Svečanim euharistijskim slavljem, koje je predvodio, u nedjelju, 06. rujna 2020., u Stepinčevom Karmelu, mons. Zvonimir Sekelj, kanonik prvostolnog Kaptola zagrebačkog, uz suslavitelje karmelićane: o. Srećka Rimca, OCD, o. Iliju Tipurića, OCD, o. Đanija Kordića, OCD, br. Antu Jakusa, OCD, te uz don Stjepana Bolkovca, SDB i vlč. mr. Andriju Miličevića, kao i uz ministrante: Leu i Luku Balaško, Mariju i Šimuna Jurilja koji je pročitao Molitvu vjernika, te uz čitače: mladića Ivana Pešu i djevojku Maju Marić, zahvalile su: s. Marija Bonita od Božje Ljubavi, OCD, (Đurđica Kovačić) i s. Lucija od Gospe Fatimske, OCD, (Milka Peša), Gospodinu i Majci Božjoj Karmelskoj za 50. obljetnicu redovništva, to će reći: za 50. obljetnicu svetih redovničkih zavjeta.
Na početku misnoga slavlja don Bolkovac srdačno je pozdravio prisutne, napose mons. Sekelja i sestre slavljenice, zlato Stepinčevog Karmela, kako reče, koje su se opredijelile za vječne vrednote, ustvrdio je predvoditelj slavlja, a slavlje su animirale svojim skladnim pjevanjem, čuvarice svetišta.
Nakon pročitanog ulomka iz Evanđelja dvadeset i treće nedjelje kroz godinu (Mt 18, 15-20), sestre jubilarke: s. M. Bonita i s. Luciija obnovile su svoje predanje i svoju ljubav prema Gospodinu, po zavjetima: čistoće, siromaštva i poslušnosti; stavile su se njemu na raspolaganje, kako bi svojim životom molitve i svetih zavjeta bile i dalje blagoslov za Crkvu, za svećenike, za Karmel i za hrvatski narod.
U zapaženoj homiliji koja je bila nadahnuta mislima iz nedjeljnog Evanđelja, mons. Sekelj je to na svoj način potvrdio govoreći o suživotu s Bogom po vjeri i molitvi, napose sestara zlatojubilarki: s. M. Bonite i s. Lucije, čiji životi su sklopljene ruke za život vjere u nama i u našoj sredini.
„I gledamo ovdje završetak ovog Evanđelja: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ja sam s njima.“ (usp. Mt 18, 20). Čekaj, pa mi nismo sami. Mi smo s tobom. Samo je uvijek pitanje: ,Tko si Ti Isuse dragi?’ I to pitanje se stalno proteže kao jedan izazov koji mora biti prisutan uvijek; to moje opredjeljenje, svaki dan, kao i u braku. Opredjeljujem se svaki dan za tebe. Ako toga opredjeljenja nema, ako nema jednog suživota, ako nema onog razumijevanja, ako nema jedne taktike kako ću ja tebi prići i u samostanu i u stvarnosti, onda je tu jedan problem. Ovo nas Evanđelje, čitava Božja Riječ, zapravo potiče da sklopimo ruke, molimo se Duhu Svetom da rastemo u Isusu…,“ posvjedočio je između ostalog propovjednik.
Potom je protumačio misao francuskog filozofa René Descartesa: „Mislim, dakle, jesam,“i onu njezinu alternativu njemačkog teologa Karl Rahnera: „Molim, dakle, jesam,“ te naglasio da je molitva početak novog shvaćanja života i odnosa među ljudima, koja te odnose preobražava.
Isto je tako spomenuo da Luka u svom Evanđelju donosi jednostavnu i snažnu rečenicu o tome kako je Isus jednoga dana molio na nekome mjestu. Molitva je bila od temeljnih i najvažnijih obilježja Isusove osobnosti i poslanja. Učenici su vidjeli i doživjeli da je Isus svoje poslanje i svoju osobnost oblikovao kroz molitvu.
„Zapravo molitva je oblikovala Isusa kakvog su oni poznavali zato su htjeli naučiti moliti. Htjeli su živjeti poput Isusa i vidjeli su da pored mnoštva djela koje je činio, pored mnoštva susreta, i upravo kao temelj svega toga, stoji molitva. Ona je oblikovala njegovu proegzistenciju, tj. postojanje za drugoga u dvostrukome vidu. Postojanje za Oca i od Oca postojanje za ljude. Upravo se u njegovoj molitvi očitovala dvostruka usmjerenost njegova života i poslanja,“ rekao je između ostalog kanonik Sekelj.
U daljnjem nastavku propovijedi govorio je o snazi Duha Svetoga u našem molitvenom životu, koji nas uvodi u nova prostranstva stvarnosti i koji nam otkriva smisao života i omogućuje da sebe mijenjamo i svijet oko sebe, te Duh Sveti pobuđuje u nama žeđ za molitvom, to će reći: da nas Gospodin nauči moliti.
Potom se osvrnuo na molitvu sv. Male Terezije koja je prožimala čitav njezin život i poput ritma disanja i otkucaja srca oživljavala njezino tijelo… Za Tereziju molitva je bit njezine egzistencije i u njoj ona otkriva istinsko jedinstvo s Bogom. Sličnim životom molitve, zavjeta, ustrajnosti i duhovne svježine živjele su kroz pedeset godina i naše sestre slavljenice, na čemu im je mons. Sekelj iskreno čestitao i zaželio istinsko dobro, te poručio prisutnima:
„A mi ovdje, koji smo u ovim prostorima, pokušajmo da svi zajedno, i cijeli svijet, zaživimo s onom dubokom vjerom u Isusa Krista, Boga i Čovjeka, jer smo po toj vjeri, krštenjem, u njegove događaje upućeni; da razgovaramo s njim i da nam taj razgovor oblikuje srce i pameti.“
Pri kraju misnoga slavlja don Stjepan Bolkovac je zahvalio dobrome Bogu i Majci Božjoj na zlatnom jubileju naših slavljenica, kojima je srdačno čestitao, a zahvalio je također za podjeljenu radost, uvjerljivu homiliju i za euharistijsko zajedništvo mons. Sekelju, redovnicima i svećenicima, ministrantima i čitačima, te posebno braći, sestrama i rodbini s. Lucije, kao i časnim sestrama Kćerima Božje Ljubavi i prijateljima Karmela i sestara, te svima prisutnima.
Omiljenom pjesmom Utemeljitelja Karmela: „Ljiljane bijeli“ završilo je jubilarno slavlje, uz brojne čestitare i okrepu u duhu koronavirusnog doba.
M. Bonita od Božje Ljubavi, Kovačić, započela je svoj životni put godine 1944. u dobroj katoličkoj obitelji, u Zagrebu, u župi sv. Nikole Tavelića, u Kustošiji. Osnovno školovanje završila je u Križevcima, a gimnaziju i studij slavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kao i srednju glazbenu, te svira uz orgulje i flautu, još nekoliko instrumenata. Svojim glazbenim umijećem okušala se i u Zagrebačkoj filharmoniji i u „Collegiu pro musica sacra“, čiji je bila i utemeljitelj, uz s. Imakulatu Malinku i s. Ceciliju Pleša. Godine 1969. stupila je u Družbu Kćeri Božje Ljubavi, gdje je 1970. položila privremene zavjete, a 1975. doživotne, te 1989. prešla u Red Bosonogih karmelićanki.
Kao redovnica bavila se pretežno knjigom u svim vidovima njezina stvaranja; radila je od 1971. do 1978. godine u „Kršćanskoj sadašnjosti“ kao lektor, korektor, grafički urednik i prevodilac. Svoja znanja i iskustvo o knjizi, koje je steka pod vodstvom pok. dr. Josipa Turčinovića, koristi i danas. Od godine 1972. do 1975. bila je članica uredništva redovničkog časopisa „Effatha“ u kojem je sudjelovala brojnim autorskim člancima.
I u Karmelu je nastavila svoje djelovanje na polju pisane riječi. Autorske članke objavljuje u karmelskom časopisu: „Karmel otvoreno“ u kojemu piše meditacije o likovima i događajima iz Evanđelja. Iz tih meditacija nastale su knjižice: „U sjeni starih maslina“ (14 izdanja) i „Suputnica“ (11 izdanja). S. Bonita imala je i u Družbi i u Karmelu odgovorne poglavarske dužnosti koje je vršila savjesno i temeljito. Jednako tako okušala se u svim zadacima svakidašnjice, osobito u učenju i vođenju liturgije, glazbe, uvoda u Sveto pismo, u radu s mladima i u vrtnim, voćarskim i peradarskim poslovima.
Lucija od Gospe Fatimske Peša, rođena je 1951. godine u Orašcu, župa Brajkovići, u Bosni i Hercegovini, u brojnoj katoličkoj obitelji, kao najstarije od devetero živuće braće i sestara. U petoj godini njezinog života obitelj se seli, zbog teških ekonomskih prilika, u Slavoniju, u Viškovce, kraj Đakova. Tu je s. Lucija završila osnovnu školu, te gimnaziju, da bi 1968. godine napustila i pozdravila svijet, te stupila u Stepinčev Karmel. Po završetku uspješne, početne formacije položila je prve svete zavjete 1970. godine i nastavila daljni hod molitve i predanja Gospodinu po svetim zavjetima, da bi 1973. godine položila svečane doživotne zavjete i svoj život potpuno predala Gospodinu za svećenike, Crkvu i hrvatski narod.
Okušala se u svim redovničkim dužnostima, posebno u šivanju misnoga ruha, uzgoja cvijeća, izradi blagoslovina i ukrasnih svijeća. Zauzeto i velikodušno radila je na osnutku Karmela u Sarajevu, kamo je sa sestrama otišla 2000. godine i zalagala se za njegovo osamostaljenje. Ispunivši svoje poslanje u sarajevskom Karmelu, vratila se, nakon 18 godina u Stepinčev Karmel. Uz ostalo, u sarajevskom Karmelu je vršila odgovorne dužnosti: poglavarice, savjetnice zajednice i Udruge, te magistre i ekonome. Danas ugrađuje svoje talente i sposobnosti u život brezovičkog Karmela.
Geslo naših zlatojubilarki bilo je „Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.“ (Iv. 21,17).
„Danas je veliki dan za naš hrvatski narod; slavimo dan Domovinske zahvalnosti, dan Pobijede i dan Hrvatskih branitelja. Idemo redom:
Prvo: Dan je Domovinske zahvalnosti. Slavimo Misu za domovinu. Reko je Toma Akvinski da čovjek nakon ljubavi prema Bogu i prema obitelji, treba najviše ljubiti vlastitu domovinu. Danas želimo zahvaliti Bogu i Majci Božjoj na svim onim vidljivim i nevidljivim milostima kojima je obdario naš hrvatski narod za vrijeme Domovinskog rata. Zato Ti želimo reći: ,Bože Živi i Vječni, hvala! Hvala ti jer si nam pomogao pobijediti duha laži, duha mržnje, duha zla. Pobijedila je istina, domoljublje, borba, uz veliku cijenu! To je bila i duhovna borba. Nitko nije želio Hrvatsku, malu zemlju. To je bila borba između malog Davida sa praćkom u ruci i velikog Golijata. I zato: Gospodine, hvala Ti jer si prisutan, na svoj način u našoj napaćenoj, hrvatskoj povijesti kroz koju smo se morali neprestano boriti i ratovati za naš hrvatski identitet, za našu zemlju, narod, kulturu, baštinu, vjeru,’“ rekao je p. Zdravko Barić, SMM, predvoditelj misnoga slavlja za Lijepu našu, za njezino duhovno i svjetovno Vodstvo i za hrvatski narod, u srijedu, 05. kolovoza, na dan Domovinske zahvalnosti.
Uz njega je asistirao apsolvent Tomislav Skender, a studentica Dora Nestić pročitala je misno čitanje, dok su čuvarice svetišta pjesmom uzveličale misno slavlje. U nastavku homilije, u kojoj je p. Barić uvjerljivo protumačio i podsjetio na tri značajna slavlja ovoga dana: dan Domovinske zahvalnosti, dan Pobijede i dan Hrvatskih branitelja, naglasio je i ovo:
„Plaćali smo krvlju hrvatskih branitelja, hrvatskih duša; dakle, kroz našu hrvatsku povijest, našu slobodu. ,Bože, hvala Ti na onom duhu vjere koji je prožimao naš hrvatski narod za vrijeme domovinskog rata. Duh vjere, da nismo klonuli moralno pred neprijateljem i svi smo nekako doživjeli onaj duhovni molitveni žar za vrijeme rata. Ono zajedničko moljenje krunice po trgovima, po kućama, po skloništima.’ Prisjećamo se dugih klanjanja pred Presvetim Sakramentom po crkvama. Bila je to prava duhovna potpora našim hrvatskim braniteljima. Svatko je dao svoj obol u obrani naše Domovine koja je krvarila. 15.000 mladih ljudi je poginulo. Koliko tuge, koliko žalosti! Svatko je dao svoj obol: netko u politici, netko u diplomaciji, netko u tvornici, neko u logistici, netko na bojišnici, netko u molitvi. Kako smo bili povezani svi zajedno..,“ posvjedočio je propovjednik i nastavio dalje:
„Drugo, danas slavimo i dan Pobijede. Dan Pobijede se slavi na današnji dan koji je posvećen Blaženoj Djevici Mariji, dakle Gospi Snježnoj. Isto tako se danas slavi Gospa velikog hrvatskog krsnog Zavjeta. Prisjećamo se, dakle, baš na taj dan 05. kolovoza, kada je knez Branimir dao Zavjet Bogu i Papi i Crkvi u Rimu da nikada neće Hrvati napadati svoje neprijatelje i susjede, nego da će se uvijek braniti. To je Veliki hrvatski krsni Zavjet… Na isti taj Marjanski dan, Gospa Snježna, oslobođena je Domovina Hrvatska. Slavimo Dan Pobijede! ,Najvjernija odvjetnice na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom!’
Na današnji dan, 05. kolovoza 1995. u 9 sati i 43 minute, ulaze hrvatski branitelji, hrvatska vojska, u hrvatski kraljevski grad Knin i time se zapravo oslobađa Hrvatska od te veliko-srpske ideje o velikoj Srbiji. Operacijom ,Oluja’, čista k’o suza, oslobođena je naša domovina Hrvatska! I u isto vrijeme pripadnici VII. gardijske brigade nose hrvatski barjak, koji je bio šivan u tvornici ,Varteks’ u Varaždinu, penju se gore na tvrđavu i stavljaju hrvatski barjak! To je bio dan Pobjede! Dan sreće! Dan kasnije dolazi prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u Knin; ljubi zastavu i izgovara onu glasovitu rečenicu: ,Imamo Hrvatsku!’ i dodaje: ,Ovim činom oslobađanja Knina, završava veliki hrvatski Križni put.’“
„I na kraju, treće,“ poručio je propovjednik, „Dan je Hrvatskih Branitelja. Spominjemo se i molimo za duše svih poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja. Prisjećamo se žrtve svih mladih ljudi, koji su ugradili svoje živote u temelj naše Domovine Hrvatske. Mladi ljudi koji su bili poneseni onom ljubavlju prema Domovini, prema hrvatskom narodu, koji su položili svoje mlade živote na Oltaru Domovine, poginuli su ,za krst časni i za slobodu zlatnu!’ Naša zemlja je plaćena, naša sloboda je plaćena krvlju mladih ljudi, to se nikada ne smije zaboraviti , i o tome se neprestano treba govoriti i propovijedati! Velika žrtva!
I pogotovo veliko hvala svim invalidima Domovinskog rata koji su dali dijelove svoga tijela za oslobođenje naše domovine Hrvatske! Bog sve vidi i sve predvodi, ne zaboravlja i nagrađuje! General Gotovina je rekao: ,Domovinski rat je čist, pripada prošlosti, ali na njemu gradimo našu budućnost!’ I na kraju iz jedne pjesme: ,Dok Cetina teče, uvik će nas biti, čvrsti smo ka stina, dragi Bog nas štiti! Tukli su nas vitri, nevere od rata, al’ slomili nisu granu od Hrvata!’ Zahvaljujući Bogu i Blaženoj Djevici Mariji!,“ rekao je p. Zdravko.
A sestre su se prisjetile tih godina Domovinskog rata, osobito hrvatskih branitelja, vukovarskih, petrinjskih i lasinjskih prognanika, kao i drugih, za koje su dnevno uzdizale svoje ruke Gospodinu i Majci Božjoj; molile i vapile k Nebu, i s kojima su dijelile hranu i odjeću, ono što su imale i što su dobile; kao i suzu i strah, detonacije i razaranja, ali i vjeru i nadu u proljeće života i mira, u vedru budućnost hrvatskog naroda.
Upravo na spomendan Gospe Snježne, 05. kolovoza 1995. godine, kad su nam stizale poruke: „Pojačajte molitve, naši napreduju! Molite, molite, molite,“ i dok se vojno-redarstvena operacija „Oluja“ približavala pobjedi, dvije mlade sestre posvetile su se Gospodinu i Majci Božjoj po prvim svetim zavjetima i svoje živote položile na oltar Karmela za svećenike, za Crkvu, za Domovinu, za branitelje i za hrvatski narod… Na svoj način nastavile su misiju svoga utemeljitelja bl. Alojzija Stepinca: molitva za svećenike i za Crkvu, te zapamtile onu njegovu, i Gospodinu za Domovinu i njega zahvalile, koja glasi: „A u ljubavi prema hrvatskom narodu, ne dam se ni od koga natkriliti!“
Nakon svetkovine Gospe Karmelske, slavlje se nastavilo na vrlo intenzivan način na proštenju Karmelske Gospe, u nedjelju, 19. srpnja 2020. godine. Ravnatelj salezijanske zajednice na zagrebačkoj Knežiji, don Stjepan Bolkovac, SDB, predvodio je središnje misno slavlje, uz asistenciju bogoslova Vatroslava Siketića, i ministanta Luke Balaška. Mješoviti župni zbor „Sv. Cecilija“ iz Vukovine, pod ravnanjem mo. dr. sc. Branka Pucekovića, uzveličao je misno slavlje svojim umjetničkim pjevanjem.
„Najčešće u evanđelju vidimo kako nam Isus govori u prispodobama. Ja ću danas ovu propovijed započet jednom iz života, jedna anegdota. Jedna majka imala je četverogodišnju kćerkicu. Navečer ju je spremala u krevet. Trebalo je malo po malo da se dijete započne osamostaliti. Vi majke znate kad šta treba.
I tako majka brižno stavi svoju curicu u krevet i reče joj: ,Ti se sada lijepo pomoli i nakon toga zaspi. Ja ću ugasiti sada svjetlo, a ti se nemoj ništa bojati. Ja sam u susjednoj sobi i peglam.’ Djevojčica ipak moli majku da ostavi barem svjetlo. No, majka ne pristaje, već joj i dalje govori: ,Ti se ništa ne boj. Ja sam u susjednoj sobi, pomoli se i spavaj.’ Mama zatim ugasi svjetlo iziđe i ostane slušati šta će se sada dogoditi. I čuje kako malena moli plačnim glasom: ,Zdravo Marijo! Milosti puna! Gospodin s tobom! Blago tebi, ti bar nisi sama.’ Dječja usta rekla su najveću istinu života: ,Nismo stvoreni da budemo sami.’
Svi smo danas ovdje da ne budemo sami, nego da osjetimo da imamo nekoga pored sebe, nekoga koga smo pod Križem dobili, ali nije dosta što smo dobili. Treba i ovaj završetak Evanđelja učiniti: ,I uze je učenik k sebi.’ Mi smo došli ovdje da Mariju uzmemo k sebi i da je ponesemo sa sobom u svoj život, u svoje dane rada, u svoje odnose, da ona bude onda mjerilo našeg ponašanja. A koje je to mjerilo? Pa to je mjerilo Isus. Ona će nam u srcu pokazati kako se kao ljudi i kao kršćani ponašati onako kako Isus želi. Jer to je onda mjera koja nije dobra samo za neke, nego za sve. Za mene, tebe, one koje ću susresti i to će onda biti ono ponašanje koje nam treba,“ rekao je u svojoj nadahnutoj propovijedi don Bolkovac.
Zatim je spomenuo da, ako Mariju ne uzmemo k sebi, postajemo životni materijalisti koji su svojim ponašanjem i životom daleko od Boga, od Božje blizine.
Isto tako je naglasio da sestre karmelićanke i braća karmelićani nose na sebi dio Gospine odjeće, koji se zove škapular i po kojem pokazuju da žele biti Gospini. „Škapular za njih znači Gospin zagrljaj. Kada ga god oblače, to su Marijine ruke na njima da ih ona vodi k Isusu.
Sestre to nisu samo za sebe ostavile nego su u Crkvi to ostavile i nama. Škapular je mali komadić platna sa Gospinom i Isusovom slikom koji se stavi preko leđa i prsiju i nosi. Oblače ga svi oni koji osjete tu potrebu u svome duhu, i noseći ga tada svaki dan sebe predajemo Gospi i kažemo: ,Gospe moja, budi i danas Majka moja! Ti me vodi, ti me od zla čuvaj, ti me u dobru potakni!’“ uputio je svoju molitvu Gospi predvoditelj slavlja i poručio hodočasnicima da predaju svoja srca Mariji i da je ponesu u svom srcu, jer će Majka biti uvijek s nama kad god joj iskrene duše zavapimo.
Na kraju misnoga slavlja vlč. mr. Andrija Miličević, koji je neumorno ispovijedao hodočasnike, zajedno s drugim svećenicima, uputio je srdačne riječi zahvale don Bolkovcu, zboru i svima prisutnima, a o. Ivan Pleše, OCD, primao je vjernike u Škapularsku bratovštinu i oblačio ih je u škapulare.
Proštenje je otvorio jutarnjom sv. misom vlč. Miličević, uz asistenciju bogoslova Vatroslava SIketića i ministranata, a čuvarice svetišta animirale su misno slavlje svojim lijepim pjevanjem.
U svojoj zapaženoj homiliji, nadahnutoj čitanjima svetkovine, propovjednik je naglasio između ostalog da kršćani nisu siročad, jer imaju nebeskog Oca i Majku, što će reći: sinovi su i kćeri Božje po krštenju.
Isto tako je rekao da smo pozvani slušati Riječ Božju poput Majke Marije, o njoj razmišljati i živjeti je u svojoj svakidašnjici. „I blaženi koji slušaju tu Riječ i čuvaju je u svome srcu, upravo kao i Marija koja je cijeloga svojega života čuvala riječi u svom srcu, iako ih često puta nije razumjela.
Ali se uvijek iznova mogla vraćati u njih i u njima malo po malo prebirati ih u svome srcu, otkrivati Božju blizinu, prisutnost, snagu, milost. Svi smo pozvani svakoga dana ispočetka posvjestiti si te riječi i probati doista iz sve dubine svoje duše i sa svom snagom koju imamo, a znamo koliko je zapravo ona mala i nedostatna, učiniti i probati činiti ono što je učinio i sam taj učenik pod Križem: ,I od toga časa uze je učenik k sebi.’ Uze je u svoju kuću, doma, kao svoju. Postaje doista sin. Uzima je, ne želi da ta rečenica ostane pod Križem, da ta Majka ostane pod Križem, nego želi tu Majku doista u svojoj kući, u svome životu…“
Zavjetnu, hodočasničku sv. Misu župe Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini predvodio je vlč. Matija Vragović, župni vikar spomenute župe. Ženski zbor iz Mraclina, pod ravnanjem gospođe mo. Martine Galeković, animirao je misno slavlje svojim lijepim pjevanjem, a turopoljske povijesne postrojbe „Banderij“ uzveličale su ga svojom prisutnošću i svojom počašću.
Propovjednik, vlč. Vragović oblikovao je propovijed iščitavši iz čitanja svetkovine, tri važne poruke Gospe Karmelske: prva je molitva; druga, priznati vjerom Isusa svojim Otkupiteljem i treća je: strpljivo i uspravno, s Djevicom Marijom i Kristom Otkupiteljem, nositi i pobijediti svoju patnju.
Govoreći o Ilijinoj molitvi na brdu Karmelu, rekao je i ovo: „Karmel je mjesto u kojem Bog prebiva. To, biti s Bogom, čežnja je svakoga srca… I Ilija se molio za kišu, molio je Boga da se smiluje njegovu narodu i Bog je čuo tu žarku molitvu pravednika. I čuli smo da se odjednom nebo zamračilo od oblaka i vihora i pala je jaka kiša. Međutim, koja je to kiša koja nama najviše u životu treba? Braćo i sestre, to je kiša Božje milosti, rosa Duha Svetoga, dar koji možemo dobiti samo s Neba. Ali za to valja moliti…“ poručio je predvoditelj slavlja.
U drugoj poruci Gospe Karmelske, rekao je propovjednik između ostalog: „Budući da je Djevica Marija znala da je njezin Sin ujedno i pravi Bog i pravi čovjek, ona je bila prva njegova učenica jer Ga je s ljubavlju začela, rodila, s ljubavlju se za Njega brinula, s Njime zajedno trpjela, nadala se i radovala. Tome i nas uči… da priznajemo vjerom Isusa svojim Otkupiteljem, pravim Bogom i pravim čovjekom te Mu služimo potpunom ljubavlju poput Blažene Djevice Marije.“
Obzirom na treću Gospinu poruku: kako nositi i pobijediti patnju, vlč. Vragović je naglasio: „Najljepše i najvažnije su one pobjede duha kada pobjeđujemo u duhovnom boju, kada svladavamo sami sebe. I u tim duhovnim bojevima pred sobom imamo našega blaženika Alojzija Stepinca, biskupa i mučenika, koji je i sam teško trpio, ali je u tom duhovnom boju pobijedio.
Naš Blaženik, zajedno sa Spasiteljem našim Isusom Kristom koji je umro za nas na Križu ali koji je treći dan Uskrsnuo i sve nas pozvao na novi život Uskrsnuća. On, (blaženik) je pobijedio sve one napade i borbe koje je imao jer je znao što je ono što je najbitnije za što se zaista vrijedi boriti.
Tim putem već je prošla Blažena Djevica Marija Kraljica Karmela, tim putem su prošli i prolaze Isusovi učenici, sveci i blaženici Crkve. Tim smo putem i mi pozvani ići, da bismo s Kristom i Majkom Marijom i mi pobjeđivali te zavrijedili nagradu vijenca slave u nebesima.“
Večernju proštenjarsku misu predvodio je vlč. Danijel Hačko, župnik u zagrebačkim Vrbanima, uz suslavitelja o. Ivana Pleše, OCD, karmelićanina iz zagrebačkih Remeta, te Mariju Marić, ministranticu. Zbor čuvarica svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, animirao je skladnim pjevanjem misno slavlje, a hodočasnici su im se pridružili.
„Često sam se znao zapitati kako je to zanimljivo da uz patnju, uz Križ Kristov stoje tolike žene? Gdje su oni muškarci, gdje su oni njegovi apostoli i učenici koji su ga toliko voljeli, pratili, bili spremni poput Petra i život za njega položiti? Nema nikoga pod Križem doli Ivana, najmlađeg i onog koji je možda onako nježnošću i ljubavlju drugačije još gledao onim mladenačkim žarom na ovaj svijet, ali i na samu patnju…
Isusova Majka prati Isusov život od onoga trenutka kada je rekla: ,Neka mi bude!’, kada je prihvatila Božji poziv spremno iako nije znala što je čeka na tom putu. Prihvatila je i krenula s Bogom u avanturu koja ju je dovela, ma zamislite, pod Križ…,“ rekao je u svojoj originalnoj propovijedi među inim, vlč. Hačko.
Jednako tako govorio je o Isusovoj Majci kao o Ženi koja čvrsto stoji na zemlji, koja zdravo i mudro odgaja svoga Božanskog Sina, koja dostojanstveno trpi i stoji pod križem, koja je svome Sinu oslonac i podrška i koja vjeruje i nada se Isusovoj pobjedi nad patnjom i njegovom Uskrsnuću.
Naša Majka je naš uzor. Ona nas štiti, čuva i brani na svim našim zemaljskim putovima. Neka nam bude uzor kreposnog života, života i predanja za Boga u svom svakodnevnom životu. Da ljubimo Boga do kraja, da mu ništa ne uskraćujemo, da mu se do kraja predamo, da živimo u svojoj nutrini tu radost gore Karmela…
No prije svega Majka nas zove da i mi budemo Marije u ovome svijetu, da prihvaćanjem Božje riječi i živeći po Božjim zapovijedima ljubimo jedni druge i pokazujemo onima koji su daleko od Boga da je Bog u nama da smo mi poput Marije oni koji možemo u ovom svijetu donijeti Spasitelja Isusa Krista,“ poručio je propovjednik.
Nakon svečanog blagoslova, Stepinčeve pjesme: „Ljiljane bijeli,“ primanja škapulara i pozdrava Gospi i sestrama, hodočasnici su se s Gospom vratili u svoju svakidašnjicu, da bi živjeli Isusovim i njezinim životom.
Gospa Karmelska okupila je i ove godine, na svoju svetkovinu, u četvrtak, 16. srpnja 2020. godine, brojne svoje štovatelje i prijatelje Stepinčevog Karmela u Brezovici. Među njima bio je i Kanonik prvostolnog kaptola zagrebačkog msgr. Zvonimir Sekelj. On je predvodio središnje misno slavlje, a uz njega su bili svećenici i redovnici suslavitelji: braća župnici, vlč. Ivan i Josip Vragović, vlč. župnik Tomislav Kralj, o. Ilija Tipurić, OCD, o. Davor Lukačević, CPPS, te vlč. Rafael Mikec, uz ministrante i čitače: Tomislava Skendera, Leu i Luku Balaško, Anu Purko i Šimu Šuška. Zbor čuvarica svetišta Gospe Karmelske, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, uzveličao je misno slavlje svojim lijepim pjevanjem, a narod im se pridružio.
„Na ovu veliku svetkovinu idemo se malo sjetiti, gdje li smo mi to u aktivnosti našoj. Malo da se probudimo da Mariju nasljedujemo. Ona je tiho ušla u povijest spasenja. Prvi put se s njom susrećemo u izvještaju navještenja kao Milosti punu i Spasiteljevu Majku. Kad god slavimo Mariju, uvijek se možemo pitati u čemu je možemo nasljedovati? Svakako ne u njezinu uzvišenju i izabranju. No, ima dosta točaka njezina života u kojima je možemo nasljedovati i tako na neki način obnoviti onu iskonsku sliku čovjeka koju je Bog zacrtao pri stvaranju. ,Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična.’ Nije lako potpuno ostvariti ovakovo određenje. Na primjeru Marije Bog nam pokazuje da je po njegovoj milosti sve moguće.
Pred očima nam stoji, mogu reći ljudskim, kao obična Nazaretska djevojka koja je vjerna svojemu izabranju. U tome nam je ona uzor i zagovornica. Možemo je nasljedovati i u njezinom jasnom nasljedovanju između dobra i zla. Znamo kako je teško u svakidašnjici primijetiti istinu. Marija je to znala čak i kada je ta istina bila skrivena. Budno je čuvala sve uspomene u svom srcu. I u tome je možemo nasljedovati. Osim raspoznavanja istine, važan je i čin koji usklađuje život i djelovanje s otkrivenom istinom. Tu se mora uključiti i slobodna volja koja nije uvijek poslušna zahtjevima zdravoga razuma.
Marijina je misao vodilja bila: ,Evo službenice Gospodnje!’ Na tragu nutarnjeg udivljenja i vršenja Božje volje možemo je nasljedovati. U Marijinom životu vidimo još jednu osobinu koju možemo i mi u našem životu ostvariti. Ona je znala posvećivati i najjednostavnije čine ljudskoga života i ponašanja. Kod nje je doslovce sve bilo podređeno dobru. Ona dokazuje da je najvažniji stupanj ljubavi ugrađen u vršenje onoga što naša svakidašnjica traži. Ona je iako Milosti puna, stalno i svjesno rasla u milosti zahvaljujući osobnom angažiranju u Božjim planovima i suradnji s milošću. Jednostavno je razvijala otkrivene talente, karizmu i u tome nam je primjer,“ rekao je u svojoj originalnoj propovijedi, između ostalog, msgr. Sekelj.
U nastavku propovijedi propovjednik je istaknuo da je svetac zaljubljenik u Božje božanstvo koje nam je približeno po Mariji; svetac je čovjek zaljubljenik u Mariju, a jedina mu je želja živjeti njezinim životom poniznosti, nevinosti, slušanja i služenja. Isto tako zaželio je da se poput Djevice Marije stavimo na raspolaganje Duhu Svetom da bi došlo spasenje u našu kuću i da bismo Isusa radosno primili u svoju kuću kao Zakej i Marija, koja nas ljubi majčinskom, nadljudskom ljubavlju. „Ta, Mariji nitko nije dalek, ma koliko mislio da je udaljen od nje. Marijino je srce uvijek blizu nas!,“ poručio je msgr. Sekelj.
Riječi zahvalnosti uputio je predvoditelju slavlja i prisutnima vlč. mr. Andrija Miličević, kao i na ostalim misnim slavljima, a nakon završne pjesme: „Majko Božja Karmelska,“ o. Ilija Tipurić, OCD, primao je u Škapularsku bratovštinu vjernike koji su to željeli i oblačio ih je u Gospino odijelo, škapular. Isto tako tokom prije i poslije podneva ispovijedao je, kao i drugi svećenici, hodočasnike.
Rektor Nacionalnog svetišta svetog Josipa u Karlovcu, msgr. mr. Antun Sente, uz suslavitelja vlč. đakona Željka Kovačevića, ministrante i čitače, predvodio je večernju Euharistiju koju su uzveličali svojim krasnim pjevanjem karlovački zborovi: mješoviti zbor „Sveti Josip“ i dječji zbor „Josipove pahuljice,“ pod ravnanjem s. Blandine Rakarić, KBLJ.
„Gospa Karmelska ima nekoliko obilježja. Jedno je brdo Karmel. Na brdo se treba penjati. To je zapravo slika i našeg penjanja u duhovnom smislu. Uzdizanja da bismo bili bliže Bogu gdje ćemo susresti Boga. Puno je takvih penjanja bilo u židovskom narodu. I Mojsije se penjao na brdo Horeb gdje je dobio 10 Božjih zapovjedi, gdje se susreo s Gospodinom. Isus Krist se isto tako penje na drvo. Konačno i na brdu Golgota je razapet, uzdignut.
Upravo to uzdizanje, penjanje jest jedna lijepa slika koja je nama svima razumljiva, koja nam želi preslikati kako je važno da se i mi u duhovnom smislu neprestano uzdižemo. Svako penjanje zahtijeva određeni napor a i dobru pripremu. Možda je svaki korak sve zahtjevniji, ali s druge strane, svakim korakom uzdizanja na veće vrhove, vide se i sve ljepši horizonti,“ rekao je u svojoj značajnoj propovijedi msgr. Sente.
Potom je spomenuo još neka obilježja Gospe Karmelske, a posebno karmelski škapular, odjeću koju štovatelji Gospe Karmelske žele staviti na sebe, a koju je Gospa dala svojima da ih zaštiti od svakoga zla na duši i na tijelu.
Zatim je promeditirao svadbu u Kani Galilejskoj s teološkog, eshatološkog i duhovnog motrišta, s posebnim naglaskom na Marijino poslanje u ekonomiji spasenja, te između ostalog naglasio i ovo:
„Istina, ova svadba u Kani Galilejskoj zapravo je predokus ili predznak one svadbe o kojoj će nam Isus kasnije govoriti tj. Njega koji je Zaručnik i svih nas koji smo Crkva, odnosno Kristova Zaručnica. Činjenica jest da je Krist bio pozvan i odazvao se na svadbu, sa svojim učenicima i sa svojom Majkom…
Nadalje, važnu ulogu ima Blažena Djevica Marija, ona kao prava Majka primjećuje gdje je problem i reagira. Evanđelist Ivan nije zapisao da se počelo šaputati kako će slavlje doživjeti fijasko, nego i prije tog događaja Marija reagira. Takva je naša Nebeska Majka…
Zanimljiva je i Marijina rečenica. Bilo bi dobro da je ponesemo sa sobom doma i po njoj živimo. ,Što god vam rekne, učinite!’ To je zapravo cijeli Marijin program. Ona se sva stavila u službu svoga Sina Isusa Krista da bi nas dovela k Njemu. A da bi do toga došlo, Isusa trebamo slušati i ono što nam On govori u djelo provoditi, činiti! ,Što god vam rekne, slušajte ga!’ To: ,Što god vam rekne,’ odnosi se na sve ono lijepo što od Boga dolazi! Sve je zapravo samo ljepota, samo što je u određenom trenutku…
Na zagovor, na riječ Blažene Djevice Marije svadbena svečanost može ići dalje! I mi bismo htjeli sudjelovati u toj Nebeskoj Gozbi! Blažena Djevica Marija zasigurno primjećuje ono što nama treba. Da bi se svečanost mogla nastaviti ovako u obilju, trebamo činiti sve što god nam Krist govori, a govori nam da ljubimo Boga i svoga bližnjega! ,“
S pjesmom: „Slavna Gospo od Karmela“ i s onom u čast sv. Josipa: „Slavimo danas,“ kao i s riječima zahvalnosti vlč. Miličevića, msgr. Senteu, zborovima i hodočasnicima, završilo je popodnevno misno slavlje Gospe Karmelske, čiji nastavak slijedi u nedjelju, 19. srpnja, na proštenju naše Majke i Kraljice Karmela.
Sestre karmelićanke i štovatelji Škapularske Gospe pripremali su se Devetnicom i Trodnevnicom molitava, pjesama i meditacija za svetkovinu, čija je trodnevna duhovna obnova bila osobito posjećena.
Vlč. Matej Petrić predvodio je misno slavlje i održao originalnu homiliju, u ponedjeljak, 13. srpnja 2020. godine, na blagdan Majke Božje Bistričke i na prvi dan Trodnevnice. Uz njega su bili ministranti: Luka i Lea Balaško.
Misao vodilja zapažene homilije bila je, prema ponuđenom Evanđelju blagdana, Svadba u Kani Galilejskoj. Predvoditelj slavlja govorio je o tom događaju na jedan nov, simboličan i mističan način. Tako je rekao i to da nas svadba podsjeća na početke Saveza između Boga i čovjeka: da nas šest kamenih sudova podsjeća na šest dana stvaranja, a razgovor između Krista i Marije da nas podsjeća na Adama i Evu, čiji pad kao da žele Krist i Marija popraviti. Još je rekao vlč. Petrić slijedeće:
„Kada Gospodin ulazi u naš život, kada želi stupiti u odnos s nama, kada želi popraviti nešto kao što ovdje Krist popravlja, ono što je bilo na prvim stranicama Svetog Pisma, onda čini slijedeće: Uzima upravo ono gdje smo bili najviše slabi, ono što je bio naš kamen spoticanja, onaj naš zabranjeni plod koji nismo smjeli uzeti, a jesmo. Uzima upravo ono gdje smo najviše pali i pretvara u nešto prekrasno…Krist to pretvara u Sebe i daje nam Sebe.
Ovdje, problem ove svadbe je slijedeći: vina nemaju. Postoji jedno tumačenje koje ću ovdje iznijeti jer mi je zaista važno i ima upravo duboki smisao s obzirom na ovo što sada želim reći, a to je slijedeće: Koji je bio plod, onaj zabranjeni plod koji Adam i Eva nisu smjeli uzeti? Tu su bile mnoge rasprave, različitih ilustracija, slika, itd. da je to neka jabuka, neka kruška, smokva itd.
Međutim, postoji jedno tumačenje i podijelit ću ga s vama, upravo zato što je snažno i ima duboki smisao, a to je da je taj zabranjeni plod bio grozd, trs i pogotovo Židovi to uzimaju jer nakon potopa, Noa, prva biljka koju on sadi nakon što stupe na kopno jest upravo trs, loza…
O Mariji, o njezinom razgovoru između nje i njezinog Sina Krista, shvaćamo i spoznajemo zapravo što je to Boga najviše smetalo kod ljudi: izdaja povjerenja, izdaja Ljubavi, prokazivanje, osuđivanje i za to je važno na početku, počinje odmah: ,Bijaše svadba,’ Novi Savez. Novo učvršćivanje pokvarenog odnosa, slomljenog odnosa. Gospodin će to učiniti sa svakime od nas upravo na ovaj način, ovog dijaloga, ovih simbola, ovih znakova, ove svadbe.“
Župnik u Krašiću vlč. Ivan Vučak predvodio je misno slavlje i homiliju na drugi dan duhovne obnove, u utorak, 14. srpnja 2020. godine, kao pripremu za Gospu Karmelsku, a uz njega je bio gospodin đakon Željko Kovačević i ministranti.
„Roditelji Isusovi, svake godine o blagdanu Pashe, išli su u Jeruzalem. Možemo i mi reći, svake godine da radosno dođemo za Gospu Karmelsku ovdje u ovaj prekrasan samostan, kod naših časnih sestara karmelićanki. Još kao malo dijete uvijek smo tu nedjelju Gospe Karmelske išli ovdje u ovaj samostan čuti Božju Riječ i vidjeti sestre. Vidjeti koji je to život kakvim one žive ovdje, odnosno vidjeti taj Jeruzalem koji je ovdje na ovome svijetu, ovdje u ovoj prekrasnoj prirodi.
Jedan drugačiji život, napustiti jednu svoju okolini, svoje domove, prostorije, napustiti svoj neki mali svemir, izaći iz njega i vidjeti nešto drugačije. Vidjeti tu jedni oazu, onaj spoj između Neba i zemlje. Vidjeti ono što ne možeš vidjeti svakoga dana u svojoj svakodnevnici gdje se susrećeš sa raznoraznim poslovima, zadaćama, ljudima. Doći ovdje u ovaj mir i susresti Isus Krista koji se nalazi ovdje u ovome Hramu…
I kaže kad je Isusu bilo dvanaest godina, oni su se vraćali iz Jeruzalema izvršivši sve što su trebali i krenuli su svojim kućama.
Hoćemo li mi braćo i sestre u ovim pripremama za blagdan Gospe Karmelske, u sv. Misama, sakramentima, molitvama susresti Isusa ili ćemo doći doma kao da ništa nije bilo, kao da se ništa nije dogodilo u mome srcu? Jesam li se pripremio da mogu doći u ovaj sveti Božji Hram, da mogu ako treba ispovjediti svoje grijehe da mogu doći doma zajedno sa Isusom, koji nam danas progovara,“ zapitao se u svojoj uvjerljivoj homiliji vlč. Vučak.
Potom je ulomak iz Lukina Evanđelja (usp. Lk 2, 41-50), aktualizirao za ovaj trenutak naše svakidašnjice, zapitao se da li je Isus s nama, da li mu dajemo potpuno povjerenje u životu i jesmo li s Isusom na ,dnevnoj kavi?’
Isto tako je poručio da poput Djevice Marije i sv. Josipa tražimo Isusa ako ga izgubimo i da se ne obeshrabrimo ako možda Isusa ne možemo naći u svojemu životu i možda u svojoj okolini, već da se vratimo, poput Isusovih roditelja, u Jeruzalem. To će reći da se sjetimo onih sretnih dana u životu kao što su: dan našega krštenja, prve sv. Pričesti, sv. Potvrde, svete Ženidbe, dan Svetoga Reda kad smo Isusa našli i susreli.
„Je li me brige i nedaće ovoga svijeta mogu odvući od Gospodina? I koliko se znam onda vratiti ? Koji su to ljudi preko kojih ja mogu doći do Isusa? I jesam li ja taj koji može privući nekog drugog Isusu Kristu? Neka nam Gospa Karmelska, Blažena Djevica Marija pomogne u tome, da se ugledamo u nju, da možemo vidjeti kako i na koji način ona komunicira sa svojim Sinom. ,Otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.’ Neka nam Blažena Djevica Marija i sv. Josip pomognu da uvijek nađemo Isusa i da se možemo zajedno s njima vratiti nazad u svoj Nazaret, u svoje kuće, u svoju obitelj, tamo gdje nas Gospodin šalje,“ poručio je propovjednik.
Uočnicu svetkovine Gospe Karmelske predslavio je P. Zdravko Barić, SMM, uz asistenciju đakona Željka Kovačevića i ministranata. Sestre, čuvarice svetišta, animirale su misno slavlje, kao i prijašnjih dana, svojim skladnim pjevanjem.
U svojoj duhovno nadahnutoj homiliji, p. Barić je posvijestio vjernicima razlog njihova dolaska na misno slavlje, a taj je: duhovno se obnoviti i ojačati milostima svoj duhovni život, te dublje upoznati i uzljubiti Krista Gospodina i Majku Božju, kao i traženje Boga i njegove prisutnosti, u otvorenosti njegovoj Riječi.
Jednako tako upoznao je prisutne, što je bio i sadržaj njegove zapažene homilije, s tri najnovija zaziva koja je Papa Franjo uveo u Lauretanske litanije. Naime, Gospine litanije nastale su u 16. stoljeću, a Papa Pavao VI. je unio u njih jedan novi zaziv: „Majka Crkve,“ a sv. Ivan Pavao II. je uveo: „Marija Majka obitelji,“ dok je Papa Franjo, prije neki dan, unio tri nova zaziva: „Majka milosrđa, “ „Majka nade“ i „Utjeha migranata.“
„Što znači da je Majka Božja Majka milosrđa?
Jednu od najljepših definicija svojeg milosrđa Isus je rekao Faustini Kowalskoj kad je rekao: ,Za tebe sam samo milosrđe. Zato te molim daruj mi svoju bijedu i svoju slabost. Tako raduješ moje srce. Što je veća bijeda, to je veće pravo na moje milosrđe.’ Kao da kaže Isus: ,Ljudi Ja sam potpuno drugačiji od vas. Ja nisam kao vi. Nemam vaš metar. Ja sam milosrdna Ljubav! Ja te volim i u tvojoj slabosti. Ja ne odustajem od tebe unatoč tvojoj slabosti i grijehu…’
Dakle, na tragu Isusove milosrdne Ljubavi Majka Božja je naša milosrdna Majka koja nas ljubi i to uvijek. Majka uvijek ljubi svoje dijete. Majka Božja te uvijek ljubi bez obzira na tvoj grijeh, na tvoju situaciju i tvoje propuste. Njoj se uvijek možemo vratiti,“ protumačio je p. Zdravko prvi novi zaziv Pape Franje.
Drugi zaziv: „Majka nade,“ pojasnio je propovjednik optimističkim riječima koje nam ukazuju da će biti dobro bez obzira na muke i nevolje u kojima se nalazimo, jer je Božja Riječ posljednja u svakoj situaciji i u našem životu, a Bog nas neće zaboraviti. On je na našoj strani…
Isto tako je spomenuo da postoje tri sestre: ljubav i vjera koje drže za ruku malu sestricu nadu. Hodaju s njom i mala sestrica nada, najmanja je; lepršava je, neprimjetna, ali tu je! Isto tako da je nada usmjerena na neko buduće dobro koje je teško dostižno, ali je ipak dohvatljivo, prema Tomi Akvinskom. Zato je važno svoju nadu staviti u ruke Djevice Marije koja će nam ono potrebno izmoliti od Boga, misli su p. Barića.
O trećem zazivu: „Utjeha ili Utočište migranata,“ predvoditelj je rekao i ovo: „Isus i Marija su bili migranti. Herod je želio ubiti dijete Isusa i zato su morali bježati iz svoje domovine Izraela u strani svijet Egipat i to je bilo putovanje u nepoznato, u nesigurno. Za vrijeme Domovinskog rata mnoge hrvatske obitelji su migrirale u inozemstvo sa vrećicom u ruci, u tuđi kraj. Koliko patnji, koliko neizvjesnosti, koliko straha. I ne zaboravimo da se Isus poistovjetio s tim ljudima… Tamo gdje čovjek trpi i pati, tamo je Isus Krist, tamo Isus trpi… Zato molimo: ,Blažena Djevice Marijo, tebi predajemo svakog čovjeka, obitelj, dijete koje je moralo napustiti svoj dom, zavičaj, domovinu. Neka tvoje Majčinsko Srce bdije nad njihovim životima i izmoli im milost da se, ako je to moguće, što prije vrate svojim kućama. Majko, utjeho migranata, moli za nas! Marijo, Majko milosrđa moli za nas, Marijo, Majko nade, moli za nas!,’“ uputio je Majci Božjoj svoju molitvu predvoditelj slavlja, a vjernici su mu se pridružili.
Zagrebački pomoćni biskup mons. Mijo Gorski predslavio je u utorak, 7. srpnja, misu zadušnicu i sprovodne za pokojnu s. Mariju od svetog Josipa, OCD, Maru Filipović, u samostanskom svetištu Bezgrešne Kraljice Karmela i na samostanskom groblju, u Karmelu u Brezovici.
Na početku misnog slavlja otac biskup uputio je sestrama, rodbini s. Marije i vjernicima izraze sućuti, i zahvalio joj je za molitve i žrtve koje je utkala u život Zagrebačke nadbiskupije, osobito u život svećenika.
„Rađanje i umiranje dva su trajna procesa koji se izmjenjuju u nepostojanom tijeku ovog našeg vremena. I dok nas rađanje raduje zbog dara novog života, dotle nas umiranje rastužuje zbog gubitka istih“, kazao je.
„Ovdje nad tijelom preminule s. Marije, sve bi naše ljudske riječi zvučale potpuno prazno, a mi bismo stajali u svojoj tjelesnoj nemoćnosti, da smo sami. Ali nismo sami. S nama je stalno u vjeri Isus Krist. Njegove riječi: ‚Ja sam Uskrsnuće i život…Tko živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada‘ (Iv 11, 25 – 26), ohrabruju nas, tješe i daju nepokolebljivu nadu u trenucima rastanka od dragih osoba. Kad s Kristom umiremo, s njime i ustajemo na vječni život. To je nada i pouzdanje koje imamo u Boga. Tako i u psalmu čitamo: ‚Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer Ti si sa mnom…‘ (Ps 23, 4).“
„To je duboki izričaj vjere, izrečen već u Starom Savezu, ali to je izričaj i naše vjere i sigurnost u naše uskrsnuće. Mi nismo slučajno na ovoj zemlji. Imamo jasan cilj pred sobom i smisao svojega postojanja: Boga, koji je naše počelo i u kojega konačno uvire rijeka našega života. Samo pod perspektivom Vječnosti, samo pod perspektivom Uskrsnuća, sve što činimo ima smisla, a ponajviše samo pod tim vidom, ima smisla redovnički život, život zavjetovanih sestara. Jer, kad ne bi bilo Uskrsnuća, njihov bi život bio bez svrhe. Ali upravo Kristovo Uskrsnuće daje nam razlog, nevjerojatno snažan i moćan razlog za ovakvu odluku. Tako za nas kršćane smrt postaju vrata Vječnosti, novo rođenje, život u Duhu…“, rekao je između ostaloga biskup Gorski.
Potom je u nastavku nadahnute propovijedi govorio kako svi putujemo kao braća i sestre u Očev dom, i da Bog ima za svakoga od nas svoj put i svoj poziv, mada različit, ali svaki taj put i poziv vode do cilja, do Boga Oca koji nas čeka raširenih ruku. Isto tako, rekao je da je Bog pozvao i s. Mariju na poseban put nasljedovanja Isusa Krista, u Zajednici sestara u Stepinčevom Karmelu.
„Tu je postala istovremeno i službenica Gospodinova i službenica sestrama. Naime, u sebi je, na neki način, spojila dva oblika života: i akciju i kontemplaciju; zauzeti rad za dobro Zajednice i meditativno poniranje u dubine Božje. Kao vanjska sestra radila je poput Marte, brinući se za mnogo toga što je Zajednici trebalo… Kao da je sv. Josip u njezinom imenu: s. Marija od sv. Josipa, znakovito obilježio taj način života i njezinu skrb istovremeno u molitvi i razmatranju, poput Marije, koja je izabrala onaj dio koji joj se neće oduzeti.“
„Slušala je Isusov glas i njegov poziv na savršenost. Prihvaćanjem vječnih zavjeta s. Marija je na savršeniji način započela svoj život suobličenosti Isusu Kristu… Isusu čistom, siromašnom i poslušnom…“, naglasio je među inim mons. Gorski i završio zahvalom s. Mariji za njezine molitve i žrtve, s uvjerenjem da se već našla sa svojim Zaručnikom Isusom Kristom koji joj je uzvratio ljubav za ljubav.
Uz biskupa suslavitelji su bili preč. gospodin Zvonko Vuković, domaći župnik, don Stjepan Bolkovac, SDB, ravnatelj na zagrebačkoj Knežiji, braća karmelićani o. Srećko Rimac, magistar bogoslova, o. Stjepan Vidak, prior u Remetama, o. Ivan Pleše iz Remeta i bogoslovi karmelićani br. Ivan Pavao Paro, br. Alojzije Mihelić, br. Željko Bezić. Posluživali su ministranti, a čitali Tomislav Skender, Lea i Luka Balaško.
Čuvarice svetišta pratile su liturgiju svojim skladnim pjevanjem pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, a sprovodni obredi završili su pjesmom Majci Božjoj Salve Regina.
U nedjelju, 5. srpnja 2020., s. Marija zatvorila je svoje oči Zemlji, a otvorila ih je na Nebu. Stigla je u vječni Karmel. Svoj put do cilja započela je rođenjem 23. prosinca 1939. godine, u Oštroj Luki-Bok, a krštena je drugi dan, na Badnjak. Vjerski odgoj i sakramente primila je u svojoj obitelji i u svojoj župi Imena Marijina. Na Božji poziv, spremno je odgovorila, i nakon prvih godina formacije, započela je novicijat na Malu Gospu 1969. godine, u Stepinčevom Karmelu u Brezovici. Tu je položila i svoje prve zavjete isto na Malu Gospu 1971. godine, kao i doživotne vječne zavjete, 4. rujna 1977. godine. Bila je tiha, požrtvovna, vedra, šutljiva, hrabra i duhovita sestra. Sada nas zagovara pred Licem Svevišnjega.
Draga naša s. Marija!
Danas zahvaljujemo Gospodinu na daru života koji ti je podario po tvojim dragim roditeljima, i koji si utkala u život našeg Karmela i u živote mnogih. Prošli tjedan, kad smo se okupljali oko tvoga bolesničkog kreveta, molili za tebe, opraštali se od tebe i pomagali ti nositi križ bolesti, upitali smo te i ovo: „S. Marija, hoćeš li se u Nebu moliti za nas?“ oćeš li se „“““““Ti si aktivirala sve svoje sile i odgovorila si čvrstim glasom: „Daaa!“
I tvoj karmelski poziv, tvoj život vjere, molitve i služenja bio je jedno veliko i neopozivo: „DA“ Gospodinu, Crkvi, Karmelu. U svojoj jednostavnosti i dobroti srca prihvaćala si život molitve i njegovu zahtjevnost do zadnjih dana svoje bolesti. Časoslov i krunicu nisi ispuštala iz ruke, osim kod posla, i miomirisni blagoslov tvoje molitve širio se daleko izvan zidina Karmela. Molitvene nakane našeg utemeljitelja bl. Alojzija Stepinca bile su i tvoje, a prva među njima su svećenici, pa dobra duhovna zvanja i naš hrvatski narod. Kad su nadošle na tom području teškoće, kušnje, kad je zaškripilo, bilo u Crkvi, bilo u Domovini ili u nama, znala si nam reći: „Molite, molite, samo molite i budite strpljive i radosne, sve će biti dobro…“
Tvoja vjera bila je snažna, tvoja ljubav prema Gospodinu i sestrama konkretna i tvoja nada neuništiva. Voljela si dragog Boga, svoje sestre, ljude, čovjeka. Svoje patnje i bolesti prikazivala si za sve njih i nikada se nisi jadala. Bila si strpljiva, šutljiva i hrabra. Tvoja trpljenja bila su poznata samo Gospodinu i On ih je ugradio u svoje otkupiteljsko djelo. Za tvoj život, osobito za tvoj redovnički život, možemo reći ono što je sv. Pavao poručio Korinćanima: „A ja ću se najradije trošiti i istrošiti se za duše vaše.“ (2 Kor 12, 15 a).
I ti si se trošila i istrošila, tamo od roditeljskog doma, do zadnjih dana svoga života u Karmelu, za mnoge duše. Bila si vrijedna i radišna u službi vanjske sestre, naša produžena ruka i naša snaga u težim fizičkim poslovima. Otključala si mnogima vrata Karmela. Duboko vjerujemo da je i tebi sv. Petar otključao vrata nebeskog Karmela.
Hvala ti od srca, draga naša s. Marija, za svu ljubav i za sve žrtve, za sve dobro, plemenito i lijepo što si ugradila u život našega Karmela!
Nakon primanja bolesničkog pomazanja, odrješenja i blagoslova, posvjedočio je svećenik-redovnik i ovo: „Sestra Marija je zrela za Nebo, kad god Gospodin dođe po nju. Ona je izgorjela za njega.“ (Don Stjepan Bolkovac, SDB).
A jedan drugi redovnik, naš karmelićanin, u izrazima sućuti piše između ostalog i ovo:
„Da! S. Marija Filipović ostala mi je u sjećanju upravo zbog svoje blage i zdravo vedre naravi i jednostavnosti. PRAVO DIJETE VJERNOG HRVATSKOG PUKA KAKVOG NAŠA KRŠĆANSKA BOSNA RAĐA I DARIVA! Velika hvala njezinim pokojnim roditeljima na tom daru Karmelu. Vjerujem da vam je svima bila izazov i poticaj na putu ostvarivanja Evanđelja. Nju će dragi Bog znat nagraditi zbog truda da njegovo lice bude prepoznatljivo među vama i nama.“ (o. Jakov Mamić, OCD).
S. Marija započela je svoj život 23. prosinca 1939, godine, u Oštroj Luki-Bok, a krštena je na Badnjak, kad je kanonski utemeljen Stepinčev i naš Karmel. Vjerski odgoj i sakramente primila je u svojoj obitelji i u svojoj župi Imena Marijina, a na Božji poziv, spremno je odgovorila, i nakon prvih godina formacije, započela je novicijat na Malu Gospu 1969. godine, u našem Karmelu. Tu je položila i svoje prve zavjete isto na Malu Gospu, 8. rujna 1971. godine, kao i doživotne zavjete, 4. rujna 1977. godine.
Draga naša s. Marija, hvala ti što si bila hrabra i vjerna na Božjem putu, na putu Karmela, što si bila tiha Božja prisutnost među nama, šutljiva Božja ljubav i strpljiva radost naših dana.
Hvala svima koji ste je pratili kroz život i bili joj blizu, koji ste joj pomogli nositi križ bolesti, a napose hvala svima Vama, osobito Ocu biskupu mons. Miji Gorskom, koji ste je došli ispratiti na vječni počinak. Neka se dobri Bog po njoj i po nama slavi i hvali!
s. Ilijana T. Cvetnić, OCD
Karmel u Brezovici, 7. 7. 2020.
Zagrebački, varaždinski i bjelovarsko-križevački mladomisnici, u pratnji svojih duhovnika preč. Vlade Razuma i vlč. mr. Andrije Miličevića, hodočastili su, na svoj način, 30. lipnja Gospi Karmelskoj i Bosonogim karmelićankama u Brezovicu. Nastavili su tradiciju prijašnjih generacija mladomisnika koji su redovito nakon svećeničkog ređenja dolazili u Karmel i zahvalili Majci Božjoj na daru svećeništva, a sestrama na molitveno-duhovnoj pratnji.
Tu zahvalu posvjedočili su i euharistijskim slavljem koje je predvodio mladomisnik Marko Dominić iz Župe bl. Alojzije Stepinac, Trnjanska Savica u Zagrebu. Uz njega su suslavili vlč. Marko Nimac iz Župe Blagovijest Naviještenja Gospodinova, Vrbani u Zagrebu, vlč. Tomislav Medić iz Župe Isusova uskrsnuća, Sesvetski Kraljevac, vlč. Branimir Jagodić iz Župe blaženi Alojzije Stepinac, Duga Resa, vlč. Ivan Koretić iz Župe sv. Brcko, Kalnik, Bjelovarsko-križevačka biskupija, vlč. Filip Jakupec iz Župe sv. Vid, Pitomača, Varaždinska biskupija, vlč. Lovro Biškup iz Župe sv. Vid, Varaždin, Varaždinska biskupija, koji je i propovijedao, te duhovnik bogoslova preč. Vlado Razum i asistent duhovnika vlč. mr. Andrija Miličević, uz ministrante i čitače Tomislava Skendera i Leu i Luku Balaško.
Homiliju je mladomisnik Biškup počeo mislima iz ulomka Matejeva evanđelja: „A on je spavao. Oni pristupiše i probudiše ga govoreći: ‘Gospodine, spasi, pogibosmo!’ Kaže im: ‘Što ste plašljivi, malovjerni?’ Tada ustade i zaprijeti vjetrovima i moru te nasta velika utiha’“ (Mt 8, 24-26). Istaknuo je da se onaj koji ima pravog prijatelja ne boji jer ima potpuno povjerenje u njega i zna da mu prijatelj želi samo najbolje i da će mu on pomoći u svim životnim situacijama. Takav prijatelj je Isus. No, apostoli su pali na ispitu, jer su se više plašili oluje i mora, nego što su imali povjerenja u Isusa.
U nastavku homilije mladomisnik je govorio o dvoje božanskih svojstava: Bog je tajanstven i Bog je beskrajan. Obzirom na tajanstvenost, Bog neizmjerno ljubi čovjeka, uvijek je s njim, a objavljuje se samo kad je potrebno, tajanstveno. Sva Božja djela i sva stvorenja govore bez riječi, o beskraju Božje ljubavi. „Svaka travka, svaki cvijet se klanjaju i pokoravaju Gospodinu, zato ne budimo nevjerni, nego vjerni“, poručio je propovjednik.
Pjevanje su predvodile karmelićanke pod ravnanjem s. Bonite Kovačić. Misno slavlje završilo je zajedničkim i pojedinačnim mladomisničkim blagoslovom, zahvalom za molitve i preporukom u daljnje vlč. Miličevića, uz pjesmu: „Zdravo Djevo,“ i prijateljskim druženjem u govornici.
Apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua, u pratnji tajnika Apostolske nuncijature Janusza Stanislawa Blachowiaka i dviju sestara milosrdnica koje rade u Nuncijaturi: s. M. Laure Tuba i s. Božidare Valjak posjetio je, na uočnicu Petrova, u nedjelju 28. lipnja, po prvi puta, Stepinčev Karmel u Brezovici.
Sestre su nuncija prijateljski dočekale u svojoj klauzuri pjesmom sv. Ivana Pavla II.: „Krist na žalu,“ a tajnik Janusz pjevao ju je s njima na poljski.
Nakon kratke molitve u sestarskom koru, srdačan susret nastavio se u klauzuri samostana, gdje je č. majka Ilijana Terezija Cvetnić predstavila nunciju i prisutnima zajednicu i upoznala ih s njezinom poviješću, posebno s njezinim počecima u koje je svoj pečat duboko utisnuo njezin utemeljitelj, ondašnji zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac. Nuncij se zanimao za prve sestre, a osobito za bl. Alojzija Stepinca. Pitao je između ostalog i ovo: „Je li živa koja od sestara koje su ga poznavale?“ Osobno mu se predstavila svaka sestra, od kojih nijedna nije blaženika osobno poznavala, a on se srdačno zahvalio sestrama za molitve i rekao im da je u Hrvatskoj osjetio snagu molitve i da je bio iznenađen kako je lijepo prihvaćen u Hrvatskoj.
U vedrom i prijateljskom susretu primijetio je da ga sestre svojom radošću podsjećaju na karmelićanke na Kubi, gdje je bio apostolski vizitator; često ih je posjećivao, a one su bile uvijek radosne. Zaključio je da je radost plod molitve i druženja s Isusom, te života u Božjoj prisutnosti.
Na susretu se nuncij prisjetio svojih najdražih svetaca i svoga puta do svećeništva.
Sv. Franjo Saleški, sv. Augustin i sv. Katarina Sienska najdraži su mu sveci na kojima se nadahnjuje i čijoj se pomoći utječe. Kao predškolsko dijete prvi svetac koji mu je prirastao srcu bio je sv. Tarzicije, pa sv. Dominik Savio, čije je knjige prve čitao, još kao predškolac. Njegov otac se svake večeri molio sv. Maloj Tereziji: „Sv. Terezijo od Djeteta Isusa, o našim potrebama razmišljaj ti.“
Svećenički poziv niknuo je u njegovoj dobroj katoličkoj obitelji. Vidio je da roditelji žive ono što vjeruju. Još prije škole, želio je biti svećenik. Kad je krenuo u školu, učitelj ga je pitao: „Što će biti kad odraste?“ On mu je odgovorio: „Svećenik.“ I tako nekoliko puta, a djeca su mu se rugala… S 11 godina ulazi u sjemenište, godine su mu duge, polako odrasta i pita se: “Što Gospodin od njega želi? Je li njegova želja i Božja želja?“. Duhovnik mu pomaže u tim kriznim godinama i đakon Giorgio Lingua doznaje pred svećeničko ređenje da mu je majka čitav život molila da joj jedan sin bude svećenik, jer je ona željela biti časna sestra. „Bog ima za svakoga od nas svoj plan,“ posvjedočio je nuncij.
Prijateljski susret završio je preporukom u molitve, izmjenom darova, fotografiranjem, Domjanićevom pjesmom: „Fala“, uz nuncijev blagoslov i srdačan pozdrav.
U utorak, 23. lipnja 2020. godine, župnik u zagrebačkoj Odri vlč. Vladimir Cvetnić predvodio je svečano misno slavlje u prigodi 60. obljetnice posvete Svetišta Kraljice Karmela u Brezovici. Asistirao mu je apsolvent Tomislav Skender, a misna čitanja pročitala je studentica Dora Nestić. Zbor sestara karmelićanki uveličao je misno slavlje svojim lijepim pjevanjem.
„Crkva je mjesto milosno. Posebno je to ova crkva koja je posvećena Kraljici Karmela. Po njoj Bog dijeli vjernicima svoje milosti. I po ovome mjestu Bog se u nama ušatorio… Tu je mjesto trajne Božje prisutnosti, i zato: ,Ne ostavi nas nigdar, blagoslovi nas svigdar; budi s nama svaki čas, Isus, Spasitelju naš!’“ rekao je između ostalog vlč. Cvetnić.
Misno slavlje završilo je svečanim koralnim „Idite u miru!“ i taktovima pjesme „Do nebesa nek se ori.“
Budući da su sestre željele da njihov utemeljitelj, ondašnji zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac, koji je gradio Karmel i svetište Kraljice Karmela, te blagoslovio svaku ciglu na njemu, posveti i Gospino svetište, čekale su da završe dani njegovog zatočeništva u Krašiću. Kako je nadbiskup umro prije isteka tih dana, svetište je posvetio na svetkovinu sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1960. godine, njegov nasljednik nadbiskup Franjo Šeper.
U svetištu se za karmelske blagdane godinama okupljaju brojni hodočasnici i štovatelji Gospini i karmelskih svetaca, te svoje molitve i vapaje upućuju Majci Božjoj i zagovoru njezinih kćeri, sestara bosonogih karmelićanki.