Hrvatski katolički radio u okviru svoga vjerskog programa donosi serijal „Svakodnevno u 6:15“, koji slušateljima i čitateljima nudi kratke duhovne meditacije kao poticaj za početak dana. Riječ je o sadržaju koji se emitira svakoga jutra, a posebno je usmjeren na razmatranje korizmenog vremena i priprave za blagdan Uskrsa.
Ovogodišnji serijal nosi naslov „Ususret Uskrslome sa sv. Malom Terezijom i njezinim sv. roditeljima“, a nadahnut je životom i duhovnošću sveta Mala Terezija te njezinih roditelja sveti Ljudevit Martin i sveta Zelija Martin. Meditacije su pripremile karmelićanke, članovi karmelskog svjetovnog reda i karmelski laici, a cilj im je pomoći vjernicima u dubljem proživljavanju korizme kroz kratko svakodnevno razmatranje.
Serijal je povezan i s dolaskom relikvija navedenih svetaca u Hrvatsku, što dodatno naglašava duhovnu dimenziju ovog programa i njegovu povezanost s crkvenim životom u našim krajevima.
Sadržaji su dostupni putem mrežnih stranica Hrvatskog katoličkog radija, gdje slušatelji mogu pratiti objavljene epizode te se svakodnevno nadahnuti kratkim duhovnim poticajem u jutarnjim satima.
Rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu i ravnatelj Papinskih misijskih djela u Zagrebačkoj nadbiskupiji prečasni Matija Pavlaković, predslavio je, uz suslavitelja, prečasnog gospodina Dubravka Škrlina Hrena, dekana i župnika, svečanu euharistiju, na Stepinčevo, u utorak, 10. veljače 2026. godine, u Stepinčevu Karmelu u Brezovici.
U uvodnim mislima pozdravio je sve prisutne i podsjetio ih da je svake godine slavlje Stepinčeva za nas poseban, milosni trenutak, kao i diljem naše Domovine i svijeta gdje žive hrvatski vjernici, a osobito ovdje, u Stepinčevom Karmelu.
Isto tako, zahvalio je sestrama u ime šalatskog sjemeništa na pozivu da može s njima slaviti svečanu Euharistiju u zajednici koja već 87 godina predano služi Božjem narodu drevne Crkve zagrebačke neumorno ugrađujući svoje molitve i žrtve u život Kristova Tijela – Crkve.
Potom se spomenuo preminulih sestara s kojima nas povezuje molitva i duhovna blizina.
Tu povezanost s preminulima danas naročito svjedoči prisutnost moćnika s relikvijom prvog stupnja blaženoga Alojzija u relikvijaru darovanom „malom sjemeništu“ na zagrebačkoj Šalati, istaknuo je preč. Pavlakovića.
Misna čitanja pročitale su sestre karmelićanke: s. Božica Alojzija od Svetog Lica i s. Mirjam od Isusa, dok je Evanđelje navijestio preč. Škrlin Hren.
U zapaženoj homiliji, preč. Pavlaković naglasio je da danas slavimo živu savjest Crkve, pastira koji nije odstupio, svjedoka koji nije zašutio, bl. Alojzija Stepinca.
„I današnje slavlje ima osobitu dubinu, jer danas nisu uz nas samo njegove riječi i primjer, nego su uz nas i njegove relikvije – tihi, ali snažni znak da svetost nije ideja, nego utjelovljen život. Te su relikvije darovane Šalatskom sjemeništu o 75. obljetnici njegova postojanja, dar tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, kao znak povezanosti Stepinčeva lika s odgojem novih naraštaja svećenika i s budućnošću Crkve u našem narodu.
Danas te iste relikvije stoje među nama – u ovom Karmelu, u kući molitve i žrtve – i tiho nam govore: svetost je moguća, vjernost ima cijenu, ali i plod,“ rekao je.
Potom se osvrnuo na prvo čitanje iz Knjige Mudrosti koja govori o pravedniku koji u očima svijeta izgleda izgubljen, ali u Božjim očima stoji čvrsto. Isto tako je spomenuo da apostol Pavao piše Korinćanima i govori o nevoljama koje ne uništavaju, nego rađaju utjehu za druge. Tako je i Stepinac trpio, ali nije postao gorak. Bio je utamničen, ali je ostao slobodan. Njegova snaga nije bila u otporu mržnjom, nego u pouzdanju u Boga, misli su šalatskog Rektora. Dok Evanđelje donosi sliku pšeničnog zrna koje donosi rod jedino ako umre. Stepinac je dopustio da njegovo zrno padne u zemlju. I zato danas, desetljećima poslije, donosimo plodove njegove vjernosti, zaključio je.
U nastavku homilije rekao je i to da je bl. Alojzije Stepinac čitavu svoju kršćansku egzistenciju utemeljio na tri stupa: Crux, Hostia et Virgo: križ, Euharistija i Blažena Djevica Marija. Gledajući na Blaženikov život uočava se da je križ čvrsta uporišna točka cijeloga njegovog postojanja.
„Baš poput Isusa, blaženi Kardinal živio je cijelo svoje postojanje držeći se križa, prigrlivši ga sve do mučeništva. On je darovao cijeli svoj život, sve do prolijevanja krvi, kao vjernost Bogu i njegovoj Crkvi. Nikada nije prezirao križ, već mu je – naprotiv – postao prijateljem, suputnikom u njegovom intenzivnom kršćanskom životu. Blaženi Stepinac stavio je u središte svoga svećeničkoga života upravo križ,“ istaknuo je.
Za blaženog Stepinca križ i Euharistija bili su duboko i prisno povezani. Naime, u pismu jednom svećeniku Stepinac piše ovako: „Žrtva svete mise je škola i vrelo katoličkog žrtvenog života koja proistječe iz oltara, čineći milijune djece Crkve živima, svetima, i Bogu ugodnim žrtvama“.
Nadalje, naglasio je da je Euharistija bila srce Stepinčeva života. U zatočeništvu je znao reći: „Kad bih imao svetu misu, imao bih sve.“ Euharistija mu nije uklonila patnju, ali mu je dala snagu da je nosi bez mržnje, istaknuo je, dok je vjernicima poručio da ondje gdje nestaje Euharistija nestaje i snaga, te da se obitelj bez sv. Mise lako rasprši.
Treći stup Stepinčeva života bila je sama Blažena Djevica Marija. Znao je reći da želi živjeti i umrijeti pred njezinim likom i to je bila duboka istina njegova života. Isto tako spomenuo je da je Gospi povjeravao svoje svećenike i pozivao ih da na njoj utemelje čitav svoj svećenički život.
„Kardinal Stepinac bio je svjestan, iz svoga vlastitoga iskustva, da je garancija pobjede sve povjeriti Gospi, na poseban način sve joj povjeriti kroz molitvu svete krunice koju je naš sveti Blaženik redovito molio svakoga dana klečeći pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Zato je i poticao svoj narod da moli svetu krunicu ovim riječima: ‘O kad bi se Gospina krunica marljivo i pobožno molila u svim katoličkim obiteljima kao obiteljska molitva svakoga dana, nestalo bi brzo svih nevolja, koje danas taru i muče tolike obitelji. Nema bržega puta doći k Isusu, k Bogu, nego li po Mariji, a doći k Bogu, znači doći k izvoru svake sreće‘,“ naglasio je preč. Pavlaković i potom potaknuo prisutne Blaženikove častitelje da svoj duhovni život poput Blaženika utemelje na ta tri stupa; na križu, Euharistiji i Blaženoj Djevici Mariji.
Isto tako posvijestio je vjernicima da relikvija koja stoji ispred njih je djelić raspadljivog tijela Blaženika koja govori o kušnjama koje je prošao Kristov svjedok i na takav način postao zagovornikom koji nas hrabri u našim tegobama. Stepinac je u križu vidio put prema vječnosti. U Euharistiji hranu koja nas na tom putu drži, a u Mariji zaklon i odmor za svaki korak.
“Predragi! Neka njegova prisutnost među nama danas ne ostane samo dirljiva uspomena, nego postane smjer našeg života. Blaženi Alojzije, mi znamo da ti vidiš i razumiješ Hrvatsko srce, kada je radosno i kada je tužno, kada je umorno, puno strepnje i razočaranja, kada je puno nade i raspjevanosti. Blaženi Alojzije Stepinče, savjesti Crkve i naroda, moli za nas, moli za Hrvatsko srce,“ uskliknuo je.
Na kraju misnog slavlja i završne pjesme u čast Blaženika „Pastiru dobri Alojzije“, sestre i vjernici su imali priliku pristupiti i iskazati štovanje relikvijama i na taj način zamoliti bl. Alojzija da ih pouči hodati njegovim putem.
Misno slavlje su animirale pjevanjem čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.
Trodnevna priprava prethodila je svečanom blagdanu Stepinčeva, a misna slavlja tih dana predslavili su: don Slavko Barišić, SDB, koji je istaknuo povezanost kardinala Stepinca i Blažene Djevice Marije, p. Zdravko Barić, SMM, koji se na poseban način osvrnuo na teške epizode iz Blaženikova života, a na samoj uočnici preč. Ivan Lukić govorio je o Stepincu, heroju vjere, te ulozi vjere i nade u njegovom životu.
Posebni dar koji je Utemeljitelj Stepinac poslao svome brezovičkom Karmelu bile su dvije postulantice koje su danas započele svoj novicijat i primile karmelsko redovničko odijelo, kao i novo ime u svom daljnjem redovničkom hodu.
U ranim popodnevnim satima, i ove godine, hodočastili su u Katedralu i Krašić dugogodišnji vjerni štovatelji bl. Alojzija Stepinca iz Splita, njih pet autobusa, vođeni don Šimunom Doljaninom, a pridružili su im i hodočasnici, njih dva autobusa, iz Porečko-pulske biskupije pod vodstvom don Tobije Matijevića i svi su navratili u Stepinčev Karmel u Brezovici i preporučili se sestrama u molitve.
Ravnatelj Nadbiskupijskog pastoralnog instituta i voditelj Đakonske pastoralne godine, te koordinator Trajne formacije, preč. mr. Ivan Lukić, predvodio je u ponedjeljak 9. veljače 2026. godine, uočnicu Stepinčeva u brezovičkom Karmelu. Uz njega je asistirao bogoslov Fabijan Križanović.
Na početku misnog slavlja, preč. Lukić je pozvao prisutne da zajedno razmišljaju o herojima vjere. Tako je između ostalog rekao da ne može čovjek biti heroj ako nije dobar u boju, ako nije izašao kao pobjednik iz tog boja; te ako se nije darovao u žrtvi i ljubavi za bližnjega. Uzor takvog heroja vjere imamo u bl. Alojziju Stepincu.
U poticajnoj homiliji se osvrnuo na čitanja dana koja opisuju život prožet vjerom i nadom; život obilježen Isusom Kristom, našim vječnim životom.
„Isus je centar našega života, smisao našega postojanja, jedini cilj našega puta i služenja. Svi ljudi traže Istinu, a rijetki je pronalaze. Mnogi danas u svijetu pokušavaju stvoriti neku svoju istinu. Zašto se sve to događa? Ljudi su izgubili vjeru i nadu! Svjedočanstvo današnjega evanđeoskog odlomka govori nam upravo o tome kako mnogi traže istinu, žude i čeznu da je pronađu i sve će učiniti da dođu do nje. Isus svakome nudi ruku spasenja. Čini mnoge korake samo kako bi nas privukao sebi. U ovom odlomku čujemo kraj šestoga poglavlja. Važno je spomenuti ono što se događalo prije toga: mučeništvo Ivana Krstitelja, Isusovo propovijedanje, umnažanje kruha, sitost mnogih ljudi, Isus hoda po vodi, utišava oluju i približava se učenicima. Ova scena u kojoj mu donose bolesne ispunjena je vjerom i nadom – o kojima se direktno ne govori.
Kako je došlo do vjere i nade? Jer se Isus nikada ne mijenja, jer mu uvijek možeš vjerovati, jer te neće negativno iznenaditi, neće te prevariti; sve što je rekao i obećao – bit će!, „ istaknuo je.
Isto tako je spomenuo da treba vjerovati i nadati se da ćemo Božjom milošću uspjeti živjeti ljubav, te je potaknuo vjernike da svaki dan učine svoje predanje Bogu u svom pozivu gdje ih je Bog stavio.
Osvrćući se na bl. Alojzija Stepinca, heroja vjere i nade, istaknuo je kako se u suzama i znoju borio za ljubav prema Bogu, Crkvi i čovjeku. Nije stajao pred sudom da bi sebe branio, već je sve činio za nas, Crkvu i hrvatski narod. Spomenuo se njegove poznate rečenice: „Moja je savjest čista,“ ističući njegovu istinsku ljubav i vjernost Bogu i čovjeku.
Potom je rekao da smo pozvani biti klanjaoci koji se Bogu ne klanjaju samo u Hramu, nego imaju priliku to činiti u Duhu i istini na svakome mjestu jer je Isus nastanjen u svakome srcu. Tako je između ostalog spomenuo da ga slika Šatora, Svetinje nad svetinjama, podsjeća na Karmel jer tu dolaze oni koji čitav život predaju Bogu za spasenje svijeta.
Spomenuo je i da danas ima milost blagosloviti odijela koje će buduće novakinje obući, te im je uputio Stepinčeve riječi koje je izgovorio u prigodi primanja redovničkog odijela s. M. Alojzije od Presvete Euharistije 1940. godine: „Neka dakle ova, koja danas oblači sveto redovničko odijelo, obuče s njime i novoga čovjeka, koji je po Bogu stvoren u pravdi i svetosti istinitoj,“ te je potaknuo prisutne da žive onu Pavlovu: „Ne živim više ja nego Krist živi u meni!“
Misno slavlje animirale su čuvarice svetišta, uz orguljašku pratnju s. M. Benedikte Pernar, OCD.
U nedjelju, 8. veljače 2026. monfortanac p. Zdravko Barić predslavio je svetu misu na drugi dan trodnevne priprave za Stepinčevo u brezovičkom Karmelu.
U nadahnutoj homiliji p. Barić se osvrnuo na teške epizode iz Stepinčeva života. Rekao je da se ove godine spominjemo 80. godišnjice montiranog procesa i suđenja našem Blaženiku. Suđenje je bilo montirano od strane Tita i komunista, te je bl. Alojzije nevin osuđen na 16 godina zatvora.
Stepinac je jednom prigodom rekao da je komunizam utjelovljena laž. Njegovom uhićenju prethodio je napad u Zaprešiću kada su bacali na njega kamenje i pokušali ga ubiti. Jedan od Titovih bliskih suradnika je rekao da nemaju ništa protiv Stepinčeva domoljublja, ali da ne mogu podnijeti njegovu privrženost Papi i Rimu.
U siječnju su Stepinca preko novog nuncija pokušali nagovoriti da ode iz Zagreba na službu u Rim, na što je on odlučno rekao da iz svoje zemlje ne ide jer smatra svojom dužnošću da ostane sa svojim narodom u teškim trenutcima. „Sa svojim narodom hoću da budem i ako je Božja volja poginuti. U ljubavi prema hrvatskom narodu ne dam se od ni od koga natkriliti“, rekao je tada Blaženik.
Propovjednik je naveo i znamenite svjedočke Stepinčeve riječi sa suđenja: „Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti.“
Osvrćući se na te riječi, p. Zdravko je rekao da čovjek u srcu ima zakon što mu ga je Bog upisao i da je savjest Božji glas u čovjeku. Glas koji govori da nešto učinimo ili ne učinimo; da činimo dobro, a izbjegavamo zlo. Savjest je svetište Božje gdje je čovjek sam s Bogom. „Činimo djela kojih se nećemo stidjeti“, poticaj je bl. Alojzija Stepinca kojim je p. Zdravko zaključio svoju homiliju.
Prije molitve Očenaša potaknuo je vjernike da u Stepinčevom duhu pogledaju gore u Nebo i da se ne boje, a na kraju misnoga slavlja poručio je da nas drži vjera u Boga koji nikad ne napušta one koji se u njega uzdaju. Stoga što su veće nevolje, to čvršće mora biti naše pouzdanje u Gospodina.
Misno slavlje animirale su svojim skladnim pjevanjem sestre karmelićanke pod ravnanjem i orguljskom pratnjom s. M. Bonite Kovačić. Pjesmom „Najsvjetliji lik si nam“, čiji je tekst napisao Ivan Čurić, a harmonizirao ju je Ivan Andrić, završilo je misno slavlje drugog dana trodnevne priprave za Stepinčevo.
Don Slavko Barišić, salezijanac sa zagrebačke Knežije, otvorio je misnim slavljem u subotu, 7. veljače 2026., trodnevnu pripremu za Stepinčevo u brezovičkom Karmelu. Na početku misnoga slavlja uveo je sve prisutne u trodnevlje i potaknuo ih na molitvu za dobra duhovna zvanja.
U prigodnoj homiliji, don Barišić se osvrnuo na čitanja dana te je naglasio da je Riječ Božja u središtu našeg razmišljanja, a tu Riječ je živio i hrabro svjedočio naš bl. Alojzije Stepinac. Govoreći o Salomonovoj molitvi Gospodinu i želji da mu podari mudro i pronicavo srce da može razlikovati dobro od zla, istaknuo je da je takvo srce imao i naš Blaženik koji je znao izabrati ono najbolje u teškim trenucima i vremenima, a to je put Božji koji nas uči da se ne priklanjamo ni na jednu ni na drugu stranu. Nije se dao pokolebati ni kad je bio zatvoren i kad je puno trpio. Ostao je vjeran Gospodinu.
Potom se propovjednik osvrnuo na Evanđelje koje opisuje istinskog pastira, Isusa Krista, te je rekao da je Stepinac bio pravi pastir koji nije napuštao svoje stado po uzoru na samoga Isusa Pastira. Naglasio je i povezanost bl. Alojzija Stepinca s Majkom Božjom Marijom te štovanje koje joj je iskazivao. Blaženik je svake godine od 1935. do 1945. s vjernicima pješice hodočastio Majci Božjoj Bistričkoj i revno je poticao vjernike na pobožnost prema Majci Božjoj. Poznato nam je da je 1945. godine objavio okružnicu o povijesti štovanja Gospe i motivima za štovanje. Posebno naglašavao molitvu krunice te koliko je važno sjećanje na utjelovljenje Sina Božjega kojega se spominjemo tri puta dnevno molitvom Anđeo Gospodnji. „Štovanje nas treba činiti boljim ljudima i vjernicima. Ne možemo štovati Majku Božju, a živjeti i stajati u grijehu“, istaknuo je don Barišić.
Potom je potaknuo vjernike da mole i dalje za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca i da poput njega ostanu vjerni Gospodinu i Crkvi Božjoj, te da budu svjetlo svijeta i sol zemlje.
Misno slavlje animirale su pjevanjem čuvarice svetišta, a za orguljama je bila s. M. Agneza Barišić.
