Arhiva za "ožujak, 2026"

Prečasni gospodin Vladimir Cvetnić, župnik u zagrebačkoj Odri, predslavio je, u četvrtak, 19. ožujka, na svetkovinu sv. Josipa, zaštitnika Crkve i Domovine, svečano misno slavlje u Stepinčevom Karmelu u Brezovici.

Misno slavlje započeo je riječima iz Knjige Postanka: „Idite k Josipu“, te je posvijestio vjernicima da su danas došli, u ovo prohladno proljetno jutro, s voljom i ljubavlju prema sv. Josipu, te da s njim i s Blaženom Djevicom Marijom dolaze k Isusu koji nam se dariva u otajstvu Euharistije.

U prigodnoj homiliji, propovjednik je ocrtao lik sv. Josipa. Tako je između ostalog naglasio i to da Josipovo slavimo u danima kada cvate prvo proljetno cvijeće. Među tim cvijećem krije se i ljubičica koja je simbol poniznosti. Maleni cvijet koji raste sa strane, jedva ga primjećujemo. Međutim kada dođemo blizu ljubičice, osjećamo divan miomiris. Miris kakav nema ni jedan drugi cvijet. Poput te predivne ljubičice, malenog i skrovitog cvijeta, živio je i radio sv. Josip, istaknuo je.

„Taj tesar, ničim se nije posebno isticao i razlikovao. Ono što nisu primijetili ljudi, primjetilo je Božje oko. Bog je vidio Josipa, njegove dvije žuljave ruke. Čuo je otkucaje pravednog srca koje je gorjelo ljubavlju za Boga i čovjeka. Upravo zato Bog mu iskazuje povjerenje i povjerava mu brigu za najveće blago ovoga svijeta; povjerava mu Isusa Krista i njegovu majku Djevicu Mariju. On Isusa uvodi u ovaj svijet,“ rekao je između ostalog.

Potom je citirao našeg bl. Ivana Merza koji je jednom prigodom kazao: „Ja se divim tihim, malim, jednostavnim ljudima koji na svojim leđima nose teret povijesti.“

Isto tako, istaknuo je kako Sveto Pismo sv. Josipu daje najviši epitet – čovjek pravednik. Kada Duhom Svetim nadahnuta biblijska Riječ kaže da je pravednik, to znači da je ta osoba iskrena i pred Bogom i ljudima. Sv. Josip je bliz i drag svim ljudima i staležima.

Nadalje se osvrnuo na litanije sv. Josipa koje govore tko je to sv. Josip za nas. Jedna od njegovih kreposti je da je čovjek šutnje. U našem današnjem vremenu puno se govori, a malo toga se kaže. Zato se treba ugledati u primjer sv. Josipa koji je bio čovjek šutnje; malo je govorio, mudro i razborito razmišljao i puno radio.

Na kraju homilije potaknuo je vjernike da se zaufano utječu Josipovom moćnom zagovoru, zaštitniku naše Domovine i naših obitelji. Stihom iz pjesme Zdravo sv. Josipe: „U nebeskoj radosti misli Oče na nas, blagi sv. Josipe, moli Boga za nas,“ zaključio je propovjednik.

Misno slavlje završilo je svečanim misnim blagoslovom i pjesmom „Svetom Josipu, zaštitniku Hrvatske“, koju je napisao Dražen Car. Eharistijsko slavlje animirale su čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.

Posebni dar sv. Josipa Stepinčevom Karmelu bio je ulazak u novicijat dosadašnje postulantice Andree Šaravanja, a sada s. Marije Ivane od Svete Obitelji. Sestre su nastavile zahvaljivati sv. Josipu cjelodnevnim zavjetnim klanjanjem za brojna dobročinstva koja po njegovom zagovoru i danas primaju, a osobito za ona koja su primile za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao i Domovinskog rata.

U srijedu 18. ožujka 2026. godine euharistijsko slavlje uočnice sv. Josipa u brezovičkom Karmelu prevodio je monfortanac p. Mihovil Filipović.

Misao vodilja poticajne homilije bila je: Josip, čuvar djevica. U Božjem planu djevičanstvo i celibat imaju svoju vrijednost. Mnogi to ne razumiju i pitaju se kako je to moguće živjeti. „Moguće je jer je to duhovni dar od Boga“, istaknuo je propovjednik, dodavši da je djevičanstvo dar koji označava potpunu usmjerenost ljudskog bića na Boga. Djevičanska duša ima snagu svetosti. U čistoj duši Bog može učiniti velika djela za druge.

Čistoća čuva odnos duše s Bogom. Sv. Josip je bio čuvar toga dara kod Marije.

Oni koji žive djevičanstvo proročki su znak budućega svijeta – onog svijeta prema kojemu svi težimo, gdje će Bog biti sve u svima (usp. 1 Kor 15,28) i gdje će ljudska narav biti potpuno preobražena. Sv. Josip nam pak daje primjer da poštujemo djevičanstvo u drugima, da ne budemo zavidni, ljubomorni i da ne tražimo svoje jer ono što poštujemo kod drugoga, to istovremeno čuvamo kod sebe.

Na kraju homilije p. Filipović potaknuo je vjernike da grade dublji odnos s Bogom, odnos koji nas izgrađuje i koji čini dušu čistom.

Misno slavlje animirale su čuvarice svetišta uz orguljsku pratnju s. M. Benedikte Pernar.

U utorak 17. ožujka 2026. godine, dugoreški župnik preč. Željko Nestić predslavio je svetu misu u prigodi drugog dana trodnevne priprave za Josipovo u Stepinčevom Karmelu.

U nadahnutoj homiliji, preč. Nestić istaknuo je da je motiv prvog čitanja, kao i Evanđelja dana, simbol vode. Naime, riječ je o vodi koja izvire iz samog Božjeg srca i koja donosi život. Ako tu vodu čitamo kao Božju milost, onda se zapaža kako ona počinje tiho, neprimjetno, kao mali izvor. Ali tamo kamo ta voda dođe, događaju se čuda.

Propovjednik je usporedio tu vodu sa životom sv. Josipa koji je bio „kanal“ Božje milosti. Njegov život nije bio neki spektakularni slap koji zaglušuje svojom bukom, već je bio kao tihi potok koji je tekao iz Svetišta: „Sv. Josip je bio onaj ‘prag Doma Gospodnjega’ preko kojega je Živa Voda – Isus Krist – ušla u ovaj svijet. Josipova prisutnost u Svetoj obitelji bila je poput te vode iz Ezekielove vizije: tiha, postojana, koja donosi je život svemu što dotakne“, naglasio je.

Osvrnuvši se na ulomak iz Ivanova Evanđelja koji nas vodi do kupališta Bethzathe i čovjeka koji čeka i nada se trideset i osam godina ozdravljenju, preč. Nestić je istaknuo kako je bolesnik trpio od samoće, koja mu je bila možda najbolnija, jer nije imao nikoga tko bi mu mogao pomoći. Njegova bolest nije samo fizička uzetost, nego izolacija od drugih. Upravo u tu izolaciju ulazi Isus. On ne čeka da se voda uzbiba jer on je sam Izvor i vraća bolesniku dostojanstvo i snagu, zdravlje i život.

„Dok slušamo o uzetome koji ‘nikoga nema’, opet u kontekstu naše priprave, možemo reći kako je Josip bio upravo suprotno od onoga što je tom bolesniku nedostajalo. Josip je bio onaj koji je uvijek bio tu. Bio je tu za Mariju u trenucima neizvjesnosti. Bio je tu za Dijete Isusa pri bijegu u Egipat. Bio je tu u svakodnevnom trudu svoje radionice. Sveti Josip je svetac koji sprječava da itko kaže ‘nikoga nemam’. On je zaštitnik Crkve, on je otac koji ne napušta i uči da duhovni život nije samo čekanje da se ‘voda uzbiba’, nego aktivno ustajanje na Božju riječ“, ustvrdio je propovjednik.

Dodao je kako svatko od nas nosi neku „uzetost“, bilo neki grijeh koji nas veže, bilo osjećaj samoće, izolacije, da nas nitko ne razumije. No, voda iz Hrama nam poručuje da je Milost tu. Ona teče iz sakramenata, napose iz Euharistije. Preč. Nestić stoga je potaknuo vjernike da dopuste milosti Božjoj da ih dotakne te im poručio je da budu oni koji će drugima pomoći da „uđe u vodu“: koji će drugome svojom prisutnošću olakšati samoću i biti tu.

Propovijed je završio molitvom upućenom sv. Josipu da nam pomogne da se ne bojimo svojih slabosti, nego da s povjerenjem slušamo glas Krista Gospodina koji nam i danas govori: „Ustani i hodi!“

Misno slavlje animirale su sestre karmelićanke svojim skladnim pjevanjem, uz orguljsku pratnju s. M. Agneze Barišić.

Svečanim misnim slavljem u ponedjeljak 16. ožujka 2026. godine, monfortanac p. Zdravko Barić započeo je trodnevnu pripravu za svetkovinu sv. Oca Josipa u Karmelu u Brezovici.

Misao vodilja nadahnute homilije bila je krepost šutnje kod sv. Josipa. Propovjednik je rekao kako u Evanđeljima nije zapisana niti jedna riječ koju je sv. Josip izgovorio. To ne znači da je stalno šutio – učio je Isusa govoriti, razgovarao je s Marijom i sigurno je razgovarao s kupcima koji su tražili njegove stolarske usluge. Ipak, tradicija Crkve prepoznala je u njemu vrlo važnu vrlinu koja nam danas nedostaje: šutljivost.

„Nisu riječi uvijek bitne u životu. Šutnja ponekad govori više od riječi. Velika je milost zašutjeti u pravo vrijeme. Obično ne volimo ljude koji puno govore, dociraju, guraju nos gdje im nije mjesto. To su dominantni ljudi koji se žele iskazati… U pozadini stoji grijeh oholosti, samodostatnosti i nezadovoljstva. Zato se u određenoj situaciji trebamo pitati što ona od mene traži: riječ ili šutnju, svađu ili šutnju, reagiranje ili šutnju. Toliko povrijedimo ljude nekim svojim riječima. Zato postoji razgovor šutnjom, aktivno slušanje šutnjom, plodna šutnja, plodna praznina. Pričekaj malo da Gospodin progovori, nemoj se odmah istrčavati“, naglasio je p. Zdravko.

Dodao je da je zdrava šutnja ona koja izražava ljubav prema bližnjemu, šutnja koja dopušta osobi da se ona izrazi, da nešto ispriča. Šutnja je temeljni način izražavanja kršćanske ljubavi. Zašutjeti u pravo vrijeme je milost, znak samokontrole, discipline i zrelosti osobe.

Josip nije ništa prigovorio Mariji kad je saznao da je zatrudnjela, no u sebi je proživljavao dramu i smišljao je kako da ju otpusti. S druge strane, Marija je znala da Josip trpi i mogla mu je sve ispričati što je bilo, ali je šutjela i čekala da Bog intervenira. Dopustila je da Bog preuzme situaciju u svoje ruke.

Na kraju homilije propovjednik je pozvao vjernike da budu poput sv. Josipa, ili, još bolje, da sv. Josip u njima i po njima više šuti i više ljubi. „Sv. Josipe, čuvaru moj, tebi predajem život svoj“, zaključio je.

Misno slavlje animirale su čuvarice svetišta uz orguljsku pratnju s. M. Kristine Jadanić.

Bližu pripremu za dolazak relikvija sv. Terezije od Djeteta Isusa i Svetog Lica i njenih svetih roditelja, a u jubilarnoj godini svetog Ivana od Križa, u brezovičkom smo Karmelu obavili i zajedničkim duhovnim vježbama od 22. do 28. veljače 2026. godine, koje je predvodio naš o. Dario Tokić, OCD.

Tema duhovnih vježbi bila je „Uvod u sustavno čitanje Povijesti jedne duše“, s posebnim naglaskom na milosrđe koje je Gospodin Maloj Tereziji iskazivao kroz njezin život. Tako smo se osvrnuli na proljetnu priču o malom bijelom cvijetku koju je napisala kako bi izrazila što je Bog učinio za nju i njezinu obitelj. Imali smo priliku bolje upoznati njezine roditelje, njihovu povijest, karakter i narav, duhovnost i svetost, obiteljske radosti i križeve, što nam je uvelike pomoglo u razumijevanju Terezijinog karaktera, duhovnosti i svetosti. Krenuli smo od početka, od njezinog zemaljskog rođenja pa sve do njezinog rođenja za Nebo.

Posebno je bila zanimljiva aktualizacija nakon svakog predavanja koja je u nama pobudila veći žar za životom molitve, vjere i predanja Gospodinu. Mala Terezija nam je pokazala da, ako čovjek traži, u svemu može naći Božju poruku i njegovu milosrdnu ruku koja pomaže. Ona nije željela biti napola svetica. Poručila nam je da je svetost u tome da vršimo Božju volju, a ne svoju, i da u svemu nastojimo ugoditi Bogu.

Susreli smo se i s njezinim slabostima i problemima koje je imala sa skrupuloznošću, te načinima kako se nosila s njima. Shvatili smo da Isus ne traži od nas velika djela, već samo našu ljubav. Terezija nas uči da su sva djela velika zbog ljubavi s kojom su izvršena. Terezijina najveća želja bila je ljubiti Isusa i učiniti da ga i drugi ljube. Svetost je u tome da činimo svakodnevna djela s ljubavlju, a ljubav se hrani žrtvama. Bog je ljubav, živa ljubav koja je hodala ovom zemljom.

Askeza Malog puta nije izostala, kao ni preporuka da živimo svjesno ovaj trenutak i da Bogu u ruke predamo našu budućnost.

Duhovne vježbe završili smo Euharistijskim slavljem na kojem smo zapjevali i svečani „Tebe Boga hvalimo“ te potom nastavili korizmeni hod s našom Malom Terezijom, poučeni njezinim primjerom i njezinom ljubavlju prema Gospodinu i dušama, sve do susreta s Uskrslim.