"Događanja"

U brezovičkom Karmelu je drugi dan trodnevne priprave za Stepinčevo subotu, 8. veljače misu predslavio don Anto Stojić, SDB.
U uvodnim mislima potaknuo je okupljene da otvore svoja srca da spoznaju kako slijediti primjer velikih ljudi „koji su nam zasvjedočili snagu ove iste euharistije koju mi danas slavimo“.
Misao vodilja homilije bila je vjera i postojanost bl. Alojzija Stepinca. Rekao je da je vjera jako važna u ljudskom životu; najvažnija. Bl. Alojzije Stepinac može nam biti u mnogočemu primjer i uzor, poručio je.
„Vjerujem kad bismo ga zapitali u čemu bi htio da nam bude primjer; u čemu da ga nasljedujemo, odgovor bi bio – u vjeri. U onoj vjeri s kojoj je 1946. na montiranome procesu izjavio: ‘Kad vam oduzmu sve, ostaju vam dvije ruke. Sklopite ih na molitvu i tada ćete biti najjači’. To je istina. On je našao tu snagu u molitvi i svojom vjerom je zadivio hrvatsku i svjetsku javnost. On je trpio i u trpljenju nalazio snagu uzdajući se jedino u Gospodina, što i njegovo geslo kaže: ‘U Tebe se, Gospodine, uzdam’ i nije se postidio. Njegov mukotrpni put do oltara potvrđuje da je uzvišeno biti svet, živjeti po vjeri i u vjeri i kada to svijet teško prepoznaje“, istaknuo je don Anto.
U nastavku homilije rekao je i to da je vjera slična kralježnici. Čovjek koji ima bolesnu kralježnicu ne može stajati, ne može hodati. Tako je i s vjerom; ako nam je vjera slaba, ne možemo stajati, ne možemo uspravno hodati kroz život. Ostajemo nesigurni, ustvrdio je.
Nadalje spomenuo je da je najvažnije u životu učiti vjerovati. Sve što nas uče u školi je kako da se u svijetu snađemo, a vjera nas uči kako pronaći put u život vječni.
Istaknuo je, između ostalog, da ćemo jednoga dana sve ostaviti i da će nas duša pitati: „Kamo sada?“ Mi duši moramo zajamčiti život spasenja, a to nam daje vjera. Vjera je svjetlo života, protumačio je.
„Evo čuli smo u Evanđelju kako su apostoli išli propovijedati, činili su čuda i izvijestili o tome Isusa, a on njima kaže na to: ‘Hajdemo sada u osamu, na molitvu.’ Čovjek mora raditi. U radu je spas i to je istina, ali vječno spasenje nije u ničemu što mi činimo, već u onome što Bog čini za nas“, zaključio je.
Na kraju homilije zajedno s karmelićankama i vjernicima izmolio je molitvu za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca.
Misno slavlje završilo je blagoslovom i pjesmom Majci Božjoj. Liturgijsko pjevanje predvodile su karmelićanke, a za orguljama je bila s. M. Kristina Jadanić, OCD.

Dugoreški župnik i dekan vlč. Željko Nestić otvorio je misnim slavljem, u petak 7. veljače, trodnevnu pripremu za Stepinčevo.
Na početku misnoga slavlja zaželio je prisutnima da i njihova srca postanu poput Isusova Srca.
U poticajnoj homiliji, nadahnutoj na misnim čitanjima dana (Heb 13, 1-8; Mk 6, 14-29), usporedio je lik i poslanje Ivana Krstitelja s likom i poslanjem bl. Alojzija Stepinca. Tako je između ostalog rekao da je Ivan Krstitelj čovjek koji nije uzmicao pred raznim prijetnjama, ljudskim obzirima, koji nije pregovarao sa zlom, već je jasno i glasno navještao dolazak Gospodnji, ravnao staze i pripravljao put. Konačno zbog te Istine prolio je vlastitu krv, kao i mučenici koje ovih dana spominjemo; Pavao Miki, sv. Agata, sv. Blaž, pa tako i bl. Alojzije Stepinac, misli su propovjednikove.
„Onaj princip koji promatramo kod Ivana Krstitelja nastavlja se ponavljati kroz povijest pa skroz do današnjeg dana. Kad god se pojavi netko tko uzdrma ustaljene strukture, tko poziva na obraćenje, tko ne dopušta da se istina prilagođava ljudskim željama – dolazi progonstvo. Konačno, tako nam i Isus obećava u Evanđelju na više mjesta. Tako je bilo s Ivanom Krstiteljom, tako je bilo s Alojzijem Stepincem, tako je i danas. Bog i danas poziva ljude koji uznemiruju tuđe savjesti. Svijet tada stoji pred dvjema mogućnostima: obratiti se i krenuti novim putem ili pokušati ušutkati glasnika, misleći da će tako utišati i samu Istinu“, naglasio je vlč. Nestić.
Također, istaknuo je da Gospodin traži i dalje svoje glasnike, one koji će učiniti da se Riječ čuje. Bl. Alojzije Stepinac bio je neumorni i neustrašivi svjedok Božje Riječi. Kod Stepinca ostaje neupitno da je ostao glas Božji i zbog toga je bio progonjen. I kao takav, morao je proći putem svih pravednika kroz povijest; putem progona i patnje. Ivan Krstitelj je upozorio Heroda da ne smije imati ženu svoga brata i zato je izgubio glavu, dok je bl. Alojzije svjedočio da je Isus Krist Bog i da je za njega spreman umrijeti i bio je osuđen na montiranom procesu. I sv. Ivan i bl. Alojzije prolili su krv za Istinu i glas je možda utihnuo, ali Riječ je ostala živa.
To nam danas postavlja pitanje: Jesmo li revni glasnici Božje Riječi koji svojim životom uznemirujemo tuđe savjesti, ili se samo smatramo deklarativnim vjernicima, a u praksi radimo po svome?, upitao je.
Vlč. Nestić završio je svoju nadahnutu homiliju sa željom da dopustimo da nas Glas Božji dotakne, da se u nama nastani i postane Riječ koja mijenja naš život. „Neka nam ovo slavlje, koje je ujedno slavlje Neba, donese nutarnju preobrazbu. Neka u nama Bog učini božanskim sve ono što još uvijek nije posve Njegovo. Tako nećemo biti samo oni koji se dive bl. Alojziju Stepincu, nego ćemo biti oni koji njegov primjer i žive“, poručio je.
Misno slavlje pratile su svojim skladnim pjevanjem čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a vjernici su im se pridružili.

Na Badnjak 24. prosinca 1939. godine ondašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac kanonski je utemeljio Samostan Karmela u Brezovici, prvi Karmel u Hrvatskoj. Ovoga Badnjaka prisjetile smo se tog događaja i obilježile ga svečanom Euharistijom. Misno slavlje predslavio je vlč. Toni Potrebić, odgojitelj u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu i katedralni ceremonijar.

U prigodnoj homiliji, vlč. Potrebić je istaknuo da ćemo večeras proslaviti rođenje Isusovo, vidljivi znak Božje blizine, te da nam je danas na poseban način pogled uprt prema kanonskom utemeljenju brezovičkog Karmela. Providnost je htjela da današnja čitanja na svoj način govore o utemeljenju Božjega hrama: „Hram je bio mjesto hvale, pomirenja s Bogom, mjesto povezivanja Boga i čovjeka. Kralj David došao je proroku Natanu sa željom da izgradi hram. U tome možemo vidjeti i bl. Alojzija Stepinca koji je htio dati hvalu Bogu i izgraditi ovaj samostan. Svaki put kad mi ljudi mislimo da je hvaljenje Boga naše ljudsko djelo, tada nam Bog upućuje te riječi: ‘Ja ću biti onaj koji će te spasiti, izgraditi mjesto susreta.’ Nama danas Bog daje riječi upućene kralju Davidu. Nije važna fizička građevina ovog samostana, već Božjeg djela u njoj. Važno je prepoznavanje Božjeg spasenjskog djelovanja.“

Osvrnuvši se na ulomak iz Lukina evanđelja, vlč. Potrebić je primijetio da je hvalospjev „Blagoslovljen“, kojega svećenici, redovnici i redovnice svakog dana mole u jutarnjoj molitvi Časoslova, u ovih 85 godina izgovoren više od 30 000 puta: „Preko 30 000 puta, drage sestre, izvršavale ste svoju proročku službu koja prepoznaje i upućuje na Boga. Svećenik Zaharija nakon nekoliko mjeseci šutnje izriče hvalu Bogu. U trenucima kada su ljudi obnavljali svoj savez s Bogom, sjetili su se da je Bog onaj koji prvi čini savez. Ovaj hvalospjev sažima čitavi Stari Zavjet, ali zadržat ćemo se na dvije riječi: blagoslov i pohođenje. On hvali Boga. Možemo se pitati kakve su naše molitve? Jesu li to bili vapaji, molbe ili…? Danas nam evanđelje želi reći da je najuzvišenija molitva, molitva blagoslova. Zaharija hvali Boga jer je on Bog vjeran. Kada molimo molitvu pohvale, tada živimo ono za što smo stvoreni. Zašto Zaharija hvali i slavi Boga? Zato što je Bog pohodio svoj narod.“

Na kraju homilije, vlč. Potrebić zaželio je da sveti dani koji su pred nama budu zahvala za sve primljene milosti kroz 85 godina. Jednako tako zaželio je da nam Gospodin dade više svoga Duha u kojemu ćemo prepoznati da nas on nikad ne ostavlja, kako bismo i mi ljubavlju odgovorili na njegovu ljubav.

Misno slavlje pratile su svojim skladnim pjevanjem čuvarice svetišta pod ravnanjem s. Bonite Kovačić. Sestre su na kraju misnoga slavlja otpjevale svečani „Tebe Boga hvalimo“ i nastavile u klauzuri Karmela obnavljati uspomene na minule godine i zahvaljivati Gospodinu na daru prvog hrvatskog Karmela.

Sjemenišna zajednica sa zagrebačke Šalate pojačana šestoricom dječaka pristiglih na posljednji ovogodišnji „Vikend u sjemeništu“ u subotu, 14. prosinca 2024. godine hodočastila je na završetku redovite mjesečne duhovne obnove u Karmel u zagrebačkoj Brezovici kako bi sa sestrama proslavila svetkovinu sv. Ivana od Križa, crkvenog naučitelja, obnovitelja i duhovnog Oca Karmela, mistika i pjesnika.

Svečano misno slavlje predvodio je vlč. Luka Premelč, duhovnik Međubiskupijskog sjemeništa, a uz njega su slavili preč. Matija Pavlaković, rektor sjemeništa i đakon Ivan Čus, odgojitelj sjemeništa. Misno slavlje započelo je svečanom procesijom.

U uvodnim mislima predvoditelj slavlja vlč. Premelč spomenuo je da je danas „veliki dan jer slavimo velikana Crkve, sv. Ivana od Križa, koji je bio veliki svetac, reformator i koji je Crkvi ostavio neprocjenjivu duhovnu ostavštinu.“

Misao vodilja nadahnute homilije bila je duhovnost u Katoličkoj Crkvi. Propovjednik đakon Ivan Čus osvrnuo se na sličnosti naučavanja sv. Ivana od Križa i sv. Ignacija Loyolskog. Istaknuo je da u Katoličkoj Crkvi postoje više duhovnosti, više putova koji vode prema istome cilju: „Unatoč duhovnoj pluralnosti unutar Katoličke Crkve, ipak postoji jedna duhovnost koja je zajednička svima, to je duhovnost prema kojoj vode svi ostali duhovni putevi. Ta duhovnost nije nasljeđe nekog sveca ili svetice nego je dar Uskrsloga Krista. Ta duhovnost naziva se euharistija. Euharistija je sakrament koji uzdiže dušu Bogu, gdje dolazi do sjedinjenja s Bogom, sakrament koji pruža iskustvo Krista. Sveta misa je prva i najvažnija duhovnost unutar naše katoličke Crkve. Dokument Drugog Vatikanskog Koncila koji govori o svetoj liturgiji kaže da je liturgija ‘vrhunac kojem teži djelovanje Crkve i ujedno je vrelo iz kojeg struji sva njezina snaga’. Sveta misa je izvor i odredište našeg duhovnog života unutar putujuće Crkve ovdje na zemlji.“

Đakon Čus rekao je da se danas u svijetu pojavljuju razne duhovnosti koje čovjeka ne mogu ispuniti i darovati mu radost. Mnogi prakticiraju neke sebične, nazoviduhovne prakse koje nisu u skladu s Kristovim evanđeljem jer istinska i prava duhovnost vodi vjernika u zajedništvo s Crkvom. Zajedništvo se postiže odnosom u ljubavi i istini. To su dvije komponente bez kojih nijedna zajednica ne može biti jedno, pa je stoga najveća prijetnja zajedništvu jest odnosno mržnja ili prijezir, koji ne izgrađuju zajedništvo, već ga razaraju.

Đavao ne podnosi zajedništvo, kako crkveno, tako niti obiteljsko niti redovničko. Kada ga uspije razoriti, tada mu pojedinci postaju laki plijen. Zajednica Crkve koju ustanovljuje sam Isus Krist utočište je i sigurnost Božjeg stada.

Na kraju homilije, želeći naglasiti snagu zajedništva u Crkvi koja rađa svece iz kojih crpimo primjer za naš osobni duhovni rast i sazrijevanje, propovjednik je citirao riječi kardinala Stepinca izrečene u trenutku osnutka samostana bosonogih karmelićanki u Brezovici, a koje govore o osnovnoj nakani tog osnutka: „Ako vas tko upita zašto sam osnovao ovaj samostan, kažite mu da sam ga osnovao zato da, kad ja ne budem više na ovoj zemlji mogao moliti za svoje svećenike, ovaj Karmel produži moju molitvu za njih.“

Pri kraju svete mise rektor Pavlaković zahvalio je predslavitelju vlč. Premelču i propovjedniku đakonu Čusu na njihovoj raspoloživosti da svojim talentima oplemene proslavu sestara u brezovičkom Karmelu. Zatim je preporučio sjemeništarce, buduće svećenike, u molitve sestara i vjernika i potaknuo nazočne da žarče mole za nova sveta svećenička zvanja.

Nakon misnog slavlja vjernici su imali priliku iskazati štovanje relikvijama sv. Ivana od Križa i primiti škapular te, u razgovoru sa sestrama, preporučiti se u njihove molitve.Ljepoti slavlja pridonijeli su sjemeništarci svojim ministriranjem, a svečano liturgijsko pjevanje predvodio je sjemenišni zbor pod vodstvom vanjskog suradnika sjemeništa prof. Božidara Ljubenka.

Nakon misnog slavlja uslijedila je večera i prijateljsko druženje karmelićanki sa sjemeništarcima i odgojiteljima u samostanskoj govornici. Sjemeništarci su sestre iznenadili prigodnim govorom generalnog duktora i kratkim koncertom na gitari.

U subotu 30. studenoga 2024. godine, na blagdan sv. Andrije prvopozvanoga apostola u prijepodnevnim satima posjetili su nas ministranti i mladi iz zagrebačkog Botinca predvođeni župnikom vlč. Krešimirom Babićem. Ministranti i mladi su se predstavili, te su se zanimali za život u Karmelu jer im je to bio prvi susret s jednom kontemplativnom zajednicom. Među inim, posebno ih je zanimala povijest Karmela u Hrvatskoj, kao i dnevni red sestara, te molitveni i radni život u samostanu. Razbili su svoju sliku o kontemplativnom samostanu, prema kojoj su smatrali da je sestrama dosadno. Naprotiv, uočili su da je sestrama život vrlo dinamičan, raznolik i zanimljiv, te da nema mjesta za dosadu.

Razlog njihovog dolaska, kako nam ga je protumačio vlč. Babić, bio je taj što su u sklopu župnog vjeronauka započeli obrađivati temu Crkve i karizmi koje Crkva baštini, čuva i njeguje. Uz to, željeli su saznati što je to kontemplativna molitva i kako se može raditi i služiti u skrovitosti jednog samostana. Želja im je upoznati i druge karizme u Crkvi i načine na koje je moguće služiti Gospodinu i braći ljudima kako bi izrasli u dobre, vjerne i plemenite Isusove učenike poput sv. Andrije. Radosti i brige svojih školskih dana povjerili su molitvama sestara.

Istoga dana u poslijepodnevnim satima, na povratku iz kartuzije u slovenskom Pleterju hodočastili su Gospi Karmelskoj hodočasnici iz Istre i Osijeka pod vodstvom fra Ante Barišića, OFM iz Pazina. Susret je započeo molitvom svete krunice koju je predvodio fra Anto. Nakon toga slijedio je susret sa sestrama i zajedničko klanjanje pred Presvetim.

Hodočasnici su preporučili svoje osobne i obiteljske nakane Majci Božjoj i sestrama u molitve. Raznih pitanja nije manjkalo, u čemu su sudjelovali i mali i veliki, a sestre su im s radošću odgovarale. One najmlađe je zanimalo zašto se sestre zovu časne sestre i jesu li sretne, dok su stariji pitali o dnevnom životu sestara, od čega žive i kako se Providnost Božja očituje, kako su roditelji reagirali kada su sestre spoznale da ih Bog zove u Karmel, je li rastresenost u molitvi normalna pojava i tome slično.

Nakon zajedničkog susreta, blagoslova s Presvetim i preporuka, sestre su nastavile svoj život molitve, a hodočasnici su se, ispunjeni Božjom prisutnošću i blizinom, zaputili svojim kućama.

ove godine posvjedočili su svoju ljubav prema Gospodinu i prema našem Karmelu župljani župe Pohoda Blažene Djevice Marije iz Vukovine. Naime, u subotu, 26. listopada 2024., obradovali su nas svojim velikodušnim darivanjem plodova svojih polja, vrtova i vinograda, kao i drugim kućnim potrepštinama. Dugogodišnju plemenitu tradiciju koju je marno i revno vodio dosadašnji župnik preč. Đuro Sabolek, nastavio je i njegov nasljednik, novoimenovani župnik župe Vukovina, vlč. Siniša Hegedušić, kao i župni vikar vlč. Hrvoje Bušić. Dobrota je uvijek zarazna i privlačna tako da su se dosadašnje snage obnovile pojačanim mladim silama, bogatima dobrote i poleta, na radost sviju nas.

Među njima bili su: Zlatko Galeković, zvani Kiki, Mladen Štuban, Zorica Cvetnić, Gabriel Cvetnić, Željko, Ana, Damjan i Marta Ježovit, Stjepan, Igor, Maja i Lucija Britvec, Mario i Janko Cvetnić,  Anđelko Kasunić, Mirko Vincek, Matija Kos, Vedran Hižar, Marko Vinetić, Noa Posavec i Dizma Božić.

Tom prilikom, sjetili su se svojih dosadašnjih kolega i prijatelja koji su zdušno svake godine donosili zimnicu u Karmel i darivali svoje snage i svoje vrijeme Karmelu. Ove godine darovali su Karmelu svoje strpljivo prihvaćanje križa bolesti i svoje molitve, a to su Zlatko Galeković, zvani Šeri i Goran Vincek, dok nas neki već prate iz sretne vječnosti.

Kao i svake godine, tako je i ove, posebno sudjelovala u prijevozu zimnice tvrtka PPS Galeković iz Mraclina, darujući svoja vozila za transport darova.

Sve njih, kao i sve župljane župe Vukovina, Karmel prati svojom dnevnom molitvom i zagovara pred Licem Svevišnjega.

Dao Gospodin da se dobrota, plemenitost i darežljivost umnažaju na svim područjima života i da čineći dobro jedni drugima, duhovno rastemo pred Gospodinom, kako bi i po nama svijet postane bolji, radosniji i svetiji, a dragi Bog više prisutan u njemu.

Svečanim prijepodnevnim i večernjim misnim slavljem u utorak, 15. listopada 2024., proslavile su sestre karmelićanke u Brezovici svetkovinu sv. Terezije Avilske, svoje duhovne majke, obnoviteljice karmelskog reda, naučiteljice Crkve, spisateljice i mističarke. Prečasni Matija Pavlaković, rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu i ravnatelj Papinskih misijskih djela u Zagrebačkoj nadbiskupiji predslavio je poldanju svetu misu, a mons. Antun Sente, rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu, predvodio je večernju svetu misu.

Uz preč. Pavlakovića koncelebrirali su preč. Mijo Matošević, vlč. Damir Ceković, vlč. Ivica Zlodi i vlč. Krunoslav Kolar. Tu je bio i sjemeništarac Gabriel Mrkonjić koji je pročitao misna čitanja, dok je vlč. Damir Ceković navijestio Evanđelje, a vjernicima su na raspolaganju za sakrament pomirenja i primanje Gospina škapulara bili o. Jakov Milić, OCD i vlč. Željko Nestić.

U nadahnutoj homiliji preč. Pavlaković prisjetio se riječi sv. pape Pavla VI. koje je izgovorio u prigodi proglašenja sv. Terezije Avilske naučiteljicom Crkve: „Književni genij nevjerojatne plodnosti, učiteljica duhovnog života, kontemplativna kao nitko drugi i neumorno aktivna. Velika osobnost, jedinstvena, a ipak toliko ljudska i privlačna.“ Potom je naglasio da je puno ime sv. Terezije Avilske bilo Terezija od Isusa. To će reći da je ona bila Isusova, a da je On bio njezin zaručnik i prijatelj. Na takvo duhovno prijateljstvo upućivala je i druge. Za življenje takvog prijateljstva potrebne su joj bile godine i godine da bi od osrednjosti u redovničkom i molitvenom životu postigla savršenost i potpunu sjedinjenost s Gospodinom, te da bi njezina duša postala plodno tlo za Božju milost.

Propovjednik je rekao da je najznačajnije Terezijino djelo Zamak duše, u kojemu Terezija opisuje svoj nutarnji život, nutarnju čežnju kao putovanje koje ide od vrata do središta dvorca: „Biti izvan dvorca simbolizira otuđenje, a biti unutra, u sredini, simbolizira čistoću i intenzitet života. Otići prema središtu znači ponovno otkriti sebe, otkriti sve intenzivnije Božju nazočnost, koja živi u središnjoj sobi. U posljednjoj je sobi duša ispunjena savršenstvom, težnjom i konačnim ciljem kršćanskog života. To je mjesto punine koja se ostvaruje u zajedništvu s Kristom.“ Vrata za ulazak u dvorac po sv. Tereziji jesu molitva i meditacija, koja nas usmjerava na Boga i omogućuje nam da istinito vidimo brata čovjeka i njegove potrebe, kao i potrebe svijeta i našega vremena.

„Sveta Terezija je pronašla ‘put savršenstva’ u svom životu i nastojala ga je prenijeti i drugima. Svako vrijeme i svaki svetac imaju svoje vlastite putove, ali uvijek vrijedi poticaj da tim putovima treba hrabro koračati i svjedočiti Božju prisutnost. I ovi putovi, naši, kojima mi danas hodamo u ovom našem vremenu, trebali bi biti za nas svjedočanstvo nade: svjedočanstvo nade za Crkvu u svijetu i u našoj Domovini; svjedočanstvo nade za sve one koji pate, koji su pritisnuti nevoljama; svjedočanstvo nade u bolje sutra, u pravednije sutra, u poštenije sutra“, poručio je preč. Pavlaković, pozvavši na kraju homilije prisutne vjernike da nadu koju nose u sebi kao kršćani pruže ovome svijetu, te da im u tom nastojanju bude primjer i nadahnuće sv. Terezija Avilska.

Misno slavlje animirale su pjevanjem čuvarice svetišta pod ravnanjem s. Bonite Kovačić. Nakon svečanog blagoslova vjernici su imali priliku iskazati štovanje relikviji sv. Terezije Avilske te preporučiti sestrama u molitve svoje potrebe i nakane.

Na početku večernjeg misnog slavlja mons. Sente pozdravio je prisutne hodočasnike i sestre te rekao da je ova svečana euharistija zahvala dragom Bogu i sv. Tereziji Avilskoj Nacionalnog svetišta sv. Josipa iz Karlovca za primljene brojne milosti. Na poseban način to je zahvala za značajne ovogodišnje obljetnice: 50. obljetnicu posvete Nacionalnog svetišta sv. Josipa, 10. obljetnicu smrti graditelja svetišta mons. Marijana Radanovića, 40. obljetnicu obnovljenog izdavanja Glasnika sv. Josipa i 60. obljetnicu objavljivanja župnog lista, te 6. obljetnicu nacionalnog susreta članova Molitvenih vjenčića Prečistog Srca Josipova. Te obljetnice svetište je proslavilo 12. listopada ove godine svečanim misnim slavljem koje je predvodio mons. Dražen Kutleša, zagrebački nadbiskup. Stavljajući sve te događaje u molitve sestara, predslavitelj je podsjetio vjernike da je sv. Terezija Velika prva skrenula pogled na sv. Josipa i da se od tada sv. Josip zdušnije slavi u svetoj Crkvi.

Polazeći u homiliji od Evanđelja svetkovine o susretu na zdencu između Isusa i Samarijanke, mons. Sente je primijetio da, iako je Isus Izvor žive vode, ipak traži od žene piti. Tu žeđ će ponoviti još jednom na križu riječima: „Žedan sam“. Propovjednik se zapitao: „Kako to da Isus, koji je Izvor, traži od stvorenja da mu daje piti?“ Zaključio je da Isus traži suradnju čovjeka. Neprestano zapošljava čovjeka, daje mu poslanje. Bog daje, ali i traži našu suradnju s kojom će utažiti glad i žeđ svakog čovjeka.

U nastavku homilije mons. Sente je usporedio Samarijanku sa sv. Terezijom Avilskom. Naime, obje su živjele običnim životom, no dragi Bog svakoj od njih pristupa, ulazi u redovitost njihovog života. Kod Samarijanke traži da mu da piti, a kod sv. Terezije traži da bude sveta redovnica. Traži da ga napojimo s onim što imamo i što jesmo. Obje iz istinskog susreta s Gospodinom shvaćaju da je On pravi Bog. I mi smo, kao i one, pozvani napajati se na tom izvoru Božje ljubavi, Izvoru žive vode, zaključio je propovjednik.

Zbor svetišta sv. Josipa pod ravnanjem s. Blandine Rakarić i uz orguljsku pratnju mo. Krešimira Klarića animirao je misno slavlje svojim oduševljenim pjevanjem.

Svetim misama prethodila je molitva svete krunice i Večernja Časoslova. Nakon večernje svete mise hodočasnici su iskazali štovanje relikviji sv. Terezije Avilske, a druženje se nastavilo u sestarskoj govornici.

Ovogodišnje tradicionalno hodočašće urednika, djelatnika i prijatelja Glasa Koncila i Malog Koncila u Karmel u Brezovici odvijalo se u znaku 85. obljetnice osnutka brezovičkog Karmela i kraja proslave 60. obljetnice djelovanja Glasa Koncila.Misno slavlje u četvrtak 10. listopada 2024. predslavio je mons. Ivan Miklenić, kanonik i arhiđakon zagorski, najdugovječniji glavni urednik i višegodišnji ravnatelj Glasa Koncila.

Na početku misnoga slavlja, Branimir Stanić, glavni urednik i v.d. direktora Glasa Koncila, pozdravio je sve prisutne, a osobito predvoditelja misnog slavlja te sestre karmelićanke kojima je čestitao 85. obljetnicu njihovog dolaska na tlo Hrvatske zahvaljujući pozivu bl. Alojzija Stepinca. Naglasio je da dolaze u Karmel na kraju proslave 60. obljetnice dopuštenja tiskanja Glasa Koncila, upravo na blagdan sv. Male Terezije od Djeteta Isusa i Svetoga Lica.

U zahvalnom hodočašću sv. Maloj Tereziji djelatnici Glasa Koncila prisjetili su se svih onih koji su služili i služe u Glasu Koncila, a na poseban način don Živka Kustića koji se preselio Gospodinu prije deset godina i djelatnice i novinarke Smiljane Rendić uz njezinu tridesetu obljetnicu preminuća.

„Ovdje nismo došli sami. Donosimo naš Glas Koncila,  ali u srcima i sve naše obitelji i sve naše bližnje, bilo da smo došli kao suradnici, umirovljeni djelatnici, prijatelji ili kao djelatnici Glasa Koncila. Za nas ovo nije poslovni put nego duhovno putovanje“, rekao je glavni urednik Stanić.

U nadahnutoj homiliji, mons. Miklenić je istaknuo kako je ovaj pohod i susret izraz zajedničkog štovanja i zahvalnosti sv. Maloj Tereziji koja sve nas vodi k svojoj jedinoj i najvećoj ljubavi – Isusu Kristu, s kojim je jedino moguće prebroditi sve krize, strahove i tjeskobe te ne samo opstati, nego i ostvariti napredak.

Dok je sestrama čestitao značajnu obljetnicu, prisjetio se riječi koje im je nadbiskup Kutleša uputio na dan same proslave jubileja, na Karmelsku Gospu. Nadbiskup im je tada rekao: „U ovih 85 godina vašeg samostana, vi ste bile stup molitve i duhovnog života. Vaša ustrajnost i predanost molitvi donijele su mnoge plodove za ovu mjesnu Crkvu. Vaše molitve nas sve jačaju i nadahnjuju. One su izvor milosti i blagoslova za mnoge duše. Toga trebate biti svjesne i, nastojeći oko svojih Pravila, dostojanstveno se uzdignuti iznad mogućih uspoređivanja ili osporavanja načina na koji netko drugi živi karmelsku baštinu i duhovnost.“

U molitve sestara posebno su uključeni urednici, djelatnici i suradnici Glasa Koncila, rekao je mons. Miklenić.

Osvrnuvši se na njihovu nebesku zaštitnicu, sv. Tereziju od Djeteta Isusa i Svetoga Lica, spomenuo je crticu iz Terezijinog života koja govori o tome kako je u njezinom samostanu živjela sestra koja je imala dar da joj bude u svemu neugodna, a Terezija se prema njoj ponašala s puno pažnje, poštovanja i ljubavi. Sestra je to primijetila i upitala ju je što ju to tako privlači k njoj kad joj se uvijek smiješka. Zna se, Tereziju je privlačio Isus koji je bio skriven u dnu njezine duše.

Mons. Miklenić  pozvao je prisutne da i oni tako gledaju na ljude koji su im neugodni jer to je pravi blagoslov za njih i za ljude koji su im teški: u njihovim dušama prepoznati skrivenog Isusa.

„Ovaj današnji pohod i susret u Karmelu još je jedna prilika djelatnicima Glasa Koncila, kao i nama ostalima, za zahvalu Gospodinu i svetoj zaštitnici Maloj Tereziji za sva dobra koja je Glas Koncila kroz minulih 60 godina pridonio našoj Crkvi i našem narodu. Posebno danas treba zahvaliti Gospodinu i nebeskoj Zaštitnici što Glas Koncila već petu godinu bez ijednog svećenika u radnoj zajednici uspješno ustraje u časnom, sve boljem i uspješnom služenju našoj Crkvi i našem narodu. Čestitam svim sadašnjim djelatnicima na tome i pozivam ih da sav svoj trud i rad u radnoj zajednici Glasa Koncila prepoznaju kao izvršavanje poziva na služenje Gospodinu, na svjedočenje svoje osobne ljubavi prema Bogu, Crkvi i svome hrvatskome narodu“, poručio je.

Osvrnuo se potom na mnogostruke tjeskobne trenutke u kojima živi današnji svijet, te krize kroz koje prolazi i Katolička Crkva, a jednako tako i na bujanje suvremenih sve agresivnijih ideologija, kao i na potpuni kaos informiranja i dezinformiranja, u kojemu kao da svatko misli da sve dobro zna, a zapravo većina ne zna gotovo ništa. U takvim trenutcima važno je sjetiti se da je Crkva Božja ustanova, da ima božansku snagu, da je u povijesti bila sposobna oživjeti razrušene civilizacije i uskrisiti propadajuća društva. Ta božanska snaga dolazi Crkvi kao milost Isusa Krista koji nikad ne napušta svojih. Što je tjeskoba veća, to bismo mi trebali biti otvoreniji i bliži Kristu Gospodinu jer jedino s njim možemo nadvladati sve kušnje, probleme i izazove, poručio je mons. Miklenić.

„Neka nam sv. Mala Terezija svojim zagovorom izmoli milost da svi trajno rastemo u pouzdanju u Gospodina i tako se, surađujući s Božjom milošću, othrvamo svim strahovima i tjeskobama i ustrajemo u izgradnji Božjega Kraljevstva, novoga svijeta istine, pravde, slobode, ljubavi i mira.“

Tradicionalni blagoslov Terezijinih ruža nije izostao, kao ni pjesma Kraljici Svete Krunice te prijateljski susret u govornici Karmela, uz preporuku u molitve i daljnju duhovno-prijateljsku suradnju.

U nedjelju 6. listopada 2024. salezijanski kandidati pod vodstvom svog odgojitelja don Mladena Delića, SDB, posjetili su već tradicionalno sestre karmelićanke u Brezovici.

Susret je započeo pjesmom, nakon čega je č. majka Marija Regina srdačno pozdravila buduće salezijance i zaželjela im dobrodošlicu. Don Mladen je uzvratio na pozdravu i zahvalio sestrama na molitvenoj pratnji prošlogodišnjih kandidata koji su uspješno započeli novicijat te im je u molitve preporučio ovogodišnje kandidate čija su imena: Ante Ševo, Ivan Šutalo, Luka Budim, Ivan Mario Manojlović, Mislav Palić, Josip Vidović, Benjamin Pavišić, Marko Bajić, Matej Jurčić i Bartol Kadić. S njima su bili i asistenti odgojitelja Tomislav Šimunović, SDB, i Antonio Kajić, SDB.

U nastavku susreta don Mladen je predstavio sestrama buduće salezijance koje je Bog pozvao iz svih krajeva Lijepe naše, pa i šire. Mladi kandidati su sa zanimanjem postavljali sestrama pitanja iz njihovog molitvenog i duhovnog života.

Jedan od njih posvjedočio je svoju povezanost s karmelskom bratovštinom po nošenju škapulara i po brojnim milostima koje je primio zahvaljujući Škapularskoj Gospi, među kojima je i milost duhovnog poziva.

Susret je završio pjesmom i zajedničkom molitvom nebeskoj Majci Mariji, sa željom da salezijanski kandidati budu i dalje u molitvama sestara.