Arhiva za "listopad, 2025"

Mladi salezijanski prednovaci pod vodstvom svog odgojitelja don Mladena Delića posjetili su na blagdan sv. Luke evanđelista, u subotu 18. listopada 2025. godine, sestre karmelićanke u Brezovici.

Susret je započeo zajedničkom molitvom i srdačnim pozdravom i dobrodošlicom majke Marije Regine od Presvete Euharistije. Don Mladen je uzvratio na dobrodošlicu i predstavio prednovake, njih sedmoricu: Adriana Milinu iz Zadra, Stjepana Vrbaneka iz Knežije, Niku Bišćana iz Virovitice, Mihovila Galića iz zagrebačke Kajzerice, Andriju Lažetu iz Rudeša, Ivana Karlovića iz Pule i Luku Pandžića iz zagrebačke Dubrave.

U nastavku susreta Stjepan Vrbanek je ispričao svoj put do salezijanaca i kako je Gospodin dotaknuo njegovo srce kako bi ga slijedio u duhu don Bosca.

Potom je don Mladen podijelio svoje iskustvo sa susreta europskih odgojitelja salezijanaca koji se ovih dana održavao u Italiji. Bili su prisutni odgojitelji iz 27 europskih provincija. Rekao je da salezijanski odgojitelji mnogo ulažu u odgajanike na zajedničkoj i osobnoj razini i da takav rad donosi vidljive plodove, te da zvanja dolaze iz onih krajeva gdje je živa vjera i gdje mladi susreću žive svjedoke Evanđelja. Dodao je da je molitva jako bitna na duhovnom putu, kao i osobni susret s Gospodinom. Molitva mora uvijek ići prema bližnjemu. Istinski molitelj ne može biti neradnik jer ga molitva usmjerava na darivanje za druge. Molitva vodi do bratskog zajedništva, istaknuo je. Isto tako naglasio je da je lijepo svjedočiti radost i bogatstvo posvećenog života na koje ih je Gospodin pozvao.

U daljnjem tijeku razgovora, uz pitanja bilo je i pjesme, te preporuke don Mladena i prednovaka u daljnju molitvenu pratnju sestara.

Ovogodišnju svetkovinu sv. Terezije od Isusa, Avilske, prve žene naučiteljice Crkve, utemeljiteljice i obnoviteljice Karmela, proslavile su sestre karmelićanke i Svetičini štovatelji, u srijedu, 15. listopada 2025., u Karmelu u Brezovici svečanim euharistijskim slavljima, koja su predslavili: preč. Željko Nestić, dekan i župnik u Dugoj Resi, dopodnevnu euharistiju, a preč. Ivan Lukić, ravnatelj Nadbiskupijskog pastoralnog instituta, večernju sv. Misu.

Uz preč. Željka suslavili su: preč. Mijo Matošević, vlč. Vjekoslav Pavlović, vlč. Ivica Zlodi, vlč. Andrija Miličević, vlč. Tomislav Šagud, vlč. Damir Ceković, vlč. Frano Bijelić, te bogoslovi: Mihael Popić i Fabijan Križanović.

Misna čitanja pročitali su bogoslovi: Mihael i Fabijan, dok je Evanđelje navijestio vlč. Frano Bijelić.

U svojoj nadahnutoj i zanimljivoj propovijedi preč. Nestić je prikazao, možemo reći, jednu vrlo važnu krepost u Terezijinom i u našem duhovnom životu. Riječ je, naime, o divljenju. Propovjednik vidi sv. Tereziju kao osobu pred čijom se veličinom jednostavno divimo. On preporuča da stanemo pred nju kao pred svjedokinju i ženu koja nas i danas uči kako pronaći Boga u svakodnevici života. Jednako tako, propovjednik je zapazio da Terezija za taj put ne traži savršene duše, već nesavršenim dušama pokazuje put k savršenosti, koji počinje s prvim korakom, a to je divljenje.  

U nastavku propovijedi dekan se zapitao: „Kad smo prestali biti zadivljeni? Kad smo se, u vjeri i u životu, navikli na čudo? Jer, čini mi se da traganje za Bogom uvijek počinje divljenjem. Ne znanjem, ne definicijom, nego divljenjem. Tko se zna diviti – taj već moli. Tko se zna zadiviti, taj ima čisto srce, srce koje prepoznaje ljepotu i ne misli da sve razumije. Piše Terezija Avilska: ‘Sve stvoreno govori o Bogu, ako čovjek ima srce da se divi. I list na stablu i kap rose mogu nas naučiti koliko nas Gospodin ljubi, ‘ustvrdio je.

Isto tako rekao je da se i Mudrost o kojoj smo čuli u prvom čitanju, rađa iz divljenjai čuđenja pred Bogom. Isus u pročitanom ulomku iz Ivanova evanđelja, također govori u Hramu o tome, a ljudi su zadivljeni njegovom riječju koja dolazi iz jedinstva i drugovanja s Ocem. On poziva sve one koji vjeruju i koji su žedni Boga, da dođu k njemu i da piju živu vodu. „Bog ulazi u naše suhe duše, nesavršene duše i zapaljuje u nama žeđ i divljenje. Jer tko više ne zna žeđati, taj se više ne zna ni diviti. A tko se ne zna diviti, teško će ikada moliti. Piše sveta Majka „U dubokoj molitvi duša ne razmišlja mnogo, nego samo gleda i divi se. Kao netko tko stoji pred velikim čudom i ne zna što bi rekao, samo uživa u onome što vidi,” spomenuo je.

Govoreći pak o Terezijinoj molitvi spomenuo je da nas ona uči da molitva nije neka tehnika, već susret zadivljenog srca s Bogom koji nas ljubi. Iako u Terezijinom životu susrećemo, ljudski gledano, dosta toga krhkoga i nedovršenoga, po mjerilima svijeta, ipak se ona uvijek divila Bogu koji je u njoj prisutan, koji je živ i koji ju voli. Iz tog divljenja rodila se mudrost koja ju je učinila crkvenom naučiteljicom.

Potom je primijetio da nam često ta sposobnost divljenja nestane. Sve nam postaje navika, kao da ništa ne izaziva onu iskru, svetost čuđenja. A bez te iskre, bez svetosti čuđenja, vjera postaje rutina, molitva dužnost, a srce suho. Zato nas sv. Terezija vraća na početak, na ono što je rekla dok je još bila djevojčica: „Hoću vidjeti Boga,“, istaknuo je.

Isto tako je svim prisutnima zaželio da im ova svetkovina bude poticaj da se ponovno zadive Bogu, svemu što čini i što jest jer tada se sve počinje mijenjati. Molitva tada postaje prijateljski susret, i zajedništvo postaje dar, i sakramenti ponovno postaju izvor. Kad se ponovno divimo, tad ne uspoređujemo, ne mjerimo, ne računamo. Samo stojimo – i gledamo, i šutimo, i zahvaljujemo, misli su preč. Nestića.

Zatim je ustvrdio da takav život divljenja i motrenja provode sestre u Karmelu. Njihov život izgleda izvana miran, tih, jednoličan, ali pun divljenja, tišine, molitve i Božje prisutnosti.

Na kraju je poručio: „I zato, dok danas častimo svetu Tereziju Avilsku, učimo od nje umijeće divljenja – ono djetinje čudo koje nas vraća u srce Boga. I ne govorim ovo jer sam to savladao. Baš naprotiv. Govorim to i samome sebi: da ponovno otkrijem kako Bog nije ‘tema’ o kojoj treba nešto reći i moguće zadiviti druge, nego Život; Bog nije ‘pojam’, nego Osoba; Bog nije ‘dogma i pravilo’, nego Ljubav. I možda, baš kad ponovno naučimo diviti se, iz naših će duša poteći te rijeke žive vode o kojima Isus govori. A to je već početak neba iliti put savršenosti.“

Misno slavlje završilo je skladbom mo. Ljubomira Galetića „Terezijo, ti serafe“, a pjevanje su animirale sestre karmelićanke pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.

Prečasni Ivan Lukić predslavio je večernju sv. Misu, a uz njega su bili ministranti i čitači.

Na početku sv. Mise, obratio se prisutnim vjernicima i pozvao ih da ne budu samo promatrači nečijeg svetog života, već da sve što misle, govore i čine bude sveto. Isto tako potaknuo ih je da maknu sve što je nevažno, izvanjsko i trenutni osjećaj, a da Gospodina zamole da izlije nad njih svoje milosrđe i na sve one koje nose u svojim srcima.

U prigodnoj homiliji, preč. Lukić se osvrnuo na misna čitanja svetkovine, te je između ostalog rekao i to da se u Terezijinoj nauci može naći zdrava duhovna hrana i istinska želja i težnja za svetošću. Gospodin je dotaknuo njezino srce i sve je postalo u njezinom životu drugačije, sve ono izvanjsko što joj je prije bilo važno i ispunjavalo njezine čežnje, postalo je nebitno. Njezino srce žudilo je samo za Bogom, misli su preč. Lukića.

Nadalje, spomenuo je da je taj odnos s Bogom u nutrini duše ona živa voda koju je Samarijanka tražila od Gospodina na Jakovljevom zdencu, kao i ona mudrost iz prvog čitanja koja je važnija od svega jer nam daje mogućnost da u svakom trenutku biramo dobro.

Kada je netko zahvaćen od Boga njegovom ljubavlju, onda postaje sposoban nositi križ svoga života s radošću hodeći putem koji vodi u vječnu sreću.

Zatim je spomenuo da smo često u životu kušani različitim napastima, bilo u samostanu, bilo u braku i obitelji, ali da uvijek iz tih kušnji možemo izići kao pobjednici ako imamo pogled uprt u Gospodina. „Isus žeđa da se moja i tvoja duša spasi,“ naglasio je.

„Gdje je križ, odricanje, tu nije ništa bez veze. Ljubav je ona koja te potiče da se daruješ,“ spomenuo je.

Potom je upitao: „Što je to pravo bogatstvo? Što je to život? Brak? Obitelj? Što znači imati križ, patnju, poteškoću? Isus je onaj koji je iz ljubavi bio spreman otići na križ za nas. Bog ne osuđuje, Bog nas voli. Svaki put kada budemo tražili odgovor na bilo koje od ovih pitanja, naći ćemo Isusa. Neka se Bog proslavi u svijetu po našim životima,“ zaključio je.

Na kraju misnog slavlja, vjernici i štovatelji su imali priliku častiti relikviju sv. Terezije Avilske, primiti Gospin škapular, pristupiti sakramentu Pomirenja, kao i porazgovarati i preporučiti se u molitve sestara.

Misno slavlje animirale su sestre karmelićanke uz orguljašku pratnju s. M. Kristine Jadanić, OCD, a misnim slavljima prethodila je molitva krunice na nakane naših obitelji i za mir u svijetu, kao i Večernja molitva Časoslova.

Na spomendan Svetih Anđela čuvara u četvrtak 2. listopada 2025. djelatnici i suradnici Glasa Koncila i Malog Koncila pod vodstvom glavnog urednika Branimira Stanića hodočastili su tradicionalno svojoj zaštitnici sv. Tereziji od Djeteta Isusa i Svetog Lica u brezovički Karmel. Hodočašće je započelo misnim slavljem koje je predslavio vlč. Ivan Dodlek, profesor na KBF-u u Zagrebu.

U svojoj homiliji vlč. Dodlek osvrnuo se na duh vremena u kojem je živjela sv. Mala Terezija. Naime, sv. Mala Terezija živjela je krajem 19. stoljeća, u vremenu egzistencijalne krize čovjeka koja se očitovala u osjećaju gubitka smisla, identiteta i orijentacije, a koja je uvelike uzrokovana vremenom i kulturom „Božje smrti“. Glasnogovornik te krize bio je Friedrich Nietzsche. Njegov proglas „Božje smrti“ ne odnosi se, naravno, na tvrdnju da Bog ne postoji. Egzistencijom suvremenog čovjeka zavladala je moderna znanost, a s njome isključivi racionalizam, narcisoidni individualizam i relativizam. Zbog te egzistencijalne krize, Nietzsche postavlja dijagnozu vremena, a to je gubitak smisla čovjeka i njegove egzistencije na zemlji, te daje terapiju: ne povratak poniznosti, jednostavnosti i skromnosti, već nadmoći. On misli da je rješenje krize suvremenog čovjeka u mudrosti njegove ljudske veličine i moći, a ne više u moralu slabih kršćana koji veličaju poniznost i neznatnost; ne više čovjek koji se ponižava pred Bogom, već biti nadčovjek koji stvara vlastite vrednote.

Takav stav kao da je predvidio već sv. Pavao kad je zapisao: „Upropastit ću mudrost mudrih i odbacit ću umnost umnih. Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje je istraživač ovoga svijeta? Zar ne izludi Bog mudrost svijeta? Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. Jer lûdo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi. Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom.“

Ovo ludo i slabo Božje za Nietzschea je bila ludost, istaknuo je vlč. Dodlek. Tu ludost zaživjela je sv. Mala Terezija svojim Malim putom. Njezina dijagnoza u tom istom vremenu krize glasi: „Bog je živ!“ Ludost njezine duhovnosti jest put poniznosti, ljubavi i trpljenja, program Kristova križa. Upravo je sv. Matej apostol u svojem Evanđelju zacrtao tu ludost Božju, taj put malenosti. Naime, Isus svojim učenicima koji se nadmeću i pitaju tko će biti prvi, daje dva primjera, daje im znak i riječ. Znak je dijete, a riječ: „Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko.“

Slijediti Mali put sv. Terezije znači imati duhovni oblik djeteta: „Dijete je otvoreno, ovisno je o pomoći pa zbog toga i prima pomoć. Kao što je dijete maleno pred veličinom odraslih, tako je čovjek malen pred Božjom veličinom. Čovjek nije dostatan samome sebi. Program sv. Male Terezije je biti otvoren u svojoj nedovršenosti, a to znači trajno žeđati za Bogom, tražiti Boga. U ludosti križa tako se može odgovoriti ludošću Maloga puta jer je najveći onaj koji je najmanji. Ona je taj put prepoznala, zato govori kroz svoje spise o putu malenosti. Iz tog križa izraslo je predanje, žrtva, a to je sama ljubav“, zaključio je propovjednik.

Kod tradicionalnog blagoslova ruža pri kraju misnoga slavlja vlč. Dodlek je rekao da je ruža simbol ljepote ljubavi, a u svojoj trnovitosti simbol ludosti križa Malog puta. Potom se zahvalio svim djelatnicima Glasa Koncila i Malog Koncila, kao i sestrama na njihovoj žrtvi, molitvi, radu u skrovitosti i malenosti za cijeli svijet koji je potrebit Terezijinog Malog puta.

Misno slavlje animirale su svojim skladnim pjevanjem sestre karmelićanke pod ravnanjem s. Bonite Kovačić.

Prijateljsko druženje, uz aktualnosti u Crkvi i uz pjesmu, nastavilo se nakon sv. Mise u sestarskoj govornici.

Jubilarnu stotu obljetnicu kanonizacije i blagdana sv. Male Terezije sestre karmelićanke u Brezovici proslavile su u srijedu 1. listopada 2025. godine svečanom prijepodnevnom i večernjom Euharistijom.

 Misno slavlje u 11 sati predvodio je vlč. Krunoslav Kolar, župnik na zagrebačkoj Kajzerici, a uz njega je bilo desetak suslavitelja, među kojima preč. Ivan Miklenić, vlč. Vladimir Cvetnić, preč. Mijo Matošević, vlč. Ivica Berdik, vlč. Andrija Miličević, vlč. Željko Nestić i domaći župnik Stjepan Barić. U asistenciji su bili  bogoslovi Fabijan Križanović i Mihael Popić.

Misao vodilja nadahnute homilije bila je ljubav u životu sv. Male Terezije, o kojoj su govorila i blagdanska čitanja. U Prvoj Ivanovoj poslanici sv. Ivan, ljubljeni učenik, potiče nas na ljubav, a glavni razlog tog poticaja jest taj što je i sam Bog ljubav: „Ljubav je Božje ime, njegova narav. Ljubav je Boga potaknula na to da nas stvori, da nam se objavi, da nas otkupi. Sve što je Bog činio, činio je iz ljubavi jer je On ljubav. Stoga je put svakoga koji želi biti s Bogom ljubav koja omogućava da budemo prožeti Bogom, da on bude u nama i mi u njemu.“

Odgovor na pitanje što je zapravo ljubav nalazi se u Pavlovom hvalospjevu ljubavi, gdje se navode njezine vrline: da je ljubav velikodušna, dobrostiva, da ne zavidi, ne nadima se, ne traži svoje, sve podnosi, nikad ne prestaje. To znači da ljubav nije sebeljublje, već sebedarje bez računice. Ljubiti znači postati dar za drugoga, dati se drugome, naglasio je vlč. Kolar.

Ljubav je bila Terezijin put svetosti. Ona je i naš put svetosti u želji da i u nama utihne glas svijeta i našeg samoljublja, da progovori glas Božji koji nas vodi k njemu i bližnjima koji po nama trebaju iskusiti tu Božju ljubav: „To je put koji je Terezija naučila od onoga koji je i sam ljubio do mjere da se sasvim predao Ocu za nas, a to je Isus Krist, Učitelj svih učitelja. Iako je učila iz knjižice Nasljeduj Krista kao i iz spisa duhovne majke sv. Terezije od Isusa i duhovnog oca sv. Ivana od Križa, ali i mnogih drugih svetaca, najviše je učila od Krista s kojim se susretala u euharistiji, molitvi i čitanju Svetoga pisma. To su i naša tri stupa na kojima treba počivati naša vjera i svetost, odakle trebamo crpsti znanje, snagu i Božju milost da odlučno koračamo malim, ali sigurnim putem u nebo. Jer nisu sveci oni koji su bili vrsni poznavatelji Božje riječi, nego prije svega oni koji su je živjeli, oni iz čijih se života moglo čitati evanđelje. Takav je bio život i sv. Male Terezije koja je ušla u samostan da bi spašavala duše i molila za svećenike. Zahvalni smo joj što to i dalje čini s nebeskog Karmela, odakle na sve nas baca latice molitava koje pred Božjim licem upućuje djetinjim srcem koje ljubi Boga i sve nas“, rekao je vlč. Kolar.

U redovničkom imenu sv. Terezije od Djeteta Isusa i Svetog Lica izražen program njezinog života povezan s otajstvom utjelovljenja i otkupljenja, kako je to rekao papa Benedikt XVI. Poput djeteta bila je jednostavna, malena i skromna i dala se voditi Božjom očinskom rukom, trudila se razveseliti Isusa. S druge strane nastojala je biti lice u kojem se može susresti Isusa, jer su njezine oči, kako nam je to vidljivo iz njezinih fotografija, uvijek zračile posebnim sjajem koji je odsjaj duše u kojoj stanuje Bog. Željela je biti Isusova prisutnost i istovremeno prepoznati tu prisutnost u drugima, pristupajući i služeći drugima u ljubavi. U svojim žrtvama postala je i Isusovo bolno lice, osobito u bolesti i unutarnjim iskustvima tame. Željela je biti dijete nebeskoga Oca poput Djeteta Isusa i živjeti ljubav koja se iščitava na Isusovu Svetom Licu, istaknuo je propovjednik zaključivši da nam život i misli sv. Terezije otkrivaju da s ljubavlju ne možemo promašiti nebo jer tko živi ljubav, taj je uvijek s Bogom.

Na kraju svete mise uslijedio je tradicionalni blagoslov ruža, a prije toga vlč. Kolar je čestitao sestrama njihov blagdan i zaželio im da budu poput Male Terezije, koja nije bila odmah savršena, ali se trudila sve činiti s ljubavlju i postigla je vijenac slave.

Misno slavlje animirale su svojim skladnim pjevanjem čuvarice svetište pod ravnanjem s. Bonite Kovačić.

Generalni tajnik HBK-a preč. Krunoslav Novak predslavio je večernju sv. Misu. S njime je slavio vlč. Vjekoslav Pavlović, dok su vlč. Tomislav Kralj, o. Stanko Pažin, OCD, i vlč. Andrija Miličević ispovijedali hodočasnike. Misno slavlje animirao je Collegium pro musica sacra pod dirigentskom palicom Katarine Rončević i umjetničkim vodstvom Tihomira Prše.

U svojoj homiliji preč. Novak govorio je o tome kako je Terezija posljednju godinu života provela u teškoj bolesti, sjedinjujući svoje muke s Isusovom mukom: „Njezina muka bila je u tjelesnoj bolesti, ali je prošla i duboko duševno trpljenje, s veoma bolnom kušnjom vjere. Tu svoju patnju predala je Gospodinu podnoseći je, kako je napisala, poradi spasenja svih bezbožnika suvremenog svijeta, koje je ona nazivala ‘braćom’. Umrla je 30. rujna 1897. upirući pogled na raspelo koje je čvrsto stiskala u svojim rukama i izgovarajući jednostavne riječi: ‘Bože moj, ja te ljubim.’“

Na završetku homilije propovjednik je zahvalio Gospodinu na sestrama u Karmelu koje poput sv. Male Terezije svijetle predanjem u ljubavi za Boga, te je sve prisutne potaknuo da mole za naše obitelji, za mir u svijetu, za sve koji su u službi Evanđelja, svećenike, redovnike, redovnice, za svakog vjernika koji nastoji živjeti poziv na ljubav, kao i za nova duhovna zvanja, kako bi po molitvi i svjedočenju Božjih ugodnika porasla naša vjera i povjerenje u Njegov naum spasenja.

Blagoslov ruža nije izostao ni kod večernjeg misnog slavlja, a vjernici su imali priliku preporučiti se sestrama u molitve, častiti relikvije Male Svetice te obući Gospin škapular, kao i sudjelovati na Večernjoj molitvi Časoslova i molitvi svete krunice.