"Događanja"

Svečanim euharistijskim slavljem, koje je predvodio o. Stjepan Vidak, OCD, prior karmelićana u zagrebačkim Remetama, uz asistenciju bogoslova Marka Maglića, OCD, i ministrantice djevojčice Marije Marić, proslavile su sestre karmelićanke i vjernici, u utorak, 19. ožujka, svetkovinu sv. Josipa, zaštitnika Crkve, Domovine, Hrvatske karmelske provincije i na poseban način Stepinčevog Karmela. Čuvarice svetišta, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, uzveličale su slavlje svojim skladnim pjevanjem.

Poziv, poučljivost i vjera sv. Josipa bile su tri okosnice Josipova života koje je otac prior uprisutnio nazočnima u nadahnutoj homiliji. Govoreći o pozivu svetog Josipa, rekao je i ovo: „Sveti Josip ima svoje jedinstveno mjesto u Božjem naumu spasenja. Što je to Bog naumio? Miilosrdni Bog je naumio po svome Sinu, Isusu Kristu, rođenu od Marije, pridobiti grešnike za svoje prijatelje. U tom naumu sveti Josip mora izvršiti svoj dio, odigrati svoju ulogu – ostvariti svoj poziv,“ naglasio je propovjednik.

Potom je protumačio pojam „pozvanosti“ svakoga čovjeka prema Božjem naumu, s osobitim naglaskom na redovnički poziv koji je nadnaravni i zato ga svijet ne može i ne treba  razumijeti. Isto tako je potaknuo prisutne da poput sv. Josipa, koji se do kraja darovao otajstvu utjelovljenja Riječi i brizi za nazaretsku Obitelj, žive svoj poziv radikalno, ponizno i poslušno, da ga nasljeduju. „Josip je svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom – a ne filozofskim promišljanjima – shvatio da Bog mora biti Bog, a on, čovjek, da je stvorenje i da je čovjekovo dostojanstvo upravo u tome da se prepozna kao Božje stvorenje pozvano u službu Božju,“ rekao je između ostalog otac Vidak.

Poučljivost svetoga Josipa naumu Božjem očitovala se u njegovoj otvorenosti i trajnoj suradnji s Bogom, i u napuštanju onoga svoga, da bi ono Božje živjelo u njemu, na što smo svi pozvani, a posebno redovnici i redovnice. „Sveti se Josip dao zahvatiti od Gospodina i povesti otajstvenim stazama. Odrekao se poimanja i prihvatio se vjerovanja; odrekao se posjedovanja i pristao da bude posjedovan; odrekao se zapovijedanja i prihvatio se slušanja. Mogli bismo ga nazvati ‘stvorenjem’ bez zahtjeva. Međutim, s vjerom se prepustio da ga Gospodin vodi, te ga je On uveo na osobito prisan način u otajstvo Utjelovljenja i spasenja… koje on sam nije htio; u nj je bio upleten, ali za druge,“naglasio je propovjednik.

Poučljivost Bogu moguća je ako smo susreli živoga Boga u svom životu, u svojoj molitvi i euharistiji, te ako nas je dotakla njegova ljubav, blizina i milost.

Vjera je treća okosnica Josipova života i potrebna nam je da bismo bili poučljivi Bogu. „Josip nije s Bogom raspravljao. On je dozvolio da Bog bude Bog, da bude Gospodin, Onaj koji najbolje zna što je za nas dobro, jer je On Onaj koji nas poznaje dok nastajasmo u tajnosti, otkani u dubini zemlje. Vjera nam je dana za ovaj život da bismo živjeli po njoj i od nje. Pravednik će od vjere živjeti, čitamo u poslanici Hebrejima. (Heb 10, 38 ). Sveti Josip bijaše baš muž pravedan. Velika zapreka za vjeru jest oholost našega duha, koja se očituje bilo na razini misli, bilo na razini naše tvrdoglavosti. Da bismo vjerovali, trebamo se  dati voditi od Boga. Vjera nije nešto statično. Moramo hodati u vjeri. Sprovoditi u život ono što vjerujemo, trebamo utjelovljivljati sadržaj vjere. Nju moraju pratiti djela, inače je mrtva u sebi,“ rekao je između ostalog otac Vidak.

U nastavku homilije, propovjednik je zaželio prisutnima da u vjeri i povjerenju hode s Bogom, poput sv. Josipa, jer Bog ravna i najmanjim događajem našeg života i okreće ih na dobro;     da budu pozorni na njegov glas i osluškuju ga u Riječi Božjoj i da vrše ono što od Boga čuju. Molitvom svetom Josipu iz Himna grčke  Crkve  zaokružio je otac prior svoju homiliju.

Euharistijsko slavlje završilo je svečanim blagoslovom i prigodnom pjesmom svetom Josipu, a bratsko-sestrinsko druženje nastavilo se nakon svete mise u govornici.

Za svetkovinu sv. Josipa pripremale su se sestre karmelićanke i vjernici velikom Devetnicom od devet srijeda misnih slavlja, molitava, meditacija i pjesama u čast sv. Josipu, kao i prigodnom Trodnevnicom. Don Stjepan Bolkovac, SDB, predvodio je u subotu, 16. ožujka, prvi dan Trodnevnice, uz asistenciju studenta Tomislava Skendera. Nadahnjujući se na misnim čitanjima, osobito na Evanđelju, zadržao se, a u skladu s kvatrenom subotom, na temi praštanja. „Praštanje je nužno, ali nije lako. Kad nas netko povrijedi, srce se zatvori… Kad drugome oprostimo, oslobađamo srce od ljutnje i zatvorenosti,“ rekao je između ostalog don Stjepan i ustvrdio da je tim putem prošao sveti Josip, jer nije osudio svoju trudnu zaručnicu Mariju, već je sve povjerio Bogu, jer: „Oprostiti znači primiti Božju ljubav u svoje srce.“

Na drugi dan Trodnevnice, u nedjelju, 17. ožujka, misno slavlje predvodio je vlč. mr. Andrija Miličević, uz ministrante i ministrantice. Na tragu misnih čitanja, osobito Isusovog Preobraženja na Gori, misnik je govorio o cilju našega puta, a to je uskrsnuće, do kojega se dolazi po usponima na Goru i po silascima. Jednako tako da je naš cilj biti s Isusom, motriti njegovo Lice i slušati ga, te ga moliti da ne upadnemo u napast. (usp. Lk 22, 46). „To nam svjedoči i lik svetog Josipa, Isusovog djevičanskog oca, Marijinog muža. Kaže nam  Evanđelje po Mateju da je Josip bio pravedan. U hebrejskom načinu razmišljanja kada se za nekoga kaže da je bio pravedan, to znači da je bio svet, da je bio poslušan i vjeran Gospodinu. Imao je odnos sa Gospodinom. I jedino zbog toga je mogao činiti ono što je činio…,“ rekao je između ostalog vlč. Miličević.

Na uočnicu svetkovine sv. Josipa, u ponedjeljak, 18. ožujka, vlč. Željko Nestić, uz asistenciju Tomislava Skendera, predvodio je misno slavlje i potaknut misnim čitanjima toga dana, progovorio o našim  grijesima, o našem ponašanju: ne sudite, ne osuđujte, praštajte i  dajte; mjera kojom mjerite…, o vjeri i o Božjem Milosrđu. „Korizma je izvrsno vrijeme za to – mijenjati svoju mjeru… pogledajmo kako je Josip mjerio:… Marija je ostala trudna po       Duhu Svetom, Josip je odmjerio situaciju i odlučio je potajice otpustiti… No, u snu mu se ukazao anđeo koji ga uvjerava da to ipak ne čini, u pitanju je Božja ruka. Josip ne ostaje pri svojoj mjeri, uzima Riječ koja mu je poslana zdravo za  gotovo – nije mu bilo lako – ipak – ima povjerenja. Napušta svoju mjeru i ide s povjerenjem,“ naglasio je vlč. Nestić. Potom je kroz sliku bijega svete Obitelji u Egipat i Isusovog nestanka u Hramu, potvrdio Josipovu mjeru i zaključio: da je Josipova vjera, njegova mjera djelovanja, na što je sve pozvao.

Zagrebački pomoćni biskup msgr. dr. Ivan Šaško predvodio je na Stepinčevo, u nedjelju, 10. veljače, u Stepinčevom Karmelu u Brezovici, svečano misno slavlje i Obred svečanih doživotnih zavjeta s. Maristele od  bl. Alojzija Stepinca (Marije Mustapić). Uz njega je bilo više od dvadesetak suslavitelja: svećenika, redovnika, đakon, bogoslova, ministranata i čitačica, među kojima su bili svećenici iz susjedne Bosne i Hercegovine, rodnog kraja roditelja s. Maristele, don Bariša Čarapina, don Nedjeljko Krešić i bogoslov Nikša Pavlović.

Jednako tako euharistiju je suslavio prof. dr. sc. Ante Crnčević, OFM, zemljak s. Maristele, iz Metkovića, te P. Petar Galauner, DI, zatim msgr. Zvonimir Sekelj, don Stjepan Bolkovac, SDB, prof. dr. sc. Ivan Karlić, OFMConv, vlč. Božidar Tenšek, župnik, p. Ivan Magdić, SMM, vlč. Ivica Zlodi, župnik, vlč. mr. Borna Puškarić, vlč. mr. Andrija Miličević, vlč. Kristijan Tušek, župni vikar, o. Ivan Pleše, OCD, Rafael Mikec, đakon Varaždinske biskupije, te bogoslovi karmelićani: br. Ivan Živković, OCD i br. Stanko Pažin, OCD, kao i kustošijanski bogoslovi: Domagoj Koružnjak, Petar Tisaj i Filip Šešek, uz ministrante i ministrantice.

Na početku misnoga slavlja don Stjepan Bolkovac, SDB, pozdravio je, u radosti srca, Oca biskupa i zaželio mu dobrodošlicu, kao i prisutnima, osobito majci s. Maristele, Anđi, bratu Vidu i sestri Ružici s obiteljima, te podsjetio da se slavlje svečanih doživotnih zavjeta s. Maristele događa na Stepinčevo, u jubilarnoj 80. obljetnici osnutka Karmela u Brezovici, i da su zavjeti posebni Božji dar za Crkvu i za Karmel.

Msgr. Šaško je izručio s. Maristeli i prisutnima pozdrave i molitve našeg oca nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, te, uz ostalo, primijetio  kako je Gospodin u ovome slavlju posložio govorljive poveznice: i mjesto i vrijeme i povod. To su: Brezovica, marijanski i Stepinčev karmel, nedjelja na Stepinčevo i slavlje svečanih doživotnih zavjeta s. Maristele.

Potom je rekao i ovo: „Braćo i sestre, ovdje je povezan jug i sjever naše domovine, dok nam je pogled usmjeren prema vječnoj domovini koja nas nadahnjuje da ovdje na zemlji živimo nesebičnost i darivanje bližnjima.

Slavimo ovo slavlje otvoreni novim poticajima Duha Svetoga, moleći za sestru Maristelu, na nakane sestara karmelićanki, za sve koji trebaju našu molitvu, molitvu Crkve, da bi slijedili Gospodina. Molimo i za našu domovinu, za duhovno preobraženje i zagovor blaženoga Alojzija na svim našim putovima.“

Misao vodilja nadahnute, meditativne homilije bila je: duhovni poziv. Otac Biskup ju je oblikovo, možemo reći, u šest prizora: Metež na Genezaretskom jezeru i neuspjeh učenika; poziv prvih učenika; pozivi u naviještenoj Božjoj riječi; Božji poziv bl. Alojziju Stepincu; iskustvo poziva s. Maristele i bl. Alojzije Stepinac kompas za Crkvu.

Na početku homilije msgr. Šaško se osvrnuo na prisutne oko sebe, posebno na P. Galaunra, Di, te je primijetio:

„Prije negoli se izravno osvrnem na Božju riječ, ne mogu previdjeti znakovitost ovoga zajedništva u kojemu je lijep broj svećenika, počevši od patra Petra Galaunera, najstarijega među nama, s kojim je mnoge od nas povezao život i koji je duboko ugrađen u naša svećenička zvanja. Ta se isprepletenost odražava u svakome od vas, od obitelji i rodbine sestre Maristele, do djece i svih vas kojima ovaj karmel i sestre posebno leže na srcu.“

Onda je protumačio prizor na Genezaretskom jezeru. Tu su dvije skupine ljudi: jedna skupina se nagurava oko njega, Isus ju zanima, a druga radi svoj redoviti posao, Isus ju ne zanima, ali ona njega zanima. Isus je sjeo u Petrovu barku kako bi povezao te dvije skupine ljudi, dijelio s njima zajedništvo, poučavao ih i oduševljavao, te unosio svjetlo u barku. Noć priije barka je bila u tami, ulov riba neuspješan, gorčina.

Upravo tada Isus poziva prve učenike, i Šimuna, apostolskog prvaka, koji nisu bili u hramu, ni u sinagogi, među uglednima, već na poslu, uz more, na ribarenju, i koji su noć prije doživjeli veliki neuspjeh. Isusovi kriteriji su drugačiji od ljudskih mjerila, jer poziv je Božje djelo, a ne ljudsko. On ne izabire izvrsne, najsposobnije, pune zasluga, veličine, savršene, već neke druge. „Isus izabire nesavršene, bez punih mreža, ali izabire ljude koji imaju pouzdanja i govore: Svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mrežu.

Takve ljude treba Gospodin, ljude koji se trude, priznaju svoju granicu i svoju grješnost; Isus treba one koji se pouzdaju u njega,“ naglasio je propovjednik.

Govoreći o pozivu trojice istaknutih osoba u netom naviještenoj Božjoj riječi: proroka Izaije, apostola Pavla i Petra, msgr. Šaško je istaknuo da su svi oni osjetili svoju malenost pred Gospodinom, svoj snažni otpor prije odaziva, ali, pouzdajući se u Boga, odgovorili su na Božji poziv i stavili su Bogu na raspsolaganje sve šo jesu i šo imaju, sve svoje sposobnosti i darove.

Gotovo isto može se uočiti i kod bl. Alojzija Stepinca, rekao je u nastavku homilije Otac biskup, jer i on se osjećao neprikladan za Božje planove. No, pouzdajući se u Gospodina, prihvaća Božju volju, njoj se potpuno posvećuje i čini velika djela za Gospodina i za Crkvu. Jer: „Božji poziv uvijek ostaje otajstvo. I blaženi Alojzije i sestra Maristela, i svi koji su osjetili Božji dodir, a to smo svi mi na jedan ili drugi način, postavljaju pitanje: Gospodine, zašto ja? I naš se odgovor smješta u to isto otajstvo.

Svaki Božji poziv nosi sa sobom i odgovornost, u kojoj je potrebno naše udioništvo. Isus je želio apostole za ostvarivanje Božjega kraljevstva, za osnivanje i rast Crkve.“ Obraćajući se s. Maristeli msgr. Šaško je naglasio i ovo:

„Draga sestro Maristela, mi u Vama prepoznajemo Božji dar kojim je Gospodin zakoračio u Vašu barku. I onda, kada se pojave dvojbe i nesigurnosti, kušnje i sumnje, uvijek se vratite na isto iskustvo poziva. Tamo se nalazi čovjek, nikada dovoljno prikladan za poslanje; ali tamo se nalazi Krist, uvijek pogleda uprta u srce koje voli, koje želi živjeti za druge, truditi se oko onoga što mu je povjereno, svaki dan.

Kako je samo znakovito da je upravo blaženi Alojzije, dajući toliku važnost molitvi, žrtvi, služenju sestara karmelićanki, i sam do smrti živio u malenosti prostora, a zapravo u nevjerojatnoj širini prisutnosti.

Po njemu je, na stanovit način, i zatvor u Lepoglavi i sužanjstvo u Krašiću postalo karmelom. I kada su mu nudili nešto drugo, on svoju sreću s Gospodinom nije htio zamijeniti nečim što tu sreću ne odražava.“

I na kraju, Otac biskup je ustvrdio da je blaženi Alojzije Stepinac kompas za Crkvu, osobito za Crkvu u Hrvata i da je igla njegova kompasa ugođena prema Kristu koji privlači, a u toj je privlačnosti i Marija, Zvijezda mora – Maristela. „I ovaj je karmel dio Alojzijeva kompasa, a u njemu se nalazi i Maristela. I kao što sve nas ova zajednica karmelićanki vraća na bitno, da nas ne prekriju slojevi besmislene strke i meteža, neka i vas uvijek prati Gospodinov glas koji poziva, Petrov koji se odaziva i Marijin koji čuva prostore za vršenje Božje volje… Uskladimo kompase s Marijom, Zvijezdom mora i s blaženim Alojzijem! ,“ poručio je između ostalog msgr. Šaško svima prisutnima.

Nakon pročitanog evanđelja, đakon Rafael Mikec prozvao je s. Maristelu, a predsjedatelj ju je upitao o njezinim traženjima, kao i, po završenoj homiliji, o njezinom nasljedovanju Krista i Blažene Djevice Marije.

Vlč. Kristijan Tušek otpjevao je dostojanstveno Litanije Svih Svetih i zazvao pomoć nebeske i zemaljske Crkve, dok je s. Maristela, nakon prosternacije, simbola umiranja svijetu i sebi, položila svečane doživotne zavjete u ruke svoje poglavarice s. Ilijane Terezije od Karmelske Gospe. Svečanim blagoslovom, primanjem koprene i pridruživanjem Redu, Stepinčev Karmel dobio je još jednu punopravnu moliteljiicu.

Misno slavlje, koje su pratile svojim lijepim pjevanjem čuvarice svetišta, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, završilo je zahvalom don Stjepana Bolkovca dragom Bogu, Majci Božjoj, bl. Alojziju Stepincu, kao i svima prisutnima, te Blaženikovom omiljelom pjesmom: „Ljiljane bijeli,“ i osobnim čestitkama novozavjetovanici, preporukama u molitve i fotografiranjem.

Za polaganje svečanih doživonih zavjeta s. Maristela se spremala deset-dnevnim osobnim duhovnim vježbama, kao i, zajedno sa sestrama, za Stepinčevo, devetnicom molitava, meditacija i pjesama, uz trodnevnu duhovnu obnovu.

Msgr. mr. Antun Sente, rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu, predvodio je prvi dan trodnevnice, uz asistenciju ministranata: Marije Vuletić iz Karlovca, Tomislava Skendera i Marije Marić iz Brezovice, te čitačica: Dore Nestić iz Brezovice i Stele Celić iz Karlovca. Vjera i poslanje bl. Alojzija Stepinca bila je tema prigodne homilije, u koju je Rektor utkao gorljivost i hrabrost Nadbiskupova duha u naviještanju Radosne vijesti, uz posebni apostolat caritasa i osnivanja novih župa po Zagrebu, kao i samostana i svetišta.

Nadahnjujući se na misnim čitanjima drugog dana trodnevnice, vlč. Ivica Berdik, župnik u zagrebačkom Botincu, voditelj misnog slavlja, uz asistenciju studenata: Tomislava                                                     Skendera, Josipa Bilandžije i Jakova Živkovića iz Botinca, govorio je o Nadbiskupovom bratoljublju i gostoljublju, o njegovom poštivanju Božjeg  Zakona, o spašavanju Židova i o snazi njegove molitve i pouzdanja u Gospodina. Tako je izrekao i ovu Blaženikovu misao:: „Imamo Isusa u tabernakulu. Što nam još treba?“

Na vigiliju Stepinčeva, u subotu. 9. veljače, don Stjepan Bolkovac, SDB, ravnatelj salezijanaca na zagrebačkoj Knežiji, uz asistenciju Tomislava Skendera i Marije Marić, te djevojaka čitačica: Dore Nestić i Maje Marić, predvodio je euharistiju i osvrnuo se na marijansku dimenziju  Blaženikova života, s osobitim naglaskom na Marijinu prisutnost u Stepinčevom životu, na ljubav njezinog majčinskog Srca prema nama, kao i na njezinu hrabrost pod križem gdje nam je pokazala kako ljubiti Boga i bližnjega. Jer: „Prava kršćanska pobožnost je, uzeti Mariju k sebi,“ poručio je don Bolkovac.

To je na svoj način učinila i s. Maristela, koja je započela svoj životni hod godine 1971. u dobroj katoličkoj obitelji svojih roditelja: pokojnog oca Mate i majke Anđe Mustapić, uz brata Vidu i sestru Ružicu. Sakrament Krštenja, Prve sv. Pričesti i Potvrde primila je u rodnoj župi sv. Ilije, u Metkoviću, koja ove godine slavi 300. obljetnicu svoga osnutka. Školovanje do fakulteta završila je u Metkoviću, a ekonomski fakultet u Zagrebu, gdje se lijepi niz godina skrasila u struci. Sve to nije ju ispunjalo. Tragala je za Vječnim i 30. listopada 2012. godine ulazi u Stepinčev Karmel u Brezovicu, gdje 2013. godine započinje novicijat, te na Svijećnicu, 2016. godine polaže svoje prve zavjete i obnavlja ih do potpunog predanja Gospodinu po svečanim doživotnim zavjetima. Svoju misiju: molitva i žrtva za Crkvu i duše nastavlja živjeti u Stepinčevom duhu i u radosnom predanju Gospodinu po svetim zavjetima.

Vlč. Tomislav Šagud, župni vikar u zagrebačkim Sesvetama, otvorio je u petak, 14. prosinca, svečanim misnim slavljem, svetkovinu sv. Ivana od Križa, naučitelja Crkve, mistika i pjesnika, duhovnog Oca karmela. Uz njega su bili suslavitelji: preč. mr. Mijo Matošević, supsidijar u Stupniku-Lučko i vlč. Željko Nestić, župni vikar u Gornjoj Reki i Jelkovcu. Čuvarice svetišta, sestre karmelićanke, animirale su misno slavlje, pod ravnanjem s. Bonite Kovačić, OCD, skladnim pjevanjem.

Nadahnjujući se na misnim čitanjima, vlč. Šagud je u prigodnoj homiliji, uočio bitnu okosnicu Ivanovog života i Ivanovog nauka: ljubav. Tako je spomenuo da smo pozvani na savršenu ljubav kojom nas je Isus ljubio i dao svoj život za svoje učenike i za sve nas. Zato Pavao kaže: „Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.“ (Rim 5, 8).

„I zato je danas na blagdan sv. Ivana od Križa najprikladnije govoriti o Božjoj ljubavi, jer njegova tamna noć duše, njegov govor o usponu na goru Karmel, o uskoj stazi koja vodi u nebo, što su drugo nego upute o tome kako ljubiti poput Krista. Ivan od Križa ne govori o patnji i teškoćama, nego prvenstveno o ljubavi. Jer ljubav znači usprkos svim vanjskim okolnostima, problemima i teškoćama, poput Krista ustrajati u vršenju volje Božje,“rekao je između ostalog propovjednik.

Isto tako je spomenuo sv. Pavla koji također govori o ljubavi i savjetuje nam kako ljubiti: „što je god istinio, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to nek vam je u srcu!“ (Fil 4, 8). Pavao govori o  idealnoj i kreposnoj ljubavi u kojoj valja ustrajati. A za to je potrebno, prema školi sv. Ivana od Križa, odricanje od svjetovnog, što podrazumijeva matrijalne, emotivne i duhovne užitke, te molitva i povjerenje u Gospodina u duhovnim suhoćama, stresovima i tjeskobama života. To je uski put, put borbe, napora i križa, pur uspona na goru Karmel, naglasio  je predvoditelj slavlja.

Na kraju homilije vlč. Šagud je zaželio vjernicima da budu postojani u životnim iskušenjima, bolima i mukama, koje imaju svoj rok trajanja, jer će Bog od njih učiniti nešto predivno za nas i za druge. Čeka nas uskrsnuće i vječna radost, misli su propovjednikove.

Vlč. mr. Andrija Miličević, asistent duhovnika zagrebačkih bogoslova, predslavio je popodnevnu euharistiju, kojoj je prethodila Večernja Časoslova, kao i sv. krunica, uz onu prijepodnevnu. Tu su bili i koncelebranti: vlč. Danijel Hačko, upravitelja župe Vrbani II. u Zagrebu, đakon Rafael Mikac iz Varaždinske biskupije i ministrant Tomislav Skender iz Brezovice. Oktet zagrebačkih bogoslova uzveličao je misno slavlje svojim krasnim pjevanjem.

„Mogu li ja, možeš li ti, biti mistik? Mogu li ja, možeš li ti, u ičemu biti sličan Ivanu od Križa? Kada čujemo ime Ivan od Križa kao da nam odjednom padne mrak na oči. Nije to mrak, zamračenje, noć, o kojoj govori Ivan od Križa. Taj mrak koji nama padne na oči je u smislu, nemoj me s time zamarati, to nije za mene, to je nedostižno. On, taj Ivan od Križa, on je s neke druge planete. Njega je Gospodin jako volio. Pričaj mi radije o nekim lakšim stvarima, meni dostižnijima.

Nakon Ivana od Križa, otprilike kojih 350 godina kasnije, jedan teolog, nije svetac, (barem za sada), ali kažu da je mistik, imenom Karl Rahner, rekao je jednu zanimljivu rečenicu: ‘Kršćanin 21. stoljeća će biti mistik, ili ga neće biti’. Zanimljivo! Mogu li ja biti mistik? Možeš li ti biti mistik?,“ upitao se na početku prigodne homilije vlč. Miličević.

Potom je podsjetio kako smo svi po krštenju obukli Krista i pozvani smo na svetost svojim načinom života, svojim ponašanjem, svojim govorom i svojim djelima. Na tu svetost poziva nas i Krist Gospodin, da mu postanemo što sličniji, kristoliki, jer On je u nama s Ocem i rekao nam je: „Budite savršeni kao što je savršen Otac Vaš nebeski.“(Mt 5, 48). No, prema današnjem Evanđelju, (Iv 17, 17-26), svetost nije samo u našim rukama, već i u Božjim. Sam Isus se za nas zauzima i moli Oca za nas.

Isto tako naglasio je propovjednik, prema nauci sv. Ivana od Križa, (ŽPLJ 1, 12) da je Bog u nama prisutan i da je On središte naše duše u koje se mi spuštamo, da bismo dosegli puninu Božje ljubavi, do koje se dolazi uz brojne napore u duhovnom životu, te uz dnevne uspone i padove. „Koliko god to teško zvučalo i koliko god to teško bilo, jedino uz vjernu, svakodnevnu, ustrajnu molitvu možemo preživjeti naše uspone da se ne uzoholimo i jedino uz svakodnevnu molitvu možemo preživjeti naše padove, da ne potonemo i da ne odustanemo od sebe, a onda i od Boga,“ rekao je između ostalog predvoditelj misnoga slavlja. Taj napor hoda u duhovnom životu do njegovih vrhunaca dobro je poznat sv. Ivanu od Križa. On nas kroz tamne noći, kao izvrstan učitelj, kroz aktivna i pasivna čišćenja osjetila i duha, vodi do sjedinjenja s Gospodinom.

Taj duhovni hod sa sv. Ivanom od Križa, mistikom, završio je vlč. Miličević ovim mislima: „I kao što planinar nije samo onaj koji je došao do vrhunca gore na koju se odlučio popeti, usudio bih se reći da tako mistik nije samo onaj koji je uspio postići neka duboka mistična iskustva, duboke mistične ekstaze, koje su doista nedostižne za svakoga. Mistik je onaj čovjek koji se svakodnevno druži s Bogom, koji svakodnevno odlučuje hodati zajedno s Njime, prepuštajući sve više Njemu da vodi naš život. A kada to počnemo činiti, vidjet ćemo kolikim nas nevjerojatnim darovima obdaruje naš Otac nebeski,“ naglasio je propovjednik i ohrabrio prisutne da hode tim putem i da dnevno vjerno stoje pred Gospodinom u molitvi, predanju i povjerenju.

Svečanim blagoslovom i preporukama hodočasnika u molitve sestara, završilo je ovogodišnje Ivanovo slavlje.

Misnim slavljem i zazivom Duha Svetoga, koje je predvodio naš o. Jakov Kuharić, OCD, započeli smo u ponedjeljak ujutro, 19. studenog zajedničke duhovne vježbe. Tema duhovnih vježbi bila je: „Kako ćemo vjerovati u Isusa Krista?“ Voditelj duhovnih vježbi o. Kuharić ju je obradio vrhunski, praktično, dubinski, sržno i radikalno, nadahnjujući se na svetopisamskim tekstovima, kao i na duhovnosti i spisima sv. Ivana od Križa, uz ostalo.

Na početku nas je usmjerio i podsjetio na cilj duhovnih vježbi, a taj je da iznova stavimo Krista Isusa u središte svoga života i da se otvorimo njemu da nas mijenja i pročišćuje našu sebičnu ljubav u darovanu, kako bi nas poistovjetio i sjedinio sa sobom, po ljubavi i vjeri, koja je temelj duhovnog života.

A onda je kroz niz razmatranja govorio o tome kako vjerovati i u koga vjerovati. Tako je između ostalog rekao i to da ako imamo vjere, nećemo biti razočarani i nećemo se osjećati prevarenima, jer je Bog vjeran i nikada čovjeka ne iznevjerava. „Bit ćemo kadri prepoznati Božje lice u Isusovom iznakaženom licu. Što god da osjećali ili ne osjećali, bit ćemo sigurni da nam je molitva uslišana, da su nam želje ispunjene ili će nam biti ispunjene. Nećemo tražiti da nam se podastru dokazi za to i nećemo trebati druge sigurnosti osim apsolutne sigurnosti koja nam uvijek stoji na raspolaganju: Bog nam je dao svoju riječ, Isus je tako rekao. Ako vjerujemo u Isusa, rado ćemo ići putem bez ikakvih dokaza, bez povratnih informacija, moleći ‘u prazno’, nepokolebivo sigurni…“

Isto tako je voditelj duhovnih vježbi spomenuo i to da postati autentičnim Kristovim učenikom znači prihvatiti duhovnost križa, a odreći se duhovnosti slave, jer duhovnost križa dolazi od Boga, a duhovnost slave od čovjeka. U duhovnosti križa čovjek traži Boga, a u duhovnosti slave, sebe. Govoreći pak o svetim zavjetima, napose o zavjetu djevičanstva, naglasio je i to da svijet neće promijeniti veliki projekti društvene preobrazbe, ma kako oni bili važni, već pojedinci koji nauče istinski voljeti one koji su im najbliži, koji nauče oslobađati se samih sebe zato da bi se mogli darovati drugima. Taj put nam je zacrtao Gospodin darujući nam samoga sebe, da bismo živjeli njegovim životom, umrijevši sebi, i da bismo mu se potpuno predali po molitvi. Jer: “Naš cilj nije živjeti duhovnim životom, već voljeti Boga,“ rekao je između ostalog o. Kuharić.

Euharistijskim slavljem i pjesmom zahvalnicom: „Tebe Boga hvalimo“, te osvrtom na duhovne vježbe završili smo, u subotu, 24. studenog, započeti hod i nastavili u praksi motriti, prebirati i živjeti ono što nam je Duhu Sveti po voditelju duhovnih vježbi govorio.

Svečanim misnim slavljem koje je predvodio p. Zdravko Barić, SMM, poglavar zagrebačkih misionara monfortanaca, uz suslavitelje: don Stjepana Bolkovca, SDB, ravnatelja salezijanaca na zagrebačkoj Knežiji i vlč. mr. Andriju Miličevića, asistenta duhovnika bogoslova, te uz ministrante: Luku i Leu Balaško iz Brezovice, proslavile su sestre karmelićanke i prisutni vjernici, u četvrtak, 1. studenoga 2018. godine, svetkovinu Svih svetih.

Ove godine ona je bila na poseban način obilježena. Naime, svetkovini je bilo pridruženo i polaganje privremenih zavjeta novakinje s. Marije Benedikte od Božanskog Milosrđa (Monike Pernar) iz Slavonskog Broda. To je naglasio i p. Barić u prigodnoj homiliji svetkovine, čija je misao vodilja bila poziv na svetost života u svakom staležu. „Danas je velika svetkovina Svih svetih. U vjeri promatramo ljude koji su svoju svetost postigli i stigli do cilja, a to je sjedinjenje s Bogom. Imamo dvije domovine: zemaljsku i nebesku. Oni su iz zemaljske stigli u nebesku i doživjeli ono: ‘Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.’ (1 Kor 2, 9), rekao je propovjednik.

Zatim je put svetosti konkretizirao na karmelskom pozivu mlade djevojke Monike, a sada s. M. Benedikte, kojoj se Isus umiješao u život. Spomenuo je da je živjela u svijetu poput svojih kolegica; završila je fakultet, kineziologiju, i radila je nekoliko godina u struci. Tu je čula Božji glas i nije mu mogla odoljeti; Isus je postao bitan u njezinom životu; žeđala je i čeznula za njim, kao košuta za izvor vodom. A onda se dogodilo duhovno probuđenje, kad duša postane svjesna Božje blizine i ljubavi. „To je Božji odgoj u nama. To je svetost: dozvoli da se Isus uvuče u tvoju dušu i reci mu: ‘Isuse, želim biti glina u tvojim rukama. Oblikuj me kako ti želiš…’ To su duhovne zaruke. Živi Bog postao je tvoj Zaručnik. ‘Ti si moj izbor. Trebam te kako bih po tebi nastavio biti čist, siromašan i poslušan,’“ naglasio je pedvoditelj slavlja.

Isto tako je rekao da je s. M. Benedikti Gospodin dao tri oruđa za takav život. To su: ljubav prema sestrama, žrtva i molitva i da je ona odgovorna za ono što joj je Gospodin povjerio. Također je naglasio da svećenici i redovnici, kao i Bogu posvećene osobe nisu sveci, ali da pokušavaju biti čisti, moliti i ljubiti, svjesni svoga izabranja, kao i svojih slabosti, jer život u samostanu nije lagan, nismo jedni druge birali; imamo različite naravi, obilježja, dolazimo iz različitih sredina.

Na kraju homilije p. Barić je pozvao sve prisutne; i one iz obiteljskih kugova i one iz samostana, da porade na samoodgoju svoje naravi što zahtjeva trajni poces samoprijegora, kad iz ljubavi prema Isusu nadiđemo svoju narav, pregorimo u duši srdžbu, ljutnju, zavist i ostale slabosti. Jer: „Ako te Bog ne nađe kao pobjednika, onda neka te nađe barem kao borca. To je svetost iznutra iz koje izlazi vanjska svetost: ‘Neka ljudi vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima,’“ (usp. Mt 5, 16), završio je i poručio  propovjednik.

Nakon kratke šutnje, upita o spremnosti na predanje Gospodinu po životu molitve, kao i po svetim zavjetima: siromaštva, čistoće i poslušnosti, s. M. Benedikta je položila svoje zavjete Gospodinu, po rukama svoje poglavarice, i radosno krenula stazama Karmela. Na završetku misnoga slavlja p. Zdravko joj je čestitao, kao i njezinim roditeljima, sestri i rodbini, te joj zaželio da se i na njoj ostvare misli sv. Male i Velike Terezije koje joj poručuju da je Krist njihova ljubav i sav njihov život, te da ona učini što može za njega, a ostalo neka prepusti njemu. Radost zajedništva nastavila se u govornici, uz okrepu, druženje, pjesmu i zahvalu.

„Poprilično je teško iz svoje malenosti razmišljati i govoriti o svetoj Majci – Velikoj sv. Tereziji. Ponekad nam se zahtjevi Evanđelja čine toliko teško ostvarivima da potpuno razumijemo ono pitanje apostola (iz jučerašnjeg evanđelja) upućeno Isusu: ‘Pa tko se onda može spasiti?’ (Mk  10, 17-30). Upravo zato, da ne padnemo u malodušnost i ne osudimo sami sebe na neuspjeh, Crkva nam predstavlja obične ljude koji su nam dokaz da je čovjek sposoban živjeti kriterije i zahtjeve Evanđelja. Od nas se ne traži neka prosječnost, koja nama najviše odgovara, nego upravo savršenost. Sveta Majka uči Crkvu, uči nas – moliti, poučava nas kako hodati i ostvariti duhovnu savršenost, odgovoriti na Isusov poziv: ‘Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski.’ Put savršenstva ostavila nam je sv. Terezija, ona nas uči biti savršenima, uči nas molitvom postići savršenstvo – zato crkvena naučiteljica,“ rekao je vlč. Željko Nestić, ž. v. u Ivanjoj Reki i Jelkovcu, u ponedjeljak, 15. listopada 2018., na početku homilije, u Stepinčevom Karmelu.

Uz njega su bili suslavitelji: mr. vlč. Andrija Miličević, pomoćnik duhovnika bogoslova, ministranti: Luka Balaško i Marija Marić, te čitačica: Maja Marić, dok su o. Danijel Čolo, OCD,  vlč. Miličević i don Stjepan Bolkovac, SDB, ispovijedali hodočasnike. Misno slavlje animirale su skladnim pjevanjem sestre karmelićanke pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a vjernici su im se pridružili.

U nastavku homilije vlč. Nestić je govorio o biblijskom i Terezijinom putu savršenstva, cjelovitosti, potpunosti, kompletnosti, svetosti. Tako je naglasio da nam je taj put usađen već na krštenju i da po njemu u sebi nosimo sliku Boga, sliku savršenstva. A muka, grijeh i patnja posljedice su čovjekovog izbora kojim tu sliku Boga u sebi ubija. Isto tako propovjednik je naglasio da usprkos svemu čovjek pokušava doći do tog svetišta, do te slike Božje u nama, tražeći Boga, što je zahtjevan i mukotrpan cjeloživotni program, ali taj put nas vodi k Bogu i tim je putem prošla i sv. Majka Terezija.

Osvrnuvši se na njezin životopis, koji se čovjeku može učiniti neobičnim, zanimljivim, dramatičnim ili čak romantičnim, rekao je misnik da je Terezijin život prije svega bio: „običan život koji je tražio Boga. Još kao mala djevojčica zaljubila se u životopise mučenika, silom je htjela postati mučenica – tako je improvizirala kratki bijeg od kuće da umre kao mučenica i uzađe na nebo (Moj život 1, 4); rekla je svojim roditeljima: ‘Hoću vidjeti Boga!’ – čini se da joj se na koncu i ta želja ispunila,“ ustvrdio je vlč. Nestić.

Potom je govorio o postepenom Terezijinom duhovnom rastu u spoznaji sebe i Boga, u sabranosti i molitvi, o njezinim mukama i borbama protiv vlastitih slabosti koje postižu vrhunac u 39 godini, kada je doživjela mistično iskustvo Božje prisutnosti koja ju je  potpuno obuzela i nakon kojeg više ništa nije bilo isto.

„Čini se da je to iskustvo imala i Samarijanka iz današnjeg evanđelja. Isus umoran od puta sjedi na rubu zdenca… Oko podneva kada je sunce najjače i kada nitko pametan nikamo ne ide, dolazi Samarijanka po vodu… A što će…? Sram ju je ići u redovito vrijeme, kada su išle i ostale poštene žene, ujutro ili kasnije po podne… Koristi vrijeme kada nikoga nema i dolazi sama na zdenac. To joj je očito bila svakodnevna rutina…“ rekao je između ostalog propovjednik i naglasio da je ovaj susret pokazatelj kako je Isusu stalo do svakoga čovjeka, kako je Bog neograničen u strpljivosti prema svakome i kako nas uvijek čeka otvorenih ruku.

Jednako tako u Isusovoj molbi Samarijanki: „Daj mi piti!“ uočio je vlč. Nestić Isusovu žeđ za vodom naše vjere i ljubavi, te mogućnost da se svatko slobodno pronađe u liku Samarijanke jer: „Svatko od nas ima svoj zdenac s kojega pije redovito, svi mi imamo zdence na koje redovito navraćamo utažiti žeđ. Moguće je to posao, rad, zabava,… ogovaranja, nerad, izgovor,… – i opetovano se vraćamo na taj zdenac. Ponavljamo te radnje koje nas umaraju – ali drugoga izbora, kao (!), da nemamo. Tragamo za životom koji nadilazi ovu našu biološku, tjelesnu razinu, u tom traganju pijemo sa raznih izvora koji nam se nude – a samo je jedan Izvor koji nam tu žeđ može utažiti… Poput Samarijanke zainteresirani smo za taj Izvor koji bi nam utažio žeđ tako da više ne moramo na njega navraćati, da se ne vraćamo starim navikama, starom načinu i modelu života,“ riječi su predvoditelja slavlja, već da, „napojeni vodom toga izvora, tj. nahranjeni Riječju i Tijelom, svjedočimo da je Isus Krist jedini izvor iz kojega nam je piti i da govorimo drugima kakav je naš Bog.“

Pri kraju homilije propovjednik je naglasio da je sv. Terezija otkrila izvor savršenosti, na kojem se napajala i pokazala nam životom i spisima put svetosti, kompletnosti, put molitve, susret licem u lice s onim koji nas ljubi, (usp. Moj život 5, 5), koji nas čeka na rubu zdenca. Taj put molitve započinje usmenom molitvom, prolazi kroz unutrašnjost čovjeka, prožima ga, prodire u njegove dubine i dovodi ga do sjedinjenja s Kristom po milosti, ljubavi i nasljedovanju. Kao što je Samarijanka otišla sa zdenca, nakon susreta s Gospodinom, drugačija, bolja, tako je i vlč. Nestić zaželio vjernicima da se vrate bolji nego kad su došli, da donesu neku dobru odluku; da više mole, da više puštaju Boga u svoj život, da žive savršenije ljubav prema Bogu, Crkvi i braći. „Možda smo i sami tek na početku, neka, dovoljno je poput male djevojčice svete Terezije Avilske reći: ‘Hoću vidjeti Boga’ – tako počinje put prvim korakom, sve dok ne postanemo original Božje ljubavi. Amen!,“ završio je misnik.

Blagdanske čestitke sestrama i vjernicima nisu izostale, kao ni svečani blagoslov uz želju: „Idite i drugima javite kakav je naš Bog!“ Prije podnevnog i popodnevnog misnog slavlja sestre karmelićanke i vjernici molili su otajstva Gospine krunice na nakane naših obitelji, Crkve i svijeta, a za svetkovinu su se pripremali devetnicom molitava, meditacija i pjesama, te misnim slavljem i Večernjom Časoslova.

Vlč. Danijel Hačko, upravitelj župe Blagovijest Navještenje Gospodinovo, u zagrebačkim Vrbanima, predvodio je večernju sv. misu kojoj  je prethodila Večernja Časoslova. Uz njega je bio vlč. Ante Rotim, umirovljeni svećenik iz zagrebačkog Kaptola, ministranti i čitači: Tomislav Skender, Lea Balaško uz još trojicu. Mješoviti župni zbor Sv. Cecilije iz župe Vukovina, pod ravnanjem mo. Branka Puckovića, uzveličao je svojom krasnim pjevanjem misno slavlje.

Nadahnjujući se na misnim čitanjima, osobito na Knjizi Mudrosti, (Mudr 7, 7-14), vlč. Hačko je u homiliji govorio o djelovanju Duha mudrosti u životu sv. Terezije Avilske, u životu Crkve i u našem životu. Taj Duh nam ne dozvoljava da se uljuljamo u određene „sigurnosti“ i udobnosti, već nas uvijek potiče na promjenu u nama i oko nas, na obraćenje, na novost života, slično kao sv. Tereziju Avilsku.

„Nije dovoljno jednom se obratiti. ‘Ja sam se obratio: idem u crkvu, na sakramente, molim se… Kakva su tvoja djela? Za koga ih činiš?’ Duh Sveti nas potiče da se dnevno obraćamo, mijenjamo… Kad je sv. Terezija Avilska ušla u samostan, sve je imala. Ušla je da do kraja služi Gospodinu. U njezino vrijeme Crkva je zaspala. Dogodila se Reformacija, udaljenost od Majke Crkve. Sv. Terezija je probudila Crkvu i potakla ju je na cjelovitu obnovu. Ona je više puta doživjela obraćenje, osobito snažno u četrdesetim godinama kad od osrednje redovnice, osluškujući poticaje Duha Svetoga, mijenja svoj život u radikalno služenje Gospodinu. Svojim redovnicama nije silom nametnula obnovu, već je sebe obratila da bi se Crkva i svijet mijenjali,“ rekao je između ostalog propovjednik.

Isto tako je spomenuo Terezijinu temperamentnost, njezine vrline i slabosti koje je Gospodin upotrijebio da bi Karmelu i Crkvi dao nešto novo i ukazao da po svakome Gospodin može obdariti Crkvu nečim novim. Predvoditelj slavlja je naglasio i to da je sv. Terezija prva naučiteljica Crkve zato što je svoje znanje crpila na vrelu Duha Svetoga, u molitvi i predanju Gospodinu, mada joj vrijeme nije bilo naklonjeno. Jednako tako je pozvao prisutne da budu poput Svetice nasljedovatelji Isusa Krista i suradnici Duha Svetoga. Jer: „Vremena i ljudi se mijenjaju, ali čovjek je pozvan da bude slika Božja na zemlji… Bog je uvijek dobrota za nas… I kad nam se čini da će svijet nestati, okrenimo se Bogu koji je uvijek isti i sav se daje za čovjeka. Budimo poput sv. Terezije Avilske graditelji ljubavi. Bog svakoga poziva na obraćenje i posvećenje. On je s nama. Neka nas sv. Terezija svojim zagovorom prati da i mi postanemo graditelji Kraljevstva Božjega na zemlji,“ završio je vlč. Hačko.

Nakon riječi zahvale, čestitke vjernicima i sestrama, štovatelji sv. Terezije Avilske su i svoje nakane i želje preporučili u molitve sestara.

I ove godine tradicionalnim zahvalnim hodočašćem i misnim slavljem, proslavili su, u Stepinčevom Karmelu, djelatnici i suradnici Glasa Koncila i Malog Koncila, predvođeni msgr. Ivanom Miklenićem, kanonikom i glavnim urednikom, u četvrtak, 4. listopada, na spomendan sv. Franje Asiškog, blagdan svoje nebeske zaštitnice sv. Terezije od Djeteta Isusa i Božjega Lica.

Msgr. Miklenić predvodio je Euharistiju uz asistenciju ministrantice Marije Marić. Na početku misnoga slavlja pozdravio je biranim riječima sve djelatnike, sestre karmelićanke i vjernike , te ih povjerio zagovoru i zaštiti male Svetice i ohrabrio ih u njihovim životnim zadaćama, sa željom da i dalje budu u službi Kraljevstva Božjega i hrvatskog naroda.

Nadahnjujući se na blagdanskim čitanjima, osobito na evanđelju (usp. Mt 11, 25-30), propovjednik je govorio o evanđeoski malenima kojima je Otac objavio svoja otajstva Kraljevstva. Tako je između ostalog rekao i ovo: „Mediji danas nemaju prostora za malene, već samo za ‘velike’. Mnogi priželjkuju da ih ljudi slave. Tu samo mudri postaju maleni… Bog nas je iz ljubavi stvorio. Svi smo mu silno važni. Bog je sklopio s čovjekom Savez. Postali smo njegovi sinovi i kćeri. Bog nam šalje svoga Sina da naše zlo uzme na sebe. On je živio za nas i prinio svoju žrtvu za svakoga čovjeka. Moramo naći trenutke sabranosti da ostanemo otvoreni Bogu. U tome nam je uzor sv. Mala Terezija. Ona je spoznala da nas Bog ljubi i odgovorila je na tu ljubav, te u srcu Crkve bila ljubav,“ naglasio je msgr. Miklenić.

Isto tako pozvao je prisutne da spoznaju Božju ljubav i na nju odgovore i da uvide je li Bog na prvome mjestu u njihovom životu ili smo mi na prvom mjestu, a Bog nam je „štaka“ na koju  se oslanjamo u nevolji. Propovjednik je rekao i ovo: da je sv. Mala Terezija dala Bogu prvenstvo u svom životu i u zatvorenom krugu Karmela postala zaštitnica misija, te da je; „bila malena, da Bog bude velik u njezinom životu. I naš je to poziv da budemo drugi Krist životom i ponašanjem,“ ustvrdio je voditelj  slavlja.

Pri završetku homilije podsjetio je prisutne da je život borba, ali s Gospodinom je sve moguće. „Ako prihvatimo da smo na Božjem djelu, bit ćemo oni koji nose Radost, Isusa, i zbog kojih Isus slavi svoga Oca. Zahvalimo iskreno Gospodinu za njegovu ljubav i za sve što nam je darovao,“ poželio je propovjednik.

Nakon blagoslova ruža, poručio je msgr. Miklenić djelatnicima i suradncima Glasa Koncila i Maloga Koncila da su svi pozvani biti sijači dobrog sjemena, koje će donijieti dobre plodove, jer su svi u Božjoj službi i žele dobro Crkvi i narodu. „Ako smo na Božjem pojektu i ako surađujmo s Gospodinom, taj projekt ne može propasti. Zato krenimo radosno u životnu borbu, jer Gospodin je s nama,“ završio je glavni urednik Glasa Koncila.

Prijateljsko druženje nastavilo se u govornici, uz aktualnosti iz svakidašnjice, uz donaciju karmelićankama 22 ovogodišnja naslova izdavačke kuće Glasa Koncila, kao i uz pjesmu i zvuke tamburica koncilovog banda „Pet do dvanaest“ i karmelićanskih gitara.

Prigodnim misnim slavljem koje je predvodio p. Zdravko Barić, SMM, u srijedu, 3. listopada 2018., zahvalili su Gospodinu i Majci Božjoj vjernici i sestre karmelićanke na 20. obljetnici beatifikacije bl. Alojzija Stepinca, duhovnog oca i utemeljitelja Karmela.

U uvodnim mislima p. Barić je posvijestio prisutnima da je danas veliki dan za Crkvu, napose za Hrvate i Hrvatice, zbog 20. obljetnice beatifikacije Alojzija Stepinca: „Najsvjetlijeg lika Crkve u Hrvata,“ kako ga je nazvao tom prigodom sv. Otac Ivan Pavao II. Isto tako preporučio je molitvu za blaženikovu kanonizaciju, iako je uvjeren da je On već odavno kanoniziran u nebu.

„Blaženi Alojzije Stepinac apostol Marijine slave,“ bila je misao vodilja prigodne homilije u kojoj je propovjednik dotaknuo gotovo sve dionice Blaženikovog života utkane u Marijin život. Tako je rekao i to da je štovanje Bogorodice upijao s majčinim mlijekom, od djetinjstva do zadnjih dana života. Rođen je 8. svibnja 1898. godine, na spomendan  Marije Posrednice svih milosti. Majka Barbara prekrila ga je u kolijevci s krunicom. Dnevno je molio sva tri otajstva. Na povratku iz ratišta svratio se na Trsat i ostavio svoju zahvalu Majci Božjoj, koja glasi: „Bogorodici Djevici Mariji u znak zahvalnosti za bezbrojna dobročinstva, poklanja Alojzije  Stepinac.“

Posebno je štovao Majku Božju Bistričku. Pokrenuo je hodočašća njoj u čast; uredio je svetište i 1943. godine podigao prve četiri postaje Križnoga puta. Želio je da Majka Božja Bistrička bude središte duhovne obnove Hrvata uz 1300. obljetnicu naše povijesti. U prvoj propovijedi na Mariji Bistrici 1935. godine obratio se Majci Božjoj riječima: „Pogledaj na nas milena Mati. Svrni svoj pogled na nas svoj zlatni… Pogledaj na našu dječicu, na naše mlade, na naše obitelji, na naše starce i starice…“ A u zadnjoj propovijedi 1945. godine isto na Mariji Bistrici rekao je i ovo. „Majko Božja Bistrička oprosti nam, utješi nas, pomozi nam! Po Kristu Gospodinu našemu. Amen,“ završio je propovjednik.

Karmelićanke su obnovile sjećanja na 3. listopada 1998. godine. Tim više što su sudjelovale na misnom slavlju proglašenja blaženim njihovog Utemeljitelja: osjetile su tada još više bilo svoje Crkve i svog hrvatskog naroda.

U ponedjeljak, 1. listopada 2018. godine, štovatelji, prijatelji i sestre karmelićanke proslavili su blagdan sv. Terezije od Djeteta Isusa, najmlađe naučiteljice Crkve i zaštitnice misija. Svečano misno slavlje u prijepodnevnim satima predvodio je vlč. Krunoslav Kolar, župni vikar u Sesvetskim Selima, uz koncelebraciju oko desetak svećenika, bogoslova i ministranata, a u popodnevnim satima svečano misno slavlje predvodio je vlč. Ivica Zlodi, župnik u župi Sv. Obitelji u Zagrebu, uz asistenciju ministranata.

„U povijesti čovječanstva često se izdvaja ljude koji su ostavili neizbrisiv trag, a nekima se zbog izuzetnog doprinosa pridaje i naziv „Veliki“. Tako imamo vladare poput Aleksandra Velikog, Konstantina Velikog, Karla Velikog i mnoge druge. Sigurno da su tu titulu zadobili i zbog nadmetanja s drugima, jer su željeli biti iznad drugih, bolji od svojih prethodnika i moćniji od suvladara ili vladara drugih država… Isus apostole uvodi u školu Božje logike koja izmiče ljudskom shvaćanju. Umjesto savjeta što činiti da netko od njih postane lider, on ih poziva da budu kao djeca, maleni, neznatni… da priželjkuju djetinje srce koje prihvaća autoritet i daje se voditi od njega, srce koje je miroljubivo, koje ne zamjera, koje ljubi, srce koje je jednostavno, neproračunato, nevino, poučljivo, poslušno. Onaj tko ide putem ovakve malenosti postaje velik u Kraljevstvu Božjem. A upravo danas slavimo jednu takvu proslavljenu sestru u Kristu, sv. Malu Tereziju, koja je u ovom svijetu bila „mala“ da bi u Božjoj blizini bila ‘velika’“, rekao je između ostalog u prigodnoj homilije vlč. Kolar.

Potom je u kratkim crtama ocrtao Svetičin životopis i spomenuo da njezina svetost, osim u Bogu, ima korijene i u njezinoj obitelji čiji su roditelji prvi kanonizirani bračni par u Crkvi, te pozvao roditelje da budu uzori molitve i kršćanskog života svojoj djeci, odsjaj Božjega očinstva i Marijinog majčinstva. Isto je tako propovjednik poručio prisutnima, nadahnjujući    se na sv. Maloj Tereziji, da za svetost nikada nije prerano, ali može biti prekasno. Isto tako je naglasio da nam ova velika svetica poručuje da se i mi uvijek s potpunim pouzdanjem predamo Bogu, jer u njegovim rukama smo sigurni. „Njezin je život primjer kako se svetost postiže tako da se male stvari vrše s ljubavlju. Ljubav je pokretač svega u njezinu životu, pa nam tako u baštinu ostavlja i nekoliko vrijednih misli govoreći: ‘Bog ne gleda na veličinu naših djela, nego samo na ljubav s kojom se ona obavljaju…’ ‘Naš jedini cilj mora biti Boga razveseljavati vršeći njegovu volju.’ Tim putem ljubavi prema Bogu i bližnjemu, malim, posve ravnim, kratkim i sasvim novim, penjala se u Nebo Svetica, oduševila je mnoge za taj mali put svetosti, za prisniji odnos s Bogom i postala mali Isusov cvijet koji mu se sasvim predao.

Na kraju homilije propovjednik je zaželio svima da budu Isusovo cvijeće, da šire Kristov miomiris tamo gdje jesu; da budu igračka u rukama Djeteta Isusa; da svakom čovjeku odražavaju i u svakom prepoznaju skriveno Božje lice i da žive svetost poput sv. Male Terezije u jednostavnosti svakodnevice. Misno slavlje animirale su pjevanjem čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.

Vlč. Željko Nestić zahvalio se biranim riječima predvoditelju slavlja, kao i prisutnima, a tradicionalni blagoslov ruža nije ni ovoga puta izostao.

I na večernjoj sv. misi koju je predslavio vlč. Ivica Zlodi, okupili su se brojni Svetičini štovatelji i prijatelji, koji su došli u Terezijinu školu da bi učili kako se ljubi Boga i čovjeka, rekao je vlč. Zlodi na početku misnoga slavlja. Istu misao obradio je na dublji način i u homiliji, te nadahnjujući se na misnim čitanjima, spomenuo je i ovo: „U Evanđelju nam Isus govori o malenima koji imaju pouzdanje u Gospodina poput djeteta. Jedna od tih malenih je i sv. Terezija od Djeteta Isusa. Ona je shvatila da ljubav obuhvaća sva zvanja, da je ona svudašnja, da je ona vječna. Zato je uskliknla da će u srcu Crkve, svoje  Majke, biti ljubav.“

Isto tako propovjednik se prisjetio što su pape napisali o maloj Svetici, te spomenuo misao pape Benedikta XVI., da je Terezijina Ljubav bio sam Isus Krist. Jednako tako je zapazio da se po malenosti najbrže dolazi k dragome Bogu, kao i po trpljenju, bez kojega Terezija nije bila niti jednoga dana. „Upijajmo duhovnost sv. Male Terezije tamo gdje jesmo. Ona nas čisti i prizemljuje. Veliki smo kada se trudimo ugoditi Bogu, prihvatiti osobe i ljude gdje jesmo. Sv. Mala Terezija nam poručuje da živimo odgovorno svakidašnjicu. Onda smo veliki,“ naglasio je između ostalog propovjednik i zaželio prisutnima da se odvaže od danas živjeti drugačije i rasti u duhovnom životu.

Misno slavlje uzvličao je svojim veličanstvenim pjevanjem mješoviti župni zbor „Marijan Mihelčić“ iz župe Sv. Obitelji, Zagreb, a pod ravnanjen s. prof. Jelice Dolić. Zbor je nakon blagoslova ruža počastio i oduševio prisutne prekrasnim koncertom. Vjernici i sestre su se molitvom sv. Krunice pripremili za svako misno slavlje, a devetnicom molitava, meditacija i pjesama za Svetičin blagdan.

Zagrebački pomoćni biskup msgr. dr. Ivan Šaško predvodio je u utorak, 28. kolovoza 2018. u Stepinčevom Karmelu u Brezovici sv. misu zadušnicu i sprovodne obrede za dušu preminule nam s. M. Vjekoslave od svetog Josipa (Štefanije Špiljak). Uz njega je bio naš o. Srećko Rimac, OCD, provincijal Hrvatske karmelske provincije sv. oca Josipa i prof. dr. fra Ivan Karlić, OFMConv, te oko četerdesetak svećenika, redovnika, bogoslova i ministranata.

U uvodnim mislima Otac Biskup se zahvalio Bogu za život s. M. Vjekoslave, izrazio je sućut sestrama karmelićankama i ožalošćenima, u svoje, i u ime zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa, te učvrstio prisutne u nadi i vjeri koja već sada gleda na buduću slavu.

„Sestre karmelićanke na osobito snažan način pred nas stavljaju tu povezanost neba i zemlje, dara i života, vlastitoga predanja i otajstva Crkve. Koliko je to snažno zorno pokazuje i ovaj predivan broj svećenika u ovome vijencu njihove prisutnosti i povezanosti sa sestrom Vjekoslavom,“ rekao je između ostalog biskup Šaško i zahvalio s. M. Vjekoslavi što se u duhu karmela odazvala da bude molitvena prisutnost i dar za Crkvu, za svećenička i redovnička zvanja, za utjehu svima koji trpe.

„’Vidjeh novo nebo i novu zemlju…’ Staro uminu, a vidjelac kaže da nema više niti mora, koje je slika prijetnje, tame i tjeskobe. A svaki život, baš svaki, pa tako i onaj unutar karmela, susreće nemire i kušnje.

Za sestru Vjekoslavu završilo je zemaljsko putovanje i napori. Knjiga Otkrivenja govori o novome stvaranju, o novome Gradu, o okićenoj zaručnici, o radosti.

Prve note velike simfonije novoga svijeta napisane su ispod Gospodinovih riječi: Evo, sve činim novo! Taj susret s Početkom i Završetkom gasi žeđ vodom sa živoga izvora, ispunjava čežnju kojom čeznemo za Bogom, svojim Stvoriteljem i Ocem, vjerujući u Isusa Krista snagom njegova Duha životvorca. Gospodin jamči da će on osobno ispuniti svaku našu čežnju darujući sebe: on će biti naš Bog; on jest Bog pokojne sestre Vjekoslave. Što više od toga može dobiti Božje stvorenje?,“ upitao je biskup Šaško na početku svoje homilije, nadahnjujući se na liturgijskim čitanjima. (Otk 21, 1-7; Mt 11, 25-30).

Potom je posvijestio vjernicma da sestre karmelićanke uprisutnjuju stvarnost nebeskog kraljevstva koja je izražena u tri pojma, u tri glagola: vidjeti, ljubiti i pjevati. „Vidjet ćemo novo nebo i novu zemlju, ljubit ćemo bez ikakve zbunjenosti i u punoj slobodi i pjevat ćemo puninu radosti srca koje ljubi, te tražiti nebesko kraljevstvo u zemaljskome hodu,“ naglasio je voditelj slavlja. Zatim je rekao da sestre svojim životom siromaštva, čistoće i poslušnosti pokazuju da je Gospodin njihovo jedino blago, punina srca i potpuna sloboda.

 Isto tako osvrnuo se na obred redovničkog zavjetovanja koji predviđa stavljanje previjesa, vela, znaka posvete i isključive pripadnosti Gospodinu… „Posuisti, Domine, signum in faciem meam. Veo je stanovita klauzura u klauzuri; on je slika odmora u sjeni Božje ljubavi… Taj obred ostaje znak, usprkos svemu, koji jedne veseli, druge ohrabruje, a treće propituje. On je svima nama, poglavito u sprovodnome obredu, objava velikodušnosti i sebedarja koje nadahnjuje….

Bog u Kristu objavljuje svoje lice, skida veo sa svoje nedostupnosti, postaje jednim od nas, a upravo ta blizina, njegova ljudskost može zbuniti. Ako srce nije spremno prihvatiti njegovu ljubav, ako ne može podnijeti Boga koji trpi u ljudskosti, tada ljudskost postaje novi veo, novi zastor koji čeka novi zahvat Duha,“ naglasio je Otac Biskup i obratio se s. M. Vjekoslavi, te završio homiliju riječima:

„Draga sestro Vjekoslava, ovdje na zemlji Isus Te izabrao da živiš odmaknuta od svijeta, da bi svojim predanjem vodila sve ljude do Kristova srca, do Zaručnika Crkve i čovječanstva koje je otkupljeno njegovom Krvlju. Praćena zajednicom sestara u kojoj si živjela, zajednicom koja poznaje tvoje darove i mane, koja te prihvaćala, poticala, ispravljala; u koju si ugrađena dovijeka, sada moli pred licem Božjim za tebe.

On je skinuo veo svoga božanstva u rođenju, u žrtvi i muci, u smrti na križu i u uskrsnuću, da bi čula njegov glas privlačnosti: Dođi i slijedi me!, a sada je taj isti glas glas prihvaćanja: Uđi u radost svoga Gospodina!

Vjerujemo da se tomu glasu pridružuje glas svetaca i blaženika, posebno sv. Josipa i blaženoga Alojzija Stepinca, s kojim ovu sestru povezuje život Karmela i osobno ime. I nama pomažu da svoju smrtnost živimo snagom besmrtnosti u Kristu. Amen.“

Pri završetku misnoga slavlja od s. M. Vjekoslave se oprostila u ime svoje Zajednice č. majka Ilijana Terezija Cvetnić. Ona je zahvalila dragome Bogu na daru s. M. Vjekoslave, a s. M. Vjekoslavi na njezinom gotovo trideset godišnjem životu služenja Bogu, Crkvi, Karmelu, po vjeri, molitvi, patnji i žrtvi; po njezinoj dobroti, velikodušnosti, jednostavnosti, vedrini i hrabrosti koju je utkala u život Karmela. Bila je original Božje ljubavi. Svojim životom oživjela je živote mnogih i podržala ih na Božjem putu.

Jednako tako s. Ilijana je na kraju govora zahvalila Ocu Biskupu i svima prisutnima koji su kroz život pratili s. M. Vjekoslavu svojom molitvom, blizinom, dobroom i strukom i dopratili je u vječnu Luku spasa.

Biskup Ivan Šaško, nakon sv. mise zadušnice, nastavio je sprovodne obrede i zajedno sa svećenicima, redovnicima, redovnicama, bogoslovima, rodbinom i sestrama karmelićankama ispratio je s. M. Vjekoslavu u Dom Očev, na samostansko groblje, gdje njezino tijelo čeka uskrsnuće. Obred ukopa završio je Vjekoslavinom omiljenom pjesmom: „K suncu prosi vsaka roža“ i pjesmom Majci Božjoj: „Salve Regina.“

s. M. Vjekoslava završila je svoju životnu trku u 77. godini života i u 56 godina redovničkih zavjeta, u nedjelju, 26. kolovoza 2018., na spomen mističnog Probodenja srca sv. Majke Terezije Avilske, okužena svojim sestrama, u Stepinčevom Karmelu u Brezovici. Gospodin joj bio vječna radost, pjesma i život!

Ivan Šaško

pomoćni biskup zagrebački

Uvod i homilija u slavlju sprovoda

sestre Marije Vjekoslave od sv. Josipa, OCD

Samostan Kraljice Karmela u Brezovici

Utorak, 28. kolovoza 2018. u 15.30 sati

Drage sestre karmelićanke, subraćo svećenici,

dragi redovnici i redovnice, braćo i sestre!

Božji nas je Duh sabrao da bismo Bogu prinijeli hvalu za život pokojne sestre Vjekoslave od sv. Josipa; da bismo izrazili sućut zajednici sestara u ovome dragom nam Karmelu, da bismo učvrstili nadu svoga kršćanskog poziva u zajedništvu vjere koja gleda buduću slavu. Sestrama i svima ožalošćenima donosim sućut, molitvenu blizinu i duhovnu povezanost našega zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa, u ovome slavlju.

Kršćanski sprovod nas dovodi u susret sa smrću, da bismo radosnije živjeli darovanost; dovodi nas u susret sa životom, da nas smrt ne bi zarobila u sebičnost.

Sestre karmelićanke na osobito snažan način pred nas stavljaju tu povezanost neba i zemlje, dara i života, vlastitoga predanja i otajstva Crkve. Koliko je to snažno zorno pokazuje i ovaj predivan broj svećenika u ovome vijencu njihove prisutnosti i povezanosti sa sestrom Vjekoslavom.

I u smrti slavimo život: po Kristu, u Kristu i s Kristom.

Tako i ovdje, moleći za dušu pokojne sestre Vjekoslave. Bog, koji ju je pozvao u život, koji ju je pozvao u Karmel, koji ju je privlačio, usmjeravao, tješio; koji ju je pozvao s ovoga svijeta, neka očituje svoju ljubav i primi ju u svoj zagrljaj, prateći i nas svime što je učinila na dobro, a pokazujući svoje milosrđe u svemu što treba njegovo pročišćenje.

Posebno joj zahvaljujemo što se u duhu ovoga karmela odazvala biti molitvena prisutnost i dar za našu Crkvu, za svećenička i redovnička zvanja, za utjehu svima koji trpe. U svjetlu Božjega dara i mi se otvorimo Božjoj milosti ispovijedajući svoje grijehe.

Homilija

Liturgijska čitanja:

Otk 21, 1-7; Mt 11, 25-30

„Vidjeh novo nebo i novu zemlju…“ Staro uminu, a vidjelac kaže da nema više niti mora, koje je slika prijetnje, tame i tjeskobe. A svaki život, baš svaki, pa tako i onaj unutar karmela, susreće nemire i kušnje.

Za sestru Vjekoslavu završilo je zemaljsko putovanje i napori. Knjiga Otkrivenja govori o novome stvaranju, o novome Gradu, o okićenoj zaručnici, o radosti.

Prve note velike simfonije novoga svijeta napisane su ispod Gospodinovih riječi: Evo, sve činim novo! Taj susret s Početkom i Završetkom gasi žeđ vodom sa živoga izvora, ispunjava čežnju kojom čeznemo za Bogom, svojim Stvoriteljem i Ocem, vjerujući u Isusa Krista snagom njegova Duha životvorca. Gospodin jamči da će on osobno ispuniti svaku našu čežnju darujući sebe: on će biti naš Bog; on jest Bog pokojne sestre Vjekoslave.

Što više od toga može dobiti Božje stvorenje

Sestre karmelićanke uprisutnjuju stvarnost nebeskoga kraljevstva koja je izražena u tri pojma, u tri glagola: vidjeti, ljubiti i pjevati.

Vidjet će novo nebo i novu zemlju. Vidjet će otvaranje onoga što je oduvijek obavijeno otajstvom; vidjet će luce koje tražimo cijeli život i za kojim vapimo.

Ljubit će bez ikakve zbunjenosti i u punoj slobodi. Ljubit će tako da se ljubljeni može posvema darovati puninom svoga bića; i ljubit će bez kraja, jer jedino ljubav ostaje; jedino ona pruža puninu i istodobno se jedino ljubavi stvorenje nikada ne može zasititi.

Pjevat će puninu radosti. Pjevat će, jer je pjesma vlastitost srca onoga tko ljubi, kada prelazi skučenost riječi i kada i šutnja postaje melodijom bića.

Vidjet ćemo, ljubit ćemo, pjevat ćemo. To je naša konačnica u Bogu. I ovaj nas privremeni rastanak upućuje na poziv da pomažemo jedni drugima upućivati pogled prema cilju: tražiti što je tamo gdje Krist sjedi zdesna Ocu (usp. Kol 3); tražiti nebesko u zemaljskome hodu.

Vi nam, drage sestre, pomažete, upućujete nas svojim životom na nebesko kraljevstvo; Svojim odazivom na posebnost življenja siromaštva, čistoće i poslušnosti, jasno pokazujete da je Gospodin blago, punina srca, potpuna sloboda.

U redovničkim zavjetima obred predviđa stavljanje previjesa, vela, znaka posvete i isključive pripadnosti Gospodinu. Posuisti, Domine, signum in faciem meam. Stavio si, Gospodine, znak na moje lice. Taj znak jasno govori o pripadnosti Bogu, stavljanje pod njegov pogled. Veo je stanovita klauzura u klauzuri; on je slika odmora u sjeni Božje ljubavi.

Svjesni da svjetovnost, nekada a još više danas, ima poteškoća u razumijevanju i prihvaćanja toga obreda, a on ipak ostaje znakom koji jedne veseli, druge ohrabruje, a treće propituje. On je svima nama, poglavito u sprovodnome obredu, objava velikodušnosti i sebedarja koje nadahnjuje.

Jer, objava se preko latinskoga jezika u mnogim drugim jezicima naziva re-velatio, što znači i skidanje vela i ponovno stavljanje vela. Upravo je takvo kršćanstvo i otajstvo Isusa Krista. Bog u Kristu objavljuje svoje lice, skida veo sa svoje nedostupnosti, postaje jednim od nas, a upravo ta blizina, njegova ljudskost može zbuniti.

Ako srce nije spremno prihvatiti njegovu ljubav, ako ne može podnijeti Boga koji trpi u ljudskosti, tada ljudskost postaje novi veo, novi zastor koji čeka novi zahvat Duha.

Draga sestro Vjekoslava, ovdje na zemlji Isus Te izabrao da živiš odmaknuta od svijeta, da bi svojim predanjem vodila sve ljude do Kristova srca, do Zaručnika Crkve i čovječanstva koje je otkupljeno njegovom Krvlju. Praćena zajednicom sestara u kojoj si živjela, zajednicom koja poznaje tvoje darove i mane, koja te prihvaćala, poticala, ispravljala; u koju si ugrađena dovijeka, sada moli pred licem Božjim za tebe.

On je skinuo veo svoga božanstva u rođenju, u žrtvi i muci, u smrti na križu i u uskrsnuću, da bi čula njegov glas privlačnosti: Dođi i slijedi me!, a sada je taj isti glas glas prihvaćanja: Uđi u radost svoga Gospodina!

Vjerujemo da se tomu glasu pridružuje glas svetaca i blaženika, posebno sv. Josipa i blaženoga Alojzija Stepinca, s kojim ovu sestru povezuje život Karmela i osobno ime. I nama pomažu da svoju smrtnost živimo snagom besmrtnosti u Kristu.

Amen.

Oproštaj od s. M. Vjekoslave

Draga naša s. M. Vjekoslava!

U nedjelju, na spomen mističnog Probodenja Srca naše sv. Majke Terezije Avilske, i ti si doživjela svoje mistično probodenje srca i zaplovila si u ocean Božje ljubavi, u Nebo. Gospodin te pozvao baš toga dana k sebi jer si i ti bila veliko srce za svakoga čovjeka.

Danas Gospodinu zahvaljujemo što nam te darovao, i po tebi otkrio nam Sebe; svoju milosrdnu ljubav, blizinu, jednostavnost, radost i hrabrost. Bila si original Božje ljubavi. Svojim životom oživjela si mnoge i podržala ih na Božjem putu.

Uvijek sam se divila tvojoj čvrstoj i zdravoj vjeri koju si živjela, svjedočila i s kojom si nosila križeve i patnje života. Gospodin te nije štedio, a ti si imala povjerenje u njegovo vodstvo. Vjerovala si u njegovu ljubav koja može biti za tebe i za druge samo dobro i onda kad ju ne razumijemo. Gospodin je iskušao tvoju vjeru iznutra i izvana bolestima, križevima i teškoćama. U jednom od zadnjih razgovora, kad smo o tome pričali, rekla si mi smireno: “Ja sam gotovo čitav život bila bolesna. Ne sjećam se kad sam bila zdrava. Tako je moralo biti…“ Da, draga naša s. Vjeka, tako je moralo biti po Božju. Nije mi poznato da si ikada dragom Bogu prigovarala zbog toga, tužila se, mrmljala i pozivala ga na odgovornost. Patnju i križeve nosila si strpljivo, hrabro i vjerno, s krunicom u ruci, s molitvom na usnama i bez suze u oku.

Neću nikada zaboraviti one večeri, na Malu Gospu, 2013. godine, kad si bila u Novoj bolnici, a nalazi su pokazali alarmantno zdravstveno stanje, nekrotizirajući fascitis. Liječnici su prognozirali nekoliko sati života ako ne prihvatiš operaciju, amputaciju noge. Rekoh ti da se molim dragom Bogu za čudo ozdravljenja bez operacije. Ti si mi odrešito uzvratila: “Ne tako moliti. Treba se moliti neka se ispuni volja Božja. Tko smo mi da naređujemo dragom Bogu kako će On djelovati.” Potvrdila sam ti da si u pravu, a ti si s krunicom u ruci i sa škapularom oko vrata krenula u operacionu salu. Gotovo pet godina Gospodin ti je još darovao života na zemlji i ti si se herojski uspinjala, s jednom nogom, na brdo Karmel i povukla si za sobom mnoge… Bila si jaka žena vjere, molitve, patnje, razboritosti i mudrosti, osmijeha i radosti i uvijek si imala srca za svakoga tko trpi i pati.

A sve je to započelo ratne 1941. godine u Celju, kada ti je Gospodin darovao život u dobroj katoličkoj obitelji oca Vinka i majke Ruže Špiljak, gdje si primila dar vjere, odgoja, topline, ljudskosti i marljivosti, zajedno s dvije sestre i s petero braće, od kojih je jedan, Nikica, bio uzoran i revan svećenik i župnik i koji te dočekao u Nebu, kao i tvoj brat Josip.

Onda te Gospodin pozvao u Družbu Kćeri Božje Ljubavi, gdje si uspješno završila redovničku i stručnu formaciju, te 1967. godine položila svoje doživotne zavjete i uz to postala katehistica i orguljašica i obnašala si razne dužnosti po Provinciji. Nije bilo toga posla kojega nisi radila; od kuhanja do šivanja, od čišćenja do glačanja, a ponajviše si radila s djecom i s mladima kao katehistica i orguljašica po raznim mjestima Provincije. Djelovala si u Slavoniji, u Zapolju i Dragaliću, u Petrinji, u Karlovcu, te u Dalmaciji, a ponajviše na Braču.
Bila si i poglavarica na zagrebačkom Kaptolu, te sakristanka u Stepinčevoj katedrali, odakle si se zaputila, ponovno slušajući Gospodina, 1989. godine u Šarengradski, a potom, 1989. godine, u Stepinčev Karmel u Brezovicu.

Tvoja posebna karizma u Karmelu bila je molitva i žrtva za duhovna zvanja, osobito za bogoslove, svećenike, redovnike i redovnice. Njih si duhovno pratila, slušala, savjetovala, bodrila, učvršćivala na Božjem putu. Nikada se nisu od tebe vratila prazna srca i praznih ruku. Bila si duhovna majka bogoslova, svećenika i redovnika, kao i ministranata. Hvala ti, Vjeka!

U jednom od zadnjih razgovora, prije nekih 14 dana, izvadila si iz Časoslova mali papirić i rekla si mi kratko: „Ovo ćeš mi pročitati na sprovodu.“ Ostala sam zatečena, bez riječi i nešto sam promrmljala… Na papiriću je pisalo: “S. VJEKOSLAVI ZA TRIDESETU OBLJETNICU ZAVJETA,“ a na kraju papirića; „Napisala: s. M. Bonita.“ Ove godine ušla si u tridesetu obljetnicu života u Karmelu, pa se pridružujemo čestitci s. M. Bonite i ispunjavamo ti tvoju želju. Čestitka glasi:

„s. VJEKOSLAVI ZA TRIDESETU OBLJETNICU ZAVJETA

Trideset cvjetova danas

miriše na oltaru,

trideset plamenova srca

zahavaljuje danas

na Božjem daru!

Trideset zvukova skladnih

danas u srcu pjeva

zahvalnu pjesmu

što svemirom odmnijeva!

Trideset proteče ljeta

ko hitra rijeka

iz izvora što je pošla daleka

pa bučno pjeni svoje vale

i k Uviru hita.

Trideset žarkih ljeta,

trideset jeseni bujnih,

trideset zima lednih,

trideset proljeća cvjetnih

prohuja hitro od onog dana

kad otisnu se lađa

otajnim zovom pozvana

na plovidbu čudesnu.

I trideset žarilo je ljeta

i trideset jeseni

ljuljalo je u san;

i trideset zima

bičevalo ledom,

i trideset proljeća pojilo je medom.

A ona brodi ustrajno i smjelo

svoju slijedeć  Zvijezdu.

Ne mari ona za valova buku;

zov je nosi naprijed;

sve dalje,

do u vječnu Luku.“ (s. M. Bonita Kovačić).

Hvala svima, ovdje prisutnima, osobito Ocu Biskupu Ivanu Šašku, koji ste našu s. Vjekoslavu dopratili do vječne Luke danas i koji ste je pratili kroz čitav njezin život na razne načine; svjom blizinom, molitvom, prijateljstvom, medicinskom i stručnom pomoći, svojom ljubavlju. Ona će i u Nebu biti jedno malo srce, koje će u velikom Božjem Srcu gorjeti i plamtjeti za sve nas i za mnoge, da i mi stignemo sretno u vječnu Luku. Hvala ti, s. Vjeka, za sve!

Karmel-Brezovica, 28. 08. 2018.                                                  s. Ilijana T. Cvenić, OCD