Dugogodišnji misionar u Ruandi salezijanac don Danko Litrić u prigodi kratkog boravka u Hrvatskoj posjetio nas je u subotu, 7. studenoga.
Tom je prigodom don Danko, koji je ove godine zakoračio u četvrto desetljeće svoga misionarskog rada, slavio misu i susreo se s nama u govornici. Na misnom slavlju koncelebrirao je i njegov subrat don Stjepan Bolkovac, SDB, a ministrirao je Tomislav Skender. Don Danko pozdravio je prisutne vjernike i sestre i posvijestio im je da su došli slaviti Boga i preko Marijinih ruku prikazati Isusovu žrtvu Bogu. Jednako tako zahvalio je sestrama za molitve i žrtve koje prinose za njega i misionare u Ruandi. Zbog specifičnih uvjeta u kojima se nalazi Ruanda, poradi pandemije koronavirusa, nema misa s narodom, kao ni vjerskih ni društvenih okupljanja, život je otežan i u velike zastao…
No postoji nada da će se stvari poboljšati i da će krenuti sa sv. Misama s narodom kao i djecom u školi. U toj nadi don Danko se sprema na povratak u Ruandu već idući tjedan. Zato računa s molitvom sestara i vjernika, jer je svjestan da bez Boga ništa ne možemo. Svoj rad u misijama predočio je u kratkim crtama, te je između ostalog naglasio i ovo: „Što radimo, radimo na slavu Božju i na dobro duša. Imamo puno radosti, ali i teškoća… Uvijek molimo za naš narod da ostane vjeran Bogu, i da bude ovdje i u vječnosti sretan,“ posvjedočio je u svojoj homiliji misionar iz Ruande.
Nakon misnog slavlja nastavio se prijateljski susret u govornici. Don Danko je odgovarao na sva pitanja i još je dublje uprisutnio situaciju u Ruandi. Uvijek je misijski duh bio prisutan u Karmelu. Poznato je kako su sv. Terezija Avilska i sv. Mala Terezija, svoje živote molitve i žrtve prikazivale za misije i misionare, te za rast Kraljevstva Božjega u ljudskim srcima. Da bi taj duh i danas bio svjedočki u Crkvi u i Karmelu don Danko nam je darovao svoju najnoviju knjigu: „Ruanda, ljubavi moja!“ u kojoj se još više mogu dotaknuti misije i doživjeti misionarski duh. Knjigu je priredio don Ivan Marijanović, SDB, u prigodi četrdesetgodišnjice don Dankova misijskog djelovanja. Ona je svjetionik vjere svima koji traže Gospodina i koji vjeruju u njegovu ljubav.
Dok se susrećemo s različitim nedaćama i nevoljama, a tu je i pandemija koronavirusa, i mislimo da nas je svako dobro zaboravilo, Bog nam stavlja u našu svakidašnjicu dobre ljude koji tu gdje jesu, čine dobro. Tako smo ih i mi susreli u Brezovičkom Karmelu u subotu, 24. listopada 2020.
Ozarena lica i vedrih pogleda, po tradicionalnom običaju, a već redaju nekoliko desetljeća, bit će oko sedam, župljani župe Vukovina, pod vodstvom svoga revnog i gorljivog pastira prečasnog gospodina Đure Saboleka, obdarili su nas i ove jeseni, plodovima rada svojih ruku i dobrotom svoga srca. Od svega što su oni privredili i imali, podijeli su i s našom karmelskom zajednicom. U darivanju i sabiranju darova, kao i u istovaru, sudjelovali su i mali i veliki; od male Marte Ježovit do najstarijeg profesora Zlatka Galekovića, zvanog Kiki. Čak se i kiša zadivila nad njihovom dobrotom i požrtvovnošću te je prestala padati dok nisu sve namirnice istovarili i stavili ih pod krov. A župnik Sabolek, znano nam je, ima veliko povjerenje u zagovornu molitvu Karmela za njegovu župu Vukovinu, i zna se pohvaliti da je njegova župa zaštićena molitvama Karmela od tuče, leda, groma i drugih elementarnih nepogoda i da je duhovno vitalna.
Dobri ljudi koji žive i svjedoče svoju vjeru uvijek su privlačni, radosni, sretni, blizu Bogu i blizu ljudima. Oni obogaćuju svijet svojim malim, a tako velikim djelima ljubavi. To smo doživjeli i minulog vikenda i čini nam se da smo i mi postali bolji. Zato, hvala vam, dobri ljudi!
Otac Dario Tokić, OCD, provincijal Hrvatske Karmelske Provincije svetog Oca Josipa iz Zagreba, posjetio je, dan nakon svetkovine sv. Terezije Avilske, u petak, 16. listopada 2020. godine svoje sestre karmelićanke u Stepinčevu Karmelu.
Susret je bio prijateljski, duhovno-rekreativne naravi, a obuhvaćao je različite teme iz života Karmela, Crkve i svijeta, sve do pjesama sv. Majci Tereziji, te himana i psalama koje je Otac Provincijal pjevao sa sestrama i pratio ih na gitari.
Zahtjevnost i savjesnost poglavarske službe nije mu umanjila radost i vedrinu srca, već je kroz realni optimizam promatrao život koji nas okružuje i put koji nas vodi do Gospodina. Usprkos svim problemima koje nosi Crkva, Red i svijet Otac Provincijal pronalazi nove nadobudne projekte za življenje karmelske karizme, otvoren, zajedno sa svojom subraćom, budućnosti koja je u Božjim rukama.
Zahvalni smo Gospodinu i Ocu Provincijalu za lijepe i radosne trenutke bratsko-sestrinskog zajedništva. Znamo da će se ono nastaviti u raznim oblicima i doprinjeti rastu naše karizme: životu molitve i žrtve do sjedinjena s Gospodinom, sudjelujući u Kristovom otkupiteljskom djelu, na radost i spasenje mnogih. Otac Provincijal se preporučio u naše molitve što rado činimo, a svojim blagoslovom ohrabrio nas je na putu predanja i služenju Gospodinu.
Karmelićanin o. Đani Kordić, OCD, iz Kuće molitve u Jezerinama, predvodio je u četvrtak, 15. listopada 2020. svečano misno slavlje u prigodi svetkovine sv. Terezije Avilske, prve žene naučiteljice Crkve i duhovne Majke i osnivateljice obnovljenog Karmela. Uz njega su bili koncelebranti: don Stjepan Bolkovac, SDB, vlč. Vladimir Cvetnić, vlč. Vjekoslav Pavlović, vlč. mr. Andrija Miličević, vlč. Željko Nestić, o. Alen Mažić, OCD, vlč. Ivan Vučak i o. Oleg Vatseba, te ministrant i čitač Tomislav Skender.
Nakon pozdrava don Bolkovca predvoditelju slavlja i prisutnima, te čestitke sestrama uz svetkovinu njihove duhovne Majke, o. Kordić je u svojoj nadahnutoj homiliji govorio o Terezijinom radikalnom predanju Bogu, na što je pozvao sve prisutne, a što je posvjedočio i utemeljitelj hrvatskog Karmela bl. Alojzije Stepinac. Njegov život je slika onoga čemu sv. Terezija pokazuje put, misao je propovjednikova.
U nastavku propovijedi o. Kordić se osvrnuo na Terezijine kreposti, te se između ostalog zadržao na njezinoj upornosti i odlučnosti kod molitve, usporedivši tu upornost s mravom koji se uspinje na brdo Kalvariju. Poput njega potrebno je svladati sve nutarnje i vanjske zapreke da bi se stiglo na cilj.
„Sv. Majka se odmalena nadahnjivala na riječi Vječnost; život dovijeka, duboko je o tome promišljala. Crkva današnjice isto ima potrebu onih koji su potpuno vjerni. Kada je sv. Majka osnovala prvi samostan slavnog sv. Josipa, tu se u njemu okupio mali zbor Kristov, neznatan i bez snage, ali hoće biti vjeran. I vidimo kroz povijest, da nakon nje ništa više nije isto. Cijeli život gajila je u sebi strast za Kraljevstvo Božje. Zato danas biti ovdje, a otići kući bez te strasti, možda je ipak znak da nismo zreli za cilj…,“ naglasio je predvoditelj slavlja.
Isto tako govoreći o početnicima u molitvi spomenuo je potrebu odlučne odlučnosti i prilagodbe Božjoj volji s naglaskom da je sv. Majka imala karizmu da uvlači duše u intimni odnos s Bogom, a sama je bila spremna za svaku riječ u Svetom pismu tisuću puta umrijeti.
Put molitve koji uči sv. Terezija je hod, a ne govor, koji vodi u krepostan život. Glavna krepost je poniznost koja nas prati u molitvi, a put je zahtjevan i težak. No, sv. Majka poručuje da treba ići naprijed i ne posustati. „Kad si u suhoći, čini više. Kad ti se ne pjeva, pjevaj! Tako i Sv. Majka piše svoje knjige po nalogu pretpostavljenih, a ne po svojoj želji. Zbog toga joj se iz srca uzdiže zahvala Bogu: ,O milosrđu Božjem, pjevat ću dovijeka!´ Dobro pazi kako se ljudi brzo mijenjaju i prikloni se Bogu koji se ne mijenja. Tko ima Boga ništa mu ne nedostaje. Samo Bog dosta je!“ poručio je o. Kordić. Na kraju misnog slavlja don Stjepan Bolkovac zahvalio je Bogu, Majci Božjoj, kao i prisutnim svećenicima i redovnicima, te vjernicima na slavlju sv. Terezije i na ohrabrujućim riječima predvoditelja slavlja.
Večernju sv. Misu kojoj je prethodila, kao i podnevnoj, sveta krunica i Večernje Pohvale Časoslova, predvodio je vlč. Danijel Hačko, župnik u Brdovcu. Uz njega je suslavio o. Oleg Vatseba iz Ukrajine. Tu su bili ministranti i čitači: Ivona Kurbala, Lea i Luka Balaško, te Šimun, Marija i Jakov Jurilj.
Misao vodilja zapažene homilije bila je; čežnja za Bogom, za mirom i spokojem koju je nosila sv. Terezija i koju nosi svaki čovjek. Čovjek ulaže trud i napor za materijalna dobra, a nije toliko spreman uložiti napore za duhovna dobra. Današnje evanđelje o Samarijanki je prema vlč. Hačku, prikaz jednog od najljepših Isusovih razgovora s nekim u Svetom pismu. „Bunar ili zdenac je mjesto gdje se nalazi voda i nekada je trebalo puno truda da se dođe do vode za piće, pranje… Nije to kao danas; odvrneš slavinu i voda teče. Trebalo se potruditi. Taj je zdenac, čuli smo, dubok i ne može se rukom zahvatiti, ako nemaš krčag ili kantu, ostaješ žedan. Taj je zdenac znak naše nutrine, dubine duše u kojoj se nalazi voda koja struji u Život, voda koju je Bog postavio u nas, u glinene posude. Ono što tražiš i želiš je već u tebi. Bog ti je rođenjem sve dao. Tijekom života, kroz sazrijevanje i rast, čovjek puno toga dobije, ali i izgubi. I zaboravljamo da se u dubini zdenca naše duše nalazi živa voda,“ misli su predvoditelja slavlja.
Sliku Samarijanke možemo vidjeti i u sv. Majci Tereziji. I ona je bila iskrena tražiteljica Boga. Više puta je doživjela svoje obraćenje tijekom svog redovničkog života. Ona nam pokazuje potrebu duhovne budnosti kako bismo vadili vodu koju je Bog u nas stavio, a za to nam je potrebna božanska mudrost predanja Bogu koji nam daje žive vode.
On nam pomaže da na površinu izvučemo ono plemenito, dobro i lijepo što se nalazi u nama. Današnji moderni čovjek često poseže za krivim zdencima, koji ne idu u dubine gdje se nalazi ono najvrijednije. Svoj duhovni život često živimo u jednom plićaku bojeći se prepustiti Bogu da nešto ne izgubimo. Tek kada se predamo Bogu, bit ćemo ispunjeni i sretni, a ne robovi ovoga svijeta koji nas čine praznima i otupjelima.
„Trebaš se okrenuti sebi, nutrini, predanju Bogu i tišini u kojoj ćeš čuti Boga koji te zove k sebi i govori ti: ,Otkupio sam te, volim te…’ Budimo i mi poput sv. Terezije Avilske predani Bogu, recimo Mu svako jutro: ,Bože, danas želim biti Tvoj.’ On će ti pomoći da se oslobodiš okova koji ti ne daju disati. Pomaže ti na tom putu i sv. Misa i osobna molitva, razgovor s Bogom u tišini. Započni dan molitvom i retkom iz Svetog pisma da te nešto u toj tišini ne odvuče. Čut ćeš Ga i prepoznati. On je tu! Neka te potiče njegov duh u tebi da svaki dan rasteš i budeš savršeniji, jer savršenstvo je dijete Božje kojeg On neizmjerno ljubi i želi da budemo Njegovi,“ završio je vlč. Hačko.
Štovatelji i prijatelji prve žene Naučiteljice Crkve povjerili su svoje brige i svoje teškoće molitvama sestara, ojačali svoje duše sakramentom pomirenja i Euharistijom, a neki su se priključili Karmelskoj bratovštini i obukli se u Gospin škapular.
I ove godine djelatnici Glasa Koncila i Malog Koncila izvršili su zavjet sv. Maloj Tereziji, zaštitnici svoga tiska, i hodočastili su joj, u četvrtak, 8. listopada 2020., pod vodstvom svoga novog glavnog urednika i v. d. direktora Branimira Stanića.
Euharistijsko slavlje predvodio je prof. dr. sc. Stjepan Baloban, a sestre karmelićanke su ga animirale svojim skladnim pjevanjem pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD. Prije početka misnoga slavlja uvodnu riječ uputio je prisutnima glavni urednik i prisjetio ih na početke djelovanja Glasa Koncila, davne 1963. godine. Točno 29. rujna 1963. obustavljeno je tiskanje prvoga broja Glasa Koncila, a na zagovor sv. Male Terezije, nakon 3 dana, na njezin blagdan koji se tada slavio 3. listopada, odobren je tisak prvog broja Glasa Koncila. I on živi i danas, što urednik smatra pravim čudom sv. Male Terezije. Zatim je zamolio prof. Balobana da nas uvede u misno slavlje, a on je čestitao novom uredniku Glasa Koncila i naglasio da je Glas Koncila odigrao veliku ulogu za život vjere na našim prostorima i šire.
U zapaženoj homiliji, prof. Baloban kratko je razmišljao o dvjema konstatacijama; prva se odnosi na sestre karmelićanke, a druga na vjerski tisak općenito. Obično se govori da su klauzurne karmelićanke dobro informirane o događajima u Crkvi i društvu. S druge strane, vjerski tisak općenito bi trebao biti drukčiji od civilnih novina, kao i vjerski mediji, drukčiji od civilnih medija. „Po čemu bi se novinari katoličkih medija trebali razlikovati od civilnih medija?,“ upitao se predvoditelj slavlja. Po sadržaju i po slobodi. „Čovjek se kao vrhunac Božjega stvaranja razlikuje od svega drugog što je dragi Bog stvorio. Sloboda je dar od Boga, ali i veliki zadatak da se s njom ophodimo odgovorno. Sloboda se dobiva u klici. Potrebno ju je njegovati, razvijati i težiti prema onome što se u Svetom pismu označuje slobodom djece Božje. Ono što bih poželio vama dragi novinari i djelatnici Glasa Koncila da težite u svojem radu ,slobodi djece Božje.’ To je ona sloboda koju su živjeli sveci pa i sv. Terezija od Djeteta Isusa koja je zaštitnica Glasa Koncila i duhovna pratiteljica njegovih početaka do danas.“
U nastavku propovijedi prof. Baloban je govorio, oslanjajući se na jedan primjer iz života sv. Male Terezije, o supsidijarnosti u kojoj dolazi do izražaja sloboda koja omogućuje kreativnost i odgovornost pojedinca i zajednice. Supsidijarno ponašanje daje mogućnost svakome da sudjeluje u procesu donošenja odluka. Ono pretpostavlja dijalog i međusobno razumijevanje i poštivanje drugoga, misli su prof. Balobana.
I pri kraju propovjednik je podvukao bitne razlike između crkvenih i civilnih medija: crkveni mediji ne smiju biti uvjetovani od bilo koga, moraju tražiti istinu, otvoreni su za dijalog što je znak današnjeg vremena. Novinar bi trebao objedinjivati kao što je to radio blagopokojni zagrebački nadbiskup, mučenik, bl. Alojzije Stepinac. On je okupljao, objedinjavao i spajao podijeljeni hrvatski narod unutar Crkve, a slično je radio i blagopokojni kardinal Franjo Kuharić. Podjele su poznate i među praktičnim vjernicima, a one oslabljuju utjecaj vjere na hrvatsko društvo. O tome govori i papa Franjo u enciklici: „Frattelli tutti.“ O bratstvu i socijalnom prijateljstvu, a o tome su govorili i prijašnje pape, osobito papa Benedikt XVI.
Nadahnjujući se na čitanjima toga dana, prof. Baloban je poručio da se otvorimo Božjem Duhu i da cijenimo snagu molitve kojom možemo utjecati na promjene na bolje najprije među nama, a po nama i među drugima. Jer Isusove riječi glase: „I ja vam velim: ustrajno molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se! Jer svatko tko moli, prima; tko traži, nalazi, a otvara se onomu koji kuca“ ( Lk 11, 9-10).
Na kraju misnoga slavlja prof. Baloban blagoslovio je ruže, znak milosti koje je sv. Mala Terezija obećala da će ih sipati s Neba onima koji joj se budu utjecali. Jednako tako zahvalio se djelatnicima Glasa Koncila na njihovom plemenitom radu i stvaralaštvu, a sestrama karmelićankama na njihovoj molitvenoj podršci.
Zavjetno hodočašće sv. Maloj Tereziji djelatnika Glasa Koncila završilo je prijateljskim druženjem, izmjenom darova, osobito cjelogodišnjim izdavaštvom novih tiskovina kao i preporukom u daljnju molitvenu pratnju sestara.
Na spomendan sv. Faustine Kowalske, 5. listopada 2020. godine, Gospodin je iznenada pozvao u mir svoga Doma uzornog vjernika, oca obitelji i svoga prijatelja Zlatka pl. Cvetnića. Svoj životni vijek započeo je u Mraclinu, kraj Velike Gorice, u dobroj vjerničkoj obitelji Slavice i Vladimira pl. Cvetnića, tu je rođen 15. travnja 1955. godine. Vjerski život upijao je od svojih dobrih roditelja gdje je primio i sve sakramente, završio osnovnu, te strukovnu školu za automehaničara. Vjeru je živio revno i zauzeto, a u zrelijim godinama odgovorno i radikalno pomažući i drugima u življenju Evanđelja. Skrasio se 1976. kada je sklopio kršćanski brak sa vjernom i plemenitom družicom Zoricom, rođenom Bačurin. Gospodin im je podario troje dobre djece: Dubravka, Anu i Mariju koje su odgajali u kršćanskoj vjeri i zdravim duhovnim i moralnim načelima.
Uvijek je bio spreman pomoći drugima. Imao je oka i srca za čovjeka u potrebi, a požrtvovnim i brižnim radom podigao je svoju obitelj i osamostalio svoju djecu, te su i oni osnovali svoje obitelji. Bio je ponosan na svoje šestoro unučadi koje mu je Bog dao, s kojima je rado provodio dane i vozio ih u školu, vrtić i na slobodne aktivnosti. Djeca su mu bila najveće bogatstvo. Ona ga pamte po njegovom velikom srcu, sebedarju, darežljivosti, šaljivosti i pobožnosti.
Produbljivao je svoju vjeru Euharistijom, sakramentima, molitvom i vjerno pratio sva zbivanja u Crkvi. Mještani i drugi ga se sjećaju kao čestitog i poštenog čovjeka, radnika, brižnog oca obitelji, supruga i djeda. Dan je započinjao s molitvom zahvale Bogu za novi dan i sudjelovanjem na sv. misi na valovima Radio Marije.
Dnevno je molio, uz sve svoje poslove, krunicu Blaženoj Djevici Mariji i Milosrdnom Isusu i znao gotovo napamet sve propovjedi koje je slušao. Nastojao ih je živjeti i druge na to poticati. Bio je ponosan što ima rođenu sestru u Karmelu, vjerovao je u moćni zagovor molitve i vrlo rado je pomagao sestrama na razne načine, koliko je mogao.
Vjerujemo da ga je Gospodin primio u svoj zagrljaj i da ga već gleda licem u Lice. Do kraja je ostao Bogu odan, vjeran svojoj obitelji, djeci i unucima. Volio je svoje mještane, svoj zavičaj, prijatelje i rodbinu, posebno svoju Domovinu i svoj narod. Za njih je bio spreman sve učiniti.
Obrede sprovoda predvodio je na župnom groblju u Vukovini vlč. Vladimir pl. Cvetnić, kao i sv. misu zadušnicu u župnoj crkvi BDM u Vukovini. Uz njega su bili domaći župnik i dekan preč. Đuro Sabolek i don Stjepan Bolkovac, SDB. Na ispraćaju se vlč. Cvetnić osvrnuo na činjenicu da čovjek nosi u sebi duboku čežnju za Bogom. Mada je Gospodin došao iznenada po Zlatka, on je u svojoj nutrini bio spreman za susret s Njime. Vlč. Cvetnić se oprostio od Zlatka spomenuvši se njegovih ljudskih, vjerničkih i obiteljskih vrlina. Jednako tako govorio je o uskrsnuću tijela koje Zlatka i sve nas čeka, kao i nada da ćemo se svi jednoga dana zajedno naći u Nebu. Na Vječni počinak ispratili su ga njegovi najmiliji, rodbina, prijatelji i znanci. Gospodin mu bio Vječna Radost i Život!
Kanonik prvostolnog Kaptola zagrebačkog mons. Ivan Miklenić predvodio je u četvrtak, 1. listopada 2020., u Stepinčevom Karmelu, svečano misno slavlje u prigodi blagdana sv. Terezije od Djeteta Isusa, zaštitnice misija i najmlađe naučiteljice Crkve. Uz njega su bili suslavitelji: vlč. Vjekoslav Pavlović, vlč. mr. Mijo Matošević, mons. Stjepan Bradica, don Stjepan Bolkovac, SDB, o. Davor Lukačević, CPPS, vlč. mr. Andrija Miličević, vlč. Željko Nestić, vlč. Rafael Mikec i ministrant i čitač Tomislav Skender, te o. Mato Miloš, OCD, koji je čitav dan ispovijedao hodočasnike i oblačio ih u Gospine škapulare.
Na početku misnoga slavlja don Stjepan Bolkovac je srdačno pozdravio sve prisutne, a osobito mons. Miklenića, kome je ujedno čestitao 40. obljetnicu svećeništva i 40. obljetnicu rada u Glasu Koncila, gdje je radio kao novinar, kao dugogodišnji glavni urednik i kao v. d. direktora.
„Mudri ljudi ovoga našega vremena govore da ulazimo u jednu novu epohu u povijesti čovječanstva. Ova pandemija i mjere zaštite koje ju prate u eri tako visoke informatizacije, začetak je, po mom mišljenju, jednog sasvim novog razdoblja u povijesti čovječanstva…
No, za nas vjernike važno je ne bojati se ničega jer Bog je gospodar povijesti, Bog je gospodar svih epoha i sve ljudske epohe i svi ljudski projekti samo su prolazni, samo su privremeni. Jedina Božja prisutnost i Božji naum ostaje zauvijek.
Zato je jako važno da kao vjernici, kao Isusovi učenici, prepoznajemo svoje doba u kojemu živimo i da si ne dopustimo da nas išta pokoleba. Dapače, svaka epoha donosi nove izazove, pa tako i ova naša donosi nove izazove za koje već sada vidimo da će biti još više na djelu obmana različitih ideologizacija za koje vidimo i već sada prepoznajemo, da ima puno toga što će ograničavati slobodu ljudima, što će dovoditi u pitanje pa i odnos čovjeka prema Bogu. Jer projektanti, ljudski projektanti, žele sebe staviti često na Božje mjesto,“ rekao je na početku svoje nadahnute propovijedi mons. Miklenić.
Potom je spomenuo da je potrebno u takvoj epohi učvrstiti svoj odnos prema Bogu, ojačati prijateljstvo s njim, pozvati ga u svoj život i učvrstiti se u življenju evanđeoskih vrednota.
Isto tako je naglasio da nam je na ulasku u novu epohu dobar orijentir sv. Mala Terezija, koja nam je ponajprije uzor u pouzdanju u Boga, koje je potrebno baš u ovoj epohi obnoviti i ojačati. To snažno povjerenje i pouzdanje u Božje milosrđe urodilo je kod Terezije plodom: oproštenjem i pokajanjem jednog zločinca osuđena na smrt, koji se nije želio obratiti, a za kojega je Terezija kao djevojčica žarko molila.
Mons. Miklenić je također uočio, nadahnjujući se na ovom Terezijinom primjeru: „da je došlo vrijeme kad i naše molitve trebaju postati više iz vjere, ne toliko više usnama, ne toliko više glasom, nego iz pouzdanja, iz povjerenja, iz povjeravanja Gospodinu! Tako je evo danas poziv to svakome od nas da ovaj blagdan iskoristimo kao poticaj da pokušamo možda i promišljati o svom načinu molitve i o svome povjerenju u Gospodina jer samo ako iz povjerenja molimo, onda Bog uslišava takve molitve,“ posvjedočio je propovjednik.
Jednako tako je naglasio važnost molitve za ciljeve Kraljevstva Božjega, da ono zaživi u nama po novom Božjem svijetu: Kraljevstvo istine, pravde, slobode, ljubavi i mira. Također je spomenuo i potrebu staviti u središte svoga života živog Euharistijskog Isusa, poput sv. Male Terezije.
Ona nam je orijentir i po tome kako je otkrivala, prepoznavala i izvršila svoj životni poziv. Čitala je Sveto Pismo, prvu poslanicu Korinćanima: 12. i 13. poglavlje, i otkrila je da je njezin poziv biti ljubav u srcu Crkve. Ta spoznaja osmislila je njezin život, promijenila ga i oplemenila: živjela je ljubav i sve je radila iz ljubavi. To je bio njezin Mali put svetosti koji nam je ostavila u baštinu i u kojemu je Crkva prepoznala novo evangelizacijsko sredstvo i proglasila je sv. Malu Tereziju crkvenom Učiteljicom, misli su mons. Miklenića, koji je na kraju propovijedi poručio:
„Molimo danas, u ovoj Euharistiji, svetu Malu Tereziju da nam pomogne svojim zagovorom da postanemo ljudi s puno više pouzdanja u Gospodina. Molimo je da nam pomogne da i mi sve bolje spoznajemo zahtjeve svoga poziva i da ga sve bolje izvršavamo i da poput nje odlučimo prihvatiti ljubav kao naš način služenja Bogu i ljudima.“
Na kraju sv. Mise predvoditelj slavlja blagoslovio je ruže, znak Terezijinih milosti koje sipa na zemlju, a vjernici su ih ponijeli svojim kućama. Don Stjepan Bolkovac zahvalio je mons. Mikleniću za značajnu homiliju kao i za predvođenje misnoga slavlja, jednako tako prisutnim svećenicima i redovnicima, te štovateljima sv. Male Terezije.
Prijepodnevno i večernje misno slavlje, kojima je prethodila molitva svete krunice, pratile su svojim skladnim pjevanjem čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD. Druženje nakon slavlja nije izostalo u kojemu su sestre čestitale jubilarcu mons. Mikleniću 40. obljetnicu svećeništva i 40. obljetnicu rada u Glasu Koncila prigodnom pjesmom i znakovima pažnje, a on je srdačno zahvalio i dalje se stavio pod okrilje sestarskih molitava, koje su mu dragocjene.
Večernju sv. Misu, kojoj su prethodile Večernje Pohvale Časoslova, predvodio je velečasni Vladimir Cvetnić, župnik u zagrebačkoj Odri. Uz njega su bili suslavitelji: ministranti i čitači, među kojima: Dora Nestić, Maja Marić, Ivona Kurbala, Lea i Luka Balaško, Marija Marić, te Šimun, Marija i Jakov Jurilj.
U uvjerljivoj homiliji vlč. Cvetnić je aktualizirao Tereziju i njezinu nauku i poslanje u današnje doba i stavio ju je kao uzor vjere, molitve i predanja Gospodinu. Tako je između ostalog rekao i ovo: „Kao što svijet ruža ima svoju divotu, svoj život, svoj cvat kada je okrenuta prema suncu, tako i svete Terezija od Djeteta Isusa ima svoju ljepotu, svetost, jer je povezana sa Suncem svijeta, sa svijetlom svijeta, sa Isusom Kristom. Sva njezina veličina, njezina duhovna ljepota i njezina slava dolazi od Sunca svijeta, to je Gospodin naš Isus Krist.
Danas smo očima duše zagledani u taj sveti lik, u lik svete Terezije od Djeteta Isusa. Ona je svetica novog vremena, redovnica, karmelićanka iz Liseieuxa u Francuskoj. Spada u red triju velikih žena Crkve koje nose uzvišeni naslov crkvena Naučiteljica. Uz Sv. Katarinu Sijensku i sv. Tereziju Avilsku naziv crkvene Naučiteljice nosi još svetica današnjega dana. Zovemo je Mala Terezija za razliku od njezine duhovne Majke, preporoditeljice njezina karmelskog Reda, sv. Terezije Avilske koju nazivamo Terezija Velika,“ posvjedočio je predvoditelj slavlja.
Isto tako potaknuo je prisutne da se prisjete riječi velikoga pape sv. Ivana Pavla II. koji je rekao da je ovaj svijet pun učitelja vjere, propovjednika i navjestitelja vjere, ali da je siromašan svjedocima vjere. Sveta Terezija od Djeteta Isusa bila je učiteljica vjere i živi svjedok vjere po svom životu, po svojim spisima i po svojoj nauci.
Njezini duhovni spisi su i bogata riznica kršćanske duhovnosti. U duhovnosti nam je pokazala i riječima i primjerom životni pravac koji se zove: „Mali Put svete Terezije.“ On se sastoji u tome da znamo svaki dan savjesno vršiti svoje ljudske i kršćanske dužnosti i time idemo po sigurnom, malom putu koji nas vodi u Nebo. Mentalitet sv. Male Terezije možemo nazvati evanđeoska malenost. Ona se držala Isusovih riječi: „Ako ne budete kao djeca, nećete ući u Kraljevsko Nebesko.“ Biti kao djeca, ne znači biti infantilan, djetinjast, već biti kao dijete iskren, dobrohotan, u srcu ne iskvaren, gajiti čisto srce, eto, biti kao djeca pred Bogom. To je to tako lijepo duhovno djetinjstvo, misli su vlč. Cvetnića.
Rekao je još i to da ne možemo svi biti velikani uma, ali upravo život i primjer sv. Terezije nas uči da svi možemo biti velikani srca! Biti maleni u evanđeoskom smislu, ali biti veliki srcem kao što je velika bila sv. Mala Terezija! Ona je rekla: „Jedina mi je želja da uvijek vršim Isusovu volju.“
„Kad je odlazila s ovoga svijeta, obećala je da će s Neba sipati na nas ruže milosti. Eto njezin zagovor nam je pomoć. Neka sipa na nas s Neba ruže milosti! Neka sipa ruže milosti i na ovaj Karmel, nad sve nas, nad misije, nad naše svećenike, našu domovinu i na naš narod. Molimo njezin zagovor i recimo: ‘Daj nam dobrih svećenika, škole brani, narod štiti, zahvalni će rod Hrvata tebi vijekom vijence viti!’“ završio je svoju propovijed župnik iz zagrebačke Odre.
Ministranti su, po dvoje, u košarama, iznijeli ruže pred crkvu gdje ih je vlč. Vlado blagoslovio i podijelio vjernicima. Susret sa sv. Malom Terezijom nastavio se i nakon Euharistije u svakidašnjici života.
U nedjelju, 27. rujna 2020. jedanaestorica vedrih salezijanskih kandidata predvođenih svojim magistrom don Mladenom Delićem, SDB, i asistentom Karlom Hruškarom, posjetili su u ranim popodnevnim satima sestre karmelićanke u Brezovici. Zanimali su se za život sestara, predstavili im se i upoznavali se s njima. Dolaze iz svih krajeva lijepe naše kao i iz Njemačke i Švicarske.
Svi su iz dobrih katoličkih obitelji i žele slijediti karizmu don Bosca, svoga duhovnog oca i služiti mladima i Crkvi u njegovom duhu. Velika je milost vidjeti toliko mladih koji se oduševljavaju za salezijansku karizmu, za duhovni život i za Božje ideale. Baš zato su željeli da ih sestre prate svojom dnevnom molitvom i žrtvom da bi ustrajali u redovništu i bili ne samo ustrajni, već i kreposni salezijanci. Neka im je blagoslovljen i radostan hod s Gospodinom. Ostat će u našim molitvama i u našim srcima!
Svečanim euharistijskim slavljem, koje je predvodio, u nedjelju, 06. rujna 2020., u Stepinčevom Karmelu, mons. Zvonimir Sekelj, kanonik prvostolnog Kaptola zagrebačkog, uz suslavitelje karmelićane: o. Srećka Rimca, OCD, o. Iliju Tipurića, OCD, o. Đanija Kordića, OCD, br. Antu Jakusa, OCD, te uz don Stjepana Bolkovca, SDB i vlč. mr. Andriju Miličevića, kao i uz ministrante: Leu i Luku Balaško, Mariju i Šimuna Jurilja koji je pročitao Molitvu vjernika, te uz čitače: mladića Ivana Pešu i djevojku Maju Marić, zahvalile su: s. Marija Bonita od Božje Ljubavi, OCD, (Đurđica Kovačić) i s. Lucija od Gospe Fatimske, OCD, (Milka Peša), Gospodinu i Majci Božjoj Karmelskoj za 50. obljetnicu redovništva, to će reći: za 50. obljetnicu svetih redovničkih zavjeta.
Na početku misnoga slavlja don Bolkovac srdačno je pozdravio prisutne, napose mons. Sekelja i sestre slavljenice, zlato Stepinčevog Karmela, kako reče, koje su se opredijelile za vječne vrednote, ustvrdio je predvoditelj slavlja, a slavlje su animirale svojim skladnim pjevanjem, čuvarice svetišta.
Nakon pročitanog ulomka iz Evanđelja dvadeset i treće nedjelje kroz godinu (Mt 18, 15-20), sestre jubilarke: s. M. Bonita i s. Luciija obnovile su svoje predanje i svoju ljubav prema Gospodinu, po zavjetima: čistoće, siromaštva i poslušnosti; stavile su se njemu na raspolaganje, kako bi svojim životom molitve i svetih zavjeta bile i dalje blagoslov za Crkvu, za svećenike, za Karmel i za hrvatski narod.
U zapaženoj homiliji koja je bila nadahnuta mislima iz nedjeljnog Evanđelja, mons. Sekelj je to na svoj način potvrdio govoreći o suživotu s Bogom po vjeri i molitvi, napose sestara zlatojubilarki: s. M. Bonite i s. Lucije, čiji životi su sklopljene ruke za život vjere u nama i u našoj sredini.
„I gledamo ovdje završetak ovog Evanđelja: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ja sam s njima.“ (usp. Mt 18, 20). Čekaj, pa mi nismo sami. Mi smo s tobom. Samo je uvijek pitanje: ,Tko si Ti Isuse dragi?’ I to pitanje se stalno proteže kao jedan izazov koji mora biti prisutan uvijek; to moje opredjeljenje, svaki dan, kao i u braku. Opredjeljujem se svaki dan za tebe. Ako toga opredjeljenja nema, ako nema jednog suživota, ako nema onog razumijevanja, ako nema jedne taktike kako ću ja tebi prići i u samostanu i u stvarnosti, onda je tu jedan problem. Ovo nas Evanđelje, čitava Božja Riječ, zapravo potiče da sklopimo ruke, molimo se Duhu Svetom da rastemo u Isusu…,“ posvjedočio je između ostalog propovjednik.
Potom je protumačio misao francuskog filozofa René Descartesa: „Mislim, dakle, jesam,“i onu njezinu alternativu njemačkog teologa Karl Rahnera: „Molim, dakle, jesam,“ te naglasio da je molitva početak novog shvaćanja života i odnosa među ljudima, koja te odnose preobražava.
Isto je tako spomenuo da Luka u svom Evanđelju donosi jednostavnu i snažnu rečenicu o tome kako je Isus jednoga dana molio na nekome mjestu. Molitva je bila od temeljnih i najvažnijih obilježja Isusove osobnosti i poslanja. Učenici su vidjeli i doživjeli da je Isus svoje poslanje i svoju osobnost oblikovao kroz molitvu.
„Zapravo molitva je oblikovala Isusa kakvog su oni poznavali zato su htjeli naučiti moliti. Htjeli su živjeti poput Isusa i vidjeli su da pored mnoštva djela koje je činio, pored mnoštva susreta, i upravo kao temelj svega toga, stoji molitva. Ona je oblikovala njegovu proegzistenciju, tj. postojanje za drugoga u dvostrukome vidu. Postojanje za Oca i od Oca postojanje za ljude. Upravo se u njegovoj molitvi očitovala dvostruka usmjerenost njegova života i poslanja,“ rekao je između ostalog kanonik Sekelj.
U daljnjem nastavku propovijedi govorio je o snazi Duha Svetoga u našem molitvenom životu, koji nas uvodi u nova prostranstva stvarnosti i koji nam otkriva smisao života i omogućuje da sebe mijenjamo i svijet oko sebe, te Duh Sveti pobuđuje u nama žeđ za molitvom, to će reći: da nas Gospodin nauči moliti.
Potom se osvrnuo na molitvu sv. Male Terezije koja je prožimala čitav njezin život i poput ritma disanja i otkucaja srca oživljavala njezino tijelo… Za Tereziju molitva je bit njezine egzistencije i u njoj ona otkriva istinsko jedinstvo s Bogom. Sličnim životom molitve, zavjeta, ustrajnosti i duhovne svježine živjele su kroz pedeset godina i naše sestre slavljenice, na čemu im je mons. Sekelj iskreno čestitao i zaželio istinsko dobro, te poručio prisutnima:
„A mi ovdje, koji smo u ovim prostorima, pokušajmo da svi zajedno, i cijeli svijet, zaživimo s onom dubokom vjerom u Isusa Krista, Boga i Čovjeka, jer smo po toj vjeri, krštenjem, u njegove događaje upućeni; da razgovaramo s njim i da nam taj razgovor oblikuje srce i pameti.“
Pri kraju misnoga slavlja don Stjepan Bolkovac je zahvalio dobrome Bogu i Majci Božjoj na zlatnom jubileju naših slavljenica, kojima je srdačno čestitao, a zahvalio je također za podjeljenu radost, uvjerljivu homiliju i za euharistijsko zajedništvo mons. Sekelju, redovnicima i svećenicima, ministrantima i čitačima, te posebno braći, sestrama i rodbini s. Lucije, kao i časnim sestrama Kćerima Božje Ljubavi i prijateljima Karmela i sestara, te svima prisutnima.
Omiljenom pjesmom Utemeljitelja Karmela: „Ljiljane bijeli“ završilo je jubilarno slavlje, uz brojne čestitare i okrepu u duhu koronavirusnog doba.
M. Bonita od Božje Ljubavi, Kovačić, započela je svoj životni put godine 1944. u dobroj katoličkoj obitelji, u Zagrebu, u župi sv. Nikole Tavelića, u Kustošiji. Osnovno školovanje završila je u Križevcima, a gimnaziju i studij slavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kao i srednju glazbenu, te svira uz orgulje i flautu, još nekoliko instrumenata. Svojim glazbenim umijećem okušala se i u Zagrebačkoj filharmoniji i u „Collegiu pro musica sacra“, čiji je bila i utemeljitelj, uz s. Imakulatu Malinku i s. Ceciliju Pleša. Godine 1969. stupila je u Družbu Kćeri Božje Ljubavi, gdje je 1970. položila privremene zavjete, a 1975. doživotne, te 1989. prešla u Red Bosonogih karmelićanki.
Kao redovnica bavila se pretežno knjigom u svim vidovima njezina stvaranja; radila je od 1971. do 1978. godine u „Kršćanskoj sadašnjosti“ kao lektor, korektor, grafički urednik i prevodilac. Svoja znanja i iskustvo o knjizi, koje je steka pod vodstvom pok. dr. Josipa Turčinovića, koristi i danas. Od godine 1972. do 1975. bila je članica uredništva redovničkog časopisa „Effatha“ u kojem je sudjelovala brojnim autorskim člancima.
I u Karmelu je nastavila svoje djelovanje na polju pisane riječi. Autorske članke objavljuje u karmelskom časopisu: „Karmel otvoreno“ u kojemu piše meditacije o likovima i događajima iz Evanđelja. Iz tih meditacija nastale su knjižice: „U sjeni starih maslina“ (14 izdanja) i „Suputnica“ (11 izdanja). S. Bonita imala je i u Družbi i u Karmelu odgovorne poglavarske dužnosti koje je vršila savjesno i temeljito. Jednako tako okušala se u svim zadacima svakidašnjice, osobito u učenju i vođenju liturgije, glazbe, uvoda u Sveto pismo, u radu s mladima i u vrtnim, voćarskim i peradarskim poslovima.
Lucija od Gospe Fatimske Peša, rođena je 1951. godine u Orašcu, župa Brajkovići, u Bosni i Hercegovini, u brojnoj katoličkoj obitelji, kao najstarije od devetero živuće braće i sestara. U petoj godini njezinog života obitelj se seli, zbog teških ekonomskih prilika, u Slavoniju, u Viškovce, kraj Đakova. Tu je s. Lucija završila osnovnu školu, te gimnaziju, da bi 1968. godine napustila i pozdravila svijet, te stupila u Stepinčev Karmel. Po završetku uspješne, početne formacije položila je prve svete zavjete 1970. godine i nastavila daljni hod molitve i predanja Gospodinu po svetim zavjetima, da bi 1973. godine položila svečane doživotne zavjete i svoj život potpuno predala Gospodinu za svećenike, Crkvu i hrvatski narod.
Okušala se u svim redovničkim dužnostima, posebno u šivanju misnoga ruha, uzgoja cvijeća, izradi blagoslovina i ukrasnih svijeća. Zauzeto i velikodušno radila je na osnutku Karmela u Sarajevu, kamo je sa sestrama otišla 2000. godine i zalagala se za njegovo osamostaljenje. Ispunivši svoje poslanje u sarajevskom Karmelu, vratila se, nakon 18 godina u Stepinčev Karmel. Uz ostalo, u sarajevskom Karmelu je vršila odgovorne dužnosti: poglavarice, savjetnice zajednice i Udruge, te magistre i ekonome. Danas ugrađuje svoje talente i sposobnosti u život brezovičkog Karmela.
Geslo naših zlatojubilarki bilo je „Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.“ (Iv. 21,17).
„Danas je veliki dan za naš hrvatski narod; slavimo dan Domovinske zahvalnosti, dan Pobijede i dan Hrvatskih branitelja. Idemo redom:
Prvo: Dan je Domovinske zahvalnosti. Slavimo Misu za domovinu. Reko je Toma Akvinski da čovjek nakon ljubavi prema Bogu i prema obitelji, treba najviše ljubiti vlastitu domovinu. Danas želimo zahvaliti Bogu i Majci Božjoj na svim onim vidljivim i nevidljivim milostima kojima je obdario naš hrvatski narod za vrijeme Domovinskog rata. Zato Ti želimo reći: ,Bože Živi i Vječni, hvala! Hvala ti jer si nam pomogao pobijediti duha laži, duha mržnje, duha zla. Pobijedila je istina, domoljublje, borba, uz veliku cijenu! To je bila i duhovna borba. Nitko nije želio Hrvatsku, malu zemlju. To je bila borba između malog Davida sa praćkom u ruci i velikog Golijata. I zato: Gospodine, hvala Ti jer si prisutan, na svoj način u našoj napaćenoj, hrvatskoj povijesti kroz koju smo se morali neprestano boriti i ratovati za naš hrvatski identitet, za našu zemlju, narod, kulturu, baštinu, vjeru,’“ rekao je p. Zdravko Barić, SMM, predvoditelj misnoga slavlja za Lijepu našu, za njezino duhovno i svjetovno Vodstvo i za hrvatski narod, u srijedu, 05. kolovoza, na dan Domovinske zahvalnosti.
Uz njega je asistirao apsolvent Tomislav Skender, a studentica Dora Nestić pročitala je misno čitanje, dok su čuvarice svetišta pjesmom uzveličale misno slavlje. U nastavku homilije, u kojoj je p. Barić uvjerljivo protumačio i podsjetio na tri značajna slavlja ovoga dana: dan Domovinske zahvalnosti, dan Pobijede i dan Hrvatskih branitelja, naglasio je i ovo:
„Plaćali smo krvlju hrvatskih branitelja, hrvatskih duša; dakle, kroz našu hrvatsku povijest, našu slobodu. ,Bože, hvala Ti na onom duhu vjere koji je prožimao naš hrvatski narod za vrijeme domovinskog rata. Duh vjere, da nismo klonuli moralno pred neprijateljem i svi smo nekako doživjeli onaj duhovni molitveni žar za vrijeme rata. Ono zajedničko moljenje krunice po trgovima, po kućama, po skloništima.’ Prisjećamo se dugih klanjanja pred Presvetim Sakramentom po crkvama. Bila je to prava duhovna potpora našim hrvatskim braniteljima. Svatko je dao svoj obol u obrani naše Domovine koja je krvarila. 15.000 mladih ljudi je poginulo. Koliko tuge, koliko žalosti! Svatko je dao svoj obol: netko u politici, netko u diplomaciji, netko u tvornici, neko u logistici, netko na bojišnici, netko u molitvi. Kako smo bili povezani svi zajedno..,“ posvjedočio je propovjednik i nastavio dalje:
„Drugo, danas slavimo i dan Pobijede. Dan Pobijede se slavi na današnji dan koji je posvećen Blaženoj Djevici Mariji, dakle Gospi Snježnoj. Isto tako se danas slavi Gospa velikog hrvatskog krsnog Zavjeta. Prisjećamo se, dakle, baš na taj dan 05. kolovoza, kada je knez Branimir dao Zavjet Bogu i Papi i Crkvi u Rimu da nikada neće Hrvati napadati svoje neprijatelje i susjede, nego da će se uvijek braniti. To je Veliki hrvatski krsni Zavjet… Na isti taj Marjanski dan, Gospa Snježna, oslobođena je Domovina Hrvatska. Slavimo Dan Pobijede! ,Najvjernija odvjetnice na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom!’
Na današnji dan, 05. kolovoza 1995. u 9 sati i 43 minute, ulaze hrvatski branitelji, hrvatska vojska, u hrvatski kraljevski grad Knin i time se zapravo oslobađa Hrvatska od te veliko-srpske ideje o velikoj Srbiji. Operacijom ,Oluja’, čista k’o suza, oslobođena je naša domovina Hrvatska! I u isto vrijeme pripadnici VII. gardijske brigade nose hrvatski barjak, koji je bio šivan u tvornici ,Varteks’ u Varaždinu, penju se gore na tvrđavu i stavljaju hrvatski barjak! To je bio dan Pobjede! Dan sreće! Dan kasnije dolazi prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u Knin; ljubi zastavu i izgovara onu glasovitu rečenicu: ,Imamo Hrvatsku!’ i dodaje: ,Ovim činom oslobađanja Knina, završava veliki hrvatski Križni put.’“
„I na kraju, treće,“ poručio je propovjednik, „Dan je Hrvatskih Branitelja. Spominjemo se i molimo za duše svih poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja. Prisjećamo se žrtve svih mladih ljudi, koji su ugradili svoje živote u temelj naše Domovine Hrvatske. Mladi ljudi koji su bili poneseni onom ljubavlju prema Domovini, prema hrvatskom narodu, koji su položili svoje mlade živote na Oltaru Domovine, poginuli su ,za krst časni i za slobodu zlatnu!’ Naša zemlja je plaćena, naša sloboda je plaćena krvlju mladih ljudi, to se nikada ne smije zaboraviti , i o tome se neprestano treba govoriti i propovijedati! Velika žrtva!
I pogotovo veliko hvala svim invalidima Domovinskog rata koji su dali dijelove svoga tijela za oslobođenje naše domovine Hrvatske! Bog sve vidi i sve predvodi, ne zaboravlja i nagrađuje! General Gotovina je rekao: ,Domovinski rat je čist, pripada prošlosti, ali na njemu gradimo našu budućnost!’ I na kraju iz jedne pjesme: ,Dok Cetina teče, uvik će nas biti, čvrsti smo ka stina, dragi Bog nas štiti! Tukli su nas vitri, nevere od rata, al’ slomili nisu granu od Hrvata!’ Zahvaljujući Bogu i Blaženoj Djevici Mariji!,“ rekao je p. Zdravko.
A sestre su se prisjetile tih godina Domovinskog rata, osobito hrvatskih branitelja, vukovarskih, petrinjskih i lasinjskih prognanika, kao i drugih, za koje su dnevno uzdizale svoje ruke Gospodinu i Majci Božjoj; molile i vapile k Nebu, i s kojima su dijelile hranu i odjeću, ono što su imale i što su dobile; kao i suzu i strah, detonacije i razaranja, ali i vjeru i nadu u proljeće života i mira, u vedru budućnost hrvatskog naroda.
Upravo na spomendan Gospe Snježne, 05. kolovoza 1995. godine, kad su nam stizale poruke: „Pojačajte molitve, naši napreduju! Molite, molite, molite,“ i dok se vojno-redarstvena operacija „Oluja“ približavala pobjedi, dvije mlade sestre posvetile su se Gospodinu i Majci Božjoj po prvim svetim zavjetima i svoje živote položile na oltar Karmela za svećenike, za Crkvu, za Domovinu, za branitelje i za hrvatski narod… Na svoj način nastavile su misiju svoga utemeljitelja bl. Alojzija Stepinca: molitva za svećenike i za Crkvu, te zapamtile onu njegovu, i Gospodinu za Domovinu i njega zahvalile, koja glasi: „A u ljubavi prema hrvatskom narodu, ne dam se ni od koga natkriliti!“