađa se apostolska gorljivost… Apostolska učinkovitost je dar od Boga, koji se može samo izmoliti u molitvi. Tako Terezija piše da činiti dobro dušama bez Božje pomoći je nemoguće kao što je nemoguće da po noći sija sunce. Samo Isus koji je živ i koji djeluje može privući sebi duše. Bez Njega, bilo kakva apostolska aktivnost je besplodna. Terezija je otkrila da je apostolsko djelovanje djelo Kristovo koje očituje najintimniju stvarnost Otajstva Božjeg, a to je milosrđe koje oprašta i liječi,“ rekao je Otac Provincijal.
Još je spomenuo da Papa Franjo, citirajući papu Benedikta XVI., uvijek ponavlja da Crkva ne raste prozelitizmom, nego po privlačnosti. Upravo to iskustvo je imala i Mala Terezija. Ona svjedoči da onaj tko je privučen od Krista nikoga ne prisiljava i samo na taj način se postaje kršćaninom. Krist je onaj koji privlači, ne ljudska mudrovanja. Za Tereziju apostolsko djelovanja prolazi uvijek preko konkretnih čina bratske ljubavi. Svaki čin bratske ljubavi nije primjena neke doktrine nego je čin koji je učinjen od samoga Krista. Krist je onaj koji djeluje. Ovo je srce misija. Zato su molitva i žrtva, ljubav prema Isusu u samom srcu misija. Ovo je sigurno jedan od razloga zašto je Mala Terezija proglašena zaštitnicom misija iako nije izlazila iz klauzure svoga samostana, misli su Oca Provincijala.
Stoga: „Molimo Malu Tereziju da u nama zapali želju da ga još više ljubimo i da učinimo da ga i drugi još više ljube,“ poručio je o. Srećko.
Na kraju misnoga slavlja vlč. Vladimir Cvetnić uputio je srdačne riječi zahvale Ocu Provincijalu, prisutnim svećenicima i vjernicima, a sestrama karmelićankama čestitku za njihov blagdan. Blagoslov ruža nije izostao, kao niti kiša milosti koju je sipala u duše prisutnih Svetica ruža.
Župnik župe sv. Nikole biskupa iz Bistre, vlč. Tomislav Kralj, predvodio je večernju sv. misu kojoj je prethodila molitva sv. krunice i Večernja Časoslova. Uz njega je koncelebrirao vlč. Ante Rotim, svećenik u miru, iz Zagreba, a tu su bili i čitači i ministranti: dva Ivana, Lea, Šime i Luka. Zbor mladih „Note Ljubavi“ iz Bistre, kojemu su se pridružili i „Prijatelji Maloga Isusa“ iz spomenute župe, pod ravnanjem prof. Filipa Meštrovića, uzveličao je misno slavlje svojim oduševljenim pjevanjem.
U prigodnoj homiliji vlč. Kralj se osvrnuo kratko na Terezijin životni put, na njezin lik i na njezine kreposti, s osobitim naglaskom na njezin „Mali put duhovnog djetinjstva“ i na njezinu molitvu. Tako je zahvalio Gospodinu na daru sv. Male Terezije, na daru njezinog „Malog puta“, u kojem se prepoznaje zapravo velika i hrabra žena koja je sve radila i prihvaćala s ljubavlju, za Isusa.
Bila je deveto dijete u pobožnoj obitelji svojih roditelja koji su sveto živjeli, iako ne bez poteškoća. Majka joj umire kad su joj bile četiri godine. Uz brojne zapreke, vrlo mlada ulazi u Karmel u Lisieux. Život joj nije bio lagan. U Karmelu prolazi kroz krize, suhoće i kušnje. Sve je to s ljubavlju nosila i Bogu prikazivala, a svoje redovite dužnosti vršila je vjerno i radosno. „Nama je poticaj kako vršiti svoje redovite dužnosti i kako u malim stvarima prepoznati Boga i činiti sve s velikom ljubavlju. Tako je potrebno danas odgajati i djecu, jer male žrtve vode u Nebo,“ rekao je između ostalog župnik Kralj.
U nastavku propovijedi je naglasio da sv. Mala Terezija nije bježala od žrtve, i patnje, po kojoj smo najsličniji Bogu, već da se sva darovala za Boga i bližnjega i živjela ljubav u konkretnim prilikama, na što smo svi pozvani. „Čovjek ne mora dugo živjeti da bi bio svet. Mala Terezija nam pokazuje da je i danas moguća svetost,“ misli su predvoditelja slavlja.
Govoreći o moći i snazi Terezijine molitve, vlč. Kralj je rekao i ovo: “Neka vaša svaka molitva bude Bogu na slavu i nama na spasenje. Sv. Terezija će nam po svakoj našoj molitvi poslati kišu milosnih ruža koje neka nas povedu u Nebo.“
Na kraju misnoga slavlja zbor mladih darovao je sestrama i vjernicima glazbeni poklon, koncert duhovnih pjesama, a sestre su im uzvratile blagoslovljenim Terezijinim ružama.
„Duh pustinje“ bila je tema duhovnih vježbi koje je predvodio karmelićanin o. Jakov Kuharić, OCD, od ponedjeljka, 23. rujna do subote 28. rujna, bosonogim karmelićankama u Brezovici. Duhovne vježbe su započele misnim slavljem i zazivom Duha Svetoga, a predavanja su se temeljila na evanđeoskom ulomku iz Matejeva evanđelja (Mt 4, 1-11) koji govori o Isusovoj kušnji u pustinji, kao i na izabranim izrekama pustinjskih otaca, koje su poveznica s duhom i naukom karmelskih utemeljitelja, sv. Terezijom Avilskom i sv. Ivanom od Križa. „Pustinjaštvo je srce Karmela i ono osmišljava život u Karmelu… Zamisao duhovnih vježbi bila je da preko izabranih izreka pustinjskih otaca sestre dobiju još jedno svjetlo za svoj molitveni i duhovni život“, rekao je između ostalog o. Kuharić.
Pustinjaci su živjeli krajem trećeg i početkom četvrtog stoljeća u pustinjama Egipta, Palestine i Sirije, gdje su nikle tri pustinjačke nastambe: Nitrija, u kojoj je živjelo 5.000 pustinjaka; Ćelije sa 600 pustinjaka i Skitija koja je brojila 70.000 monaha. Oni su bili praktični, jednostavni ljudi, seljaci; „bježali su“ od žena i biskupa. Bavili su se fizičkim poslovima, ponajviše pletenjem košara, koje su prodavali i od zarade se uzdržavali. Nisu bili svećenici, niti teolozi; nisu puno govorili o Bogu, već živjeli i radikalno svjedočili Evanđelje.
Pustinja im je bila mjesto susreta sa sobom i s Bogom, a imala je za cilj da se kroz kušnje oslobode svega što nije Bog, svih navezanosti, te da svuku sa sebe staroga čovjeka i oslobode se od zla. Cilj je također postići čistoću srca koje vidi Boga u svemu. Čistoća srca, šesto blaženstvo, omogućuje nam da imamo ispravan odnos prema sebi, Bogu, svijetu i drugima. Put do čistoće srca je borba, a uklonimo li kušnju i borbu, nitko se neće spasiti, rekao je abba Antun pustinjak. Cilj kontemplativne molitve je suobličenje s Kristom, što ne ide bez žrtve, misli su o. Jakova.
U nizu daljnjih razmatranja voditelj duhovnih vježbi je govorio o duhovnom boju s mislima preko kojih sotona napada, a nad kojima treba bdjeti i moliti, osobito nad požudama i srdžbom, te misli usmjeravati prema Isusu i ne baviti se previše sobom i svojim samoostvarenjem. Jednako tako govorio je i o drugom blaženstvu: „Blago ožalošćenima, oni će se utješiti!“ (Mt 5, 4), te je između ostalog spomenuo da je to stanje raskajanosti pred Gospodinom. Toga nema bez poniznosti, a poniznost je život u istini, kaže sv. Terezija Avilska. Uz ostalo, razmatrali smo i o prvom blaženstvu, o siromašnima u duhu (Mt 5, 3), s osobitim naglaskom na poniznost koja tjera demone i donosi duši pravi mir jer ne sudi i ne prezire nikoga.
Ulazeći dublje u pustinju srca, nadahnut izrekama pustinjskih otaca, o. Kuharić govorio je o značenju ćelije za susret s Bogom, posebno u kušnjama; o izgradnji unutarnje ćelije molitvom i oslobađanjem od svega što nije Bog, te o molitvi, srcu Karmela, nutarnjem dinamizmu duše kojoj Bog govori, a ona ga sluša i suobličuje se njemu. Jednako tako govorio je o povezanosti molitve s bližnjim, osobito s našim ukućanima, što je ujedno i test naše duhovnosti. „Bit našega života je savršenstvo ljubavi prema Bogu i čovjeku, a pustinjaštvo je bijelo mučeništvo gdje dnevno umiremo sebi i darivamo se, radi Gospodina, drugima. Redovništvo je svjedočanstvo o vječnim i neprolaznim dobrima, izazov ljudima i svjedočanstvo vjere za mnoge“, ustvrdio je o. Jakov.
Duhovne vježbe završile su misnim slavljem i zahvalnom pjesmom „Tebe Boga hvalimo”, te s novom revnošću i poletom življenja duha pustinje u hodu svakidašnjice.
Na spomendan mističnog Probodenja Srca sv. Majke Terezije Avilske, u ponedjeljak, 26. kolovoza 2019. godine, provincijal Hrvatske karmelske provincije sv. Oca Josipa, o. Srećko Rimac, OCD, predvodio je, u Stepinčevom Karmelu, misno slavlje u prigodi prve obljetnice preminuća s. Marije Vjekoslave od sv. Josipa (Štefanije Špiljak). Slavlju su nazočili: rodbina, prijatelji i znanci s. M. Vjekoslave i Karmela, a među njima bio je i njezin brat Marijan i šogorica Snježana Špiljak. Misno slavlje animirale su skladnim pjevanjem sestre karmelićanke pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.
„U ovome Stepinčevom Karmelu kroz 80 godina živjelo je dosta sestara koje su obilježile jedno razdoblje. Kroz skoro 30 godina u ovome Karmelu živjela je s. Marija Vjekoslava koja je, možemo reći, obilježila ovaj period u svome djelovanju kao vanjska sestra. Tolike je posjetitelje Karmela u Brezovici dočekala i primila, te na njih ostavila poseban dojam. Tako da su neki Karmel u Brezovici upamtili upravo po nezaboravnom i ponekad vrlo duhovitom susretu sa s. Vjekoslavom. Prije godinu dana, toliki svećenici i narod, uz biskupa Ivana Šaška, odali su joj poštovanje i izrazili zahvalnost Bogu i njoj.
Kao što znate s. Vjekoslavu je Bog obdario mnogim darovima. Bila je katehistica i orguljašica, te u Družbi Kćeri Božje Ljubavi poglavarica, zamjenica provincijalke, praktična u svim poslovima i ugledna sestra u Družbi. No, s. Vjekoslava nije težila častima i vlastima ili za prolaznom zemaljskom slavom, nego je još više htjela prionuti uz svoga Zaručnika Isusa koji ju je pozvao i progovorio njezinu srcu, te je željela doći u Marijin Karmel. S. Vjekoslava voljela je molitvu i puno se molila. Bila je redovnica nepokolebljive vjere, ustrajne molitve, uvijek spremna drugoga razvedriti.“ rekao je u prigodnoj homiliji Otac Provincijal.
Onda je svoja zapažanja, iskustva i svjedočenja nizao dalje i ustvrdio da je s. M. Vjekoslava bila vrlo jednostavna i direktna u komunikaciji, i da se posebno odlikovala krepošću razboritosti i točnoga savjeta za svakoga – bilo laika, časne sestre ili svećenika. Isto tako je naglasio da je u svojoj dugoj bolesti bila vrlo strpljiva, a teške bolove i patnju prikazivala je za svećenike, bogoslove i za sve koji su joj se preporučivali.
Uz to je o. Rimac posvjedočio i ovo: “Sjećam se kada sam je posjećivao u bolesničkoj sobi kako je i u teškoj bolesti neprestano molila krunicu i unatoč teškim bolovima gotovo nikada se nije žalila. Zbog svoga direktnog načina komuniciranja i svoga karaktera znala je doći i do određenih razmimoilaženja sa svojim sugovornicima, a ponekad je znalo doći do malih sukoba, što je nešto prirodno za ljudsku narav. No, s. Vjekoslava nije bila nikakvo zlopamtilo i nakon malo vremena sve je bilo izglađeno, kao da ništa nije bilo. Tako i u tome možemo od nje naučiti da ne budemo zlopamtila.“
Isto tako je rekao da je s. M. Vjekoslava bila vrlo skromna sestra s velikim pouzdanjem u Božju providnost, i da je posebno štovala sv. Josipa. O milostima koje je dobila po zagovoru sv. Josipa znala je svjedočiti ljudima, a i Oca Provincijala je poticala na utjecanje sv. Josipu.
On je na završetku homilije rekao sestrama i prisutnima: „Vama sestre zahvaljujem što ste mi poklonili krunicu koja je napravljena od zrnaca krunica koje je ona molila. To će mi biti draga uspomena. Danas zahvaljujemo dragome Bogu za dar naše sestre Vjekoslave i vjerujemo da svoje poslanje neumorno nastavlja s neba. Pokoj vječni daruj joj Gospodine. I svjetlost vječna neka joj svijetli. Počivala u miru Božjem. Amen.“
Domjanićevom popijevkom koju je s. M. Vjekoslava posebno voljela: „K suncu prosi vsaka roža“ završilo je misno slavlje, a prisutni i sestre obnovili su sjećanja na s. M. Vjekoslavu, zahvalili joj na primljenim milostima i dalje joj se preporučili.
U popodnevnim satima sestre su obišle njezin grob, pomolile se za njezinu dušu, ponijele joj suncokrete i zapalile lampione, koji se već punu godinu dana ne gase na njezinom grobu.
Zlatomisnik Zagrebačke nadbiskupije, velečasni gospodin Ante Rotim, svećenik u miru, posjetio je Stepinčev Karmel, u četvrtak, 15. kolovoza, na svetkovinu Velike Gospe, i zahvalio, zajedno sa sestrama karmelićankama, nebeskoj Majci Mariji na 50. obljetnici svećeništva, svečanim misnim slavljem. Uz njega su bili ministranti: Lea, Luka i Lena, a sestre karmelićanke, pod vodstvom s. M. Bonite Kovačić, OCD, animirale su pjesmom misno slavlje, kojemu se narod pridružio.
U uvodnim mislima vlč. Rotim očitovao je ponos i radost Crkve koja ima tako veliku i divnu Majku koja je dušom i tijelom uznesena na nebo i koja bdije nad nama. Isto tako je zahvalio Gospi na 50. obljetnici svoga misništva kao i na 80. obljetnici prisutnosti molitvene oaze Karmela u Brezovici, kojega je osnovao bl. Alojzije Stepinac.
„Slavimo Uznesenje Blažene Djevice Marije na Nebo. Blažena Djevica Marija je smjerokaz Crkvi i svijetu. Po Mariji nam je Otac dao svoga Sina, Spasitelja. Nju je prvu Bog proslavio u Nebu, gdje i nas čeka…,“ rekao je između ostalog Zlatomisnik.
Potom je orisao hod Crkve kroz povijest s Djevicom Marijom, kroz četiri dogme; dogma da je Marija Bogorodica, zatim Djevica, Bezgrešno začeta i dušom i tijelom na Nebo uznesena. Sve je počelo na Efeškom koncilu koji je održan 431. godine u Efezu, a na kojem je Blažena Djevica Marija proglašena Bogorodicom, a završilo je 1950. godine, kada je papa Pio XII. proglasio dogmu o Marijinom uznesenju dušom i tijelom na Nebo.
Isto tako zadržao se na Evanđelju svetkovine (Lk 1, 39-56), s osobitim naglaskom na Marijinom susretu s Elizabetom u Judejskom Gorju i na njezino tromjesečno služenje rođakinji. Zapazio je da nas Marija uči kako živjeti dubinski svoju vjeru, kako služiti drugima, kako imati za njih vremena, strpljivosti i ljubavi, te kako i mi trebamo pohađati druge s Marijom koja svaku dušu pohađa.
Na kraju homilije propovjednik je zahvalio Majci Mariji na brojnim milostima koje je primila po njoj Crkva i hrvatski narod i zamolio Gospodina da On bude kruna ovome čovječanstvu, po Mariji. Misno slavlje završilo je svečanim blagoslovom i Peričinom himnom: “Zdravo Djevo.“
Susret sa zlatomisnikom u govornici nije izostao, uz spontanost i radost; kao niti pitanja o njegovom životu, o svećeništvu, o župnikovanju, o kušnjama i ratnim nedaćama koje je proživio s obitelju; ostavši bez oca, djeda, stričeva, rodne kuće i rodnog mjesta kao dijete od tri godine i prihvaćajući udes prognanika od Širokog Brijega do Prozora i Rame, od Rame do Šarengrada i Iloka, od Iloka do Zagreba. Uz sve to ostao je vjeran i odan Bogu, Majci Božjoj, Crkvi, svome narodu i svojoj Domovini.
Zagrebački pomoćni biskup mons. Mijo Gorski predvodio je u nedjelju, 21. srpnja, u svetištu Majke Božje Karmelske, svečanu, zahvalnu misu u prigodi 80. obljetnice dolaska prvih Bosonogih karmelićanki u Hrvatsku, u Brezovicu, a na poziv ondašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Alojzija dr. Stepinca. Bile su to Hrvatice: s. Regina Terezija od Isusa, Trbljanić, OCD, i s. Marija Josipa od Milosrdne Ljubavi, Laufer, OCD, koje su došle iz austrijskih Karmela, iz onoga u Innsbrucku i onoga u Mayerlingu.
Uz biskupa Gorskog bili su suslavitelji: vlč. Vjekoslav Meštrić, župnik u zagrebačkom Stenjevcu, vlč. mr. Andrija Miličević, duhovnik bogoslova, p. Marko Dokoza, OP, dominikanac, uz ministrante i čitače, dok su ostali svećenici ispovijedali hodočasnike. Euharistijsko slavlje pratio je svojim oduševljenim i zdušnim pjevanjem Mješoviti župni zbor Svete Cecilije iz Vukovine, pod ravnanjem orguljaša i dirigenta dr. sc. Branka Pucekovića.
Nadahnjujući se na misnim čitanjima svetkovine Gospe Karmelske, osobito na Evanđelju, Otac Biskup je rekao da je za svaku majku najteža smrt njezinog djeteta. To je na poseban način proživljavala i Isusova Majka Marija i, usprkos svemu, stajala je uspravno pod križem svoga Sina. „Isus ju nikada nije zvao ‘Majko’, već ‘Ženo’. To nam govori da je Isus Božji Sin i da se ne da ni od koga uvjetovati. Na odlasku Isus želi svoju majku zbrinuti, jer su udovice u Izraelu bile u to vrijeme u teškom položaju. Cijeli život Isus je imao brigu za druge… Tu pod križem Crkva od tada rađa novi narod. I naš narod obraća se Blaženoj Djevici Mariji za zagovor i pomoć… Papa Franjo spominje da je Marija stajala pod križem u svojoj nepokolebljivoj vjeri, jer se Bogu posve predala,“ rekao je između ostalog propovjednik.
U nastavku homilije Otac Biskup je naveo da Marija stoji i danas pod križem Crkve i čeka strpljivo s vjerom u Boga na Božja obećanja. Isto tako je spomenuo da se i ovom Karmelu već 80 godina moli za Crkvu, stoji se s Marijom pod križem za Zagrebačku nadbiskupiju, za svećenike i hrvatski narod. Jer: „Duhovna građevina treba duhovni temelj, a nema boljega od molitve. Bl. Alojzije Stepinac, na početku drugog svjetskog rata, učinio je ono što je bilo moguće: izgradio je karmel i rekao je sestrama: ‘Učinite što možete milošću Božjom, da se hrvatski narod posve preporodi u Kristu i da sve bude prožeto Duhom Božjim; i pastiri i stado.’ Kao što je prorok Ilija izmolio od Gospodina kišu, nakon velike suše, tako i sestre karmelićanke mole kišu blagoslova za Zagrebačku nadbiskupiju, biskupe, narod, Crkvu,“ potvrdio je biskup Gorski i zahvalio sestrama karmelićankama na molitvama i žrtvama.
Isto tako je primijetio da je novo vrijeme i teže od Stepinčevog vremena. Naime, uočio je da je danas na djelu perfidna ateizacija vjere i da ona prodire u sve strukture života. Također da ta ateizacija prijeti vjeri, tim više, što nije otvorena, već zamotana u paket. „Zato je potrebna molitva i žrtva da Bog otvori nove Karmele. Kad je ono 1939. godine bl. Alojzije Stepinac osnovao ovaj Karmel, bilo je to Božje djelo. I danas imamo Karmel,“ misli su Biskupove.
I na kraju je izručio čestitke zagrebačkog nadbiskupa Josipa kardinala Bozanića i svoje osobne sestrama, te poručio hodočasnicima i vjernicima da s Marijom, Majkom Nade, gledaju naprijed, puni nove Nade.
Vlč. Andrija Miličević zahvalio je Ocu Biskupu, služiteljima oltara, zboru i vjernicima na euharistijskom i molitvenom zajedništvu, sestrama je također čestitao jubilej, a najmlađe članice zbora, devetogodišnje djevojčice, obradovale su sestre karmelićanke za njihov 80. rođendan prigodnim koncertom.
Središnjem jubilarnom slavlju i proštenju gospe karmelske prethodila je jutarnja sv. Misa koju je predslavio don Stjepan Bolkovac, SDB, uz suslavitelja vlč. Andriju Miličevića i ministrante, a koju su pjesmom animirale sestre karmelićanke pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.
U prigodnoj homiliji don Bolkovac se osvrnuo na misna čitanja Gospe Karmelske, te je između ostalog zaželio prisutnima da Mariju ponesu u svoj život, da s njom putuju ovim svijetom i izgrađuju svoj duhovni život, te da gledaju prema gore kako bi shvatili zašto su na zemlji.
Tu je bilo i zavjetno hodočašće župe Vukovine Gospi Karmelskoj, pod vodstvom prečasnog gospodina župnika i dekana Đure Saboleka, koji je predvodio Euharistiju i održao hodočasničku homiliju. Ženski zbor iz Mraclina, pod ravnanjem gospođe prof. Snježane Špehar, animirao je oduševljenim pjevanjem misno slavlje, a narod im se pridružio.
„Blaženi oni koji slušaju Riječ Božju i čuvaju je,“ (Lk 11, 28), bila je misao vodilja prigodne homilije. Tako je uz ostalo vlč. Sabolek rekao da ih je okupila Gospa Karmelska na Brdu Karmelu, kako bi slušali Riječ Božju i živjeli po njoj poput Marije, proroka Ilije i sestara karmelićanki koje je 1939. godine doveo u Hrvatsku bl. Alojzije Stepinac da budu posve Božje i da mole za Crkvu i hrvatski narod.
Rektor Nacionalnog svetišta svetog Josipa u Karlovcu mons. mr. Antun Sente, ml. predvodio je večernju Euharistiju, uz koncelebrante: o. Tihu Radana, OCD, o. Marka Dokozu, OP, gospodina Željka Kovačevića, stalnog đakona, te uz bogoslova i ministrante. Mješoviti župni zbor Sveti Josip iz Karlovca, pod dirigentskom palicom s. Blandine Rakarić, KBLJ, i orguljskom pratnjom mag. muz. Krešimira Klarića animirao je zanosnim pjevanjem misno slavlje.
Oslanjajući se na nedjeljna misna čitanja mons. Sente je između ostalog objedinio i Martu i Mariju, te je rekao i to, da je važno da sjednemo do Isusovih nogu, ali da to što od njega čujemo u djelo provedemo. Isto tako je spomenuo da je Isus učinio čudo na temelju Martine vjere, On čini čudesa i na temelju naše vjere, i da se može Boga spoznati i slaviti ga i u akciji i u kontemplaciji.
Svečanim blagoslovom i pjesmom Gospi Karmelskoj, kao i sv. Josipu završilo je središnje jubilarno slavlje 80. obljetnice dolaska Bosonogih karmelićanki u Hrvatsku, koje su zakoračile u deveti decenij života molitve i žrtve za svećenike, Crkvu i hrvatski narod. Došle su samo dvije sestre, a danas ih hrvatski Karmeli, Bogu hvala, broje, s pripravnicama, nešto manje od stotinu članica. Karmel živi u vrtu Gospodnjem i vez je zemlje sa Nebom, sadašnjosti i Vječnosti.
„Svima nam je poznato kako je naš blaženik Alojzije Stepinac prije točno osamdeset godina izgradio i utemeljio ovaj samostan Karmela u Brezovici. Ovih dana slavimo tu veliku obljetnicu. Punih osamdeset godina u ovim zidovima samozatajno žive naše sestre koje svojom molitvom i žrtvom natapaju naše suhe zemlje duha. Često nam nije jasno kako je to moguće da se netko odazove na ovakav način života – no tu nejasnoću i nesporazum, stavljamo po strani kada dolazimo upravo ovdje moliti preporuku u molitvu. Ne možemo ni objasniti zašto nas upravo ovdje nešto privlači, okuplja i zaustavlja – a onda šalje dalje – ohrabrene i osnažene. Nismo ovdje slučajno ili usput – Duh Božji nas je danas doveo ovdje na ovo brezovičko brdo Karmela.
Ako nemamo neku brigu, jad ili muku koju smo došli predati Majci – onda svakako imamo za što zahvaliti. Svaki od nas ima razlog zbog kojega je ovdje. Možda je Stepinac predvidio mnoga sušna razdoblja, htio je zato, vjerujem, podići mjesto s kojega će se molitve neprestano uzdizati Bogu – da kišom – natopi ovu Zemlju, pjeva psalmist – suhu, žednu, bezvodnu,“ rekao je na početku homilije vlč. Željko Nestić, predvoditelj misnoga slavlja. Uz njega je bilo više od desetak suslavitelja: svećenika, redovnika, đakon, ministranti i čitači, uz brojne hodočasnike i štovatelje Karmelske Gospe.
Misno slavlje animirale su pjevanjem čuvarice svetišta, sestre karmelićanke, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a narod im se pridružio. Šestorica svećenika i redovnika ispovijedala je hodočasnike, a o. Danijel Čolo, OCD, karmelićanin, primao je neke od njih u Škapularsku bratovštinu.
U nastavku homilije vlč. Nestić je, nadahnut misnim čitanjima svetkovine Gospe Karmelske, govorio o Ilijinoj molitvi za kišu, na gori Karmelu, kao i o njegovoj osobi. Tako je naglasio da je Karmel nezamisliv bez proroka Ilije koji u sebi spaja povijesno i legendarno, popularno i teološko, vremensko i nadvremensko. Isto tako rekao je da je Ilija duboko ljudski prorok, ali istodobno i nebeski lik; snažan je i nemoćan, odbija i privlači; snažno udara ko grom, ali i kukavički bježi pred jednom bijasnom ženom; ne oslanja se na sebe, već na Boga. „Ilija je iskusio snagu Boga, uopće nema sumnje da će izmoliti kišu koja znači život. I ,Eno se oblak, malen kao dlan čovječji, diže od mora!’ Spasenje je na vidiku… Ilijino povjerenje treba samo jedan sitan znak s neba da bude uvjeren u obrat situacije. Moguće je netko danas među nama u sličnoj situaciji: suša je postala neizdrdživa: nije li već i naš dolazak i okupljanje oko oltara taj oblačić veličine dlana koji najavljuje kišu milosti.,“ rekao je između ostalog propovjednik.
Potom je spomenuo da je duhovni život, život silazaka i uspona, te je poveo vjernike, sišavši s gore Karmela, na goru Kalvariju, na jedan novi uspon. Isto tako je naglasio da se drama Kalvarije već dvije tisuće godina događa na svakoj svetoj Misi i da je to najveći čin Isusove ljubavi prema nama u povijesti čovječanstva i da: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za prijatelje.“(Iv 15, 9-17).
„Mi sada sjedimo na Kalvariji i usred smo te spasenjske drame, prisustvujemo i ovom događaju o kojem smo čitali u evanđelju. Slušamo oporuku koja ima biti izvršena. Mi smo izvršitelji. Isus je jedini sin svoje majke koja će nakon njegove smrti ostati sama na svijetu. On joj sada, kao potporu, daje ljubljenoga učenika, zapravo, njega sada čini njezinim sinom… A tako je i učeniku dodjeljen novi dom – majka – koja se brine za njega i za koju se on brine. Ipak, ovo nije bila samo ljudska gesta zbrinjavanja – ovo nam govori još nešto više!,“ primjetio je vlč. Željko.
To „nešto više!“ uočio je propovjednik, najavio je Isus već u Kani Galilejskoj na svadbi. Tu Isus Mariju ne zove majkom, već „ženo!,“ koji naslov možemo naći i na drugim stranicama Svetog pisma. U Kani Isus unaprijed najavljuje konačnu svadbu, koja se ostvarila na Kalvariji, i upućuje na novo vino koje će Gospodin darovati. U izrazu „žene“ prepoznajemo Mariju „kao onu koja premošćuje – ona je most između starog stanja i roditeljica novog stanja. Ona donosi na svijet Novi Savez. U njenoj prisutnosti se mijenjaju odnosi. Ne čini li to danas Crkva? Ona rađa nove kršćane, odgaja ih, ozdravlja, savjetuje, pazi, prati na njihovom životnom putu od rođenja do smrti,“ riječi su predvoditelja slavlja.
Tu je i Ivan podno križa umjesto svih nas kojima je dodijeljena Marija za majku. Mi smo povjereni majci, a ona je povjerena nama. Tu nam je oporuku Isus darovao i ostavio da ju izvršimo u vlastitom životu. „Od učenika, mene i tebe – uvijek se traži da iznova u svoj život prihvati Mariju kao osobu i kao Crkvu i tako izvrši tu Isusovu oporuku, poput sestara karmelićanki koje već osamdeset godina obnavljaju svakodnevno taj odnos između Marije i Ivana, između Crkve i čovjeka. Zato se tu osjećamo kao doma, učimo se biti oslonjeni na Boga poput llije; ovdje možemo biti onakvi kakvi jesmo – jednostavno – sinovi i kćeri sa svojom Majkom Marijom,“ rekao je propovjednik i zaželio prisutnima da ih taj mali oblačić kao dlan, ta sveta Misa, izbavi iz suša i natopi kišom milosti, blagoslova i ljubavi po zagovoru naše drage Majke Božje Karmelske.
Na kraju misnog slavlja vlč. Andrija Miličević zahvalio je vlč. Nestiću na poticajnoj homiliji, kao i svim sudioniccima slavlja, a posebno hodočasnicima iz Siska, župa sv. Marije, koji su stigli autobusom k Gospi Karmelskoj.
Večernju sv. Misu predvodio je vlč. Miličević uz koncelebraciju P. Ivana Magdića, SMM, i ministranata. Crkva je opet bila premalena za sve Gospine štovatelje koji su joj hodočastili.
„Danas se sjećamo Gospe Karmelske i 16. srpnja 2018. godine kad su se naši ‘Vatreni’ nogometaši vraćali iz Rusije sa Svjetskog nogometnog prvenstva, gdje su osvojili srebrnu medalju. Cijelom svijetu bili su prepoznatljivi po svojoj odjeći; po bijelim majicama s crvenim kvadratićima. Tko ih je vidio zaključio je: to je Hrvatska. Ta nam je odjeća davala naš identitet… Danas se sjećamo jedne druge odjeće: Škapulara. To je prisjećanje kome pripadamo,“ rekao je između ostalog, na početku prigodne homilije, propovjednik.
Zatim je spomenuo generala karmelskog Reda, sv. Šimuna Stocka, koji se u 13. stoljeću, kad je Redu prijetilo ukinuće, obratio za pomoć i zaštitu Blaženoj Djevici Mariji, i ona mu je pružila svoj Škapular, znak njezine zaštite i pomoći Redu koji nije ukinut, već je stavljen pod Gospino okrilje.
Isto tako je protumačio značenje sličica i grba na škapularu; Marijina slika na leđima govori nam da nam Gospa štiti leđa od zla, a slika Presvetog Srca Isusova na prsima, poziva nas da budemo ponizni poput njega. Grb s bijelim poljem podsjeća na Gospin bijeli plašt, a jedna tamna zvijezda na grbu, znak je našeg zemaljskog putovanja prema Nebu, dok dvije zlatne zvijezde simboliziraju svece u Nebu.
Propovjednik je spomenuo i poveznicu između brda Karmela i Kalvarije, te je naglasio da nas je Isus ljubio i zato nam je ostavio Majku, koja nas vodi k Sinu i u čijem domu sestre karmelićanke, koje je ovdje doveo bl. Alojzije Stepinac, u tišini samostana mole za Hrvatsku i za čitav svijet.
Na kraju misnih slavlja neki vjernici su primili Gospin škapular i posvetili se Gospi Karmelskoj, za čiju su se svetkovin sestre i oni pripremali Devetnicom molitava, psalama, himana i pjesama, kao i trodnevnom duhovnom obnovom.
Prvi dan duhovne obnove, subota, 13. srpnja, misno slavlje uz homiliju, predvodio je don Stjepan Bolkovac, SDB, koji je u homiliji govorio o Božanskoj mudrosti koja je čovjeku potrebna da ima u sebi mir i radost i da se susretne s Bogom i sa drugima. Drugi dan, u nedjelju, 14. srpnja, vlč. mr. Andrija Miličević, koji je slavio misu i propovijedao, govorio je nadahnjujući se na misnim čitanjima, o milosrdnom Samaritancu koji je Isus, i o svakoj osobi koja treba našu pomoć i kojoj smo mi bližnji. U predvečerje Gospe Karmelske, u ponedjeljak, 15. srpnja, don Mihovil Kurkut, SDB, predslavio je sv. misu i razmišljajući nad Božjom riječi, uočio je da nam Bog dopušta kušnje, napasti i nepravde da bi nas ojačao u vjeri, a s druge pak strane, od nas traži da mu sve dademo, jer je On to za nas prvi učinio. Gospa Karmelska nas na tom putu prati, vodi i ohrabruje.