Na blagdan Svete Obitelji, u nedjelju 28. prosinca 2025., ispunila se davna želja utemeljitelja Karmela u Brezovici bl. Alojzija Stepinca, a ta je: da opet posjeti svoje sestre. Naime, za vrijeme svog zatočeništva u Krašiću, prigodom posjeta jedne vanjske sestre iz Karmela u Brezovici, izjavio je: „Kad bih mogao, došao bih pješice iz Krašića u Karmel.“ Upravo tu želju, samo na drugi način, ispunio je Gospodin, kao i sestrama, te se Blaženikova relikvija zaustavila u njegovom Karmelu u Brezovici, na povratku iz Krašića u Zagrebačku katedralu.
Svečani doček priredio je upravitelj župe u Brezovici preč. Dubravko Škrlin Hren, zajedno sa sestrama karmelićankama, a puna crkva vjernika i Blaženikovih štovatelja dočekali su ga s molitvom, ljubavlju, radošću i pjesmom: „Pastiru dobri Alojzije“ čiji je tekst napisao vlč. Josip Balog, a skladao je mo. Dražen Car.
Misno slavlje predvodio je preč. Ivan Vučak, krašićki župnik i dekan Jastrebarskog dekanata. Uz njega su suslavili dekan Svetonedeljskog dekanata i upravitelj župe u Brezovici preč. Dubravko Škrlin Hren te vicepostulator za kauze beatifikacije i kanonizacije Zagrebačke nadbiskupije vlč. Tomislav Hačko. Također tu su bili čitači i ministranti, a među njima i braća sjemeništarci; Ivan i Gabrijel Mrkonjić koji su pročitali prvo i drugo čitanje, dok je Evanđelje navijestio preč. Hačko.
U uvodnim mislima, preč. Vučak je istaknuo da smo u velikoj božićnoj radosti i zato možemo zajedno sa sv. Ivanom apostolom reći: „Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost.“ (Iv 1.16). Potom je rekao da se Utemeljitelj ovoga Karmela kojeg je kanonski utemeljio na sam Badnjak 1939. godine, nakon 79 godina opet svratio u svoj Karmel i ovdje je s nama. Sam Njegov dolazak ovdje, u Karmel, živa je propovijed, istaknuo je.
U nadahnutoj homiliji oslanjajući se na Evanđelje blagdana, (Mt 2,13-15.19-23), preč. Vučak usporedio je bijeg Svete Obitelji u Egipat sa sužanjstvom bl. Alojzija Stepinca u Lepoglavi i Krašiću. Kako je Sveta Obitelj morala bježati, tako je i kardinal Stepinac morao ostaviti svoju Nadbiskupiju i otići u zatočeništvo u Lepoglavu. Dok se spremao služiti sv. Misu u ranim jutarnjim satima na Nadbiskupskom dvoru, uhićen je od strane komunističkih vlasti, 18. rujna 1946. godine, rekao je.
Zatim je istaknuo da svaki kršćanin mora biti spreman na progonstvo i mučeništvo za Krista Gospodina. Ne postoji ni jedan mučenik koji nije prolazio patnju. Tako je došlo vrijeme kad je kardinal Stepinac morao proći kroz kušnju i patnju, osobito onu od pet godina u zatočeništvu u Lepoglavi od 19. listopada 1946. do 5. prosinca 1951. godine.
Nadalje, nadahnjujući se na Evanđelju blagdana, rekao je da su se i kod Blaženika ostvarile ove riječi Evanđelja:
„Ustani“, reče, „uzmi dijete i njegovu majku te pođi u zemlju izraelsku jer su umrli oni koji su djetetu o glavi radili.“ (Mt 2, 21).
Kao da mu je sam anđeo rekao: „Ustani, Alojzije i vrati se u svoj rodni kraj.“ Poput Josipa i Marije i naš Blaženik se vratio u svoj rodni kraj, u Krašić, naglasio je preč. Vučak.
Potom je istaknuo da se danas ispunila Blaženikova želja; da je iz svoga rodnog kraja Krašića došao u Karmel, ali ne kao zatočenik, niti zločinac, već kao svetac, naš blaženik.
Isto tako je spomenuo kako je Stepinac jako volio svetog Josipa i gotovo svi važni događaji događali su mu se u srijedu. Uz ostalo, napomenuo je da je danas i zatvaranje Svete jubilarne godine i pozvao je vjernike da se u toj prigodi sjete svih onih milosti koje su primili kroz ovu Svetu godinu, te ih potaknuo da budu ljudi vjere, nade i da se zaodjenu u milosrdno srce poput bl. Alojzija Stepinca.
Prije svečanog blagoslova svi prisutni izmolili su molitvu za proglašenjem svetim bl. Alojzija Stepinca, a nakon svečanog blagoslova, svećenici, vjernici i sestre karmelićanke s pjesmom su ispratile svoga Blaženika u njegovu Zagrebačku katedralu.
Ovogodišnju svetkovinu sv. Ivana od Križa proslavile su sestre karmelićanke u Brezovici u ponedjeljak 15. prosinca 2025. prijepodnevnim i popodnevnim misnim slavljem. Bio je to ujedno početak dvostrukog ivanovskog jubileja: 300. obljetnice njegove kanonizacije i 100. obljetnice njegovog proglašenja naučiteljem Crkve.
Velečasni Danijel Hačko, župnik u zagrebačkim Sesvetama, predslavio je prijepodnevnu sv. Misu. Uz njega je slavio vlč. Krunoslav Kolar, župnik na zagrebačkoj Kajzerici. Prisutni su bili i bogoslovi Fabijan Križanović i Mihael Popić, kao i ministranti Matej Kenfelja i Luka Balaško.
U zanimljivoj homiliji vlč. Danijel se osvrnuo na Ivanov lik, nauku i poruku. Naime, zanimljivo je to da Crkva sv. Ivana od Križa slavi u drugoj polovici Došašća, vremenu kada se pripremamo za blagdan Božića, blagdan u kojemu se očituje igra svjetla i tame. Ivan od Križa upravo je u svom učenju i u svemu što je živio pokazivao da je duhovni život igra tame i svijetla, o čemu govori u svom djelu o tamnoj noći koju duša prolazi kako bi ugledala svjetlo istinsko.
Dodao je da sv. Ivan nije baš popularan svetac, nije svetac velikih čuda, djela koja bi privukla vjernike, već je svetac praktičar. Potječe iz siromašne obitelji. Otac mu je brzo umro i on se brine za svoju majku i svoja dva brata. Bio je neuspješan u raznim poslovima, no prepoznao je Božju blizinu u služenju malenima, napose bolesnicima, i tu je našao smisao svoga života. Kasnije je odlučio postati karmelićanin te ga je zapazila sv. Terezija Avilska koja ga je zainteresirala za reformu Karmela. On je bio istinski tragač za Bogom, izvorom koji se ne može nikako iscrpsti. Upravo je naš vjernički život traganje za Bogom.
Ivanov put je put nasljedovanja Krista u svemu i taj put je veoma zahtjevan, istaknuo je propovjednik. „Što nas uči Ivan u svom djelu Uspon na goru Karmel? Uči nas da, da bismo mogli Boga spoznati, trebamo do toga doći jednim usponom na goru. Znači, zahtjeva jedan veliki napor, mrtvljenje nas samih. Naša volja mora biti na djelu. Nasljedovanje Isusa Krista uvijek, svakog dana. Krist je došao među nas da nas nauči kako živjeti s Bogom, kako živjeti jedni s drugima. Postoji samo jedan put, a taj je nasljedovanje Isusa Krista“, istaknuo je. Nadahnutu homiliju vlč. Hačko je završio citiranjem stihovima iz Ivanove pjesme o tamnoj noći koja govori o putu sjedinjenja duše s Bogom.
Večernju sv. Misu predslavio je karmelićanin o. Ivan Pleše. U uvodnim mislima je naglasio je da se Ivanova duhovna nauka temelji na uzvraćanju Bogu ljubavi koju nam on svakodnevno dariva, te je pozvao vjernike da otvore svoja srca Božjoj ljubavi i da dopuste da budu ljubljeni.
U prigodnoj propovijedi o. Ivan je objasnio četiri ključna elementa u srcu duhovnosti svetog Ivana od Križa. To su tamna noć duše, plamen ljubavi, sjedinjenje s Bogom i šutnja. Govoreći o tamnoj noći, naglasio je da je prema sv. Ivanu to onaj period duhovnog puta kada nam se Bog čini odsutan, molitva suha i bez utjehe, a duša je zbunjena i kušana. Tamna noć je duhovni proces kroz koji prolaze duše koje ozbiljno traže Boga – noć koja nije kazna, nego pročišćenje uz pomoć kojeg Bog vodi dušu u dublje zajedništvo sa sobom.
Govoreći o plamenu ljubavi istaknuo je da iz te tamne noći koju duša proživljava izvodi Duh Sveti. Ivan govori da je Božja ljubav aktivna, nikad ne miruje – Bog sam traga za nama prije nego ga mi počnemo tražiti. Poput zaljubljenog, Bog nas želi privući u svoj plamen, misli su o. Pleše.
Susret s Božjom ljubavlju ne ostavlja nas nepromijenjenima. Kada plamen zahvati neko drvo, ono postupno postaje žar i plamen. Tako i duša, uronjena u Božju ljubav, počinje gorjeti istom ljubavlju. Taj proces ponekad boli, jer Božja svjetlost razotkriva naše nesavršenosti kao nečistoće koje trebaju izgorjeti. Božja ljubav nas preobražava iz grešnih i slabih u svete, iz hladnih u goruće.
Potom se osvrnuo na treći element Ivanove duhovnosti, a taj je sjedinjenje duše s Bogom. Za sv. Ivana od Križa konačni cilj cijelog ovog puta kroz noć i plamen ljubavi jest mistično sjedinjenje s Bogom. No do tog cilja vodi strm put. Ivan ga je prikazao kao uspon na goru Karmel. Na toj stazi treba mnogo toga ostaviti iza sebe. Božja ljubav traži od čovjeka očišćenje od svega što nije Bog da bi nam Bog dao sebe i da bi nas ispunio svojom ljubavlju. O. Ivan je naglasio da to nije samo za izabrane duše, nego je to put svakog kršćanina koji je pozvan na sjedinjenje s Bogom da bi uzvratio Bogu ljubav za ljubav.
Kao zadnji element, osvrnuo se na duhovno oruđe s kojim se sv. Ivan od Križa služi na putu sjedinjenja, a to su molitva i šutnja. Upravo u tihoj sabranosti Bog progovara duši. Sv. Ivan kaže da je kontemplativna molitva mirno utapanje duše u Božju prisutnost, da to znači gledati Boga unutar svoga srca, u ljubavi i bez mnogo riječi.
Na koncu je p. Pleše, nadahnut Ivanovim mislima, poručio vjernicima da se isplati predati Bogu do kraja jerna koncu života bit ćemo pitani o ljubavi. To je kriterij koji će odlučiti o našoj vječnosti: jesmo li znali ljubiti Boga svim srcem i bližnjega kao sebe? Zato učimo već sada ljubiti na Ivanov način Boga i čovjeka.
Misna slavlja animirale su pjevanjem čuvarice svetišta uz orguljsku pratnju s. Bonite Kovačić i s. Kristine Jadanić, a prethodila im je Večernja Časoslova i molitva krunice. Zna se, susret s hodočasnicima nije izostao, kao ni preporuke u molitve sestara.
U subotu 13. prosinca 2025., na spomendan sv. Lucije, djevice i mučenice, fra Matej Jovanovac, TOR, predslavio je svečanu misu zahvalnicu u prigodi 25. obljetnice redovničkih zavjeta s. Marije Josipe od Presvetog Trojstva (Marije Cerovski). Uz njega su slavili preč. Nikica Bošnjaković, župnik i dekan srijemsko-mitrovačkog dekanata, vlč. Josip Đurin, odgojitelj u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu, te karmelićani o. Tadej Perica i o. Ivan Živković, prior u Remetama. U asistenciji je bio br. Zvonimir Miletić uz brojne ministrante i čitače.
Na početku misnoga slavlja prisutnima se obratio predslavitelj fra Jovanovac rekavši da su se okupili kako bi zahvalili Gospodinu za tolike darove i milosti kroz 25 godina života molitve i služenja s. Marije Josipe. Jednako tako zahvalio je dragome Bogu na njezinoj obitelji i na svim žrtvama koju su ugradili u njezin redovnički život.
Nakon Evanđelja koje je pročitao preč. Nikica Bošnjaković, s. Marija Josipa obnovila je svoje zavjete i ponovno posvjedočila svoju ljubav prema Gospodinu.
Na početku nadahnute homilije, fra Matej je objasnio smisao i značenje jubileja kroz povijest Starog zavjeta te se osvrnuo na Godinu nade u kojoj se nalazimo. U jubilarnoj godini valja sve Bogu predati, pa i brigu, i pustiti Gospodinu da nam pokaže svoju ljubav. To ponekad nije lako, ali zato nas jubilej poziva da promislimo o tome.
Dodao je kako u Svetom Pismu broj 5 označuje milost, a u hebrejskom jeziku slovo He je bilo broj 5. Taj He je znak milosti i ljubavi. Abraham nakon 25 godina dobiva to He u imenu i više nije Abram, nego Abraham, što je označavalo posebnu milost, odnosno Božje odabranje. S. Josipa pak primila je 5 puta 5, odnosno 25 – milost na milost. Milost nam omogućuje, kako govori Sveto Pismo, da rastemo u spoznaji Božjoj. Onda možemo bolje vidjeti što se Bogu više sviđa.
U nastavku homilije fra Jovanovac se upitao: „Kako ostati u ljubavi Božjoj?“, te pojasnio da se u ljubavi Božjoj ostaje jedino rastući u spoznaji Božjoj, a do toga se dolazi odvajanjem od svijeta i provođenjem vremena s Bogom. Da bi se moglo zaljubiti u Boga, treba provoditi vrijeme s njim. Vjerovati poput Abrahama da će dragi Bog sve drugo providjeti. Sestre karmelićanke primjer su takve vjere i odnosa s Bogom.
Na kraju homilije propovjednik je zahvalio sestri Josipi za svaku molitvu, žrtvu, za sve što čini za druge, za život koji je spremno predala Bogu, te je zaželio da njezin život bude poticaj drugima da se ne boje predati Bogu u ruke. Potom je zamolio sestre da mole i dalje za hrvatski narod i Domovinu, za grad Zagreb, i to još više sada da se ne pogubi, već da ima ispred očiju Krista kao prijatelja, te da mole da bude sve više onih koji ga žele svojim životom proslaviti.
Misno slavlje pratile su svojim skladnim pjevanjem čuvarice svetišta pod ravnanjem s. Bonite Kovačić. Nakon svečanog blagoslova rodbina i prijatelji čestitali su sestri svečarici, a slavlje se nastavilo tijekom cijelog dana.
Sestra Marija Josipa od Presvetog Trojstva (Marija Cerovski) rođena je u dobroj katoličkoj obitelji 1979. u Vinkovcima, od oca Vinka i majke Slavice rođ. Šestak. Sakramente je primila u župnoj Crkvi sv. Nikole biskupa u Vinkovcima. U Karmel u Brezovici ulazi 1. rujna 1998. godine, a u novicijat 1999. Prve zavjete položila je 8. prosinca 2000., u Godini Velikog jubileja, a svečane doživotne zavjete na spomendan sv. Lucije 2003. godine. U samostanu je vršila razne dužnosti. Odlikuje se revnošću, marljivošću, jednostavnošću, kreativnošću i sebedarjem, a osobito molitvom za Crkvu, svećenike, za naše katoličke obitelji i za mlade.
Dječji zbor iz Remeta, pod vodstvom svoga zborovođe gospodina Gorana Kanceljaka i u pratnji bogoslova karmelićana: br. Hrvoja od Bogorodice Marije, br. Ivana Marije od Isusovog Pogleda i br. Mihaela Marija od Božjeg Lica i Krvi Kristove, hodočastio je, u nedjelju 30. studenoga 2025., Gospi Karmelskoj i sestrama karmelićankama u Brezovicu.
Sestre su ih dočekale s pjesmom i radošću, a djeca su se, nakon otpjevane zajedničke pjesme, predstavila i počeli postavljati svoja mala i velika pitanja. Bilo je tu raznih dječih pitanja od značenja karmelske rešetke, pa o molitvi, radu, rekreaciji, pa do pitanja kako se slave rođendani u Karmelu i tko sestrama popravlja kućne aparate kad se pokvare?
Nadalje nije manjkala pjesma malih romara: „Zdravo Marijo, sjajna zornice“, kao i njima najomiljenija adventska pjesma „Visom leteć“ uz koreografiju.
Zanimljiva je bila i činjenica koju su podijelili sa sestrama, a ta je; da u župi između ostalog djeluje i vrlo je aktivna Zajednica obitelji koja okuplja obitelji na području svoje župe u želji za zajedničkim rastom u životu vjere i Evanđelja i međusobnim pomaganjem na tom putu.
Među ostalim, mališani su sestrama objasnili kako izgleda jedna njihova proba za pjevanje. Naime, uvijek susret započinju molitvom, a onda im pjesmu koju uče, zborovođa protumači da razumiju tekst kako bi s još većom radošću pjevali i kako kaže jedna od djevojčica da pjevaju na hvalu i slavu dragome Bogu. To su potvrdili i pjesmom „Kao Marija“ koju su zapjevali pred likom Bezgrešne Kraljice Karmela u sestarskoj crkvi.
Sestrama su ostavili svoje nakane koju su zapisali na malim papirićima jer im je zborovođa priopćio da sestre rado mole za sve ljude na svijetu i za sve njihove nakane i potrebe. Bilo je tu oko 30-ak djece, od 6 do 13 godina. Djeca su izrazila svoju želju i nadu u ponovni susret sa sestrama karmelićankama.
U nedjelju, 9. studenoga 2025. godine, na blagdan Posvete Lateranske bazilike, posjetila su nas braća bogoslovi karmelićani u pratnji svoga magistra o. Nikole Grizelja, OCD.
Sestre su im pjesmom zaželjele dobrodošlicu, a č. Majka Ilijana ih je srdačno pozdravila i zaželila im jakost i ustrajnost na karmelskom putu kako bi bili znak Božje prisutnosti ovome svijetu. Zanimljivosti iz života braće bogoslova i sestara nisu izostale, a također i međusobno predstavljanje.
Među braćom bogoslovima bili su: br. Marko Marija od Euharistijskog Otajstva, br. Josip Marija od Svetog Lica i Djevice Šutnje, br. Zvonimir od Križa, br. Ivan Marija od Isusovog Pogleda, br. Mislav Marija od Svetoga Lica, br. Ivan od Ljubavi, br. Josip od BDM, br. Jeronim od Križa, br. Ilija od Kraljice Mira i Presvetog Srca Isusova, br. Marko od Bezgrešnog Srca Marijina, br. Augustin od BDM, br. Hrvoje od Bogorodice Marije, br. Mihael Marija od Božjeg Lica i Krvi Kristove, br. Mateo od Isusa, br. Tomislav od Utjelovljenja, br. Dominik Marija od Božje Volje. S njima je došao i mladić Branimir.
Potom su se predstavile sestre i radosno druženje se nastavilo.
Braća su nam ispričala gdje su bili ovoga ljeta u sklopu drugog novicijata. Bilo je tu zanimljivih novosti, iskustava i spoznaja. Od karmelskog međunarodnog programa priprave za svečane zavjete u Španjolskoj, pa do učenja jezika u Irskoj, Njemačkoj, Austriji. Svi su stekli bogata iskustva u susretima s drugim zajednicama i sredinama.
Na pitanje sestara o značenju njihovih redovničkih imena i prezimena, br. Josip Marija je posvjedočio da ime koje si izaberu je za druge, a prezime je za svakog osobnog jer obilježava poseban odnos između Boga i duše, odnosno njegov duhovni put kojim ga Duh Sveti vodi.
Bilo je i zanimljivo svjedočanstvo o snazi zagovorne molitve, osobito molitve za nova dobra duhovna zvanja.
Nakon bratsko-sestrinskog druženja, zajedno smo otpjevali Večernju Časoslova, uz preporuke u molitve i želji za ponovnim susretom.
Mladi salezijanski prednovaci pod vodstvom svog odgojitelja don Mladena Delića posjetili su na blagdan sv. Luke evanđelista, u subotu 18. listopada 2025. godine, sestre karmelićanke u Brezovici.
Susret je započeo zajedničkom molitvom i srdačnim pozdravom i dobrodošlicom majke Marije Regine od Presvete Euharistije. Don Mladen je uzvratio na dobrodošlicu i predstavio prednovake, njih sedmoricu: Adriana Milinu iz Zadra, Stjepana Vrbaneka iz Knežije, Niku Bišćana iz Virovitice, Mihovila Galića iz zagrebačke Kajzerice, Andriju Lažetu iz Rudeša, Ivana Karlovića iz Pule i Luku Pandžića iz zagrebačke Dubrave.
U nastavku susreta Stjepan Vrbanek je ispričao svoj put do salezijanaca i kako je Gospodin dotaknuo njegovo srce kako bi ga slijedio u duhu don Bosca.
Potom je don Mladen podijelio svoje iskustvo sa susreta europskih odgojitelja salezijanaca koji se ovih dana održavao u Italiji. Bili su prisutni odgojitelji iz 27 europskih provincija. Rekao je da salezijanski odgojitelji mnogo ulažu u odgajanike na zajedničkoj i osobnoj razini i da takav rad donosi vidljive plodove, te da zvanja dolaze iz onih krajeva gdje je živa vjera i gdje mladi susreću žive svjedoke Evanđelja. Dodao je da je molitva jako bitna na duhovnom putu, kao i osobni susret s Gospodinom. Molitva mora uvijek ići prema bližnjemu. Istinski molitelj ne može biti neradnik jer ga molitva usmjerava na darivanje za druge. Molitva vodi do bratskog zajedništva, istaknuo je. Isto tako naglasio je da je lijepo svjedočiti radost i bogatstvo posvećenog života na koje ih je Gospodin pozvao.
U daljnjem tijeku razgovora, uz pitanja bilo je i pjesme, te preporuke don Mladena i prednovaka u daljnju molitvenu pratnju sestara.
Ovogodišnju svetkovinu sv. Terezije od Isusa, Avilske, prve žene naučiteljice Crkve, utemeljiteljice i obnoviteljice Karmela, proslavile su sestre karmelićanke i Svetičini štovatelji, u srijedu, 15. listopada 2025., u Karmelu u Brezovici svečanim euharistijskim slavljima, koja su predslavili: preč. Željko Nestić, dekan i župnik u Dugoj Resi, dopodnevnu euharistiju, a preč. Ivan Lukić, ravnatelj Nadbiskupijskog pastoralnog instituta, večernju sv. Misu.
Uz preč. Željka suslavili su: preč. Mijo Matošević, vlč. Vjekoslav Pavlović, vlč. Ivica Zlodi, vlč. Andrija Miličević, vlč. Tomislav Šagud, vlč. Damir Ceković, vlč. Frano Bijelić, te bogoslovi: Mihael Popić i Fabijan Križanović.
Misna čitanja pročitali su bogoslovi: Mihael i Fabijan, dok je Evanđelje navijestio vlč. Frano Bijelić.
U svojoj nadahnutoj i zanimljivoj propovijedi preč. Nestić je prikazao, možemo reći, jednu vrlo važnu krepost u Terezijinom i u našem duhovnom životu. Riječ je, naime, o divljenju. Propovjednik vidi sv. Tereziju kao osobu pred čijom se veličinom jednostavno divimo. On preporuča da stanemo pred nju kao pred svjedokinju i ženu koja nas i danas uči kako pronaći Boga u svakodnevici života. Jednako tako, propovjednik je zapazio da Terezija za taj put ne traži savršene duše, već nesavršenim dušama pokazuje put k savršenosti, koji počinje s prvim korakom, a to je divljenje.
U nastavku propovijedi dekan se zapitao: „Kad smo prestali biti zadivljeni? Kad smo se, u vjeri i u životu, navikli na čudo? Jer, čini mi se da traganje za Bogom uvijek počinje divljenjem. Ne znanjem, ne definicijom, nego divljenjem. Tko se zna diviti – taj već moli. Tko se zna zadiviti, taj ima čisto srce, srce koje prepoznaje ljepotu i ne misli da sve razumije. Piše Terezija Avilska: ‘Sve stvoreno govori o Bogu, ako čovjek ima srce da se divi. I list na stablu i kap rose mogu nas naučiti koliko nas Gospodin ljubi, ‘ustvrdio je.
Isto tako rekao je da se i Mudrost o kojoj smo čuli u prvom čitanju, rađa iz divljenjai čuđenja pred Bogom. Isus u pročitanom ulomku iz Ivanova evanđelja, također govori u Hramu o tome, a ljudi su zadivljeni njegovom riječju koja dolazi iz jedinstva i drugovanja s Ocem. On poziva sve one koji vjeruju i koji su žedni Boga, da dođu k njemu i da piju živu vodu. „Bog ulazi u naše suhe duše, nesavršene duše i zapaljuje u nama žeđ i divljenje. Jer tko više ne zna žeđati, taj se više ne zna ni diviti. A tko se ne zna diviti, teško će ikada moliti. Piše sveta Majka „U dubokoj molitvi duša ne razmišlja mnogo, nego samo gleda i divi se. Kao netko tko stoji pred velikim čudom i ne zna što bi rekao, samo uživa u onome što vidi,” spomenuo je.
Govoreći pak o Terezijinoj molitvi spomenuo je da nas ona uči da molitva nije neka tehnika, već susret zadivljenog srca s Bogom koji nas ljubi. Iako u Terezijinom životu susrećemo, ljudski gledano, dosta toga krhkoga i nedovršenoga, po mjerilima svijeta, ipak se ona uvijek divila Bogu koji je u njoj prisutan, koji je živ i koji ju voli. Iz tog divljenja rodila se mudrost koja ju je učinila crkvenom naučiteljicom.
Potom je primijetio da nam često ta sposobnost divljenja nestane. Sve nam postaje navika, kao da ništa ne izaziva onu iskru, svetost čuđenja. A bez te iskre, bez svetosti čuđenja, vjera postaje rutina, molitva dužnost, a srce suho. Zato nas sv. Terezija vraća na početak, na ono što je rekla dok je još bila djevojčica: „Hoću vidjeti Boga,“, istaknuo je.
Isto tako je svim prisutnima zaželio da im ova svetkovina bude poticaj da se ponovno zadive Bogu, svemu što čini i što jest jer tada se sve počinje mijenjati. Molitva tada postaje prijateljski susret, i zajedništvo postaje dar, i sakramenti ponovno postaju izvor. Kad se ponovno divimo, tad ne uspoređujemo, ne mjerimo, ne računamo. Samo stojimo – i gledamo, i šutimo, i zahvaljujemo, misli su preč. Nestića.
Zatim je ustvrdio da takav život divljenja i motrenja provode sestre u Karmelu. Njihov život izgleda izvana miran, tih, jednoličan, ali pun divljenja, tišine, molitve i Božje prisutnosti.
Na kraju je poručio: „I zato, dok danas častimo svetu Tereziju Avilsku, učimo od nje umijeće divljenja – ono djetinje čudo koje nas vraća u srce Boga. I ne govorim ovo jer sam to savladao. Baš naprotiv. Govorim to i samome sebi: da ponovno otkrijem kako Bog nije ‘tema’ o kojoj treba nešto reći i moguće zadiviti druge, nego Život; Bog nije ‘pojam’, nego Osoba; Bog nije ‘dogma i pravilo’, nego Ljubav. I možda, baš kad ponovno naučimo diviti se, iz naših će duša poteći te rijeke žive vode o kojima Isus govori. A to je već početak neba iliti put savršenosti.“
Misno slavlje završilo je skladbom mo. Ljubomira Galetića „Terezijo, ti serafe“, a pjevanje su animirale sestre karmelićanke pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.
Prečasni Ivan Lukić predslavio je večernju sv. Misu, a uz njega su bili ministranti i čitači.
Na početku sv. Mise, obratio se prisutnim vjernicima i pozvao ih da ne budu samo promatrači nečijeg svetog života, već da sve što misle, govore i čine bude sveto. Isto tako potaknuo ih je da maknu sve što je nevažno, izvanjsko i trenutni osjećaj, a da Gospodina zamole da izlije nad njih svoje milosrđe i na sve one koje nose u svojim srcima.
U prigodnoj homiliji, preč. Lukić se osvrnuo na misna čitanja svetkovine, te je između ostalog rekao i to da se u Terezijinoj nauci može naći zdrava duhovna hrana i istinska želja i težnja za svetošću. Gospodin je dotaknuo njezino srce i sve je postalo u njezinom životu drugačije, sve ono izvanjsko što joj je prije bilo važno i ispunjavalo njezine čežnje, postalo je nebitno. Njezino srce žudilo je samo za Bogom, misli su preč. Lukića.
Nadalje, spomenuo je da je taj odnos s Bogom u nutrini duše ona živa voda koju je Samarijanka tražila od Gospodina na Jakovljevom zdencu, kao i ona mudrost iz prvog čitanja koja je važnija od svega jer nam daje mogućnost da u svakom trenutku biramo dobro.
Kada je netko zahvaćen od Boga njegovom ljubavlju, onda postaje sposoban nositi križ svoga života s radošću hodeći putem koji vodi u vječnu sreću.
Zatim je spomenuo da smo često u životu kušani različitim napastima, bilo u samostanu, bilo u braku i obitelji, ali da uvijek iz tih kušnji možemo izići kao pobjednici ako imamo pogled uprt u Gospodina. „Isus žeđa da se moja i tvoja duša spasi,“ naglasio je.
„Gdje je križ, odricanje, tu nije ništa bez veze. Ljubav je ona koja te potiče da se daruješ,“ spomenuo je.
Potom je upitao: „Što je to pravo bogatstvo? Što je to život? Brak? Obitelj? Što znači imati križ, patnju, poteškoću? Isus je onaj koji je iz ljubavi bio spreman otići na križ za nas. Bog ne osuđuje, Bog nas voli. Svaki put kada budemo tražili odgovor na bilo koje od ovih pitanja, naći ćemo Isusa. Neka se Bog proslavi u svijetu po našim životima,“ zaključio je.
Na kraju misnog slavlja, vjernici i štovatelji su imali priliku častiti relikviju sv. Terezije Avilske, primiti Gospin škapular, pristupiti sakramentu Pomirenja, kao i porazgovarati i preporučiti se u molitve sestara.
Misno slavlje animirale su sestre karmelićanke uz orguljašku pratnju s. M. Kristine Jadanić, OCD, a misnim slavljima prethodila je molitva krunice na nakane naših obitelji i za mir u svijetu, kao i Večernja molitva Časoslova.
Na spomendan Svetih Anđela čuvara u četvrtak 2. listopada 2025. djelatnici i suradnici Glasa Koncila i Malog Koncila pod vodstvom glavnog urednika Branimira Stanića hodočastili su tradicionalno svojoj zaštitnici sv. Tereziji od Djeteta Isusa i Svetog Lica u brezovički Karmel. Hodočašće je započelo misnim slavljem koje je predslavio vlč. Ivan Dodlek, profesor na KBF-u u Zagrebu.
U svojoj homiliji vlč. Dodlek osvrnuo se na duh vremena u kojem je živjela sv. Mala Terezija. Naime, sv. Mala Terezija živjela je krajem 19. stoljeća, u vremenu egzistencijalne krize čovjeka koja se očitovala u osjećaju gubitka smisla, identiteta i orijentacije, a koja je uvelike uzrokovana vremenom i kulturom „Božje smrti“. Glasnogovornik te krize bio je Friedrich Nietzsche. Njegov proglas „Božje smrti“ ne odnosi se, naravno, na tvrdnju da Bog ne postoji. Egzistencijom suvremenog čovjeka zavladala je moderna znanost, a s njome isključivi racionalizam, narcisoidni individualizam i relativizam. Zbog te egzistencijalne krize, Nietzsche postavlja dijagnozu vremena, a to je gubitak smisla čovjeka i njegove egzistencije na zemlji, te daje terapiju: ne povratak poniznosti, jednostavnosti i skromnosti, već nadmoći. On misli da je rješenje krize suvremenog čovjeka u mudrosti njegove ljudske veličine i moći, a ne više u moralu slabih kršćana koji veličaju poniznost i neznatnost; ne više čovjek koji se ponižava pred Bogom, već biti nadčovjek koji stvara vlastite vrednote.
Takav stav kao da je predvidio već sv. Pavao kad je zapisao: „Upropastit ću mudrost mudrih i odbacit ću umnost umnih. Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje je istraživač ovoga svijeta? Zar ne izludi Bog mudrost svijeta? Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. Jer lûdo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi. Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom.“
Ovo ludo i slabo Božje za Nietzschea je bila ludost, istaknuo je vlč. Dodlek. Tu ludost zaživjela je sv. Mala Terezija svojim Malim putom. Njezina dijagnoza u tom istom vremenu krize glasi: „Bog je živ!“ Ludost njezine duhovnosti jest put poniznosti, ljubavi i trpljenja, program Kristova križa. Upravo je sv. Matej apostol u svojem Evanđelju zacrtao tu ludost Božju, taj put malenosti. Naime, Isus svojim učenicima koji se nadmeću i pitaju tko će biti prvi, daje dva primjera, daje im znak i riječ. Znak je dijete, a riječ: „Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko.“
Slijediti Mali put sv. Terezije znači imati duhovni oblik djeteta: „Dijete je otvoreno, ovisno je o pomoći pa zbog toga i prima pomoć. Kao što je dijete maleno pred veličinom odraslih, tako je čovjek malen pred Božjom veličinom. Čovjek nije dostatan samome sebi. Program sv. Male Terezije je biti otvoren u svojoj nedovršenosti, a to znači trajno žeđati za Bogom, tražiti Boga. U ludosti križa tako se može odgovoriti ludošću Maloga puta jer je najveći onaj koji je najmanji. Ona je taj put prepoznala, zato govori kroz svoje spise o putu malenosti. Iz tog križa izraslo je predanje, žrtva, a to je sama ljubav“, zaključio je propovjednik.
Kod tradicionalnog blagoslova ruža pri kraju misnoga slavlja vlč. Dodlek je rekao da je ruža simbol ljepote ljubavi, a u svojoj trnovitosti simbol ludosti križa Malog puta. Potom se zahvalio svim djelatnicima Glasa Koncila i Malog Koncila, kao i sestrama na njihovoj žrtvi, molitvi, radu u skrovitosti i malenosti za cijeli svijet koji je potrebit Terezijinog Malog puta.
Misno slavlje animirale su svojim skladnim pjevanjem sestre karmelićanke pod ravnanjem s. Bonite Kovačić.
Prijateljsko druženje, uz aktualnosti u Crkvi i uz pjesmu, nastavilo se nakon sv. Mise u sestarskoj govornici.
