"Događanja"

„Svima nam je poznato kako je naš blaženik Alojzije Stepinac prije točno osamdeset godina izgradio i utemeljio ovaj samostan Karmela u Brezovici. Ovih dana slavimo tu veliku obljetnicu. Punih osamdeset godina u ovim zidovima samozatajno žive naše sestre koje svojom molitvom i žrtvom natapaju naše suhe zemlje duha. Često nam nije jasno kako je to moguće da se netko odazove na ovakav način života – no tu nejasnoću i nesporazum, stavljamo po strani kada dolazimo upravo ovdje moliti preporuku u molitvu. Ne možemo ni objasniti zašto nas upravo ovdje nešto privlači, okuplja i zaustavlja – a onda šalje dalje – ohrabrene i osnažene. Nismo ovdje slučajno ili usput – Duh Božji nas je danas doveo ovdje na ovo brezovičko brdo Karmela.

Ako nemamo neku brigu, jad ili muku koju smo došli predati Majci – onda svakako imamo za što zahvaliti. Svaki od nas ima razlog zbog kojega je ovdje. Možda je Stepinac predvidio mnoga sušna razdoblja, htio je zato, vjerujem, podići mjesto s kojega će se molitve neprestano uzdizati Bogu – da kišom – natopi ovu Zemlju, pjeva psalmist – suhu, žednu, bezvodnu,“ rekao je na početku homilije vlč. Željko Nestić, predvoditelj misnoga slavlja. Uz njega je bilo više od desetak suslavitelja: svećenika, redovnika, đakon, ministranti i čitači, uz brojne hodočasnike i štovatelje Karmelske Gospe.

Misno slavlje animirale su pjevanjem čuvarice svetišta, sestre karmelićanke, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a narod im se pridružio. Šestorica svećenika i redovnika ispovijedala je hodočasnike, a o. Danijel Čolo, OCD, karmelićanin, primao je neke od njih u Škapularsku bratovštinu.

U nastavku homilije vlč. Nestić je, nadahnut misnim čitanjima svetkovine Gospe Karmelske, govorio o Ilijinoj molitvi za kišu, na gori Karmelu, kao i o njegovoj osobi. Tako je naglasio da je Karmel nezamisliv bez proroka Ilije koji u sebi spaja povijesno i legendarno, popularno i teološko, vremensko i nadvremensko. Isto tako  rekao je da je Ilija duboko ljudski prorok, ali istodobno i nebeski lik; snažan je i nemoćan, odbija i privlači; snažno udara ko grom, ali i kukavički bježi pred jednom bijasnom ženom; ne oslanja se na sebe, već na Boga. „Ilija je iskusio snagu Boga, uopće nema sumnje da će izmoliti kišu koja znači život. I ,Eno se oblak, malen kao dlan čovječji, diže od mora!’ Spasenje je na vidiku… Ilijino povjerenje treba samo jedan sitan znak s neba da bude uvjeren u obrat situacije. Moguće je netko danas među nama u sličnoj situaciji: suša je postala neizdrdživa: nije li već i naš dolazak i okupljanje oko oltara taj oblačić veličine dlana koji najavljuje kišu milosti.,“ rekao je između ostalog propovjednik.

Potom je spomenuo da je duhovni život, život silazaka i uspona, te je poveo vjernike, sišavši s gore Karmela, na goru Kalvariju, na jedan novi uspon. Isto tako je naglasio da se  drama Kalvarije već dvije tisuće godina događa na svakoj svetoj Misi i da je to najveći čin Isusove ljubavi prema nama u povijesti čovječanstva i da: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za prijatelje.“(Iv 15, 9-17).

„Mi sada sjedimo na Kalvariji i usred smo te spasenjske drame, prisustvujemo i ovom događaju o kojem smo čitali u evanđelju. Slušamo oporuku koja ima biti izvršena. Mi smo izvršitelji. Isus je jedini sin svoje majke koja će nakon njegove smrti ostati sama na svijetu. On joj sada, kao potporu, daje  ljubljenoga učenika, zapravo, njega sada čini njezinim sinom… A tako je i učeniku dodjeljen novi dom – majka – koja se brine za njega i za koju se on brine. Ipak, ovo nije bila samo ljudska gesta zbrinjavanja – ovo nam govori još nešto više!,“ primjetio je vlč. Željko.

To „nešto više!“ uočio je propovjednik, najavio je Isus već u Kani Galilejskoj na svadbi. Tu Isus Mariju ne zove majkom, već „ženo!,“ koji naslov možemo naći i na drugim stranicama Svetog pisma. U Kani Isus unaprijed najavljuje konačnu svadbu, koja se ostvarila na Kalvariji, i upućuje na novo vino koje će Gospodin darovati. U izrazu „žene“ prepoznajemo Mariju „kao onu koja premošćuje – ona je most između starog stanja i roditeljica novog stanja. Ona donosi na svijet Novi Savez. U njenoj prisutnosti se mijenjaju odnosi. Ne čini li to danas Crkva? Ona rađa nove kršćane, odgaja ih, ozdravlja, savjetuje, pazi, prati na njihovom životnom putu od rođenja do smrti,“ riječi su predvoditelja slavlja.

Tu je i Ivan podno križa umjesto svih nas kojima je dodijeljena Marija za majku. Mi smo povjereni majci, a ona je povjerena nama. Tu nam je oporuku Isus darovao i ostavio da ju izvršimo u vlastitom životu. „Od učenika, mene i tebe – uvijek se traži da iznova u svoj život prihvati Mariju kao osobu i kao Crkvu i tako izvrši tu Isusovu oporuku, poput sestara karmelićanki koje već osamdeset godina obnavljaju  svakodnevno taj odnos između Marije i Ivana, između Crkve i čovjeka. Zato se tu osjećamo kao doma, učimo se biti oslonjeni na Boga poput llije; ovdje možemo biti onakvi kakvi jesmo – jednostavno – sinovi i kćeri sa svojom Majkom Marijom,“ rekao je propovjednik i zaželio prisutnima da ih taj mali oblačić kao dlan, ta sveta Misa, izbavi iz suša i natopi kišom milosti, blagoslova i ljubavi po zagovoru naše drage Majke Božje Karmelske.

Na kraju misnog slavlja vlč. Andrija Miličević zahvalio je vlč. Nestiću na poticajnoj homiliji, kao i svim sudioniccima slavlja, a posebno hodočasnicima iz Siska, župa sv. Marije, koji su stigli autobusom k Gospi Karmelskoj.

Večernju sv. Misu predvodio je vlč. Miličević uz koncelebraciju P. Ivana Magdića, SMM, i ministranata. Crkva je opet bila premalena za sve Gospine štovatelje koji su joj hodočastili.

„Danas se sjećamo Gospe Karmelske i 16. srpnja 2018. godine kad su se naši ‘Vatreni’ nogometaši vraćali iz Rusije sa Svjetskog nogometnog prvenstva, gdje su osvojili srebrnu medalju. Cijelom svijetu bili su prepoznatljivi po svojoj odjeći; po bijelim majicama s crvenim kvadratićima. Tko ih je vidio zaključio je: to je Hrvatska. Ta nam je odjeća davala naš identitet… Danas se sjećamo jedne druge odjeće: Škapulara. To je prisjećanje kome pripadamo,“ rekao je između ostalog, na početku prigodne homilije, propovjednik.

Zatim je spomenuo generala karmelskog Reda, sv. Šimuna Stocka, koji se u 13. stoljeću, kad je Redu prijetilo ukinuće, obratio za pomoć i zaštitu Blaženoj Djevici Mariji, i ona mu je pružila svoj Škapular, znak njezine zaštite i pomoći Redu koji nije ukinut, već je stavljen pod Gospino okrilje.

Isto tako je protumačio značenje sličica i grba na škapularu;  Marijina slika na leđima govori nam da nam Gospa štiti leđa od zla, a slika Presvetog Srca Isusova na prsima, poziva nas   da budemo ponizni poput njega. Grb s bijelim poljem podsjeća na Gospin bijeli plašt, a jedna tamna zvijezda na grbu, znak je našeg zemaljskog putovanja prema Nebu, dok dvije zlatne zvijezde simboliziraju svece u Nebu.

Propovjednik je spomenuo i poveznicu između brda Karmela i Kalvarije, te je naglasio da nas je Isus ljubio i zato nam je ostavio Majku, koja nas vodi k Sinu i u čijem domu sestre karmelićanke, koje je ovdje doveo bl. Alojzije Stepinac, u tišini samostana mole za Hrvatsku i za čitav svijet.

Na kraju misnih slavlja neki vjernici su primili Gospin škapular i posvetili se Gospi Karmelskoj, za čiju su se svetkovin sestre i oni pripremali Devetnicom molitava, psalama, himana i pjesama, kao i trodnevnom duhovnom obnovom.

Prvi dan duhovne obnove, subota, 13. srpnja, misno slavlje uz homiliju, predvodio je don Stjepan Bolkovac, SDB, koji je u homiliji govorio o Božanskoj mudrosti koja je čovjeku potrebna da ima u sebi mir i radost i da se susretne s Bogom i sa drugima. Drugi dan, u nedjelju, 14. srpnja, vlč. mr. Andrija Miličević, koji je slavio misu i propovijedao, govorio je nadahnjujući se na misnim čitanjima,  o milosrdnom Samaritancu koji je Isus, i o svakoj osobi koja treba našu pomoć i kojoj smo mi bližnji. U predvečerje Gospe Karmelske, u ponedjeljak, 15. srpnja, don Mihovil Kurkut, SDB, predslavio je sv. misu i razmišljajući nad Božjom riječi, uočio je da nam Bog dopušta kušnje, napasti i nepravde da bi nas ojačao u vjeri, a s druge pak strane, od nas traži da mu sve dademo, jer je On to za nas prvi učinio. Gospa Karmelska nas na tom putu prati, vodi i ohrabruje.

Ovogodišnji karmelski mladomisnici: o. Krešimir Josip Bahmec, OCD, i o. Nikola Grizelj, OCD, posjetili su u nedjelju, 30. lipnja 2019. godine svoje susestre u Stepinčevom Karmelu i slavili euharistiju, te zahvalili Majci Božjoj Karmelskoj i sestrama na daru svećeništva.

Misno slavlje predvodio je o. Krešimir Josip, a propovijedao je o. Nikola. Uz njih su bili ministranti: Luka, Šimun, Lea i Lena, a s. Božica Alojzija Britvec i djevojka Ivona Kubola pročitala su misna čitanja. Zbor sestara karmelićanki animirao je pjesmom misno slavlje.

Misao vodilja nedjeljnih čitanja bila je: duhovni poziv, nasljedovanje Krista. Govoreći na tu temu o. Grizelj je rekao i ovo: „Idemo odmah u srce stvari. Božja riječ je konkretna, danas govori o nasljedovanju Krista. Nije to tek informacija, nego Bog govori nama, meni i tebi: ‘Pođi za mnom!’ (budi sav/sva moja). Zamisli situaciju da šetaš Zagrebom i netko ti od ljudi priđe i kaže ove riječi koje možemo prevesti i predaj mi svoj život u potpunosti. Što bi mu rekli? Taman posla, ohladi… Dakle da bi nekoga uzeo za ozbiljno nije važno samo što se govori nego tko govori. Tko je Isus da se usudi reći ove riječi. Tko je Isus? To je temeljno pitanje kršćanstva. Važnije je odgovoriti na to pitanje nego na pitanje: ‘Što je Isus govorio i što je radio?’ To je drugotno pitanje.

Tko si ti Isuse? Zašto i kamo da te slijedim? Odgovori na ova pitanja su temelji našeg kršćanskog života, temelji našeg svakodnevnog života.

Ako smo jučer bili na misi onda se sjećamo Isusovog pitanja: Što vi kažete tko sam ja?, a čuli smo i Petrov odgovor koji nije produkt njegovog mozganja niti razmišljanja, nego mu je u usta stavljen odozgor, od Boga: ‘Gospodine, ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga, ti si Bog.’ Sam Bog Otac svjedoči za Isusovo božanstvo. Bog ti kaže: ‘Pođi za mnom!’

Potražimo u današnjem evanđelju zašto i kamo da ga slijedimo,“ naglasio je mladomisnik, i u nastavku rekao da nasljedovati Isusa znači s njim raditi za spasenje svijeta, poći njegovim putem: preko muke i križa doći do radosti uskrsnuća. Za mnoge je taj Učiteljev put težak jer gledaju samo križ i muku, a uskrsnuće zaboravljaju. No, u snazi Duha Svetoga i s Isusom, taj put nije težak jer nas čini slobodnim za Boga i čovjeka, za Božje Kraljevstvo u nama i oko nas.

Isto tako, propovjednik se osvrnuo na prvo čitanje gdje je uočio model nasljedovanja Isusa. Tako je u Iliji vidio sliku Isusa, a u Elizeju sliku svih onih koji žele biti Isusovi. Osvrnuo se na Elizejevo bogatstvo: dvanaest jarmova volova, koje nas može udaljavati od Gospodina, kao i razne druge navezanosti, jarmovi, koje ćemo žrtvovati Gospodinu i slijediti ga, uz Božju pomoć.

„Tada Ilija (slika Isusa) baca na njega svoj plašt i on dobiva snagu da žrtvuje, da napusti svoje bogatstvo kako bi mogao potpuno služiti Bogu. Ovo je zanimljivo jer se vjerovalo da nečija odjeća predstavlja samu osobu i predstavlja nešto od snage te osobe (kao relikvija). Elizej obučen u Ilijinu snagu uspijeva napustiti jaram ropstva. Sestre i svi mi koji nosimo škapular naše majke nije li to upravo to da mi njenom snagom, zagovorom uspijevamo biti vjerni Isusu unatoč svemu… Ma još više od toga, mi smo se u krštenju obukli u samoga Isusa i često se hranimo njegovim presvetim tijelom i Isus je naša snaga kojom ostavljamo ono što nas od njega udaljava. Isus zove, mi se odazivamo, on djeluje u nama i oslobađa nas i osposobljava da ga slijedimo,“ posvjedočio je o. Nikola.

A onda je poručio prisutnima između ostalog, da drugima pokažu Isusa, da ga radosno slijede i da posvjedoče svojim životom: „da ništa u ovome svijetu nije ljepše od toga, da unatoč svim brigama, čovjek bude Božji, da bude Isusov,“ rekao je mladomisnik.

Na kraju misnoga slavlja mladomisnici su podijelili vjernicima i  sestrama zajednički i osobni mladomisnički blagoslov, predstavili su se vjernicima i preporučili se u molitve.

Tu je bio i bratsko-sestrinski susret u govornici, uz radost zajedništva i novih nada na putovima Gospodnjim.

Zagrebački pomoćni biskup msgr. dr. Ivan Šaško predvodio je na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, u petak, 28. lipnja 2019. godine, u svetištu Majke Božje Karmelske, u Stepinčevom Karmelu u Brezovici, svečano misno slavlje i Obred doživotnih zavjeta s. M. Agneze od Svete Obitelji (Ane Barišić). Uz njega je bilo oko petnaestak suslavitelja: svećenika, redovnika, bogoslova, ministranata i čitača. Među njima su bili: o. Srećko Rimac, OCD, provincijal Hrvatske karmelske provincije sv. Oca Josipa, o. Jakov Mamić, OCD, duhovni Asistent Udruge bl. Alojzije Stepinac, vlč. Ante Rotim, dugogodišnji župnik s. M. Agneze, zlatojubilarac, vlč. Ivan Torbar, sadašnji  župnik u župi s. M. Agneze, u Donjoj Lomnici, don Stjepan Bolkovac, SDB, o. Ivan Magdić, SMM, vlč. mr. Andrija Miličević, vlč. Željko Nestić, župni vikar, vlč. Ante Bojanić, mladomisnik, karmelićani bogoslovi: br. Ivan Živković, OCD i br. Stanko Pažin, OCD, kao i čitači: Tomislav Skender, Dora Nestić i Ivona  Kubola, uz ministrante i ministrantice.

Na početku misnoga slavlja don Bolkovac, SDB, pozdravio je Oca Biskupa i zaželio mu dobrodošlicu, kao i prisutnima, osobito roditeljima s. Marije Agneze: majci Anđi i ocu Vladi, te njezinoj braći i sestrama. Msgr. Šaško je objedinio svetkovinu Presvetog Srca Isusova sa slavljem svečanih doživotnih zavjeta s. Marije Agneze, te u uvodnim mislima rekao i ovo:

„Draga braćo i sestre u Srcu Isusovu! U njemu živimo zajedništvo današnje svetkovine, otajstvo Božje ljubavi i poziva koji se očituje naročito u polaganju svečanih zavjeta sestre Marije Agneze od Svete Obitelji, koju pozdravljamo i za nju zahvaljujem Gospodinu.

Njezini se zavjeti ostvaruju u konkretnosti ove zajednice sestara karmelićanki. Zato Vama priorice, sestro Ilijana Terezija, i svakoj sestri čestitam na današnjemu, ali i na svim ovogodišnjim slavljima zavjeta te prenosim pozdrave našega zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Josipa, pozdravljajući Tebe, dragi provincijale Srećko, vas velečasna gospodo župnici i ostala braćo svećenici; vas, dragi roditelji, braćo i sestre, rodbino sestre Marije Agneze, sestre redovnice i svi dionici ovoga zagrljaja neba i zemlje.

Isusovo Srce jest sam Isus, utjelovljena Riječ Božja i Spasitelj koji je svojom žrtvom na križu, uskrsnućem i darom Duha Svetoga poveznica neba i zemlje, zajedništvo sa svojim nebeskim Ocem i vječnošću…“

A u homiliji, koju je iščitao iz liturgijskih tekstova svetkovine Presvetoga Srca Isusova: (Ez 34, 11-16; Ps 23, 1-6; Rim 5, 5-11; Lk 15, 3-7), Otac Biskup je govorio o prispodobi o izgubljenoj ovci u dvije inačice: „Jednu donosi evanđelist Matej, koji na kraju zaključuje: ‘Posreći li mu se te je nađe… raduje se zbog nje.’ (Mt 18, 13). Druga je inačica ova svetoga Luke, koja nam je upravo naviještena, a u kojoj se kaže: ‘A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan…’ Ono što je za Mateja vjerojatnost, mogućnost, za Luku je stvarnost, postignut cilj.

Evanđelist Luka time iznosi prekrasnu činjenicu: Samo jedno izgubljenomu čovjeku, zalutalomu učeniku omogućuje pronaći Božju ljubav: ne njegove noge ni njegove odluke, nego milosrdni Božji zahvat, njegova inicijativa kojom odlazi tražiti i kojom ga stavlja na svoja ramena, jer njegove noge nisu dovoljno sigurne, jer ne znaju pronaći put do Gospodina.

Osim toga, u ovoj prispodobi ima nekoliko motrišta… Ta motrišta vrijede u trenutku izgubljenosti, traženja i nađenosti. I, osim radosti pastira, ne zaboravimo motrište pronađene ovce na Isusovim ramenima; osjećaje čovjeka u Božjim rukama, nošen radošću na Božjim ramenima,“ naglasio je propovjednik i nastavio da je zanimljivo Isusovo pitanje s početka Evanđelja: „Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe?“ „Skoro da nam može pobjeći odgovor: Isuse, rijetko bi tko tako učinio. Nije razborito – mislimo mi – ostaviti devedeset i devet u pustinji, u opasnosti, da bi se tražila jedna izgubljena; pa ako ju se i nađe, možda je već mrtva… Ali Isus nastavlja kao da je takav postupak traženja jedne uobičajen. No, on govori baš zato da bismo ljubav promatrali kao redovitost.

Isusova prispodoba dodatno gubi smisao, ako se pronađemo među onih devedeset i devet, a ne vidimo se u jednoj, izgubljenoj. Isus nam, dakle, pokazuje da nas ljubi ljubavlju koja ne proizlazi iz naših postavki i koja ističe jedincatu vrijednost svakoga čovjeka.

Sveti Augustin nam je ostavio ohrabrujuću molitvenu misao: „Gospodine, došao si nas tražiti, kada smo Te tražili; došao si nas tražiti, da bismo Te tražili.“

Potom je biskup Šaško govorio o Božjoj sebedarnoj ljubavi koja traži svakoga čovjeka i koja ima posebnu moć potaknuti našu slobodu da tražimo tako da i mi, u svoje vrijeme, postanemo zaljubljeni u Gospodina; zaljubljenici koji bez njega ne možemo.

Isto je tako naglasio da taj stav očito treba usmjeravati naše crkveno djelovanje, naš pastoral, molitvu i kontemplaciju: i da smo ljudima koji osjećaju izgubljenost pozvani pristupati, nošeni Božjom ljubavlju, kao: navještaj, znak, kao služitelji njegova milosrđa.

„U ovoj svetkovini živimo osobni odnos s Isusovom blizinom, u ljepoti i sigurnosti da smo na njegovim ramenima. Dok nas drži umorne i izranjene, bliži smo mu, dok nam govori onako kako Bog govori u prihvaćanju i u zagrljaju. Ta slika dovodi blizu Božju riječ i našu riječ, Božji pogled i naš pogled.

To je stvarnost čovjeka i istina o nama: Kada idemo svojim putom bez Boga, završavamo u izgubljenosti i umoru, ali Bog od nas ne odustaje. Daruje nam svoga Sina koji nas traži, prolazi našim putovima ljudskosti, doživljava našu ranjenost, uzima na sebe našu muku, da bi nam govorio, tješio nas i da bi nam pokazao svijet u Božjim očima.

Sjetimo se kako je u Godini milosrđa pater Rupnik napravio amblem na kojemu je prikazan Krist koji nosi čovjeka poput janjeta, a u toj blizini toliko su bliski da im je jedno oko zajedničko: to je darovani Božji pogled, darovana snaga i darovano srce Boga čovjeku! To je moguće osjetiti samo na Kristovim ramenima…

Ovom svetkovinom obnavljamo tu darovanost. Ona je još vidljivija u pozivu i u odgovoru, slavljenomu u svečanome zavjetovanju sestre Marije Agneze od Svete Obitelji,“ ustvrdio je Otac Biskup.

Isto tako je rekao da je lijepo što se ovo slavlje svečanih zavjeta događa na svetkovinu Božjega Srca, uz Božju riječ koja govori o ljubavi Božjega Jaganjca prema janjetu, o radosti spašenosti i zajedništva. A baš to sažima ime sestre Marije Agneze od Svete Obitelji, koje povezuje cijelo otajstvo Isusa Krista, otajstvo Božje ljubavi u Kristovu utjelovljenju, počevši od Blažene Djevice Marije, preko otajstva Svete Obitelji (i župe Svetih Triju kraljeva), do vazmene proslave u kojoj je Jaganjac pobijedio grijeh i smrt i uveo nas u zajedništvo vječnoga života, misli su propovjednikove.

I na kraju msgr. dr. Šaško je sažeo poruku liturgijskih čitanja i ukomponirao ih u našu svakidašnjicu rekavši: „Bog po proroku Ezekielu ističe središnju rečenicu: Sam ću pâsti ovce svoje i sam ću im dati počinka. I zatim to raščlanjuje u pet koraka: potražiti izgubljenu; vratiti zalutalu; poviti ranjenu; okrijepiti nemoćnu; bdjeti nad jakom. Predivan je to program ne samo za pastire, nego za svakoga vjernika, jer je svatko na svoj način odgovoran za druge; program u pet snažnih glagola: potražiti, vratiti, poviti, okrijepiti, bdjeti. Okvir u koji se ti glagoli smještaju ostaje: pâsti i dati počinka. Tako vidimo da je cilj svega djelovanja počinak ispunjen Bogom.

S druge strane, u Evanđelju je cilj zajednička radost pronađenosti, radost zbog povratka, radost zbog ponovnoga zajedništva. Dok u Starome zavjetu Bog jamči opstanak života, osobnu Božju zauzetost i stanovitu odvojenost od onih koji su zakazali, Evanđelje govori: Radujte se sa mnom! Nije riječ samo o brizi koja preuzima konce u svoje ruke, nego je najveći doseg zajednička radost u Gospodinu. Spojene, dvije kategorije daju dragocjenu sliku današnje svetkovine: počinak u Gospodinu i radost u zajedništvu; nošenost na Kristovim ramenima i mir u Svetoj Obitelji, ovoj oko oltara, ovoj u zajednici Karmela. Amen,“ poručio je propovjednik.

Nakon upita i Litanija Svih svetih, s. Marija Agneza je položila svoje svečane doživotne zavjete u krugu svoje redovničke obitelji i pred svim prisutnim sudionicima liturgijskog slavlja. Ujedno je primila crni veo, znak posvemašnje pripadnosti Gospodinu i postala punopravni član karmelske redovničke obitelji.

Na kraju misnoga slavlja vlč. Ivan Torbar, svečanozavjetovaničin župnik u Donjoj Lomnici, uputio joj je srdačne čestitke u ime župe i u svoje ime, te joj zaželio između ostalog da njezin karmelski život bude odsjaj života Srca Isusova.

Prije završnog blagoslova, don Bolkovac je zahvalio Ocu Biskupu na nadahnutoj homiliji i na liturgijsko-duhovnom zajedništvu, kao i prisutnima, osobito gospodinu Draženu Barišiću, gradonačelniku velikogoričkom i njegovoj supruzi Nikolini, te gospođi Marini Pucević, predsjednici gradske četvrti Brezovica i gospodinu Jurici Greguriću, izaslaniku gospodina Milana Bandića, zagrebačkog gradonačelnika.

Misno slavlje animirale su sestre karmelićanke skladnim pjevanjem, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a narod im se pridružio, uz osobne čestitke s. Mariji Agnezi.

Prijateljski susret s Ocem Biskupom u govornici nije izostao, uz aktualnosti iz života Crkve, te uz preporuke u molitve, kako čitamo i u samostanskoj Knjizi dojmova: „U zahvalnosti Gospodinu za dar s. Marije Agneze od Svete Obitelji, koja je položila svečane zavjete, radosno slaveći otajstvo Božje ljubavi i otkrivajući ljepotu zagrljaja Krista koji nas nosi na svojim ramenima, preporučujem zajednici sestara nakane naše Nadbiskupije, duhovna zvanja, a osobito kanonizaciju bl.  Alojzija Stepinca.  U djetinjoj molitvenoj blizini, + Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački.“

S. M. Agneza od Svete Obitelji rođena je 1988. u Zagrebu, a živjela je u Gradićima kraj Velike Gorice, u dobroj katoličkoj obitelji. Najstarija je od osmero braće i sestara, djece Vlade i Anđe Barišić. Završila je srednju ekonomsku školu i tragala je za Gospodinom. Privlačio ju je molitveno-kontemplativni život. U Stepinčev Karmel ušla je 2013. godine i tu uspješno završila karmelsku formaciju, te je 2016. godine položila privremene zavjete, a jučer, 2019. godine, svečane doživotne i nastavila tragati za Vječnim.

I ovogodišnji zagrebački, varaždinski i bjelovarsko-križevački mladomisnici, njih desetorica, koji su bili u mogućnosti, pod vodstvom svog duhovnika prečasnog Vlade Razuma, zahvalili su, u utorak, 25. lipnja 2019., svečanim koncelebriranim euharistiijskim slavljem, dragom Bogu, Majci Božjoj Karmelskoj i sestrama karmelićankama na daru svećeništva.

Mladomisnik vlč. Majk Rušec iz župe sv. Franje Ksaverskog, Vugrovec, predvodio je misno slavlje i u uvodnim mislima spomenuo se triju radosti ovoga dana. To su: godišnjica posvete ove crkve Majke Božje Karmelske; zahvala sestrama za molitve i žrtve tijekom njihovih šest godina svećeničke formacije, kao i zahvala dragom Bogu, uz Dan državnosti, za  sve branitelje i heroje koji su svoj život položili za slobodu Domovine.

Nadahnjujući se na misnim čitanjima Posvete crkve (usp. Iz 56, 1. 6-7­; Heb 12, 18-19, 22-24; Iv 2, 13-22), mladomisnik vlč. Mladen Cikač, iz Varaždinske biskupije, župa Pohoda BDM, Macinec, govorio je o potrebi crkve, hrama, za susret s Gospodinom. Tako je između ostalog rekao i ovo: „Sestre slave danas Dan posvećenja svoje crkve. Crkva nam je potrebna da budemo intimno s Bogom. Potrebno je da svaka crkva bude dom molitve, dom susreta s Bogom. Ono što trebamo preispitati jest naš trgovački odnos s Bogom. Često se čini da su ova mjesta slična trgovinama… Tako dolazimo često i u crkvu, tražeći od Boga svoju vlastitu korist: da naši problemi više ne postoje, da naše kušnje nestanu, da nas naši križevi ne pritišću,“ rekao je propovjednik.

Potom je još pojasnio taj trgovački odnos s Bogom u molitvi i u svakidašnjem životu. Spomenuo je uspješne dane kada su i molitva i poslovi blagoslovljeni i kada molimo zbog koristoljublja. No, kad nam molitva i posao ne idu, nerado molimo, i čini nam se da Gospodin za nas ne mari.

Isto tako pojasnio je kako moliti, a da to ne bude trgovački odnos s Bogom i kakve žrtve paljenice treba prinositi na oltar da one budu sjedinjene s Isusovom žrtvom, a ne odraz trgovačkog odnosa. Jednostavno je potrebno reći dragom Bogu što nas tišti, koji križevi su nam teški, koje kušnje nam stoje na putu, ne postavljajući Bogu nikakve zahtjeve i uvjete. „Izbjegnimo napast individualizma i sebičnosti koja nas zasljepljuje da ne vidimo brata i sestru, naše bližnje koji sjede u klupi do nas,“ naglasio je vlč. Cikač.

I na kraju, propovjednik je podsjetio, osvrnuvši se na čitanje iz Poslanice Hebrejima, koje govori o nebeskom Jeruzalemu, da  smo Crkva, a ne individualisti, i da kao takvi želimo doći u Nebesku Crkvu i odvojiti se od sebičnog i trgovačkog odnosa s Bogom.

Misno slavlje animirale su sestre karmelićanke skladnim pjevanjem, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a slavlje je završilo svečanim mladomisničkim blagoslovom i  Peričinom skladbom: „Do nebesa nek’ se ori.“

Tradicionalno druženje u govornici nije izostalo, zna se, kao niti zahvale i preporuke mladomisnika u daljnju, još potrebniju, molitveno duhovnu pratnju.

Mlade harfistice, učenice Glazbene škole Pavla Markovca iz Zagreba, pod vodstvom svoje profesorice, gospođe Mirte Lice, mag. muz., održale su na uočnicu Spasova, u srijedu, 29. svibnja 2019. godine, u samostanskom svetištu Majke Božje Karmelske, prekrasni koncert i oduševile bogatim glazbenim programom i izvedbom sve prisutne, a posebno sestre karmelićanke. To je bila ujedno i umjetnički-duhovna priprema za svetkovinu Uzašašća: zvucima harfe do Isusovog Uzašašća u nebo!

              Koncert je otvorila najmlađa učenica Glazbene škole, Marta Žuvić, polaznica III. razreda, skladbom: Nocturno od M. Grandjanya. Zatim je nastupila učenica IV. razreda, Iskra Đuđik, i odsvirala: The minstrel’s adieu to his native land od J. Tomasa. Tu je bila i Gloria Galić, učenica IV. razreda i obradovala prisutne dvjema skladbama: Etidom br. 13 od P. Houdya i Sonatinom br. 6, Adagio, od J. L. Dusseka. Iva Džaić, iz V. razreda, svirala je Etidu br. 6 od N. Ch. Bochsa i Sonatinu br. 4 od J. L. Dusseka. Gabriela Hodžić, učenica I. razreda srednje Glazbene, obdarila je slušatelje: Etidom br. 3 od J. S. Bacha/Grandjanya i Dukeom od B. Andresa. Isto tako Barbara Mihelić, iz III. srednje, oduševila je prisutne trima skladbama. To su: Etude de concert od F. Godefroida, Romance br. 3 od E. Parisha – Alvaresa i Clair de lune od C. Debussya. Učenica privatne glazbene škole Monika Krijan odsvirala je Comptine d’un autre ete od Y. Tiersena, a prof. Mirta Lice obogatila je i oplemenila čitavi koncert harfistica, kao i molitveni život sestara karmelićanki, dvjema izvrsnim skladbama: Prelude in C od J. S. Bacha i Psalmom 42/M. J. Nystrom: Kao košuta.

Dotaknuti i poneseni zvucima harfe, kao i susretom s mladim harfisticama, sestre i vjernici pripremili su se na izuzetan način, bogatom vigilijom, za svetkovinu Uzašašća Gospodinova u nebo i proslavili ga Večernjom Časoslova, kao i svečanim misnim slavljem i cjelodnevnim klanjanjem.

              Misno slavlje, u četvrtak, na Spasovo, 30. svibnja, predvodio je vlč. Vladimir Cvetnić, župnik u zagrebačkoj Odri, uz asistenciju studenta Tomislava Skendera, a čuvarice svetišta su pjevanjem animirale misno slavlje, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, dok su im se vjernici pridružili.

              U prigodnoj homiliji vlč. Cvetnić je, između ostalog, naglasio i to da je Uzašašće kruna Isusovog djelovanja na zemlji. „Isus je ušao u nebesku slavu da nam pripravi mjesto i da i nas povede k Ocu…  Isus nam je pokazao cilj i put kojim do njega dolazimo. Uzašao je k Ocu i ostao je trajno s nama. Dao nam je Duha Svetoga da nas poučava o svemu. Isus sve čini radi našega spasenja,“ rekao je propovjednik i poručio prisutnima da i oni sve čine za vječnu Domovinu, u zajedništvu s Kristom Isusom i da s njim putuju tamo gdje ih čeka toplo Srce nebeske Majke.

Šibenski biskup u miru msgr. Ante Ivas predvodio je, u petak, 24. svibnja 2019. godine, na blagdan Marije Pomoćnice, svečanu euharistiju u prigodi doživotnih zavjeta s. Marije Estere od Otajstvene Ljubavi, OCD, (Ksenije Marinković) i 80-te obljetnice dolaska prvih bosonogih karmelićanki na tlo Hrvatske, u Brezovicu: s. Regine Terezije od Isusa (Karole Trbljanić) i s. Marije Josipe od Milosrdne Ljubavi, OCD, (Margarete Laufer). Uz njega je bilo oko petnaestak suslavitelja: svećenika, redovnika, đakona, bogoslova i ministranata. Među njima i: o. Srećko Rimac, OCD, provincijal, fra Josip Ivanović, OFMConv iz Splita, duhovnik Marijine legije prezidija Gospe Žalosne, don Stjepan Bolkovac, SDB, ravnatelj salezijanaca, don Roko Glasnović, tajnik biskupa Ivasa, vlč. Ante Rotim, svećenik u miru, dr. sc. Stjepan Rusan, župnik, mr. Mijo Matošević, supsidijar, vlč. Andrija Vrane, voditelj Kursilja, o. Ilija Tipurić, OCD, župni vikar, mr. Andrija Miličević, duhovnik bogoslova, vlč. Željko Nestić, župni vikar, br. Krešimir Josip Bahmec, OCD, đakon, br. Ivan Živković, OCD, br. Lovro od svetog Josipa, OCD, te Tomislav Skender, čitač i ministrant, uz ostale.

Misno slavlje pratile su svojim skladnim pjevanjem čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a don Stjepan Bolkovac, uputio je srdačnu dobrodošlicu „Ocu Biskupu koji propovijeda u stihu i prozi i pokazuje put našoj nozi,“ zatim majci Sonji Marinković i svima prisutnima. Biskup Ivas je posvjedočio da je u duši od malena karmelićanin, jer je štovao Gospu Karmelsku, Gospu od Okita, za koju mu je djed rekao: „Slušaj, sinko, kako Okit govori!“

„,Znamenje veliko pokaza se na nebu. Žena odjevena suncem…“’Crkva u tom ,znamenju velikom’ oduvijek prepoznaje Gospu Mariju. Smijemo li stoga, nakon čitanja Knjige Otkrivenja sv. Ivana apostola, ovo vaše, ovo naše slavlje, ovu radost Crkve (u hrvatskom narodu), danas započeti ovako: ,I pokaza se, ovdje na nebu Stepinčeva Karmela, u Gospinoj Brezovici, znamenje veliko: Žena, Gospa Marija, majka Gospodina našega i naša majka, koja nas je darom Raspetoga rodila pod križem…, zaodjeva evo svoju kćer Esteru (od Otajstvene Ljubavi) onim Suncem kojim je ona bila od Boga odjevena… I kruni joj glavu vijencem od 12 zvijezda, kojim je ona okrunjena…! Da uz zagovor i pomoć njezine majčinske ljubavi (danas na blagdan Gospe Pomoćnice), bude svetim ,vječnim zavjetima’ vezana i uvedena u neraspadljiv Savez ljubavi sa svojim Zaručnikom… njezinim Sinom, Bogom koji je postao čovjekom; Bogom koji je htio biti Zaručnikom svoga naroda, kako nam svjedoči Sveto pismo: ,Zaručit ću te sebi dovijeka. Zaručit ću te u pravdi i pravu, u nježnosti i ljubavi. Zaručit ću te sebi u vjernosti i ti ćeš spoznati Gospodina…’ (Hošea 2, 21). Stoga, danas s. Estera smije reći:  ,Evo me, zvao si me, Gospodine… Želim nasljedovati Krista kao svoga Zaručnika i u svojoj odluci ustrajati do smrti.’ Nadodao bih i preko smrti, zauvijek u Božjoj vječnosti!,“ započeo je svoju homiliju Otac Biskup, nadahnjujući se na blagdanskim misnim čitanjima. (usp. Otk 12, 1-3. 7-12ab. 17).

A onda je ustvrdio da Krist Zaručnik donosi zaručnici svoj zaručnički dar, a to je: život, novost života, život u izobilju. (usp. Iv 10, 11). Isto tako je naglasio da se ne radi o nikakvom materijalnom, reklamnom i prolaznom izobilju, već o duhovnom izobilju kojim nas Zaručnik obdaruje svojim tijelom i krvlju, svojim Duhom, svojim životom, samim sobom. I to je njegov zaručnički dar čovjeku, narodu i svijetu, jer poput Presvete Djevice Marije, svi smo mi miljenici Božji.

Govoreći o svadbi u Kani Galilejskoj, čiji ulomak donosi Evanđelje blagdana, (Iv 2, 1-11), voditelj slavlja je između ostalog rekao i to da je svadba veliko, najveće i sveto slavlje ljubavi, tog najvećeg dara kojim Stvoritelj daruje svakoga čovjeka, kako bi čovjek bio njegova slika i da zapravo slaviti svadbenu ljubav znači slaviti Trojedinoga Boga. Isto tako je naglasio da nam je danas, „naš Bog koji je Ljubav, pripremio Gozbu, svadbenu Gozbu… Gozbu Vazmenu… Gozbu Jaganjčevu. To je najdublja i najradosnija Tajna naše vjere… Tajna, Otajstvo, Božji zahvat kojim Bog sebi združuje i sjedinjuje svoja stvorenja, sve ljude svijeta… To je bila i ostaje zavazda najveća čežnja Božje ljubavi, Božjega srca: ,Svom sam dušom čeznuo ovu gozbu blagovati s vama. ‘ (usp. k 22, 15).“ I to je najveći čas Isusova života jer po Euharistiji Bog je zauvijek među nama, da bismo mi mogli biti uvijek u njegovu zajedništvu, i od punine njegove obilato dijeliti i darivati ovaj svijet,  da bi postao bolji, svetiji, Božji. Na to su posebno pozvane sestre, da bi Krista izbliza slijedile i s njim spašavale svijet i bogatile ga njegovom ljubavlju, njegovim darivanjem, njegovom molitvom i žrtvom, jer Zmaj velik nastoji svojom lukavošću i svim sredstvima poremetiti Božje djelo među ljudima, u našem narodu, u Europi, svijetu, pa čak i u Crkvi, misli su propovjednikove.

No, raspeti i uskrsli Krist ga je na križu, svojom smrću i uskrsnućem pobijedio, i ostaje zauvijek sa svojom Crkvom i sve nas poziva na svoju Gozbu Jaganjčevu. S nama je na poseban način Djevica Marija koja je sudjelovala u Kristovu djelu spasenja svijeta i koja prati Crkvu i svijet svojom majčinskom ljubavlju, pomoću i zagovorom.

Na kraju homilije, msgr. Ivas je naglasio i ovo: „Veliki sveti čovjek Božji Alojzije je prije 80 godina, u teškim vremenima i nepovoljnim prilikama za narod i Crkvu, baš zbog toga, pozvao upravo Gospine sestre da otvore Karmel ovdje u Zagrebu, u Brezovici: ,Vruće želimo’ rekao je tada, ,da ovo bude kuća iz koje će se dizati molitve pred Lice Gospodnje kao miomirisni tamjan. A onda će nebesa rositi odozgor i oblaci milosti Božje će dažditi Crkvu zagrebačku i cijeli hrvatski narod! Bit će to za me najsretniji čas… Neka ovaj Karmel bude oaza molitve, žrtve i ljubavi za svećenike i duhovni preporod hrvatskog naroda.’ I bi tako. Bogu neka je hvala i slava! Hvala vam, drage sestre, na ustrajnosti i vjernosti, Bogu, Gospi, svome pozivu i poslanju…, i željama našega blaženika Alojzija, do danas… Molimo danas za vašu ustrajnost.“

Potom se Otac Biskup obratio s. M. Esteri, izrazio radost Crkve zbog njezinog ulaska, po svečanim doživotnim zavjetima, u Otajstvo Božje ljubavi; kao i radost Gospe od Gore Karmela, čijim bosonogim sestrama ju je Gospodin pridružio. Zna se, da bi u tišini Karmela, s Gospom osluškivala Božju Riječ, stajala pred njegovim licem i vapila za Božje milosrđe i za duhovni preporod svoga naroda… Jer: „Bog vas treba, Gospa vas treba. Mi, Crkva u hrvatskom narodu vas treba…, rekao bih: ,krvavo vas trebamo…’ da bi Božje sunce grijalo i svjetlo Božje obasjavalo i milost njegova stišavala olujno more i razgonila oblake i tmine koje se i danas, prijeteći, gomilaju nad nebom i morem našega naroda… Da unatoč svemu, ostanemo u vjeri postojani i nepokolebljivi… kao i naš veliki blaženik, utemeljitelj i trajni zagovornik ovoga Karmela, (sveti) mučenik kardinal Alojzije Stepinac…, Viktor…, pobjednik!… I tako opstanemo! Amen!,“ poručio je biskup Ivas.

U tom duhu i s povjerenjem u svog Zaručnika, s. M. Estera je nakon upita i Litanija Svih svetih položila svoje doživotne zavjete u ruke s. Ilijane Terezije od Karmelske Gospe, primila je od Oca Biskupa svečani blagoslov i crnu koprenu, te se pridružila Zajednici bosonogih sestara karmelićanki u Stepinčevom Karmelu, u Brezovici.

Na kraju misnoga slavlja uputio je don Bolkovac zahvalu dragom Bogu, Majci Božjoj, Ocu Biskupu, majci Sonji i svima prisutnima, a zbor se pridružio pjesmom: „Marijo, svibnja Kraljice,“ dok su se na rešetki redale čestitke svečarici.

Zanimljiv je bio i prijateljski susret u govornici s Ocem Biskupom i njegovim tajnikom don Rokom Glasnovićem, uz aktualnosti iz života Crkve i male radosti svakidašnjice.

Marija Estera od Otajstvene Ljubavi (Ksenija Marinković), rođena je 1976. godine u Splitu. U Karmel je ušla 2013. godine, uoči Stepinčeva. Prve svete zavjete položila je 2016. godine, na spomen Majke dobroga savjeta. S Pomoćnicom kršćana, kad je položila svečane doživotne zavjete, zaplovila je oceanom Otajstvene ljubavi i povukla za sobom mnoge.

Đakovačko-osječki nadbiskup metropolit msgr. dr. Đuro Hranić predvodio je svečanu euharistiju i obred zavjetovanja s. Marije Karmele od  Riječi  Božje (Blaženke Bašić), u četvrtak, 25. travnja 2019., u Stepinčevom Karmelu. Uz njega je bilo više od dvadesetak suslavitelja: svećenika, redovnika, đakona, bogoslova i ministranata. Koncelebrirali su, između ostalih, vlč. Domagoj Lacković, tajnik nadbiskupa Hranića, o. Srećko Rimac, OCD, provincijal Hrvatske Karmelske Provincije sv. Oca Josipa, vlč. Mato Matasović, župnik s. M. Karmele u Slavonskom Brodu,  p. Petar Galauner, DI, prof. dr. sc. fra Ivan Karlić, OFMConv, preč. Stjepan Bradica, kanonik, preč. gosp. Ivan Topolnjak, dekan, p. Ivan Mandić, SMM, o. Vinko Mamić, OCD, o. Jakov Kuharić, OCD, fra Ivan Matić, OFM, fra Petar Cvekan, OFM, p. Stjepan Horvat, CPPS, vlč. Branimir Budinski, župnik, vlč. Andrija Miličević, duhovnik bogoslova, vlč. Željko Nestić, župni vikar, br. Krešimir Josip Bahmec, OCD, đakon, br. Nikola Grizelj, OCD, đakon, bogoslov Zlatko Brauchler, DI, uz ministrante i ministrantice.

Riječima najpoznatije uskrsne antifone: „Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu,“ (Ps 118, 1-2), pozdravio je vlč. Nestić i zaželio dobrodošlicu ocu Nadbiskupu Đuri, kao i svima prisutnima, osobito svećenicima, majci Mariji, braći: Ivanu, Tomislavu i Boži, te  sestri Ivanki s. M. Karmele. Isto tako je uskliknuo: „Blagoslovljeni svi vi, koji dolazite u ime Gospodnje!“ A oca Nadbiskupa je zamolio: „Preuzvišeni oče Nadbiskupe, izvezite nas na pučinu i povedite u Slavlje Crkve i Neba!“ I otac Nadbiskup je to učinio i potvrdio osobito snažno svjedočkom homilijom čija je misao vodilja bila: „Vi ste tomu svjedoci!“ (Lk 24,48), iz Evanđelja vazmenog četvrtka.

Govoreći o susretima s uskrslim Isusom dvojice učenika u Emausu, kao i žena kod praznog groba, te apostola u Jeruzalemu, nadbiskup Hranić je naglasio važnost zajednice za vjeru pojedinaca. „Učenici su zajedno. Okupio ih je strah. Naime, toga prvoga dana u tjednu rano ujutro stigla je vijest da je Isusov grob prazan. Žene su govorile da im se na grobu ukazao anđeo i da im je rekao da je Isus živ… “ Isto tako otac Nadbiskup je iščitao četiri elementa tipična za ukazanja uskrslog Isusa i za pouskrsne susrete zajednice s Kristom. To su slijedeći elementi: „Scena se otvara s Isusovom inicijativom. On se pojavljuje u zajednici. Dolazi kroz tu bezizlaznu situaciju, kroz zatvorena vrata, stane Isus posred njih, smiruje ih svojim riječima i poziva da se dodirom njegova tijela uvjere da je to on, a ne neko njihovo priviđenje.

Učenici, u prvi mah ne prepoznaju Isusa. Luka inzistira na tjelesnoj stvarnosti Uskrsloga, na činjenici da Uskrsnuli koji im se ukazuje nije neko njihovo priviđenje, utvara ili duh. Zato Isus poziva učenike da ga dotaknu, kako bi se uvjerili da je to on osobno… Tek u drugom momentu, svladavši početna oklijevanja, učenici prepoznaju Isusa.

No, oni ne mogu razumjeti uskrsnuće samo osjetilnim znanjem, niti uskrsnuće možemo razumjeti ako ga želimo protumačiti na isključivo racionalan način. Da bi razumjeli ono što se dogodilo s Isusom, apostoli su morali ponovno slušati tumačenje Pisama i svega onoga što je u Pismima pisalo o njemu…

I na kraju uskrsli Isus svojim učenicima daje poslanje. Šalje ih u svijet kao svoje svjedoke,“ rekao je nadbiskup Hranić i ustvrdio da su ova četiri elementa na ovaj ili onaj način življena i kod s. M. Karmele: Isus je ušao u njezin život kroz zatvorena vrata, intervenirao je, pozvao ju je pojavila su se pitanja, strahovi. Isus je sve to smirio… Potom joj je otvorio pamet i srce da razumije Pisma u zajednici Misionara Krvi Kristove i da darom Sile odozgor krene za Uskrslim i postane svjedok njegova uskrsnuća od mrtvih.

Jednako tako naglasio je njezino svjedočenje za Uskrslog po svečanim doživotnim zavjetima: siromaštva, čistoće i poslušnosti u današnjem svijetu i u današnjem mentalitetu. Tako je između ostalog rekao i ovo: „Siro­maštvo znači nenavezanost srca na materijalna dobra, te život koji izbjegava i sva­ki privid luksuza. Takav je način života prava kritika mentaliteta današnjega svijeta koji funkcionira na principu fasciniranosti i zaokupljenosti posjedovanjem, komotnošću i luksuzom kao svrhom života. Zavjetovano siromaštvo vjernike učvršćuje u vjeri, a one pak koji nisu vjernici, potiče na promišljanje o smislu života.“

Govoreći o zavjetu čistoće spomenuo je da se u današnjem erotiziranom vremenu gdje se sve manje poznaje i poštuje institucija braka, svaki govor o čistoći doima natražno i smiješno. „No, upravo je Bogu posvećena čistoća znakovit poziv na relativiziranje stvarnosti koju je mentalitet vremena apsolutizirao? Redovnička je čistoća dakako dar koji valja živjeti u svoj poniznosti. Čist život nas čini slobodnijim za nese­bično i velikodušno darivanje Bogu i crkvenoj zajednici…“

Po redovničkoj poslušnosti, re­dovnik se suobličuje Kristu Gospodinu koji je svoje poslanje izvršio poslušno­šću Ocu. „Poslušnost je i kritika današnjemu apsolutiziranju slobode kojom se mo­derni čovjek želi pošto-poto neovisno, ponajviše samodopadno, ostvariti. Bogu posvećen život, življen u svoj ča­snosti, predanju i ljubavi, jest kao takav istinska snaga Crkve. On učvršćuje nje­zinu vjerodostojnost i već sada uprisutnjuje buduću stvarnost i potpuno zajedništvo s Bogom,“ naglasio je otac Nadbiskup.

A pri kraju poručio je s. M. Karmeli i prisutnima da dopuste da ih zahvati Krist Uskrsli, da uđu u otajstvo Božje ljubavi i milosti, te da poput apostolske zajednice, nakon Kristove smrti i uskrsnuća, postanu svjedoci novoga života. „Vi ste tomu svjedoci!“ (Lk 24,48).

Nakon homilije, upita i Litanija Svih svetih s. M. Karmela je položila svoje doživotne zavjete u ruke s. Ilijane Terezije od Karmelske Gospe, primila svečani Nadbiskupov blagoslov i crnu koprenu, te postala punopravni član zajednice Bosonogih sestara Reda Blažene Djevice Marije od Gore Karmela u Brezovici, čemu su svi prisutni bili svjedoci.

Velečasni Željko Nestić zahvalio je biranim riječima ocu Nadbiskupu na predvođenju misnoga slavlja i na zapaženoj homiliji i svjedočenju za Uskrslog, kao i svima prisutnima, a nećakinja novozavjetovanice, studentica Lucija Bašić i Marija Husar Rimac,  uputile su svoju glazbenu čestitku s. M. Karmeli. Uskrsnom  pjesmom: „Kraljice neba raduj se“, uz čestitanje svečarici završilo je misno slavlje.

Prijateljski susret s nadbiskupom metropolitom Hranićem i njegovim tajnikom vlč. Domagojem Lackovićem, u govornici, nije izostao, kao niti aktualnosti iz života Crkve, osobito Đakovačko-osječke nadbiskupije, uz preporuke u molitve.

Marija Karmela od Riječi Božje (Blaženka Bašić), rođena je 1973. godine u Slavonskom Brodu, u župi sv. Josipa radnika, od oca Petra, koji se 1990. godine preselio u nebo, i od majke Marije. Ima tri brata i jednu sestru: Ivana, Tomislava, Božu i Ivanku. Roditelji su ih odgajali u zdravom katoličkom duhu. U kući se posebno prakticirala molitva sv. krunice koja ih je okupljala, kao i pobožnost sv. Ocu Josipu. Sa 17 godina doselila se u Zagreb i tu završila srednju školu i pravni fakultet. Po zanimanju je magistra prava. Bavila se i glazbom i pjevala u crkvenim zborovima. Bila je aktivni član zajednice Krvi Kristove, gdje je djelovala kao suradnik Misionara Krvi Kristove i kao animator za mlade. Godine 2012., na Josipovo ulazi u Stepinčev Karmel u Brezovicu, a 2015. godine polaže svoje prve zavjete i svojom molitvom živi i radi za mnoge.

Svečanim euharistijskim slavljem, koje je predvodio o. Stjepan Vidak, OCD, prior karmelićana u zagrebačkim Remetama, uz asistenciju bogoslova Marka Maglića, OCD, i ministrantice djevojčice Marije Marić, proslavile su sestre karmelićanke i vjernici, u utorak, 19. ožujka, svetkovinu sv. Josipa, zaštitnika Crkve, Domovine, Hrvatske karmelske provincije i na poseban način Stepinčevog Karmela. Čuvarice svetišta, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, uzveličale su slavlje svojim skladnim pjevanjem.

Poziv, poučljivost i vjera sv. Josipa bile su tri okosnice Josipova života koje je otac prior uprisutnio nazočnima u nadahnutoj homiliji. Govoreći o pozivu svetog Josipa, rekao je i ovo: „Sveti Josip ima svoje jedinstveno mjesto u Božjem naumu spasenja. Što je to Bog naumio? Miilosrdni Bog je naumio po svome Sinu, Isusu Kristu, rođenu od Marije, pridobiti grešnike za svoje prijatelje. U tom naumu sveti Josip mora izvršiti svoj dio, odigrati svoju ulogu – ostvariti svoj poziv,“ naglasio je propovjednik.

Potom je protumačio pojam „pozvanosti“ svakoga čovjeka prema Božjem naumu, s osobitim naglaskom na redovnički poziv koji je nadnaravni i zato ga svijet ne može i ne treba  razumijeti. Isto tako je potaknuo prisutne da poput sv. Josipa, koji se do kraja darovao otajstvu utjelovljenja Riječi i brizi za nazaretsku Obitelj, žive svoj poziv radikalno, ponizno i poslušno, da ga nasljeduju. „Josip je svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom – a ne filozofskim promišljanjima – shvatio da Bog mora biti Bog, a on, čovjek, da je stvorenje i da je čovjekovo dostojanstvo upravo u tome da se prepozna kao Božje stvorenje pozvano u službu Božju,“ rekao je između ostalog otac Vidak.

Poučljivost svetoga Josipa naumu Božjem očitovala se u njegovoj otvorenosti i trajnoj suradnji s Bogom, i u napuštanju onoga svoga, da bi ono Božje živjelo u njemu, na što smo svi pozvani, a posebno redovnici i redovnice. „Sveti se Josip dao zahvatiti od Gospodina i povesti otajstvenim stazama. Odrekao se poimanja i prihvatio se vjerovanja; odrekao se posjedovanja i pristao da bude posjedovan; odrekao se zapovijedanja i prihvatio se slušanja. Mogli bismo ga nazvati ‘stvorenjem’ bez zahtjeva. Međutim, s vjerom se prepustio da ga Gospodin vodi, te ga je On uveo na osobito prisan način u otajstvo Utjelovljenja i spasenja… koje on sam nije htio; u nj je bio upleten, ali za druge,“naglasio je propovjednik.

Poučljivost Bogu moguća je ako smo susreli živoga Boga u svom životu, u svojoj molitvi i euharistiji, te ako nas je dotakla njegova ljubav, blizina i milost.

Vjera je treća okosnica Josipova života i potrebna nam je da bismo bili poučljivi Bogu. „Josip nije s Bogom raspravljao. On je dozvolio da Bog bude Bog, da bude Gospodin, Onaj koji najbolje zna što je za nas dobro, jer je On Onaj koji nas poznaje dok nastajasmo u tajnosti, otkani u dubini zemlje. Vjera nam je dana za ovaj život da bismo živjeli po njoj i od nje. Pravednik će od vjere živjeti, čitamo u poslanici Hebrejima. (Heb 10, 38 ). Sveti Josip bijaše baš muž pravedan. Velika zapreka za vjeru jest oholost našega duha, koja se očituje bilo na razini misli, bilo na razini naše tvrdoglavosti. Da bismo vjerovali, trebamo se  dati voditi od Boga. Vjera nije nešto statično. Moramo hodati u vjeri. Sprovoditi u život ono što vjerujemo, trebamo utjelovljivljati sadržaj vjere. Nju moraju pratiti djela, inače je mrtva u sebi,“ rekao je između ostalog otac Vidak.

U nastavku homilije, propovjednik je zaželio prisutnima da u vjeri i povjerenju hode s Bogom, poput sv. Josipa, jer Bog ravna i najmanjim događajem našeg života i okreće ih na dobro;     da budu pozorni na njegov glas i osluškuju ga u Riječi Božjoj i da vrše ono što od Boga čuju. Molitvom svetom Josipu iz Himna grčke  Crkve  zaokružio je otac prior svoju homiliju.

Euharistijsko slavlje završilo je svečanim blagoslovom i prigodnom pjesmom svetom Josipu, a bratsko-sestrinsko druženje nastavilo se nakon svete mise u govornici.

Za svetkovinu sv. Josipa pripremale su se sestre karmelićanke i vjernici velikom Devetnicom od devet srijeda misnih slavlja, molitava, meditacija i pjesama u čast sv. Josipu, kao i prigodnom Trodnevnicom. Don Stjepan Bolkovac, SDB, predvodio je u subotu, 16. ožujka, prvi dan Trodnevnice, uz asistenciju studenta Tomislava Skendera. Nadahnjujući se na misnim čitanjima, osobito na Evanđelju, zadržao se, a u skladu s kvatrenom subotom, na temi praštanja. „Praštanje je nužno, ali nije lako. Kad nas netko povrijedi, srce se zatvori… Kad drugome oprostimo, oslobađamo srce od ljutnje i zatvorenosti,“ rekao je između ostalog don Stjepan i ustvrdio da je tim putem prošao sveti Josip, jer nije osudio svoju trudnu zaručnicu Mariju, već je sve povjerio Bogu, jer: „Oprostiti znači primiti Božju ljubav u svoje srce.“

Na drugi dan Trodnevnice, u nedjelju, 17. ožujka, misno slavlje predvodio je vlč. mr. Andrija Miličević, uz ministrante i ministrantice. Na tragu misnih čitanja, osobito Isusovog Preobraženja na Gori, misnik je govorio o cilju našega puta, a to je uskrsnuće, do kojega se dolazi po usponima na Goru i po silascima. Jednako tako da je naš cilj biti s Isusom, motriti njegovo Lice i slušati ga, te ga moliti da ne upadnemo u napast. (usp. Lk 22, 46). „To nam svjedoči i lik svetog Josipa, Isusovog djevičanskog oca, Marijinog muža. Kaže nam  Evanđelje po Mateju da je Josip bio pravedan. U hebrejskom načinu razmišljanja kada se za nekoga kaže da je bio pravedan, to znači da je bio svet, da je bio poslušan i vjeran Gospodinu. Imao je odnos sa Gospodinom. I jedino zbog toga je mogao činiti ono što je činio…,“ rekao je između ostalog vlč. Miličević.

Na uočnicu svetkovine sv. Josipa, u ponedjeljak, 18. ožujka, vlč. Željko Nestić, uz asistenciju Tomislava Skendera, predvodio je misno slavlje i potaknut misnim čitanjima toga dana, progovorio o našim  grijesima, o našem ponašanju: ne sudite, ne osuđujte, praštajte i  dajte; mjera kojom mjerite…, o vjeri i o Božjem Milosrđu. „Korizma je izvrsno vrijeme za to – mijenjati svoju mjeru… pogledajmo kako je Josip mjerio:… Marija je ostala trudna po       Duhu Svetom, Josip je odmjerio situaciju i odlučio je potajice otpustiti… No, u snu mu se ukazao anđeo koji ga uvjerava da to ipak ne čini, u pitanju je Božja ruka. Josip ne ostaje pri svojoj mjeri, uzima Riječ koja mu je poslana zdravo za  gotovo – nije mu bilo lako – ipak – ima povjerenja. Napušta svoju mjeru i ide s povjerenjem,“ naglasio je vlč. Nestić. Potom je kroz sliku bijega svete Obitelji u Egipat i Isusovog nestanka u Hramu, potvrdio Josipovu mjeru i zaključio: da je Josipova vjera, njegova mjera djelovanja, na što je sve pozvao.

Zagrebački pomoćni biskup msgr. dr. Ivan Šaško predvodio je na Stepinčevo, u nedjelju, 10. veljače, u Stepinčevom Karmelu u Brezovici, svečano misno slavlje i Obred svečanih doživotnih zavjeta s. Maristele od  bl. Alojzija Stepinca (Marije Mustapić). Uz njega je bilo više od dvadesetak suslavitelja: svećenika, redovnika, đakon, bogoslova, ministranata i čitačica, među kojima su bili svećenici iz susjedne Bosne i Hercegovine, rodnog kraja roditelja s. Maristele, don Bariša Čarapina, don Nedjeljko Krešić i bogoslov Nikša Pavlović.

Jednako tako euharistiju je suslavio prof. dr. sc. Ante Crnčević, OFM, zemljak s. Maristele, iz Metkovića, te P. Petar Galauner, DI, zatim msgr. Zvonimir Sekelj, don Stjepan Bolkovac, SDB, prof. dr. sc. Ivan Karlić, OFMConv, vlč. Božidar Tenšek, župnik, p. Ivan Magdić, SMM, vlč. Ivica Zlodi, župnik, vlč. mr. Borna Puškarić, vlč. mr. Andrija Miličević, vlč. Kristijan Tušek, župni vikar, o. Ivan Pleše, OCD, Rafael Mikec, đakon Varaždinske biskupije, te bogoslovi karmelićani: br. Ivan Živković, OCD i br. Stanko Pažin, OCD, kao i kustošijanski bogoslovi: Domagoj Koružnjak, Petar Tisaj i Filip Šešek, uz ministrante i ministrantice.

Na početku misnoga slavlja don Stjepan Bolkovac, SDB, pozdravio je, u radosti srca, Oca biskupa i zaželio mu dobrodošlicu, kao i prisutnima, osobito majci s. Maristele, Anđi, bratu Vidu i sestri Ružici s obiteljima, te podsjetio da se slavlje svečanih doživotnih zavjeta s. Maristele događa na Stepinčevo, u jubilarnoj 80. obljetnici osnutka Karmela u Brezovici, i da su zavjeti posebni Božji dar za Crkvu i za Karmel.

Msgr. Šaško je izručio s. Maristeli i prisutnima pozdrave i molitve našeg oca nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, te, uz ostalo, primijetio  kako je Gospodin u ovome slavlju posložio govorljive poveznice: i mjesto i vrijeme i povod. To su: Brezovica, marijanski i Stepinčev karmel, nedjelja na Stepinčevo i slavlje svečanih doživotnih zavjeta s. Maristele.

Potom je rekao i ovo: „Braćo i sestre, ovdje je povezan jug i sjever naše domovine, dok nam je pogled usmjeren prema vječnoj domovini koja nas nadahnjuje da ovdje na zemlji živimo nesebičnost i darivanje bližnjima.

Slavimo ovo slavlje otvoreni novim poticajima Duha Svetoga, moleći za sestru Maristelu, na nakane sestara karmelićanki, za sve koji trebaju našu molitvu, molitvu Crkve, da bi slijedili Gospodina. Molimo i za našu domovinu, za duhovno preobraženje i zagovor blaženoga Alojzija na svim našim putovima.“

Misao vodilja nadahnute, meditativne homilije bila je: duhovni poziv. Otac Biskup ju je oblikovo, možemo reći, u šest prizora: Metež na Genezaretskom jezeru i neuspjeh učenika; poziv prvih učenika; pozivi u naviještenoj Božjoj riječi; Božji poziv bl. Alojziju Stepincu; iskustvo poziva s. Maristele i bl. Alojzije Stepinac kompas za Crkvu.

Na početku homilije msgr. Šaško se osvrnuo na prisutne oko sebe, posebno na P. Galaunra, Di, te je primijetio:

„Prije negoli se izravno osvrnem na Božju riječ, ne mogu previdjeti znakovitost ovoga zajedništva u kojemu je lijep broj svećenika, počevši od patra Petra Galaunera, najstarijega među nama, s kojim je mnoge od nas povezao život i koji je duboko ugrađen u naša svećenička zvanja. Ta se isprepletenost odražava u svakome od vas, od obitelji i rodbine sestre Maristele, do djece i svih vas kojima ovaj karmel i sestre posebno leže na srcu.“

Onda je protumačio prizor na Genezaretskom jezeru. Tu su dvije skupine ljudi: jedna skupina se nagurava oko njega, Isus ju zanima, a druga radi svoj redoviti posao, Isus ju ne zanima, ali ona njega zanima. Isus je sjeo u Petrovu barku kako bi povezao te dvije skupine ljudi, dijelio s njima zajedništvo, poučavao ih i oduševljavao, te unosio svjetlo u barku. Noć priije barka je bila u tami, ulov riba neuspješan, gorčina.

Upravo tada Isus poziva prve učenike, i Šimuna, apostolskog prvaka, koji nisu bili u hramu, ni u sinagogi, među uglednima, već na poslu, uz more, na ribarenju, i koji su noć prije doživjeli veliki neuspjeh. Isusovi kriteriji su drugačiji od ljudskih mjerila, jer poziv je Božje djelo, a ne ljudsko. On ne izabire izvrsne, najsposobnije, pune zasluga, veličine, savršene, već neke druge. „Isus izabire nesavršene, bez punih mreža, ali izabire ljude koji imaju pouzdanja i govore: Svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mrežu.

Takve ljude treba Gospodin, ljude koji se trude, priznaju svoju granicu i svoju grješnost; Isus treba one koji se pouzdaju u njega,“ naglasio je propovjednik.

Govoreći o pozivu trojice istaknutih osoba u netom naviještenoj Božjoj riječi: proroka Izaije, apostola Pavla i Petra, msgr. Šaško je istaknuo da su svi oni osjetili svoju malenost pred Gospodinom, svoj snažni otpor prije odaziva, ali, pouzdajući se u Boga, odgovorili su na Božji poziv i stavili su Bogu na raspsolaganje sve šo jesu i šo imaju, sve svoje sposobnosti i darove.

Gotovo isto može se uočiti i kod bl. Alojzija Stepinca, rekao je u nastavku homilije Otac biskup, jer i on se osjećao neprikladan za Božje planove. No, pouzdajući se u Gospodina, prihvaća Božju volju, njoj se potpuno posvećuje i čini velika djela za Gospodina i za Crkvu. Jer: „Božji poziv uvijek ostaje otajstvo. I blaženi Alojzije i sestra Maristela, i svi koji su osjetili Božji dodir, a to smo svi mi na jedan ili drugi način, postavljaju pitanje: Gospodine, zašto ja? I naš se odgovor smješta u to isto otajstvo.

Svaki Božji poziv nosi sa sobom i odgovornost, u kojoj je potrebno naše udioništvo. Isus je želio apostole za ostvarivanje Božjega kraljevstva, za osnivanje i rast Crkve.“ Obraćajući se s. Maristeli msgr. Šaško je naglasio i ovo:

„Draga sestro Maristela, mi u Vama prepoznajemo Božji dar kojim je Gospodin zakoračio u Vašu barku. I onda, kada se pojave dvojbe i nesigurnosti, kušnje i sumnje, uvijek se vratite na isto iskustvo poziva. Tamo se nalazi čovjek, nikada dovoljno prikladan za poslanje; ali tamo se nalazi Krist, uvijek pogleda uprta u srce koje voli, koje želi živjeti za druge, truditi se oko onoga što mu je povjereno, svaki dan.

Kako je samo znakovito da je upravo blaženi Alojzije, dajući toliku važnost molitvi, žrtvi, služenju sestara karmelićanki, i sam do smrti živio u malenosti prostora, a zapravo u nevjerojatnoj širini prisutnosti.

Po njemu je, na stanovit način, i zatvor u Lepoglavi i sužanjstvo u Krašiću postalo karmelom. I kada su mu nudili nešto drugo, on svoju sreću s Gospodinom nije htio zamijeniti nečim što tu sreću ne odražava.“

I na kraju, Otac biskup je ustvrdio da je blaženi Alojzije Stepinac kompas za Crkvu, osobito za Crkvu u Hrvata i da je igla njegova kompasa ugođena prema Kristu koji privlači, a u toj je privlačnosti i Marija, Zvijezda mora – Maristela. „I ovaj je karmel dio Alojzijeva kompasa, a u njemu se nalazi i Maristela. I kao što sve nas ova zajednica karmelićanki vraća na bitno, da nas ne prekriju slojevi besmislene strke i meteža, neka i vas uvijek prati Gospodinov glas koji poziva, Petrov koji se odaziva i Marijin koji čuva prostore za vršenje Božje volje… Uskladimo kompase s Marijom, Zvijezdom mora i s blaženim Alojzijem! ,“ poručio je između ostalog msgr. Šaško svima prisutnima.

Nakon pročitanog evanđelja, đakon Rafael Mikec prozvao je s. Maristelu, a predsjedatelj ju je upitao o njezinim traženjima, kao i, po završenoj homiliji, o njezinom nasljedovanju Krista i Blažene Djevice Marije.

Vlč. Kristijan Tušek otpjevao je dostojanstveno Litanije Svih Svetih i zazvao pomoć nebeske i zemaljske Crkve, dok je s. Maristela, nakon prosternacije, simbola umiranja svijetu i sebi, položila svečane doživotne zavjete u ruke svoje poglavarice s. Ilijane Terezije od Karmelske Gospe. Svečanim blagoslovom, primanjem koprene i pridruživanjem Redu, Stepinčev Karmel dobio je još jednu punopravnu moliteljiicu.

Misno slavlje, koje su pratile svojim lijepim pjevanjem čuvarice svetišta, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, završilo je zahvalom don Stjepana Bolkovca dragom Bogu, Majci Božjoj, bl. Alojziju Stepincu, kao i svima prisutnima, te Blaženikovom omiljelom pjesmom: „Ljiljane bijeli,“ i osobnim čestitkama novozavjetovanici, preporukama u molitve i fotografiranjem.

Za polaganje svečanih doživonih zavjeta s. Maristela se spremala deset-dnevnim osobnim duhovnim vježbama, kao i, zajedno sa sestrama, za Stepinčevo, devetnicom molitava, meditacija i pjesama, uz trodnevnu duhovnu obnovu.

Msgr. mr. Antun Sente, rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu, predvodio je prvi dan trodnevnice, uz asistenciju ministranata: Marije Vuletić iz Karlovca, Tomislava Skendera i Marije Marić iz Brezovice, te čitačica: Dore Nestić iz Brezovice i Stele Celić iz Karlovca. Vjera i poslanje bl. Alojzija Stepinca bila je tema prigodne homilije, u koju je Rektor utkao gorljivost i hrabrost Nadbiskupova duha u naviještanju Radosne vijesti, uz posebni apostolat caritasa i osnivanja novih župa po Zagrebu, kao i samostana i svetišta.

Nadahnjujući se na misnim čitanjima drugog dana trodnevnice, vlč. Ivica Berdik, župnik u zagrebačkom Botincu, voditelj misnog slavlja, uz asistenciju studenata: Tomislava                                                     Skendera, Josipa Bilandžije i Jakova Živkovića iz Botinca, govorio je o Nadbiskupovom bratoljublju i gostoljublju, o njegovom poštivanju Božjeg  Zakona, o spašavanju Židova i o snazi njegove molitve i pouzdanja u Gospodina. Tako je izrekao i ovu Blaženikovu misao:: „Imamo Isusa u tabernakulu. Što nam još treba?“

Na vigiliju Stepinčeva, u subotu. 9. veljače, don Stjepan Bolkovac, SDB, ravnatelj salezijanaca na zagrebačkoj Knežiji, uz asistenciju Tomislava Skendera i Marije Marić, te djevojaka čitačica: Dore Nestić i Maje Marić, predvodio je euharistiju i osvrnuo se na marijansku dimenziju  Blaženikova života, s osobitim naglaskom na Marijinu prisutnost u Stepinčevom životu, na ljubav njezinog majčinskog Srca prema nama, kao i na njezinu hrabrost pod križem gdje nam je pokazala kako ljubiti Boga i bližnjega. Jer: „Prava kršćanska pobožnost je, uzeti Mariju k sebi,“ poručio je don Bolkovac.

To je na svoj način učinila i s. Maristela, koja je započela svoj životni hod godine 1971. u dobroj katoličkoj obitelji svojih roditelja: pokojnog oca Mate i majke Anđe Mustapić, uz brata Vidu i sestru Ružicu. Sakrament Krštenja, Prve sv. Pričesti i Potvrde primila je u rodnoj župi sv. Ilije, u Metkoviću, koja ove godine slavi 300. obljetnicu svoga osnutka. Školovanje do fakulteta završila je u Metkoviću, a ekonomski fakultet u Zagrebu, gdje se lijepi niz godina skrasila u struci. Sve to nije ju ispunjalo. Tragala je za Vječnim i 30. listopada 2012. godine ulazi u Stepinčev Karmel u Brezovicu, gdje 2013. godine započinje novicijat, te na Svijećnicu, 2016. godine polaže svoje prve zavjete i obnavlja ih do potpunog predanja Gospodinu po svečanim doživotnim zavjetima. Svoju misiju: molitva i žrtva za Crkvu i duše nastavlja živjeti u Stepinčevom duhu i u radosnom predanju Gospodinu po svetim zavjetima.

Vlč. Tomislav Šagud, župni vikar u zagrebačkim Sesvetama, otvorio je u petak, 14. prosinca, svečanim misnim slavljem, svetkovinu sv. Ivana od Križa, naučitelja Crkve, mistika i pjesnika, duhovnog Oca karmela. Uz njega su bili suslavitelji: preč. mr. Mijo Matošević, supsidijar u Stupniku-Lučko i vlč. Željko Nestić, župni vikar u Gornjoj Reki i Jelkovcu. Čuvarice svetišta, sestre karmelićanke, animirale su misno slavlje, pod ravnanjem s. Bonite Kovačić, OCD, skladnim pjevanjem.

Nadahnjujući se na misnim čitanjima, vlč. Šagud je u prigodnoj homiliji, uočio bitnu okosnicu Ivanovog života i Ivanovog nauka: ljubav. Tako je spomenuo da smo pozvani na savršenu ljubav kojom nas je Isus ljubio i dao svoj život za svoje učenike i za sve nas. Zato Pavao kaže: „Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.“ (Rim 5, 8).

„I zato je danas na blagdan sv. Ivana od Križa najprikladnije govoriti o Božjoj ljubavi, jer njegova tamna noć duše, njegov govor o usponu na goru Karmel, o uskoj stazi koja vodi u nebo, što su drugo nego upute o tome kako ljubiti poput Krista. Ivan od Križa ne govori o patnji i teškoćama, nego prvenstveno o ljubavi. Jer ljubav znači usprkos svim vanjskim okolnostima, problemima i teškoćama, poput Krista ustrajati u vršenju volje Božje,“rekao je između ostalog propovjednik.

Isto tako je spomenuo sv. Pavla koji također govori o ljubavi i savjetuje nam kako ljubiti: „što je god istinio, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to nek vam je u srcu!“ (Fil 4, 8). Pavao govori o  idealnoj i kreposnoj ljubavi u kojoj valja ustrajati. A za to je potrebno, prema školi sv. Ivana od Križa, odricanje od svjetovnog, što podrazumijeva matrijalne, emotivne i duhovne užitke, te molitva i povjerenje u Gospodina u duhovnim suhoćama, stresovima i tjeskobama života. To je uski put, put borbe, napora i križa, pur uspona na goru Karmel, naglasio  je predvoditelj slavlja.

Na kraju homilije vlč. Šagud je zaželio vjernicima da budu postojani u životnim iskušenjima, bolima i mukama, koje imaju svoj rok trajanja, jer će Bog od njih učiniti nešto predivno za nas i za druge. Čeka nas uskrsnuće i vječna radost, misli su propovjednikove.

Vlč. mr. Andrija Miličević, asistent duhovnika zagrebačkih bogoslova, predslavio je popodnevnu euharistiju, kojoj je prethodila Večernja Časoslova, kao i sv. krunica, uz onu prijepodnevnu. Tu su bili i koncelebranti: vlč. Danijel Hačko, upravitelja župe Vrbani II. u Zagrebu, đakon Rafael Mikac iz Varaždinske biskupije i ministrant Tomislav Skender iz Brezovice. Oktet zagrebačkih bogoslova uzveličao je misno slavlje svojim krasnim pjevanjem.

„Mogu li ja, možeš li ti, biti mistik? Mogu li ja, možeš li ti, u ičemu biti sličan Ivanu od Križa? Kada čujemo ime Ivan od Križa kao da nam odjednom padne mrak na oči. Nije to mrak, zamračenje, noć, o kojoj govori Ivan od Križa. Taj mrak koji nama padne na oči je u smislu, nemoj me s time zamarati, to nije za mene, to je nedostižno. On, taj Ivan od Križa, on je s neke druge planete. Njega je Gospodin jako volio. Pričaj mi radije o nekim lakšim stvarima, meni dostižnijima.

Nakon Ivana od Križa, otprilike kojih 350 godina kasnije, jedan teolog, nije svetac, (barem za sada), ali kažu da je mistik, imenom Karl Rahner, rekao je jednu zanimljivu rečenicu: ‘Kršćanin 21. stoljeća će biti mistik, ili ga neće biti’. Zanimljivo! Mogu li ja biti mistik? Možeš li ti biti mistik?,“ upitao se na početku prigodne homilije vlč. Miličević.

Potom je podsjetio kako smo svi po krštenju obukli Krista i pozvani smo na svetost svojim načinom života, svojim ponašanjem, svojim govorom i svojim djelima. Na tu svetost poziva nas i Krist Gospodin, da mu postanemo što sličniji, kristoliki, jer On je u nama s Ocem i rekao nam je: „Budite savršeni kao što je savršen Otac Vaš nebeski.“(Mt 5, 48). No, prema današnjem Evanđelju, (Iv 17, 17-26), svetost nije samo u našim rukama, već i u Božjim. Sam Isus se za nas zauzima i moli Oca za nas.

Isto tako naglasio je propovjednik, prema nauci sv. Ivana od Križa, (ŽPLJ 1, 12) da je Bog u nama prisutan i da je On središte naše duše u koje se mi spuštamo, da bismo dosegli puninu Božje ljubavi, do koje se dolazi uz brojne napore u duhovnom životu, te uz dnevne uspone i padove. „Koliko god to teško zvučalo i koliko god to teško bilo, jedino uz vjernu, svakodnevnu, ustrajnu molitvu možemo preživjeti naše uspone da se ne uzoholimo i jedino uz svakodnevnu molitvu možemo preživjeti naše padove, da ne potonemo i da ne odustanemo od sebe, a onda i od Boga,“ rekao je između ostalog predvoditelj misnoga slavlja. Taj napor hoda u duhovnom životu do njegovih vrhunaca dobro je poznat sv. Ivanu od Križa. On nas kroz tamne noći, kao izvrstan učitelj, kroz aktivna i pasivna čišćenja osjetila i duha, vodi do sjedinjenja s Gospodinom.

Taj duhovni hod sa sv. Ivanom od Križa, mistikom, završio je vlč. Miličević ovim mislima: „I kao što planinar nije samo onaj koji je došao do vrhunca gore na koju se odlučio popeti, usudio bih se reći da tako mistik nije samo onaj koji je uspio postići neka duboka mistična iskustva, duboke mistične ekstaze, koje su doista nedostižne za svakoga. Mistik je onaj čovjek koji se svakodnevno druži s Bogom, koji svakodnevno odlučuje hodati zajedno s Njime, prepuštajući sve više Njemu da vodi naš život. A kada to počnemo činiti, vidjet ćemo kolikim nas nevjerojatnim darovima obdaruje naš Otac nebeski,“ naglasio je propovjednik i ohrabrio prisutne da hode tim putem i da dnevno vjerno stoje pred Gospodinom u molitvi, predanju i povjerenju.

Svečanim blagoslovom i preporukama hodočasnika u molitve sestara, završilo je ovogodišnje Ivanovo slavlje.